May 2018

Dijana Mirojević: Uvijek sam maštala da odem u inostranstvo

Od djevojčice koja je imala astmu, preživjela rat, koja je osjetila nepravdu i predrasude, koja je izdržala rad na brodu, sama se borila za sebe u drugoj zemlji bez ikoga, učila novi jezik i kako živjeti sa različitim ljudima, vrijedno radila sve i svašta, Sarajka Dijana Mirojević stasala je do sretne i zadovoljne žene, zaslužne za sve vlastite uspjehe i pobjede. O odlasku je razmišljala i kada je imala 18 godina ali i sa 24. Nije željela živjeti u okovima nacionalizma, u skučenosti predrasuda i stereotipa. Željela je živjeti svoje snove i Sarajevo odlučila zamijeniti svijetom. Svoju priču počela je radom na kruzeru, a završila savršenim vjenčanjem na Sejšelima, a cijelu je ispričala za Interview.ba.

INTERVIEW.BA: Živjela si i obrazovala se u Sarajevu, uspješno završavala sve što si započinjala, ali si se onda odlučila snove ostvarivati daleko od zemlje i grada u kojem si rođena? Je li bilo teško donijeti odluku.

MIROJEVIĆ: Od svoje 18 godine sam maštala da odem negdje u inostranstvo. Moja poznanica je tada otišla u Ameriku da radi kao “au pair”. Ipak, roditelji su smatrali da nije vrijeme da idem nigdje jer sam tada studirala i znali su ako odem da studije vjerovatno nikad necu ni završiti. 2011. godine sam magistrirala i sa 24 godine sam opet razmišljala o odlasku.  Ljudi uvijek misle da mladi odlaze zbog nezaposlenosti, ali to nije uvijek tačno – ja sam željela promjenu. Sarajevo mi je postalo malo, skučeno, opterećeno nacionalizmima, stereotipima i predrasudama. Maštala sam da vidim svijet, da putujem, da budem samostalna, da steknem zivotno iskustvo i sutra kad ostarim da se sa ponosom i radošću sjećam kako sam živjela. Kao i svaku veliku odluku i ovu je bilo teško donijeti, ali uz podršku roditelja 2012. godine sam spakovala kofere i otišla.

INTERVIEW.BA: Sarajevo ti nije moglo ostvariti snove?

MIROJEVIĆ: Sarajevo je grad u kojem sam rođena, odrasla i 25 godina živjela. Kao i svaki drugi grad ima prednosti i mane i mene je definisalo u osobu koja danas jesam. Ali, ja jednostavno nisam osoba koja će govoriti da je to najljepši grad na svijetu i ne patim od neke posebne nostalgije, jer sam uvijek željela da spoznam više. Naravno, nedostaju mi porodica i prijatelji, nedostaje mi miris čarsije, bosanska kafica u šest popodne sa roditeljima, planinarenje na Bukoviku. Nedostaje mi naša priroda, jer je u ovoj pustinji nema. Ipak, Sarajevo nije moglo ostvariti većinu mojih snova, sto ne znači da neko drugi tu neće ostvariti svoje snove.

INTERVIEW.BA: Tvoj instagram profil ispunjen je fotografijama iz svih dijelova svijeta, za mnoge si inspiracija, primjer mlade osobe koja se ne plaši sanjati, ali i žene koja se ne boji uspjeti. Za tebe je uspjeh, kako si rekla, broj prepreka koje si uspjela prevazići… je li ih bilo mnogo?

MIROJEVIĆ: Voljela bih vjerovati da sam pozitivna inspiracija drugima, ali ne mislim da sam postigla nešto posebno u odnosu na druge ljude, jer svako od nas pravi sopstvene životne izbore. Ja sam imala tu sreću da moji snovi nisu ostali samo snovi. A svoj uspjeh vidim kroz prepreke koje sam prešla. Od djevojčice koja je imala astmu, preživjela rat, koja je osjetila nepravdu i predrasude, koja je izdržala rad na brodu, sama se borila za sebe u drugoj zemlji bez ikoga, ucila novi jezik, učila živjeti sa različitim ljudima, vrijedno radila sve i svašta, jer se birati nije moglo, do žene koja danas jesam. Ne kajem se ni zbog jednog izbora i odluke, jer moje dvadesete su bile jedna velika životna škola i ništa ja tu ne bih mijenjala.

INTERVIEW.BA: Magistrica si, novinarka, blogerica, živiš na više adresa, učiš i dijeliš znanje… Jesi li sada zaista sigurna da si napravila pravi izbor?

MIROJEVIĆ: Magistrica jesam, ali sebe ne vidim kao novinarku ili blogericu – za novinarstvo nemam žicu, a za blog nemam vremena, iako sam ranije često pisala. Voljela bih jednog dana objaviti knjigu, ali za sada je to i dalje san (smijeh). Iako trenutno živim u Dubaiju, to definitivno nije grad gdje se vidim u budućnosti. Možda ću se preseliti u Čile sa suprugom ili na Maltu, možda ćemo otići u Australiju ili Novi Zeland, a možda se na kraju vratim i u Bosnu. Neka budućnost bude iznenađenje. Promjena me nikad nije bilo strah i svaka nova je dobrodošla. Danas živimo u vrlo uzbudljivom vremenu kada imamo više mogucnosti nego ikada prije i sve što nam se nudi trebamo probati.

INTERVIEW.BA: Fotografije tvog bajkovitog vjenčanja nešto su na čemu ti mnogi zavide, san mnogih djevojaka. U stvarnosti je sigurno bilo i bajkovitije?

MIROJEVIĆ: Moj partner i ja smo odlučili da se vjenčamo sami, daleko od svih, bosonogi na plaži. S obzirom da živimo u Emiratima, izbor je lako pao na Sejšele jer su savršen izbor za partnere različitih nacionalnosti. Moj partner je Čileanac, a željeli smo intimno vjenčanje, bez previše administrativnih barijera koje bi sigurno pokvarile trenutak. Na sam dan vjenčanja sve bilo baš onako kako ne bi trebalo, ili nam se tada barem tako činilo. Padala je kiša, ja nisam imala sve što mi je trebalo,  njegov prsten nije odgovarao, kumove smo prvi i zadnji put vidjeli taj dan, ali smo ipak imali svoju bajku. Predivnu ceremoniju, nezaboravne uspomene i mnogo smijeha.

INTERVIEW.BA: Ono što te osim savršene lokacije i fotografija čini „drugačijom“ od djevojaka sa ovih prostora jeste i izbor partnera i njegovo porijeklo…Kako reaguje naša još uvijek tradicionalna zajednica na tvoje razbijanje predrasuda?

MIROJEVIĆ: Mene je jedino zanimalo mišljenje mojih roditelja, a s obzirom da se nikad nisu uplitali u moje odluke, tako je bilo i sa ovom. Shvatili su još davno da ja ne mogu živjeti prema njihovim očekivanjima i pustili su me da sama živim kako mislim da treba. Ipak, vrata mog doma su mi zauvijek ostala otvorena što mi je uvijek ulijevalo dodatnu sigurnos i pomagalo u donošenju svih odluka. Meni jednostavno nikad nije bila bitna nacionalnost, zajednica, religija, imovina, godine ili porijeklo. Ja sam njega svjesno izabrala, a kad je u pitanju ljubav tu pravila nema i ne treba biti. Koliko god ovo patetično zvučalo, svi smo mi ljudska bića, stanovnici planete Zemlje, pa sve ostalo. A u Dubaiju nikom nije bitno odakle si. Svi moji prijatelji u Emiratima su skoro u internacionalnim vezama ili brakovima i to ih je samo obogatilo novim iskustvima i pogledima na svijet.

INTERVIEW.BA: Posjećuješ Sarajevo, porodicu i prijatelje…Ima li promjena u ovom gradu? Poželiš li se vratiti i ostaje li to uglavnom na želji, ako ona postoji…?

MIROJEVIĆ: Ne mogu reći ni da ću se vratiti, ni da neću. Zavisi šta budućnost donese. Sarajevo mi nije odbojno, ali nije nesto posebno ni privlačno. Što sam starija više razmišljam o roditeljima, da li ću njima trebati i hoću li im moći pomoći. Što se tiče svega ostalog, lako se čovjek na sve navikne, a pogotovo na bolje. Ja osjećam da Sarajevo mnogo više sad volim nego dok sam u njemu živjela. Sada dođem kao turistkinja, prošetam čarsijom, pojedem ćevape, popijem kafu sa prijateljima i dragim ljudima, planinarim sa bratom, istražujem, družim se sa roditeljama.  Nemam vremena da me obuzmu loša energija, depresivnost, dosada i nezadovoljstvo kao sto se prije dešavalo dok sam tu živjela.

INTERVIEW.BA: Sanjamo li i ostvarujemo snove u Sarajevu i BiH ili samo životarimo i preživljavamo? Trebaju li i druge djevojke slijediti tvoj primjer i odvažiti se?

MIROJEVIĆ: Rekla bih da to sve zavisi od osobe do osobe. Neko je savršeno sretan ako provede cijeli život na jednom mjestu u svom zatvorenom svijetu. U Bosni ko se “snašao” moze živjeti lijepo, ukoliko ima mogućnosti da uživa,  otputuje, da priušti bar neki luksuz i ukoliko mu ne smeta nepravda, depotizam, korupcija i sveopsta trulost sistema. Moja jedina poruka jeste ‘Ukoliko niste zadovoljni time gdje ste, pomaknite se jer niste drvo’.

Najgore je samo sjediti, žaliti se i ne raditi ništa. Biti nesretan, a nemati hrabrosti probati nešto novo. Po meni, to je jednosmjerna karta do neproživljenog zivota i vječitog nezadovoljstva. Ja sam sretna trenutno tu gdje jesam, za mene je privilegija imati ovakav stil života i živjeti u sigurnom i uređenom gradu kojji nudi mnoštvo aktivnosti i mogućnosti. Trenutno imam sve sto mi treba, a rad i trud se na kraju uvijek isplate. Budućnosti me nije strah, jer kad čovjek napravi prvi korak poslije toga ga više ništa nece zadržati na samo jednom mjestu.

 

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Krvava Šljivovica

Kako to da Srbija nije izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a u centru Srbije logor? I u logoru preko 800 stotina bošnjačkih duša. Zlostavljanih, silovanih, prebijanih, izgladnjavanih, gušenih u kamionima…Pa nisu Užice u Krajini ili Hercegovini?!

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Ovih dana u Srbiji je pompezno proslavljen Dan policije. I ne bi se tu imalo šta dodati osim fakta da je riječ o populističkoj paradi u svrhu reklame jednog čovjeka. Aleksandra Vučića.

Nego, zna li taj čovjek i pripadnici te policije, da su neke njihove kolege baš u tim i takvim odorama, baš pod tim zastavama, u julu 1995. godine organizovali koncentracioni logor. I to baš u toj Srbiji, koja navodno nije učestvovala u ratu?

Dobro došli u Užice bez Tita!

A, sva je istina da je Republika Srbija počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. I to kakvu! I to koliku!

Pa nije bilo dovoljno samo učešće Srbije u ratu, nego je trebalo podizati logore za Bošnjake. E, takav jedan je bio i “Šljivovica” nadomak Užica. Nekadašnjeg Titovog Užica, ali tog Tita je pojeo velikosrBski nacionalizam i u nekadašnjoj industrijskoj zoni stvorio monstruma znanog kao logor “Šljivovica”.

A ta je “Šljivovica”, kravava šljivovica u svoje grotlo je usisala oko 800 Bošnjaka iz Žepe, koji su nakon pada enklave krajem jula ’95 potražili utočište u navodno neutralnoj Srbiji. Dočekao ih je logor. Dočekala su ih masovna izgladnjivanja. Dočekao ih je špalir kundaka za “dobrodošlicu”. Dočekali su ih kamioni, u kojima je umjesto 15 prevoženo po 50 i više ljudi. Znaju oni koji su vozili i koji su bili voženi za Edhema Torlaka, golobradog mladića, koji se ugušio u kamionu. Znaju egzekutori i za Ahmu Krlića, Mehu Jahića, Šećana Dizdarevića i Nazifa Krlića, koji su od “ljepote” preminuli u Šljivovici.

A, “ljepota” se sastojala u prebijanju pendrecima, električnim kablovima, letvama… Neki od zatvorenika su seksulano zlostavljani. Inače, život u Šljivovici je bio najsličniji paklu. Deset, petnaest ljudi u sobici od nekoliko kvadrata, bili su u pauzama zlostavljanja prepušteni konstantnoj gladi. Valjda da dovrši krvnički posao.

I onda opet, tuča, zlostavljanje, pa ponižavanje na druge načine. A drugi načini, policijo, ako ne znaš, a tvoji pripadnici su to radili, bili su i tjeranje Bošnjaka da se krste, tjeranje ljudi da sami sebi smišljaju srpska imena, pa opet udarci. Pa ko preživi u fekalne sobe “Šljivovice”.

 

Vaške saveznice i jedna stolica

Nego policijo Srbije, ne znam sjećaš li se Amira Omerspahića? Njega ste preuzeli od Vojske Jugoslavije u julu 1995. Njemu ste još prilikom hapšenja prste lomili. Ako se ne sjećaš policijo, Amir se sjeća. Dobro, predobro:

Ali tek tu je nastao pravi pakao, odvodili su nas u baraku na ispitivanje, pisanje izjava, optužnica, tuča… To je trajalo danima. Onda je počelo izgladnjivanje i nevođenje računa o našoj higijeni. To nam je poslije pomoglo, jer kad smo se zaušljali, policajci nam nisu htjeli ulaziti u sobu”.

Sjećaš li se policijo kako su tvoji pripadnici stavili 31 čovjeka u 10 kvadrata? Kako ste ponižavali ljudska bića, kako ste tjerali izubijane ljude da se prije odlaska u toalet prekrtste? Sjećate li se vajni policajci kao ste «učili» Bošnjačke zarobljenike istoriji? Ni toga se ne sjećate? A sjećate li se one stolice? Ne? E, pa Amir Omerspahić se sjeća:

Bilo je svakakvih mučenja. Stajala je ovdje jedna stolica posebna za mučenje, gdje su me jednom natjerali da se popnem na koljena, dok su me tukli po tabanima. To mi je najgore bilo“.

Mada, niste slomili Amira. On je i dalje čovjek, koji NE MRZI! Koji kaže da zbog zlodjela pojedinaca, ne može mrziti cijeli jedan narod. Niste uspjeli!

 

Logor i nakon rata

Ali uspjeli ste stvoriti monstrum-logor, za koji rijetko ko zna. I taj monstrum-logor, nadživio je dolazak mira. Svugdje u svijetu je potpisivanje bilo kakvog mira značilo i raspuštanje logora. Ne! Ne u “Šljivovici”. Ljudi, daleko od svijeta, daleko od očiju javnosti, daleko od bilo kakvog izvora informacija, debelo poslije potpisivanja Dejtonskom mirovnog sporazuma, bili su logoraši, bića nižeg reda.

Pa su zvijeri držale ljude u kavezima do aprila 1996. godine.

I dalje ne znate ništa o ovome? Pitajte Senada Jusufbegovića, imao je samo 17 godina kada je u julu 1995. godine prešao Drinu i pokušao pronaći utočište u Srbiji. Pitajte čovjeka koji je tada bio maloljetni zarobljenik i za “Šljivovicu” i za uslove u logoru. A on je tamo bio predugih 8 mjeseci i 10 dana pa vam sve može potanko ispričati. Može vam reći da je od 800 logoraša bilo više desetina maloljetnika. Može vam reći kako su ljudi od mučenja i tortura padali u nesvjest. Može vam potvrditi koliko je ljudi od posljedica “ljepota” logorskih nakon rata zadobilo najgore moguće traume i diglo ruku na sebe.

A, ako vam ni to nije dovoljno, obratite se Emiru Agiću, koji je sa 17 godina dospio zajedno sa ocem u “Šljivovicu”. Pitajte ga kako su dva puta bili izvođeni na strijeljanje, pa vraćeni. Pitajte ga kako su mu ocu lomili rebra. Pitajte ga kako su ga tjerali da pred Crvenim krstom “popravlja frizuru”…

Bošnjaci iz Žepe i Srebrenice u zarobljeničkom logoru Šljivovica kod Užica 1995. godine

Foto: Miloš Cvetković

 

Urlik tišine

Pitajte, pitajte, pitajte, odjekuje tišina. Ko će da pita? Ko je taj što bi skinuo breme hipoteke zla sa srbijanske policije i optužio pojedince iz njenih redova za zlostavljanje, za ratne zločine, za podizanje koncentracionih logora na svojoj teritroiji. Logora za Bošnjake.

I kakva je to država, koja 23 godine nakon rata ne priznaje da je na svojoj teritoriji ne smo činila incidentne zločine, nego i sitematski podizala logore za nesrbe. Pa pogledajte Sremsku Mitrovicu i Mitrovo Polje. I posebno pogledajte tu “Šljivovicu”. Krvavu šljivovicu.

Pa onda djeluje groteskno odluka Apelacionog suda u Beogradu iz 2014. koji je pravosnažno utvrdio odgovornost Republike Srbije za torturu i nečovječno postupanje pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) nad Enesom Bogilovićem i Mušanom Džebom, zatočenim u logoru Šljivovica (opština Čajetina) tokom 1995. i 1996. godine i obavezao državu da im isplati odštetu u ukupnom iznosu od 600.000 dinara.

Šta je sa ostalih 800 ljudi???

I tako gledam onu policijsku paradu u Beogradu, pa se sve nešto pitam, kako to da Srbija nije izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a u centru Srbije logor? I u logoru preko 800 stotina bošnjačkih duša. Zlostavljanih, silovanih, prebijanih, izgladnjavanih, gušenih u kamionima…Pa nisu Užice u Krajini ili Hercegovini?! Treba li uopšte reći da za ovaj “humanitarni projekat” niko nikada nije odgovarao. Nema zločinaca, žrtve zaboravljene i mi u zaboravu saučesnici.

Samo sve jednako urliče tišina nad krvavom “Šljivovicom”.

 

 

Andrej Gajić: Morski svijet, misteriozno neistraženo područje je ostvarenje mog dječačkog sna

Andrej Gajić, istraživač morskih dubina i rijetkih vrsta morskih pasa u Jadranu, jedan je sasvim običan momak sa neobičnim zanimanjem. On je jedan od rijetkih koji se smije suočiti sa najstrašnijim stvorenjima u vodi i koji to radi iz ljubavi. Suosnivač i trenutni predsjednik Upravnog odbora organizacije „Sharklab ADRIA“ koja se bavi istraživanjem i zaštitom morskih pasa sa ukupno 15 Odjela baziranih na pet kontinenata i predstavlja jednu od najznačajnijih institucija u oblasti istraživanja i zaštite morskih pasa, sa sjedištem na Malti. Nedavno je dobio prestižnu poziciju unutar National Geographica. Za interview.ba pričao je o svojim uspjesima, počecima, ali i šta uraditi u slučaju da se nađemo „oči u oči „ sa morskim psom?

OPASNE VRSTE MORSKIH PASA U JADRANU: “ Od opasnih vrsta mogu se izdvojiti Velika bijela ajkula, koja je zabilježena više od 150 puta u zadnjih 100 godina u Jadranu, što nije malo. Čak je zabilježena 2,5 kilometra od Neuma. Tigar ajkula je zabilježena u Jadranu u Albaniji, što je baš čudno jer to nije vrsta koja preferira uopšte ove krajeve, a mogu dostići dužinu i do 4,5 metra. Kada je riječ o Mako ajkulama, zabilježeno je njihovo pojavljivanje u Crnoj Gori i poprilično je česta na otvorenoj vodi. Ona je definitivno jedna od najbržih ajkula zbog toga što  pliva 110km/h.“

INTERVIEW.BA: Da li je Jadran siguran za plivanje i na kojoj dubini se mogu pojaviti morski psi?

GAJIĆ: Kada su u pitanju morski psi Jadran je poprilično siguran za plivanje. Jadransko more, s obzirom na klimatski pojas kojem pripada odlikuje se vrlo specifičnim staništima koja se razlikuju u odnosu na ona staništa koje mi gledamo na televizijskim emisijama, koja su puna opasnih „životinja“. Sam boravak u plitkoj zoni ne bi trebao predstavljati nikakvu opasnost ili problem. Jasno je da je bilo tragičnih susreta, ali ne previše. Ako jeste to su više neki sporadični slučajevi koji se u nekom statističkom periodu čak mogu i zanemariti. Ni u jednom trenutku ne postoji neka bitna opasnost na čitavoj obali. Većina onih vrsta koje bi mogle biti potencijalno opasne se nalaze u otvorenim vodama, možda ne dubokim, ali na pučinama ili vodama dalje od same obale. Iznimno je sporadično da velika riba dođe negdje blizu obale, ali rijetki su to slučajevi. Kada čovjek uđe u vodu treba da bude svjestan da je u teritoriji koja ipak nije istražena, odnosno koja je nepoznata čovjeku. Neki morski psi su prisutni  na samoj površini, pa do 100 ili 200 metara dubine, dok drugi žive isključivo na tlu mora.

INTERVIEW.BA: U moru ste i prema vama ide morski pas, šta ćete uraditi?

GAJIĆ: To je triki pitanje (smijeh), ja kažem „pomoliti se“. Boravak sa većim morskim psima, odnosno sa predatorima, koji su potencijalno opasni naravno da je opasno, ali mi smo sami za sebe opasni u vodi, nije to samo životinja. Borak u vodi je, također, daleko opasnije nego bilo kakva životinja koja obitava u vodi. Kada se čovjek nađe u takvoj situaciji ima dvije opcije: da je to uradio namjerno, i u toj situaciji bi on trebao da zna šta da radi, odnosno kako da se ponaša ili da je „naletio“ na životinju sasvim slučajno. Ako je to uradio namjerno, onda vjerovatno zna šta raditi, to jeste pratiti njenu motoriku, odnosno njeno ponašanje, te otprilike ocijeniti koliko on može biti blizu nje. Mi to znamo pretežno zbog toga što hranimo životinje, a to se zovu bliske interakcije. Pratimo peraja, glavu, oči,  te svaki pokret da bismo znali koliko smijemo blizu prići. Kada se čovjek slučajno nađe u blizini morskog psa, ono što je jako bitno, jeste da ne stoji na površini vode.  Potrebno je što prije zaroniti,  jer boravak u otvorenom stupcu vode nije baš pametan.  Ako se životinja uznemiri bolje se držati  nekog zaklona ili podloge. Čovjek generalno se ne može odbraniti od ajkule, međutim, ako se to desi to je čista sreća, osim ako ima neko oružje sa sobom. Morski psi imaju kožu koja je prekrivena zubima, odnosno krljuštima, tako da kada dodirnete morskog psa kao da ste dodirnuli beton. Koža nije sluzava kao kod većine drugih riba, već je čvrsta i kompaktna, tako da vaš zamah kroz vodu ne mora značiti apsolutno ništa.

INTERVIEW.BA: Kada morski psi češće dolaze u priobalna područja?

GAJIĆ: Zavisi od vrste koja se posmatra. Postoje dva tipa migracija, a  to je horizontalna i vertikalna. Kada dolaze iz dubine, to se zove vertikalna migracija i one su najčešće zbog hranjenja, jer u dubini nema toliko hrane. Sve dokle svjetlost dopire tu ima i života, međutim, kad nestane svjetla, manje-više količina života se smanji. Postoje vrste koje žive na dubinama od 100 ili 200 metara, koje isključivo zbog hrane mogu doći na dubinu od 40 metara. One su u potpunosti bezopasne, mirne su i ne obraćaju pažnju na čovjeka. Neke vrste to rade i zbog mrijesta. Teško je reći zašto dolaze i kada često dolaze, neke vrste samo prolaze tim područjem. Opasne vrste ne dolaze u priobalna područja, to su jako sporadični susreti. Zabilježen je jedan slučaj prije osam ili devet godina, kada je velika Bijela ajkula napala čovjeka u Dubrovniku. Samostalni dolazak morskih pasa u plićak se ne dešava zato što se u plićaku dešava dosta antropogenih aktivnosti, a to životinje odbija. Ajkula je sposobna da vrlo daleko osjeti čovjeka, čak i njegovo raspoloženje. Na primjer,  vi uđete u vodu nekih dvadeset metara ili trideset koliko je maksimalno i vidite samo pola metra ispred sebe ,a tri stotine metara može nešto da stoji što osjeti kolike visine ste , kako ste raspoloženi, šta radite i u većini slučajeva bježi od vas. Puno više osjete čovjeka i puno bolje poznaju čovjeka, nego što čovjek poznaje tu sredinu. Uglavnom teže ka tome da pobjegnu, osim raža, one stoje, mirne su, podignemo ih čak i na krilo kad uzimamo uzorak, ali morski psi u većini slučajeva bježe.

INTERVIEW.BA: Šta Vam se najgore desilo tokom rada s morskim psima? Da li ste ikada bili fizički povrijeđeni?

GAJIĆ: Za ovih dvanaest godina koliko se bavim ovim poslom, nisam nikad bio povrijeđen, a radio sam sa iznimno velikim brojem životinja i pod vodom i na površini vode. Hranio sam iz ruke dosta morskih pasa od pola metra pa do četiri metra veličine. Vrtjeli su se oko mene, hvatao sam ih za peraja, te im pregledao zube. Adrenalin raste, ali osjećaj je strašan, nije jednostavno i poprilično se ukočim ponekad. Taj dio posla nije lagan. Svi se mi bojimo, nešto sigurno nije u redu ako se neko ne boji. Smatram da čovjek treba znati šta radi, te da je to ključ i da ne ide sam, da ima tim, jer imate vodu i boravak u njoj koji je daleko opasniji nego riba. Trebate pratiti životinju, hiljadu instrumenata koje imate oko sebe, morate uraditi svoj posao, a nije to ni malo lagano. Podijelimo se u tim i svako ima svoj zadatak, ako je tim dobro treniran, educiran i pripremljen psihički onda će to proći bez većih problema. Ja radim noću, pa mi se dešavalo da se izgubim, jer je vidljivost samo pola metra, ako još ne ponesete kompas i neke instrumente koji vam mogu pomoći u tom trenutku, ronjenje može biti kobno za vas, jer ne znate gdje ste u mraku! Desilo mi se i to da smo ronili u zidu na oko 40 metara, a ispod je dubina oko 100 ili 120 metara, to je bila okomita litica, prirodna, na sredini Jadrana. Posudio sam opremu od kolege koji je krupniji od mene, spalo mi je peraje, počela se oprema vrtjeti oko mene i da se nisam uhvatio za stijenu, ne bi me mogli spasiti. Kombinacija loših faktora i opreme može dovesti do toga. Međutim, sada smo uložili puno u sigurnosne mjere, jer sigurnost istraživača i ugodan boravak su najbitniji, ostalo je sekundarno.

INTERVIEW.BA: Kada morski pas neće napasti čovjeka, a kada hoće?

GAJIĆ: To su baš teška pitanja. Čovjek kada uđe u vodu, ono o čemu ne razmišlja, jeste da li je životinja možda u toku parenja, da li se hrani, da li ona tu slučajno pliva, to su faktori koji značajno doprinose da vas morski pas napadne. Recimo Bik ajkula ima deset do dvadeset puta veći nivo testosterona nego prosječan muškarac, to bi značilo da ako naiđete, a ona se pari,  da bi bila više agresivna, nego inače. Napadi na ljude su iznimno rijetki, godišnje se dese tri ili četiri napada u cijelom svijetu, dok ljudi godišnje izlove oko 150 miliona morskih pasa. Nikad se ne zna kada vas može nešto napasti, treba uvijek u svaku vodu ulaziti sa dozom opreza.

INTERVIEW.BA: Koje vrste morskih pasa postoje u Jadranu i koliko su opasne?

GAJIĆ: Broj vrsta u Jadranu, za koje sam ja siguran i koje sam opisao i istražio, je trideset dvije i još dvije koje su kolege istražili i zabilježili. Od opasnih vrsta mogu se izdvojiti velika Bijela ajkula, koja je zabilježena više od 150 puta u zadnjih 100 godina u Jadranu, što nije malo. Čak je zabilježena 2,5 kilometra od Neuma. Samo još nismo istražili da li se one mrijeste ovdje. Tigar ajkula je zabilježena u Jadranu u Albaniji, što je baš čudno jer to nije vrsta koja preferira uopšte ove krajeve. Ja imam u kolekciji ralje od prve Tigar ajkule zabilježene u Jadranu od prije rata koja je bila 4,5 metra duga i ima još nekoliko njih koje su potencijalno opasne, a našle su se u Jadranu . Mako ajkula, zabilježeno je njeno pojavljivanje u Crnoj Gori i poprilično je česta na otvorenoj vodi. Ona je definitivno jedna od najbržih ajkula, pliva 110km/h i jedna od potencijalno opasnih. Može je isprovocirati sam boravak čovjeka u neposrednoj blizini ili neka loša akcija čovjeka.

INTERVIEW.BA: Kakav je osjećaj dodirnuti jedno od najopasnijih morskih stvorenja?

GAJIĆ: Dosta lijep i specifičan. Njihovo tijelo je kompaktno, čvrsto, interesantne su, znatiželjne, pa je bilo slučajeva kada plivaju oko nas, diraju nas, otvorenih usta plivaju oko ronioca, udara ih njuškom, zanima ih šta je to u njihovoj blizini. Samo nije to toliko ugodno, koliko možda zvuči (smijeh). Lijepo, ali strašno kada znate da životinja može biti opasna, nije svejedno. Kod opasnih vrsta bitno je da čovjek ne ide prema glavi, jer to nju može isprovocirati, obično je bolje biti na zadnjem dijelu njenog tijela, jer ako je uhvatite za peraja, kad joj dosadi ona te strese, ali ako ste pored glave onda može i ugristi. Ali postoje i vrste koje se vole dodirivati ili da kažem vole nježnost, zna se desiti kada im priđemo da je snimimo i zagrlimo ih, ona se počne uvijati uz nas, znači da joj godi.

INTERVIEW.BA: Postoji li neka specifičnost morskih pasa koju prosječan čovjek ne zna?

GAJIĆ: Postoji, većina njih može da osjeti 500 bilioniti dio volta, što znači da može da osjeti Zemljino magnetno polje, neke vrste mogu da vide veoma jasno i na kopnu i pod vodom, npr.jedna od takvih je Velika bijela ajkula, imaju razvijen mozak, kod nekih vrsta jednako razvijen kao kod pasa i jako su inteligentne, mogu pamtiti i imaju jedan veliki dio mozga koji služi isključivo za razmišljanje. Za razliku od drugih riba, morski psi imaju unutrašnju oplodnju. Zubi im se smjenjuju svake tri do četiri sedmice, što znači da životinju koja ima 450 ili 500 zuba tokom života izmijeni 30 do 40 000 zuba. Neke žive jako dugo, preko četiri stotine godina i tek sa stotinu pedeset godina dostignu polnu zrelost. To znači da imaju spor metabolizam, jer spor metabolizam znači duži život. Neke od njih su toplokrvne, neki dijelovi tijela su im topliji u odnosu na okolinu, dok druge imaju otrovne bodlje na leđima.

INTERVIEW.BA: Da li treba da se plašimo morskih pasa?

GAJIĆ: Plašiti se, to je teška riječ. Mislim da čovjek treba imati poštovanja i treba se odnositi na određen način prema toj životinja. Smatram da treba imati dozu opreza. Objektivno, strah je nezgodan jer vodi ka istrebljenju nečega, a to je pogrešno, treba pokušati naći neki način za suživot, jer ipak čovjek njima narušava stanište, jer smo mi stalno na njihovoj teritoriji, a ne oni na našoj. Puno više je onih vrsta koje čovjeka mogu povrijediti u vodi, a nisu morski psi, ali čovjek ne obraća pažnju na to. Jedne od takvih vrsta su meduze, ne izgledaju opasno,a mogu napraviti problem. I zlatno pravilo, ne treba nikada dirati životinje u vodi, jer ne znamo kako će reagovati.

INTERVIEW.BA: Odakle tolika ljubav prema morskim psima?

GAJIĆ: Puno vremena sam proveo na obali. Uvijek me zanimao morski svijet, jer je neistraženo, misteriozno područje i svaki put nešto novo naučite. 2008. godine počeo sam sa istraživanjem i svidjelo mi se. Mislio sam da se ne može graditi karijera na tome ,jer su susreti rijetki, materijal je rijedak, ali odlučio sam da pokušam. I nakon deset godina mogu reći da sam uspio, nekim čudom,ne znam ni ja sam kako. Sad kad se vratim unazad vjera i volja su mi bili najveći vjetar u leđa i period kad sam imao najmanje podrške radio sam istim intenzitetom kao i sad kada imam sve što je potrebno za kvalitetno istraživanje. I ne bih mogao zamisliti život bez morskih dubina i zanimljivog svijeta u njemu. Ovo je ispunjenje mog dječačkog sna.

 

MOSTARAC NA TAJNOM ZADATKU (10) Ozren Kebo: Josip Broz Džeko

U posljednjem nastavku govori se o ljubaznosti, lisicama, električnim automobilima i procesu prepoznavanja…

Piše: Ozren Kebo za Interview.ba

SNOBOVI I NJIHOVE NAVIKE: Ima ljudi koji najozbiljnije misle da ih novac čini izuzetnim. Pa zato i njihove multimilionske kućerine ne mogu biti obične nego također posebne, zbog čega ih ne obilježavaju brojevima, što je stoljećima univerzalni metod mapiranja i snalaženja, nego imenima. I sad, kako će dostava, FEDEX, hitna, policija ili vatrogasna, u nekoliko kilometara dugoj ulici u kojoj je svih pet tisuća kuća također označeno imenom a ne brojem, naći vilu Anthony? Jednom je jedan takav uhljup pokušao dostavljaču pice u osam naveče objasniti kako da ga nađe: „Upaljena su mi svjetla!“ „Gospodine, u ovoj su ulici trenutno na svim kućama upaljena svjetla.“ Naravoučenije: Ako si ti izuzetan, nije ti to i kuća. A veliko je pitanje jesi li i ti poseban u bilo čemu osim u gluposti.

JOŠ MALO O LJUBAZNOSTI: Već smo kompletan jedan tekst posvetili ljubaznosti kao zaštitnom znaku i neuništivoj tradiciji izvornih Engleza. Ali dobrih primjera nikad dosta. Ovog puta iz sjećanja izvlačimo nešto što se desilo lani, na trajektu koji saobraća između Drvenika i Sućuraja. Vaš dopisnik se, kad je trajektna vožnja već bila pri kraju, uputio prema svom bolidu i tamo zatekao stranca, kasnije će se ispostaviti Engleza, koji stoji iznad njegovog gepeka i posvećeno, krajnje koncentrirano bulji u isti. Kad šta li će biti, gepek pun kamp opreme se, zbog fabričke greške, a ne našeg nemara, otvorio sam od sebe. Čovjek je to vidio, iz respekta prema kubikaži i ostalim performansama nije htio da dira tuđeg ljepotana, ali nije mogao ni dozvoliti da neko pokrade nedužnog čovjeka pa je, dok su drugi uživali na palubi, pola sata uredno izdežurao na nemjestu punom naftnih isparenja. Respekt…

ŠIRITE KNJIGE A NE RAT: U Hamptonu, jednom mirnom, sređenom parčetu Londona imaju nešto što bismo najpreciznije mogli definirati kao – humanitarna knjižara. Tu se za dvije, najviše dvije i po funte prodaju izvrsno očuvane i ponekad veoma skupe polovne knjige. Na tim posvećenim mjestima rade dobrovoljci, bez ikakve naknade. Jedina im je želja da što više ljudi kupi što više dobrih knjiga. Još Britanija ni propala, makar ona čitalačka.

WI-FI: Svi ugostiteljski objekti u izlogu drže reklamu na kojoj se hvale da imaju besplatan wi-fi. U stvarnosti, čista katastrofa. Svi imaju wi-fi i niko ga nema. Vjerujte na riječ, lakše je magistrirati u Kiseljaku, nego ispuniti monstruozni upitnik londonskih pubova za besplatni pristup mreži. 

KENSINGTONSKA PALAČA: U maju 2018. godine bila je to zasigurno najslavnija građevina na svijetu. Tu će živjeti princ Harry i njegova lijepa Meghan. Dnevne novine sedmicama su pisale o tome, tri dana prije vjenčanja Daily Mail posvetio je prvih 14 strana ovom spektaklu, plus kasnije još tri pune stranice komentara. I tu se uglavnom prežvakavalo ono što smo danima ranije pročitali na internetu. Ali to je današnja sudbina printa koju mnogi ne žele ni da razumiju ni da prihvate.

I kako onda u hipertrofiranom moru informacija naći nešto originalno. Samo ako – kao ovaj saradnik portala Interview.ba – savjesno shvatite zadatak, odete do palate, obiđete je sa svih strana i onda, tamo negdje u posljednjim minutama obilaska, kad ste već mislili da nemate materijala, naiđete na svjetski ekskluziv  – ekstremno peksinave zavjesice na jednom od prozora najslavnije palače na svijetu.

Još jednom hvalimo sami sebe: treba biti prvorazredno novinarsko njuškalo pa napraviti ekskluzivu tamo gdje više ni BBC ne može da je napravi. I još jednom ponavljamo – ništa bez istraživačkog novinarstva.

ELEKTRIČNI AUTOMOBILI: Jedna od velikih tema 2018. godine su električni automobili. Većina svjetskih proizvođača najavljuje skoro odustajanje od dizela, ali po Londonu su električni motori još relativno rijetki. Jedna, opet mostarska, porodica dala nam je fini uvid u ovu problematiku. S prethodnim dizelašem sedmično su trošili 60 funti na gorivo. Otkako su kupili električni automobil, taj se trošak sveo na sedam do devet funti. Bateriju pune ili preko noći kod kuće, ili tokom dana u šoping centrima, dok obavljaju kupnju. Tamo na punjačima još nema gužve, što ne znači da će tako ostati i narednih mjeseci.

LISICE DOLAZE: Ono što su za Sarajevo i ostatak Bosne i Hercegovine napušteni psi, to su za London lisice – neželjeni žitelji urbaniziranog područja. Ali ovdašnje vlasti shvataju da su i lisice dio okruženja, da su tu živjele prije ljudi i da ih se ne smije pobiti. Na stranu sada zločinački, divljački običaji britanskog plemstva, onaj zastrašujući lov na konjima, uz asistenciju stotina pasa, o čemu ćemo drugom prilikom. Sada govorimo o mirnom suživotu žitelja Londona s lisicama. Rubna naselja grada puna su ovih životinja. One u potrazi za hranom operiraju noću. Kada se čovjek smiri i povuče s ulica, tada nastupa vrijeme lisice. Rasporede  se u lovu na ostatke ljudske hrane, haraju po kontejnerima i korpama za otpatke. Ako u kontejneru koji je njihova zona odgovornosti ne nađu uobičajeni obrok, nekad znaju popizditi i opasno naružiti nesavjesne ljude. Kada se pravio The Shard, najveći soliter Evrope, radnici su jednog jutra lisicu našli na pedesetom spratu. Prpala je po ostacima njihove hrane. Vjerovanje da su lisice divlje i opasne nije utemeljeno na činjenicama, ili barem nije razlog da ih se ubija, a s bjesnilom je čovjek već izašao na kraj, ubacujući im u hranu adekvatne medikamente.

JOSIP BROZ DŽEKO: Nas su u inostranstvu godinama poznavali po Josipu Brozu. Loša vijest za jugonostalgičare, ta su vremena davno prošla. Samo rijetki žitelji Londona danas znaju ko je Joža bio. Među te rijetke ubrajamo i budistu iz Šri Lanke. „Tito? O, yes, yes, Tito was good men, he gave agriculture machinery (ko biva – traktore) to Sri Lanka. Good men, good men Tito.“

Ali to je jedan od stotinu slučajeva. Izmijenili su se ideološki parametri prepoznavanja i identificiranja. Danas više ništa od stare priče ne važi.
Odakle ste?
Bosna, Sarajevo.
Svi gledaju bijelo.

Onda pripadnik Regije časti ubaci u petu brzinu i posegne za najjačim regionalnim i kulturološkim asocijacijama.
Jugoslavija? Tito? Samoupravljanje?
Opet ništa. Ljudi se više ne sjećaju ni Michaela Jacksona, a kamoli Josipa Broza. Zato na kraju siroti mali stranac izvlači džoker za koji zna da pali.


Edin Džeko?
A Džeko. Yes, yes, Edin. He used to play for famous Željezničar! 
I tako, odmah znate da su se zvijezde na nebu postrojile kako treba i da je to početak jednog divnog prijateljstva. Ali trebalo je izvesti taj ozbiljan sociološki manevar i s političkog sistema preći na usamljenog heroja kao glavnu značajku prepoznavanja, što je dobar znak i gigantski korak naprijed. Pripadanje normalnom svijetu ovjerava se i preko fudbala kao univerzalnog alata komunikacije.

Dakle, ništa više Josip. Samo Edin…

 

(KRAJ FELJTONA)

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Sveci i komunjare

Nekada je 25. maj bio Dan mladosti. Titov rođendan. Tako i poslije njega, godinama. Sve manje formalno ali, ljudi dolazili da se sjećaju, u Kuću cvijeća u Beogradu, u Kumrovec, pred stare biste i spomenike…

Piše: Zlatko Dizdarević

Onda je Tito postao “komunjara, zlotvor i diktator” za one što sad utvrđuju druge istine o juče i danas. A ono sutra bi odmah pretočili u fašizam. Moderno je i profitabilno. O notornim činjenicama će formirati komisije. Da se utvrdi koliko je ljudi u logorima i jamama, kažu, “poginulo”. Čuj poginulo! Baš ko da je bila saobraćajna nesreća.

I ide im. Samo da je nekako satrati još ono malo smradova što se sjećaju Tita, s nostalgijom. Zato valja ukinuti i žal za prošlošću i sve u njoj drago, odlukom neke napredne komisije. Slute da je i to moguće.

Sjećam se još lani na sve strane razaslatog teksta “Politika nostalgije” izvjesnog Diega Rubia. Doktor filozofije, Oxford, Sorbona, Columbia. Profesorski uvjereno veli, recimo, da je nostalgija opasna jer je nazadna! Pa potura “istraživanja” koja pokazuju da prošlost nije bila nikad ni po čemu bolja…! A partije desnice koriste nostalgiju za “lukavo plasiranje ksenofobičnih, seksističkih i izolacionističkih programa i sprečavanja napretka…” Nostalgija, kaže, vodi na putovanje u nemoguće…

Je li to sve jučer trebalo biti prekriženo jer je “opasna nostalgija” proglasiti sretnim vrijeme nekadašnje nade, velikih i mudrih ljudi, pobjedu nad fašizmom, entuzijazam.

Nalazim po fasciklama stare storije o “mračnjaku iz prošlosti” što nas je okretao radu i istosti, besplatno školovao, omogućavao posao pametnim, obrazovanim i ne samo njima. Liječili smo se džaba i svako malo ustajali uz zajedničku himnu jer smo pregazili ovu ili onu silu na nekom svjetskom takmičenju. I pravili nuklearne reaktore onda, slali optiku Amerikancima za “Apolo”, gradili brane i hidroelektrane po svijetu, pravili avione i učili naukama studente iz zemlje i svijeta. I onda krenuli da mu sjeme sataremo jer miševi u onom društvu nisu bili sretni. Pa sada nadomiruju.

Sve mi to nekako padalo na pamet ovih dana premećući po rukama malu plastičnu kutiju u koju sam smjestio davno opušak cigare “Cohiba”, jednostavno kubu. Ostao je iza Tita u pepeljari lože Stadiona JNA u Beogradu, 25. maja 1971. godine, odakle je gledao majski slet priređen uz Dan mladosti. Štafetu mu tada predala radnica iz Prištine Nemzija Jenjeva. Bio sam tamo, omladinac u organizaciji sleta. I uzeo na kraju taj opušak “kube” iz pepeljare, napisao odakle je i stavio među vječne knjige u mojoj biblioteci. Da se sjećam. Nisam slutio koliko će mi lijepo i bitno to sjećanje jednom biti. Uz opušak je i fotografija nakon sleta, sa

prijema kada smo predstavljeni Predsjedniku kojeg smo voljeli. Dok gnjide ne proglase i to zločinom, u ime nove sreće.

I onda, eto baš u petak, 25 – og, dopadne mi u ruke tekst što izmami slatki smijeh. Javljaju iz Vatikana da je objavljen, uz odobrnje pape Franje, dokumenat Kongregacije za nauk vjere, koji se temeljno okomio na “kratkovidi egoizam u svijetu koji zanemaruje raspodjelu bogatstva i eliminaciju nejednakosti, toliko naglašenu u naše vrijeme…” Citiraju u izvještaju i raniju Papinu nedvosmislenu osudu nesputanog kapitalizma kao “nove tiranije” i “idolatrije novca”, odnosno “ekonimije koja ubija…” Ukratko, eto i Pape Franje komunjare. Poludio krupni kapital i loža biskupa mračnjaka. A Papa poručuje: “Molim Gospoda da nam podari političare koji će zaista biti uznemireni stanjem u društvu, narodu, životima siromašnih…”

Eto, imali smo takvog i svijet sa nama, a danas je uz zabranu sjećanja pa i nostalgije koja je s razlogom – komunjara i tvorac naše nesreće. A onda na istoj strani (šta je tu uopšte ideologija), sa duhovnim svecem koji je za mračnjake također komunjara. U istoj onoj priči o dobru i zlu, ruku pod ruku.

Kada mi pogled padne na plastičnu kutijicu, a sve je češće, i misao zapati manji ili veći dio onih pola stoljeća, pomislim – ma gonite se jadni mali miševi u duhovnu i ljudsku pustoš iz koje ste izmilili! A ni tamo nećete dugo opstati. Jer kad sve prođe, opstaje se samo u sjećanju. Ovakvom ili onakvom. Makar i uz obični opušak jedne “kube” koji čuvam. I baš me briga zna li još iko odakle je i čiji je. Sjećam se ja dobro, i dovoljno.

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: U krevetu s neprijateljem

Koja je korist od seksa, ima li ga i kakav je, samo su neka od sudbinskih pitanja koja su me mučila protekle sedmice.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

Od kad je počela predizborna kampanja naš bračni krevet je pretijesan. S nama su ErdoganDodikDragansaAiOPutinBakirNerminŽeljkoiŽeljka. A pored kreveta? Ha, toliko ih je da nemam gdje papuče ostaviti.

Iako sam strašno stidljiva i nemam ni zrno egibicionizma u sebi, ja bih i u ovakvoj situaciji ispunila svoje bračne dužnosti, ali nema mjesta. Mjesta u najvećoj ženinoj erogenoj zoni – kako je to Diva JK rekla – mozgu.

Jednadžba je jednostavna. Mozak naređuje ruci da prinese čašu vode žednim ustima. Ako to vrijedi u svim nagonima, kako da budem stimulisana poslije ovog kraja sa mojom Sekom.

A mogla je tako lijepo, onako doktorski stručno, dovesti stranku do njenog tužnog ali neizbježnog kraha.

Kad mi se najdraži okrene i onako šeretski osmjehne, samo mu kažem “mani me se bogati   vidiš da mu nam vratili iz Evrope one papire ne znaju ni na pitanja odgovoriti, a vode državu.”  

Ako me slučajno okrzne, malom ali snažnom rukom spriječim svaku “slučajnost.”

“Jesi li ti normalan, kako ti se može dići kad se u ovoj državi diže samo Goranu Dodiku? To što je riječ o prihodu od voća, a kako i neće kad su bosanci ludi za voćem svako drži po bananu u obje ruke ja l oči otvori..Šta sam ono htjela reći? Uostalom to što ti pričaš sad uopšte nije važno jer svakako nisi u pravu. A kako vidim da si svađalački raspoložen prekidam ovu raspravu I idem na spavanje. Sama. Pa da vidim s kim ćeš se onda svađati.”

Znate, ja sam nekad bila žena kojoj je u političkoj emisiji striper plesao u krilu, u programu. A nisam mu morala ništa platiti.

Najdraži mi je nekad bio zgodniji od Brad Pitta (mladog naravno). Koliko smo samo puta morali popraviti fosnu od kreveta a samo nas je dvoje bilo I to prilično malog rasta.

Vi ste mi svjedok ko je kriv, zar ne? I onda se pitaju zašto je pao natalitet. Pa zato što bijela kuga postoji. U fizičkom obliku. Vidimo je svake večeri u dnevniku.

Orhan Maslo: Ono što su meni rat i dječiji dom uskratili, želio sam dati drugima

„Te godine, 2012., u Bosni i Hercegovini pao je do tada nezapamćen snijeg, meni pukao bruh…bila je to godina u kojoj po svim zakonima prirode nije trebalo započinjati ništa, a mi smo započeli priču o Rock školi u Mostaru“ – ovako počinje Orhan Maslo, osnivač i direktor Rock škole Mostar čije priče nikada nemaju potpuno običan početak. Maslo je dijete iz doma, vrsni muzičar i čovjek koji voli Mostar, muziku i prave priče.

INTERVIEW.BA: Danas o Rock školi Mostar pišu svjetski mediji, kroz njene prostorije prolaze stotine mladih, poboljšavate kulturni i zabavni život Mostara i drugih bh. gradova…Nije bilo lagano, ali je li zaista vrijedilo?

MASLO: Priča o Rock školi je zapravo priča o trećoj sreći. Ideja o pokretanju Rock škole rodila se još u vremenu koje sam provodio u dječijem domu, tokom ratnih godina. U domu sam upoznao i profesora Nigela Osborna. On je otkrio moj talenat i u meni probudio ljubav i strast prema muzici.

Nigel je muzikom pomagao djeci da prevaziđu ratne traume. Tada nisam znao da i meni pomaže, ali sam znao da Nigel u dom donosi muziku i to mi je bilo jedino važno. Želio sam učiti i svirati, ali i muzikom prekratiti te ratne godine. Uskoro sam muziku drugima počeo nositi i ja. Putovao sam sa Nigelom u druge domove i donosio muziku, radost i drugačiju svakodnevnicu.

U to vrijeme bio sam željan znanja, a nije mi ga imao ko dati. Tada sam još odlučio da ću ja biti taj koji će djeci i mladima donijeti muziku, učiti ih na način koji je meni uskraćen. Tako se rodila ideja o muzičkoj školi koja danas nosi ime Rock School Mostar koja mlade muzički obrazuje, ukazuje na drugačije poglede, koja ih ujedinjuje i čini boljim osobama.

INTERVIEW.BA: Kako se desila treća sreća, kako je zapravo nastala Rock škola Mostar?

MASLO: Prvi pokušaj osnivanja Rock škole desio se još 90-tih, kada je u Mostaru pokrenut Muzički centar Pavarotti, ali to nije dugo potrajalo. Tu sam shvatio da zapravo igram za raju i zanemarujem taktiku (smijeh) i da od toga ništa neće biti. No, dok je trajalo bilo je lijepo. Tada se u podijeljenom Mostaru još uvijek nije prelazilo sa jedne strane na drugu, a ja sam to činio. Jer ja sam samo želio okupiti kvalitetne muzičare i dovozio sam ih sa svih strana, na različite načine. I to ima svoju vrijednost jer priča o povezivanju počela je još tada.

Drugi pokušaj je bio kada sam odlučio zakupiti vlastiti prostor. Plaćao sam zakup, neko bi kupio spužve, neko malo opreme i tako smo funkcionisali. Svirali smo i učili sruge svirati. No, ni to nije imalo perspektivu. Odlučio sam se posvetiti vlastitoj karijeri. Radio sam mnogo i mnogo putovao, uspio i zaraditi, izgraditi kuću, biti ekonomski nezavisan….

Tada sam osjetio i potrebu da pripadam nekom. Koliko god da sam radio, putovao, zarađivao osjećao sam da ne pripadam nigdje i nikome.

INTERVIEW.BA: I onda ste pristupili Dubiozi Kolektiv?

MASLO: Poziv od strane Dubioze nekako je bio sudbonosan. Baš u momentu kada mi je toliko trebao taj osjećaj pripadnosti. Dio Dubioze bio sam šest godina i imao nezaboravne trenutke. No, za sve to vrijeme moj san iz djetinjstva nije iščezavao. I dalje sam želio druge podučavati muzici, pružiti im ono što je meni i mnogima iz moje generacije nedostajalo. Učenje! Znanje!

Zbog tog sna odlučio sam napustiti bend i pokušati još jednom. I ovog puta sam uspio. Okupio sjajnu ekipu muzičara i napravili strašnu priču. Priču zbog koje je zaista sve vrijedilo.

INTERVIEW.BA: I na kraju priče…?

MASLO: Prva školska godina počela je sa 40 polaznika, a bilo je 100 prijava. Od tada smo samo rasli. Odgajali nove generacije, spajali mlade ne samo u podijeljenom Mostaru, već u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Učili ih muzici i životu i imali nove klince koji su zaista postajali uzori svojim vršnjacima. Od tada su mladi imali kampove i bendove. Imali su od koga učiti i kome znanje prenositi.

Danas je mostarska Rock škola prostor kojim mladi zamjenjuju ulicu, gdje roditelji međusobno prevazilaze predrasude i gdje se obnavljaju prijateljstva sa istoka i zapada. To je fabrika zvuka koja iz godine u godinu iznjedri novu generaciju potkovanih talenata, mjesto razmjene i saradnje, klub profesionalnih muzičara, platforma podrške sa lepezom servisa za mlade muzičare i bendove u usponu. U šest  godina postojanja organizovali su brojne koncerte, oformili bendove, bili dio međunarodnih festivala.

Esad Bajtal: Dajemo ad hoc rješenja da zakrpimo aktuelnu rupu

Predstavnici Venecijanska komisija borave već dva dana u BiH, a rješenja još uvijek ni na pomolu. Čini se da je Izborni zakon BiH previše komplikovan čak i za međunarodnu zajednicu. Nakon jučerašnjeg sastanka s Komisijom, neki od bh. lidera su kazali kako tragaju za ad hoc rješenjem, koje će poslužiti samo za izbore koji slijede. Međutim, šta dalje? Hoćemo li svake dvije godine upadati u isti krizu? Mijenjati članove Izbornog zakona BiH i slati Ustavnom sudu zahtjeve koji ukazuju na diskriminatorne odredbe? Na ova, ali i na ostala pitanja za Interview.ba govorio je profesor Esad Bajtal.

ISTI PROBLEMI, SAMO DRUGAČIJE UPAKOVANI: „Mi svake dvije godine imamo istu muku, jer imamo opšte, pa lokalne izbore. Stalno smo u izborima i predizbornim kampanjama. Stalno sijemo krompir i ostavljamo klicu za njegovo sljedeće sijanje, za sljedeću sezonu. Dakle, dajmo sad ad hoc rješenje da zakrpimo aktuelnu rupu, a sam problem će ostati netaknut, pa ćemo ga ponovo rješavati na isti način, beskonačno se sastajući i manipulirajući mogućnostima, tj. obmanjujući narode i građane BiH. Sve to spada u stratešku igru ovdašnjih vlastodržaca“.

INTERVIEW.BA: Predstavnici Venecijanske komisije stigli su u BiH prije dva dana i razgovaraju s predstavnicima bh. stranaka. Da li će sastanci s ovim savjetodavnim tijelom uroditi plodom? 

BAJTAL: Kad će šta uroditi plodom to se u BiH nikad ne zna. Samo dva primjera: Ni nakon 23 godine od potpisivanja nije urodio Dayton, čiji je glavni strateški cilj bio reintegracija zemlje. Imate Aneks 7 koji se odnosi na vraćanje povratnika, ni to nije urodilo očekivanim plodom. U BiH nismo imali ratnog pobjednika, a imali smo sudski potvrđenu agresiju s dvije strane, koja se svijetu i javnosti uporno prodaje kao priča o odbrana svojih naroda. S obzirom na idejno-propagandne manipulacije koje su se događale od 1992. do 1995. godine, u okviru kojih se kasniju u Haagu tvrdi da Sarajevo nije bilo u opsadi, „da nije ni ogrebano“; da genocida nije bilo; da smo mi sebe bombardovali (Markale, Sarajevo, Kapija Tuzla), šta u kontekstu takvog političkog licemjera možete očekivati da učini jedna Venecijanska komisija?

INTERVIEW.BA: Predstavnici bh. stranaka su prvo pokušali među sobom da se usaglase oko promjena Izbornog zakona BiH, zatim s Evropskom unijom i Amerikom, da bi došla Venecijanska komisija i rekla da se problem može riješiti u Parlamentu FBiH. Koliko nam ovo govori o tome da za unutardržavne probleme ne trebamo tražiti rješenja međunarodne zajednice, niti bliskih komšija, već u nama samima?

BAJTAL: Parlament FBiH je davno derogiran. On postoji samo kao jedna zavjesa, kao kvazi-demokratski ukras i ništa više. Mi već 20 i više godina svjedočimo činjenici da se problemi bh društva i države, rješavaju po Kafanama, izletištima i privatnim stranačkim sijelima. Rade to partije i njihove vođe, a zaobilazeći parlament. Parlament i parlamentarci su tu da svijet i Evropa vidi da ih imamo. Oni su tu samo zato da ne donese nikakve odluka, da budu dobro plaćeni, i da ništa ne rade. Tokom 2016. Ili 2017. godine Parlament FBiH nije radio osam mjeseci, pri tome su parlamentarci sve svoje prinadležnosti uredno naplatili. Zadaću Parlamenta u BiH su preuzele etno-stranke i igraju se nama građanima, našim pravima i našim dostojanstvom. Svojim ponašanjem i neradom su nas doveli do toga da smo građani s najmanjom platežnom moći u Evropi, o demokratiji i da ne pričamo, te da smo na vrhu liste u svijetu kada je u pitanju korupcija. Da smo normalno društvo ničija pomoć se ne bi morala tražiti, ali s obzirom na to da onima koji vode državu nije u interesu da rade na životnim problemima građana i njihovih prava, nama, nažalost, ostaje samo to da se nadamo da će svijet što prije pokušati da stvari  ovdje dovede u red, tačno onako kako je to uradio kod sebe.
Evropa koja nas zove sebi, te u koju se tvrdi da idemo, ima obavezu da ovaj prostor uredi evropski, a jer etno-stranke to ne žele, iako, verbalno tvrde da „hoće u Evropu“. Međutim, realno gledajući, za njih je Evropa pravno uređen prostor koga se oni boje. U pravno uređenom prostoru, za razliku od BiH gdje se odvija život kontrolisanog haosa, polažu se računi za rad i nerad. A to ovdašnji vlastodršci ne žele. Zato nam je, nažalost, nužna pomoć demokratskog svijeta.

INTERVIEW.BA: Problem ostaje isti, a odnosi se na popunjavanje delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH. Bosanskohercegovčki lideri poručuju da će naći rješenje ako ništa do sastanka u junu. Koliko njima savjeta i sastanaka treba?

BAJTAL:. Ako pogledamo unazad 20 godina ima tu raznih sastanaka i satančenja uprazno. Oni stalno nešto sastanče, a rezultata tih sastanaka nema nigdje! Zašto?  Zato što se radi o lažnim problemima koji treba da zasjene stvarne, životne probleme građana BiH. Izmišljaju se lažni (islamizacija, otcjepljenje, unitarizacija …), da bi se prikrili stvarni problemi. Naš ključni problem je to što smo društvo ispalo iz ideologije. A tamo gdje nema ideologije i borbe ideja, postoje samo interesne borbe. Etno-politike  sceni su, zapravo, interesne grupacije, koje se lažno predstavljaju kao interesne stranke. Stalno zagovarani nacionalni interes u praksi završava kao interesni nacionalizam. Isplati se biti etno-nacionalista. Od toga se najbolje živi. Umjesto za naciju, kako stalno pričaju, etnonacionalisti žive – od nacije. I na račun nacije i nacija.

INTERVIEW.BA: Tokom jučerašnjih razgovora bh. lidera i predstavnika Venecijanske komisije tragalo se za ad hoc rješenjem, koje će biti značajno samo za predstojeće izbore. Kako to komentarišete?

BAJTAL: Mi svake dvije godine imamo istu muku, jer imamo opšte, pa lokalne izbore. Stalno smo u izborima i predizbornim kampanjama. Stalno sijemo krompir i ostavljamo klicu za njegovo sljedeće sijanje, za sljedeću sezonu. Dakle, dajmo sad ad hoc rješenje da zakrpimo aktuelnu rupu, a sam problem će ostati netaknut, pa ćemo ga ponovo rješavati na isti način, beskonačno se sastajući i manipulirajući mogućnostima, tj. obmanjujući narode i građane BiH. Sve to spada u stratešku igru ovdašnjih vlastodržaca. Naši političari, kao samozvani čuvari vitalnog nacionalnog interesa, vidimo a kako ga čuvaju. O tome najbolje govori činjenica da se iz ove države bježi. Bježi glavom bez obzira. Od koga to građani bježe? Od ovih čuvara vitalnih nacionalnih interesa. Idu tamo gdje njih nema, jer im je bez njih bolje i sigurnije živjeti. Niko se ne vraća iz Amerike, Kanade, Njemačke itd. Tamo im je sasvim fino, žive slobodno i u skladu sa zakonima. Istovremeno, samozvani nacionalni čuvari u BiH kontinuirano, smišljeno, produkuju strah, tenzije, i psihozu rata, s čim se više građani ne mogu psihološki nositi. I sve što im preostaje kao izlaz, jeste uzeti najlon kesicu, pasoš u ruke i bježati odavde. Što dalje to bolje.

INTERVIEW.BA: Venecijanska komisija je poručila da bi jedno od rješenja mogao biti prijedlog SDP-a i DF-a o izmjenama Izbornog zakona BiH. Predstavnici HDZ-a ne prihvataju nijedno od mogućih rješenja. Hoće li istrajati do te mjere i dovesti BiH u krizu zvanu „mostarski scenarij“?

BAJTAL: Njima je to osnovni cilj. Oni će dovesti do tog scenarija ako međunarodna zajednica dozvoli da bude po njihovom. Ako odluči da diplomatskim ili nekim drugim sredstvima odluči da obesnaže takvu mogućnost, stvari će se ovdje početi da se odvijaju onako kako se uređuju i odvijaju u modernom demokratskom svijetu. Kako će međunarodna zajednica postupiti ja ne znam, jer i ona tu licemjernu, politikantsku, b-h-s etno-igru, prati i procjenjuje s pozicija vlastitog interesa. Ovdje se ništa neće rješavati ni riješiti sve dok svijetu, na bilo koji način, odgovara da bude tako kako sada jeste. Konačno, kao što vidimo, samozvani etno-čuvari svoje mentore imaju izvan Bosne i Hercegovine, kako one u regionu, tako i one izvan njega. Oni se samo poslušni irgati Velikih Majstora, baš kao što su to bili i devedesetih godina.

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Kako se Dodiku uvući u guzicu

Dragi Predsjedniče Dodik, nisam urolog, ne znam koliko duboku mogu ući, slabije se snalazim u tim dubinama, za razliku od mojih iskusnijih kolega, ali, ko ga šiša mogu i ja pogledati. Pa ako ste voljni da ja zaronim.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Poštovani gospodine Dodik, koji si bio drug, frend, a sada tavarišć, pišem ti prvi put. Ili pišem vam. Ih, koliko vas ima u jednom čovjeku. Niste vi džaba zato čovjek od dva metra i 120 kila. Ljudina jedna. Gromada.

Elem, ne bih da vam se previše uvlačim, to ću kasnije. Samo bih vam ukazao na podatak da bacate enormno velike pare na svoje, kako da ih nazovem, analitičare. Evo, prije neko veče čitam tekst na portalu «Moja Hercegovina» u kojem stoji kako preko raznoraznih organizacija Republika Srpska isplaćuje kojekakvim padobrancima silne honorare, apanaže, dnevnice, noćnice, radna mjesta i ko zna šta sve ne.

 

Mudžahedini osvajaju Doboj

Pa to je da se zanebesa prizemnom čovjeku, kakav sam ja. Evo na primjer, tu je ovaj Dževad Galijašević, koji radi u nekakvom Republičkom centru za istraživanje ratnih zločina, a iz kojeg mu se mjesečno isplaćuje 2.700 KM. To mu dođe nešto kao hobi, ako me razumijete gospodine-druže Predsjedniče. Ili mu je to glavni posao, pošto sam Bog zna čime se zaista bavi Galijašević. A mnogo je to para za jednu poturicu. Evo, ja bih mogao za npr. 1000 maraka da vam kažem kako sam na osnovu dugotrajnih terenskih istraživanja došao do nepobitnih dokaza, kako će baš uoči izbora bataljanon najkrvavijih mudžahedina iz Maglaja izvršiti desant na Doboj, i kako će se munjevito sjuriti na Banjaluku. To znaju svi, to je opšte mjesto ne samo Galijaševića, nego svakog vrsnog analitičata na RTRS-u. A šta je tek sa odredom spavača el mudžahira koji spava na potezu Budžak-Šeher u Banjaluci? Oprostite, htio sam reći Obilićevo-Srpske toplice, ponijelo me malo. Pa ja vam u gore pobrojanih 1000 maraka mogu izdeklamovati imena svih preostalih Bošnjaka, i Hrvata koji će se probiti do Palate predsjednika i udariti na vas. Dobro, Hrvata nema, njih smo znate i sami…Ali ima onih domaćih izdajnika. Pa ja sam radio sa njima, ja najbolje znam koja je to plaćenička stoka. Ono, nisu baš plaćeni kao vaša stok…, kao vaši analitičari, ali mogu da ih podrivam iznutra. Kao lažni Valter. Je l’ to u redu Predsjedniče Dodik?

 

Analna penetracija sa onu stranu urologije

Tu je i suvi genije Predrag Ćeranić, ultimativni stručnjak za bezbjednost koji je kao piše «Moja Hercegovina»,  «propagandnim djelovanjem u službi SNSD-a „zaradio“ mjesto dekana na Fakultetu bezbjednosnih nauka. Pored toga, Ćeranić je za svoje izobličavanje stvarnosti i sijanje straha među narodom dobijao platu i na mjestu savjetnika ministra unutrašnjih poslova RS, a često je angažovan i od strane drugih entitetskih institucija.»

Kakve gnusne laži za našeg superstručnjaka! Ono istina je da ja sa svim svojim kapacitetima ne mogu stati niti u cipele gospodina Ćeranića, a kamo li da budem dekan na Fakultetu bezbjedonosnih nauka. Ali mogao bi za početak dobiti makar katedru. Da predajem djeci kako da se ponašaju kad se mrski ustaša ili balija raznese ekslpoziviom u banjalučkom gradskom prevozu. A svi znamo da je pitanje sekudi kad će se to desiti. I ja bih, da se razumijemo, radio za pola Ćeranićeve plate, sijao bih strah i paniku među narodom deset puta bolje od svih njegovih asistenata i profesora zajedno, a napornim radom i učenjem kod i od Ćeranića lično, za nekih desetak godina, Bože zdravlja i pravde  i ja bih mogao da sjedim stalno na RTRS-u i izmiještam dupeta gledateljima usranim od straha i paranoje.

A mogao bih odmijeniti i  Stefana Karganovića, koji svoje pljuvanje, ovaj pisanje naplaćuje kroz „Istorijski projekat Srebrenica“. Znate, to je onaj što stavlja ljude na crne liste, što bi da hapsi, da protjeruje, da zavodi red. To je onaj što se igra brojem nastradalih u srebreničkom genocidu i koji je onako usput optužen za utaju 104.680 KM. To je onaj što urliče na kojekave obojene revolucionare u Banjaluci, gradu u kome je zadnja revolucija bila 1945.

To je onaj Karganović, sjetićete se predsjedniče Dodik, a koji je prema saznanjima portala Moja Hercegovina, iz budžeta Republike Srpske u periodu od 2008. do 2014. godine za Nevladinu organizaciju koju vodi dobio 1.898.900 KM.

I sad kad pročitam sve uspjehe ovog Karaganovića, uff mnogo je to analno duboko. Ovoga ne mogu odmijeniti. Ovo je i za mene previše. Ovo je sa onu stranu urologije.

 

Od Lazanskog do Mate Đakovića 300 hiljada putića vodi

Ali bih mogao posve povoljno zamijeniti prave kolege i odistinske vedete novinarstva Matu Đakovića i Miroslava Lazanskog! Ehej, Predsjedniče pa to je moj fah, moja oblast. Doduše nisam tako objektivan i profesionalno nezavisan kao Mato&Lazo, fali mi i znanje i pismenost i kilometraža, ali živ čovjek se svemu nauči. I što je najvažnije, jeftiniji sam. A to je, morate priznati u ovim fiskalno promajnim godinama ipak najbitnija stvar. Evo da vam pojasnim.

Mato&Lazo te izađu Predsjedniče oko 4000 maraka mjesečno plus ostale apanaže, što i nije neka para, ali, nemoj zaboraviti Mile moj prepošteni da je prema riječima ovih iz «Naše Hercegovine»  Đakovićeva ćerka zaposlena u Telekomu RS, odnosno m:telu, i to na insistiranje vrha SNSD-a, a sam Đaković je, kako tvrde, dobio 300.000 KM kao nagradu za poslove koje je obavljao za vlast u RS. Vidiš kao se ti «dodatni troškovi« multipliciraju?

A eto, moja malenkost bi sama o jednom trošku vodila emisije u kojima klimoglavi tvojim jatacima i recimo vojne analize o svemoći ruske Armije. To narod voli. A meni ne treba niti koga zaposliti u m:telu niti me nagraditi sa 300 hiljada maraka. Dobro, ako bi neko baš insistirao, imam jednog rođaka iz Bursaća, dobar je, ali se nije snašlo dijete, pa bi mu zen meditiranje u kancelarijama telekoma baš prijalo. I, zamolio bih te predsjedniče Dodik da i mene pustiš na misice. Ovaj, na izbor za mis. ne na misice bukvalno. Ne moram biti sad odmah u žiriju kao Lazanski, ali bi mi prvi red odgvarao.

Dakle radim sve, dovodim vas i Željku Cvijanović u emisiju da vodite monolge, seciram šugavu opoziciju, najavljujem kupovinu ili čak poklanjanje Republici Srpskoj ruskog PVO sistema S-400, ma šta S-400, S-500 ako treba. I to sve za četiri puta manje para. A za malog u m:telu, ako se sjetite, dobro i jest.

 

Mars u Vodoliji i sudbina Republike Srpske

I na kraju, ono najbitnije. Vidio sam da je u odbranu ustavno-pravnog poretka Republike Srpske stao i Velimir Remić, udarno astrološko pero iz Srbije. Objektivno, on je u ovoj pobrojanoj konkurenciji najveći i najbolji stručnjak, čije vještine ja ne posjedujem, moram priznati, ali bih učio.

Nakon opservacije da tranzitni Mars ulazi u zajebanu kuću Vodolije, Remić je poručio: “Molim građane Republike Srpske i BiH da se čuvaju i da ne učestvuju u reovlucijama koje se krčkaju u zapadnim obavještajnim paklenim kuhinjama”.

E ovo je istraživanje! Ovome se vjeruje! Kakav crni Lazanski, Galijašević, Đaković?! Kakve bombe, rakete, mudžahedini, kakve misice, kakve obojene revolucije. Svi znamo koliko Mars u Vodoliji šteti našoj Republici Srpskoj i kako je trebamo braniti od paklenih zapadnih kuhinja.

I što je najvažnije godspodine-druže Milorade, ovom čovjeku vjeruje barem 50% stanovništva Republike Srpske. To vam je ona polovina što izlazi na izbore. Da nema Remića i njegovih egzaktnih istraživačkih metoda, trebalo bi ga izmisliti. A čekajte i ovo je dio projekta osnaživanja ionako zajebano snažne Republike Srpske? E, svaka Vam čast Predsjedniče. Tačno se vidi da sam ja početnik u tim stvarima oko naroda, ovaca i ostale stoke sitnog zuba. Zato vi vozite traktor, a raja otvara kapiju. Dobro sam ovo, a? Ima nade za mene?

Nego, kako god, astrolga koji brani svetu nam Republiku Srpsku ne mogu odmijeniti. Ni onog Jodu Karaganovića, ali ove ostale kao od šale. Za deset puta manje para.

 

Dvije mane, dvije ljute rane

Na kraju, moram vam reći predsjedniče Dodik imam dvije mane, dvije ljute rane. A bolje je da vam ja kažem nego da čujete od Lazanskog na primjer. Dobio sam nagradu za naboljeg novinara Evrope i najboljeg novinara BiH. Znam, znam i mene je sramota, ali nema te biografije koja se ne može malo proprati. Pa makar je vaš režim majstor u tome.

Dragi Predsjedniče Dodik, nisam urolog, ne znam koliko duboku mogu ući, slabije se snalazim u tim dubinama, za razliku od mojih iskusnijih kolega, ali, ko ga šiša mogu i ja pogledati. Pa ako ste voljni da ja zaronim. Znam da vam je dole gužva i pritisak, ali naći će se mjesto i za mene. I nemojte me sa prvim vjetrom ispustiti napolje.

 

Slavo Kukić o počasnom doktoratu: Čoviću nagrada za iseljavanje Hrvata iz BiH

Tokom prošle sedmice u Zagrebu članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću uručen je počasni doktorat, a nedugo nakon toga odgovorilo je Sarajevo, okitivši istom lentom predsjednika Turske Recepa Tayyip Erdoğana. Dok su u Hrvatskoj akademici reagirali nešto burnije, reakcije iz Bosne i Hercegovine su izostale. Za Interview.ba Slavo Kukić je govorio o tome koji parametri se gledaju prilikom određivanja počasnih doktoranata, a rekao je i šta misli o Čoviću i Erdoganu. Prognozirao je i koji bi to mogli biti sljedeći počasni doktoranti i u kojim državama.

KO JE SLJEDEĆI ZA POČASNI DOKTORAT?! „Koliko god se s njim često ne slažem, mislim da Mladenu Ivaniću nije mjesto u toj vrsti priča. Što se Izetbegovića i Dodika tiče, ne dvojim da su „perspektivni“. I nije sporno gdje bi se lentama mogli okititi. Bakira to, nastavi li s ovom pameću, očekuje u Turskoj, zbog doprinosa ideji proboja neoosmanske ideologije. Izbor Dodika je, međutim, nešto bogatiji. Doktorska mu se lenta smiješi i u Srbiji, možda čak i Beogradu, na tamošnjemu javnom univerzitetu, i u Rusiji, pri čemu je, po mojem sudu, isključena jedino Moskva ili barem državni univerzitet Lomonosov, koji je svjetski respektabilna znanstvena asocijacija i takvu vrstu prostituiranja sebi nije spremna priređivati.“

INTERVIEW.BA: Počasni dokatorat članu Predsjedništva BiH Draganu Čović dodijelio je Senat sveučilišta u Zagrebu 15. maja, dok je Internacionalni univerzitet u Sarajevu dodijelio počasni doktorat predsjedniku Turske Recepu Tayyip Erdoğanu 20. maja. Na osnovu kojih parametara se odlučuje da li će neko treba dobiti počasni doktorat?

KUKIĆ: Nije nepoznanica da se počasni doktorati, osim istaknutim znanstvenicima, znaju dodijeliti i uglednicima iz svijeta politike – iako se, u slučaju političara dakako, radi doista o počasnim, ne i efektivnim doktoratima. Naravno, svako sveučilište pri tome odlukom svoga organa apostrofira i razloge zbog kojih se na dodjelu svakog konkretnog počasnoga doktorata i opredijelilo. U slučaju predsjednika Erdogana, moram priznati, nisam bio u prilici te razloge i pročitati  i stoga mi se teško i izjašnjavati o odluci Internacionalnog univerziteta da taj počasni doktorat i dodijeli. U konkretnom slučaju ostaje činjenica da se radi o privatnom univerzitetu, da je u njemu turski i kapital i uprava, i vjerujem da su razloge za takav postupak imali  neovisno o tome jesu li oni u skladu sa znanstvenom etikom ili ne.

U slučaju prvog čovjeka HDZ-a, međutim, bio sam u prilici, zahvaljujući objavljenoj raspravi jedne od članica Senata, a i dijela argumentacije rektora Sveučilišta u Zagrebu, te razloge i argumente za proglašenje počasnim doktorom znanosti i pročitati. I moram priznati da se nad onim što tamo stoji čovjek može samo zgražati. Izvan zdrava razuma je, najiskrenije, cijela argumentacije, a za obrazloženje rektora, kako gospodina Čovića „valja proglasiti počasnim doktorom jer brojne Hrvate koji se iseljavaju iz BiH prioritetno upućuje u Hrvatsku, čime se snažni odjeci depopulacije u Hrvatskoj manje brojčano očituju“, se ne može reći ništa drugo nego da je i idiotsko i monstruozno. Ali, baš zahvaljujući tom obrazloženju, kakve li ironije, čovjeka se svrstalo u društvo velikana Tesle, Preloga i mase drugih koji su zadužili, ne samo Hrvatsku nego i čovječanstvo  u društvo, hoću reći, kojemu on baš ni po čemu ne pripada.

INTERVIEW.BA: Koliko je Čović doprinio univerzitetu, nauci i kulturi u Hrvatskoj, a koliko Erdogan u BiH?

KUKIĆ: Što se Erdogana tiče, mislim da je dosta zla napravio i vlastitoj državi i vlastitu narodu jer ih svakim danom sve više udaljava od ostavštine Ataturka – sekularne države, ljudskih prava i demokracije posebice. Nažalost, sve to on, u klasičnom neoosmanskom maniru, pokušava širiti i na prostore bivšeg osmanskoga carstva, a BiH mu je, kako stvari stoje, adresa na kojoj su mu ambicije trenutačno i najizraženije. Razlog je jednostavan – ovdje su otpori takvim ambicijama relativno najbenigniji, a jedna od etnonacionalističkih filozofija, ona koju personificira Bakir Izetbegović i njegov politički krug, tim ambicijama služe kao vjetar u leđa. U prilog tome govori i stalno podsjećanje na politički testament Alije Izetbegovića, onaj kako Erdoganu predaje Bosnu u amanet, i praktična politika njegova sina kojoj je u podtekstu želja pretvaranja ove zemlje u islamsku državu, pa i, ta poruka provijava kroz ono što se iz Zetre čulo, provinciju u sastavu obnovljenog neoosmanskog političkog utjecaja.

Što se Čovića tiče, njegov doprinos znanosti i kulturi je misaona imenica. Uostalom, iako svoje znanstvene reference čuva kao zmija noge, oni koji su u njih upućeniji od mene tvrde da su krajnje skromne. U pitanju je tek jedna knjiga i još pedesetak stranica stručnog, ne i znanstvenog teksta kojeg sam, bez suautorstva drugih, potpisuje. A to je opus kojeg ljudi iz svijeta ozbiljne znanosti iza sebe ostave za manje od godinu dana – ali i reference s kojima se ni na jednom ozbiljnu sveučilištu ne može dohvatiti niti izbor u izvanrednog profesora. On, međutim, ne samo da je redoviti profesor, nego je čak i akademik jer je, kako bi to postao, formirao stranačku, gotovo poluprivatnu akademiju u kojoj, na razini stvarnog utjecaja, ima apsolutnu dominaciju. K tome, da se vlasi ne dosjete, toj poluprivatnoj akademiji, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, je dao ime kojim je, što je doslovce lakrdija, hoće predstaviti kao jedan od stupova hrvatske ravnopravnosti. Na koncu, što se njegova doprinosa sveučilištu tiče, jedini mu je onaj što se odnosi na političko kadroviranje koje je uveo na Sveučilište u Mostaru. Možete biti dobitnik Nobelove nagrade, ali niste li njegov politički doušnik ne možete u sustavu rukovođenja računati ni na kakvu poziciju o kojoj odlučuje njegovo Upravno vijeće – poziciju dekana, prorektora, rektora, a sve upitnije je koliko će vam vrata Sveučilišta i inače biti otvorena.

INTERVIEW.BA: Koliko košta počasni doktorat?

KUKIĆ: Ne mogu u vezi s tim biti koristan sugovornik. Vlastito iskustvo nemam, a nemam ni informacija temeljem kojih bi mogao reći išta suvislo. Ali, mogli bi ih, i na njih vas upućujem, imati vlasnici ove vrste doktorata, ovih koji su razlog našem razgovoru posebice.

INTERVIEW.BA: Imate li vi počasni doktorat?

KUKIĆ: Nemam. A i dobijem li ga u budućnosti, jedini razlog mogu biti moje znanstvene reference – 29 knjiga, među kojima tri na engleskom jeziku, više od 150 znanstvenih radova, objavljenih na nekoliko svjetskih jezika, a nikako angažman koji izaziva zgražanje. Iako, ako bi se vrednovao i moj društveni angažman, u pitanju je angažman kritičkoga intelektualca na kojega mogu biti ponosan.

INTERVIEW.BA: Šta je s Izetbegovićem, Dodikom i Ivanićem ko će njima dodijeliti počasne doktorate i gdje?

KUKIĆ: Koliko god se s njim često ne slažem, mislim da Mladenu Ivaniću nije mjesto u toj vrsti priča. I, ne vjerujem da bi on sam, barem po onome koliko ga poznajem, pristajao na počasne doktorate koji se temelje na obrazloženjima poput Čovićeva. Što se ostale dvojice tiče, ne dvojim da su „perspektivni“. I nije sporno gdje bi se lentama mogli okititi. Bakira to, nastavi li s ovom pameću, očekuje u Turskoj, zbog doprinosa ideji proboja neoosmanske ideologije. Izbor Dodika je, međutim, nešto bogatiji. Doktorska mu se lenta smiješi i u Srbiji, možda čak i Beogradu, na tamošnjemu javnom univerzitetu, i u Rusiji, pri čemu je, po mojem sudu, isključena jedino Moskva ili barem državni univerzitet Lomonosov, koji je svjetski respektabilna znanstvena asocijacija i takvu vrstu prostituiranja sebi nije spremna priređivati.