IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Zašto smo donji

Kaže neki dan ozbiljan čovjek koji baš i ne posrće u svekolikim mukama novog života: “Ne boli me toliko mizerija koju nam serviraju ovi što smo ih svjesno birali od rata do danas, boli me što mi se zapravo svakodnevno smiju u lice praveći me idiotom, a znaju da se sav taj jad koji proizvode, a nas čini donjim u svakom pogledu, njima knjiži kao uspjeh…”

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Ratom stvorena uvjerenja, najčešće i razumljivi sentimenti, pa “mi” i “oni” u priči uz sva druga hajrovanja iz  ratne matrice, nisu više dovoljno obrazloženje za to što smo donji, pogotovo uz sjećanja na doba kada smo bili “uzgor”. Ovo što sada doživljavamo, a uzdiže se na zadnje noge uz pomoć repa, dobacilo je do nevjerovanja.  

Zamislimo, recimo, iole normalniju državu, bilo koju u dvadeset i prvom vijeku, u kojoj  kandidat za predsjednika – u nas to zovemo članom Predsjedništva – kaže  da mu je cilj, “kad bude izabran”, rušenje tog Predsjedništva u kojem, inače, ne bi ni da sjedi u glavnom gradu, niti da tu polaže zakletvu. I još glasno broji kada će mu se entitet pripojiti drugoj državi. Ili, zamislite, ako možete, “predsjednika” države koji na domaćem javnom političkom skupu pjeva himnu druge države. A to pjevanje je samo logičan nastavak koji dan ranije datog obećanja tamo, u onoj drugoj državi Hrvatskoj, kako će on i njegovi odavde braniti njihove granice od napada iz Bosne, odnosno kako će štititi “njih” od svake prijetnje odavde.

Kobajagi  nezamislivo, a zapravo već sasvim uobičajeno za male i donje jeste i kada još jedan, evo aktuelni “predsjednik”, na javnom skupu pred svojim idolom, “muslimanskim bratom” prema ummi, državu i predsjednika objasni hadisom Božjeg poslanika. Pa veli o Erdoganu, misleći i na svog babu: “Svakih sto godina Bog pošalje čovjeka koji će jednom narodu vratiti vjeru…” Vjeru u šta ? U državu na evropskom putu u kojoj Izborna komisija odbija čovjeku elementarno pravo da bude kandidat u dijelu te kobajagi države, zato što je sa stanom prijavljen u drugom dijelu iste države. U kojoj čujem  ambasadora da kaže kako je  koncept temeljen na ravnopravnom građaninu nedopustiv nad etničkim konceptom.

Ima toga koliko hoćete u svakodnevnoj mizernoj faktografiji ovdašnjeg življenja. Obilježenog šutnjom, slijeganjem ramenima i uzdahom “pa šta da se radi…”  

Doduše ni u sve mizernijem svijetu činjenice nisu nekakav dokaz za bilo šta! Eno i Savjeta bezbjednosti UN-a koji uz faktografiju o sedamdeset godina apsolutne političke bijede na dnevi red sada hladno stavlja “pitanje palestinskih napada na Izrael”. Valjda misle na ona proračunata ubijanja u Gazi, Jeruzalemu i gdje god im se ćefne. Ili na kurvanjsku pripremu terena za “rasprave” o legalizaciji okupacije Golana. Ili na “mirovni proces” u Siriji uz produžavaje EU sankcija tamo. Valjda kontaju da bi kakvo-takvo preživljavanje preostalih tamošnjih civila pokvarilo taj “proces”, pa neka poumiru.Da više ne dolaze.

Pitanje je ovdje, ipak, zašto smo mi donji? Ne samo zato što smo na to pristali jer nam se nakon decenija u prijašnjoj “diktaturi” ponovo sviđa, kao prije toga, opet biti mali, poslušni, tuđi. Sa identitetima pronađenim negdje tamo, kod kraljeva, careva i sultana.

Na naplatu su, zapravo, došle činjenice na koje smo evo oguglali. Generacija malih, nesposobnih, neobrazovanih i baš plitkih,  instaliranih jer su stranka, rođak, švalerka, ucijenjeni i sposobni da plate ili zadovolje kako god treba, nadjahala je manjinu onih koji nemaju problem sa identitetom, vlastitim i kolektivnim, one što su sposobni, obrazovani, misleći i nekorumpirani.  

Među poslušnima spram gazda, prevladalo je dnevno hranjeno podaništvo legalizirano koncepcijski kao dovršeni  proces podjele u kojoj Bosne i Hercegovine više nema. Pomenutim “predsjednicima”, simbolima nove realnosti, pred izbore za opstanak na vlasti uz neograničene slasti, važnije je da ih javno pomilke po glavi idoli iz Turske, Rusije i Hrvatske, nego bilo ko od domaćih u kući. Za takvu realnost  valja debilizirati domaću scenu, pogaziti istinske i autentične vrijednosti i  tri priče što se, kao, ni u putu nikad nisu srele. Ni na nebu ni na zemlji. Cilj je ta tri jadna nacionalizma koji veze nemaju sa teorijama o zaštiti identiteta i “jednakopravnosti”, usmjeriti prema tri kolonijalizma kojima je ovaj prostor, uz pripadajuće vazale, vazda bio apetitli. Temeljna pripadnost ljudskosti i duhovnim vrijednostima po kojima se čovjek razlikuje od svega drugog u prirodi, u tome je neprijatelj.

Ovakve prevare iz političko kriminalnih razloga, malo su gdje,na koncu priče uspijevale. Sem tamo gdje se poslušnima sviđalo da budu donji. To je već medicina.

U nas ne samo da je uspjelo, već se sve bezočnije nudi i kao sreća i kao identitet. Kome se ne sviđa, sretan mu put. Samoća je ovdje dobitak. Smisao priče provjerit će se za pet mjeseci. Ako istina još ima smisla. Za nju su potrebni gornji, a ne donji.

Prethodna vijest

Mirsada Poturković: Porodična solidarnost danas se gubi

Naredna vijest

Amir Agić, otac Selme Agić: Ima pravda i nad sudijom i nad tužiteljicom