April 2018

MOSTARAC U LONDONU (6): Turneja Četiri pornošopa

Ni pornografija nije što je nekad bila. Tehnološki inovativna, etički i sadržajno do jaja konzervativna, ponovo je na raskrsnici.

Piše: Ozren Kebo za Interview.ba

Pornografija je jedna od osnovnih potreba savremenog čovjeka i jedno od temeljnih ljudskih prava u svakom modernom društvu. Postoje nesumnjive profilaktičke dobiti pornografije. Pojačava lokalnu cirkulaciju, intenzivira motivaciju, a motiviran čovjek onda lakše apsorbira i željezo i svakodnevni život, što znači da će vam svaki dobar terapeut prepisati tri puta po dva sata xhamstera, makar vikendom.

Ako se slažemo oko ovih neoborivih aksioma, onda ćemo se vjerovatno lako složiti i oko jedanaeste teze o Roccu Siffrediju: najveći dušmanin današnje pornografije nisu ni lažni moral, ni desnica ( ne mislimo na ruku, nego na one arhaične snage koje zavode red po svijetu) nego – savremena pornografija. Tj. porno industrija. Rečena vam je industrija, da prostite, jedan od najtvrđih bastiona muškog šovinizma i kao takva do kraja zaostala u vremenu i prostoru. S vještačkim grudima i napumpanim guzovima, s lošim perikama i napadno nadograđenim noktima, s nasnimljenim uzdasima koji su sinhronizirani kao članovi Predsjedništva BiH kad krenu u Beograd, s militantno izbrijanim ženskim međunožjima, sa sterilnim kadrovima koji fataju udove umjesto tijela, naša draga porno industrija vam je – upotrijebimo jedan zaista adekvatan izraz – u totalnom kurcu.

Sad govorimo o dva lica savremene pornografje. Ova unosna djelatnost zaslužna je za ogroman postotak inovacija i unapređenja na internetu. Ali tehnološki inovativna, u etičkom i sadržajnom smislu ostaje do kraja konzervasta, nepopravljivo zaglavljena u  šovinističke stereotipe, puna latentnog nasilja i konceptualnog ponižavanja žena, bezidejna i nespremna da uči od amaterske pornografije, koja iz dana u dan osvaja srca i duše ljubitelja umjetnosti širom svijeta.

Pornošopovi nikada nisu bili ni glamurozna ni vesela mjesta. Ali erotski muzeji jesu. Ko ni dan danas ne shvata razliku između pornografije i erotike, vrlo lako će povući demarkacionu liniju ako posluša savjet vašeg izvještača, inače doktora nauka glede ove problematike. Neka prvo ode u bilo koji erotski muzej diljem svijeta i oduševi se „šaljivom mekoćom ženske golotinje“, veselom hvalisavošću plemenskih penisa, razuzdanim radostima narodnih običaja, pa neka onda ode u pornošop, tu depresivnu kombinaciju darkerskog pokreta i parlamentarnog života u BiH. Gdje god da ih nađete, pornošopovi su uvijek zatamnjena, neprozračena mjesta na kojima caruju atmosfere zavjere i nedozvoljenih užitaka.

Poštovani prijatelji, uvaženi štovatelji pornografije, nažalost, moramo vam nešto priznati: naslov ovog teksta čista je prevara, smišljena radi namicanja lajkova.  Moramo i mi od nečega živjeti. Nema šanse da na londonskom Sohou, nekadašnjem veselom stjecištu bluda, nađete četiri porno dućana u nizu, što je bio slučaj, recimo, dvijehiljadite godine, kada je ovaj uvaženi inspektor posljednji put imao čast obići inkrimirano područje. Sve je to pozatvarano, što zbog lošeg poslovanja, što zbog ilegalnog rada. Ostao je, na braniku slobode, samo jedan. Uz njega, nekako se trude da prežive i dva tri salona za masažu. U njima je oduvijek  prevara glavni metod rada. Čim nesretni konzument kroči unutra, tutnu mu u ruke kolu. A tek kad bude izlazio saznat će od nabildanog trokrilnog ormara da jedna kola košta 250 funti. Zato se pametan svijet masira doma, takozvani home healing, ako shvatate humanističke nijanse ove poruke.

I šta smo našli u onom jedinom ostatku zaklane industrije? Jad i čemer, tri prodavača i dva slučajna prolaznika. Radnja je organizirana kružno, tako da kada iz nje izađete, napravili ste punih 360 stepeni. A bolje biste se osjećali da niste. Na samom početku radoznalog posmatrača šakom u lice dočeka tehnološko i civilizacijsko razočarenje prvog reda – ponuda polovnih pornografskih časopisa. Polovnih, jer se novi uglavnom više ne štampaju. Oni su kao forma istraživačkog novinarstva izumrli čak i prije dnevnih novina, pošto se kompletan planetarni blud u međuvremenu preselio na internet. Nakon tog pulta s novinama slijedi još jedan tehnološki arhaizam nulte kategorje – ogromna korpa s cd-ovima. Pa ko danas ima potrebu, osim ako nije kolekcionar ili istraživač, kupiti cd kraj onakvog besplatnog divljanja na milionima portala?

U gornjem dijelu prodavnice, u jednom zabačenom kutku, smješten je raj za fetišiste – odjel, nazovimo ga tako, kožne galanterije. Bičevi, kape, maske, uniforme, donji veš, specijalna pomagala. Koža je jedan od najrasprostranjenijih fetiša svih vremena i svih prostora, pa nije čudo da u ovakvom granapu zaslužuje poseban prostor. Ono što ne da je čudno nego odbojno,  olfaktivni je aspekt spomenutog odjela. To više nije ona stara dobra koža proizvedena negdje u Evropi, nego kineska verzija iste, koja dismr na kilometar. Teško je dočarati vam taj smrad, ali evo probat ćemo ovako. Znate kako šćavi njihov kožni odjel? Kao kad na koridoru WC vozite između Sarajeva i Zenice, pa tamo kod Visokog prođete kraj one Preventove tvornice. Spašavaj se ko može…

I tako, mic po mic, korak po korak, odjel po odjel, dođosmo i do finalnog separea ovog posljednjeg Mohikanca jedne djelatnosti, do odjela s vibratorima i dildoima. I tu vam imamo nekoliko intrigantnih zapažanja. Najvažnije je ovo: kako jedna ugledna  industrija, koja prehranjuje milione obitelji diljem planete, više tone u krizu, tako su im vibratori i dildo pripravci sve veći. Klasična zamka krizne ekonomije, kad se kvalitet pokušava nadomjestiti kvantitetom. I tu dolazimo do pravog fenomenološkog obrata: zahvaljujući kriznim elementima, pornografija ipak nekako uspijeva sve stvari na dunjaluku posložiti baš onako kako treba. I tamo gdje im je mjesto. Tako, dok nije došlo do ovog signifikantnog povećanja vibratora u obimu, težini i veličini, većina muškaraca s ponosom je mislila i okolo trubila da u gaćama njeguje respektabilnog Klepetana. Ali sada je svima jasno da su tek obični zemljoradnici čiji je dominantni proizvod više onako iz oblasti bonsai kulture. Zaslužena kazna za polovicu čovječanstva koja je do sada fizičke gabarite koristila za uspostavu ekonomske, finansijske, političke i kulturološke dominacije.

Porno djelatnost propada zbog još jednog procesa – trgovačke demokratizacije, popularnije nazvanom globalizacija. Otkako kamagru možemo kupiti na najbližoj trafici, a vibratore i orgazmičke prstenove u svakom dm-u, više nema potreba da vadimo skupe vize i iz Sarajeva potegnemo lipo vamo do Sohoa.

I tako vam je to, ni porno industrija više nije ono što je bila. Baš nas zanima kako su s ovom problematikom stali u načitanom New Yorku, razigranom Berlinu ili apotropejskom Bangkoku. Ako ima koja firma da bi platila to intrigantno i nadasve unosno istraživanje, toplo se preporučamo…

(SLJEDEĆEG PONEDJELJKA: Parkovi Londona) 

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Kill em all Mejra

Pritisnuta bremenom prošlosti, ipak je izborna godina, naša kolumnistica je zamislila šta bi sve uradila i dokle bi dospjela da je mlađa 20 godina. Rezultati istraživanja su porazna po nju ali vrijedna za čovječanstvo.

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

 

 

Da sam 20 godina mlađa a ove pameti…

Znala bih da se ona ne troši ko sapun.

Znala bih sakriti kad sapunjam… ovaj ruke.

Znala bih da uopšte nije ni važno u svemirskom poretku jina i janga zna li komšinica koristim li ja taj sapun često ili ne.

Znala bih da domaći sapun ne izaziva alergije.

 

Da sam 20 godina mlađa a ove pameti…

Osvajala bih samopouzdanjem, a ne lažnim razumjevanjem

Ne bih pristajala na kompromise. Ne zato što su nužno loši, već zato što mi se može.

Rekla bih tati da više nisam dijete.

Uhvatila bih jednog Grka. Za drugaricu.

Vozila bih se 280 na sat.

 

Da sam 20 godina mlađa a ove pameti…

Probala bih pozu Lionske kočije jer sada sigurno ne mogu sebi priuštiti da me one tračibabe iz Hitne razvlače po medijima.

Ne bi me zanimala tuđa patnja jutro poslije.

Znala bih da je pristojnost precjenjena. Manje bih birala, više bih dirala jer lijepo je to kazao Ghandi “sky is the limit.”

 

Da sam 20 godina mlađa a ove pameti…

Ne bih glasala za Željka Komšića.

Ne bih se udala za arhitektu. Čisto kao izraz građanskog otpora prema dvojici sdademokratijaarhitekata koji grade kuće samo Arapima.

Ne bih se uzbuđivala kad budale zveckaju oružjem jer svoje noći ne bih provodila pred njihovim dnevnicima, već u kafanama.

Odmah bih spopala pasoš čim bih čula da su SVI glasali za Antu Markovića i danas bih vam pisala na swalihi jeziku.

 

Aida Ahmagić: Drugi nas usrećiti neće, moramo to sami uraditi

Svakodnevna izloženost stresnim situacijama u životu građana BiH prouzrokovala je da oni konzumiraju lijekove kao bombone, a s druge strane mogućnost farmaceutskim kućama da se obogate. Međutim, neki ipak vide nešto drugačije i prirodnije metode kojima se možete udaljiti od svakodnevnih pritisaka, te priuštiti vašem tijelu malo odmora, a vašem danu tračak sunca. Dva sata tokom jednog dana odvojena samo “za sebe” znače mnogo, jer upravo tada dajete sebi prostor da se riješite negativne energije i njenog negativnog dejstva. Za Interview.ba Aida Ahmagić je govorila o važnosti Joge u svakodnevnom životu i različitim situacijama u kojima je ova praksa primjenjiva. Ona kaže da se stres pred ispite i na poslu, generalni strah i strah od seksa može se “liječiti” Jogom.

SEKSUALNI ŽIVOT I JOGA: “ Joga nam može pomoći da dođemo do uzrok  zašto je naš seksualni život loš, a pošto radi na pokretanju seksualne energije, može nam pomoći da se riješimo blokada koje nas sputavaju, te da uživamo u vođenju ljubavi. Ako imamo nekontrolisanu seksualnu energiju Joga nam počinje usmjeravati tu energiju, kako bismo uživali u vođenju ljubavi, a ne radili to kao neko ispražnjenje ili kao dužnost”.

INTERVIEW.BA: Kakva je to poveznica našeg mentalnog i fizičkog stanja, koju objedinjuje Joga i koliko je ona u ovom užurbanom vremenu važna?

AHMAGIĆ: Sve naše emocije i misli utječu na stanje našeg fizičkog tijela, tako da je jako bitno čime hranimo naš um, šta gledamo, slušamo i u kakvoj sredini provodimo vrijeme. Sve to stanje se održava na fizički aspekt što kreira naravno stres u tijelu i time uzrokuje nepravilan rad unutrašnjih organa, što dovodi do određenih bolesti. Upravo zato, kada radimo Jogu, kroz poze koje izvodimo počinjemo da pokrećemo energiju u tijelu, gdje prvenstveno čistimo tijelo od toksina i stresa, i time dovodimo naše tijelo u balans. Organi počinju ispravno da rade, a uz kontrolu daha koju učimo na Jogi smirujemo stanje uma. Samim tim, kada smirujemo um, šaljemo signal tijelu da smo opušteni, te tijelo počinje kroz to opuštanje raditi ispravno.

INTERVIEW.BA: Ispitna je sedmica, previše imena, teorija, pokreta, ideologija, kako ostati fokusiran pred ispite, kojom metodom?

AHMAGIĆ: Većina ljudi smatra da ako se samo fokusira na rad i zapostavi sebe u toku stresnih momenata da će biti produktivniji. Odgovor je vrlo obratan. Ja sam sama počela praktikovati Jogu kao student. Imala sam 19 godina i tokom studija nikad nisam ni dana napuštala svoju praksu, upravo zato što kada izdvojimo sat-dva za sebe to stvara veću produkciju, jer dajemo tijelu i umu odmor, a kroz Jogu nadopunjujem energiju, tako da to nije gubitak vremena, već dobitak. Ako nemate vremena dolaziti u studio i praktikovati Jogu, jako je bitno uzeti odmor tako što ćete izdvojiti sat vremena da ništa ne radite i ne zamarate um. Važno je da ne koristite telefone niti provodite sate vremena s drugim ljudima, već da napunite baterije odlaskom u šetnju, ležanjem ili samo slušanjem lagane muzike koja opušta bez da čitamo, ili uzimamo bilo šta  spolja. Nikakve tuđe energije. Za studenta koji sjedi jako dugo, kretanje i istezanje je jako bitno, jer samo sjedenje i nepravilno držanje kičme stavlja stres na tijelo što počinje da stavlja stres na um.

INTERVIEW.BA: Mnogi imaju veliki strah od javnog prostora i onog trenutka kada se kamere upale oni se naprosto paralizuju. Šta preporučujete u tim situacijama, kako se opustiti pred TV nastup?

AHMAGIĆ: Disanje. Prije bilo kakve situacije gdje imamo tremu opet je odgovor jako sličan. Biti sam i povezati se sa sobom. Disati i raditi na vizualizaciji ili afirmacijama da će sve biti u redu. Kada radite duboko disanje i osvijestite dah, samo sjedete i dišete od stomaka, kroz pluća, grlo, nosnice, i polako izdišete kroz usta ispuštajući stres. Tako dovodimo um u stanje opuštanja. Možemo zamisliti da smo sami, kao da ispred nas niko ne postoji i pustimo samo da energija prolazi kroz nas. Joga praksa isto tako radi na kreiranju samopouzdanja tako da ovo je jedna brza praksa koja nas smiruje, ali da bismo potpuno riješili taj problem, onda je praksa ključna.

INTERVIEW.BA: Neke žene imaju strah od spolnih odnosa, a taj strah je isključivo rezultat mentalnih procesa, da li Kundalini joga može pomoći u premašivanju ovog straha i koliko to košta? 

AHMAGIĆ: Kundalini može, ali moje lično iskustvo je Tantra Joga. Posebno kada je riječ o iscjeljenju negativnih seksualnih iskustava i kreiranje novog šablona, što ženama daje potpuno novu dimenziju u seksualnost, također i muškarcima.   Tantra košta kao mjesečna Joga ( 30-50 KM mjesečno).

INTERVIEW.BA: Koji su to faktori koji utječu na to da metode koje obuhvata Joga budu djelotvorne, šta nam je činiti?

AHMAGIĆ: Redovna praksa Joge je ključna prije svega i rad s učiteljem koji će vas voditi kroz Jogu.  Učitelj je jako bitan u Joga praksi.

INTERVIEW.BA: Poslovni život, obaveze kuća, djeca, kada se napravi kombinacija može doći do stresa. Kako ostati miran i kada je najteže u životu?

AHMAGIĆ: Izdvojiti vrijeme za sebe je ključ. Kada samo dajemo, ne samo da nismo dobri sebi, već ni drugima. Kod nas ljudi još uvijek nemaju potpuno shvatanje koliko je bitno dati sebi vrijeme da se povežemo sa sobom i to dovodi do iscrpljenosti iz koje tražimo druge da nas usreće i napune našu prazninu što je pogrešno, jer to niko ne može napuniti osim nas samih!  

INTERVIEW.BA: Kada bi vas neko pitao zašto da se krene baviti Jogom koja biste mu tri razloga naveli?

AHMAGIĆ: Prvo zbog zdravlja. Joga je terapeutska praksa koja radi na iscjeljenju kako fizičkog, tako i emotivnog zdravlja. Ona je najsigurnija fizička praksa koja je kreirana da se radi za cijeli život, tako da nas za razliku od sportova štiti od fizičkih povreda, čuva naše zglobove i istovremeno daje fleksibilnost i snagu. Možda i najbitniji razlog je upravo što nam daje energiju, i ispunjava našu energiju, što je možda jedini način da ostanemo normalni u haosu u kojem se nalazimo.

INTERVIEW.BA: Ako je seks loš, da li je Joga rješenje? 

AHMAGIĆ: Naravno. Joga nam može pomoći da dođemo do uzroka  zašto je naš seksualni život loš, a pošto radi na pokretanju seksualne energije, može nam pomoći da se riješimo blokada koje nas sputavaju, te da uživamo u vođenju ljubavi. Ako imamo nekontrolisanu seksualnu energiju Joga nam počinje usmjeravati tu energiju, kako bismo uživali u vođenju ljubavi, a ne radili to kao neko ispražnjenje ili kao dužnost

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Prava moja pravoslavna Banjaluka!

Dobro, sad nam ovi stranci ne daju da se igramo logora, jer je ko fol neka demokratija. Ali, prebacićemo mi njih u Federaciju teheransku, balijsku autobusima. Organizovano. Bar smo dobri u razvoženju i izmiještanju nesrba, slava Gospodu!

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Povodom obilježavanja krsne slave grada, Filozofski fakultet Banjaluka, raspisao je konkurs za najbolji esejski rad na temu “Pravoslavna Banjaluka”.

Pogledah to i eto mi prilike da se obogatim. Naime, u konkursu stoji kako se od studenata očekuju radovi esejsko-istraživačkog karaktera. Studenti se mogu bazirati na istoriju, ličnosti, događaje, književnost, ali i pravo, te pisati o položaju crkve u zakonodavstvu.

Radovi mogu biti i iz arhitekture, te se ticati hramova u gradu na Vrbasu, a najbolji će biti nagrađeni. Student koji svojim radom, posvećenim Banjaluci osvoji prvo mjesto, osvojiće i 300 KM.

 

Od Saliha do Saše

 

300KM, opaa!

Evo teme, evo rada, evo para, mila moja pravoslavna Banjaluko! Najprije, zašto bih ja trebao dobiti nagradu, a ne tamo neki Uroš, Simeon, Stefan, Tara, Drina ili ostala pravoslavno-zilotska dječica sa nju ejdž -srednjevjekovnim imenima? Pa prvo i osnovno, ja se zovem Saša. To mi je kršteno ime. Znam reći će mnogi, pored ovih gore pobrojanih, pitanje je i kako mogu ući u konkurenciju za prestižnu velikosrBsku nagradu.

Mogu itekako. Moje nekadašnje ime je Salih, ali jaka vjera u našeg boga, oca, svetog duha i pripadajuće svece, natjerala me je da se duhovno izvrnem i u pravoslavlje okrenem. I šta je onaj Kusturica bolji od mene? Kad je mogao on od Emira postati Nemanja, e pa mogu i ja Saša. Skromo i u krugu porodice. Pravoslavne. I još smo bolji od Emira, jer je on bio po bijelom svijetu dok sam ja gledao moju familiju kako se «uzdiže» u pravoslavlju u Banjaluci. Pravoslavniji sam od njega! No, dosta sad o letećim viljuškama, automobilima, magarcima i ostalim čudesima Nemanjinim.

Elem, Banjaluka je najpravoslavniji od svih pravoslavnih gradova na svijetu. Pravoslavnija je od Moskve, Atine i Sofije zajedno. Zapravo, nama je to meko pravoslavlje. Mi ne priznajemo ništa ispod Svete Gore i isturenih ruskih teritorija Krima, Donjecka, Južne Osetije i Abhazije. Etiposki čuvari svetog kovčega su za nas pero-laka kategorija pravoslavlja. Sad nisam baš siguran koliko su ove potonje teritorije pravoslavne, ali biće, ne zvao se ja Salih. A i ne zovem se više tako.

 

Igramo se logora

 

Nego, na stvar. Kako smo Banjaluku učinili najpravoslavnijim mjestom pod suncem nebeskim? Mali mi je ovaj, esej, ako me razumijete, pa ću preći na stvar. Za početak smo uspjeli u periodu 1992-95, protjerati oko 70 hiljada nesrba iz «ljepotice na Vrbasu». Pitam ja vas, koji je grad sam sebe u ratu tako opljevio i očistio? Ni jedan!

I, molim lijepo, mi smo to radili transparentno, još u junu 1992. godine smo osnovali Agenciju za preseljenje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara i pukli reklamu preko čitave strane «Glasa». Kulturno, evropski. Pravoslavno.

U sklopu podrške i motivisanja onih koji se nisu «humano isleli» iz Banjaluke, u junu 1992. osnovali smo edukativo-sportski centar na Manjači, sa ciljem podizanja svijesti o neophodnosti života nesrba u zapadnim zemljama. Oni koji nisu poumirali od gladi ili nisu pobijeni, mogli su tu npr. sticati nova prijateljstva sa ostalim Bošnjacima i Hrvatima, koja su im glave mogla valjati u Švedskoj i Norveškoj. I na tome bi nam trebalo biti zahvalno najmanje 4000 nekadašnjih Banjalučana. I to nepravoslavnih!

Evo, 7. maja 1993. smo srušili zlu balijsku Ferhadiju. Ove godine će biti četvrt vijeka od slavne detonacije. Kad se samo sjetim mirisa baruta, cike, vriske, oduševljenja..Istina, zli stranci, teroristi, soroševci i ostali su je obnovili, al džaba im, kad nema svijeta da dolazi i Bogu se moli. Mogu je samo slikati da prostite. Ako to nije gest za poštovanje, ne znam šta je. O tome mogu samo sanjati ostali nacionalisti i vjerski fanatici.

Promijenili smo imena ulica, dodali naše četničke heroje. Pa tako danas u Banjaluci, namjesto 81 ulice koje su nosile imena vezana za Bošnjake i 55 sa imenima vezanim za Hrvate, danas imamo 3 sa bošnjačkim imenima i 2 sa hrvatskim. Objektivno ne znam šta će nam i tih 5, ali idu izbori, idu izbori, mijenaćemo i to. I to nije sve!

Promijenili smo mi i imena čitavih naselja. Budžak u Obilićevo, Mejdan u Lazarevo, Šehitluci u Banj Brdo, Gornji Šeher u Srpske toplice… (ovih nekoliko podataka sam uzeo od srBskog izdajnika i soroševskog plaćenika Srđana Puhala, ali i njega ćemo protjerati). Javno propagira ateizam i odriče se pravoslavlja. Pod mač, bato!

 

Drugarice posadimo crkve

 

I zar nije ljepše Lazarevo, Obilićevo, Srpske toplice. Nekako je čistije, pravoslavnije, duhovnije i ukazuje strancu neznancu po kojem tlu kroči. Da se na previše ne opusti i ne odomaći. Nego, kad smo kod Budžaka, ovaj Obilićeva, ovih dana su primijećeni neki sirijski kako se smucaju i unose nemir među lokalnu bogougodnu pastvu. A, to su vam balije najgore, odmah da vam kažem. Svaki drugi je opasan prslukom i detonatorom. Mi ćemo njih u logore…Dobro, sad nam ovi stranci ne daju da se igramo logora, jer je ko fol neka demokratija. Ali, prebacićemo mi njih u Federaciju teheransku balijsku autobusima. Organizovano. Bar smo dobri u razvoženju i izmiještanju nesrba, slava Gospodu!

O, najnovijim uspjesima pravoslavne Banjaluke, uvođenju cjeloživotnog izučavanja vjeronauke, planova za izgradnju kapelice u kampusu Univerziteta, novoj najsrBskijoj istoriji druge polovine dvadesetog vijeka, koju će djeca učiti, ne treba trošiti ni riječi. A, ti stranče, ako ne vjeruješ da smo najpravoslaniji grad na svijetu, dođi u kancelarije naših profesora, ljekara, sudija, uđi u stranačke prostorije, ma uđi u Opštinu…to se sve puši bukvalno od kandila, freski svetaca, crkvenih kalendara, brojanica, krstova, krstina, krstača…pa i Atos na Svetoj Gori, pored ovog našeg sjaja izgleda kao komunistička kancelarija društvenog knjigovodstva, gluvo bilo, pu, pu, pu.

O crkvama, koje kao svete i čarobne gljive nakon kiše niču na potezu Lazarevo-Obilićevo, sve u kućnim dvorištima ne treba trošiti niti riječi.

Ako ja za ovaj esej nisam zaslužio 300KM,  ne znam ko je zaslužio. Draga bogougodna komisijio, primijetićeš, da sam ispoštovao i erhitektonske i sociološke i religijske i što je najvažnije istorijske stavke u pisanju istog

I zato, sretna nam slava grada Spasovdan. Zlobnici inače kažu da je to svaki dan kad stigne penzija i da je to 12. oktobar 1995. kad je naređeno Atifu Dudakoviću da obustavi ofanzivu. Ali, to su zlobnici i nećemo o njima.

P.S.

Dragi striče Dušane, je l’ de sam dobro ovo sastavio? Sam se sebi divim, kako sam izmislio Saliha. Doduše bilo je njih koji su se od muke pokrstili, ali jebo sad to. Nego, šalji ti meni papire i domovnicu, pa da ja idem voziti kombi po Istri, a ja se mogu zvati i Domagoj i Hrvoje. Ovdje se, striče moj izbudali, jad bijeda i čemer, ubi nas pravoslavlje, kao onomad nesrbe promaja.

Ovih 300 maraka nikad neću dobiti jer nisam u podmlatku SNSD-a, ali vrijedi pokušati.

Tvoj Aleksandar iz najpravoslavnijeg grada na svijetu, Banjaluke.

 

Srećko Latal o Izvještaju EK: Jedino mi, građani, možemo odlučiti kako želimo živjeti

O napretku ili pak stagnaciji BiH na putu ka Evropi, domaći političari danas nisu raspravljali, iako su trebali. Sjednica Parlamenta BiH je prekinuta jer se ministri nisu pojavili. Govori li to o posvećenosti domaćih lidera evropskom putu naše zemlje i samim tim dobrobiti bh. građana? Stručnjaci smatraju da govori. Regionalni urednik BIRN-a i politički analitičar Srećko Latal za Interview.ba govori o reformskoj agendi, izbornom zakonodavstvu i ekonomskim reformama.

OVOJ ZEMLJI TREBA ČAROBNI ŠTAPIĆ „Nije mi jasno da političari pet mjeseci do izbora dopuštaju da se ovakva situacija nastavlja i ne pokazuju nikakve posebne znakove zabrinutosti za mogućnost urušavanja sistema, što će se desiti, ako uđemo u izbore bez riješenog pitanja Izbornog zakona.“

INTERVIEW.BA: Hitna sjednica Parlamenta BiH na kojoj se trebalo raspravljati o Izvještaju EK je prekinuta, a brojni zastupnici negodovali su što na današnjoj sjednici nisu prisustvovali predsjedavajući Vijeća ministara BiH i državni ministri, ističući kako nemaju kome postaviti pitanja s obzirom na to da se ovaj izvještaj odnosio na ministarstva. Kako komentarišete nedolazak na današnju sjednicu, da li je to bijeg od problema?

LATAL: Mislim da je sve ovo što vidimo posljednjih mjeseci jedna politička šarada u koju su duboko uključene manje-više sve političke stranke zbog predizborne kampanje. Šta god da se danas dešavalo u Parlamentu BiH,  po mom mišljenju nije ništa novo, niti bitno drugačije od onoga što se dašavalo u zadnje tri godine i ono što će se dešavati u narednih godinu dana.

INTERVIEW.BA: U Privremenom izvještaju Evropske komisije o napretku BiH navodi se da je izborno zakonodavstvo u BiH potrebno pod hitno mijenjati. Da li mislite da će se nešto promijeniti do izbora 2018. godine? Može li se u ovih nekoliko mjeseci uraditi ono oko čega dogovora nema godinama?

LATAL: Pitanje Izbornog zakona je doista komplikovano, a čini mi se da ga političke stranke sve više neozbiljno shvataju.  Jedan od najvećih problema Izbornog zakona odnosi se na apelaciju Bože Ljubića i situacije gdje ovaj zakon nema prave mehanizme za izbor Doma naroda Parlamenta FBiH. Nije mi jasno da političari pet mjeseci do izbora dopuštaju da se ovakva situacija nastavlja i ne pokazuju nikakve posebne znakove zabrinutosti za mogućnost urušavanja sistema, što će se desiti, ako uđemo u izbore bez riješenog pitanja Izbornog zakona. Osim toga imamo i drugo pitanje, kao što je prijedlog izmjena Zakona o uvođenju elektronskog glasanja, gdje moram da kažem da se još više povećava opća konfuzija u vezi sa Izbornim zakonom, jer je neupitno da elektronsko glasanje može biti jedna dobra opcija, koja može riješiti određene probleme trenutnog izbornog sistema u BiH. Međutim, s druge strane, uvođenje tog sistema četiri-pet mjeseci prije izbora, kada nećemo biti u stanju da završimo ni tendersku proceduru za nabavku nove opreme, a kamoli da je instaliramo i testiramo, pokazuje jednu neozbiljnost bh. političara koji se za to zalažu. Može se desiti da uđemo u izbore koji bi se nominalno trebali održati elektronski, a nemamo sistema koji može to da uradi. Onda se postavlja pitanje, po kom sistemu i Izbornom zakonu će se izbori održati? Važno je spomenuti i sve veće napade na Izbornu komisiju. Bez obzira na činjenicu što ima dosta problema u svom funkcionisanju, ali pokušati mijenjati ovu komisiju četiri-pet mjeseci prije izbora je apsolutno nejasna inicijativa, koja može rezultirati s još većim nejasnoćama, te s urušavanjem ionako problematičnog izbornog sistema.

INTERVIEW.BA: Na usvajanje zakona proisteklih iz Reformske agende negativno su utjecale tenzije između koalicionih stranaka, što je dovelo do usporavanja tempa. Koliko je neusvajanje reformi utjecalo na građane BiH i koliko je izgledno da će se pronaći rješenje ovog problema?

LATAL: Kompletna priča oko Reformske agende je od samog početka prebačena na nivo teorije, a nije uzeta u obzir ni praksa, niti realna situacija  i potrebe društva. Nisu bili uključeni na pravi način svi bitniji segmenti lokalne zajednice, što je samo doprinijelo jednoj propasti te Reformske agende, koja se trenutno nalazi nigdje! Problem je negdje na relaciji između lokalnih lidera, koji snose najveću odgovornost, ali mislim da i međunarodna zajednica, naročito EU, snosi dio odgovornosti. Međutim, opet je ovo BiH, naša država i mi smo ti koji mogu odlučiti da li ćemo, i u kakvoj ćemo državi živjeti.

INTERVIEW.BA: Šta je s ekonmskim reformama koje bi donijele dobrobit  građanima? Kada mislite da će se političari BiH početi baviti ovim problemima?

LATAL: Vidimo rastuće etničke i lične tenzije između vladajućih političara, a upravo da bi se izbjegle ozbiljnije ekonomske ili socijalne reforme. Ove reforme nisu popularne i ne doprinose lakim pobjedama na izborima. One podrazumijevaju da se kontrolišu penzije, socijalna primanja, da se riješe ekonomski i finansijski tokovi u državi što političkim strankama očigledno nije u interesu. Mogao bih reći da se to odnosi na sve političke stranke zato što smo vidjeli slične probleme i u prošlom mandatu nakon izbora 2010. godine kada su stranke ljevice odustale od vlastitog fokusa. Na izborima 2014. kada su stranke iz tadašnje vladajuće koalicije preuzele identičan plan i program ekonomskih i socijalnih reformi i također odustali od njih.

Čini se da su, barem što se toga tiče, maske pale i da se i u ovoj predizbornoj kampanji više nijedna stranka ne trudi da ozbiljno govori o ekonomskim i socijalnim reformama. Većina političkog dijaloga svodi se na upiranje prstom jednih u druge i optuživanje za krađe i izdaju nacionalnih interesa. Teško da s ovakvom političkom scenom, medijima i civilnim društvom možemo očekivati išta bolje.

INTERVIEW.BA: Jedna od preporuka iz Izvještaja je i da se stvori jedinstven ekonomski prostor u cilju podsticanja investicija. Gdje smo na tom putu?

LATAL: Nigdje. Mi nismo nigdje na tom putu jer se političke stranke fokusiraju na lične i partijske interese. Korupcija je sve prisutnija u društvu i jednostavno ozbiljne ekonomske i socijalne reforme ne mogu doći do izražaja u takvom jednom sistemu.  

MOSTARAC U LONDONU (5) Ozren Kebo: Thank you very much indeed!

Ljubaznost je univerzalni recept za preživljavanje, podjednako efikasan i u Londonu i u zatvoru.

Piše: Ozren Kebo za Interview.ba

Ljubaznost je zarazna.
Ljubaznost je, moguće, forma magije.
Čak i najmanji dašak ljubaznosti mijenja svijet; kad bismo ovu upravo ispisanu tvrdnju sveli na ljudske okvire, oduzeli joj taj nerealni globalni zanos i dali stvarne životne koordinate, mogli bismo sa sigurnošću ustvrditi da čak i najmanji dašak ljubaznosti mijenja makar komšiluk.

Iako se stanovnici Londona baš i ne komšijaju nešto pretjerano, postoje mnoge tačke dodira, zajednički prostori i društvene teritorije na kojima ljubaznost suvereno vlada interpersonalnim relacijama. U mesarama i brijačnicama, po pubovima i lokalnim restoranima, svi umiru od ljubaznosti. Ili, uzmimo kao primjer dječija igrališta. Čim se proljepota vrijeme – a londonski su kriteriji tu dramatično različiti u odnosu na naše – svi su na igralištima s djecom. I svi su ekstremno ljubazni, jer previše klinaca a nedovoljno sprava za igranje očas bi mogli završiti u konfliktu kad ne bi bilo usvojenih normi ponašanja.

Ovdje je vrijedno prisjetiti se jedne davne knjige koja kroz formu preživljavanja u zatvoru mnogo kazuje i o engleskim formama ophođenja. Čuveni slovenački pisac, bokser, boem, mornar, građevinski inženjer, razbojnik, jedan i jedini Vitomil Zupan, u ona je doba na nekom ljubljanskom radiju ispričao vic o drugu Titu. Rezultat? Prava sitnica –  šest godina robije. U knjizi Levitan ovaj svojeglavi Slovenac  kasnije opisuje preživljavanje u zatvoru i uz ostalo navodi deset „engleskih sportskih pravila“ koja fundamentalno olakšavaju opstanak iza brave. Ili su ga barem u ona doba olakšavali:

“Engleska sportska pravila su jednostavna, ali vrlo upotrebljiva za pristojno ponašanje u kaznionici:

 

1. Sportaš se ne razmeće,

2. Sportaš ne odustaje,

3. Ne traži izgovor za neuspjeh,

4. Zna mirno izgubiti,

5. Zna mirno dobiti,

6. Igra pošteno, fer,

7. Igra kako najbolje zna,

8. Uživa u privlačnosti rizika

9. U dvojbenim situacijama prepušta prednost suparniku

10. Igru cijeni više od rezultata.”

 

Naravno da tu ima idealiziranja, ali okvirno, ova su pravila u temelju londonske ljubaznosti i dominiraju ulicama, trgovima i parkovima kojima posljednjih sedmica vaš izvještač intenzivno patrolira. S druge strane, ne crkavaju baš svi od želje da budu ljubazni i na usluzi. Moramo vam i ovo reći, mnogo toga zavisi od sporta. Naš vodič po parkovima Londona jedan je divni, elegantni  sedamdesetdvogodišnji trener za trenere ragbija. Ima zanimljivu priču o sportu i oktroiranim normama ponašanja. Neki od njegovih brojnih učenika dao je grupi sportista zadatak da naizmjenično treniraju ragbi i fudbal. Uvid u druge sportove i njihova krucijalna pravila bitan je za svakog profesionalca. Treniranje ragbija uvijek se odvijalo u (kontrolirano) gruboj ali krajnje korektnoj atmosferi, u kojoj su se poštovali pravila i protivnici, u kojoj se, što bi rekao Zupan, u „dvojbenim situacijama prednost prepušta protivniku“. Međutim, kad god bi prešli na fudbal, aktere ovog eksperimenta teško je bilo prepoznati, psovali su, podvaljivali, beskrupulozno lagali, sve se svelo na konflikte i atmosferu kontinuiranog incidenta. Mi smo autoru priče postavili isto pitanje koje je on postavio svom učeniku. Zašto su se tako ponašali? Odgovor je stao u jednu rečenicu: „Jer su tako vidjeli na televiziji.“

Bez želje da generaliziramo, ovdje ćemo vam sada prepričati još jednu zanimljivu situaciju. Posljednje riječi koje smo čuli na Sarajevskom aerodromu, prije ulaska u avion, bile su zapravo završni fragmenti telefonskog razgovora nekog uglednog domaćina: „Ma reci mu da ide ako hoće, ko mu jebe mater.“ Prve riječi koje smo čuli kad smo izašli iz aviona u Londonu bile su: „Excuse me, could you please…“ Ne tvrdimo da to ima snagu bilo čega, pogotovo ne dokaza, niti da su Britanci bolji od Bosanaca, nego samo konstatiramo da je uhu ugodnije, a živcima lakše ploviti morem britanske makar i formalne ljubaznosti, nego probijati se kroz balkansku prisnu nadrkanost.

Forme obraćanja ovdje su dovedene skoro do savršenstva. Postoji anegdota da će vam se i najveći mafijaš, koji je upravo na otpadu automobila istranširao dva Rusa zbog kašnjenja pošiljke, sedamnaest puta zahvaliti ako mu u podzemoj date prednost, ili u galeriji pridržite vrata. Mala mrlja na ovoj anegdoti je što takvi likovi ama baš nikad ne putuju podzemnom, nego Bentleyem i BMW-om, a nisu se vala istakli ni po obilasku galerija.

Forme zahvaljivanja iznijansirane su do savršenstva. Ako kažete ono jedno obično, površno thanks, isto kao da ste sagovornika mršnuli a ne zahvalili mu se. Thank you je previše službeno i nekako oholo. Thank you very much već je mnogo bolje, ali prava, do kraja iskrena poruka zahvalnosti mora sadržavati malo pretjerivanja. Kad je kompletna, glasi ovako: Thank you very much indeed! Što bi Google Translate rekao: Zaista vam mnogo hvala! Hvala vam veoma mnogo duboko! A u crnogorskom jeziku njeguje se možda i najljepša verzija  ovakvog obraćanja: „Visoko vi se zahvaljujemo…“

Na ovim formama posebno insistiraju stariji ljudi. Njihova komunikativnost ima dvojaku funkciju, osim ljubaznosti tu je i element teške usamljenosti, odnosno želje da se ostvari bilo kakav kontakt. Ne mare za utisak koji ostavljaju i smatraju patriotskom dužnošću biti ljubazni na svakom koraku. Kako biste inače protumačili ovakav gest: starica izlazi iz onog autobusa na sprat, kad je već sišla na asfalt okreće se vozaču, maše mu da još ne polazi i onda se glasinom na kojoj bi joj pozavidio i Toni Cetinski zadere tako da je mogu čuti i oni gore i oni dole: „Thank you, driver, for the lovely drive“. Kakva je razlika između lavli i obične vožnje, to je stvarno teško razlučiti, ali vozaču ne ostaje ništa drugo nego da sličnom egzaltacijom uzvrati altruističnoj putnici: „Visoko vi se zahvaljujemo…“

Ovdje se ne sekiraju mnogo zbog prijetvornosti, koja je jedna od potencijalnih formi svakodnevne ljubaznosti. Ljubaznost je uvijek ljubaznost, kažu, kakvi god da motivi stoje iza nje. To je ona komunikacijska redundancija od koje vas glava nikada neće zaboljeti. Umjetnik Michael Landy prije nekoliko je godina u londonskoj podzemnoj – a gdje bi drugo – organizirao dvomjesečni projekt „Acts of Kindness“. Njegova je ideja da ne morate biti superbića da biste bili ljubazni. Ljubaznost je odlika običnih ljudi kakvi smo svi. Pitanje je dobre volje, a možda još više pameti, koliko ćete ljubaznih kapaciteta angažirati u komunikaciji s drugim bićima. Naglasak je na bićima, ne na ljudima, jer i životinje zaslužuju isto.
Landy definira ljubaznost kao putovanje unutar sebe, kako bismo otkrili skrivene slojeve koje svako od nas posjeduje. On apelira na ljude da budu ljubazni kad god je moguće. A moguće je – uvijek! Osviještena ljubaznost, kako ono rekosmo na početku teksta, može promijeniti cijeli svijet. Ili makar parče komšiluka.

Ljubaznost nije pitanje ni čojstva ni junaštva, ni sabura ni merhameta, ona je nešto mnogo dublje u sistemu, platforma s koje se razvijaju svi ostali oblici komunikacije. Druga, i to ona ekstremna strana ljubaznosti je – nasilje. London i pogotovo njegovi siromašniji kvartovi posljednjih mjeseci imaju izražen problem uličnog nasilja. Ovo je, što se tiče pogibija na gradskim ulicima, jedna od najtežih godina u 21. vijeku. Inače, neka istraživanja kažu da od nasilja u gradovima godišnje pogine više ljudi nego u ratovima. Bila bi to izazovna tema za istražiti, ali nas čekaju neke relevantnije priče.

 

(SLJEDEĆEG PONEDJELJKA: Turneja Četiri pornošopa)

 

 

 

 

Emir Vajzović: U svijesti svakog pojedinca potrebno je razviti koncept medijske pismenosti

Konsultacije o politikama i strategijama medijske i informacijske pismenosti u BiH bit će održane danas u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu od 9.30 do 17.30 sati. Svrha konsultacija jeste poticanje međusektorske rasprave o medijskoj i informacijskoj pismenosti u BiH kako bi se pokrenuo proces artikulacije strategije i politika o integraciji medijske i informacijske pismenosti, kako bi se ova važna oblast najzad uključila u sistem formalnog i neformalnog obrazovanja. Ovim povodom razgovarali s docentom Emirom Vajzovićem, koji nam je rekao nešto više o tome zašto je važno da se građani medijski opismenjuju, te kakva je situacija u BiH kada je riječ o medijskoj pismenosti, kao i šta očekuje od ovih konsultacija.

NEMA U EU BEZ MEDIJSKE PISMENOSTI: „Nema sumnje da će Bosna i Hercegovina u budućnosti kroz svoju posvećenost europskim integracijama morati staviti veći naglasak na medijsku i informacijsku pismenost, posebno kroz 10. poglavlje Pravne tečevine EU – informacijsko društvo i mediji“.

INTERVIEW.BA: Medijsku pismenost građani BiH percipiraju kao pismenost generalno ili kao informacijsku pismenost. Koje su razlike, i šta znači biti medijski pismen?

VAJZOVIĆ: Medijska i informacijska pismenost je integralni koncept, koji možemo gledati kao dio šireg koncepta građanske pismenosti. Kod rasprava o politikama i strategijama medijske i informacijske pismenosti oslanjamo se na UNESCO-ov složeni koncept medijske i informacijske pismenosti koji uključuje kombinaciju znanja, stavova, vještina i praksi potrebnih za traženje, pristupanje, analiziranje, ocjenjivanje, korištenje, doprinošenje, proizvodnju i komuniciranje informacijama i znanjem na kreativne, zakonite i etičke načine, razumijevajući online i offline prava, i angažiranje s informacijama, medijima i tehnologijama za održivi razvoj.

Jednostavnije možemo reći da se medijska i informacijska pismenost odnosi na suštinski važne kompetencije  kao što su znanje, vještine i stavovi, koje građanima omogućavaju da se djelotvorno odnose prema medijima i drugim snabdjevačima informacijama, i da razvijaju kritičko mišljenje i vještine cjeloživotnog učenja da bi se socijalizirali i postali aktivni građani. Medijska i informacijska pismenost je suštinski potrebna da bi imali samosvjesne i aktivne građane koji mogu odgovorno i kritički promišljati o sebi i demokratskom društvu.

INTERVIEW.BA: Naše susjedne države mnogo rade na razvoju medijske pismenosti, a posebno Hrvatska. Kakva je situacija u BiH?

VAJZOVIĆ: Na svjetskom nivou, imamo generalno vrlo nisku medijski pismenost u poređenju s nekim idealnim standardima. U određenim segmentima strategija i politika određene države su napravile pomake, ali moramo svi shvatiti da medijska i informacijska pismenost dugoročan i cjeloživotni proces u skladu s razvojem informacijsko-komunikacijskih tehnologija i novih praksi. Postoji mnogo razloga zašto su Bosni i Hercegovini neophodne usuglašene politike medijske i informacijske pismenosti. Neophodne su ne samo građanima već i vladama da bi mogle ispuniti svoje uloge u digitalnom svijetu. Ove politike trebaju dosegnuti do svih slojeva stanovništva i spriječiti procese koji vode raslojavanju društva i povećavanju digitalnog jaza među stanovništvom. Također, ove politike nude okvir za pronalaženje adekvatnih odgovora na sve aktualnije probleme širenja različitih oblika lažnih i iskrivljenih vijesti i informacija na internetu. Politike medijske i informacijske pismenosti mogu doprinijeti osnaživanju sve većeg broja građanki i građana da diskutiraju i upravljaju javnim raspravama o relevantnim pitanjima. Ovo otvara prilike za smislen dijalog među građanima različitih etničkih, religijskih, ideoloških i političkih grupa. U procesu pridruživanja Europskoj uniji otvaraju se različite mogućnosti za razvijanje MIP javnih politika u različitim sektorima. Nema sumnje da će Bosna i Hercegovina u budućnosti kroz svoju posvećenost europskim integracijama morati staviti veći naglasak na medijsku i informacijsku pismenost, posebno kroz 10. poglavlje Pravne tečevine EU-a – informacijsko društvo i mediji. Konačno, u svjetlu promjena u različitim društvenim sektorima, područje u kojem MIP djeluje neophodno je proširiti izvan obrazovanja tako da uključuje neke nove aktere kao što su javne biblioteke, omladinski rad, kulturni i umjetnički sektor, itd, a sve u duhu osiguranja adekvatnog ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine.

INTERVIEW.BA: Mediji nisu ni loši, ni dobri, kaže jedno od načela medijske pismenosti. Koliko je važno da medijska pismenost bude dio formalnog obrazovanja?

VAJZOVIĆ: U formalnom i neformalnom obrazovanju, ali i u svijesti svakog pojedinca neophodno je razviti koncept medijske i informacijske pismenosti. Poželjno je da sve vodi ka zajedničkom definiranju područja, te sveobuhvatnom i koordiniranom pristupu dizajniranju, planiranju i realiziranju programa, harmonizirati i unaprijediti sektor formalnog obrazovanja s ciljevima medijske i informacijske pismenosti, zajedno s gradnjom kapaciteta onih koji će implementirati te politike u obrazovnoj praksi, kao i osnaživanjem interdisciplinarnih akademskih programa. Potrebno je i razvijati medijsku i informacijsku pismenost u kontekstu cjeloživotnog učenja kako bi se izgradilo okruženje za kontinuirani razvoj potrebnih vještina za aktivno građanstvo i zapošljavanje. Bit će nužno jačati uloge biblioteka i informacijskih ustanova, kao i drugih ključnih aktera u procesu cjeloživotnog obrazovanja, posebno učenja uz podršku novih medija i tehnologija, kao i prenošenja znanja medijske i informacijske pismenosti širokim korisničkim zajednicama.

INTERVIEW.BA: Prema Vašem mišljenju kakav će biti doprinos “Konsultacija o politikama i strategijama medijske i informacijske pismenosti u Bosni i Hercegovini“? Šta je ono što vidite kao potencijalni ishod?

VAJZOVIĆ: Cilj je da kroz multi-sektorski pristup interdisciplinarnog tima stručnjaka i osoba iz nadležnih institucija uz snažan doprinos civilnog društva i medija da usuglasimo značaj usvajanja sveobuhvatne Strategije medijske i informacijske pismenosti u Bosni i Hercegovini koju bi dalje Vijeće ministara BiH našlo načina za efikasnu implementaciju. U dosadašnjim preglednim studijama koje smo uradili, osnovne preporuke idu u pravcu harmoniziranja javne politike i razvoja novih politika i strategija gdje je to neophodno. Vrlo je bitno naglasiti da je potreba za ovakvim pristupom bila jasna iz razgovora s predstavnicima nastavnika iz osnovnih i srednjih škola, bibliotekara, odgovornih osoba iz institucija na raznim nivoima u BiH i stručnjaka iz akademske zajednice na radionici medijske i informacijske pismenosti koja je održana 21.04.2018. na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Zoran Kesić: Vidimo se u Sarajevu, donosim svoj predlog teksta himne BiH!

Popularni satiričar i voditelj TV emisije “24 minuta” dolazi u Sarajevo 5. maja, kada će u Domu mladih izvesti svoju priredbu “Kesić, priče i pesme” u kojoj kombinuje elemente stand up komedije, pozorišta, improvizacije, kabaretskog programa sa izvođenjem pjesama i interakcije sa publikom. Zoran Kesić poznat je po tome što na originalan način analizira aktuelna politička, kulturna i društvena dešavanja u Srbiji, Bosni i Hercegovini i ostalim zemljama nastalim raspadom SFRJ. Za interview.ba Kesić analizira u čiju korist rade političari, zašto djecu liječimo SMS-ovima i zbog koga godinama trpi pritiske.

HUMOR KAO LIJEK “Ne verujem da humorom možemo pokrenuti ozbiljnije društvene promene, ali znam da možemo širiti krug prijatelja. Krug sličnomišljenika, krug ljudi koji sebi dozvoljavaju da kritički primaju informacije, da ne budu zatupljena zombirana stoka koja veruje svemu što pročita u novinama. Da ne budu konzumentski vampiri koji jedu oni što im serviraju ovi krvožedni leširarnki mediji, koji kažu: “NIKADA NEĆETE POVEROVATI KOJA DRŽAVA BI MOGLA SPREČITI IZBIJANJE TREĆEG SVETSKOG RATA (KLIKNITE OVDE DA SAZNATE)”. Tu vest tretiraju jednako kao slučaj prebijene poznate pevačice: “POGLEDAJTE MASNICU PREBIJENE PEVAČICE A NA LINKU ISPOD POGLEDAJTE U KAKO FANCY DOMU ŽIVE”. Užasavam se zaglupljivanja. Ako našom emisijom možemo promeniti samo to, da ljudi shvate kakva govna su prinuđeni svaki dan da čitaju svaki dan u medijima, biću srećan.

Interview.ba: Zorane, najavio si kako za sarajevski nastup pripremaš poseban tekst prilagođen temama aktuelnim u Bosni i Hercegovini. Možemo li već otkriti neke detalje, ili barem aktere o kojima ćemo moći slušati u Sarajevu?

Kesić: Pre svega, bitno je da ljudi naprave razliku između emisije “24 minuta” koja je plod nas šestorice i ove priredbe koju potpisujem samo ja. To su moje priče i pesme u kojima ima svega što mene interesuje, a to jeste politika. Osim politike, tu ima i društvenih fenomena, muško-ženskih odnosa, životinja, religije, sporta, svega onoga što mene lično interesuje.

 

Zanimljiva mi je činjenica da himna BiH zasada nema reči, tako da ću ja ponuditi svoj predlog teksta bosanske himne.

 

Zatim, bliže se izbori. Pozabavićemo se kandidatima, a osvrnuću se i na, u Srbiji, najprepoznatljivije političke aktere iz BiH, a to su svakako gospodin Bakir iz Sarajeva iz gospodin Dodik iz Banjaluke. Pokušaću da vidim šta ih razdvaja, u čemu su možda slični. Imam nekoliko divnih priča vezanih za  Sarajevo, za moje iskustvo iz Sarajeva, kada sam bio poslednji put, a to je bilo davno još 2005. godine.. Tako da, biće dosta premijernog materijala. 

Interview.ba: Tvoja emisija veoma je popularna u BiH, i ovdašnja javnost kao da jedva čeka da prokomentarišeš neku od aktivnosti lokalnih političara. Šta misliš o odnosima država u regiji i njihovih lidera, osim što su, očigledno, dobra inspiracija za tvoj humor? Koliko rade na tome da građanima bude bolje?

Zoran Kesić: Oni kad kažu “mi” ne misle generalno na narod, već misle na sebe, suprugu, rodbinu, prijatelje, stranačke kolege. Oni i rade da IM bude bolje. Ja ne vidim u ovim našim državicama neku svežu političku snagu od ovih koji su na vlasti. Pa bilo da su to ovi iz tročlanog tijela ili threesome kako bi vaš bosanski rekao… U Hrvatskoj ove snage HDZ-ovske, ili kod nas ove preobučene radikale koji se sad zovu naprednjaci. Zaista, vidim da je jedini motiv što duže zadržavanje na vlasti i ostanak na fotelji. Najbolji predstavnik toga vam je upravo u nedelju pobedio i vratio se na fotelju u Crnu Goru. Milo Đukanović, kralj Crne gore koji je trideset godina navučen na vlast. Pokušao je par puta da se skine sa vlasti, nije išlo, rekao je ne ide i vraćam se u fotelje.

Interview.ba: Jednom si izjavio da ti političari šalju vijesti o sebi kako bi se pojavili u emisiji. Šta to, zapravo, znači: da li je tvoja emisija postala korektiv i utječe na to da političari razmišljaju o svojim postupcima ili se jednostavno žele biti viđeni u popularnoj emisiji?

Kesić: Ponekad mi se čini da namerno pričaju gluposti da bi se pojavili u našoj emisiji. Jer, prosto je neverovatno da neko izgovara takve nebuloze. Oni znaju da se naša emisija bavi glupostima. To je postalo tako apsurdno, što luđe – to bolje, što gluplje – to bolje, što nelogičnije – to bolje. Prosto je retkost naići na neku zdravorazumsku izjavu.

Interview.ba: Mnoge emisije koje su kritički pristupale političkoj situaciji u Srbiji nisu preživjele, neki će reći, pritiske ljudi na vlasti. Mahom su gubili povjerenje svojih medija koji nisu htjeli produžiti saradnju s njima. Najpoznatiji primjer je “Utisak nedelje” Olje Bećković, priča koja je uzdrmala čak I regionalnu javnost I pokrenula priču o slobodi u medijima. Sudeći prema komentarima tvojih gledalaca na društevnim mrežama, mnogi se plaše da će neko, iz nekih razloga, uspjeti uskratiti emitovanje tvoje emisije. Suočavaš li se sa pritiscima te vrste, s obzirom da “ne štediš” ni političare na vlasti, ali ni opozicionare?

Kesić: Pod uticajem pitanja poput ovog vašeg, pod uticajem svakodnevnih pitanja običnih ljudi, taksita, ljudi u prodavnici, a tipa su “Dokle ćete vi ovako? Kako možete, bliži vam se kraj” ja konstatno imam osećaj da neki teg, već četiri godine koliko postoji emisija, visi nad mojom glavom i samo što se nije srušio. Ali kad toliko dugo imaš teg nad glavom, ti se prosto navikneš na njega. Ja ga više ne primećujem. Dok radimo emisiju, mi uživamo i zaboravimo da se on gore klati nad našim glavama. Jer, kad bismo stalno gledali u teg, ne bismo mogli da se fokusiramo na scenario. Tako da, što se tega tiče, slobodno nek se klati. Kad padne – padne. Mi svaki pokušavamo iskoristiti da viknemo ono što želimo. Pre svega, kao građani a potom kao satiričari.

Interview.ba: Pored političke satire, kroz svoju emisiju promovišeš mlade umjetnike, pozitivne priče, daješ medijski prostor onima koji ga nigdje drugo ne mogu dobiti, a nerijetko podržavaš I humanitarne akcije. Koliko je bitno da javne ličnosti na taj način promovišu pozitivne vrijednosti, i kakvo bismo društvo imali kad bi svi iskoristili poziciju svoje popularnosti da govore o ovakvim stvarima?

Kesić: Sebični lični interesi. Prioriteti. Svako postavlja svoje prioritete. Daleko od toga da je moj prioritet ostvarivanje srećnog, berićetnog, blagoslovenog društva. Moj prioritet je, iskren sam u tome, moj lični uspeh. Uspeh, pre svega, moje porodice. Da kupimo stan jer smo podstanari. Razgovarate sa TV zvezdom koja je podstanar. Što ja ne bih imao stan ili kuću na moru? Međutim, vidite šta je.

Osim mojih ličnih prioriteta, ja prosto mislim da je stvar kućnog vaspitanja misliti i na one od kojih zarađuješ. U mom slučaju, to su gledaoci, to je narod. Pa ako ja narodu mogu da vratim malo, zašto to ne bih učinio?

Ako će nekome značiti da pomenemo nešto, da pokrenemo neke stvari, da ukažemo na nešto što narodu smeta – mi ćemo to da učinimo. Ne zato da bi nas narod voleo, nego zato što mislimo da je to ispravno. Ništa drugo ne radimo, nego se borimo protiv laži, gluposti i nepravde. Da, mislim da je nepravda da se deca leče SMS-ovima. Mislim da je nepravda da mi kao medijski radnici moramo da uzimamo ulogu Boga i da odlučujemo da li ćemo pokrenuti akciju za malu Milicu a mali Nemanja neka sačeka, ima vremena. Nadamo se da ima vremena. Ne volim da radim humanitarne akcije jer posle me grize savest što sam pokrenuo akciju za jedno dete a nemam vremena za drugo, jer ne želim da mi se emisija pretvori u humanitarni apel. Ali u našoj državi moraš tako.

Interview.ba:  Kroz specifičan humor govoriš o zaista ozbiljnim društvenim anomalijama. Dodiruješ srca, podstičeš lučenje endorfina i aktiviraš moždane ćelije mnogih. Kroz smijeh, svojoj publici prezentuješ neke značajne istine o svijetu u kojem žive. Usudio bih se reći i da mijenjaš stavove ljudi, čineći ih boljim. Misliš li da su humor i satira dovoljno moćni da mijenjaju društvo?

Kesić: Ne verujem da humorom možemo pokrenuti ozbiljnije društvene promene, ali znam da možemo širiti krug prijatelja. Krug sličnomišljenika, krug ljudi koji sebi dozvoljavaju da kritički primaju informacije, da ne budu zatupljena zombirana stoka koja veruje svemu što pročita u novinama. Da ne budu konzumentski vampiri koji jedu oni što im serviraju ovi krvožedni leširarnki mediji, koji kažu: “NIKADA NEĆETE POVEROVATI KOJA DRŽAVA BI MOGLA SPREČITI IZBIJANJE TREĆEG SVETSKOG RATA (KLIKNITE OVDE DA SAZNATE)”. Tu vest tretiraju jednako kao slučaj prebijene poznate pevačice: “POGLEDAJTE MASNICU PREBIJENE PEVAČICE A NA LINKU ISPOD POGLEDAJTE U KAKO FANCY DOMU ŽIVE”. Užasavam se zaglupljivanja. Ako našom emisijom možemo promeniti samo to, da ljudi shvate kakva govna su prinuđeni svaki dan da čitaju svaki dan u medijima, biću srećan.

Interview.ba: Koja je naredna faza? Kako ljudi koji te gledaju i koji se smiju tvojim forama mogu djelovati, kako bi osim gledalaca postali i akteri u kreiranju boljeg mjesta za život svih građana? Gdje su u svemu tome mladi, žele li promjene?

Kesić: Mladi ljudi će se u većem obimu pokrenuti tek onda kada izbije veće sranje. Trenutna količina loših stvari je podnošljiva. Anestezirani su internetom I društvenim mrežama i nemaju motiv da se bune. Da budu revolucionalni, što je valjda u opisu radnog mesta mladog čoveka. Kad sam ja bio mlad, jedva sam čekao da se bunim protiv nepravde. Tada, na svoj način, izlazeći na ulice, bivajući hapšen, vičući, vatreno se zaljubljujući u jednu političku opciju, razočaravajući se, pa opet. Međutim, kad god pomislim da je omladina amorfna, dosadna i da su ljigavi mali puževi (smijeh), oni me ponekad iznenade kad izađu i kažu “Čekaj bre, pa ne može to tako”. A imaju oko čega da se bune. Konkretno u Srbiji, studentima bi trebala smetati gomila lažnih, plagiranih doktorata i diploma od strane ljudi na najvišim pozicijama. Donedavno smo imali predsednika koji je imao lažnu diplomu. E sad, ti ideš na fakultet i znaš da je prvi čovek tvoje zemlje, jebiga, kupio diplomu. A ti vučeš skripte, knjige smaraš se. I ti nemaš potrebu da vikneš “Ljudi bre, ovo nije uredu!”. Pa ako nemaš potrebu a mlad si čovjek, ne mogu te ni ja svojom emisijom naterati da izađeš i vikneš.

 

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Crveni telefon na tribini u Kalesiji

I dok se u svijetu dešavaju tektonske promjene poput: “Čelnici dviju Koreja uspostavili povijesnu vezu otvaranjem crvenog telefona”, kod nas, samo u posljednjih 7 dana :

 

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

·        zakazuju se hitne sjednice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, ponavljam HITNE, u državi u kojoj ne možeš sastaviti tri zastupnika za jednu normalnu standardnu sjednicu povodom „Ratnohuškačkih izjava člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića u vezi s proizvodnjom naoružanja u fabrikama namjenske industrije na teritoriji Federacije BiH“

·        otkazuju se hitne sjednice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, koja je zakazana sa samo jednom tačkom dnevnog reda „Ratnohuškačke izjave člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića u vezi s proizvodnjom naoružanja u fabrikama namjenske industrije na teritoriji Federacije BiH.

·        “Jedna trećina poslanika traži posebnu sjednicu o stanju bezbjednosti u RS” dok je neko drugo tijelo utvrdilo “nedostatak dijelova opreme s naoružanja Granične policije BiH.”

·        Od toga mi je samo gora tribina u Kalesiji. Očito u Kalesiji nemaju aktuelnijih životnih problema za rješiti nego organizirati tribinu “Odgovor SDA na aktuelnu političku situaciju.” Stranka od 20 najtežih godina koliko je s nama za vrijeme kojih nismo dobili niti jedan odgovor eto garant će na tribini ponuditi validan odgovor na aktuelnu političku situaciju. Trebamo se izgleda svi preseliti u Kalesiju tamo sus vi životni problemi očito rješeni.

 

Ima još. I dok u svijetu Kim Kardashian mijenja boju kose, Francuska se obračunava sa korupcijom u najvišim predsjedničkim vrhovima, a rumunska tužiteljica hapsi sve one koji kradu, za to vrijeme u jednoj zemlji na brdovitom Balkanu…

 

·         FUP odbija saradnju s Tužilaštvom BiH. Hej, policija odbija saradnju sa tužilaštvom i sve je cool i sve je ok idemo dalje, sve do otvorenih prijetnji ratom na koje izgleda se samo strane diplomate štrecaju jer dolaze iz zemalja gdje riječ ima težinu i gdje se rat baš ne poteže na dobrojutro prije vremenske prognoze. Mislite da se neko od naših 18976523056 političara nasekirao kad je pročitao upozorenje tih istih diplomata kako je teško bilo uspostaviti mir i da je “aludiranje na rat neprihvatljivo.” To što se dobri ljudi stide dok upozoravaju na ratnohuškačku retoriku 23 godine nakon rata nimalo ne dotiče naših 18976523056 političara jer su  

·         oktobarski Opšti izbori već prodani “Ako je neko jednom pokrao izbore, zašto ne bi i drugi put?” kaže lik koji naravno očekuje poštenu pobjedu na tim istim izborima.

·         Ne misle svi na budućnost. Na svačiju žalost, Patriotska liga nikako da pređe iz Meke u Medinu, pardon iz devedesetih u 21 vijek. Njihove izjave imaju utemeljenost poput onih da je Zemlja ravna. Kako drugačije misliti o njima kad, umjesto da pomognu svojim suborcima dok traže svoja i njihova prava, oni nude pomoć Sinu naroda koji živi u kućici na Poljinama od, navodno ,samo mjesečnih primanja u iznosu od skromnih 5500 KM. “PATRIOTSKA LIGA STALA UZ IZETBEGOVIĆA: “Podržavamo razvoj namjenske industrije i jačanje ODBRAMBENE moći države”! Da, baš uz Sina treba javno stati, jer eto nema kod drugi I za koga drugoga..

·         Nije ni to sve, nije ni to dovoljno za nas i ovaj tor. Hej, u 2018, neki naš novinar sram da ga bude što piše i objavljuje “Za Islamski kalifat u Siriji je poginuo 81 državljanin BiH, toliki je broj “Vikićevih specijalaca” položio život za BiH!” Ne mogu vam opisati koliko prezirem islamski kalifat u Siriji i svako drugo pranje mozga koje rezultira nečijom smrću. Ne mogu vam također opisati koliko sam se puta dok sam čučala u sarajevskom podrumu molila za svakog vojnika i specijalca koji nas je branio. Ali otvoreno prezirem i preziraću svakog ko se drzne da vaga i vrednuje živote.

I eto šta bude kad 7 dana čitam vijesti. Pobudalim! Otrujem se. Nasekiram. Spavam jednom rukom grleći djecu drugom stiskajući pasoše. Je l to normalno u 21 vijeku? Dok američke astronautkinje vjeruju u postojanje vanzemaljaca, ja ne mogu da povjerujem u postojanje jednog normalnog, životnog, dobrog Vođu od milion koliko ih je u ovoj zemlji.

Je l to to? Je l to sve što treba da očekujem od ostanka ovdje?

Mislim da mi je puno bolje da mislim I pišem o jednoj drugoj temi. Seksu. Tu bar biram ko će da me jebe.

 

 

 

 

 

Dragan Bursać: Ud’ri je, to je pjevaljka!

I zapravo, to je najveći grijeh Nataše Bekvalac. Javno govori šta joj se dešava. A, to kasaba ne prašta. Udara i mene moj, pa ne telalim okolo. Prijeti i meni moj, pa ne idem na televiziju!

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Ovih dana srbijanski mediji razvlače po ko zna koji put po hartiji i digitalnim bespućima interneta život pjevačice Nataše Bekvalac. Treći brak, pretukao je muž. Tačno ovim redom ide semantika snuff predstave za rulju.

 

Hajde, boga ti nije ni prva ni posljednja!

Treba boldovati ljudima da je Bekvalčevićka treći put u legalnom braku. Treći put u braku? Šta se tu ima objašnjavati?! Kurva! Da je šta valjala ostala bi u prvom braku. Pa i ako muž malo priprijeti, opsuje, napije se, podigne ruku, koji šamar, hajde Boga ti, nije ni prva ni posljednja. I šta je ona bolja od hiljada, miliona drugih žena. Na kraju krajeva, sve ovo sa brakom, sa navodnim nasiljem, sve ovo ona radi u svrhu lične promocije. Nema tezgi, pa smišlja budalaštine. A, ako ćemo pravo, ne vidi joj se na faci da je mnogo tukao. Naivan čovjek, podmetnula mu alkohol, varala ga sa drugim i sad će još zbog kurve u zatvor. Jadnik! On je taj koga treba sažaljevati u ovoj situaciji. Morao je znati sa kim se spanđao i ušao u brak. Ehej, dva braka prije i ko zna šta. Ma znate šta, ako je i tukao, neka je, kao da je mene pitao!

E, sad vi mislite kako par mizoginig manijaka ovako razmišlja i ovo izmišlja. Ne! Ovako bruji i duboki i plitki internet. Ovako javno mnijenje udara pjevačici šamare iza svojih tastaura. Ovako se horde mizoginih nerealizovanih ženica i muškaraca obračunavaju sa javnom ličnošću. Zapravo, obračunavaju se sa svojim strahovima, kompleksima, pasivno-agresivnim životima i nasiljem našim svagdašnjim.

A, nasilje pogovoto nad ženama, ovdje na Balkanu je poput vode i vazduha. Podrazumijevajuća stvar. Horizont iza kojeg nema drugog postojanja. Pa, ženska djeca se tuku za svaki slučaj od malena, a majčinu i očevu pesnicu, mijenja muževljeva. Batina, iz raja izašla preoblikuje vilične kosti ali i način razmišljanja čitavih generacija žena. Udarana sam, majka mi je udarana i kćerka je. Neka nama zatvorenih vrata, ne moraju svi sve znati.

 

Naša zlatna zatvorena vrata

I zapravo, to je najveći grijeh Nataše Bekvalac. Javno govori šta joj se dešava. A, to kasaba ne prašta. Udara i mene moj, pa ne telalim okolo. Prijeti i meni moj, pa ne idem na televiziju. Opet te horde ženskih glasova, koje aminuju šaku u obraz. Novinari jedva dočekaju ovaj linč. Jer narod je gladan linča. Jer je žena ženi najveći muški šovinista. Uvijek i stalno! Najčitaniji tekstovi? Kultura, umjetnost, ekonomija…Zajebi nas kulture, umjetnosti i ekonomije. Daj nam smrt pjevačice, sise pjevačice, guzicu pjevačice, brak pjevačice, razvod pjevačice, modrice pjevačice…

I još, i još ište raja!

 

Fildžan šutnje iz našeg sokaka

I da se odmaknemo malo od Bekvalčeve. Imamo mi u našem džematu nasilja koliko hoćete. Za sada je prepoznato kao verbalno nasilje i seksualno uznemiravanje. Suvlasnik izdavačke kuće Buybook, Goran Samardžić tako je na najvulgarniji način izvrijeđao novinarku i blogerku Jelenu Kalinić u Sarajevu. Opskurnosti o mužnji sperme zarad genetskog napretka Kalinićkinog potpomstva ne treba spominjati. Ali TREBA spominjati pravdanje kasabe. Jer Samardžić je „dobar čovjek“, „otac“, „dječak u tijelu muškarca“,“izvinio se, pa šta sad“,  a ova „mala“ neka opajdara koja se samopromoviše. I otkuda joj pravo da iznosi u javnost privatnu korespodenciju?

Pa se većina „intelektualaca“, koji znaju sve, od Kempesovog gola na svjetskom prvenstvu do Maskovog roadstera u svemiru ućitala poput jazavaca. Jebi ga, šta se ja imam tu oglašavati i petljati. Mogao bih se nekome zamjeriti. No, očekivana je stvar to u kalkulantskih mozgova.

E, to je onaj podmukli patrijarhat koji je natkrilio sve nas kao Dementor vrani. I muško i žensko je na Balkanu NAUČENO da svoju muku, slutnju pa i naslije zadrži zamandaljeno iz pet ključeva ili barem deset FB pasvorta. I muško i žensko hipnotisano vijekovima mizogine tiranije izgleda ne može da pojmi kako je jedina ispravnost upravo iznošenje u javnost ovakvih prljavih stvari, e da bi one prestale.

Za početak i muško i žensko bi trebali znati kako je u civilizovanom svijetu vaćarenje žene za stražnjicu i eksplicitan opis „šta bih joj radio“ kažnjivo djelo. Za početak bi i žene i muškarci trebali znati da to NIJE STVAR PRESTIŽA, nego stvar sudija i tužilaca za Boga miloga.

 

Obrni, okreni, žensko je krivo

No, ima jedna suptilnija obmana u ovoj perverznoj igri u kojoj mahala gricka špice i cipelari žrtve. To je neka vrsta malograđanske relativizacije. Pazite ovo, ako neki umjetnik, pisac, roker, štajaznam šta, maltretira ženu, onda je on ne maltretira, nego žena ne razunmije njegov smisao za humor, artističke porive i ostala sranja. Ako pak neki nabildani testosteronsko-sterotidni huamnodi išuta pjevačicu, opet dobro. Jer, kurva pjevačica je to i zaslužila. Da nije kurva, ne bi bila pjevačica i obratno. Udri brale za sve naše seosko-egzibicionističo-voajerske strasti!

Jedna je intelektualka, nešto se proserava, da šta valja djecu bi rađala i porodicu zasnivala, a ne bi čeprkala nešto oko nauke. To samo jedna stvar dovodi u red, a čovjek joj je baš to i ponudio. Druga je pjevaljka, ona stvar joj iz očiju viri, pa je i njoj njen đuvegija šaku i koljeno za smirenje dao. Svakom svoje.

E, na toj grani smo svi mi kao mali giboni, dok u kišnoj šumi nasilja gledamo kako se čereče ljudski životi, zarad klikova, lajkova, šerova i malih neostvarenih života.

 

Hoće li vaše dijete biti sljedeće?

Jednom je potpisnika ovih redova pitao pitac vrli, kako to da se pokret Me Too nije zapatio na Balkanu.

-Nije pitac vrli zato što se mi nismo ni očešali o civilizaciju. A, da možemo, da se rulja pita i ovo nešto nametnutih kaznenih zakona bi ukinuli, pa bi svaku ovu vješticu, od blogerke do pjevačice ili na stub srama ili direktno na kamenovanje.

 E, to takvi smo mi. A, ko ne zna barem pet ljudi u svojoj sredini koji se ne slažu sa naslovom teksta, neka prvi kamen baci!

 Jednog dana neko će doći i reći, znate šta, vaša kćerka je pretučena. Pretukao je muž. Vi, vi ćete se stresti, pitati gdje je, je li živa, kako je? Da li je dobro? I zašto je pretučena. Ona je samo naučnica. Ili, ona je samo pjevačica.

-Baš zato je i pretučena, odjekivaće hladan glas u vašoj glavi.

Mislite o tome!