November 2018

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: “Da smo htjeli da nas vlast j… glasali bi za Bred Pita”

I ko kaže da čovjek ne uči dok je živ? Meni je npr ova rečenica iz naslova, “Da smo htjeli da nas vlast jebe, glasali bi za Bred Pita”, navodno transparent demonstrantice iz Francuske, pokazao da sam džaba diplomirala književnost – ovakvu složenicu može samo narodna mudrost da izrodi, nikako moj Džojs ili Folkner.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Kad smo već kod narodne mudrosti, uvijek sam poštovala onu izreku “bolje vrabac u ruci nego golub na grani”. Sve dok Bakir i Dragan,  aka Prle i Tihi,  nisu pozvali ljevicu na pregovore. Dragi naši ljevičari, bolje golub na grani nego vrabac koji vam ovaj dvojac pripremi. Taman da je džinovski, na galofaku rastao, ma jedno čudo od vrapca, pobjednik Čevljanovića…

Svoju nepovjerljivost i nedostatak političke pragmatičnosti slobodno prepišite neiskustvu – kad se Bake ne ustručava vas nazvati “neiskusnim ljevičarima”, ne znam što biste vi štedili desnicu. Mislim na političku a ne tjelesnu, sram vas bilo.

Kad spomenuste neiskusne ljevičare, bilo je u istoriji kultura i društava koji su lijevu ruku neobično cijenili. Jer im je pomagala. O čemu svjedoči grafit iz Pompeje: “Kad brige pritisnu moje tijelo, lijevom rukom oslobađam nagomilane tečnosti”. 

Sad iz ove takorekuć istorijske perspektive gledano, možemo se zapitati – kad Bake kaže “neiskusna ljevica” na šta tačno misli?  I sad kad god mi iskoči na vijestima, kako da ne pomislim “bože kad li se on posljednji put oslobodio …hmm nagomilane tečnosti?” Sreća pa se ne družimo. Ne bih ga mogla pogledati u oči i pitati “Kako si” sve bih ganjala lijevu ruku da vidim je l ojačala.

Naravno ne moraju se  desničari samo ljevicom oslobađati stresa. Izloženost kulturi, lijepim umjetnostima, pokretu i zvuku često zna djelovati ljekovito. Usudila bih se primjetiti terapeutski čak, vidjevši Milorada, Predsjednika svemira, kako milo gleda kraljevski balet iz kraljevske lože.

Čovjek koji je na putu do Predsjednika svemira došao iz šatora, mikrofona zadjenutog za pas, danas gleda Romea i Juliju. I to kao balet! Bez pratnje sintesajzera!!Toliko ga je obuzela ars poetika da nije ni razmjestio zastave pardon zavjese u pozorištu.

Da, prava je sreća da nam je u novoj vlasti veliki broj pjevača, glumaca, kulturnih radnika. Ako se ona trojica uskoro ne odmaknu od motke sa zastavom, uvijek mogu postaviti neki balet.

Abela Purivatra: Formiranje vlasti – Ko je kriv, a ko će s kim? Ili s kim niko neće?

Dramatično je ali i pomalo tužno gledati Bakira Izetbegovića kako, kao putnik namjernik, od stranke do stranke šeta i pokušava naći partnera za vlast. Naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da je SDA apsolutni pobjednik ovogodišnjih općih izbora u Bosni i Hercegovini. A ne smijemo zaboraviti ni 100, ma 200 hiljada ljudi koje je ta stranka zaposlila. Ili će zaposliti u ovom mandatu. Ovo pišem zbog njih.

 

Piše: Abela Purivatra, glavna i odgovorna urednica Interview.ba

Moj prijatelj Armin godinama traži posao. Po struci je ekonomista, a po vokaciji glasač. Godinama se trudi, ispunjava sve zacrtano, ali nikako eto da se skrasi. Svake dvije godine, u oktobru, Armin obuće svoje najbolje odijelo i krene na glasanje.

– Ovo je moja godina – pomisli.

Svake godine, uvijek u istom odjelu, Armin zaokruži SDA. Prošlih i ovih izbora bio je posebno optimističan zbog obećanja o 100 000 radnih mjesta… 

Godine prođoše, a Armin još nije jedan od 70 000 ljudi koje je SDA, tvrdi Bakir Izetbegović, zaposlio.

A glasao je.

Imam i prijateljicu Amru. Prije godinu dana dobila je upalu pluća ali nije mogla otići doktoru jer je, zbog novih pravila koja su proizašla samo iz želje da se opravda tvrdnja o 100 000 radnih mjesta, morala biti skinuta sa evidencije nezaposlenih pa je tako izgubila i zdravstveno osiguranje.

Armin i Amra žrtve su SDA-ove politike zapošljavanja. Žrtve su i ostali građani naše zemlje, ne mislim tu na Ostale koji ne potpadaju pod one najvažnije, nego tu mislim na sve nas. Žrtve smo zbog podobnih koji obnašaju funkcije pa godinama živimo bez vode. Žrtve smo jer naša „malo drugačija djeca“  ne mogu na vrijeme krenuti u školu. Žrtve smo jer zatvaramo oči pred stvarima koje nas se tiču.

Borba za fotelje će, čini se, ove godina biti zanimljivija nego ikada. Jer omjer snaga nikada nije bio nevjerovatniji. Ko je kriv, a ko će s kim? Ili s kim niko neće?

Predstava vrijedna nekoliko miliona maraka

Možda je do mene ali nisam vidjela javnu osudu prvih svađa u skupštinskim klupama. Sukob na relaciji Damir Mašić – Edin Mušić (čitaj SDA – SDP) prošao je gotovo neopaženo. A možda su upadanje u riječi i galama jednostavno postale naša svakodnevnica.

Ipak je do mene.

Zaboravila sam kako su izgledale rasprave u prošlom mandatu. Zaboravila sam da u klupama sjede pjevači, glumci, sportisti i umjetnici.

Nije kriva doskorašnja predsjedavajuća Skupštine KS jer je, na sjednicama, intonirala državnu himnu. I ona je, kao moj drug Armin, po profesiji profesorica solo pjevanja i operska diva, a po vokaciji glasač i političarka.

Krivi smo mi. I do nas je.

Znamo mi dobro da je biti parlamentarac najplaćeniji posao u BiH, ali i u regionu. Ukupna mjesečna primanja parlamentaraca oba doma Parlamenta FBiH kreću se u rasponu od 3.500 do 5.000 KM. Ono što ne znamo je da plaćamo najskuplje predstave ikad. A kad ih odgledamo, zatvorimo oči i zaboravimo ih.

Ali teške riječi pamtimo i još uvijek smo svi slabi na „naše“. Gruba retorika nacionalnih stranaka već decenijama najbolje prolazi i čini se da su i lijevo orjentirani odlučili krenuti istim putem i kazniti SDA jer je postalo jasno ono što smo godinama naslučivali.

Volja građana ovdje nije važna, kao ni izborni legitimitet. Birači ne odlučuju izbore nego brojači. Pa tako nije ni važno što je SDA stranka koja je osvojila najviše glasova.

Korak desno, lijevo dva

Ako nisu i neće građani, SDA će kazniti njihovi protivnici. Ne zbog mog druga Armina koji je izigran niti zbog moje drugarice Amre koja nema zdravstveno osiguranje.  Kaznit će ih iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Jer mogu!

A SDA će i dalje pregovarati. Sa ljevicom, a onda i sa malim strankama.

„Ponudili smo ovom bloku da uđe u vlast zajedno sa SDA“ – istakao je lider SDA Bakir Izetbegović jučer nakon sastanka sa predsjednikom DF-a Željkom Komšićem. Nakon što je sličnu ponudu SDP već javno odbio, isto je učinio i DF.  Pa će to vjerovatno učiniti i male stranke.

Ali rano je za donošenje bilo kakvih zaključaka. Prisjetimo se da je, ne tako davno, SDP ušao u koaliciju sa desničarskom SDA. Znamo i kako je veličanstveno propao pokušaj ujedinjenja ljevica prije izbora.

Ništa se promijenilo nije osim politike. A ona se svakodnevno mijenja i vlasti je teško odoliti. Sačekajmo HDZ BiH i ponude koje će biti teško odbiti.

 

Jelena Milić: Zapadna međunarodna zajednica je prvi put stava da je Kosovo to koje je napravilo grešku

Kosovo nije postala članica članica Interpola 20. novembra. Protiv prijema Kosova u Interpol glasala je 51 država, 68 je bilo za, a uzdržano 16. Ubrzo je Vlada Kosova uvela novu carinu od 100 posto na proizvode iz Bosne i Hercegovine i Srbije, a u cilju jačanja domaće proizvodnje, ekonomije i kosovske državnosti. Trenutno zategnute odnose na relaciji Beograd – Priština za Interview.ba je komentarisala dirketorica Centra za evroatlantske studije Srbije Jelena Milić.

KUPOVINA VREMENA „Mislim da sve ide u pravcu prevremenih izbora. Ne bi me iznenadilo da su ovo sada zastoji u pregovirma ustvari i kupovina vremena, zastoji u pregovorima idu i na ruku srpskim vlastima. Verovatno se i srpske vlasti pripremaju za prevremene izbore ne bi li na taj način kupili jedan duži mandat na čijem samom početku bi možda mogli da predlože neko svoje viđenje sveobuhvatnog kompromisnog rešenja o formalizaciji odnosa. Mislim da to sada ide u tom pravcu.“

INTERVIEW.BA: Lobiranje Srbije kod određenih članica Opšte skupštine Interpola da ne podrže prijem Kosova u tu instituciju okarakterisali ste mačem s dvije oštrice, ali i legitimnim potezom. Kosovo je uzvratilo novim potezom, carinama? Jel’ se tako nešto moglo očekivati?

MILIĆ: Smatram da su aktivnosti srpske diplomacije i državnog vrha u vezi sa priznavanjem Kosova, ili prevencijom ne ulaska Kosova, ne u regionalne već u globalne institucije, nešto što je legitimno. Mi možemo da se raspravljamo oko toga da li je to svrsishodno. Možda bilo bolje da se Srbija više fokusira da svoju evropsku orjentaciju predstavlja u zemljama Baltika koje predstavljaju prepreku u zatvaranju poglavlja 31 u pregovorima sa EU.

Mislim da zapadna i međunarodna zajednica misle da pre svega kosovski zvaničnici preteruju kada karakterišu aktivnosti Republike Srbije kao neprijateljske. One su legitimne.

Jednostavno, pola zemalja UN-a nije priznalo Kosovo. Pet zemalja članica EU nije priznalo Kosovo, od toga su četiri zemlje članice NATO-a. Prema tome, ta priča Kosovo je država i nije tačna. Prodavala se priča njihovim građanim. Pet godina od Briselskog sporazuma nijedno novo priznanje se nije desilo. Srbija jeste lobirala. Verovatno mnoge  zemlje donose odluku i o neprimanju Kosova u Interpol ne samo zbog interesa Srbije, nego zbog nekih svojih procena i svojih interesa. To je nešto što kosovski zvaničnici moraju da imaju u vidu. Način na koji oni predstavljaju priču ispada je Srbija vrlo moćna u diplomatiji što baš i nije tako. Uzvratna mera Kosova po meni je potpuno nelegitimna, jer za lobiranje o priznavanju nije nikakva forma ugovornih obaveza. A CEFTA je ugovorna obaveza. A kako smo razumeli od zvaničnika Evropske unije krši se i duh sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Kosova. Te dve stvari s tog aspekta se ne mogu uporediti. Mislim da je ovo što je Kosovo uradilo znak neke vrste panike. Znak slabosti i nemanja više prepoznavanja jednog ćorsokaka u kome su trenutno došli sa sadašnjim maksimalističkim zahtevima prema Beogradu.

INTERVIEW.BA: Nakon što Vlada Kosova uvela novu carinu od 100 posto na proizvode iz BiH i Srbije, ministar vanjskih posova Srbije  Ivica Dačić ponovio je stajalište Beograda da nastavka dijaloga s Prištinom neće biti dok kosovske vlasti ne povuku odluku o povećanju carinskih dadžbina? Kako to komentarišete?

MILIĆ: To je bilo za očekivati. Po meni to je sasvim prihvatljiva odluka Beograda. Već smo čuli juče da kosovski zvaničnici kažu da će pre da se desi da padne vlada na Kosovu nego što će oni prihvatiti to. Oni to sada zovu ultimatum Beograda. Međutim, prvi put nakon toliko godina mi smo čuli prilično obedinjene stavove zapadne međunarodne zajednice. Ti stavovi nisu u onom najčešćem obliku: „Pozivamo obe strane da se smire ili da obe strane da preuzmu mere.“ Ipak su jasniji. Stavili su do znanja da je ovog puta Kosovo to koje je napravilo grešku. To smo juče čuli od američkog ministra spoljnih poslova državnog sekretara Pompea kada je Tači bio na sastanku s njim. Mislim da su jako dobre bile izjave Crnatka, Vučića i Dačića od juče oko zajedničke izjave. Mislim da sve ide u pravcu prevremenih izbora. Ne bi me iznenadilo da su ovo sada zastoji u pregovirma ustvari i kupovina vremena. Zastoji u pregovorima idu i na ruku srpskim vlastima. Verovatno se i srpske vlasti pripremaju za prevremene izbore ne bi li na taj način kupili jedan duži mandat na čijem samom početku bi možda mogli da predlože neko svoje viđenje sveobuhvatnog kompromisnog rešenja o formalizaciji odnosa. Mislim da to sada ide u tom pravcu. Ova sadašnja forma dijaloga pod pokroviteljstvom EU i onako je postala besmislena.  Sada je potpuno jasno da je formalizacija odnosa između Beograda i Prištine ono što je preduslov za istinsku normalizaciju. Normalizacija bez statusa očito ne daje rezultate. Potezi se povlače ne u duhu dobre volje da bi se postigli rezultati koji bi pomogli život zajednicama i u Srbiji i na Kosovu, već da bi se ušančile pregovaračke pozicije.

INTERVIEW.BA: Dačić je također rekao da je uvođenje ovih dadžbina ne može se definirati kao politička ili ekonomska mjera”, već kao “jasno neprijateljsko stajalište prema Srbiji i BiH”? Da li se slažete sa ovim stavom šefa srbijanske diplomacije?

MILIĆ: Sve ekonomske mere poput sankcija i ovako drakonskih carinskih dadžbina su političke mere. Da se razumemo, one nisu izazvane u smislu zaštite svoje ekonomije nego kao politički odgovor na neko drugo dešavanje. U ovom slučaju Kosovo i Interpol, nego i regionalno oko distrubucije struje koje se desilo pre nekoliko meseci i pre glasanja o Interpolu. U tom smislu one jesu pre svega političke. Imaće naravno i ekonomske reprekusije. Čini mi se da su najznačajnije reprekusije koje će oni imati, ustvari bumerang koji će se Kosovarima obiti o glavu. To je moja trenutna procena. Odavno, nije bilo ovakve reakcije tako da zapadna međunarodna zajednica ne poziva obe strane, nego eksplicitno ukazuje Prištini da mora što pre da vrati situaciju na staro.

INTERVIEW.BA: Upozorili ste da ova trenutna situacija može da pređe u jedan konflikt s opasnim bezbjednosnim implikacijama i za zapadnu međunarodnu zajednicu? Na šta konkretno ste mislili?

MILIĆ: Bilo je za očekivati da će na neki način i političari i građani sa severa Kosova poduzeti neke mere. Donekle preteruju o tome koliko dugo traju zalihe, pre svega za lekove i da se to može uvek  srediti bez problema. Ono što može da izazove tenzije je bilo povezano i sa proslavom Dana zastave, a i sa par pokušaja privođenja i hapšenja od strane kosovskih policijskih jedinica. Prisustvo kosovskih policijskih jedinica na severnom delu Kosova je potpuno legitimna stvar i to mnogi politički komentatori i zvaničnici u Srbiji namerno izvrću i pogrešno tumače, trvrdeći da su oni maltene upali u severni dio Kosova što naravno nije tačno. Ali s druge strane, to podiže tenzije i izaziva strah kod građana koji možda ne poznaju te formalno pravne detalje.

Posle načina na koji je priveden Marko Đurić prošle godine, ova količina dugih cevi možda je neprimerena. Da ima dobre volje, i da postoji taj taj duh normalizacije možda bi se to drugačije uradilo. Ono što sada bude u oči je da je sad odjednom došlo do takvih saznanja koji trebaju da rezultiraju hapšenjem samo par dana posle poraza o Interpolu. Te dve okolnosti govore da i kosovski zvaničnici instrumentalizuju istrage za ubistvo Olivera Ivanovića i u tom kontekstu itekako vidim tenzije.

INTERVIEW.BA: Šta građani Srbije misle o ovom potezu Srbije, spominje li se „zvackanje oružjem?“ Da li je ugrožena stabilnost mira u regionu?

MILIĆ: Srpski zvaničnici, pre svega predsednik Vučić uporno govori da će Srbija mirnim putem to da rešava. Ministar odbrane Srbije Vulin je nešto neodređeniji. A ustvari, on bi trebao biti najodređeniji. Imam osećaj da Vulin nekad ne shvata šta znači biti ministar odbrane i kako se zvanične izjave ministra odbrane tumače. Pravo Srbije da brani Srbe gde god da se nalaze mora da bude eksplicitno objašnjeno, da li je to u ekonomskom smislu  ili u vojnom smislu. Bez obzira na nedavno održanu vojnu vežbu i kretanje trupa u okolini Gazivoda koje možda nije dogovoru i u skladu sa kretanjem u kopnenoj zoni bezbednosti. Mislim da takve vrste opasnosti nema. Opet kažem, mogu da se dese incidenti koji bi mogli da izazovu lančanu reakciju. I na to se mora misliti.

INTERVIEW.BA: Ovim je Kosovo prekršilo regionalni trgovinski sporazum (CEFTA) Sporazuma o stabiliziranju i pridruživanju (SSP) Kosova s EU. Da li EU i SAD mogu uticati na Kosovo?

MILIĆ: Mi smo u posljednjih par dana od zvaničnika i tzv. komentatora koje ja zovem zavisni komentatori u Srbiji čuli kako ništa kosovska strana ne radi sama. Velike zemlje iz EU i NATO-a sa Kosovom, koji je nezvanična zemlja, imaju bilateralne odnose. To su zemlje koje prosto poštuju demokratske procedure. Zasigurno ne mogu Kosovo tretirati kao protektorat iako to namerno tendenziozno pogrešno predstavljaju beogradski zvaničnici. Ali da imaju neke mehanizme verovatno imaju. Međutim, postaje jasno da podsticaj koji EU ima za svaku od zemalja u regionu i u procesu evropskih integracija, mislim da se polako topi. Mi vidimo da Kosovari nisu uspeli da se izbore ni za viznu liberalizaciju. Čini mi se da Kosovarima vizna liberalizacija ne znači koliko sad da se što pre završe pregovori Beograda o njihovim priznavanju. To donekle mogu da razumem. Moj stav je da bi sada formalizacija normalizacija odnosa uistinu preduslov za nastavak normalizacije, pa i evropskih integracija. Verujem da SAD i EU imaju neke mehanizme uticaja na Kosovo još uvek. Nije to baš tako da nema komunikacije. Čini mi se da su u posljednjih par meseci zapadni zvaničnici naklonjeniji političkim opcijama Hašima Tačija nego recimo Haradinaja.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Bosanac Milorad Dodik

Na koncu, super iskreno, Mile ti si Bosanac, a neka narod srpski vidi šta će sa tobom takvim.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

 

Na svečanosti u Novom Sadu povodom 100 godina od pripajanja Vojvodine Kraljevini Srbiji, obratio se i Milorad Dodik, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U svom dobro poznatom maniru nacionaliste na rentanje izjavio je i ovo:

“Došao sam ovdje da kažem da nemoj da ko slučajno da  kaže da sam bosanski Srbin. Ja to nisam. Ja sam Srbin i pripadam srpskom narodu.”

 

Bosanac u zemlji Lala

 

Zanimljivo, Dodik je u pravu. Nije on nikakav bosanski Srbin. On je Bosanac. Kratko i jasno. Ako to Miloradu Dodiku nije jasno, može pitati sve silne ljude iz Bosne i Hercegovine, koji žive u Vojvodini. Neka ih pita kako ih starosjedioci zovu. Bosancima ih zovu, dabome. A kako bi ih drugačije zvali. Nema tog Lale, koji neće za našeg čovjeka reći da je Bosanac. Čuj bosanski Srbin, ma čuj Srbin, niko tako neće zvati ni Milu prepodobnog.

No, Dodiku to nije smetalo da ljudima u Vojvodini očita nacionalističku bukvicu o jednom narodu, jednom tlu, jednoj zemlji. I nije taj narativ toliko jedinstven samo za ovo podneblje i samo za Dodika sinjeg, ali je baš, baš onako oduran, naporan i dosadan.

 

Nečovjek bez porijekla

 

Jer vidite, teško čovjeku koji se stidi svog porijekla. To je teški kompleks, to je odistinska nezrelost, to je ono što jede nedefinisanog čovjeka. I zna vrlo dobro Milorad Dodik da je njegovo Lijevče polje sa pripadajućim Lakatašima u Bosni i Hercegovini. Ta, ne mora ići čak u Novi Sad po potvrdu za to. Ali ima nešto drugo, mnogo bolnije, ako je u Miloradu ostalo mjesta za bol i empatiju.

Vidite, napisao sam, teško čovjeku, koji se stidi porijekla svog. Ali šta kad čovjek izgubi ljudskost? Šta kad i ako postane etički, a ne etnički apatrid? A to se desilo Miloradu Dodiku. On je odavno dobrovoljno migirao iz humane sfere postojanja. Pa kao takav neće pripasti bilo kom civilizacijskom kružoku. I koliko god Milorad bio dobar otac, djed, kolega, a ne sumnjam da jeste, koliko god bio dobar na privatnim ljudskim poljima, upravo njegova neetičnost će ga u povijesti situirati nekim drugim prefiksima.

Ne, neće Dodik biti upamćen kao dobar djed i otac. Pamtiće ga kao Milu Ronhila, kao Bivšeg reformistu, kao Nekadašnji dašak svježeg vjetra, kao Visokoakciznog nacionalistu…pamtiće ga savremenici i potomci kao Šator-majstora, kao Lošeg seoskog zabavljača, kao Šarlatana i opskurnog «rođaka sa sela», koji služi beogradskoj vlasteli za popunjavanje nacionalističkih kvota. Svi ti nadimci, pridjevi, sve te nomene i tvorbe pripadaju, kažem potpuno dobrovoljno i zasluženo Miloradu Dodiku. Jer je tako izabrao, jer je tako sebi zacrtao, jer se tako ugradio u sopstveni komformizam.

A komformizmu ove vrste naučio se još početkom vijeka, kada je shvatio da mu priče o «slobodnom tržištu» i «jedinstvenoj BiH» zapravo umanjuju bogatstvo i da mu odmažu u nakani debljanja novčanika i moći. I tada je Mlle postao propagator Srba, kao unisonog tijela diljem svijeta. Dabome sa akcentom na naše pripizdine.

 

Američki Srbi vs Srbi prašinari

 

Ne smetaju Dodiku, aman ni koliko crno ispod nokta američki Srbi, kanadski Srbi, njemački Srbi. Jok! To je materijalno potokvana i poželjna populacija od koje se na kakvom gostovanju može (još uvijek) izvući dolar i euro. Njih će Dodik zvati i Amerikancima i Kanađanima, što i JESU, ne bi li se umilio dijaspori.

Sa druge strane, stoji jedna ratovima i zlim vladarima markirana i unakažena generacija Srba, koja služi jedino za ono što im Dodik i Vučić rade, dakle, služi za iživljavanje. Pa tako ljudi u Vojvodini realnosti uz klinac nisu u Dodikovim očima ni Vojvođani, ni Vojvođanski Srbi, nisu ni ljudi, jer jebi ga imaju platu od 200 eura, a to ih ne svrstava u kateogoriju ljudi, oni su tek kontigent mesa, koji ima da se zove Srbima.

I onda je Dodikovo kurčenje sa bine u Novom Sadu zapravo konstatacija, a ne prijetnja. Dodik JESTE Srbin u svom svijetu, jer mu to insistiranje na srBstvu donosi novac i moć, a raja pod njim JESTE isključivo srBska, jer mu ona finansira njegov život.

Pa u stilu one ramboamadeuske, da se oko nacionalizma lože ljudi čija su primanja do 300 eura u potpnosti pije vode.

Pogledajte Dodikovo najintimnije okruženje. Koliko god ih neko ne volio, realizovani su ljudi. Oni su i sportski menadžeri i obrazovani i sposobni (ovako ili onako), tek Srbi su nešto zadnje što im pada na pamet. To im je omogućio (ovako ili onako) njihov otac, brat, šef Dodik. Ostatak raje, barem one koji se nije iselio pred silnom dobrotom u Soveniju i dalje JESTE čuvstveno Srbljem (p)ostao. Dokle? Dok je budžeta i jeftine obmane.

Dodik je prešao put od omladinca i SKOJ-evca do srBskog ultranacionaliste putinovskog tipa, a da nigdje nije otišao. Jer nigdje i nije išao. Njegov put je bio put ovisnika o monetarnoj sisi i ličnom bogaćenju. Njegov put je put jednog konvertita i licemjera. Ništa više od toga, a sve je sadržano u tome.

I zato, dobri ljudi, možete zvati Dodika kako god hoćete, posebno Srbinom bosanskim. Jer on to jeste. Od toga živi, to upamtite. Najiskrenije, on je Bosanac, ali novce, vaše novce dobija zato što je bosanski Srbin. Recimo da je Crnogorac ili Rom, ne bi sjedio tu gdje sjedi u kancelariji i po čitav dan se zajebavao sa vama iznoseći i unoseći zastavu. Pitajte ga kako to gura po zakonu. Samo mu fakat da je bosanski Srbin omogućava da ode u Novi Sad i soli pamet narodu, kako će ga neko zvati.

Na koncu, superi skreno, Mile ti si Bosanac, a neka narod srpski vidi šta će sa tobom takvim. Jer, stavarno je zajebano, kad se stidiš svog porijekla, a odavno nisi čovjek. I nema tih novaca koji mogu izbrisati taj fakat.

 

 

PROMO / Slaviša Vinčić dobitnik prve Baumitove nagrade: “Baumit materijali su kvalitet i ništa drugo ne koristim!”

Slaviša Vinčić iz Prnjavora osvojio je prvu nagradu, poklon karticu u iznosu od 5000,00 konvertibilnih maraka kao pobjednik Baumitove nagradne igre Pridruži se Baumit Life timu, i pobijedi! kroz projekat Baumit klub.

Ovaj 40-godišnji vlasnik male ali uspješne firme “Stil-gips,” primjer je kako predan rad i korištenje najboljeg građevinskog materijala na našem tržištu rezultira uspjehom, prepoznavanjem i nagradom.

Stil-gips postoji 12 godina i bavi se suhom gradnjom, molerajem i fasadom. Danas Vinčić zapošljava još 7 radnika i namjerava i dalje razvijati posao. Baumitov materijal je, smatra on, osnova njegovog uspjeha:

Već 10 godina koristim Baumitov materijal. Prvo sam ga počeo koristiti sticajem okolnosti a onda sam vidio koliko je kvalitetan. Vraćao sam se do kuća gdje sam ga koristio za fasadu i vidio da se ni poslije mnogo vremena uopšte ne mijenja! Vidim da je kvalitet. Tako da mi je ovaj materijal prirastao srcu i ništa drugo ne koristim.

Nagradu koju je dobio Vinčić iznimno cijeni, ne samo zato što je novčana već što u njoj prepoznaje koliko Baumit cijeni kvalitetne i ambiciozne izvođače. Na pitanje kako planira potrošiti nagradu, ako nije tajna, Vinčić kaže:

Naravno da nije tajna! Dio ću potrošiti da uplatim “školu u prirodi” za dvoje djece slabijeg materijalnog stanja iz škole u koju ide moj sin, jer ne mogu sebi priuštiti, a dio će ostati u porodici da potrošimo na provod (smijeh).

Kako su reagovali ukućani, ali i kolege na vijest o nagradi? Kroz smijeh Vinčić je odgovorio:

Moji ukućani mi najprije nisu vjerovali i smijali su se. Ali kad mi je javila Zlata (Zlata Ramčević iz Baumita, op.a.) iskoristio sam priliku da im kažem “rekao sam vam ja.” (smijeh) A kolege …najprije su rekli “ma sigurno je naštimano” a ja sam im odgovorio “ma jašta je baš će meni neko naštimati. Nego trudite se i vi pa ćete dobiti nagradu.”

Vinčić namjerava i dalje raditi u svom Prnjavoru. I naravno, nastaviti koristiti Baumitove proizvode na zadovoljstvo svojih klijenata.

Pridruži se Baumit Life timu, i pobijedi! kroz projekat Baumit klub je jedinstvena nagradna igra kreirana za članove Baumit kluba koje se bave izradom fasada te koriste Baumit fasadne maltere i/ili Baumit boje. Učesnici, čak 401 osoba iz 82 grada i opštine, takmičili su se za brojne, atraktivne nagrade, kojih je zaista bilo u izobilju.

U periodu od aprila do kraja oktobra 2018. podijeljeno je više desetina nagrada (šljemovi, majice, radna odijela, bušulice, mješalice i dr.) a u novembru je dodijeljena i glavna nagrada – poklon kartica u iznosu od 5000,00 KM koju je osvojio Slaviša Vinčić iz Prnjavora.   

 (Interview.ba)

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Zajedno smo skupa

Nije u životu veliko čudo kada ti se u istom danu spoji nekoliko epizoda koje kao da se u putu nisu srele, pa se na kraju sliju u jednu priču. Onu veliku koju ispotiha, nekada čak i nesvjesno nosiš u sebi, ode pa se vrati, uznemiri ili razgali, začudi otkud zajedno. Poput onog što je predobri Affan Ramić, Grande, znao kazati za druženja u našoj raji toliko različitih ljudi a na koncu istih: “Zajedno smo skupa”.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Spojile su mi se ovaj put, raznim povodima,  jedna krčma na kraju grada,  jedno razmišljanje o tome šta smo bili pa više nismo o čemu sam onda, tog petka nešto pisao a bilo isprovocirano  davnim događajem. Konačno, odlazak na jednu izložbu isto veče, u nekadašnji “Muzej revolucije”. Sada,  “Historijski  muzej”. Nije netačno ali ni isto. Ime izložbe punog smisla je “75 godina ZAVNOBiH-a – Historija vrline”.

Počet ću iz sredine. Koji dan prije govorilo se o tih tričetvrt vijeka od  golemog i herojskog  nastanka  nove  realnosti  u Mrkonjiću, potom  o dignitetnom  nastavku  te priče, pa  jadne  i mizerne izdaje i te realnosti ali sve više i sjećanja na nju. Uz pripadajuće  vlastite  poraze. Nevelika grupa  rijetkih što znaju šta je bilo u Mrkonjiću i šta je sa nama danas  kada se “nova klasa”  ispotiha i jadno odriče onoga čemu ionako ne može pripadati – organizovala  je okrugli sto o tih 75 godina. Kazivalo se argumentovano,  pametno i stručno o  istoriji i realnosti  datuma  što je obilježio vrijeme  koje se, uprkos raznim pasjalucima, ne može  izbrisati. Tamo mi se rodio crv koji me pomalo  kopkao  svih tih minulih dana, kako se istinski  vratiti  tom  grandioznom  događaju iz 1943. godine, ne samo kao sjećanju. Pa sam tog petka nešto o tome i napisao,  pitajući se hoće li ovi novi, udruženi u nekoliko kantona nakon  izbora – uključujući i Sarajevo – tvrdeći da su drugačiji  od  većine dosadašnjih  izdajnika  Mrkonjića, imati  pameti i volje da počnu  vraćati u život  napuštene  vrijednosti  onda definisane. A mogu to  drugačijim obrazovanjem i udžbenicima, podrškom  kulturi, umjetnosti, onom mladom svijetu koji nije baš definitivno zatrovan, drugačijim  druženjima,  sve skupa drugačijim vrijednostima  od ovih  na  kojima se  formiraju  “pobjednici”  u svim mogućim porazima.  Naravno, sve ovo uz pitanje  ima li još uvijek onog svijeta kojem smo pripadali  i bili  “zajedno skupa”.

Onda me, u istom danu  put slučajno odveo i u tu mali kafanu na kraju grada i proveo tamo  četiri debela sata. Uz sve što normalnog čovjeka tamo spada.  Bilo je kao nekada  u kafani u kojoj su svi, zapravo,  jedno. Svi se znaju, upitaju, sjednu za sto da ispričaju  dogodovštinu  pa odu dalje. Svako malo odnekud  dođe piće, pa od gazde nešto da se umoči, da probamo, i nama i drugima. Sve uz sjećanja i na rat i na mir prije i sada. To nadgleda kobajagi  ljuta  al’pravedna domaćica koja zna kad šta kome zatreba. Onda  eto i starih jarana  i stalnih gostiju sa one strane  nemrkonjičke  crte, kao administrativno  “njihovi”  a zajednički sa svima, ista krvna grupa… Tu su i inženjeri i noćni čuvari, vozač nekadašnjeg ministra  i ministar, sada samo jarani,  i jedan što ne pije godinama ali je vazda tu, mezi, i teški šećeraš koji krišom gucne  jer mu raja ne daju, i gazda iz multi-kulti  familije koji ne zna zašto mu se kafana  zove baš kako se zove, i stručnjak za marketing u novinama, i moj drug  iz nekad “Oslobođenja” koji bio bolestan  pa nema ko je ušao u kafanu a da nije došao da pita kako je, treba li šta… Sramota  pominjati šarenilo imena i “nacija “, znam da bi se ljutnuli mnogi takvoj vrsti njihove identifikacije. A Mrkonjić ? Veli jedan: “Evo nas k’o onda oni tamo.  Vala obilježit ćemo prekosutra…”  Znao sam da hoće.

Uveče odoh na izložbu, u onaj Muzej kobajagi istog, a drugačijeg imena. Važno je da mu je atmosfera unutra,  i puno toga što je sadržaj, kao nekad.  Možda im je zato i manje novca jer dosadašnji vlasnici  “političkih para” za muzeje, ne vole tu sličnost sa onda. Približavajući  se Muzeju, svijeta po ulici na sve strane. Pomislih, mnogi su ovako nekada  išli tuda  na sjajne izložbe o nama  i našoj prošlosti. Realnost  eto drugačija. Gužve su između dva  šoping –centra. “Crni petak” , ili kako nas  sad  spada – “Black Friday”. Sve pojeftinilo.

U Muzeju pred  eksponatima  iz Historije Vrline, manje  ljudi nego što bi se moglo zamisliti u drugim vremenima. Naravno, eto baš zato što vremena ovakva. Političara nigdje, čast doista  nekolicini  rijetkih koji su bili ali  ne zbog politike, već sebe radi. Nije bilo ni onih  tek izabranih. A očekivao sam da ću ponekoga vidjeti i da će takvi, tragom  slika i slajdova  o velikim ljudima i grandioznoj  epohi  što su nas onda stvorili i zadužili, pomisliti kako eto baš tu treba dovoditi  klince  koji pojma nemaju  ko su i odakle su. Pa tim tragom  ići dalje.

Tako se posložilo sve u jednom danu.  Kratka  napisana priča  i razmišljanja povodom  rijetkog i prigodnog skupa  o tome ko smo i šta smo bili, pa više nismo. Sve o 75 godina od ZAVNOBiH-a gdje je “nacrtan” jedini  put na kojem zajednička Bosna i Hercegovina može opstati. Sve je drugo razlaz a neka se konta na koji način. Potom  krčma na kraju grada  gdje obični ljudi, raja svake  fele, niti razmišljaju niti raspravljaju o onome što život jeste mimo njihovog istinskog  “zavnobiha”. A a i što bi kad smo “zajedno skupa…”  Moje  iznenađenje tom doživljenom ljepotom  dokaz je kako me i samo usputno  približavanje  politici zbunilo u normalnosti  napadnutoj  unaokiolo  od raznih  novokomponovanih  patuljaka.  I onda, grandiozni dokaz  da je tako, a da ne mora biti – “Historija   vrline”, uveče, na  stotinjak  metara  od  velikih pojeftinjenja  svaga. 

Rekao bi čovjek, niđe veze jedno sa drugim. Možda jeste tako, ali eto, meni se učinilo da nije. 

      

 

 

Abela Purivatra: Demokratska farma ili kako smo postali ovce?

“Život na farmi bio bi poprilično ugodan,” reče mi neki dan jedna jako ozbiljna gospođa. Priča mi da je uvijek zamišljala malu kuću na velikoj livadi i mnogo životinja. Kaže da se ne boji napornog rada, da joj ne bi bilo teško obrađivati zemljište i brinuti se o životinjama. Ta me priča iznenadila ali mi je jedna rečenica ostala upečatljiva. „Iz ovog života u taj imaginarni povela bih samo svoga psa. Ako bi on želio poći… jer već dugo mi se nekako čini da se on u ovu “Životinjsku farmu” koju živimo ovdje uklapa bolje nego ja.“

Piše: Abela Purivatra, glavna i odgovorna urednica Interview.ba

Kucnuo je i taj čas! Bliži se zima, a to je pravo vrijeme za razmišljanje. Za razmišljanje ili za zimski san. Imamo dvije opcije i sigurna sam, uzimajući u obzir naše dosadašnje odluke, da ćemo pogrešno izabrati.

Sa dvadeset godina, kada sam postajala novinar potrčko jer sam sasvim slučajno odustala od studija prava, svijet politike u našoj zemlji činio mi se beskrajno interesantnim. Jedna država, dva entiteta, milion kantona, bilion općina, trilion državnih službenika, tri predsjednika države, po jedan entitetski… A država konstitutivnih naroda i tek ponekog njenog građanina. Mogućnosti su bile nemjerljive. Danas, sa trideset godina vidim da je sve moguće, a da je nemjerljiva postala samo količina morala koji gotovo ne postoji. Čitam naslove dnevne štampe pa vidim da u srbijanskim TV emisijama gostuju presuđeni ratni zločinci, a da kolege iz Hrvatske u svojim centralnim informativnim emisijama sa inauguracijske sjednice Predsjedništva BiH izvještavaju ovako:

“Željko Komšić je održao jedan građanski govor i u razgovoru ni u jednom trenu nije rekao da će se založiti za treći entitet ili visoki stepen kantonalizacije Federacije. On stalno govori o služenju svim građanima što znači da ostaje na svom građanskom konceptu prije izbora.“

Zdravlje na usta ulazi, a Boga mi i politika

I okej, nema tu ništa ružno, a očito ni neobično jer osim šokantnih naslova i poneke „ekskluzive“, ta vijest putuje samo od usta do usta. U kojem obliku će riječi iz usta izaći, zavisi opet od želuca. Oni praznog želuca kritikuju, možda čak i opsuju, a oni punog veličaju sebe i svoje. Tako to ide u dragoj našoj BiH više od dvije decenije: „Naši su, pa da su od govana.“

Životinje su sebi postale gazde, vidimo li to? Meni se čini da živim na doooobro demokratski uređenoj Farmi koja nije ona idilična s početka priče, sa malom kućom na velikoj livadi. I ovaj Orvelov citat itekako nam može biti poučan danas.

„Zašto živimo u ovim bijednim uslovima? Zato što nam skoro sav proizvod našeg rada ukradu ljudska bića. To je suština svih naših problema. Sabrana je u jednoj rječi – Čovjek! Čovjek je jedini stvarni neprijateljh koga imamo. Uklonite Čovjeka i osnovni uzrok gladi i pretjeranog rada biće ukinut zauvijek.”

Mi smo sebe uklonili i tako smo postali ovce.

Godine prođoše, dan nikad

Bliži se zima pa dani sporo prolaze. Mi se spremamo, svako na svoj način, za zimski san. Kiša i hladnoća problem su možda i na izborima. Možda nije problem u ljudima koji biraju, nego u godišnjem dobu koje nam je nametnuto. Jer što je hladnije, teže se misli svojom, a lakše tuđom glavom. Ja bih, recimo, voljela da sam prespavala izbore i inauguracijsku sjednicu Predsjedništva BiH. Tada ne bih vidjela da se na sjednici nije pojavio predsjednik HDZ-a i jedini pravi Hrvat u BiH, Dragan Čović. Ne bih čula da se kardinal Puljić zbog izbora “pogrešnog” Hrvata – Željka Komšića – zabrinuo za opstanak crkve u ovoj zemlji. Ne bih vidjela kako najveći „neprijatelj“ Bosne i Hercegovine Milorad Dodik ljubi državnu zastavu i polaže zakletvu.  Lakše bih zaboravila kako se Šefik Džaferović u izbornoj noći umalo mrtvima zahvalio za glasove koje je dobio ili da mu je prva „predsjednička“ aktivnost borba da se muslimanima u Oružanim snagama BiH ne podvaljuje svinjsko meso.

Eee pa da! Opet smo pogrešno izabrali, pa nam je sada, i ovima i onima, spremati se za zimski san. Udobno se smjestite i lijepo se ušuškajte. Laku noć vam želim.

Ali nemojte ovo zaboraviti!

Dok mi spavamo, svijet oko nas itekako živi. Susjedi na sjednice Sabora zakazuju rasprave o Izbornom zakonu BiH i grade Pelješki most. Dok mi sanjamo, naše istočne komšije ponovo negiraju genocid u Srebrenici i sastaju se sa predstavnicima samo jednog entiteta.

Spavajte zato što duže i zapamtite – godine će proći ali dan nikada!

Fata Alić o vršnjačkom nasilju: Nasilje nad mojim djetetom se nastavlja čak i nakon sudskih presuda

„Pitam se kada će mene i moje dijete ostaviti na miru.“ Ovako je razgovor počela Fata Alić koja već godinama pokušava da riješi problem vršnjačkog nasilja u slučaju njenog sina. Čak ni nakon sudskih presuda njen sin se ne može mirno igrati ispred zgrade, jer su tu uvijek dvojica-trojica dječaka, koji su spremni da ga izazivaju i ismijavaju. U intervjuu za Interview.ba ova hrabra majka govori o podnesenim krivičnim prijavama i dobijenim odgovorima iz nadležnih pravosudnih institucija, kao i o tome kakvo je trenutno zdravstveno stanje njenog sina. 

FIZIČKI I VERBALNO BI NAPALI MOG SINA SAMO DA IMAJU PRILIKU „Dječaci koji su vršili nasilje nad mojim sinom se nikada nisu smirili. Oni da imaju priliku oni bi moje dijete i verbalno i fizički napali. Dječak čija je majka osuđena, a koji živi dalje od mene, prije nekoliko dana je dolazi ispred zgrade u kojoj mi živimo s još neka dva dječaka, kako bi provocirao mog sina. On je prekršio ono što je Sud naredio drugi ili treći dan, a niko za to ne odgovara.“

INTERVIEW.BA: U prvom intervjuu koji smo radili s Vama kazali ste da ste podnijeli krivične prijave protiv  roditelja djece koja su sudjelovala u nasilju nad Vašim sinom. Kakve ste odgovore dobili iz Općinskog suda u Zenici?

ALIĆ: Krivične prijave sam podnijela protiv troje roditelja 7. maja 2018. godine. Još nikad nisam pozvana da dam usmenu izjavu. Očekujem taj dan i vjerujem da će doći. Rješenje Općinskog suda u Zenici sam dobila kada je u pitanju jedna majka i ona je proglašena krivom. Osuđena je na šest mjeseci uvjetne kazne. Nije dobila nikakvu novčanu kaznu, ali se u rješenju navodi i novčana kazna od 300 KM ako njeno dijete ponovo počini neki prekršaj u roku od šest mjeseci.   

INTERVIEW.BA: Da li su se dječaci koji su vršili nasilje nad Vašim sinom umirili nakon krivičnih prijava i odgovora suda ili su nastavili raditi iste prekršaje? 

ALIĆ: Dječaci koji su vršili nasilje nad mojim sinom se nikada nisu smirili. U školi koju pohađaju, a u koju je išlo i moje dijete, se ponašaju isto. Moj sin poznaje određenu djecu iz škole tako da mu oni kažu da je situacija ista. Kada je u pitanju moje dijete, oni nikada nisu odustali, čak ni nakon silnog obraćanja različitim ustanovama. Oni da imaju priliku oni bi moje dijete i verbalno i fizički napali. Dječak čija je majka osuđena, a koji živi dalje od mene, prije nekoliko dana je dolazi ispred zgrade u kojoj mi živimo s još neka dva dječaka, kako bi provocirao mog sina. On je prekršio ono što je Sud naredio drugi ili treći dan, a niko za to ne odgovara. Jedno dijete zaustavite, drugo se aktivira i tako redom.

INTERVIEW.BA: Da li se iko od počinitelja nasilja nad Vašim sinom primirio nakon suđenja?

ALIĆ: Ovaj dječak koji živi vrata do vrata, a s čijom sam majkom također bila na ročištu, tek je nakon suđenja prestao da maltretira moje dijete. Prije suđenja je znao govoriti drugoj djeci da mu daju broj psihologa od mog sina, ismijavajući ga i ponižavajući ga pred drugom djecom. Moram istaći da je jedino to uspjelo da se riješi. Dječak iz mog komšiluka se više nikada nije obratio mom sinu nakon suđenja. 

INTERVIEW.BA: Pokrenuli ste krivične prijave i protiv direktorice škole u koju je Vaš sin išao, kao i protiv pedagogice i policijske službenice koja je radila na ovom slučaju. Da li ste dobili povratne informacije?

ALIĆ: Pokrenute su krivične prijave  protiv direktorice i pedagogice škole u koju je išao moj sin, te policijske službenice koja je bila uključena u cijeli ovaj slučaj. Kada su u pitanju direktorica i pedagogica još nisam dobila odgovore. Kada je riječ o policijskoj službenici rečeno mi je da je moja pritužba dostavljena Uredu za pritužbe javnosti s prijedlogom provođenja internog postupka, o čemu je Ured na sjednici održanoj 18. septembra 2018. godine zauzeo stav da službenici Odsjeka za unutrašnju kontrolu provedu interni postupak, o čemu ću biti naknadno obaviještena. Ja se s ovim problemom borim još otkad je moj sin bio treći razred, a sad je šesti. Mnogo je štete naneseno meni i mom sinu. Od početka sam htjela da se to sve riješi na miran način, bez prijava ili bilo čega. Međutim, niko nije razumio ono moje „molim vas uradite nešto, zaustavite tu djecu“. Nisam ni pomišljala da bih sa svojim finansijskim sredstvima mogla ići s krivičnim prijavama, tužbama i čime sve ne, ali kada sam vidjela kako se oni ponašaju i da žele samo da istjeraju moje dijete iz škole i da zataškaju sve, odlučila sad da se postavim drugačije. Sastanak s direktoricom, pedagogicom, roditeljima čija su djeca vršila nasilje nad mojim djetetom i policijskim službenicima je promijenio sve. Sve što sam doživjela na tom sastanku je bilo jadno i bolno, da nisam mogla vjerovati da ljudski um može takvo nešto učiniti. Kada se sastanak završio i kada se moj suprug vratio kući s posla, rekla sam mu „traži banku da dignemo kredit ovo moramo pravno riješiti“ i evo sad samo tu gdje jesmo. 

INTERVIEW.BA:  Kakvo je sada stanje kada je u pitanju Vaš sin, da li se on osjeća bolje?

ALIĆ: Zdravstveno stanje mog sina je dobro. Još uvijek ide na psihoterapije kod psihijatra u privatnu kliniku i zaista se vidi poboljšanje. Moje dijete je veoma zadovoljno tretmanom. Na sve ovo kažem, Bože hvala ti! Moj dijete su odrasle osobe dovele do apaurina i amizola. Uopće ne smatram odgovornim djecu koja su činila nasilje, oni su samo žrtva neodgovornih roditelja. Baš onih, koji su meni i mom djetetu život pretvorili u pakao. Ne osjećamo se sigurno, ni ja, ni moje dijete. Prate nas i fotografišu ali ja se ne bojim!

Belma Salkunić: Ova uloga mogla bi mi otvoriti velika vrata

Belma Salkunić je mlada bh. glumica koja je u filmu reditelja Ognjena Sviličića „Bog u cipeli“ odigrala glavnu ulogu, direktoricu Doma za nezbrinutu djecu Danijelu, sa kojom kaže nije imala ništa zajedničko osim „bosanskog šarma“. Film koji se snimao na lokacijama u Zagrebu, Šibeniku i na Murteru trenutno je u postpordukciji, premijerno će biti prikazan naredne godine. Belma Salkunić za Interview.ba govori o zahtjevnoj ulozi u filmu koju je iznijela, o povjerenju koje joj je ukazano, o nekim svojim promišljanima vezano za religiju.

RELIGIJA VS PATRIOTIZAM  Religija prvenstveno ima za cilj da sam učini boljim ljudima i za početak, nauči pravila ponašanja. Može da bude vodilja, može da bude pokretač, može itekako da bude spas i utočište u teškim situacijama kroz koje prolazimo. Nikako se ne moze poistovjećivati s patriotizmom i nacionalnošću, što je kod nas praksa, pa zato i nastaje kuršluz. Zato imamo situaciju u kojoj svjedočimo punim vjerskim objektima, a sve većom gomilom pogani od ljudi, ljudi bez empatije i emocija.

INTERVIEW.BA: Reditelj Ognjen Sviličić Vam je dodjelio glavnu ulogu u filmu „Bog u cipeli“ kako je bilo sarađivati sa njim, te ostatkom ekipe filma u Šibeniku, odnosno Dalmaciji?

SALKUNIĆ: Gospodin Sviličić je veliki mangup i znalac u svom poslu. Oduševio me svojim sistemom rada. Povjerio mi je tako veliki zalogaj, a da se nismo ni upoznali prije toga i biću mu zahvalna zauvijek. Imala sam sreću sto sam radila sa velikim profesionalcima. Svi smo imali isti cilj – da napravimo odličan film i radili smo zvjerski. Na setu se uvijek mnogo radilo, ali je bilo i zabavno. Snimanje smo počeli u Zagrebu, a nastavili u Šibeniku i na Murteru.

INTERVIEW.BA: Belma Vi igrate lik direktorice Doma za nezbrinutu djecu, koliko je bila zahtjevna ova uloga, sa čim ste se suočavali, te koliko Vas je na neki način možda ojačala ta uloga?

SALKUNIĆ: Igrala sam lik Danijele, koja je direktorica, zapravo ravnateljica Doma za nezbrinutu djecu. Uloga je zahtjevna i morala sam mnogo da kopam po sebi da bih otkrila da imam i takvu stranu za koju nisam ni znala da čuči u meni. To i jeste ljepota i draž ovog posla. I Danijela i samo snimanje su me ojačali u svakom smislu, jer sam, ako ništa bila dugo odvojena od svog djeteta. Cijelo to iskustvo mi je dalo krila i samopouzdanje, i da ništa drugo, bogata sam jer sam sebe pronašla i počela da poštujem još više.

INTERVIEW.BA: Rekli ste da je bilo jako izazovno kao glumački zadatak odigrati tu ulogu jer je karakterno suprotna od Vas?

SALKUNIĆ: Oh da, ta žena i ja nemamo skoro ništa zajedničko, osim “bosanskog šarma” koji se, ponegdje, provukao u filmu, a koji naši susjedi vole. Danijela je sve što ja nisam, zato je bio i izazov uhvatiti se u koštac s tim, ali i braniti takav lik, opravdati svaki njegov postupak i imati koncentracije toliko sati dnevno vladati situacijom iz njene perspektive. Velika je prednost činjenica da sam imala puno povjerenje u Ognjena koji me sjajno vodio i znala sam da neće dozvoliti da i najmanji ispad ili greška prođe. Vraćali smo beskrajno mnogo dok nismo dobili “ono” sa čim smo oboje bili zadovoljni. Znao je tačno šta želi, znao je pogotovo i šta NE želi, ali mi je, također, dao prostora i odriješene ruke da ponudim šta sam ja zamislila.

INTERVIEW.BA: Koliko je religija bitna stvar za jednog čovjeka, prvenstveno mislimo na mladu osobu a tiče se teme u filmu?

SALKUNIĆ: Religija je individualna stvar i pravo svakog pojedinca i, meni lično, je malo i neprijatno nekoga pitati o tome. Religija prvenstveno ima za cilj da nas učini boljim ljudima i da nas nauči pravila ponašanja. Može da bude vodilja, može da bude pokretač, može itekako da bude spas i utočište u teškim situacijama kroz koje prolazimo. Nikako se ne moze poistovjećivati s patriotizmom i nacionalnošću, što je kod nas praksa, pa zato i nastaje kuršluz. Zato imamo situaciju u kojoj svjedočimo punim vjerskim objektima, a sve većom gomilom pogani od ljudi, ljudi bez empatije i emocija.

INTERVIEW.BA: Šta očekujete od premijere koja je najavljena za narednu godinu? Koliko Vam je bitna filmska kritika?

SALKUNIĆ: O premijeri zaista ne mogu ništa da kažem, jer, prije svega, ne znam ni gdje će biti. Ono što mene raduje su neke druge stvari, a to je da ću se opet sresti sa tom sjajnom ekipom koja je radila na filmu. Film je u post-produkciji i svi se radujemo i nadamo najboljem. I da, haljinu sam već odabrala. Filmska kritika mi je važna zavisno od toga ko je piše. Komentare na moj rad sam čula i u samom procesu, jednako dobro prihvatim i pozitivne i negativne i ponosna sam na to što nisam sujetna. Ja sam profesionalac, tako su me na školi naučili. Kada film izađe, kritika svakakvih će biti, samo treba prozreti ko ih i iz kakvih pobuda piše.

INTERVIEW.BA: Radili ste na predstavama „Građanin plemić“, „ Oda radosti“, šta mislite da li ćete ovim filmskim angažmanom ponukati reditelje za novim ulogama i projektima?

SALKUNIĆ: Cilj svakog novog projekta koji radite, bilo to snimanje reklame, vođenje programa, snimanje filma ili bilo čega drugog što naš posao podrazumijeva je – da vas neko vidi. Ova uloga može da mi otvori velika vrata, a može i da se ne desi ništa, to je kocka i što se prije pomirite s tim, razočarenje će biti manje ukoliko se  desi druga opcija. Korak po korak, film je snimljen, a šta će biti nakon premijere, vidjet ćemo.

 

 

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Njihov raj

Čitam svako slovo o Siriji, na koje naiđem. Puno sam emocija i sentimenata vezao za taj svijet tamo, sa velikim razlozima. Duga je to i lijepa priča, kao i sama činjenica imati je sa sobom u životu zavazda.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Primjetim zato, ne uz preveliko iznenađenje, kako su u dva odvojena teksta neki novinari različitih svjetskih medija, povodom nedavnog otvaranja sedam godina  blokiranog graničnog prelaza  Naseeb, na putu između Amana i Damaska, citirali dvojicu Sirijaca koji se vjerovatno ni u putu nisu sreli, a ovim povodom izgovorili istu misao: “Kada je granica  ponovo otvorena, kao da su se vrata raja ponovo otvorila…” 

Je li jedan od  novinara ovu čudesnu rečenicu prepisao od drugog, ili je možda i onom  drugom tu misao istim povodom ushićeno kazao njegov sagovornik na granici, najmanje je bitno.  I prvi novinarov sagovornik, menadžer u lokalnoj turističkoj agenciji, i onaj drugi upitani, prodavač najvećih i najljepših narova na svijetu, (znam to, vjerujte mi na riječ), kazali su punu istinu. Otvorena vrata raja snoviđenje je koje se doista kao java ukazalo minulih dana tamo, gdje se desilo ono što je prirodno, što se moglo čekati i mnogo duže da je silom moralo, ali bi došlo sasvim  sigurno.

To je tamo samo nastavak jedne istorijske i mentalne logike stvarane od prastarih datuma bitisanja, protiv koje gomila zaigranih svjetskih hohštaplera, skorojevića i kobajagi mudrih političara ne može ništa. “Sedam godina samo je trenu našim hiljadama godina postojanja.A čitave su decenije za skorojevićke države od svega par stotina godina, tamo na Zapadu…”

Ovu rečenicu pričam dugo prijateljima kao epizodu iz susreta sa tri studentkinje u caffeu u Damasku, a bio je njihov odgovor uz osmijeh na moje pitanje kako su doživljavale godine sankcija prije – evo opet i sada – od onih što su se šepurili unaokolo i kao tužioci i kao kadije svuda po svijetu. Ne shvatajući da je Sirija posljednje mjesto gdje mogu  trajno pobijediti jer se pobjede i porazi tamo mjere sasvim drugim aršinima od onih u  “globaliziranim” svjetovima.  Nije džaba i sveti Ivan ili Jovan Krstitelj ostao da vječno počiva baš tamo pod kupolom  grandiozne Umayyad džamije nazvane  s razlogom i Velikom. I nisu baš  slučajno  stanovnici Damaska bili ti što su skovali legendu po kojoj će se Krist  uoči Sudnjeg dana i obračuna sa svekolikim zlom spustiti na zemlju baš na vrh  njegovog, “Isusovog  minareta”  te iste  Velike džamije,pa  muna taj njen vrh  namjestili ogromnu  cipelu da u svojoj važnoj misiji ne hoda bos po dunjaluku…

Sve ovo izgleda smrtniku nerealno i bez veze povezano sa  otvaranjem  graničnog  prelaza Naseeb pred kojim evo danima čekaju hiljade putnika u automobilima iz Jordana, da nastave  sa  odlascima u Damask kao jednostavni, vjekovni  ritual što sa tuđim kalkulacijama i siledžijskom “geostrategijom” nemaju  veze. Tamo se, direktno u istoriju,  pod  brdom  Kaina i Avelja, kraj  groba  Salahudina,  pobjednika u Jeruzalemu  amilostovog  pred poraženim  krstašima, ponovo ide tragom  običnog, normalnog života.  Čak i samo  na doručak  skroz  iz Jordana, pa u neponovljivi  Al – Hamidiyahsuk i okolne trgovačke  uličice po  šarene  šalove, pamučni veš, vjenčanice i nakit, svilu i kadifu, kolače sa susamom i one druge razne, mirođije i čokolade  domaće, po merake  za stomak razne… A popodne, na povratku u Amman, i po meso, voće, povrće i a boga mi i benzin, duplo jeftiniji nego u modernom Jordanu.  Jer tamo, bez vode i nafte, i pored  mudrosti  i privrženosti  svome  narodu Kralj Abdullah II i Kraljica Rania moraju osluškivati  i uskofrčene  silnike iz Zaliva i raspojasanogpatrona  sa one strane  okeana pa to košta.

Damasku starom i lukavom, ali zato vazda svom, mali, a podivljali skorojevići  i poslušnici nisu mogli da promijene krvnu grupu, ma koliko mu krvi  ispustili. Srušeno će se ponovo podići – nebrojeno puta to je već urađeno. Eno i u Aleppu oslobođenom od zlikovaca koje su i u nas mnogi voljeli, uz sreću i osmijeh  ponovo podižu  ili obnavljaju stare kule i bulevare, a i turiste zovu u posjetu uprkos svemu iz daljina. Istorija je samo na tren zastala da pričeka odlazak onih što joj ne pripadaju, a misle da su joj vlasnici, pa da nastavi ponovo svojim putem.

U Damasku su mi često govorili: Akonisi svoj i ne znaš ni ko ti je ni gdje ti je korjen, a nije onaj što ti ga je tuđi interes nametnuo, nikada nečeš naći put u  istinski raj, onaj u sebi… I šejtanski dodavali: Tako ćeš i lako zalutati tamo gdje je vječna vatra i gdje valja dovijeka dubiti na glavi!

Eto to mi je nekako padalo na pamet vintajući pred očima  iz daljine slike hiljada  automobila iz Jordana što čekaju na kapiji puta za  Damask. Ne samo zato što je i nakon sedam godina nasilja nad tamošnjom realnošću sve još uvijek poput  “ponovo  otvorenog  raja”. Zato eno i turista koji su počeli da se vraćaju. Ima ljudi koji vole i poštuju čudesa, pa šta bude da bude. Onih što potežu u Siriju i samo radi doručka  sa  humusom,  fatehom,  baba-ganušom, falafelom i sijasetom drugih poguzluka začinjenih  “bektaš”  sladoledom, nekada davno pravljenim na ledu donošenom sa mitskog gorja Hermon…

U Damasku se odavno ne trude da objasne drugima smisao one rečenice o raju, iste i u prodavača narova i turističkog menadžera. Oni koji to ne razumiju ne trebaju nikada krenuti tamo. Džaba im put, neće shvatiti. Oni što razumiju, ponovo su u nepreglednoj koloni na prelazu Naseeb. I dobro znaju zašto.