December 2018

GOST KOMENTATOR Srđan Puhalo: 2019-ta, godina mrmota

Politički analitičar i psiholog Srđan Puhalo za Interview.ba je analizirao 2019. godinu u našoj zemlji.

Piše: Srđan Puhalo za Interview.ba

 

Januar

Dijaspora došla kući i dominira. Onda eto 9. januara i beskonačne i jalove rasprave je li Republike Srpska država ili nije, je li genocidna ili nije, treba li je ukinuti ili ne i ko joj radi o glavi. Kraj je januara dočekujemo bez para koje smo euforično potrošili. Savjet ministara BiH mora sačekati da lideri dođu sa skijanja. BiH napustilo 1000 ljudi. Banjaluka šeta

Februar

Još nismo predali odgovore iz Upitnika koji nam je poslala EU, sabur će biti vrijednost kojom ćemo oplemeniti evropsko bogatstvo različitosti. Dodik pizdi što se ne sastavlja Vijeće ministara, dok ga Komšić i Džaferović MAP-iraju. Karadžić dobija konačnu presudu u Hagu, koja Srbe ne dotiče. BiH je napustilo 1000 ljudi. Banjaluka i dalje šeta.

Mart

Bošnjaci i poneki Hrvat slave Dan nezavisnosti/neovisnosti BiH, dok je u Republici Srpskoj običan radni dan.  Vjeća ministara BiH ni na vidiku, ali je Vigemark optimista. Muškarci će ženama pokloniti cvijeće i obećati da ih nećemo više, a ni manje, tući. BiH je napustilo 1000 ljudi, ali polako pristižu migranti. Banjaluka i dalje šeta.

April

Nikome nije do zajebancije jer naša neozbiljnost je postala smrtonosna. BiH je napustilo 1000 ljudi, ali je Bihać bogatiji za 1000 Pakistanaca, Afganistanaca, Iračana koji žele u EU. Samo neki u Banjaluci šetaju.

Maj

Sarajevo slavi pobjedu u Dobrovoljačkoj, dok Srbi obilježavaju stradanje vojnika JNA. Praznik rada provešćemo u prirodi uz mrtvu prirodu, a 9. maja optužićemo neistomišljenike da su fašisti. Ovo je veoma težak mjesec za svakog jugonostalgičara. BiH je napustilo 1000 ljudi. Banjaluka i dalje šeta. SDA i HDZ BiH žele u Vijeće ministara, jer je članstvo željno pozicija i moći. BiH je napustilo 1000 ljudi, Unsko – Sanski kanton uvodi vanredno stanje i zatvara granice za migrante.

Jun

Kraj je školske godine i valja planirati odmor. Migranti nam pokazuju da ne kontrolišemo svoju granicu, a kamo li stanje unutar granica. Odgovore na EU upitnik ćemo predati u septembru. BiH je napustilo 1000 ljudi, ali migranti i dalje ističu.

Jul

Sjetili smo se Srebrenice, da bi je već 15. jula zaboravili. Opet jalova rasprava između Bošnjaka i Srba da li je bio ili nije genocid. Dijaspora dolazi na odmor, sa nepristojnim ponudama svojih poslodavaca, preostaloj radnoj snazi u zemlji. Gužva je na ulazu i izlazu iz BiH. BiH je napustilo 1000 ljudi.

Avgust

Idemo na more, ponosni Bošnjaci u Hrvatsku bez obzira na deklaraciju hrvatskog sabora o položaju Hrvata, još ponosniji Srbi u antisrpsku Crnu Goru. Hrvati idu u Hrvatsku da rade, odmaraće od septembra na poslu u BiH institucijama. BiH je napustilo 1000 ljudi. Migrante sluđuje stanje u BiH.

Septembar

Počinje školska godina. U odnosu na prošlu godinu u osnovnu i srednju školu je upisano 1000 đaka manje. Dva dana je to naslov u medijima. Vigemark je veoma zadovoljan dinamikom uspostavljanja vlasti u BiH. Odgovore na EU upitnik ćemo predati u decembru. BiH je napustilo 1000 ljudi.

Oktobar

BiH je napustilo 1000 ljudi.

Novembar

Dobili smo Vijeće ministara BiH, sa SNSD, SDA i HDZ BiH. 
Šef Delegacije EU i specijalni predstavnik EU je u ekstazi.  Upitnik je napokon popunjen, sad čekamo da se prevede. Srbi slave potpisivanje Dejtona, u Federaciji BiH radni dan. Jugonostalgičari govore o ZAVNOBiH-u i AVNOJ-u dok ih unuci blijedo gledaju. BiH je napustilo 1000 ljudi.

Decembar

BiH predala odgovore na upitnik EU. Svi su srećni i radosni zbog toga, dok nestrpljivo čekaju da stupi na snagu novi zakon o migracijama 2020. godinu da  razgule u Njemačku.

 

 

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Kakav ba svijet

Znam da ljudi ovih dana, uoči Nove godine imaju prešnijih poslova od razmišljanja o “svjetskoj situaciji”. Tako oni što su se u minulih tridesetak godina “snašli” u demokraciji kontaju hoće li im poletjeti avioni za Bali, Maroko, Antaliju ili neke tamo Karibe…Oni što nisu, dumaju šta ponijeti u jarana za popit i zamezit do ponoći, pa na ulicu do “vatre” , biće raje.

 Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Pa ipak, ono sa “svjetskom situacijom” visi nad glavom, bili toga svjesni ili ne i ugrađeno je makar malkice i u naše živote uz Novu godinu. Ma koliko ne bili toga svjesni, ili  razmišljali o tome na način koji baš i nema puno veze sa realnošću. Uostalom, šta je uopšte danas realnost ? Ono što se doista dešava, ili ono što mislimo da se dešava. Tu sam dilemu za vlastite potrebe nekako apsolvirao na praktičan način kroz život, novinarski pa diplomatski. Teorijski, dovršio sam uz misao britanskog istoričara, novinara i diplomate  E.H.Carra  koji je poodavno napisao, još  uz same početke  interneta: “Imati moć nad  mišljenjem, tj. nad njegovim formiranjem, nije manje esencijalno za političke svrhe  nego vojna ili ekonomska moć…”  Talijani bi kazali, punto!

Eto zato, učestvujući stjecajem okolnosti  minulih sedmica u više  zanimljivih razgovora – tribina, predvanje, radio – o tome “šta nam se dešava i šta će se tek dešavati”, pade mi na pamet  koliko je istinskih  događanja unaokolo  koje ljudi vide a o kojima razmišljaju na način potpuno  drugačiji od onoga što im vlastite oči pa ako hoćete i pamet sugerišu. Ako ih uopšte  još interesuje  šta im oči govore i pamet kazuje.

Evo nekoliko usput nabacanih primjera,  a postat će nam realnost prije ili poslije. Recimo, vidim tek ovlaš iznenađenje vješću da se Amerikanci “odjednom” povlače sa sjevera Sirije. Paralelno, kako su Turci zaposjeli granicu tamo k’o zapeta puška čekajući da ode posljednji US džip pa da grunu unutra i potaraše  Kurde što su se razbaškarili vjerujući, opet pogrešno,  da će ih prijatelji Amerikanci tamo braniti… Onda  odjednom vijest da je Sirijska Armija ušla tamo, u Manbij na svoje, gdje su bili Amerikanci. Sad Kurdi ponovo prezadovoljni  Assadom. Teško će Erdogan  udariti na njega poslije svega. Putin i Trump, naravno,  jako dobro znaju o čemu se tamo radi. Kako? Pa fino, poslije toliko uzajamnih testiranja,  naguravanja,  provociranja i kobajagi raketiranja, dogovor  je kojeg upućeni poznaju, pojednostavljeno: Moskvi Bliski istok plus Gruzija, a Amerikancima Balkan sa Beogradom i okolinom u NATO-u. Gdje smo tu mi, BiH, sa svim svojim sitnim i krupnim političkim mafijaštvom ?  Pa tu, na Balkanu. Šta je cijena? Kažu ne baš sasvim preglasno još uvijek – ima  tu još dosta  sitnih  pospremanja,  “trampa”  je za federalizaciju Ukrajine, Krim je već ionako apsolviran.

Iza ovoga što se zove geostrategija realnosti, idu sitnija a logična pitanja. Šta će, recimo, Erdogan?  To mu je ovih danas već rečeno iz Moskve. Dobio je odatle one rakete S-400 i ponešto od naftnih i gasnih  “tokova”, a od Amerikanaca izgledno Gulena, “patriote”  itd.  Dužan je još nešto milijardi za obnovu Sirije Assadu koji više nije “terorista”. Isto kao što će milijarde odjednom priložiti na istu adresu i Rijad, Emirati, polako i drugi unaokolo. Šta će Izrael? Veza golema sa Amerikom ali, ko iole surfa po portalima već je vidio “šokantnu” Trumpovu  izjavu: Sa onoliko milijardi koliko smo im već dali, mogu se i sami braniti… Zlobnici šuškaju da se onakav  predsjednik-biznismen nije baš  mogao tako lako nasankati od Izrelaca koliko su ovi to pokušali u poslu sa američkim polovnim avionima Hrvatskoj, na tenderu na kojem je učestvovala  i – Amerika. Moć je u pitanju a ne polovni avioni.

Pitanje je, dalje, a šta će tu Srbija kad imaju Ruse, njihovu “braću”. Pametnom eno istorije i “izdaje” u Sanstefanskom sporazumu 1878., pa Berlinskog kongresa, pa bombardovanja Beograda 1999., pa hladnog i brzog povlačenja ruskih vojnika sa Kosova tada. Vučić ?  On će u NATO a ako baš ne smije, biće neko ko će smjeti. A gdje je tu Dodik,  poneko neozbiljan će upitati ovdje. Moj prijatelj, svjetski  mačak koji puno zakulisnih istina zna o svemu ovome, i šire, šaljivo će na to – Pa u Donbas!  Konačno, slaže li se sa  svim tim Evropa ? Ko ih pita, njima je ionako  najvažnije sačuvati svoje  imperijalne navike uključujući i žice pred  milion i kusur  izbjeglica koje su, usput,  sami  proizveli pa pozvali.  Onda najbolje rodila  fašisoidna desnica, “žuti prsluci” i  panika  od  islama.

Čini se uz Novu Godinu da je sve slično bilo pominjano i uz prijašnje  lampice, jelke i vatromete. Možda, ali ipak uz više zabave, šege i optimizma. I možda malo manje ciljanih pasjaluka. Onih koje je sjajni Noam Chomsky prije  nekoliko godina posložio u “deset zapovjedi manipulacije…” Tako nekako. Pa pobrojao tu “preusmjeravanje pažnje”, “stvaranje problema”, “buđenje emocija”, “neznanje”, “veličanje gluposti” itd.

Šta da se radi, do nas je i što je bilo i što će biti. Uostalom, sami smo i odlučivali, i glasali da – nismo važni. Samo nek’je zabave, na Karibima, na ulici ili u podrumimau. Kakav  ba’ svijet.        

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Ho,ho,ho eto nama jedan veliki, debeli, sredovječni …za sretnu Novu 2019!

Naša kolumnistica je dala kratku ali slatku retrospektivu 2018-te sa nimalo optimističnim pogledom na prestojeću 2019. Da li je tome kriva loša probava ili opšta situacija, ostaje da se vidi.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Šta očekivati od 2019.? Pogotovo kad nas u nju uvodi Hari Mata Hari, Sarajlija sa dva hita i isto toliko Harija u imeni. Čuda se dešavaju, ali ne tolika. 

Slobodno mogu reći da ćemo dobiti ono isto što i 2018 u koju nas je uveo jedan drugi Sarajlija- koji sa pravim čarobnjakom Merlinom dijeli samo dugovječnost na sceni.

Kad pogledam iza sebe, prvo vidim ogroman red lidera, očeva i sinova nacija, dušebrižnika i spasioca, koji grabe i lijevom i desnom rukom u naše džepove, u naše socijalno, zdravstveno, u naše gaćice, tanjire i kante za smeće. Nije ih stid, vidite li, naprotiv, ne stižu ni ljubavnice naći, ni piće popiti, napraviti ugovor, projekat bar… ne stižu jer ruke moraju biti brze, brze…. tako mnogo para, a tako malo vremena.

A iza njih, odmah u drugom redu – propale investicije, nikad napravljeni putevi, lažne fasade, prazna arapska naselja, hiljaduijedna partiju progresa sa drevnim Vođama…

Nije sve tako crno. Puno sam naučila ove godine. 

Za život nije potrebna voda a ni zrak, to bar Sarajlije mogu posvjedočiti.

Sigurnost je precjenjena. Živim u naselju gdje pale auta svako drugo veče. U tom naselju su ubijena dva policajca a ubice nisu ni okrznute, ni uhapšene.

A dostojanstvo? Ono više ne stanuje u BiH.  Što zna svaki pacijent kliničkog centra koji je imao nesreću ležati gore.

Šta smo to dobili i šta nas čeka? Dodika kako vodi demonstracije za istinu o ubijenom dječaku iz geta? Tužilaštvo koje radi svoj posao u slučajevima Agić,Memić možda? Da Izetbegovići sjašu s naroda? Čovića koji ispravlja krivu rijeku? Komšića koji cijeni kolegice? BH blok sa foteljom za ženu?

Teško. Jer vidim, s oba oka, kako ide prema nama,  eno s kraja reda se probija naprijed, jedan Veliki, dlakavi, sredovječni, sa tendencijom da se krivi u desno…. kako da to kažem pristojno…falus …u čelo. Stari su Rimljani su to najbolje rekli “Bonus penis pax en domus.”

Sretna nam nova 2019., potpuno ista kao i prošla.





Zinaida Babović: Ilegalno tržište duhana pojede pola milijarde KM godišnje

Zinaida Babović je menadžerica korporativnih poslova i komunikacija u JTI za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Mekedoniju, Albaniju i Kosovo. Babović za Interview.ba govori o ilegalnom tržištu duhana i duhanskih proizvoda u BiH koje je, kako kaže, vidljivo na svakom koraku u Bosni i Hercegovini. Građani se bez ograničenja snabdjevaju ilegalnim proizvodima na pijacama, štandovima postavljenim na ulicama, pa čak i u pojedinim kioscima u kojima je moguće kupiti proizvode bez plaćenih poreza.

SUZBIJANJE CRNOG TRŽIŠTA: Problem trgovine nelegalnim duhanskim proizvodima je očigledan, moguće je da posljedice po društvo i građane nisu na jednak način i u potpunosti jasne svima. za suzbijanje crnog tržišta duhana potrebno mnogo spremnosti i konkretnog zajedničkog djelovanja nadležnih organa, od donositelja zakona do agencija i institucija za njegovo provođenje. BiH unazad desetak godina povećava poreske stope na duhanske proizvode, svake godine, da bi se približila direktivi Evropske Unije o minimimalnoj akcizi, zanemarujući kupovnu moć stanovništva kao i činjenicu da ova direktiva nije obavezujuća za zemlje koje nisu članice EU.

INTERVIEW.BA: Nedavno ste objavili informaciju da je BiH na crnom tržištu duhana samo u 2018. izgubila 500 miliona KM – na čemu zasnivate tu tvrdnju? Ukupan prihod po osnovu PDV-a i akcize za duhan i prerađevine je u 2018 oko 800 miliona KM.

BABOVIĆ: U skladu sa podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH, iznos od 800 miliona konvertibilnih maraka je projekcija iznosa samo od akcize na duhan i duhanske proizvode, bez poreza na dodanu vrijednost.  Mi ove podatke stavljamo u odnos sa našim projekcijama o udjelu ilegalnog tržišta u legalnom od oko 54%, te na taj iznos dodamo i  prihode od PDVa i dolazimo do izgubljenih 500 miliona konvertibilnih maraka poreskih prihoda na duhan i duhanske proizvode, u 2018. godini. Prateći projekcije i ostvarivanje prihoda Uprave, po osnovu izdatih akciznih markica, Uz naše interne analize dolazimo do iznosa od čak 1,3 milijarde KM izgubljenih poreskih prihoda u posljednje tri godine, koji su trebali završiti u budžetu BiH. 

INTERVIEW.BA: Šta ovi podaci zapravo govore, o kakvim posljedicama je ovdje riječ kada je u pitanju ukupni ekonomski razvoj naše zemlje?

BABOVIĆ:  Udio crnog tržišta duhana u odnosu na legalno iznosi visokih 54 posto, i kao takav je ubjedljivo najveći u odnosu na širu regiju.  Ako ove gubitke postavimo u kontekst infrastrukturalnih i ekonomskih projekata, dobit ćete gubitke izražene u vrijednosti 30 kilometara autoputa, samo u 2018. godini.

INTERVIEW.BA:  Kako kao državljanin BiH koji plaća porez vidite ovakav odnos vlasti prema jednom dijelu crnog tržišta u BiH? 

BABOVIĆ:  Problem crnog tržišta duhana i duhanskih proizvoda je eskalirao do te mjere da je ilegalna prodaja premašila legalnu. Ko su gubitnici: država i državni budžet namijenjen javnoj potrošnji, legalni biznis – svi u lancu proizvodnje, distribuciije i prodaje, te građani na dva načina: prvo jer nestaje novac koji bi podizao standard života i drugo jer su izloženi nekontroliranim proizvodima. U BiH su potrebne sveobuhvatne aktivnosti borbe protiv sive ekonomije i ilegalne trgovine što bi uključilo pojačanu kontrolu nelegalnog prometa u trgovinama kroz tržišne i poreske inspekcije, kontrole policije na graničnim prelazima, prometnim tačkama i pijacama kao i druge mjere koje će dovesti do značajnog povrata poreskih prihoda. Prije svega, potrebna je promjena postojeće akcizne politike, koja bi jednim dijelom omogućila stabiliziranje tržišta.   

INTERVIEW.BA:  Kako izgleda to sivo ili crno tržište duhana – ko prodaje, kako, odakle dolazi taj duhan?

BABOVIĆ:  Ilegalno tržište duhana i duhanskih proizvoda je vidljivo na svakom koraku u Bosni i Hercegovini. Građani se bez ograničenja snabdjevaju ilegalnim proizvodima na pijacama, štandovima postavljenim na ulicama, pa čak i u pojedinim kioscima u kojima je moguće kupiti proizvode bez plaćenih poreza. Bitno je napomenuti da su nelegalni proizvodi mnogi jeftiniji, pa samim tim i pristupačniji kupcima, od legalnih. Zbog neprimjereno visokog akciznog opretećenja na cigarete, jedna paklica legalnih cigareta skuplja je od ilegalne dva do dva i po puta. Osim toga, ilegalni proizvodi ne prolaze kontrole kvaliteta, te kao takvi predstavljaju opasnost za potrošače. Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, odgovor trebate potražiti kod agencija, institucija i inspekcija nadležnih za provođenje zakona.

INTERVIEW.BA:  Ko bi po vašem mišljenju trebao da provodi kontrolu trgovine ili da preformulišem – šta to kontrolne i inspekcijske vlasti u BiH ne prepoznaju kako problem?

BABOVIĆ: Problem trgovine nelegalnim duhanskim proizvodima je očigledan, moguće je da posljedice po društvo i građane nisu na jednak način i u potpunosti jasne svima. Ranije sam objasnila da je za suzbijanje crnog tržišta duhana potrebno mnogo spremnosti i konkretnog zajedničkog djelovanja nadležnih organa, od donositelja zakona do agencija i institucija za njegovo provođenje. BiH unazad desetak godina povećava poreske stope na duhanske proizvode, svake godine, da bi se približila direktivi Evropske Unije o minimimalnoj akcizi, zanemarujući kupovnu moć stanovništva kao i činjenicu da ova direktiva nije obavezujuća za zemlje koje nisu članice EU. Osim toga, nerijetko možemo čuti obrazloženja da se visokim akcizama na duhanske proizvode utiče na smanjenje pušenja. Ova tvrdnja teško opstaje u realnosti u kojoj je crno tržište cigareta i duhana dostupna alternativa potrošačima.Dakle, potrebna je spremnost da se analizira i riješi problem sistemski i u korijenu.

INTERVIEW.BA:  Kako ili zašto su trgovci/šverceri i legalni trgovci i znanjem i sposobnostima ispred kontrolnih /inspekcijskih organa? Jasno je da imaju interes, ali i inspekcijski organi imaju interes i obavezu da pune budžete?

BABOVIĆ:  Nadležni organi se nažalost nisu fokusirali na borbu protiv šverca duhana i to je očiti problem jer se šverc dešava na javnim mjestima, tržnicama. Potrebna je sveobuhvatna akcija policija i inspekcija na svim nivoima u državi kojom bi se presjekli ilegalni kanali snabdijevanja i prodaje. Također, susjedne zemlje su uspješno sprovodile kampanje  koje su za cilj imale uvezivanje svih nadležnih organa u borbu protiv crnog tržišta kao i podizanje svjesnosti javnosti o njegovim posljedicama.

INTERVIEW.BA:    Šta očekujete u ovom kontekstu u narednoj godini – cigarete će opet poskupjeti, parlament ne usvaja trogodišnji moratorij na akcize?

BABOVIĆ:   Duhanski proizvodi, tačno je, pretrpjet će jos jedno akcizno povećanje u 2019. godini, u skladu sa postojećim Zakonom. U pravcu rješavanja problema i sprječavanja daljnje erozije legalnog tržišta, a samim tim i državnih prihoda Vijeće ministara je nedavno usvojilo moratorijum na daljnji rast akciza na duhanske proizvode.  Međutim, da bi ova mjera postala pravosnažna, potrebno je da je usvoji Parlamentarna Skupština BiH, a to u ovoj godini nije moguće. Naša očekivanja proizilaze iz svega što je ranije rečeno u vezi sa ključnim problemima sa kojima se susreće duhanska industrija u BiH: revizija i promjena neprilagođenih poreskih stopa ekonomskom razvoju zemlje i kupovnoj moći stanovništa, te s tim povezan procvat crnog tržišta. I jedno i drugo je neophodno hitno rješavati u cilju sprječavanja daljneg pada prihoda i rasta ilegalne trgovine. Kao predstavnici legalnog biznisa očekujemo sveobuhvatnu akciju svih nadležnih organa u pravcu vraćanja potrošača u legane tokove i rast poreskih prihododa.

 

 

 

 

 

 

Lejla Turčilo: Ispunjeno skoro 700 želja djece BiH, čuda su ipak moguća

Ispuniti novogodišnju želju nekom djetetu iz neke od ustanova za brigu o djeci bez roditeljskog staranja ili udruženja za pomoć i podršku djeci oboljeloj od malignih oboljenja, bio je glavni cilj akcije „Za djecu BiH“, koju su pokrenule Aida Vračić, Lejla Čaušević, Lejla Mesihović i Lejla Turčilo. Za samo šest dana ove akcije putem platforme koja je napravljena u ove svrhe ispunjeno je više od 600 želja. Iako akcija traje do Nove godine, sve želje su ispunjene! Profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo kazala je za Interview.ba da je ova akcija pokazala da su čuda moguća i da je 681 dječiji osmjeh razlog zbog kojeg se živi i radi.

NEMA NEOSTVARENIH ŽELJA! „Važno je pokazati ljudima da nema neostvarivih želja i nema nemogućih želja. Mi smo prije desetak dana imale samo ideju, a danas imamo stotine mailova u kojima se ljudi zahvaljuju, pitaju šta još mogu da učine, kako da dodatno podrže. Mi vjerujemo, a ova nam je akcija to i potvrdila, da ljudi imaju želju da pomognu i imaju veliko srce, samo su stalno okruženi problemima, negativnim pričama i to ih demotivira“.

INTERVIEW.BA: Kako ste došli na ideju da pokrenete platformu “Za djecu BiH”?

TURČILO: Ideja platforme je vrlo jednostavna, naime, mi smo od institucija i organizacija za brigu o djeci dobili njihove želje, napravljena je online platforma, zahvaljujući Dariju Vinsu koji je imao volje i strpljenja da s nama danonoćno radi na ovome, želje su upisane i svako od naših građana je dobio priliku da usreći neko dijete na način da izabere želju, kupi i pošalje ili odnese poklon direktno tom djetetu. Dakle, nismo funkcionirali na principu donacija, kupovine jednoobraznih paketića, nismo skupljali novac, nego smo radili na način da se osobe koje imaju mogućnost da nekom djetetu ispune novogodišnju želju informišu kakve su te želje i direktno povežu s institucijama i organizacijama u kojima su djeca smještena. Izuzetno smo vodili računa o zaštiti privatnosti djece, pa su na platformi pisali samo inicijali, spol i dob, kako bi ljudi mogli da prilagode poklon uzrastu i polu djeteta, ali nam je bilo važno da se djeca ne stigmatiziraju ili  ugroze na bilo koji način otkrivanjem identiteta.

INTERVIEW.BA: Kako su naši građani prihvatili ovu akciju i koliko šalju poklone?

TURČILO: Ljudi iz cijelog svijeta su se javljali, birali želje i slali poklone direktno za neko dijete (ili više njih), odnosno ustanovama u kojima su djeca smještena. U tim ustanovama su se direktori ili socijalni radnici brinuli da svako dijete dobije svoj poklon i neizmjerno smo zahvalni tim ljudima što su prikupili želje i što na licu mjesta koordiniraju dostavu i uručivanje poklona djeci. Također, neizmjerno smo zahvalni svim ljudima koji su kupovali darove, neki i za puno djece, ne samo za jedno. Uključile su se cijele firme, pa su uposlenici kupovali poklone zajedno, nosili ih na adrese i usrećivali djecu. Uključili su se ljudi širom svijeta pa i iz inostranstva su slali darove. Za šest dana ispunjeno je više od 600 želja.  Neki od darovatelja izrazili su želju da i nakon praznika stipendiraju neku djecu. Pokrenula se jedna lavina dobre energije i jedna sjajna priča koja će, sigurni smo, imati svoj nastavak i nakon praznika.

INTERVIEW.BA: Koliko je važno buditi svijest naših građana prema socijalno ugroženijim kategorijama?

TURČILO: Važno je pokazati ljudima da nema neostvarivih želja i nema nemogućih želja. Mi smo prije desetak dana imale samo ideju, a danas imamo stotine mailova u kojima se ljudi zahvaljuju, pitaju šta još mogu da učine, kako da dodatno podrže. Mi vjerujemo, a ova nam je akcija to i potvrdila, da ljudi imaju želju da pomognu i imaju veliko srce, samo su stalno okruženi problemima, negativnim pričama i to ih demotivira. No, kada prepoznaju da iza nečeg stoji dobra volja i želja, i javni interes odnosno najbolji interes djeteta (a ne bilo kakav privatni) spremni su učiniti sve da se stvari pokrenu u pravom smjeru. Ova naša priča na najbolji nam je način vratila vjeru u snagu umrežavanja u dobru i beskrajno smo sretne zbog toga.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Žurka nad mrtvim Davidom

A sada žurka! I to ne bilo kakava, nego novogodišnja. Pa da se pijani svijet valja preko onog srca, da prosipa piće, urinira i pljuje. Jer smo to zaslužili, da pijani narod pljuje po sjećanju na ubijenog Davida.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

 

Juče se Banjaluka izdvojila u utrci za laskavu titulu „Evropska prestonica torture“. Koliko god Grozni, Donjeck i ostali kandidati zapinjali, Banjaluka je izgleda za korak ispred svih.

 

Zašto se ne bunite zbog ubijenog djeteta u svoja četiri zida?

 

Organizacioni odbor na čelu sa MUP-om Republike Srpske, izveo je akciju vrijednu titule-torturmajstora. Uhapsili su oca Davora i majku Suzanu. Zašto? Kako zašto? Pa zato što su protestovali i insistirali da se pronađe ubica njihovog sina Davida. I to, bezobraznici jedni, ne protestuju oni dan ili dva, nego sedam mjeseci. Kao da je to nešto bitno? Ubiju ti dijete, ne nađu ili neće da pronađu ubice, a ti se nešto buniš?!

Molim ja tebe lijepo! Pa i drugu je djecu ubijao sistem prestonice torture, pa im se roditelji nisu toliko dugo bunili. A ovi Dragičevići zapeli, te ko nam je ubio dijete, te ko nam je ubio dijete? I umjesto da su mirno u svoja četiri zida postavljali retoričko pitanje, oni javno pitaju naše dobre&prepoštene vlasti, ko im je likividrao sina. Sramota jedna i bezobrazluk!

A u prestonici torture ide to tako, bajo moj. Jer je glavni Baja Dodik trpio oca i majku, dok se jel’ nisu stekli uslovi da ih ne trpi. Trpio ih je u predizborne svrhe, nije talasao, malo je mrsomudio kako će počistiti Trg Krajine i ućutao se kao onaj Kočićev jazavac.

 

Čišćenje kao obećanje

 

A onda udario, obećanje ispunio! Sa svojim kornjačama-specijalcima, pod sumnjivim nalozima, prvo hapsi oca, izjutra, mučki, pa okupira Trg, pa poziva pazite sad komunalnu policiju, koja i doslovno čisti isti od memorabilija posvećenih mrtvom djetetu. Ali Baja može to. Narod se ionako na smrt boji i Bajine sjenke, Međunarodna zajednica impotentno izražava zabritnutost, a za to vrijeme specijalci hapse vođe opozicije, hapse narod po slobodnoj volji, vode ljude „na tretman“, pa onda isljeđuju novinare, toplo u krugu specijale.

Svi svjetski mediji izvještavaju iz Evropske prestonice torture o brutalo prekinutim protetsima, o ukidanju ljudskog prava na okupljanje, o suspenziji građanskih sloboda, o profašističkom aktu sile i represije. Ali, hej zaboli Dodika donji dio leđa. Po uzoru na svog idola Putina, on stvara na kostima mrtvog djeteta Dodiklend, malenu tiranijicu u centru Evrope. Malenu, ali, na žalost, zasnovanu na volji većine onih koji su izašli na izbore, a koji nisu izašli juče na Trg. I ta tiranijaca funkcioniše po tzv. principu „naših“. Neka „naši“ biju „naše“, jer je to „naša“ stvar. To što su „naši“ i mati Suzana i otac Davor, a slušajte, loša sreća pojedinih „naših”.

Nego, može li režim opresivnije od ovoga? Može li gore od privođenja oca i majke ubijenog djeteta, od uništavanja uspomene na mrtvo dijete, od prislinog držanja u kućnom pritvoru maloljenog brata i sestre ubijenog Davida, od nasumičnog pendrekanja i privođenja naroda? Ma, može li gore?

Pa naravno da može!

 

A sada žurka, žurka

 

Vidite, valja urediti onaj Trg, počistiti krv sa njega, ukloniti i obrise Davidovog srca, e da bi se na krvi prolivenoj napravila jedna velika žurka. Da, dobro ste pročitali-žurka. I to ne bilo kakva, nego novogodišnja. Pa da se pijani svijet valja preko onog srca, da prosipa piće, urinira i pljuje. Jer smo to zaslužili, da pijani narod pljuje po sjećanju na ubijenog Davida. A na žurci, barem vokalno treba narod zabavljati Haris Džinović, Željko Samardžić i Željko Joksimović. Tako barem piše na oficijelnoj stranici Grada Banja Luka.

Nego, hajde da budemo grad kulture. Jeste, nije primamljivo kao grad torture, ali hajde da pokušamo. Hajde da apelujemo na svijest i savjest ove gospode pjevača, da ih zamolimo da ne nastupe na Trgu. Da ne blate onu krv i uspomene. Fin je to svijet, sasvim sigurno će poslušati. Znam, jača je materijalna podrška onih koji bi da od Banjaluke naprave prestonicu torture, ali hajmo fino zamoliti jednog Harisa i dva Željka, da se odreknu svojih premija i pjesama zbog ubijenog djeteta, njegove prošlosti i naše budućnosti.

Jer mi, ljudi i građani Banjaluke svejedno nećemo biti na trgu za Novu godinu. Ako neko bude, ako se bude veselio, ne nisu to niti ljudi, niti građani. Tek pokoji turista i resto botova Milorada Dodika, koji zapravo slave sklanjanje porodice Dragičević sa Trga. To su vam isti oni koji na ovim i svakim drugim izborima potpišu peticiju za Banjaluku-tortur-grad.

 

Sinoć prolazim pored kordona policije. Gledam. Žena prilazi tako naoružanim specijalcima, klekne na koljena i počne da se moli. Znam, ne moli se ni za ubijenog Davida, niti za Davora niti za Suzanu, za njih se SVI molimo i oni, dok je svijeta i vijeka NIKADA neće biti sami. Ne, žena se moli za duše ovih specijalaca, za njihove roditelje i njihovu djecu. Moli se da Svevišnji odagna sramotu od njih.

E, tako će biti i sa svima nama, koji se zateknemo za Novu godinu u Banjaluci. Pitaće nas istorija i potomstvo, jesmo li stvarno bili toliko bolesni, pa se veselili na mjestu pomena mrtvom djetetu ili smo se kako i dolikuje ljudima sklonili od neljudi.

I neizlazak je vid protesta. I odbijanje učestvovanja u masovnom skupu kvazi veselja je vid protesta. I poštovanje sebe je vid protesta. I želja da grad torture bude grad kulture je vid protesta. A ako nam je iko pokazao kako se gradi kultura, kako se nenasiljem bori protiv atrofiranog sistema, to su Davor i Suzana, ljudi čija će borba ući u udžbenike, sasvim sigurno.

Nego, gdje si ti bio za Božić i Novu godinu te 2018.? Pazi šta ćeš reći svojoj djeci.

Nermina Vehabović-Rudež: Ovisnost o videoigricama nadmašila ovisnost o kocki     

Videoigrice su jedan od neizbježnih načina dječije zabave.  Zanimljive su djeci jer ih uvode u imaginarani svijet, gdje skoro ne postoje stvari koje se ne mogu postići, dok u realnom životu to nije slučaj. Stoga djeca u većini situacija pribjegavaju igranju videoigrica jer teže ka identifikaciji savršenih likova, koji su predmet njihovih razgovora i koji su tako snažni, hrabri i uvijek pobjednici. Iako videoigrice prenose i neke dobre poruke, kao što su dobrota, hrabrost i istrajnost, procjenjuje se da oko 89 posto videoigara ima nasilne sadržaje, koje djeca češće biraju, dok samo 5,6 posto djece igra igrice edukativnog sadržaja. Prekomjerno igranje videoigrica vodi do ovisnosti, koja se jako teško liječi. Psihologinja Nermina Vehabović-Rudež govorila je za Interview.ba o efektima videoigrica na djecu, ovoj vrsti ovisnosti, prevenciji, kao i metodama za upotrebu videoigrica.

ZNAKOVI OVISNOSTI O VIDEOIGRICAMA! „Simptomi koji bi mogli ukazivati na ovisnost o videoigricama su teško odvajanje od kompjutera, dekoncentracija, izbjegavanje socijalnih kontakata itd. Ono što mogu reći iz iskustva je da roditelji sve više dovode djecu u Centar za Mentalno Zdravlje radi smetnji izazvanih videoigricama, a koje se manifestuju kroz strahove, gubitak koncentracije, agresivnost, nizak prag tolerancije na frustraciju, agresivno ponašanje, simptomi depresivnosti, teško ili nikako praćenje školskih obaveza, pospanost itd“.

INTERVIEW.BA: Kakve efekte imaju videoigrice na djecu?

VEHABOVIĆ-RUDEŽ: Videoigrice mogu biti edukativne i mogu utjecati na poboljšanje koncentracije, učenje engleskog jezika, uvezivanje s ljudima iz različitih krajeva svijeta, dobru koordinaciju oka i ruke ako se koriste vodeći računa o starosti djeteta i sadržaju. Međutim, svaka nasilna videoigrica, kao i ona koja ima zastrašujuće likove i čudovišta vrlo negativno može utjecati na psihički razvoj djeteta, kao i svako igranje videoigrica duže od pola sata do sat vremena za djecu do 12 godina u toku sedmice. Zbog toga je roditelj ili staratelj ključna osoba u kontroli sadržaja i vremena koje dijete koristi za videoigrice. Igranje videoigrica više pola sata dnevno može imati velike i štetne posljedice za dječiji mozak. Opasnost je za neurološki razvoj mozga, ali i za vid, pojavu gojaznosti zbog manjka  fizičkog kretanja, asocijalno ponašanje, gubitak koncentracije, gubitak volje itd.

INTERVIEW.BA: Prekomjerna upotreba videoigrica vodi do ovisnosti. Kakva je situacija kada je u pitanju BiH i kako liječiti ovaj vid ovisnosti?

VEHABOVIĆ-RUDEŽ: Nažalost ne postoje statistike za BIH, ali prema podacima iz svijeta, ovisnost o videoigricama je nadmašila ovisnost o kocki koja je nekad bila vodeća. Teško je liječiti bilo kakvu ovisnost. Trebali bi raditi sve da do ovakve vrste ovisnosti ne dođe, a kao što sam već ranije rekla za to su zaduženi odrasli koji se nalaze oko djeteta. Važno je znati da je igra osnova, posebno u ranom djetinjstvu, za psihofizički razvoj. Igra djeteta s drugom djecom pomaže razvoju saradnje, socijalizacije, kreativnosti, učenju o životu, sebi i drugima. Ako ovo oduzmemo djeci, imat ćemo problem sa  različitim, složenim poteškoćama kod djece i omladine. Zbog toga su odrasli dužni da djecu potiču da se igraju s edukativnim  igračkama u skladu s uzrastom i da se igraju s drugom djecom. Ako dođe do ovisnosti onda se ona liječi kroz psihoterapijski tretman djeteta, ali i roditelja.

INTERVIEW.BA: Kada roditelji mogu prepoznati da njihovo dijete postaje ovisno o igricama?

VEHABOVIĆ-RUDEŽ: Svako drugačije ponašanje djeteta u odnosu na ono što je do tada bilo rutina je simptom da se nešto dešava s djetetom. Da bi se ustanovilo o čemu se radi treba konsultovati stručnjake. Simptomi koji bi mogli ukazivati na ovisnost o videoigricama su teško odvajanje od kompjutera, dekoncentracija, izbjegavanje socijalnih kontakata itd. Ono što mogu reći iz iskustva je da roditelji sve više dovode djecu u Centar za Mentalno Zdravlje radi smetnji izazvanih videoigricama, a koje se manifestuju kroz strahove, gubitak koncentracije, agresivnost, nizak prag tolerancije na frustraciju, agresivno ponašanje, simptomi depresivnosti, teško ili nikako praćenje školskih obaveza, pospanost itd.

INTERVIEW.BA: Kojim metodama redukovati upotrebu videoigrica?

VEHABOVIĆ-RUDEŽ: Roditeljksim metodama se redukuje upotreba igrica. To je odgoj koji je usmjeren na jasan i topao odnos roditelja i djeteta, koji nije popuštajući, ali ni autoritaran. Takav roditelj će znati jasno postaviti granice djetetu u vezi s onim šta je dozvoljeno, a šta nije. Nije potrebno ukinuti videoigrice, ali se treba znati koliko i kad se koriste, a to se može čak dogovoriti s djetetom, dajući djetetu mogućnost da učestvuje u određivanju koliko će koristiti videoigrice. Vrlo bitno može biti približavanje roditelja  djetetu preko zajedničkog igranja videoigrice, tako roditelj može imati kontrolu sadržaja videoigrica i provesti vrijeme s djetetom u zabavi, pa će efekat biti višestruko pozitivan.

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Ispod  zastava 

Evo jednog, baš onako iz našeg ćorsokaka, današnjeg. Pomalo političkog i popuno ljudskog. Osladilo mi se očito da kopam po starim tekstovima, bivšim pričama i ljudima, a iz današnje perspektive. I iskopam tekst iz Bejruta, napisan tačno prije deset godina, 2008.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Piše u početku, kao uvod u ono što je kratka priča o njima onda i nama danas: 

“Onih godina kada je počinjalo u Sarajevu, neko me je pitao kakve su sličnosti a kakve razlike između ratova u Bejrutu i rata u Sarajevu. Nastranu objašnjavanje kako to u Sarajevu nije bio rat već klasična opsada, ubijanje i rušenje iz daljine, sjećam se da sam kazao kako je samo poređenje ovih priča – uvreda za Libanon i Bejrut! Sve je tamo bilo, pomalo ironično i sa distance kazano, ‘čistije u brutalnosti i biznisu’. Znalo se ko kome podmeće stotine kilograma eksploziva u automobile, ko je meta a ko nije, nije bio običaj da se puca na ljekare i vozila hitne pomoći, djecu niko nije gađao snajperima kao glinene golubove, novinare su poštivali onoliko koliko je to u ratu uopšte moguće, nije se ubijalo glađu, hladnoćom… Ukratko, Bejrut je bio čista ratna “avangarda” u odnosu na praiskonski primitivizam tzv.ratovanja u Sarajevu. Govorio sam tada ono što sam vidio vlastitim očima osamdesetih u Libanonu i devedesetih u Bosni i Sarajevu… Mnogi su mi kasnije zamjerili na tom poređenju…” 

I onda ovako:

“Prije neki dan bio sam opet u Bejrutu. Upoređenja sa Sarajevom i našom realnošću su za svakog normalnog neumjesna…na sve strane puca od pozitivne energije i dizanja na noge. Preko noći niču čitavi kvartovi, život vrvi, ljudi su nasmijani. Nije, naravno, riječ o tome da je sve fantazija i ljepota ali, namjernik ima osjećaj da se veliki grad zapljuskivan  morem sa vlastitim i stalnim nedaćama nosi mnogo žilavije, nestašnije, vedrije i lukavije. Što je najvažnije, kao da uvijek odnekud viri i istinska volja da se stvar smiri, privede kraju, da se još šire otvore vrata i prozori nadmetanju u ljepoti življenja… Danas, poslije toliko godina, uz veliku tugu što je kod nas tako kako je, u ovoj priči opet moram biti ‘na strani’ Bejruta… (Ponavljam, ovo je napisano prije deset godina.)  Sarajevo je leglo na leđa, diglo dešperatno sve četiri u vazduh i čeka iznova da bude silovano od šljama svake vrste. A za takvu svoju sudbinu velika večina sada već rutinski glasa. 

A u Bejrutu se doista ne daju. Lideri najmoćnijih stranaka ovdje, oni što su na vlasti i oni iz opozicije, odlučili da se sa ulica, zgrada, ograda, bandera, automobila…poskidaju  sve slike malih i velikih vođa, sadašnjih i bivših, živih i mrtvih, svetih i prokletih, izabranih i samopostavljenih, da se spuste i saviju sve zastave partija, milicija, formalnih i neformalnih grupa, vojnih i paravojnih snaga. Na ulicama Libanona ostaju da se vijore samo državna znamenja sa čuvenim zelenim kedrom na bijelom, između crvenog…” 

Napisao sam tada dalje: 

“U samo dva dana nestali su sve zastave osim jedne, državne, i ogromni posteri podjednako i sa likom lidera moćnog Hizbollaha Nasrallaha i vođe najjače opozicione parlamentarne manjine Hariria. One “manje” potom je bilo lako ukloniti.

Reakcije su različite…Otpočele su, naravno,  i žučne javne rasprave o važnom i nevažnom ali, sve je više onih koji se slažu o najvažnijem – veoma je značajno kada političari smognu snage da poskidaju  svoje slike i svoje zastave sa ulica. Još je značajnije, pomalo u skladu sa kineskom mudrošću: I veliki put počinje malim korakom! Ovu sam logiku prepoznao i kroz usputni komentar istinske Bejrućanke: ‘Godinama se budim uz slike i zastave koje hoće da mi kažu, ovaj dio Bejruta je tvoj, onaj je njegov, ovdje ti nije mjesto a tamo, možda, jeste. Jutros, bez svih tih zastava i portreta po prvi put imam osjećaj da je cijeli Bejrut, cijeli Libanon, podjednako moj!’ Puno ih je još tako govorilo…Pod jednom zastavom” 

I onda sam, u Bejrutu prije deset godina, zaključio: 

“… Vjerovatno, zapravo, i nije do zastava, već do onih koji ih nose vjerujući da su samo oni ogrnuti njima…Bilo kako bilo, upoređujući opet ‘divlji’  Bejrut i naše gradove došao sam do jednostavnog pitanja – ko je kod mene, tamo, spreman skloniti svoju sliku i svoju zastavu sa ulice, u ime mira. Niko!”  

Uz još jedan zaključak napisan prije decenije, a važio bi i danas kada bi me neko pitao o divljem Bejrutu i nama koji smo, kažu, na putu u Evropu: “Čini se, ipak, da je rezultat u utakmici Bejrut – Sarajevo, za mene tužnih 2 : 0 ! Gol u ratu i gol u miru.”

Napomena za kraj:

Svaka sličnost između ove priče od prije deset godina kod njih, i 2018. kod nas, nepostojeća je. Suštinske razlike se ne porede. Ali, povod za dumanje postoji. O nama, naravno. Ne samo o “onom” jednom velikom barjaktaru male zastave i sličnima na raznim stranama, već o svima nama koji bi se, da smo normalni, zvali i normalnim društvom. Ovako smo plemena. Razlika je u  ispranim mozgovima i prepariranoj pameti, pa upakovanoj onda u njih u jednu, a ovdje u nas u puno zastava. Rezultate onoga tamo i ovoga ovdje zna ko hoće da zna.  Za one koji neće, svakako je nebitno. 

PROMO/ Pozder i Klarić: Postajemo deponija industrije koju ne želi niko, a mi joj se radujemo

Pluća građana Bosne i Hercegovine su prema nekim istraživanjima značajno otpornija od pluća građana drugih europskih zemalja. Ovu tvrdnju dodatno potkrepljuje i činjenica da nadležne vlasti u Bosni i Hercegovini proglašavaju alarmantno stanje onog trenutka kada nivo zagađenosti zraka dostigne 400 mg/m3, dok se u drugim državama reaguje čim zagađenost zraka pređe 50 mg/m3. Koliko zagađen zrak udišu građani i koliko se to reflektira na njihovo zdravlje, najbolje govore podaci Svjetske zdravstvene organizacije prema kojima je Bosna i Hercegovina druga zemlja po mortalitetu kada je riječ o zagađenom zraku. Profesorica Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu Nasiha Pozder i profesorica na Internacionalnom “Burch” univerzitetu u Sarajevu Sanela Klarić govorile su za Interview.ba o interventnim mjerama kada je u pitanju zagađenost zraka, ulozi politike u svemu tome, regulaciji saobraćaja u svrhu kvalitetnijeg zraka, energetskoj efikasnosti, te obnovljivim izvorima energije.

RIJEŠITI PROBLEM GRASA! “Najvažnije mjere koje treba da poduzmemo kada je riječ o saobraćaju jesu upravo one na popravci javnog prijevoza. Nužno je popraviti stanje u GRAS-u i to je opet nešto što je vlast do sada zanemarivala. Napravili smo preduzeće koje je ogroman gubitaš”. 

INTERVIEW.BA: Procjenjuje se da su pluća djece u BiH pet puta otpornija od pluća djece u nekim drugim europskim državama. S obzirom na to da ova država smatra nivo zagađenosti zraka alarmantnim tek kad je on 8 puta viši od standarda za alarmiranje, možemo li se zapitati da li su pluća bosanskohercegovačke djece manje vrijedna?

KLARIĆ: Sigurno da nisu manje vrijedna, to naša djeca. S obzirom na to kako prihvatamo činjenicu da smo najzagađeniji grad na svijetu čini mi se da obezvrjeđujemo pluća naše djece. Prema mojim saznanjima iz izvještaja Svjetske zdravstvene organizacije, mi smo druga zemlja u svijetu po smrtnosti djece zbog bolesti respiratornih organa. Trebamo se boriti u cijeloj državi da vrijednost naše djece ne smije biti umanjena.

POZDER: Sudeći prema reakcijama koje su dosadašnje vlade imale i aktivnostima koje su poduzimale, dalo bi se zaključiti da su u svakom slučaju nedovoljno vrijedna i istovremeno izdržljivija. Porijeklom sam Tuzlanka, pa bih kazala da su u Tuzli pluća djece još otpornija, jer je tamo situacija čak i teža nego u Sarajevu, odnosno da je zagadjenje kontinuirano i svakodnevno. U Sarajevu je zagađenje zraka povremeno, posebno izraženo u zimskom periodu i mislim da nije teško dokučiti koji su razlozi toga. 

INTERVIEW.BA: Naša stranka se zalaže za čist zrak, a to argumentuje i hitna sjednica koju ste nedavno inicirali povodom zagađenog zraka. Šta politika treba da radi povodom zagađenog zraka?

KLARIĆ: Nije to prva hitna sjednica u Skupštini Kantona Sarajevo koja se dešava u novembru ili decembru. Obično se one održe, ali osim tih aktivnosti koje podrazumijevaju brzu intervencija ne usvoje se snažniji strateški dokumenti koji imaju kratkoročne ili dugoročne ciljeve. Čak i kada se usvoje određeni akcioni planovi oni se ne implementiraju. Svake godine imamo hitne sjednice na kojima se diskutuje o hitnim intervencijama, koje se i počnu primjenjivati, ali u svakom slučaju ono što građane spasi jeste prirodna cirkulacija zraka, promjena vremena, snijeg i vjetar. Manje na to utječu aktivnosti koje su se uvle na posljednjoj hitnoj sjednici radi raznih nedosljednosti u provođenju. Svi zastupnici u Skupštini KS i svi koji su na izvršnim funkcijama trebaju da ozbiljno i odgovorno shvate taj problem i da se pripremi jedan ozbiljan dokument u konsultaciji s građanima i ekspertima koji djeluju u ovom gradu. Vidjeli smo da je sve više inicijativa nevladinog sektora, univerziteta, donatora koji su neuvezani. Kada bi sve aktere iz različitih oblasti skupili na jedno mjesto, kroz interdisciplinarni rad, sigurna sam da bi došli do mnogih zaključaka i praktično došli do jednog dokumenta koji bi imao jasnu viziju u kojem periodu i koje aktivnosti možemo imati te kakve će to rezultate polučiti. Trebamo izdvojiti određena budžetska sredstva i trebamo pronaći ljude koji će odgovorno implementirati, pratiti i dopunjavati planove i aktivnosti. Možemo u taj tim uključiti i stručnjake iz zemalja Europe da bi se što više približili savremenim inovativnim praksama EU. Moramo biti ambiciozniji u svojim namjerama te uključiti inovativna rješenja iz oblasti energetske efikasnosti, obnovljivih izvora energije i zaštite svih segmenata okoliša uz zrak.

POZDER: Mislim da bi se svaki pojedinac trebao zalagati za pravo na zdravlje, a čist zrak je nešto što je uslov da bismo bili zdravi. Kada je u pitanju politika mislim da su svi nivoi zakazali, od obrazovnog sistema, prostornog uređenja, pa do zdravstvene politike. Sve mjere koje smo imali dosad su bile privremene i više reaktivne, nego proaktivne. Nije ovo bila prva sjednica na kojoj smo insistirali, niti je bio prvi put da ukazujemo na probleme, nažalost interes javnosti ali i pritisak iste se dešava uglavnom u momentu kada su moguće ili očekivane samo interventne mjere, što je nedovoljno i neprihvatljivo. Važno je reći da je i struka zakazala kada govorimo o zagađenju iz ugla prostorne politike. Ove godine smo “proslavili” 60 obljetnicu bespravne gradnje na ovom prostoru. Imamo bespravnu gradnju po padinskim naseljima u Sarajevu i dopuštamo da ljudi grade objekte od 300 kvadrata, a da pritom na njih ne stavljaju fasadu. Pojedini građani se griju na šta stignu, čak iako su priključeni na plinsku mrežu i onda dobijemo ovo što imamo. U ovakvom sistemu, svi građani su taoci posljedica koje je proizveo nerad ministarstva prostornog uređenja, koje je odobravalo stalne legalizacije bespravne gradnje bez da je postavljalo ijedan uslov ili radilo konkretnim rješenjima za saniranje nastalih problema. Jedan od važnijih uslova koji je morao biti postavljen jeste kolokvijalno rečeno “utopljavanje” objekata, subvencioniranje nabavke peći sa hepa filterima tamo gdje plin nije doveden ili gdje se zbog visoke cijene ne koristi. To je jedna od mjera koje je Vlada Kantona Sarajevo do sada trebala da poduzme, ali nije. 

INTERVIEW.BA: Kako je potrebno regulisati saobraćaj u cilju bolje kvalitete zraka?

KLARIĆ: Što se tiče saobraćaja on je definitivno jedan od najvećih zagađivača, poslije individualnih ložišta u Sarajevu. Iako nisam stručnjak za saobraćaj jasno je da moramo riješiti prvo pitanje javnog saobraćaja. Treba motivisati ljude da koriste jedan takav servis, ali on prije svega mora biti efikasan i mora pružiti sve ono što naši građani trebaju. Ne smijemo dozvoliti da prilikom gužve u gradu naši građani koji se žele voziti javnim prijevozom ne mogu da uđu u određena vozila, da ne znaju kada dolaze i da jednostavno odustaju od toga i počnu tražiti alternativu, a obično je to automobil. Definitivno jedan efikasan javni servis mora biti rješenje.Sistem parkiranja mora biti takav da se ljudima ne isplati parkirati automobile u centralnom dijelu grada. Sam grad mora da napravi plan funkcionisanja, gdje će u određenom periodu uži centar grada, a kasnije i širi postati mjesto gdje nećemo imati automobile, već ćemo imati pješačke prostore, kao što su to uradili mnogi gradovi Europe. Moraju se osigurati velike količine podzemni garaža na rubovima centralnog dijela grada, gdje će ljudi koji žele da posjete centar grada ili žive u centru grad imati svoje parking mjesto. Iz tih podzemnih garaža građani bi se mogli kretati električnim servisnim automobilima ili električnim taksijama i praktično doći do traženih destinacija koje su udaljenije od mjesta garaže. Iznajmljivanje bicikala također bi moglo biti jedno od rješenja. Treba razmisliti i motivisati ljudi da koriste što više bicikla, a da je cijena iznajmljivanja privlačna za sve. U Ljubljani je cijena rentanja bicikla toliko simbolična da se ljudima jednostavno ne isplati da plaćaju parkinge ili da koriste javne prijevoze ako mogu biciklom da se riješe pitanja svojih dnevnih kretanja. Automobili koji se voze u ostalim dijelovima grada trebali bi da imaju određeni kvalitet goriva koja koriste, raznim beneficijama treba motivisati građane da kupuju hibridne ili električne automobile a javni prijevoz trebao bi imati za cilj da bude pristupačan svima. Zaboravili smo na vozove, koji mogu služiti za prijevoz građana iz udaljenijih dijelova kantona, ali i proizvoda, pogotovo što naši putevi nisu toliko sređeni. To nisu u suštini stvari koje se mogu uraditi preko noći, ali uz određenu podršku države I jasan plan je moguće.

POZDER: Napravili smo greške u prostoru tako da se teško saobraćaj može regulisati u cilju kvalitetnijeg zraka. Saobraćaj je jedan od zagađivača, ali PM čestice, odnosno sitne čestice koje dolaze od nedovoljnog sagorijevanja čvrstih goriva iz individualnih ložišta ipak su naš problem broj jedan. Kada govorimo o saobraćaju, ne možemo očekivati da popravimo stanje ako nastavljamo da gradimo stambena naselja na krajnjem zapadu grada, dok su istovremeno sve gradske funkcije na krajnjem istoku grada. Ljudi se moraju transportovati. Dopustili smo da nam se dese “Tibre“, počev od naselja Tibra na Stupu gdje je od 80-ih godina planiran novi gradski centar sa svim funkcijama koje centar treba da ima s ukupnim brojem od 10 000 stanovnika. Već sad na trećini izgrađene površine imamo više od tada planiranih 10 000 stanovnika. Nastavljamo sa stanogradnjom a s obzirom na stanje u javnom gradskom saobraćaju građani su primorani da koriste automobile. Najvažnije mjere koje treba da poduzmemo kada je riječ o saobraćaju jesu upravo one na popravci javnog prijevoza. Nužno je popraviti stanje u GRAS-u i to je opet nešto što je vlast do sada zanemarivala. Napravili smo preduzeće koje je ogroman gubitaš. Prema posljednjem popisu na jedan stan u Sarajevu imamo dva vozila i takvo stanje uz ono koje imamo u GRAS-u ne pogoduje niti zraku niti kvaliteti života u gradu.

INTERVIEW.BA: Koje su to interventne mjere koje se moraju poduzeti kada je u pitanju zagađenje zraka?

KLARIĆ: Imamo prvo individualna ložišta, a zatim automobile, koji su zagađivači tijekom cijele godine, te nešto manje industrija i aktivnosti poljoprivrede. U svakom slučaju interventne mjere se trebaju fokusirati na te izvore zagađenja. Ako govorimo o individualnim ložištima posebno se lose stanje zraka u gradu okrivljuju individualne kuće na padinama Sarajeva. Bitno je napraviti jednu socijalnu kartu i vidjeti koji su to ljudi koji ne mogu sebi priuštiti bolje peći s boljim sagorijevanjem. Takvim ljudima treba pružiti podršku i subvencije da bi to osigurali svojim kućama. Oni koji to mogu treba im biti obaveza definisana u zakonima i određenim kaznama. Države EU to propisuju zakonom, a vi ste dužni da to ispoštujete ili ćete biti kažnjeni što se pokazao kao efikasan model. Također najvažnije I najdugoročnije treba raditi na energetskoj efikasnosti objekata. Ako riješimo da objektima ne treba 90 posto energije koje sada koriste da bi imali optimalnu temperature i uslove za život u svim godišnjim dobima, onda samim time smanjujemo potrebu da se grije ili hladi jedan takav objekat. Moje mišljenje je da je to najvažnija intervencija koja se može napraviti jer je najdugoročnija. Uz modele finansiranja, subvencije i maksimalno korištenje obnovljivih izvora energije moramo iti ambiciozni da u budućnosti svi objekti u BiH budu energetski nezavisni i pruže najoptimalniji kvalitet života svojim korisnicima ali i okruženju gdje građevinski objekti neće imati loš utjecaj na okoliš.

POZDER: Prethodna Vlada je usvojila plan interventnih mjera, koje nisu loše. One su pobrojane tako da imate vrijeme kada se građani obavještavaju, kada se upozoravaju i kada se podiže stanje alarmiranja. Informiranost građana u ovom periodu je tekla kroz medije, a ne preko Vlade. Građani su bili informisani danas zahvaljujući aplikacijama na telefonima, pojedinačnim projektima, te Američkoj ambasadi, pa tek na kraju Vladi KS. BiH je posljednja na listi zemalja u Europi prema graničnoj vrijednosti PM na kojoj se vrši primjena interventih mjera uslijed uzbunjivanja. Kod nas je ta granična vrijednost 400 mg/m3, sljedeća je Poljska s 300 mg/m3, a zatim sa 180 mg/m3 slijedi Italija. Raspon od 400 do 300 vam govori da smo mi i Poljaci izdržljiviji u odnosno na Parižane koji alarmiraju svoje građane već na 50 mg/m3. Za sve preko 50 mg/m3 se traže mjere. Na hitnoj sjednici SKS tražili smo da se taj nivo graničnih vrijednosti promijeni i ova izmjena je usvojena, te sada iznosi 200 mg/m3. Nešto smo dakle, već napravili, ali treba i dalje raditi. Svjesni smo da ćemo s ovakvim pristupom vrlo moguće konstantno biti u stanju alarmiranosti, ali se čini da su upravo takve mjere neophodne da bismo shvatili ozbiljnost stanja i insistirali na promjenama s ciljem poboljšanja kvalitete zraka.
Fasade ne smiju biti marketinški trikovi

INTERVIEW.BA: Na koji način koristiti izvore obnovljive energije u svrhu poboljšavanja kvalitete zraka?

KLARIĆ: Kada govorimo o intervencijama energetske efikasnosti trebamo paziti na socijalnu kartu. Trebamo biti pažljivi kada se takvi projekti rade da se misli o tome koji su to proizvodi koji su zdravi, lokalno proizvedeni, ekonomski prihvatljivi, koji rješavaju problem otpada te koji u svojoj proizvodnji imaju mnogo manju primarnu energiju i emisije CO2. To su uglavnom lokalni prirodni materijali kojima smo okruženi. Svakako da pomažemo ekonomiju rješavanjem energetske efikasnosti, otvaramo radna mjesta u ruralnim područjima gdje ćemo rješavati pitanja ekološkog otpada kao što je to ovčja vuna, slama ili otpad iz prerade drveta. Kada govorimo o obnovljivim izvorima energije koja nam je potrebna za grijanje i hlađenje, ako je smanjimo na samo 10-15 posto potrebe koju sad imamo, potrebnu energiju možemo nadoknaditi umjesto klasičnih peći ili klasičnih energenata s nekim solarnim panelima ili termoelektranom na biomasu koja podrazumijeva ne samo šumsku biomasu, nego i biomasu koja dolazi iz otpada poljoprivrede ili nekih drugih otpada kao što je gradski otpad. To su sve uspješni projekti koji su primijenjeni u nekim gradovima Europe. Nije to ništa novo, ali u principu se može primijeniti i u BiH. Važnije je rješavati uzrok, a to podrazumijeva rješavati objekte koji će biti energetski efikasni i praktično manje zahtijevati za grijanje i hlađenje, a onda ćete tako smanjivati potrebu da iskorištavate goriva koja jako puno zagađuju. Moja je preporuka da ne pomažemo tuđu ekonomiju nego da pogledamo šta možemo iskoristi u našoj avliji, upravo ako želimo da svi objekti budu energetski efikasni koji su to materijali kojima smo bogati i šta je to što mi možemo proizvoditi lokalno za potrebe svih projekata energetske efikasnosti od izolacijskih materijala, montažnih konstrukcija, stolarije do pametnih Sistema rekuperacije, tople vode ili rasvjete. U procesu europskih integracija to će nam biti i obaveza jer od januara 2019. godine u Europi će svi novi javni objekti morti biti nearly zero energy building, to prevesti kod nas “haman pa nulta energetska kuća”. Svi objekti će se od januara 2020 godine morati graditi ovako. Moramo i mi to prepoznati i očekivati od svih objekata da u bliskoj budućnosti budu energetski neutralni.. Kada govorimo o industriji potrebne su jake kazne, dobra inspekcija i dobri sistemi prečišćavanja. Potrebno je ukazati da industrijski proizvod neće biti certificiran i konkurentan na tržištu ukoliko ta proizvodnja nije čista proizvodnja.

POZDER: Kanton Sarajevo je prije dvije godine usvojio Kantonalni akcioni plan zaštite okoliša. Tamo je jedan od segmenata bio upravo energetska efikasnost. Date su dobre mjere, a jedna od njih je bila “utopliti objekte”. Nije ih dovoljno utopliti na način kako je to npr urađeno na Alipašinom Polju. U svrhe predizborne kampanje polijepljen je stiropor od 10 centimetara na visoke nebodere i prividno riješili problem. Treba znati da stiropor vremenom gubi svoja svojstva, te da na južnoj strani objekata već za 10 godina nema svrhe. Kolokvijalno rečeno, istopi se. Dakle, novcem građana plaćeno je nešto čega uskoro neće biti. Napravljen je marketinški trik u izborne svrhe. Ono na čemu ćemo mi insistirati jeste uvođenje zelenih javnih nabavki koje će obezbijediti upotrebu i ugradnju okolišno prihvatljivih materijala, sigurnih za zdravlje korisnika objekata. Moramo imati adekvatno izolirane objekte, zdrave i sigurne za njihove korisnike. Vrlo je važno povesti računa o energetskoj efikasnosti jer ona automatski utječe i na mjere borbe sa zagađenjem. Sve je jedno s drugim povezano. Kada su u pitanju izvori obnovljive energije apsolutno smo za prelazak s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, međutim svjesni smo da je ovo proces za koji treba vrijeme i prolazne mjere. Imajući ovo na umu, dali smo podršku projektu odsumporavanja termoblokova 5 i 6 u Tuzlanskoj termoelektrani jer je to jedan od prvih koraka koji se moraju poduzeti. Prema procjenama WTO ovim tempom zagađenja u Tuzli 29 000 života će biti izgubljeno od respiratornih oboljenja u narednih osam godina. Imajući ovo na umu, odsumporavanje ne može biti posmatrano kao trošak za EP nego kao investicija. Svjesni smo važnosti odustajanja od fosilnih goriva i odlučni da nove termoelektrane u BiH nisu opcija. Istina, Blok sedam u tuzlanskoj elektrani vidimo kao proces sanacije postojećeg lošeg stanja termoelektrane, ali ćemo se odlučno suprotstaviti gradnji najavljenih novih termoelektrana u BiH. Mora biti jasno da gradnja novih, suvremenim TE ne podrazumijeva masovno zapošljavanje, masovne investicije na kojima će građevinski sektor zaraditi. Govorimo o termoelektranama čiji će vijek biti eventualno 20 godina. Rezerve uglja u rudnicima poput Kaknja, Kamengrada procjenjuju se na jedva 20 godina. Neprihvatljivo je dvadeset godina upitne investicije staviti ispred zdravlja i prirode. Postajemo deponija industrije koju ne želi niko, pri tome uzimamo kineske kredite da bismo se trajno otrovali.

INTERVIEW.BA: Koji su dalji koraci Naše stranke kada je u pitanju zagađenost zraka u Sarajevu?

POZDER: Napravili smo vrlo jasne politike. Jedna od njih na kojoj ćemo raditi jeste konačno provođenje mjera koje je Kantonalni akcioni plan zaštite okoliša propisao. Ne smatramo da je to najbolji dokument koji smo mogli imati. On predviđa 500 miliona za implementaciju nečega u pet godina, ali i ono što smo spočitavali tadašnjoj vladi je da ovim tempom izdvajanja za mjere iz aktulenog akcionog plana mi ga možemo implementirati za 20 godina. I dalje smatramo da je neke mjere potrebno značajno brže raditi. Već smo pokrenuli inicijative da se u budžetu izdvajaju značajno veća sredstva za energetsku efikasnost. Govorit ćemo o deponiji Smiljevići i to će biti jedan od naših prioriteta. Ova deponija nije samo prostor gdje se deponuje otpad, smatramo da je otpad ekonomska, a ne samo ekološka kategorija i tako ćemo pristupati. Jako puno ćemo raditi na GRAS-u. To je također jedan od naših prioriteta i već smo pokrenuli određene razgovore. Već smo u razgovorima s potencijalnim partnerima, radimo na modelima finansiranja ovih projekata, ali i kontinuirano pozivamo stručnjake na konsultacije kako bismo pronašli najbolja, najefikasnija, ali i ekonomski optimalna rješenja.

Ovaj intervju nastao je uz podršku Fondacije Heinrich Boll Stiftung

Vlada KS: Pojačano zagađenje zraka, proglašena epizoda “Upozorenje”

Operativni štab Vlade Kantona je zbog pojačane koncentracije zagađenih materija u zraku danas proglasio drugu epizodu “Upozorenje” iz Plana interventnih mjera uz dio mjera iz Treće epizode “Uzbuna”, a zbog procjene budućeg stanja zagađenosti zraka.

Ukoliko se nastavi trend zagađujućih materija u zraku u  narednim danima će se poduzimati dodatne mjere. 

Mjere koje treba preduzimati u okviru epizode “Upozorenje” su sljedeće:

– Da se ograničava rad postrojenja za proizvodnju toplotne energije snage preko 50kW koja koriste čvrsta goriva i lož ulja u smislu smanjenja temperature za minimalno 3 stepena,

– Promjene energenta za produkciju toplote prelaskom na ekološki prihvatljivije, u skladu s raspoloživim mogućnostima, ograničavanje broja radnih sati ili na drugi način, uz pojačan inspekcijski nadzor;

– Upozorenje da sva postrojenja za proizvodnju toplotne energije snage preko 10 MW koja koriste prirodni gas, smanje temperaturu u prostorima koje zagrijavaju za minimalno 2 stepena;

– Osiguravanje protoka motornih vozila bez dužeg zadržavanja na glavnim gradskim raskrsnicama putem znakova i naredbi koje daju ovlaštena policijska lica MUP-a Kantona Sarajevo na glavnoj gradskoj saobraćajnici od Baščaršije do Ilidže;

– Upotreba sredstava za obaranje čestica prašine PM10 od komunalnih preduzeća i drugih pravnih lica, koja vrše zimsko održavanje cesta;

– Zabrana izvođenja grubih građevinskih radova na otvorenom i zatvorenom prostoru, osim u slučaju hitnih intervencija;

– Zabrana kretanja automobila (na potezu glavne saobraćajnice Baščaršija- Ilidža u oba smjera), čiji benzinski motori imaju normu EURO2 i manju ili dizel motori normu EURO3 i manju, uz pojačane kontrole prometne inspekcije uz asistenciju organa MUP-a i

– Zabrana kretanja teretnih vozila čiji motori imaju normu manju od EURO3.

 

Zrak u Sarajevu zagađeniji u odnosu na prethodne dane

 

Ovo se ne odnosi na električna i hibridna vozila, vozila na plin, vozila policije, inspekcije, ministarstva odbrane, javnog gradskog prevoza, javnih komunalnih preduzeća, vozila s diplomatskim tablicama, vozila invalidnih osoba, taxi vozila i vozila hitnih intervencija (civilne zaštite, hitne pomoći, vatrogasaca).

Zabrana održavanja organiziranih sportskih i kulturnih aktivnosti za uzraste mlađe od osamnaest godina na otvorenom prostoru, u cilju smanjenja kretanja i izlaganja stanovništva štetnim materijama, maksimalno povećanje kapaciteta sredstava javnog gradskog prevoza, koji ne zagađuju okoliš (trolejbusi i tramvaji), uz maksimalno smanjenje vozila čiji motori imaju normu manju od Euro 3, saopćeno je iz Press službe KS.

Iz Vlade KS podsjećaju da  su i dalje na snazi i mjere iz Prve epizode Plana interventnih mjera – “Pripravnost”.

(Interview.ba/Fena)