July 2018

Objavljeno

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Kobajagi

I

Piše: Zlatko Dizdarević

Generacija današnjih penzionera posljednja je koja će se sjećati kako se voda mogla piti iz planinskih potoka pa i malo većih rijeka, ili kako je u domaćoj crvenoj jabuci često bio crv a raznih hemija ni na pomolu, ili kako je ljudski mozak bili brži od vještačke inteligencije i iste takve “logike”.

Ovoj jednostavnoj istini pridodao sam malo poslije, tragom viđenog kroz novinarstvo i politiku, još jedan nostalgični fakat: Pomenuta generacija posljednja je u kojoj još ima onih, ni neobrazovanih ni nerealnih ni glupih (“pošten i glup ti je isto…), što i dalje vjeruju da pored uvijek intersa u politici mora biti i malo principa, obraza, samopoštovanja, držanja do riječi i uvažavanja onoga što je – međunarodni  poredak. Pa ih realnost iznenadi.

Tipična priča mogla se prepoznati u ne osobito bitnom ali “znakovitom” političkom teatru upravo obavljene posjete izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina Hrvatskoj. Slučaj nizom detalja potire svaku nadu da je u politici išta još ostalo od “onih vremena” u kojima poštenja nije bilo presudno više, ali elementarnog poštivanja sebe i drugih jeste. Pomenuta posjeta zato i nije izuzetak u već rutinskim političkim šprdnjama poput raznih krvavoh “proljeća”, pljačkaških “borbi za ljudska prava” pa i uz pomoć terorista,  kobajagi “neznanja” otkud izbjeglice i migranti, okupacija prodavanih pod “oslobađanja” itd.

Neki detalji posjete na ivici su vrijeđanja nekadašnje političke pristojnosti: Predsjednik Države Izrael (Kneset je samo sedmicu prije izglasao rasistički zakon po kojem je to sada “Jevrejska država” sa poništenim Arapima, kršćanima i ostalima), kaže u Zagrebu da je “ustaški režim, jedan od strašnih režima nacističkih kolaboracionista koji je ovdje nastao, bio aktivan partner u ubojstvima. Ipak, ima nekih koji radije potiskuju svoju prošlost i na to gledaju kao na “crnu rupu” koja ne traži nikakvo proučavanje ili “samopreispitivanje…” Potom, zdušno nastavi sa prodajom zastarjelih i ishrndanih F-16 borbenih aviona oduševljenoj Hrvatskoj, uz druga poslovna obećanja za “najbolju armiju u regionu”.

Reuven Rivlin među posljednjima je u svijetu koji može reći da ne zna puno o Hrvatskoj pa tako i samo o “nekima koji radije potiskuju svoju prošlost…ne tražeći nikakvo proučavanje itd.” Govoriti tek o “nekima” mimo cjelokupne politike u tome čista je farsa.

Ovdje nije riječ zašto je to tako. Sve je tu kobajagi ali, politički je samoponižavajuće u taj kontekst, zaslađen komplimentima o “prekrasnoj Predsjednici svih Predsjednika…” utrpati i eto neznanja o navodno sitnim ispadima politike domaćina na terenu koji je Izraelu najvažniji. Predsjednik, kao, ne zna da dotična “prekrasna Predsjednica” voli društvo neonacista poput Bujanca & com., da nikada do ove strateške prisile nije išla u Jasenovac ni kada je to bilo civilizacijski nezaobilazno ili bar protokolarno normalno. Isto je i sa tolerisanjem u Jasenovcu notornog ustaškog pozdrava iz najgorih vremena, uz “legalističko” mudrijanje države treba li to zabraniti ili ne. Znao je Rivlin i za izglasano odbijanje državnog Sabora da im delegacija položi vijenac pred spomenikom antifašističkim herojima na Tjentištu gdje je izginulo tri hiljade Dalmatinaca u najkrvavijoj bici protiv fašista na Balkanu u Drugom svjetskom ratu. Obrazloženje: “Sutjeska danas nije u Hrvatskoj”. A Bleiburg kao jeste. Pa nema ko iz redova novih političkih kalkulanata tamo ne ide. Zna predsjednik Izraela i ko je žario i palio profašističkim pjesmama, na najvećim državnim, zasluženim fudbalskim i nacionalnim feštama. Ti dugo uzgajani populistički gurui opijene nacije, uz nogometaše  koji sada vedre, oblače i lično šalju pozive pomenutim idolima, jesu istinski “Deep state” koji Hrvatsku  neprikriveno gura u najgoru prošlost. Uz zanosno osjećanje da su na najboljem putu. Pred svim tim sa tribina po feštama ustuknuli su i vrhovi aktuelne HDZ vlasti…

Na sve to skupa, Predsjednica je gostima kazala ono što im je milo ušima i biznisu: “Najvažnija poruka Hrvatske Izraelcima jeste da demokratski temelji moderne Hrvatske imaju čvrste korjene u antifašizmu i obrambenom Domovinskom ratu…” Kako se onda čuditi što je Hrvatska Izraelu eto baš antifašizmom postala “ne samo partner u naoružanju i poljoprivredi, već se odnosi dižu na strategijsku razinu…” 

Priča sa druge strane je još grotesknija, ma koliko se o njoj bezmalo sve zna. Veli strateški gost Rivlin nekako očinski kako vjeruje “u sposobnost Hrvatske da se suoči s prošlošću, a ne da je ignorira. Ta je moralna obaveza temelj svakog pravednog društva…”

Golemo ! Moral, obaveza, pravda, suočavanje sa prošlošću… Je li to onaj isti način na koji se i Izrael suočava sa svojih sedam decenija državotvorno okupatorske prošlosti. Ozakonjujući i minule sedmice puno toga što su ozakonili svojevremeno planetarni zlikovci u pohodu na svijet. Ubijanja, protjerivanja, aneksije, otimačine, sad i negiranje jezika, istorije… Šprdajući se neprekidno sa bezbrojnim odlukama svjetskih foruma i organizacija na čelu sa UN koje se dirljivo profesionalno impotentno zgražavaju.

Iz Izraela sad kažu da im “teroristi” koje su de facto oni proizveli prijete strašnim papirnim  zmajevima  kojima ih “gađaju”, zajedno sa šarenim balonima i vatrenim bakljama na njima. Pa protiv njih dižu lovce bombardere decenijama novijih generacija od onih koje su, evo, prodali novom “strateškom partneru” kakvih u svijetu imaju, otprilike, još dva: Ameriku i Saudijsku Arabiju. Uz Dodika, naravno. Sve iz moralnih razloga.

Nije lako danas znati i pamtiti ništa iz vremena slatkih jabuka i prirodnog crva u njima. Za razliku od onih neprirodnih i sofisticiranih crva što se sada ubacuju u nekada zdravi mozak u kojem je bilo mjesta i za pamet i logiku, pa čak i u politici.         

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Tijelo vreteno

bf7872827a801cf4f6743675c18eeb2d P

Vaša najdraža kolumnistica je preživjela iz neposredne blizine još jedne demonstracije bivših boraca. Protestanti, s pivom u jednoj, megafonom u drugoj ruci, u ratnim hlačama, uskim preko struka. S druge strane specijalci. Od glave do pete u crnom. Visoki, vrlo visoki. Plećati. Jakih nogu, vrlo lijepo oblikovanih sve do vrha gdje prelaze u krivinu, tako oštru da bih ja na uniformi napisala “vozači oprez!” Da li bi Sarajevo, da li bi BiH, više suosjećala s borcima da i oni izgledaju kao hollywoodski akcioni junaci umjesto kao porodica Simpson?

Na dijeti sam. I to nekoj vojnoj gdje jedeš ništa s ničim i živiš za obećanu kuglu sladoleda za večeru. Svako jutro se vagam jer je i to dio psihološkog rata protiv debeljuca. A kako sam debeljuca nemam ljudskih prava, npr pomfrit sa majonezom, bar malo, po vrhu…

Najteži nusprodukt dijete za mene jeste što sam postala svjesna svog tijela. Svake kile viška, nabora kože, strija i celulita. Prije sam nosila majice bez rukava i bez kompleksa. Nekad sam znala izaći bez grudnjaka mislići kako sam seksi. Sad ujutro prvo obučem grudnjak pa operem zube. Inače moglo bi se desiti da se djeca u parku poigraju s njima, misleći da su nečije lopte zaboravljene.

Postala sam zavidna. Dobro je rekao Šekspir: ne volim mršave ljude oni samo smišljaju neke spletke za razliku od debelih koji su sretni životom.

Ta zavist mi je izoštrila vid kako naočale nikad nisu uspjele – s ovom novom modom koja ne ostavlja baš prostora mašti, oko sebe stalno viđam djevojke, djevojčice, žene, čija koža miriše na smolu a nogu su duge, duge i gole. Bez strija. Nedavno sam otišla i ja na sport I to step (!) očekujući da ću nakon jednog termina i ja dobiti noge, duge, duge bez strija. Dobila sam samo predinfarktni napad, da kažem pravo. Od tada kad god me zovu na termin imam neku novu bolest. Ispucala sam skoro sve, sad mi je ostala još samo ebola, živa ne znam šta ću onda…

A i ne spavam dobro. Ako zaspem sanjam teške snove. Tepsije pite kako promiču, supice kako se puše, cheese kejk sa i bez čokolade…I onda mi je bolje da ne spavam. Doduše neočekivani bonus je što onda ni onaj moj najdraži ne može. Mislim zaspe on snom pravednika čiji je stomak pun. Ali ja eto ne znam kako ali kad god se okrenem u krevetu nekako ga podbodem u rebro, ili mu stavim ruku preko nosa, slučajno odbijem bubreg…Lakše je patiti se u dvoje ja mu to stalno govorim a on se ljuti, ne znam samo zašto.

I tako dok noć polako prolazi ne preostaje mi ništa drugo nego da se pitam i da maštam. Maštam kako će te kile same otići samo da se pokrenu. Pa kako ću onda biti zgodna, pa ću kupiti svu novu garderobu a ovu sadašnju pobacati s merakom, i naročito kakav će onda seks pasti. Jer mršava ja ću nekim čudom dobiti i akrobatske sposobnosti dostojne Circle de Soleija u najmanju ruku. Da li se mršavi ljudi bolje seksaju, pitanje je koje me drži budnom sve ove večeri vojne fucking dijete. Vrag s ramena šapće “naravno!”Šta vi kažete?

Objavljeno

Selektor Mirza Hrustemović nakon osvojenog srebra: Borba je da se pokriju osnovni troškovi reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci

S

Bosanskohercegovački reprezentativci u sjedećoj odbojci vratili su se kući s osvojenom srebrenom medaljom na Svjetskom prvenstvu u Holandiji. Selektor reprezentacije Mirza Hrustemović govorio je za Interview.ba o tome koliko je zadovoljan rezultatima koje su postigli naši reprezentativci, ali i o problemima koji su ih pratili na putu do titule.

BEZ KONKRETNE PODRŠKE „Hrvatski paraolimpijski komitet kada je vidio da su ugrožena prava invalidnog sporta napravili su žalbu prema Strazburu koja je usvojena. Tada sam mu rekao da ako su se vodili pravilnikom iz Hrvatske da su trebali ići do kraja, jer sad bi mi njih trebalo da ih tužimo pa da dobijemo u Strazburu? Ovdje se primjenjuju neka pravila koja ne bi funkcionisala u uređenim sistemima.“

INTERVIEW.BA: U borbi do finala Svjetskog prvenstva u Holandiji savladali ste Irak, Egipat, Poljsku, Rusiju i Brazil, ko je bio najteži protivnik i zašto?

HRUSTEMOVIĆ: Morao bih se osvrnuti na redoslijed pravljenja grupa. Poredak je trebao biti po skupinama sasvim drugačiji gledajući snage reprezentacija. Četiri grupe su bile. Domaćin Holandija imala je pravo biti nosilac jedne grupe. Osim Irana, Brazil i Egipat bili su nosioci grupe. Rezultatski reprezentacije kao što je BiH i Rusija su morali biti nosioci grupa. Samim time Rusija je kao druga u izvlačenju pripala grupi s Iranom, a mi kao reprezentacija grupi u kojoj je Egipat bio nosilac. Ove dvije grupe su se križale što je prouzrokovalo da najkvalitetnije reprezentacije budu u zoni A i D, dok su u B i C bile reprezentacije daleko nižeg rejtinga, tako da su u tim grupama do polufinala došli veoma lako, a BiH je to odvelo da toga smo tvrdo odigrali s reprezentacijom Egipta. Nismo htjeli podcijeniti ovu utakmicu, ali nas je iznenadio njihov kvalitet. Onda smo išli na biti ili ne biti u četvrtfinalu na reprezentaciju Rusije, koja nam je prošle godine na Evropskom prvenstvu u Poreču nanijela poraz. Tako jakog protivnika imati u četvrtfinalu bilo je ili ideš dalje ili se vraćaš kući. Ova utakmica je bila jedna vrsta prekretnice po mom mišljenju jer sigurno bi u slučaju poraza počele putem nezadovoljstava da se dešavaju neke stvari koje bi nanijele štetu konceptu sjedeće odbojke. Utakmica s Rusima je bila veoma bitna maltene u nizu od 1999. godine otkad sam na kormilu reprezentacije BiH mogu je svrstati u jednu od veoma bitnih, pa čak i je u rangu utakmice s Olimpijade u Londonu. Otišli smo dalje u polufinale, misleći da smo prebrodili jake Ruse, a tamo nas je dočekala jedna izuzetno tvrda utakmica s Brazilcima. Htjeli smo u finale s Iranom bez nekog pritiska, međutim Iran je imao jednog igrača koji je 2.47 m visok i svaki put kada on dolazi na mrežu odvoje se tri- četiri poena, bez njega mi i Iran bismo bili tu negdje.

INTERVIEW.BA: Kada ste igrali s Rusima je li postojala dodatna motivacija za revanširaju za neočekivani poraz u polufinalu prošlog Evropskog prvenstva u Poreču?

HRUSTEMOVIĆ: Sigurno jednim dijelom. Nismo navikli gubiti, ali čovjek kada realno sagleda, reprezentaciji Rusije se može samo čestitati na toj utakmici. Rusi su to finale prije finala u Poreču odigrali tako da ne vjerujem da će moći ikada ponoviti takvu utakmicu, što je jednim dijelom pokazalo četvrtfinale u Holandiji. Rezultat je bio 3:1 (25:13 25:20 17:52 25:23) da smo otišli na 2:2 u taj-brejku vjerovatno bi prednost bila na njihovoj strani.

INTERVIEW.BA: Šta je nedostajalo da savladate i Iran, koji segment igre je zakazao najviše?

HRUSTEMOVIĆ: Još od Poreča su počele da se dešavaju neke stvari koje nam nisu išle u prilog. Nismo htjeli to da naglašavamo. Došla su nova strožija pravila. Recimo kod nas u prvoj šestorci imali smo samo jednog minimalca to je bio Asim Medić, a onda su ta nova strožija pravila uradila to da su nam minimalci Mirzet Duran i Safet Alibašić. Morali smo da se zahvalimo jer u ekipi mogu biti samo dva minimalca, a u igri jedan, tu smo ostali bez Medića i bez jednog od dvojice koje sam spomenu prethodno. To nas je malo u smislu kvaliteta bacilo unazad, a onda se desilo da smo međuvremenu ostali bez alternativnog dizač Adnan Kešmer. Iz prve šestorke Čamčar je povrijedio koljeno, pa je bilo pitanje da li operisati ili ne, pa smo ga čuvali do četvrtfinala. Kapiten je slomio prst prije finala pa je igrao pod blokadom tako da je bilo tih svih dešavanja, i onda kada saberemo i oduzmemo, dobro smo živu glavu izvukli!

INTERVIEW.BA: Branili ste zlato osvojeno prije četiri godine u Poljskoj, je li to možda predstavljalo dodatni pritisak?

HRUSTEMOVIĆ: Nije. Poslije te četiri godine svašta se izdešavalo. Više smo i zaboravili da smo svjetski prvaci jer svake godine u tom periodu budu dva evropska i jedno svjetsko prvenstvo, kao i olimpijske igre, tako da s te strane nismo imali neki pritisak da moramo odbraniti svjetsku titulu. Kada pogledamo unazad, dva puta smo bili prvaci Evrope, svijeta i olimpijski pobjednici mislim da se rijetko ko može pohvaliti tim podatkom, barem što se tiče naše države.

INTERVIEW.BA: Srebrena medalja za Bosnu i Hercegovini i veoma dobar rezultat. Koliko ste vi kao kapiten zadovoljni?

HRUSTEMOVIĆ: Zadovoljan sam i prikazanom igrom i motivacijom, mada uvijek ostaje ono da ko izgubi finale nekako bude tužan, a onaj ko se bori za treće mjesto raduje se. Nema razloga da se mi ne radujemo s ovim plasmanom jer kupili smo vrijeme. Pred nama je Evropsko prvenstvo, olimpijada, kvalifikovali smo se za Olimpijske igre u Tokiju. Samo dvije prezentacije ovog svjetskog prvenstva su mogle da dobiju kvalifikaciju i sama ta činjenica govori koliko je bilo bitno biti u finalu, jer osam ekipa učestvuje na olimpijskim igrama. Sjedeća odbojka ima tri igrača iz mlađe kategorije koji su među 12, najverovatnije će upasti još jedan umjesto Kešmera, koji je izgubio status reprezentativca.

INTERVIEW.BA: Kakve su dalje aktivnosti…šta nas to očekuje u narednom periodu u sjedećoj odbojci?

HRUSTEMOVIĆ: Liga kreće u septembru, uvijek se dešavaju neki turniru. Nakon što se liga završi i odigraju se oni turniru koji imaju u našoj državi, pripremat ćemo se za početka evropskog prvenstva gdje ćemo dati maksimalnu minutažu mlađim igračima koje sam naveo.

INTERVIEW.BA: Koliko se novca izdvaja za sjedeću odbojku, da li bi to moglo biti bolje?

HRUSTEMOVIĆ: Ako krenemo od zakonskog osnova Vijeće ministara BiH je donijelo odluku da je Zakon o sportu izjednačen s pravima validnih i invalidnih, i to bi bilo samo pravo koje je važeće na papiru, međutim, u realnom sektoru to nije tako. Kada su Hrvati osvojili četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu u Poreču ostvarili su zakonsko pravo da svaki mjesec do olimpijskih igara njihovi igrači s tim rezultatom dobijaju po 2.000 kuna, a vjerovatno je taj iznos bio veći za treće, drugo i prvo mjesto. Kada se pravio Zakon o sportu u BiH, pitao sam Salmira Kaplana, koji je bio ministar sporta na federalnom nivou, kojim su se pravilima vodili prilikom donošenjem Zakona? Oni su rekli da su radili na sličan način kao u Hrvatskoj. Međutim, Hrvatski paraolimpijski komitet kada je vidio da su ugrožena prava invalidnog sporta napravili su žalbu prema Strazburu koja je usvojena. Tada sam mu rekao da ako su se vodili pravilnikom iz Hrvatske da su trebali ići do kraja, jer sad bi mi njih trebalo da ih tužimo pa da dobijemo u Strazburu? Ovdje se primjenjuju neka pravila koja ne bi funkcionisala u uređenim sistemima. Opstajemo tako da Kanton Sarajevo maksimalno pomaže kako reprezentaciji tako i klubovima. Vlada FBiH je prije donijela odluku da BH Telecom i Elektroprivreda BiH participiraju godišnje u aktivnostima reprezentacije. Borba je da se pokriju osnovni troškovi. Kada sublimiramo situaciju opstajemo, a da smo uređeni sa zakonima kao što ima Hrvatska i Srbija, da ne idemo dalje, situacija bi bila onakva kakva bi trebala da bude.

INTERVIEW.BA: Koliko ste zadovoljni podrškom građana? Kako bi građani BiH podržali nogometaše da su se vratili s takvim uspjehom?

HRUSTEMOVIĆ: To je nekad malo komplikovano s obzirom na to da mi dugo trajemo. Do građana nije! Da neko hoće da uđe u organizaciju dočeka građani bi se sigurno odazvali, međutim, mi nekada komplikovano odemo i vratimo se. Ne volimo da kukamo i da se žalimo, totalno smo prizemni i bukvalno se snalazimo. U zadnje vrijeme kada se borimo za rezultate vraćamo u kasnim satima, ne možemo da kažemo da odaziv građana ne bi konkretan, a možda i mi bježimo od te organizacije.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Vjerica Radeta bi uzela izbore u RS-u

456aa8c9bb967962d7df4ded13a6b233 I

Entitet u kojem obitava ideolog SNSD-a, Rajko Vasić, koji poziva na drugi srebrenički genocid je zapravo bašča i plodno tlo za hiljade Vjerica Radeta.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

I dok se potpredsjednica Skupštine Srbije i Srpske Radikalne Stranke zločica Vojislava Šešelja u svom stilu narugala kostima ubijenih u srebreničkom genocidu, i dok je narod onako ljudski izrevoltiran pojašnjavao na istim tim mrežama šta bi radio s nepatvorenim zlom koje se odaziva na ime Vjerica, nekako ispod radara gotovo svima su promakle dvije svari.

 

Vjerica po zakonu

Prva, Vjerica je tu gdje jeste zahvaljujući glasačima. Budimo precizni, zahvaljujući 4,5% ljudi u Srbiji koji su izašli na izbore. A to je ogroman broj. To su ljudi koji se u potpunosti slažu sa morbidnim izjavama Radete i njenog šefa Šešelja. To je ta fašistička legalna rulja, koja je podvijenog repa sačekala da se stiša huk na društvenim mrežama, a onda koliko danas krenula u kontraofanzivu. Danas, baš na dan sahrane Hatidže Mehmedović.

Da se podsjetimo, koliko god otrovno bilo, Vjerica veli: “Čitam umrla Hatidža Mehmedović iz udruženja biznismenki Srebrenice. Ko li će je sahraniti. Muž ili sinovi?”

Ovu monstruoznost na prvu ne treba komentarisati, niti analizirati. Jer je toliko zastrašujuća, da bi svaki komentar pojačao njenu radijaciju. No, desničari, kako se uljuđeno zovu fašisti, već su osmislili koncept po kojem se mrtva djeca Hatidžina, zajedno sa ubijenim suprugom šetkaju po Americi. I kao da to nije po sebi dovoljno zlo, oni daju ovoj paradigmi nastranoj apsolutnu istinitost o kojoj se ne dvoji. “Dabome da su živi, to svi znaju”, e to je prevlađujući fašistički narativ. Pa je tako Vjerica nesrećnica, po njima samo potvrdila “opštu datost”.

 

Rezervni točak od 200 kila

A zašto postoji ova nakaradna “opšta datost”? Za demontiranje ovoga zla, za početak, trebala bi funkcionisati pravna država, ili preciznije pravne države, a koje bi upravo zbog genocida u Srebrenici trebale uvesti Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida. A on ne postoji! 

Naprotiv, na negiranju genocida grade se predizborne kampanje, ali se grade i čitavi mitomanski narativi u kojima se laž uz teorije zavjere prevodi u istinu. Pa je onda izvjesnost, u ovom slučaju Vučićeve Srbije, baš izvjesnost afirmativnog gledanja na Vjevericinu misao. Ne zaboravite, Vučić je mentalno i ideološki otpao sa Šešeljeve sise, zadojen je odavno tim totalitarnim fašističkim mlijekom i ne pada mu na pamet da se riješi rezervnog točka od 200 kila i prateće opreme za reparaciju nacionalističkog tkiva.

Ono što imamo sad je iskakanje Vučićeve kerberke Radete u javni eter sa onim što odista misli. Ne samo o Hatidži, ne zavaravajte se. Taj narativ, ako bude do kraja ogoljen, ispričaće vam jednu od najmonstruoznijih priča na svijetu. A ona glasi, jedina je šteta što u Srebrenici nisu pobijeni SVI, jer mrtva usta ne govore. A Hatidža je za života uradila više na istini od mnogobrojnih NVO ubleha. Zato i jeste Hatidža “nezgodacija” i trn u oko svakog srBskog fašiste. I živa i mrtva. Zato i jeste taj bolesni koncept teorije zavjere sklopljen oko nje i njene pobijene familije. Jer, da je nakon genocida ćutala, možda bi joj narečeni srBski fašista poput Radete i priznao da su djeca ubijena. Ovako ne!

Monstruozno je to, ali je dužnost demaskirati zlo. A demaskirati ga i uprijeti prstom u njega jeste pobjeda, ali sliči Pirovoj. Jer, upravo zbog nepostojanja gore navedenog Zakona o zabrani negiranja zločina i genocida, konkretno Vjerici Radeti se neće desiti NIŠTA. Pa je onda u tom svjetlu potpuno infantilno slaviti ukidanje njenog tviter naloga. 

Upamtite, iza Vjerice stoje mnoge istomišljeničke vjeverice pod patronatom i zaštitom države Srbije.

 

Ko je Radeta i zašto znamo sve o njoj?

Što nas dovodi do druge stavke ove anatomije zla. U Srbiji postoje makar pojedinci ili (doduše rijetke) političke partije koje su javno osudile monstruoznost potpredsjednice srbijanske Skupštine. Sa druge strane u entitetu Republika Srpska, osim doslovno par portala, ovu vijest NIKO nije niti prenio. Pa po principu, ono što se nije desilo ne može se niti komentarisati, ovaj entitet opet ugušio u mediokrotetskoj sramoti, tišini i licemjerju.

A tek to ne treba da čudi. Entitet u kojem obitava ideolog SNSD-a, Rajko Vasić, koji priziva na drugi srebrenički genocid je zapravo bašča i plodno tle za hiljade Vjerica Radeta. Pa za boga miloga, sa ovom monstruoznom rečenicom, Radeta bi uzela izbore u Republici Srpskoj. Evo, ko će me demantovati? Niko, jer se niko niti ne bavi Radetom na taj način. Jer se njeno zapišavanje kostiju ubijenih u srebreničkom Genocidu nije ni desilo u RS-u. Jer stanovništvo RS-a ništa ne zna o Vjerici, ali je zato jako sklono da pojasni kako je ista protjerana iz Sarajeva, kako je tamo završila pravo, kako je ova rođena Livanjka, zapravo neshvaćena…

Majku ti jebem, koliko podataka za neobaviještene građane! Pa onda u realnosti rastavljanja fašista na proste faktore, dolazimo do jednostavne spoznaje-svi znaju sve i dabome, svi se slažu sa Radetom:

Jer nije bilo srebreničkog genocid, jer je tamo poneko ubijen, jer su logori, od Prijedora do Foče bili kampovi hotelskog tipa, jer nije protjerano nesrpsko stanovništvo iz gotovo svih gradova u RS-u, nego je samo otišlo zbog Alije, jer nisu uništene gotovo sve džamije, nego ih nikada nije ni bio, jer je bio rat, pa eto jebi ga, nekom se i otelo malo da pobije, ali ništa strašno i vi ste nas…

 

Eto to je taj narativ!

A Vjerica je samo onaj prvi mungos koji je podigao glavu iz svog brloga, pa su ga naivni tek u julu 2018. detektovali.

I na koncu, možda ne morate znati ko je Vjerica-monstrum, ali morate znati kako funkcioniše sistem koji stvara monstrume i kako funkcioniše sistem koji ignoriše monstrume. O tome se ovdje radi. Pa vam onda neće biti iznenađenje što neke druge Vjerice, sličnih htijenja i nakana uzimaju izbore lopatom.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

SAMA PROTIV SVIH Fata Alić: Moj dvanaestogodišnji sin je godinama žrtva vršnjačkog nasilja!

80f42cad3f0e7e57ebfd30e56f7177a4 S

Svako treće dijete u Bosni i Hercegovini doživjelo je neku vrstu nasilja od svojih vršnjaka. Koliko god nevjerovatno zvučalo, podatak je istinit, a o njemu se jako rijetko govori. Još je nevjerovatnije da nasilje nerijetko prođe bez sankcija. Zeničanka Fata Alić i njen sin najbolji su dokaz toj tvrdnji. Sami su protiv svih. Za Interview.ba Fata Alić govori o svojoj borbi da spasi život svoga sina, o pomoći koju nije dobila i o načinima na koje im je to promijenilo živote.

LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA „Podigla sam privatne krivične prijave protiv roditelja čija su djeca vršila vršnjačko nasilje nad mojim djetetom. Također podigla sam privatne krivične prijave i protiv direktorice škole koju je pohađao u kojoj se sve ovo izdešavalo, kao i protiv pedagogice i policijske službenice, koja je pomagala roditeljima čija su djeca maltretirala moje dijete. Sada je sve u procesu. Država mi nije pomogla koliko je mogla, sve sam sama pokrenula.“

INTERVIEW.BA: Kada ste saznali da je Vaše dijete žrtva vršnjačkog nasilja i na koji način?

ALIĆ: Sve je počelo 2015. godine, smatrala sam da je to samo dječja igra. Dvojica starijih dječaka su počeli sa naguravanjem, psovanjem, vrijeđanjem i blažim oblikom tuče nad mojim djetetom. Moj sin je tada bio treći razred. Prvi put kad mi se požalio, rekla sam mu da se kloni tih dječaka, da ih zaobilazi, kao i svaka majka smatrala sam da je to sve samo dječije. Međutim, to je počelo prerastati u nešto više. Oni su uvidjeli da se on ne zna ni odbraniti, niti tuči. Kada sam vidjela da se to nastavlja, otišla sam kod učiteljice.

INTERVIEW.BA: Koja je Vaša prva reakcija bila, šta ste prvo uradili?

ALIĆ: Prvo sam se obratila sinovoj učiteljici. Rekla sam da su mu tražili novac, da su ga tukli, vrijeđali. Ona me uputila pedagogu. On je porazgovarao sa mojim sinom i dječacima koji su ga maltretirali. Svi dječaci uključujući i moje dijete dali su izjave i pedagog je rekao da će oni biti praćeni do kraja devetogodišnjeg obrazovanja. Međutim, tada je taj pedagog prestao sa radom u toj školi. Ništa se više nije dešavalo do početka četvrtog razreda. Ista djeca na isti način samo sa još ozbiljnijim prijetnjama nastavili su maltretirati mog dječaka. Prijetili su mu da ako se nekome požali da će ispaštati i njegova porodica za to. Dijete je šutjelo. Počeo je biti nervozan, neraspoložen, te nije htio da uči. Do tada bio je odličan đak, međutim petica u školi više nije bilo. Postao je nasilan i prema meni. Njegovo se ponašanje promijenilo. Tada je i učiteljica primijetila da se on promijenio. Jednog dana u aprilu mjesecu je izašao napolje i vratio se nakon samo 20 minuta. Pitala sam ga šta je bilo, rekao je kako mu je bilo dosadno. Samo je šutio. Pitala sam ga nekoliko puta je li sve uredu, govorio je da jeste. Sljedeći dan dok je bio pred ogledalom pogledala sam u njegov stomak, primijetila sam da je u stomak dobio udarac, poprilično jak udarac. Pitala sam ga šta je to, rekao je da je pao i počeo plakati. Tada počinje naša borba. Tada mi je prvi put sve ispričao.

INTERVIEW.BA: Koliko je trajala Vaša borba za istinu?

ALIĆ: Dva puta sam išla u školu, pokušavala sam na lijep način da se završimo sve ovo. Pitala sam kako nije moguće djecu zaustaviti na normalan način, međutim niko nije imao sluha za to. Tada sam otišla u policiju i od tada traje naša pravna borba koja još uvijek nije prestala. Sve imam zapisano i imam sve dokaze kroz šta moje dijete prolazi, te sve ustanove kojima sam se obraćala. Svaki put kada bismo se obratili policiji za pomoć, djeca koja su ga maltretirala su bila još opasnija.

INTERVIEW.BA: Koliko Vam je škola pomogla u Vašoj borbi?

ALIĆ: Škola mi nije pomogla nikako. Djeca koja su maltretirala mog sina nisu sankcionisana. Prošle godine sam se pismeno obratila Policijskoj Upravi Crkvice, Ministarstvu obrazovanja Zenica i školi koju je tada pohađao.

Od direktorice škole sam dobila pismenu izjavu da ta djeca više ne prave probleme, te da nemaju namjeru da išta poduzimaju protiv njih. A ja znam da i dan danas ti isti koji su maltretirali moje dijete, maltretiraju i drugu djecu. Moj je sin prebačen u drugu školu.

Na roditeljskom sastanku koji je organizovala direktorica škole na moj zahtjev prisustvovali su pedagogica i roditelji učenika koji su maltretirali moje dijete. Također na sastanak je pozvana i službenica policije koja je bila upoznata sa ovim slučajem od prvog dana kada smo se obratili policiji za pomoć. Ona je pitala direktoricu da li moje dijete može biti prebačeno u drugu školu. Na šta je direktorica rekla da može bez ikakvih problema i bez mog odobrenja. Roditelji djece koji su maltretirali moje dijete nisu se svi pojavili, kao razlog su naveli da su prezaposleni. Taj sastanak je ostavio traga na moje dijete i na cijelu porodicu. Zašto moje dijete da ide u drugu školu, zašto ne odgovaraju djeca koja su to uradila? Niko mi nije dao nikakav odgovor.

Svi su radili protiv nas. Najteže mi je bilo kada mi je sin rekao: „Mama kakva je ovo država da ja moram ići u drugu školu? Ja nisam nikome ništa uradio.“

INTERVIEW.BA: Kako je on sada? Sve to moralo je ostaviti traga.

ALIĆ: Preživio je šok. Ide psihologu i psihijatru. Strah, bol u stomaku i bol u nogama su svakodnevnica.

INTERVIEW.BA: Koliko Vam je država pomogla da istrajete u borbi?

ALIĆ: Ove godine, tačnije 21.6. sam bila na sudu, sa roditeljima čije je dijete pretuklo mog sina. Dobila sam presudu. Jedino je taj dječak prestao sa maltretiranjem. Ali on je samo jedan od grupe djece koja su maltretirali moje dijete. Podigla sam krivične privatne prijave protiv roditelja čija su djeca vršila vršnjačko nasilje nad mojim djetetom. Također podigla sam privatne krivične prijave i protiv direktorice škole koju je pohađao u kojoj se sve ovo izdešavalo, kao i protiv pedagogice i policijske službenice, koja je pomagala roditeljica čija su djeca maltretirala moje dijete. Sada je sve u procesu. Država mi nije pomogla koliko je mogla, sve sam sama pokrenula. Pošto mi policija nije pomogla, morala sam podići privatne krivične prijave. Bila sam i u Ministarstvu u Zenici, ali krivica se samo prebacuje sa jednog na drugog.

INTERVIEW.BA: Kao majka čije je dijete doživjelo vršnjačko nasilje šta poručujete drugim majkama?

ALIĆ: Savjetujem svim roditeljima da u 24 sata izdvoje bar sat vremena za svoje dijete, da ga pregledaju. Da vide da li ima nekih promjena na njihovim tijelima. Da razgovaraju sa djetetom. Ako uoče bilo kakve promjene na djetetu da na sve moguće načine pokušaju doprijeti do djeteta da im kaže šta mu je. Ne dozvolite da se ovo dešava. Nama je ovo promijenilo život. I ovo je samo mali djelić onoga što se dešava u državi. Nemojte sve što se dešava između djece pripisivati internetu i pubertetu, jer ružne i opasne stvari se dešavaju oko nas.

 

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Mesud Pezer nakon bronzane medalje: Pomoć državnih institucija zemlji bi donijela više zlata i srebra

M

Zeničanin Mesud Pezer poznati je bosanskohercegovački bacač kugle, koji u posljednje vrijeme bilježi zavidne rezultate kada je u pitanju ovaj sport. U Bosnu i Hercegovinu jučer je donio bronzanu medalju s Balkanskog seniorskog prvenstva u atletici koje se održalo u bugarskom gradu Stara Zagora, a na kojem je branio titulu prvaka od prošle godine. Za Interview.ba Pezer je govorio o tome koliko je zadovoljan postignutim uspjehom, te planovima za Evropsko atletsko prvenstvo koje će početi 6. augusta ove godine.

PODRŠKA DRŽAVE? „Puno se ne osvrćem na to, mada mislim da bi pomoć svih institucija od općinskog nivoa, pa do državnog nivoa mogla biti puno bolja za sve sportiste.“

INTERVIEW.BA: Na Balkanskom seniorskom prvenstvu u atletici koje se održalo 20. i 21. jula u bugarskom gradu Stara Zagora osvojili ste bronzanu medalju. Koliko ste zadovoljni uspjehom?

PEZER: Uspjeh je dobar. Bila je to jaka konkurencija najboljih balkanskih bacača kugle. Ono s čime nisam zadovoljan jeste moja tehnika bacanja, koja posljednja tri-četiri takmičenja ne funkcioniše kako bih ja želio. Mislim da je glavni razlog toga moje odsustvo treniranja sa svojim matičnim trenerom koji se nalazi u Švedskoj. Posljednjih nekoliko takmičenja mnogo sam odsustvovao s njegovih treninga zbog obaveza na takmičenjima. Više sam individualno trenirao, tako da sam malo pokvario tu tehniku. Danas letim za Švedsku gdje ću narednih 15 dana intenzivno raditi sa svojim trenerom.

INTERVIEW.BA: Na takmičenju ove godine ste bacili kuglu na dužinu od 19,72 m, što nije bilo dovoljno da odbranite naslov prvaka od prošle godine, kada ste pobijedili sa 20,11 m. Šta je to bilo drugačije ove godine?

PEZER: Pogoršanje tehnike. Malo sam više radio s tegovima. Formu tempiram najviše za Evropsko prvenstvo u Berlinu, koje će biti održano početkom augusta. Taj problem s tehnikom mislim da je prouzrokovao gubitak titule od prošle godine.

INTERVIEW.BA: Zabilježili ste niz dobrih rezultata u posljednje vrijeme. Šta biste izdvojili kao posebno značajno?PEZER: Najznačajnije što se desilo u ovoj ljetnoj sezoni jeste osvajanje petog mjesta na Svjetskom atletskom prvenstvu u Birminghamu, koje je bilo u martu ovo godine. Tada sam obećao da ću ući među top osam svjetskih bacača kugle, što sam i ispunio, zauzeo sam peto mjesto i veoma sam ponosan. Nadam se da će me taj rezultat pratiti i na predstojećem evropskom prvenstvu.INTERVIEW.BA: Koliko država BiH podržava sport bacanje kugle?

PEZER: Moja deviza u sportu je da svako radi svoj posao. Ja sam bacač kugle, a političari i državne institucije rade svoj posao. Puno se ne osvrćem na to, mada mislim da bi pomoć svih institucija od općinskog nivoa, pa do državnog nivoa mogla biti puno bolja za sve sportiste.

INTERVIEW.BA: Postoje li uslovi za treniranje u BiH?

PEZER: Što se tiče ljetnog perioda postoje uslovi na atletskom stadionu u Zenici, međutim, problem je zimskih priprema jer nemamo adekvatnu atletsku dvoranu za zimske pripreme. Zimi sam prinuđen da idem u susjednu Hrvatsku ili Srbiju, gdje obavljam pripreme. U krajnjem slučaju idem trenirati u Švedsku kod svog matičnog trenera.

INTERVIEW.BA: Koje su sljedeće aktivnosti?

PEZER: Vrhunac sezone i ono čemu najviše težim u ovoj ljetnoj sezoni jeste Evropsko atletsko prvenstvo u Berlinu, gdje ću 6. augusta tražiti i nadam se izboriti plasman u finale, da bih 7. augusta bacao kuglu.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Kobajagi Proljeće

I

Piše: Zlatko Dizdarević

Minule sedmice sve ono završno sa “kockastima” posmatrao sam iz Hrvatske. Prvo subota, dan prije. Slutnje, nade, strah. Potom utakmica sa svim dramama, proklinjanjima, optuživanjima sudija, zle kobi, svjetske nepravde itd. Onda, ko šiša kobajagi poraz i nakon svega neviđena eksplozija, kao da je pobjeda. U danima nakon toga spuštao sam iz Istre do Pelješca. Rijeka, Krk i Cres, pa nazad Crikvenica, stara magistrala, Zadar onda trajekt na Ugljan, onda Split, Ploče, Ston… Gledao, slušao, razgovarao, u kućama prijatelja, u trajektnim lukama i na brodovima, u krčmama, sa mornarima, novinarima, ribarima i pokojim važnim guzonjom. Sa onim potpuno izludjelim i drugačijima, tiho zabrinutim i šutljivim…Sa onima koji i šest dana nakon svega potpuno promuklim glasom i pameću ni o čemu drugom ne govore do o beskrajnoj i “zasluženoj sreći pobjednika kakve svijet nije vidio”. Bilo je i onih što slute da su se “među anđele došunjali i đavli…”

Glupo je objašnjavati kako je sreća koju je teško vagati na kašičicu ili dimenzionirati, u ovom slučaju objašnjiva, zaslužna i logična. Ma kako bila i iznenadna. Sa time nemam nikakvih problema. Propitivanja o tome cjepidlačenja su sumnjivih motiva.

I eto, u svemu jedno poređenje, ma koliko neadekvatno, izroni iz planetarnog okvira i sjećanja sa kojim živim decenijama. Poređenje je bez pravog osnova pa opet, zove se slutnja na takozvano “arapsko proljeće!” Ili ono što se pod tim dešavalo i mimo Arapa, ali ne i sa proizvodnjom odjednom neviđene sreće i nesretnim nastavkom nakon toga…

Evo da zaboravimo  “kockaste”, i ostanemo na onom “proljeću” tamo. Prvo živjeli ‘nako, zabacivali pogled na druge, utapali se u letargiji, zaboravljali ambicije, tragali za srećom negdje drugdje… Onda, preko noći eto upaljača kojeg je malo ko očekivao, eksplozije nade, novih vizija, osmijeha i spremnosti da se sve promijeni na svaki način sa tom srećom i probuđenim identitetom, opasani  nacionalnim zastavama i pripadajućim simbolima…

Trajalo je neko vrijeme dok zanos, eksplozija  sreće i rezervoari  optimizma nisu počeli neprimjetno da se prazne. Povratak u “prije” bio je mučan i porazan uz organizovane  profitere što su čekali sa strane, i baterije ispražnjene energije. Naslonili su se na sve to stari pjevači “identitetskih” pjesama, ranije pozvani i pripremljeni, novi propovjednici starih propovjedi, zakonodavci novih zakona…Ona sreća bila je ukradena i preknjižena na nešto što se ranije nije moglo ni zamisliti. Nazivalo se, posebno vani, “proljećem”…

Hodajući po prostorima ondašnjih srećnih “proljeća”, a kasnije ponovo po istim mjestima gdje je sreća posljednje što ljudima ponovo pada na pamet, sjetih se kako u vrijeme oduševljenja  ljudi nisu bili u stanju vidjeti prve, male znake podvale. I otimanja “revolucije”.

Jedno sa drugim naravno nema veze, ali javi se danas nelagoda slušajući kako su još iz Moskve na ludu feštu dočeka “vatrenih” u Zagrebu Tompsona zvali pobjednički kapiten Luka Modrić i tihi, odmjereni, fudbalski genije Zlatko Dalić. Ne kao pjevača već očigledno kao odavno etabliranog simbola “novog patriotizma” i hrvatske realnosti. Potom je došao i korak dalje. Dan kasnije u zagrljaj velikom treneru možda i nesvjesnom  nove vlastite pozicije “u Hrvata” sa obje strane državne granice, pao je i Velimir Bujanec, deklarisani neonacista, eto da mu se sva druga zla i zaborave. Kao što mu ih je javno zaboravila i predsjednica Republike. Slični izljevi emocija iste “genetike” zaredali su potom i po bezmalo svim lokalnim feštama na kojima je nastavljena  razložno proizvedena sreća. Zanimljivo, nigdje u Zagrebu pa ni u mnogim drugim većim mjestima nije bilo nikoga iz vrha vlasti, kao da su priznali poraz i zbilju politički etablirane alternativne zajednice. Koja je neupitno zavladala.

U onim “proljećima” kojih sam se sjetio možda tek intuitivno, uz slutnje, bilo je sličnosti  onome krugu tamo, započetom ogromnom srećom i zatvorenim otimačinom te početne egzaltacije. Iz potpuno drugog političkog prostora uzdigle su se nove priče o sreći…A od onih da ljudima treba veselje uz jasne kriterije za prepoznavanje čistoće  nacionalnog korjena – do toga da smo “mi to”, a ostali su izdajice, samo je pola koraka.

Mala, usputna zebnja  pred pitanjem u kom će se pravcu napraviti tih pola koraka nakon istinskog uspjeha mjerenog hiljadama koraka, ostala mi je kao sjena u razmišljanju o “proljeću”, evo sad početno navodno tek fudbalskom,  pa opet nasitno i provokativno poznatom i doživljavanom na drugim mjestima.

Ako je to tako, onda su samo dva odgovora na pitanje – kako to?

Pa ili tako što je u pitanju planetarni fenomen iste krvne grupe, za početak. Ili zato što sam ja u svim ovim razmišljanjima pomalo nerealan, pa možda donekle i paranoičan. Ovo prvo ne mogu zaboraviti i gurnuti pod tepih. Lakše bi mi bilo da je ovo drugo. Šta ima veze, to bar nikoga ne bi ništa koštalo.  

 

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Ljubav se zove…imenom tvojim

31a9001c388dd6f9e72c458757b89877 P

Koja su naša mjerila ljubavi? Koga volimo, za koga se žrtvujemo, i zašto? Obična su svakodnevna pitanja kojima naša kolumnistica ovog petka muči i sebe i svoje čitaoce.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Ljubav …jedna od najčešćih riječi u rječniku naših naroda i narodnosti, sigurna sam.

“Voliš li svoju mamicu?” beba sluša svako jutro i svaki dan…”Koliko me ljubiš?” uzdrhtalo pita ona tankim djevojačkim glasom svaki dan i svako veče, licem uronjena u njegova prsa. “Ako me imalo voliš poješćeš taj kupus, on je dobar za tvoje zdravlje!” još uvijek čujem nanu kako me nagovara da ručam treći put tog dana…

Kad ne govorimo, onda pjevušimo o ljubavi.

Bilo na newpritimitivesway, i dalje iznimno popularan širom države “zbog tebe sam presto ići gledat Želju, zbog tebe sam zakasnio daidži na dženazu tebi sam za 200 milja kupio vazu…”

Bilo na tradicijski. “Crven fesić nano, crven fesić joj nanice, da ga hoće nakriviti nano jooooj nano nanice.” Ko god misli da je ovo sevdalinka koja pjeva o ljubavi prema odjevnom predmetu pod nazivom crven fesić, nek još jednom dobro pročita tekst. ;))

A tek turbofolk! Šta se vena izrezalo i suza isplakalo na riječi dive “Ostavljena…”

Ta naša ljubav zna preći i granicu između vrsta. Instagram bruji od mačijih brkova, gepeci su puni hrane za pse da se nađe ako nekad neki pujdo ogladni…Nekad se pitam volim li više mačka od rođene djece. I treba mi par sekundi da dam pravi, društveno poželjni odgovor. Kad smo već kod ljubavi prema drugoj vrsti, kako drugačije nazvati našu višedecenijsku ljubav prema vođama i sinovima osim slijepom ljubavlju? Svi mi koji smo voljeli neuzvraćeno i neosnovano predmet naših želja, koji nije ni primjećivao da postojimo dok smo mi brojali uzdahe, slušali svaku usputnu riječ, pratili šta voli da i mi volimo, koga mrzi da i mi mrzimo, potpuno neosnovano i neutemeljeno uvjereni da je on/ona odgovor na glad u nama, na tugu, na prazninu, …znamo tačno šta znači slijepa ljubav zar ne? Ona koja oprašta neoprostivo, koja tumači grubost kao milovanje, nezainteresovanost kao “udicu”, gestu rukom kao milovanje…

Kako takvi mi, koji volimo i svoje i tuđe nogometaše, koji svake izbore ponovo i usprkos svojim očima slijepo volimo iste ljubavnike, koji liječimo svaki dan stotine i stotine djece telefonskim pozivima, ne volimo i Dženana, Davida, Alisu i Editu? Jako, slijepo, beskompromisno. Ljubav se ne zarađuje, ljubav se daje. Jer oni to zaslužuju. Kao i naša djeca. Kao i mi, uostalom.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

Vehid Šehić: Prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata PFBiH neće proći

3df7e0c4dbf2b00cc8137cb5226ec807 V

Gorući problem u Bosni i Hercegovini još uvijek čeka rješenje. Dok jedni tvrde kako su problemi koji su nastali oko Zakona o izbornim jedinicama i broju mandata u Parlamentu FBiH isključivo političke igre i predizborna kampanja uoči Općih izbora 2018. godine, drugi ipak strahuju da bi moglo doći do potpune blokade prilikom formiranja vlasti. Delegati Doma naroda Parlamenta Federacije BiH trebali bi danas da razmatraju Prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH, koji su predložili SDA, SBB, SDP, DF i NS. Za Interview.ba bivši član Centralne izborne komisije BiH Vehid Šehić rekao je kako ovaj prijedlog na sjednici Parlamenta FBiH koja će biti održana danas neće proći.

ŠTA AKO KLUB HRVATA POKRENE PITANJE NACIONALNOG INTERESA? „Po proceduri kada se pokrene pitanje vitalnog nacionalnog interesa odlučuje Ustavni sud. On će odlučiti da li postoji narušavanje vitalnog nacionalnog interesa ili ne, a to samo prolongira konačnu implementaciju odluke Ustavnog suda. Ono što zabrinjava jeste da ne postoji iskrene želja da se implementira ta odluka zbog velikog nepovjerenja među akterima političkog života, ili onima koji odlučuju o našim životima. Kada imate nepovjerenje, prijedlog drugog se odmah odbija, nepokušavajući da se dođe do kompromisnog rješenja koje će zadovoljiti i samu odluku Ustavnog suda“.

INTERVIEW.BA: Parlament FBiH danas bi trebao razmatrati Prijedlog zakona o izbornim jedinicama i broju mandata Parlamenta FBiH. Kolike se šanse da dođe do usvajanja ovog prijedloga?

ŠEHIĆ: Šanse su veoma male s obzirom na način odlučivanja u Federalnom parlamentu, jer bilo koji zakon mora proći u istom tekstu u oba doma. Znamo već stav stranaka s hrvatskim predznakom, koje ne podržavaju ovaj zakon i to je jedan od razloga zašto taj zakon neće proći. Drugi razlozi su komplikovanost našeg političkog sistema i mogućnost raznih blokada, kojih smo svjedoci i na državnom nivou, ali i na federalnom nivou. Postoji odluka, odnosno apelacija Ustavnog suda BiH koja je naložila Parlamentu BiH da riješi problem ovog zakon i tačno postoji problem između političkih stranaka koje čine poziciju na federalnom nivou, mada se u principu ne zna šta je pozicija, a šta opozicija jer se to stalno nešto prekomponuje, tako da je moje mišljenje da taj prijedlog zakon neće proći.

INTERVIEW.BA: Iz HNS-a tvrde da su stranke koje su dale ovaj prijedlog (SDA, SBB, SDP BiH, DF i NS) stavljajući entitet iznad države, entitetski parlament iznad državnog parlamenta i zakon na entitetskom nivou iznad državnog zakona izveli entitetski udar na državu, ugrozili ustavno-pravni poredak BiH te prekršili Ustav BiH i Dejtonski sporazum. Kako komentarišete ove izjave iz HDZ-a i HNS-a?

ŠEHIĆ: Mogu govoriti samo o HDZ-u i strankama koje su okupljene oko HDZ-a. HNS je nevladina organizacija i ne može predlagati bilo kakve izmjene zakona. Postoji Izborni zakon BiH, kao što postoji i Izborni zakon Republike Srpske, nažalost ili na sreću ne postoji Izborni zakon Federacije Bosne i Hercegovine. Trebamo se kloniti prejakih riječi da je ovdje učinjen državni udar. Zašto nije bio državni udar kada je Republika Srpske podnijela ovaj izborni zakon? Ovdje govorimo o političkim igrama, predizborna kampanja je davno krenula. Ne bih se složio da je to entitetski udar na državu. To može biti regulisano Izbornim zakonom na nivou Federacije BiH, da li je to ispravno ili ne? Nije ništa nelegalno, nelegitimno, ali to dokazuje različite poglede i na budućnost BiH, na nadležnosti parlamenata u BiH. Ovo su više političke igre koje su usmjerene na izbore koji će se održati u oktobru ove godine, nego entitetski udar na državu.

INTERVIEW.BA: Ako pogledamo sporni Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata, da li on predstavlja isključivu dominaciju Bošnjaka u Federaciji BiH, te da li je to razlog zašto „bošnjačke stranke ne žele promjenu ovog zakona“?

ŠEHIĆ: Svake četiri godine parlamenti su dužni da procjenjuju i naprave analize izbornih jedinica kako bi se utvrdilo da li isto ili približno isto vrijedi svaki glas građanina, birača u BiH. Ne treba miješati Zakon o izbornim jedinicama s Izbornim zakonom BiH. Prema mom mišljenju sporno je da li se može donijeti zakon o načinu popune Doma naroda Parlamenta FBiH, ako je to već regulisano Izbornim zakonom BiH. Istina, te odredbe je Ustavni sud stavio van snage. Moje mišljenje je da to treba da usvoji Parlament BiH, a Zakon o izbornim jedinicama FBiH može donijeti Federalni parlament, jer on je i jedini nadležan da utvrđuje broj poslanika iz svake izborne jedinice kada je u pitanju Federalni parlament, kao što bi i državni parlament trebao da utvrđuje broj birača u svakoj izbornoj jedinici, kako u RS, tako i u FBiH. Međutim, ovo se nikad nije desilo otkako je donesen Izborni zakon BiH.

INTERVIEW.BA: Da li su Bošnjaci prema ovom spornom zakonu mogu izabrati kompletnu izvršnu vlast u FBiH, kao i oba člana Predsjedništva BiH iz FBiH bez udjela drugih konstitutivnih naroda?

ŠEHIĆ: Ne. Može doći do blokade konstruisanja vlasti ako se ne implementira odluka Ustavnog suda po apelaciji Bože Ljubića, koja se odnosi na popunu Doma naroda Federalnog parlamenta, a to se automatski odnosi i na blokadu na državnom nivou. Ne volim govoriti Bošnjaci, Srbi i Hrvati, jer smo svi s 18 godina samo građani BiH koji imamo pravo glasa. Ovdje se uporno pokušava stavljati u prvi plan Bošnjaci, Srbi i Hrvati i to je za mene problem, pošto sam ja za građansku BiH. Ja svoj suverenitet i pravo da biram i eventualno budem biran crpim iz Ustava BiH, koji kaže da svaki građanin BiH s napunjenih 18 godina ima aktivno i pasivno pravo, ne kao Bošnjak, ne kao Hrvat, ne kao Srbin, već kao građanin.

INTERVIEW.BA: Šta će se desiti ako Klub Hrvata pokrene pitanje vitalnog nacionalnog interesa?

ŠEHIĆ: Po proceduri kada se pokrene pitanje vitalnog nacionalnog interesa odlučuje Ustavni sud. On će odlučiti da li postoji narušavanje nacionalnog interesa ili ne, a to samo prolongira konačnu implementaciju odluke Ustavnog suda. Ono što zabrinjava jeste da ne postoji iskrene želja da se implementira ta odluka zbog velikog nepovjerenja među akterima političkog života, ili onima koji odlučuju o našim životima. Kada imate nepovjerenje, prijedlog drugog se odmah odbija, nepokušavajući da se dođe do kompromisnog rješenja koje će zadovoljiti i samu odluku Ustavnog suda.

INTERVIEW.BA: „Hrvati biraju sami svoje predstavnike“ je cilj kojem teži Hrvati. Da li je to moguće ostvariti u Federaciji BiH?

ŠEHIĆ: Ustav Federacije BiH jasno kaže da će iz svakog kantona biti najmanje po jedan delegat u Domu naroda ako je izabran u kantonalnu skupštinu. Da bi vi nešto mijenjali u izbornom zakonu morali bi mijenjati i Ustav FBiH kada je to u pitanju. Imamo sada težnju da svako bira svoje. Međutim, imate da građani u kantonima glasaju za poslanike kantonalnih skupština i koji ako su izabrani onda se delegiraju po posebnoj proceduri – najmanje po jedan delegat iz sva tri naroda. Nije to tako jednostavno, a naročito ako nema političke volje i političke odgovornosti. Ovdje se vrlo često govori o legitimnosti predstavljanja. Imaju svi istu matricu jer u ovom trenutku HDZ BiH i stranke oko HDZ-a BiH osporavaju legitimnost određenih delegata, evo u Domu naroda Federalnog parlamenta jer su izabrani u kantonima gdje nema dovoljno Hrvata i onda je upitna njihova legitimnost. S druge strane ponašaju se i druge stranke isto tako. Da li se priznaje legitimnost ministara u Vladi Republike Srpske iz reda Bošnjačkog naroda? Da li SNSD priznaje legitimnost ministara u Vladi FBiH? Šta znači legitimnost? Napravite analizu Doma naroda Parlamenta BiH pa ćete vidjeti da mnogi delegati tamo nemaju legitimitet, a njih predlažu političke stranke koje su ušle u Predstavnički dom Parlamenta BiH. Ako pogledate koliko su oni dobili povjerenje građana, jer su bili kandidati na nekim listama u svojim izbornim jedinicama za kantonalnu skupštinu ili Federalni parlament, vidjet ćete da oni nikakvu legitimnost nemaju.

INTERVIEW.BA: Da li je prijedlog SDA, SBB, SDP i DF rješenje, s obzirom na to da je sporna rečenica „svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ iz člana 10.12 Izbornog zakona BiH a koja se odnosi na broj delegata u Parlamentu FBiH, modifikovana i odnosi se na popis iz 1991. godine, a Hrvati žele da se ona u potpunosti izbriše, te da se posmatra popis iz 2013. godine?

ŠEHIĆ: Treba gledati Ustav FBiH, jer je taj dio oko izbora delegata u Domu naroda Federalnog parlamenta prenesen u Izborni zakon BiH iz Ustava FBiH. Što znači da treba mijenjati Ustav FBiH. Zato treba sačekati odluku Ustavnog suda po apelaciji Borjane Krišto, koja je tražila da se izmjene i da se stave van snage odredbe Ustava Federacije BiH.

Moglo bi Vas zanimati

Objavljeno

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Vonj srBske akademske džamahirije!

I

Banjaluka je sve se kupajući u svom nacionalističko-provincijalnom bižuterijskom sjaju otjerala doslovno sve što valja iz čaršije. Banjaluka je odavno i etički i etnički i politički i akademski i svakojako drugo, pljunula na sebe.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Život u Čečenijici od entiteta RS, odavno je omeđen glupostima naših čobana i to je posve jasna stvar. Isto tako omeđen je i budalaštinama njihovih podguznih muha, tzv. akademske zajednice, koja u svojoj impotentnosti sprovodi dva hobija. Prvi je biti veći čoban od partijskog čobana, a drugi je efemerno postavljanje formalnih zapreka zdravom razumu doslovce.

Da bi shvatili o čemu pričam, pokušaću plebsu pojasniti na plastičnom primjeru kako funkcioniše akademska džamahirija na banjalučkom Univerzitetu. Dobro, primjer nije plastičan, više je od krvi i mesa, još više od znanja i harizme, a najviše od talenta i poštenja. Primjer se zove Tanja Šljivar.

Nema zemlje za Tanju

Tanja Šljivar je, zapravo, hodajući primjer uspješne mlade žene. Ona je naš ponajbolji mladi dramski pisac. Kad kažem naš, ne mislim samo na granice entiteta RS. Ne mislim niti na granice Bosne i Hercegovine. Ne mislim uopšte na granice. Ona je ponajbolji mladi dramski pisac na teritoriji ljudi koji mogu pročitati ovaj tekst.

I ne znam šta joj bi da tako sposobna, realizovana zatraži posao u rodnoj Banjaluci. Zapravo, to i jeste na stvari, znam šta joj bi, no polako. Naprvo, Tanja je višestruko nagrađivana dramska spisateljica*. Njena su djela prevođena na deset jezika, a ima, onako pride i dvije master diplome – iz dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) u Beogradu i iz primijenjenih pozorišnih studija u Gisenu u Njemačkoj. Tekstovi joj se izvode od Barselone do Beograda.

Dabome, možda baš zato nije primljena za nastavnika na smjeru Dramaturgija na banjalučkoj Akademiji umjetnosti.

Pa šta ona hoće?! Došla iz Barselone, Berlina, drugosrbijanskog Beograda, pa bi sad htjela da truje našu pravoslavljem zadojenu akademsku džamahirijicu? To bi ona htjela? Hoće dobru i skrušenu zilotsku djecu izvoditi na put slobodnomislećih bića? Neće moći ove srednjevjekovne banjalučke noći Tanja!

Zato mi i imamo vitezove naše časti i znanja poput profesora Akademije Luke Kecmana i kompanije mu, e da bi odbranili ugled te iste džamahirje od tebe i tebi sličnih. Pa šta si ti mislila Tanja sa dramskim tekstovima u kojima kritikuješ srpsku stranu u ratu, da predaješ našoj patriotskoj mladeži?! Jesi to mislila?

Konkursom protiv pameti

Neće da može! Tu su konkursi, sestro, pa ih prođi ako možeš. Imamo mi barem deset kandidata koji su obrazovaniji, podobniji i povoljniji za mjesto nastavnika i predavača na dramtaurgiji. A, čekaj, nemamo? Nemamo niti jednog kandidata. Samo je ova izdajnica Tanja kandidat? Au, majku mu. Ništa, nisi dobro predstavila svoj način predavanja, svoj rad. Njanjanjanja, ne možeš proći! A, šta, opet se prijavila? Ihh, kakva je neka uporna. To su je Soroš i Švabe naučile. ‘Ajmo onda staro dobro odugovlačenje, pa mišljenje, pa izdvojeno mišljenje, pa Senat, pa sve po redu dok ne odustane. Mora da upali! Upalilooo jeeee!!!!

E tako vam u par crtica izgleda kroki i modus operandi akademske zajednice na banjalučkom Univerzitetu. Tako se najbolji od nas govnjivom motkom tjeraju. Bez stida, jer stid odavno ne stanuje ovdje. Besramno, jadno i bijedno. Tzv. akademska zajednica je ispunjavanjem gore navedena dva hobija i pustim provincijalizmom otjerala Tanju Šljivar. Za njeno dobro zauvijek, a za našu uncu sreće i spoznaje, nadati se privremeno.

Jer, osim što je kriva što postoji Tanja ima baš, baš, baš puno «mana» zbog kojih ne može uspjeti u našoj akademskoj septičkoj jami. Naprvo, odistinski se u svojim dramskim komadima bavi tom duhovnom sirtoinjom provincije, tim neandertalski spuštenim horizontima umovanja par čobana i stada im, a potom secira i sve nas. A to, jebi ga, boli.

Ne boli jednu Mirjanu Karanović da režira i oduševljeno glumi u Tanjinoj drami «”Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali” u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice. Jer je Mirjana «srBska izdajica» a zeničko pozorište je naprosto balijsko. Pa se u takvoj bolesnoj konstelaciji snaga Tanja Šljivar pokazuje i učitava džamahirijskom establišmentu akademskom u Banjaluci kao opšta opasnost.

I da se razumijemo, mi zaista jesmo oni na koje su nas roditelji upozoravali. Većinski mali hodajući mediokriteti, koji pognute glave čekaju da neki fakultetski oci odrade formalnu dekapitaciju i otjeraju još jedno pametno dijete iz rodnog grada. Po mogućnosti zauvijek. Na stranu što se akademski pacovčići nisu pretjerano počešali na gubitak Tanje. Njima je i bio posao da ona ne dođe tamo gdje je trebala doći i da vremenom, gluho bilo, ne odmjeni njihova znojava dupeta.

Naš mali provincijski pakao

Stvar je mnogo šira, da prostite. Banjaluka je sve se kupajući u svom nacionalističko-provincijalnom bižuterijskom sjaju otjerala doslovno sve što valja iz čaršije. Banjaluka je odavno i etički i etnički i politički i akademski i svakojako drugo pljunula na sebe. Uz amin «običnog građanina», tog malog gmizavca, koji se skriva iza «svakodnevnog preživljavanja», a zapravo uživa u svom zilotskom carstvu osrednjosti. Carstvu sazdanom od formativnih datosti, mejnstim festivalske zabave utopljene u pivu, bulevraskih predstava i nacionalističke epike, carstvu samoizolacije i lihvarskog podaništva, carstvu kiča i šunda. Ovo carstvo ima samo jedno diskrminirajuće pravilo-ako ti se ne sviđa, a ti razguli!

Pa kad tako postavite stvari, a nemate kako nego tako, još je Tanja Šljivar jedan egzibicionistički komadost, koji samo mapira naša vrla bespuća.

Reći će velika Mira Karanović za Tanjinu dramu da je «tkanje u kome većina može prepoznati barem nekoliko niti»

Reći će potpisnik ovih redova, pogledajte ako imate gdje «Pošto je pašteta», «Grebanje ili kako se ubila moja baka“, «Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“, pročitajte  dramu «Grad me je štitio»…pa će vam biti jasna veličina i snaga Tanjine poetike krckanja malograđanštine. Opet, biće vam jasno zašto Berlin zaslužuje Tanju Šljivar, a zašto se akademska banjalučka džamahirijica užasava iste.

I zato bi sebično bilo reći putuj Tanja i ne naginji se kroz naš ispljuvani prozor. Zato i jeste hrabro najaviti barem nenakvu bitku protiv pacovčina koji svojim «radom» mentalno kastriraju vašu djecu.

Borba je u ovom slučaju jedina ljudska dužnost. Ne zbog Tanje, nego zbog svih nas.

*Apendix: Evo još razloga zbog kojih nije dobila mjesto predavača na banjalučkoj Akademiji

«…Odmah nakon diplomiranja dobila je nagradu „Borislav Mihajlović Mihiz“, za dotadašnje ukupno dramsko stvaralaštvo, čime je postala najmlađa dobitnica ove nagrade. Njena prva drama “Pošto je pašteta?“ uspješno je igrana tokom nekoliko sezona u beogradskom Ateljeu 212. Sa drugom dramom „Grebanje ili Kako se ubila moja baka“ u izvođenju BNP-a iz Zenice, osvojila je brojne nagrade: „Slobodan Selenić“ za najbolju diplomsku dramu na FDU, „Petar Kočić“ za najbolju dramu na banjalučkom Teatar Festu, nagradu „Miodrag Žalica“ na Festivalu BiH drame u Zenici. Ovaj tekst postavljen je još nekoliko puta u omladinskim pozorištima (Kragujevac, Mrkonjić Grad), i scenski čitan na nekoliko jezika (albanski, njemački, srpskohrvatski, poljski) na različitim internacionalnim festivalima i scenama. Za njenu treću dramu „Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali“, takođe u izvođenju Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, 2016. godine dobila je najznačajniju nagradu za dramsko pisanje u Srbiji – „Sterijinu nagradu“ na festivalu Sterijino pozorje, kao i nagradu „Miodrag Žalica“. Predstava je gostovala na preko 10 internacionalnih festivala (između ostalog i u pozorištu Schlachthaus u Bernu). Isti tekst je 2017. godine pozvan na prestižnu Stückemarkt sekciju festivala Theatertreffen u Berlinu, te je nedavno  postavljen u pozorištu Schauspiel Stuttgart na njemačkom jeziku.
(izvor: BUKA portal)

1 2 3