March 2018

Helem nejse: Ako ne promijenimo stvari u državi, onda smo debili!

Momci iz hip hop dvojca Helem Nejse za Interview.ba otkrivaju dosad nepoznate planove i novitete koji se tiču njihove muzike, predstave i radijske emisije. Na njima karakteristično humorističan način govore o životu od muzike, Jupiteru, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, mladima, strahu, ljubavi i promjenama. Za iduću godinu najavljuju i proslavu sedamdesetogodišnjice benda.

A GDJE JE LJUBAV? „U Istočnom Sarajevu. Tamo je sve smješteno. Od ljubavi do novca. Ima nešto i u Grudama, ali još niko nije uspio da nađe. Jedan frajer što drži kladionicu je negdje zakopao 20 000 KM, ali izgleda da ih je teško naći.“

INTERVIEW.BA: Publiku ste navikli na konstantne novitete. Pitanje koje je inače šablonsko i postavlja se bendovima, u razgovoru sa vama je neizostavno: šta ima novo?

HELEM NEJSE: Od izlaska našeg albuma u aprilu prošle godine, svirali smo u varijanti DJ seta. Osjetili smo da je vrijeme za iskorak, jer nismo na nivou na kojem želimo biti. Svakako, uživamo u ovakvim nastupima, ali stalno želimo napredovati. Nešto nam je falilo i odučili smo ekipu proširiti bubnjara i basistu. Čeka nas mnogo rada, ali nikada nismo birali lake puteve. Odrekli smo se mnogih stvari da bismo na narednim nastupima, u novom sastavu, ponudili mnogo više. Nadamo se da će to nama i publici donijeti novu energiju. Imamo dvije nove pjesme, snimamo novi album. Jedna od novih pjesama ima refren u kojem pjevamo na ekavici. Druga je „antireperska“. Nećemo otkrivati mnogo, ali očekujte mnogo.

INTERVIEW.BA: Može li se u BiH pristojno živjeti od dobrih folova?

HELEM NEJSE: Od humora ne može sigurno. Nismo smiješni (smijeh). Ne možemo živiti od teatra, ne možemo od muzike i ne možemo od radija. Ali kad spojimo sve to, onda možemo. Još te daidža pogura malo, i možeš živjeti pristojno.

Ali može se živjeti, poslujemo u plusu. Živi smo! Gledamo unaprijed pet godina i imamo zaista velike planove. Oni se tiču regiona, Evrope i Jupitera. Na Jupiter želimo ići svirati. Nije skupo. Javili su se neki ljudi koji se čuju s Jupiterovcima. Ali neće nas bez benda.

INTERVIEW.BA: Na specifično humorističan način govorite o ozbiljnim temama koje pogađaju cijelo društvo. I prema broju pregleda na YouTube-u i broju ljudi na vašim koncertima, možemo reći da mladi razumiju vaše poruke i šire ih dalje. Vjerujete li da se na taj način stvari mogu mijenjati?

HELEM NEJSE: Teško je pričati o tome šta konkretno možemo promijeniti, ali možemo govoriti o bitnim stvarima. Mislim da to može utjecati na omladinu. Mislim da publiku treba dodatno obrazovati i osnaživati, ali najbitnije je da se oni sami obrazuju. Ako promijenimo jednog čovjeka, to je to. To je već promjena. Mi smo publiku koja ne ide u pozorište, doveli u pozorište. Publiku koja ne sluša radio, nagnali smo da sluša radio. Mi smo tu da ljudima kažemo da budu svoji. Ovdje se ljudi previše boje tuđeg mišljenja. I mi smo prolazili kroz istu fazu. Ljudi ne rade ono što vole. Sve manje se svira. Evo, mi smo po novog bubnjara morali ići u Mostar.

INTERVIEW.BA: Zašto je to tako? Posebno, u gradu u kojem su nastali Zabranjeno Pušenje, Indexi, Bijelo Dugme… Desila se ogromna promjena.

HELEM NEJSE: U Sarajevu imaš bubnjara koji svira u četiri benda, i svi sviraju obrade tuđih pjesama. Teška je situacija politička i ekonomska, teško je ljudima živjeti. Mnogi se ne usuđuju biti svoji i rizikovati. Znam da bendovi koji sviraju „covere“ ne mogu zaraditi ni petinu od onoga što mi možemo svirajući svoje pjesme. Mi ne možemo svirati cijeli život i ne ostaviti ništa iza sebe. Jednostavno, ne želimo. Gdje god dođeš na kafu ili na festival, čuješ „Englishman in New York“, ili, vrhunac je „Fikreta“ od Pušenja. Već 40 godina. Mi planiramo iduće godine napraviti koncert u Zetri koji će se zvati „70 godina benda Helem Nejse“. Izgleda da to prolazi.

INTERVIEW.BA: Koliko upravo ti bandovi koji slave trideserogodišnjice uspješnog postojanja, pomažu mlađim muzičarima da postanu veliki i poznati?

HELEM NEJSE: Mi smo direktno podržavani od starijih kolega. Dino Šaran je naša podrška od početka i njemu prvom šaljemo sve svoje pjesme. U posljednje vrijeme mnogo radimo sa momcima iz Dubioze Kolektiv i mnogo su nam pomogli. Od njih mladi mogu naučiti kako se predano i kvalitetno radi muzika. Sa Branom Jakubovićem radimo dvije nove pjesme. Prepoznali su nešto u nama i žele raditi s nama. Voljeli bismo da ima više autorskih bendova. Potrebna nam je pozitivna konkurencija, kako bismo izgradili scenu.  

INTERVIEW.BA: Jednako ste prihvaćeni u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Bihaću, Bugojnu. Postoji priča o tome da su vaši veliki fanovi navijači banjalučkog Borca, sa nadimkom Lešinari. Šta može povezati mlade u BiH, uprkos raznim faktorima koji rade na produbljavanju podjela?

HELEM NEJSE: Ljudi vole dobru muziku i dobar humor. Kad vide da nama nacije, religije i boje nisu bitne, i onda se i oni se opuste. Mediji šire sliku o tenzijama, a mi smo opušteni. U Banjaluci nas je momak pitao kako radijsku emisiju smijemo početi tako što izgovaramo „dobro veče Srpska“ i to u Sarajevu. Ne razumijemo zašto ljudi misle da zato što je neko iz Banjaluke više voli Republiku Srpsku od nas? Mi je možda više volimo. Šta je tu sporno? To je sve BiH, a BiH je naša država. To što je neko ne prihvata, osporava, to je njegov problem. Koga je briga? Mi ne pušimo priču političara pred izbore. Pušili su je naši roditelji. Nacionalisti znaju za jednu vrstu odgovora. Kad mu odgovoriš mržnjom, on uzvrati isto tako. Ali kad mu kažeš da nešto voliš, on ostane bez teksta.  Čega više mi da se bojimo? Šta mi, realno, imamo za izgubiti? Ništa. Živimo u zadnjoj rupi svijeta, a jedino što nam preostaje – da je napravimo boljom.

INTERVIEW.BA: Gdje je ljubav u svemu tome?

HELEM NEJSE: U Istočnom Sarajevu. Tamo je sve smješteno. Od ljubavi do novca. Ima nešto i u Grudama, ali još niko nije uspio da nađe. Jedan frajer što drži kladionicu je negdje zakopao 20 000 KM, ali izgleda da ih je teško naći.

INTERVIEW.BA: Šta mladima nedostaje, da bi mijenjali stvari i stvorili sebi ljepše mjesto za život?

HELEM NEJSE: Hrabrosti. I da se družimo više, putujemo po cijeloj BiH. Ne mogu, mrsko mi i ne može – nema toga. To moramo izbaciti iz glave. Sve je moguće. Ako je moguće da su dvadeset godina nakon rata ovo napravili od države, ja ne vidim šta je nemoguće. Napravili su privatnu prćiju, za privatne interese, a nikako državu namjenjenu ljudima koji u njoj žive i koji se trude da prežive. Naša generacija je spremna da stvari vrati na neki normalni kolosijek. Možemo i moramo. A ako ne uspijemo – onda smo debili. 

INTERVIEW.BA PREPORUČUJE! 

{youtube}69GV1pSkStE{/youtube} 

Ivo Čarapina: Mostar je podijeljen na one koji su na jednoj i one koji su na obje strane

Grad bez izbora, dva grada u jednom, grad slučaj, grad bez nade. Svim ovim frazama najčešće se opisuje Mostar poslijednjih deset godina. Djeca koja su se rodila u ratu, ovih godina postaju punoljetna i nemaju priliku glasati. Mladi Mostarci ne mogu birati svoje predstavnike. Ipak, nisu obeshrabreni. Ivo Čarapina 22-ogodišnji je aktivista koji nikada nije glasao ali koji nije ni izgubio nadu. Predsjednik Vijeća mladih Mostara za Interview.ba govori o tome kako je biti mlad u Mostaru ali i o tome kako grad funkcionira proteklih 10 godina. Iz malo drugačije perspektive.

JEDNA ILI DRUGA STRANA? „Sudjelovao sam 2014. godine u snimanju dokumentarnog serijala „Perspektiva Mostar“ kada sam rekao da je Mostar podijeljen na one koji su na jednoj i one koji su na obje strane. Istog sam mišljenja i danas.“

INTERVIEW.BA:  Kako je imati 22 godine i živjeti u Mostaru?

ČARAPINA: Dosta zanimljivo. Mostar je studentski grad i mnogo se prilika nudi studentima. One koje se ne nude, sami možemo stvoriti. Uzbudljivo je stizati sve obveze, nastavne i vannastavne, a uz to se stići i zabavljati, družiti i putovati.

INTERVIEW.BA:  Tvoja generacija nikada nije izašla na izbore u Gradu Mostaru, jer od 2008. Mostar nema izbore. Kako studenti Sveučilišta i Univerziteta i generalno mladi doživljavaju ovaj apsurd?

ČARAPINA: Zbog činjenice da generacije koje postaju punoljetne unatrag punih 10 godina, nisu izlazile na izbore, mislim da su skroz izgubili interes da prate taj proces lokalne politike. Mada valja istaknuti, iako nema izbora, Mostar i dalje funkcionira. Mi smo upravo tu prazninu iskoristili da bi radili neke jedinstvene projekte kao što su „Izbori se za Mostar“ i „Simulacija Gradskog vijeća Mostara“ u koje smo uključili dosta mladih i dali im priliku da se iskažu“

INTERVIEW.BA:  Spomenuli ste akciju „IZBORI se za Mostar“ koju ste organizovali prije dvije godine. Hoćete li ove godine uraditi nešto slično?

ČARAPINA: Nadam se da za takvim akcijama ponovno neće biti potrebe i da će Mostar postati isti kao i svi ostali gradovi, u tom procesu demokratskih izbora. Tu akciju, kao i Simulaciju Gradskog vijeća Mostara, dali smo kao odgovor mladih na ovaj paradoks u Mostaru i prošlo je neočekivano uspješno.

INTERVIEW.BA:  Kako vidiš Mostar za 10 godina? I dalje kao „grad slučaj“?

ČARAPINA: Ja Mostar ne vidim ni u ovom trenutku kao grad slučaj, mada se to temeljem raznih činjenica neprestalno nameće kroz medije. Mostar želim vidjeti kao grad mladih, grad u kojem će biti velika zaposlenost i u koji će ljudi dolaziti da rade i žive sretno.

INTERVIEW.BA:  Ukoliko se situacija ne promijeni hočeš li ostati da se i dalje boriš ili već razmišljaš o napuštanju Bosne i Hercegovine?

ČARAPINA: Imao sam ranije priliku da odem, ali sam odlučio ostati studirati u Mostaru. Nisam požalio!

Na Ekonomskom fakultetu na Sveučilištu zaista je dobra situacija, dosta se može naučiti od kvalitetnih predavača, mada sigurno da nedostaje prakse koliko je potrebno, jer je kroz praksu sve lakše učiti. Upravo sam se zato angažirao kroz nevladin sektor da steknem radna iskustva, te dodatna znanja koja ne mogu dobiti iz udžbenika na nastavi. Tako sam ostao i kroz sitne projekte i male organizacije zaista radio da mladima u ovom Gradu damo neke nove prilike kroz projekte.

INTERVIEW.BA:  Mnogi sa strane doživljavaju Mostar kao podijeljen grad, kako ga ti doživljavaš? Postoji li potencijal i prosperitet za mlade?

ČARAPINA: Sudjelovao sam 2014. godine u snimanju dokumentarnog serijala „Perspektiva Mostar“ kada sam rekao da je Mostar podijeljen na one koji su na jednoj i one koji su na obje strane. Istog sam mišljenja i danas.

Sigurno da postoji potencijal koji se nedovoljno iskorištava, fokus se uglavnom stavlja na manje bitne stvari kako bi se skrenula priča s onih najvažnijih: egzistencijalnih i razvojnih. Nadam se da će se ta slika promijeniti i fokus početi stavljati tamo gdje sve uspješne zemlje rade: na povećanje dohotka građana kroz obrazovanje, inovacije, modernu tehnologiju, te davanju više prilika mladima da se dokažu, pogotovo onima koji imaju ideje i vizije, da ova država ne bi ostala država starih.

INTERVIEW.BA:  Kako zaustaviti odlazak mladih ljudi iz BiH? Kakvu poruku imaš za njih?

ČARAPINA: Mi nikoga ne trebamo zaustaviti. Ako netko ima želju da ide odavde i vidi da li će mu negdje drugo biti bolje, ne treba ga zaustavljati u tom naumu, jer situacija u BiH je dosta teška, prije svega sa egzistencijalne strane. Dosta mojih kolega i prijatelja se odselilo u poslijednje dvije godine ali smo ostali u komunikaciji i čujemo se redovno. Moja poruka bi bila da prvo ovdje pokušaju nešto napraviti, daju sve od sebe, pa ako vide da ne mogu uspjeti, neka odu gdje će moći uspjeti. I nadam se da će se jednog dana vratiti kao uspješni ljudi. Tako ova država ne bi ostala bez budućnosti.

 

Predrag Kojović: Nemojte da građanima obećavamo iluzije, to rade nacionalisti

UJEDINJENJE LJEVICE? Specifično me pitate za fašizam u redovima socijaldemokrata. Ne izjašnjavajući se o vašoj kvalifikaciji, ja mogu samo reći da je jedna od značajnih prepreka bolje saradnje među strankama lijevo od centra upravo to što se retorika pojedinih, vrlo istaknutih članova stranaka koje sebe smatraju ljevicom, po sadržaju ne razlikuje od retrogradne retorike nacionalista i ratničkih pokliča populista.

INTERVIEW.BA: Da li ćete podržati kandidaturu Željka Komšića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine?

KOJOVIĆ: Mi smo se o tome oglasili prije možda skoro godinu dana, dakle i prije nego je bio poznat ijedan kandidat za člana Predsjedništva BiH upravo kako bi smo preduprijedili ovo što se događa od kandidature Komšića. Nažalost, sve se događa upravo na način na koji smo ih pokušali upozoriti da izbjegnu. Kratak odgovor je – ne.

INTERVIEW.BA: Stranke ljevice imaju na stolu ponudu Komšića i za ujedinjenje. Kakav je vaš lični stav, ali i stav stranke o tome?

KOJOVIĆ: Razočaran sam što se Željko Komšić nije držao dogovora koji smo imali, a koji je bio vrlo jednostavan: imena potencijalnih kandidata za člana Predsjedništva BiH ćemo interno razmjeniti, usaglasiti i onda zajedno javnosti predstaviti. Nakon Komšićeve kandidature SDP je, takođe nenajavljeno, napustio dogovor izjavom da će oni imati kandidata iz reda bošnjačkog naroda. Time je i za nas dogovor prestao da važi.

Sve nakon toga, uključujući i poziv za formalno-pravno ujedinjenje u novom političkom subjektu je zapravo početak predizborne kampanje Komšića koja će, sada je to očigledno biti bazirana isključivo na konfliktu sa Čovićem i iluziji da se radikalni nacionalizam i separatizam mogu pobjediti retorikom koja je sličnija radikalno desnoj nego lijevoj političkoj retorici u zemlji koja priželjkuje kandidatski status za EU. 

Ukoliko sam ja u krivu, onda je objašnjenje još poraznije od ovog. Da se referiram na Komšićevu metaforu, utakmica za Bosnu se ne može dobiti sa 2:1. Rezultat za BiH, mora biti 3:0 jer mora odgovarati svim narodima i velikoj većini građana.

INTERVIEW.BA: Koliko je onda realna i ozbiljna ponuda za ujedinjenje ljevice dva mjeseca prije raspisivanja izbora? Šta je, prema Vašem mišljenju, trenutno bolje – ujedinjenje ili jedna vrsta koordinisanog zajedničkog nastupa stranka ljevice?

KOJOVIĆ: Iako su i SDP i DF iz naše perspektive bogate stranke, koje posjeduju nekretnine i mogu platiti najbolje advokate i notare, formalno-pravno ujedinjenje (čak i da se dogovore oko novog imena, novog Statuta i kadrovskih rješenja) se čini praktično neizvodivo u vremenu koje je preostalo do izbora. Mi smo, na primjer, u Tuzli pokušali koordinisati sa SDP-om i DF-om jednu ideju koju je predložio naš Selim Bešlagić a koja bi rezultirala tuzlanskom, kantonalnom, vladom u sjeni. Mi bi smo na taj način građanima Tuzle jasno poručili da glasajući za ove tri stranke u oktobru glasaju za ove ljude u izvršnoj vlasti. I jedni i drugi su bili spremni to raditi s nama, ali ne i međusobno.

Medijski dijalog koji se vodi između stranaka lijevo od centra ovih sedmica sasvim sigurno ne budi entuzijazam među građanima koji se nadaju da su velike promjene u oktobru moguće. Nemojte da građanima obećavamo iluzije, to rade nacionalisti. 

Naša stranka, za KS recimo, ima pripremljeno nekoliko zakona koje želimo implementirati u već prvoj godini učešća u izvršnoj vlasti.  Voljeli bismo čuti šta SDP i DF misle o tim našim prijedlozima, ali i vidjeti koji će to biti prioriteti SDP-a i DF-a, u kojem bi pravcu išla njihova zakonska rješenja i da li su kompatibilna sa našim prijedlozima. Naravno, korisno bi bilo i potvrditi neke naše osnovne principe o napuštanju dosadašnje prakse da se javne ustanove i finansije tretiraju kao stranački postizborni plijen i da se državni organi koriste za međustranačke pa i unutarstranačke obračune. I SDP i DF su tu praksu preuzeli od SDA i praktikovali je kad su bili u vlasti. Ako su SDP-u i DF-u obećanja izvršnih i drugih pozicija krucijalan način da se ljudi motivišu da rade za stranku ili u kampanji…onda, da ne pravimo svadbu ako se nećemo ženit, kako kaže poslovica. Umjesto o svemu ovome, vrijeme smo potrošili i potrošićemo reakcijama i kontrareakcijama stranka ljevice.

 

Ko je naredni predsjednik stranke?

 

INTERVIEW.BA: Prošle godine stranku je napustilo nekoliko članova, među kojima je i Dennis Gratz, bivši predsjednik stranke i poslanik u Parlamentu Federacije BIH. Tada ste u medijskim istupima govorili da je u stranci reorganizacija- šta se trenutno dešava?

KOJOVIĆ: Iza nas jeste jedan turbulentan period. Rapidan rast stranke, potreba za jačom, profesionalnijom organizacijom nas je neminovno uvelo u proces reorganizacije. S druge strane, odlasci koje spominjete su izvorno uzrokovani ličnim odnosima i ličnim odlukama, ali su se dogodili u isto vrijeme i doprinjeli da tranzicija bude mnogo teža nego što je morala biti. Protekom vremena i odsustvom direktne komunikacije pravi razlozi su metastazirali u nešto sasvim drugo. Moram priznati da mi je to sve izuzetno teško palo jer sam vezan za te ljude ne samo politički, svjetonazorski nego i lično, emotivno. Ali danas mogu reći da je stranka i u tome pokazala svoju snagu. Tu prije svega mislim na članstvo, na ljude koji sjede i vode naše lokalne odbore i predsjedavaju stranačkim organima. Kriza nas je natjerala da se bolje upoznamo, da shvatimo koliko je važno povjerenje i direktna komunikacija i mislim da smo sada složni i  čvrsti kao stisnuta pesnica.

INTERVIEW.BA: U vašoj stranci žene su najčešće potpredsjednice, ali ne i predsjednice. Kada će se na čelu partije biti žena?

KOJOVIĆ: Kada je Kongres izabere. Mi u stranci, već par godina, imamo projekat koji se zove Inicijativa 50% i koja ima za cilj dostizanje potpune spolne ravnopravnosti u Našoj stranci. Sastav naših stranačkih tijela, naše kandidatske liste su rezultat tog našeg opredjeljenja. Međutim, ono na šta sam posebno ponosan i ne propuštam priliku da to svaki put ponovim, i opet impresioniram naše kolege iz evropskih liberalnih partija, je da mi imamo 43% izabranih kandidatkinja. Na drugom mjestu, iza nas je HDZ sa, čini mi se, 12 ili 13% izabranih žena. Nastala je čak i šala da će se projekat  u budućnosti baviti osiguravanjem najmanje 50% pozicija za muškarce. A onda se to i dogodilo na prošlim izborima kada smo iz Tuzle dobili listu na kojoj je bilo manje od, čini mi se, 30-tak posto muškaraca. I ja bih volio da sljedeći predsjednik stranke bude žena.

 

Bh.politička scena i kraj predstave

 

INTERVIEW.BA: Nesumnjivo je da je govor mržnje, koji nekad poprima i oblike fašizma prisutan u javnom prostoru Bosne i Hercegovine. Nije stran ni političarima, pa čak ni onima koji dolaze iz stranka čiji nazivi sadrže riječ socijaldemokratija. I nije samo riječ o govoru mržnje, već i o odlukama koje se donose. Šta mislite koliko je fašizam prisutan u socijaldemokratskim strankama?

KOJOVIĆ: Slažem se s vama da je jezik mržnje postao svakodnevan i nažalost ne samo kod nas nego i globalno. Mi smo prije više od godinu dana, Dennis Gratz ga je uradio, predložili zakon koji bi sankcionisao negiranje genocida, Holokausta, zabranio veličanje ratnih zločinaca i trivilizaciju ratnih zločina. Nakon mnogo truda, nacrt je usvojen u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH. I od tada, od tog nacrta, nema ni traga ni glasa. Nestao je u ladicama vladajuće većine u federalnom parlamentu i nikad se nije ni pojavio na Domu naroda. Toliko o želji SDA da zaštiti dignitet žrtava i preživjelih. Ne mogu, a da ne spomenem da je tokom pregovora o usvajanju ovog nacrta SDA smatrao da bi njegovo donošenje moglo ugroziti slobodu govora. Zamislite! Pitao sam ih,  “da li je za vas Njemačka država dovoljno demokratska”, kažu “jeste, zašto?” “Otiđite u Berlin, podignite na sred ulice ruke na nacistički način ili vičite živio Hitler. Ako ne završite u zatvoru, mi ćemo povući ovaj prijedlog”. 

Naravno, nisu imali hrabrosti da otvoreno glasaju protiv tog zakona jer im nesankcionisano vrijeđanje žrtava odgovara – tad se oni onda pojavljuju kao verbalni zaštitnici svog naroda.

U vašem pitanju specifično me pitate za fašizam u redovima socijaldemokrata. Ne izjašnjavajući se o vašoj kvalifikaciji, ja mogu samo reći da je jedna od značajnih prepreka bolje saradnje među strankama lijevo od centra upravo to što se retorika pojedinih, vrlo istaknutih članova stranaka koje sebe smatraju ljevicom, po sadržaju ne razlikuje od retrogradne retorike nacionalista i ratničkih pokliča populista.

INTERVIEW.BA: Vi ste javno osudili postrojavanje pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta iz Srbije i Bosne i Hercegovine u Višegradu, no od drugih političara se ne čuju osude. Zašto?

KOJOVIĆ: Od nacionalista nismo čuli, nit ćemo čuti išta, jer to za njih nije problematično. To je za njih scenografija ispred koje se vole slikati. Parade, kokarde, slova U na saobraćajnim znakovima i ustaštvo kao vikend hobi, ili natpisi na kancelarijskim vratima da ih samo pozdrav selam otvara ili zastave ISIL-a na ulicama Sarajeva su samo sramežljiva prezentacija onoga što oni stvarno misle i žele. Facebook je redovno preplavljen selfijima rukovodstvava državnih organa i partija sa ratnim zločincima. Uz iskrene osmijehe, svih na slici. Drugi, stranke lijevo od centra, ako nisu reagovali to je zato što su reagovali već toliko puta da više možda i ne vide svrhu. Ja ipak osjećam obavezu da reagujem i trudim se da na sve reagujemo kao stranka, mada nam sigurno nekad nešto i promakne, a ne bi smjelo.

INTERVIEW.BA: Ostalo je nekoliko mjeseci do izbora – kako ocjenjujete atmosferu na političkoj sceni, ali i ponašanje političkih aktera?

KOJOVIĆ: Uglavnom predvidljivo. Nacionalisti su krenuli sa kreiranjem međuetničkih tenzija koje će ovaj put, po prirodi stvari, biti ekstremnije od prošlih. U augustu će većina građana imati osjećaj da se zemlja nalazi na ivici rata. Ako se taj recept i ovaj put pokaže uspješnim na vlasti će biti isti ili lošiji ljudi i živjećemo isto ili lošije nego do sada. Hoće li ili ne isprepadani građani i ovaj put glasati instinktom, pod uticajem egzistencijalnog straha, a ne razumom, hoće li biti hipnotisani režiranim sukobom etničkih elita – ja ih molim, apelujem i nadam se da neće. Svakoj, pogotovo lošoj, predstavi mora jednom doći kraj, pa će valjda i ovoj nacionalističkoj u oktobru.

Nerzuk Ćurak: Za veliki broj narodnih zastupnika čitanje je misaona imenica

Quod licet Iovi, non licet bovi je latinska izreka koja kaže da ono što dolikuje Jupiteru, ne dolikuje ovnu. Drugim riječima, nije sve za svakoga. Koliko god politika bila dobar posao i kvalitetan izvor primanja, njome se ipak trebaju baviti ljudi koji su se školovali za taj poziv. Za Interview.ba profesor Nerzuk Ćurak kazao je da bi kriteriji kao što su umnost i kompetencija unaprijedili politički prostor u BiH. Govorio je o tome kako politički zastupnici donose odluke, koji je to nivo demokratske političke kulture u BiH, te o dualizmu koji pojedini ljudi uspostavljaju baveći se politikom i nekom drugom profesijom.

ČITANJE JE PRECIJENJENO!? “Imamo političke stranke “jednog lidera”, gdje lideri sve odlučuju, a onda im samo trebaju poslušnici u parlamentu koji će to potvrditi. Tako da bih ja prije rekao da nemaju sposobnost slušanja, jer da je tako onda bi i sposobnost postizanja kompromisa bila veća.  Čitanje generalno, a naročito ono za koje su plaćeni za veliki broj naših izabranih narodnih zastupnika je misaona imenica.”

INTERVIEW.BA: Politika je postala unosan posao za koji nije potrebno znanje, već samo interesovanje. Koje kvalifikacije su potrebne da bi neko radi kao političar, ako su uopće potrebne?

ĆURAK: U vašem pitanju iznijeli ste jednu ocjenu koja naprosto izaziva tugu. Opće mišljenje u javnosti je da za politiku ne treba nikakvo znanje. Zamislite, za ljudsku djelatnost koja je spojena s donošenjem odluka koje se tiču života velikog broja ljudi, mi smo prozveli javnu svijest da za takvu odgovornu profesiju ne treba znanje. To govori u kakvom mi ambijentu živimo, te koliko su na niske grane spali kriteriji odgovornosti i kompetencije.

Politika kao zona donošenja odluka zahtijevala bi s jedne strane umnost, a sa druge strane etičnost. Ova dva kriterija bi u značajnoj mjeri, kada bi se poštovali, unaprijedili politički prostor u BiH.

Vidimo iz koncepta političke sfere BiH, strukture političkih stranaka i bolesne ambicije ogromnog broja ljudi da budu političari bez ikakve kompetencije, da je to postala profesija kojom se u značajnoj mjeri bave ljudi koji se nisu ostvarili u nekim drugim djelatnostima. Ne možemo dati jednoznačan odgovor koja profesija je potreba za posao političara, ali bi u svakom slučaju politikom trebali da se bave ljudi koji imaju određenu spremu, te koji žele da se edukuju, obrazuju i rade na sebi. Daleko smo mi od toga.

INTERVIEW.BA: Da klasično čitanje, koje se uči u najranijim danima osnovnog obrazovanja može poći po zlu, dokazao je nedavno jedan poslanik Narodne skupštine RS, koji je tri puta pokušao pročitati kompleksniju riječ, a zatim se branio riječima “malo sam se zbunio”. Ako nisu sposobni čitati, kako će tek biti sposobni sprovesti određene ideje?

ĆURAK: Neobazirući se sada na tog konkretnog pojedinca, svjedočimo da u našim mnogobrojnim parlamentima veliki broj zastupnika uopće se ne bavi zbiljskim, studioznim čitanjem materijala koji dobijaju. Već to govori način donošenja odluka. Imamo političke stranke “jednog lidera”, gdje lideri sve odlučuju, a onda im samo trebaju poslušnici u parlamentu koji će to potvrditi. Tako da bih ja prije rekao da nemaju sposobnost slušanja, jer da je tako onda bi i sposobnost postizanja kompromisa bila veća.  Čitanje generalno, a naročito ono za koje su plaćeni za veliki broj naših izabranih narodnih zastupnika je misaona imenica. Možete primijetiti da uopće nemamo praksu jednog personaliziranog, individualiziranog predlaganja zakona od zastupnika. To je kod nas više rijetka gesta, više eksces nego što bi u stvari trebao da bude pravi posao političkih zastupnika. Oni bi se trebali  intenzivno pripremati, pa tek onda predlagati zakone koji su bitni za život građana.

INTERVIEW.BA: Arhitekte, glumci, pjevači, novinari, automehaničari i mnogi drugi, mogu sjediti i odlučivati o važnim temama za građane. Da li su svi u BiH dovoljno pametni da se bave politikom, te da li je politika tako lagan posao?

ĆURAK: Nedavno sam rekao da je ključni resurs moći u našem društvu glupost. Mi smo se navikli na to da je nenormalno ono što je normalno, a da je normalno ono što je nenormalno. Kao društvo smo se navikli na nisku razinu demokratske političke kulture što implicira da smo se navikli i na nisku razinu kompetencije ljudi koji se bave politikom. Građani koji biraju političare trebali bi da uspostave jednu vrstu građanske uljudnosti i pristojnog odnosa između građana i zastupnika koje su birali, a da ti zastupnici zaista budu pristojni građani, koji odgovaraju na zahtjeve ljudi koji su za njih glasali. Nažalost, vrlo je mali broj političara koji zbiljski rade na svome razvoju i na tome da ne shvataju politiku kao jednu otrcanu djelatnost. Velika većina ljudi koji se bave politikom shvataju politiku kao otrcanu djelatnost. Mi još uvijek nismo razvili političku kulturu da ljudi koji bave politikom, a  i građanstvo općenito smatra da je politika ona kreativna ljudska aktivnost koja zahtijeva visok nivo spoznaje, kompromisa, empatije i poznavanja ko šta zna, a ne da političari misle kako su oni Bogom dani i sve znaju, a ogroman broj ih ništa ne zna. Moram istaknuti da imate u nekim strankama ljude koji se ozbiljno pripremaju za sjednice i daju ozbiljne prijedloge, međutim, te stranke umjesto da budu prepoznate kao najbolje, još uvijek su minorne stranke. Ja se nadam da će biti bolje.

INTERVIEW.BA: Dok se bave politikom, neki političari, uporedo rade poslove za koje su se školovali. Predsjedavajućeg Vijeća mnistara BiH, Denisa Zvizdića, prate zaštitari na predavanja na Arhitektonskom fakultetu, gdje radi kao profesor, šta vi mislite o tome? 

ĆURAK: Po mom mišljenju to je strašno. Još je strašnije ako se krene pravdati nekim zakonskim regulativama. Puno je “profesora doktora političara”, to je jedno novo zvanje. Generalno sam protiv toga.  Smatram da bi ljudi koji se bave politikom trebali na neki način da zamrznu svoju profesionalnu aktivnsot ako su zaposleni u punom kapacitetu kao političari, a ako nisu zaposleni u punom kapacitetu kao političari mislim da bi te stvari zakonom trebali regulisati na najprecizniji mogući način.

Najveći problem je ako postoji sukob interesa, ako neko zbog toga što se bavi politikom ima korist za svoju profesionalnu djelatnost kojom se bavi. To bi se trebalo regulirati najstrožijim zakonskim normama da nema benefita zbog tog dualizma koji pojedini ljudi uspostavljaju baveći se politikom i nekom drugom profesijom.

Nedim Sladić: Mnogi prognostičari lošu procjenu uzimaju previše k srcu

Sarajevski student Nedim Sladić ima vrlo neobičan hobi. Za sebe kaže da je amater meteorolog, jer kako navodi, pravi meteorolozi moraju posjedovati diplomu iz ove oblasti. Za Interview.ba Sladić je govorio o greškama prilikom određivanja prognoze, te koliko su one česte. Ispričao je kako izgleda jedan radni dan prognozera, a govorio je i o bioprognozi.

 

BIOPROGNOZA, ISTINA ILI LAŽ? „Bioprognoze je od krucijalnog značaja, pogotovo meteoropatima, jer oni osjete svaku promjenu vremena. Osobe koje su određene ekstremitete tijela povrijedile ili lomile, 48 sati ranije će osjetiti da će doći do određene promjene vremena jer će imati bolove. Zdravijem dijelu stanovništva bioprognoza nije uopće toliko značajna.“

INTERVIEW.BA: Kakav je osjećaj griješiti u 90 posto slučajeva kada je u pitanju vremenska prognoza i još uvijek imati posao?

SLADIĆ: Prognostičari uzimaju već dobijene podatke kroz različite vidove sinoptike, jedne grane koja se bavi izučavanjem rasporeda zračnih masa i pritisaka nad određenim područjima. Na osnovu strujanja zračnih masa utvrđuje se da li će u nekom kraju biti sunčano, oblačno, snježno ili kišovito. Ako postoji konsenzus između dva i više prognostičkih modela to je definitivno znak da je prognoza sigurna. Ona je najsigurnija u rangu do pet dana, kada je njena vjerovatnoća oko 60 posto. Međutim, atmosfera je jako nepredvidljiva i ona često varira iz minute u minutu. Upravo takvo ponašanjima sfere odražava se na prognostičke modele koji mogu mijenjati svoje ponašanja i izglede koji se kasnije predoče u skroz pogrešne podatke.

INTERVIEW.BA: Kada vrijeme nije u skladu s onim što ste najavili, da li to shvatite lično?

SLADIĆ: Sve to ovisi od osobe do osobe. Ja sam meteorolog amater, ali pošto radim za prilično uglednu TV kuću, itekako mi je važno da predočim čistu i sigurnu prognozu kako moj poslodavac ne bi dolazio u nezgodnu situaciju. Uvijek se potrudim da ne pogriješim, barem da stopa tolerancije bude deset posto, a to podrazumijeva da temperatura odstupa od jedan do tri stepena maksimalno. Mnogi prognostičari lošu procjenu uzimaju previše k srcu.

INTERVIEW.BA: Koji grad ili regija u Bosni i Hercegovini ima najnepredvidljivije vrijeme?

SLADIĆ: Bosna i Hercegovina je relativno jednostavna zemlja, prilično je ujednačeno. U BiH baš i nema gradova koji su nepredvidljivi. Kada dolazi promjena vremena uvijek zahvata sjeverozapad ili zapad. Uvijek će doći Livno ili Bihać prvi, pa će se onda kasnije širiti prema ostatku BiH. Recimo u Trebinju se zna pravilo da ako oblaci dolaze iz Crne Gore najavljuju nevrijeme. To će vam Trebinjci i sami potvrditi. Recimo ako dolazi naoblaka iz Hrvatske ona će samo proći kroz grad i neće donijeti nikakve padavine. U Sarajevu s druge strane možemo predvidjeti da će biti lošije vremenske prilike ako dolaze oblaci iz smjera Bjelašnice ili Igmana. Jednostavno u našoj zemlji reljef je takav da oblikuje klimu i ona je umjerenija i samim tim nema recimo kao u SAD-u da u jednoj regiji imate tornada, a u drugoj imate paklene vrućine i sušu. Poprilično je jednostavno za BiH dati prognozu jer je klimatski sistem prilično dobro uvezan.

INTERVIEW.BA: Kako ljudi reaguju kada im kažete da radite kao meteorolog?

SLADIĆ: Generalno dobijam veliku podršku od svojih profesora, roditelja i kolega koji se oslanjaju na moju prognozu vremena. U posljednje vrijeme često se desi da me građani zaustave u javnom gradskom prijevozu i pitaju za prognozu.  Tada vidite generalno da vas ljudi prepoznaju po načinu kako se vi prezentujete njima.

Uvijek mi bude drago kada  me neko pita kakvo će vrijeme biti, jer to je samo znak da građani imaju povjerenje u mene.

 Jednom prilikom državna meteorologinja Dunja Mazzocco Drvar rekla je da su rijetki amateri s kojima može da radi kao što sam ja. Pročitala je prognozu i rekla je da je poprilično detaljna analiza vremenskih prilika, te je istakla kako trebam pojednostaviti ubuduće kako bi gledateljima bilo jasnije. Gledam da razvijam svoje ime u najboljem svjetlu i da građani u BiH imaju tačnu prognozu vremena za našu državu.

INTERVIEW.BA: Koji fakultet je potrebno završiti da bi neko radio kao meteorolog?

SLADIĆ: Da bi neko radio kao meteorolog mora završiti Prirodno-matematički fakultet ili Elektrotehnički fakultet ovisno od referenci. Što se tiče PMF-a u Sarajevu on nema Odsjeka za klimatologiju i meteorologiju i to je bio prvi razlog zašto nisam studirao meteorologiju u BiH. Da biste bili dobar meteorolog potrebno je znati dobro inžinjerske matematike, matrice, diferencijalne i parcijalne jednačina, numeričke analize, programiranje, vektorske matematike meteorologiju, klimatologiju, dinamične meteorologije, divizije i subdivizije u kojima se može javiti meteorologija. U svim sferama života meteorologija je bitna,  od liječnika, građevinara, pa sve do saobraćaja. Stanje na putevima ovisi o vremenu, ljudi su ti koji ovise o vremenu. Kada se probudimo svi pogledamo kako je vrijeme vani kako bismo znali šta ćemo odjenuti.

INTERVIEW.BA: Kakav je jedan radni dan meteorologa?

SLADIĆ: Kad dolazim na posao uzmem numeričke prognoze, te ih izučim koliko mogu na osnovu izračuna. Ocijenim da li će biti potrebe da se radi korekcija, pošto je nekad potrebno  prognostičke modele korigovati na osnovu vlastite intuicije i prošlog slijeda događaja. Često se vremenske prilike znaju s vremena na vrijeme i ponoviti. Napišem sebi tekst, koji naučim jer nemam promtera. Prognozu vremena snimam vani i govorim je iz glave, pa to bude često i ponavljanje dok moj način interpretacije prognoze ne bude na mom zadovoljavajućem nivou, tako da je to prilično jedan iscrpan posao, ali opet ja uživam u tome.

INTERVIEW.BA: Kada govorimo o bioprognozi, da li ćemo se zaista osjećati loše ako nam meteorolog tako kaže? 

SLADIĆ: U određenim zemljama bioprognoze su izbačene iz upotrebe kako se ne bi stvarao placebo efekat. U Srbiji ili Hrvatskoj rijetko kad daju bioprognozu, dok je s druge strane u BiH bioprognoza nekako više orijentisana nego vremenska prognoza. Naravno poveznica  bioprognoze je od krucijalnog značaja pogotovo meteoropatima, jer oni osjete svaku promjenu vremena. Osobe koje su određene ekstremitete tijela povrijedile ili lomile u najgorem slučaju one će osjetiti 48 sati ranije da će doći do određene promjene vremena jer će imati bolove. Zdravijem dijelu stanovništva bioprognoza nije uopće toliko značajna. 

INTERVIEW.BA: Da se postavite u poziciju gledatelja, da li biste prije pogledali Laninu prognozu ili Majstorovićevu?

 

SLADIĆ: Naravno da bih prije pogledao Majstorovićevu prognozu nego Laninu zato što ona nema iskustva u prognoziranju vremenskih prilika. Majstorovićevu prognozu bih pogledao zato što on ima znanje o meteorologiji. On je ipak bio klimatolog BiH u Federalnom hidrometeorološkom zavodu dok nije otišao u penziju. On i dan danas glasi kao jedan od najboljih klimatologa u BiH i vrlo rado ga mediji zovu. S njim sam u iznimno dobroj komunikaciji i uvijek kad mi nešto treba, savjeti ili konverzacija o pitanju analize vremenskih zbivanja u BiH, te generalno šta možemo očekivati od određenih sezona, popričam s njim.

Atila Aksoj: Nacionalizam nema šanse, Bruce Lee je opstao u Mostaru

Mostarac Atila Aksoj jedan je od osnivača benda Zoster. Producent, gitarista, kompozitor i opet nećemo reći ništa novo o njemu. Međutim, mali broj ljudi zna i interesantne detalje iz njegovog osebujnog života. Atila Aksoj svira sefardsku i romsku muziku, ima svoje pivo, obrađuje drvo, kreira unikatne ručne radove… Za Interview.ba Atila je otkrio sastojke svog piva.

 

INTERVIEW.BA: Atila prije Zostera?

AKSOJ: Uglavnom sam se bavio snimanjem i produkcijom drugih. Imao svoj studio Baraka u kojem i sada snimam svoje i druge projekte kao što su muzika za film i pozorište.

INTERVIEW.BA: Sviraš sefardske i romske pjesme. Kaži nam riječi jedne strofe sefardske pjesme koju najčešće sviraš i prevedi nam je.

 

L’amor 

L’amor ez komu las flores

la ermozur de muca color

komu la roza dulse i rozada

komu il quezmu di fresku jasmin

 

Ljubav

Ljubav je kao cvijeće

ljepota od hiljadu boja

kao crvena prelijepa ruža

kao miris od jasmina

 
INTERVIEW.BA: Otkrij nam sastojke i princip pravljenja tvog piva?

AKSOJ:  Sastojci su: ječam, hmelj, voda i pivski kvasac. A princip je da se ječam sa vodom ukomi na određenoj temperaturi da bi se izvukao slad. Nakon toga se sladovina kuha jedan sat i dodaje se hmelj za gorčinu i okus. Nakon toga se sve hladi i dodaje pivski kvasac. Pivo treba da odleži i fermentira nekih 20 dana. Nakon toga se karbonizira na više načina i spremno je za piće. Živjeli!

INTERVIEW.BA: Na društvenim mrežama često postavljaš slike rukotvorina od drveta. Šta praviš i odakle interesovanje za ovaj hobi?

AKSOJ: Uglavnom pravim zdjele ili posude od drveta. Nešto se radi skroz ručno a nešto na tokarskom stroju. Inače sam fasciniran ručnim radovima i onim što je čovjek u stanju uraditi svojim rukama. 

INTERVIEW.BA:  Kako njeguješ bradu?

AKSOJ: Na bradu stavljam određene voskove i ulja za miris i njegu. 

INTERVIEW.BA: Svaki slobodan trenutak iskoristiš kako bi…?

AKSOJ: Naučio nešto novo.

INTERVIEW.BA: Da li si skočio sa Starog mosta? Ako jesi zašto, ako nisi kada ćeš?

AKSOJ: Nisam skakao i ne planiram.

INTERVIEW.BA: Aktivan si kao predavač u Rock školi u Mostaru. Osim muziciranja, čemu pridaješ pažnju u komunikaciji s mladima?

AKSOJ: Pa upravo je pažnja to što mladi ljudi trebaju. Ja pokušavam da je dobiju i da shvate da su posebni kao osobe i u svojim talentima i da trebaju što više učiti i razvijati se. 

INTERVIEW.BA: Pripremate novi album Zostera! I dalje u borbi protiv zla?

AKSOJ: Zoster priprema svoj peti album kojim ćemo se boriti za ljubav.

 

INTERVIEW.BA: Kako utječe muzika na nacionalizam?

AKSOJ:  Muzika razbija sve barijere i predrasude koje se javljaju u ljudskim glavama. Nacionalizam nema šanse da opstane.

INTERVIEW.BA: Kako nacionalizam utječe na muziku?

AKSOJ:  Nacionalizam nema šanse a muzika i ostale vrste umjetnosti su tu da tako i bude.

INTERVIEW.BA: Bruce Lee je opstao u Mostaru. Dokaz da su podjele ipak samo u glavama ljudi?

AKSOJ:  Podjele jesu u ljudskim glavama i treba ih što prije razbijati i dati ljudima da slobodno žive i razmišljaju. Pogotovo se mladi ljudi trebaju uhvatiti u koštac sa stereotipima i predrasudama koje nas okružuju. Svaki pokušaj zatvaranja u sebe je pogrešan i ne vodi nikakvom napretku.

 

 

Mulija Ademović-Beriša: Danas su žene robovi, s komunizmom je otišlo i poštovanje

Na plavom kauču u polumračnoj sobi i sa šoljicom kafe na stolu nekadašnja članica Saveza socijalističke omladine i članica Saveza komunista Jugoslavije, Mulija Ademović-Beriša, prisjeća se, kako kaže, puno boljih i ljepših vremena. Onih kada je išla na radne akcije i pohode, te kada su svi bili samo drugovi i drugarice. Poredivši ovo i prošlo vrijeme kaže da bi rado zamijenila današnju demokratiju za onu diktaturu i vratila se u onaj mrak kako ga mnogi nazivaju, a ugasila ovo trenutno svjetlo. “Proslava 8. marta je sumorna, nema više nikakve ljepote, što bi se reklo nema života! Ništa nije kao što je prije bilo”- istakla je za Interview.ba Mulija Ademović-Beriša, koja je punih 40 godina radila u Zavodu za hitnu medicinski pomoć u Kantonu Sarajevo.

ŽENA, JUNAKINJA… „Ženi treba pokloniti pažnju čitavu godinu, a ne samo jedan dan. Treba obilježavati njen uspjeh svaki dan. (…) Vjerujte, meni je jedan osmijeh vrijedniji od bilo kakvog poklona, ako bi me neko pitao šta želim za Dan žena kao poklon, ja bih mu sigurno rekla osmijeh u ovom tmurnom i mračnom vremenu.“   

INTERVIEW.BA: Kako danas proslavljate 8. mart?

ADEMOVIĆ-BERIŠA: Ono što je ostalo od, sada već davnih godina, jesu samo sjećanje na lijepe dane. Proslava 8. marta danas je sumorna, nema više nikakve ljepote, što bi se reklo, nema ni života! Prije je to bilo drugačije, svi su se radovali i cijenio se rad žene. Kolege su se znale ophoditi prema ženama. Ne samo taj dan, svaki dan je bio kao Dan žena. Danas više niko nikome ne čestita, to se sve svelo na proslave po kafanama uz neki turbo-folk i piće.

INTERVIEW.BA: Kako je Komunistička partija tretirala žene, a kako ih danas tretiraju ove demokratske stranke ? U kojem režimu su žene imale vise političke moći, veće plate, veća prava?

ADEMOVIĆ-BERIŠA: Žene su danas u potlačenom položaju, bez ikakvih prava. Prije kada smo radile noćnu smjenu za 8. mart moje kolegice i ja, dobijale smo po jedan karanfil kao znak obilježja praznika žena. Poslije toga bi nas kolege odvele na kolače i na kafu. Kući su nas cijenili kao majke i žene, a sada toga nema.

Sad su žene u nekom desetom i petnaestom redu u ovom društvu. Žena je prije bila u potpunosti ravnopravna s muškarcima, a sada gdje god vide ženu kažu, pa zar ona može raditi taj posao. Posao u Hitnoj pomoći je težak i odgovoran, ali mi žene smo bile rame uz rame s kolegama i sve smo isto radili kao oni. Plate su prije bile mnogo veće i redovnije, čak je bila i trinaesta plata plus topli obrok i regres. Danas su zaposlene žene robovi, nemaju pravo na penziono i zdravstveno, a da ne govorimo o tome kako se odnose prema njima. 

INTERVIEW.BA: Karanfili, pokloni te izlazak u kafanu na jedan dan, postali su standard praznika žena. Šta u stvari treba pokloniti ženama, šta one žele kao obilježje dana kad su se izborile za svoja prava?

ADEMOVIĆ-BERIŠA: Ženi treba pokloniti pažnju čitavu godinu, a ne samo jedan dan. Treba obilježavati njen uspjeh svaki dan, a obično je to rad u kući, školovanje djece i briga o njima, pogotovo kada se radi o samohranim ženama. Čitav život sam se sama borila za status sebe i svog djeteta poslije rata. Uvijek negdje kažu ti si žena i ne možeš ništa postići. Čak više ni u tramvajima nema pažnje kad uđe žena. Prije bi se ljudi dizali, a sad kažu “ona samo hoda po kafama”. Vjerujte, meni je jedan osmijeh vrjedniji od bilo kakvog poklona, ako bi me neko pitao šta želim za 8. mart kao poklon, ja bih mu sigurno rekla osmijeh u ovom tmurnom i mračnom vremenu.   

INTERVIEW.BA: Kako odgojiti kćerku da bude hrabra kao partizanka?

 

ADEMOVIĆ-BERIŠA: Ja sam svoju kćerku vodila na sve pohode koje su pravili antifašisti. Posjećivali smo sve znamenitosti iz Drugog svjetskog rata. Išli smo na Sutjesku, Ivan-Sedlo, Igman i sve druge destinacije gdje su pohodi bili organizovani. Moja kćerka je bila rame uz rame uz antifašiste. Čitav život sam antifašista, to ću i ostati i umrijet ću sa svojom petokrakom.

INTERVIEW.BA: Antifašistička fronta žena (AFŽ), bila je ženska politička organizacija, osnovana 6. decembra 1942. godine u Bosanskomu Petrovcu na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena. Pozdravni govor je održao Josip Broz Tito. Kad biste danas učestvovali u osnivanju organizacije poput AFŽ-a koga biste rado vidjeli ( koje žene) na njenom čelu?

ADEMOVIĆ-BERIŠA: Malo je iskrenih ljudi koji bi mogli da povedu masu u antifašizam, jako malo. Moje drugarice koje imam su antifašisti i ne bih nijednu mogla odvojiti posebno. Što se tiče političkog vrha, nikoga ne bih izabrala. Meni je bila mnogo draga Nada Đurevska, koja nažalost više nije s nama. Možda bih postavila profesoricu Zlatu Grebo, ona je jako uspješna žena i bila je u AFŽ grupi.

INTERVIEW.BA: Kako su žene proslavljale 8. mart nakon Drugog svjetskog rata, a kako pred rat 90-tih?

ADEMOVIĆ-BERIŠA: Prije su se žene bavile ručnim radovima i rukotvorinama, spremale su priredbe, organizovale horsko pjevanje, recitirale i glumile. Ja u zadnjih 25 godina nisam nigdje vidjela da se takvo nešto radi. Žene bi se prije jako lijepo obukle na ovaj dan. Postojala su takmičenja u pisanju pjesama, poezije, čak i nekih zanimljivih priča. Ovo je danas borba dan za dan.

Faris Vehabović: Bez poštivanja presude Sejdić-Finci nema ulaska BiH u EU!

Bosna i Hercegovina već devet godina nije provela presudu u predmetu Sejdić i Finci koja se odnosi na diskriminaciju manjinskih naroda u Bosni i Hercegovini. Da li je ovaj predmet prestao biti prioritet i kome? Da li predstavlja jedan od uslova za pridruživanje naše zemlje evropskoj porodici, za Interview.ba govorio je sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu iz BiH Faris Vehabović.

DO ISKLJUČENJA IZ ČLANSTVA VIJEĆA EVROPE  Evropski sud za ljudska prava nema mehanizme koji bi osigurali provođenje ovih presuda osim onih političkih koji se provode kroz djelovanje Komiteta ministara Vijeća Evrope tako da od momenta usvajanja neke presude, za provođenje te presude je nadležan ovaj, za Vijeće Evrope, najviši politički organ te međunarodne organizacije. Eventualno određivanje sankcija je takođe u rukama ovog tijela, a one se mogu kretati od političkih sankcija u vidu oduzimanja prava glasa našoj delegaciji u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope pa do isključenja iz članstva Vijeća Evrope. 

INTERVIEW.BA: BiH ne sprovodi odluku suda u Strazburu – deveta godina prolazi od presude u predmetu „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“ bez njenog poštivanja.  Da li Evropski sud za ljudska prava ima mogućnost neke kazne (sankcije) po ovom pitanju ili druge vrste pritiska?

VEHABOVIĆ: Tačno je da Bosna i Hercegovina već devet godina nije provela presudu u predmetu Sejdić i Finci ali ne samo ove presude već i presude u predmetu Zornić i presudu u predmetu Pilav protiv Bosne i Hercegovine. Na žalost, Evropski sud za ljudska prava nema mehanizme koji bi osigurali provođenje ovih presuda osim onih političkih koji se provode kroz djelovanje Komiteta ministara Vijeća Evrope tako da od momenta usvajanja neke presude, za provođenje te presude je nadležan ovaj, za Vijeće Evrope, najviši politički organ te međunarodne organizacije.

Eventualno određivanje sankcija je također u rukama ovog tijela, a one se mogu kretati od političkih sankcija u vidu oduzimanja prava glasa našoj delegaciji u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope pa do isključenja iz članstva Vijeća Evrope.

INTERVIEW.BA: Predstavnici Evropske unije u BiH, tačnije Delegacija Evropske unije, prestali su javno prioritetizirati slučaj Sejdić Finci kao uslov za pridruživanje EU, već su ga spustili na ljestvici prioriteta. Kako pitanje teškog oblika rasne diskriminacije može prestati biti prioritet u zemlji poput BiH i Delegaciji kao predstavnici EU?

VEHABOVIĆ: Prije svega treba istaći da Evropska unija i Vijeće Evrope nisu iste institucije. Vijeće Evrope je najstarija i najbrojnija evropska organizacija i ima svoje specifične sfere djelovanja, a one se uglavnom odnose na demokratizaciju, vladavinu prava, zaštitu ljudskih prava, a Evropska unija je prvenstveno ekonomska unija koja sve više postaje i politička. Pored toga, Evropski sud za ljudska prava nije tijelo Evropske unije već Vijeća Evrope i zadaća je Vijeća Evrope da se stara o izvršenju presuda, a ne Evropske unije. Dodatni argument je i činjenica da Evropska unija već duže vrijeme vodi pregovore sa Vijećem Evrope o priključenju Evropske unije u sistem Vijeća Evrope. Dakle, nesumnjivo je da su to dvije potpuno različite organizacije i ne može Evropska unija postavljati uslove koji nisu u njenoj nadležnosti osim ukoliko poštivanje obaveza neke države prema Vijeću Evrope nisu toliko značajne za očuvanje vrijednosti EU pa da zbog toga insistiraju na ispravljanje sistemskih pogreški koje je utvrdio Evropski suda za ljudska prava.

INTERVIEW.BA: Da li BiH može ući kao ravnopravna članica u EU, uprkos nepoštivanju presude?

VEHABOVIĆ: Naravno da ne može, jer nije moguće proći mukotrpne pregovore o poglavljima evropske stečevine, a da se jednostavno preskoči široko rasprostranjena diskiminacija i to diskiminacija utvrđena Ustavom države, Ustavima entiteta, Ustavima kantona, Izbornim zakonom ali i drugim nižim pravnim aktima. Ne treba zaboraviti da konstitutivni narodi imaju ekskluzivna prava u izbornom procesu na uštrb Ostalih i građana Bosne i Hercegovine pa čak su i sami diskiminirani ako su u pitanju Srbi u Federaciji BiH ili Bošnjaci i Hrvati koji su nastanjeni u Republici Srpskoj. Ta diskriminacija, naravno, nije prisutna samo u izbornom procesu već i u svakodnevnom životu i tome svjedočimo svi koji živimo u Bosni i Hercegovini.

To što još uvijek nemamo sudsku potvrdu ne znači da ta vrsta diskiminacije ne postoji.

INTERVIEW.BA: Da li znate za slučaj poput nepoštivanja odluke Sejdić-Finci u nekoj drugoj zemlji?

VEHABOVIĆ: Svakako. Ima čitav niz presuda koje se ne provode, a koje su starije i od naših neprovedenih presuda i to presuda koje se ne tiču kompliciranog pitanja promjene Ustava što je za svaku državu teško pitanje koje uvijek izaziva kontroverze. Kao samo jedan dobar primjer može se navesti presuda u predmetu Hirst protiv Ujedinjenog kraljevstva (UK), a odnosi se na izmjenu zakona kojim se zabranjuje zatvorenicima da glasaju na izborima. Na prvi pogled, ne čini se kao teško rješivo pitanje ali s obzirom da UK ljubomorno čuva svoj parlamentarni sistem, smatraju neprimjerenim miješanje Evropskog suda u usvojena zakonska rješenja od strane Parlamenta. Iz naše perspektive to pitanje izgleda pomalo smiješno s obzirom na zadatak koji stoji pred nama ali budite sigurni da i mi izgledamo smiješno izgrađenim demokratijama kada štitimo postojanje diskiminacije u izbornom procesu. Svakako da i jedna i druga situacija stavljaju na iskušenje spremnost na prihvatanje nadležnosti međunarodnog suda na svojoj teritoriji i svojoj jurisdikciji ali to je cijena koja se mora podnijeti ukoliko se želi biti dio nečega većega od vas samih. Ne kažem važnijeg, već većega…

Konačno, kada UK i BiH neizvršenjem presuda dovode u pitanje čitav sistem zaštite ljudskih prava kroz djelovanje Evropskog suda tokom 60 godina postojanja, šta mislite kome će se duže i strpljivije tolerirati nedjelovanje? Pitanje „malih“ i „velikih“ država je bilo i uvijek će biti aktuelno, posebno ako su „mali“ razjedinjeni kao što smo mi.

 

Pitali smo sudiju Vehabovića da nas podsjeti o čemu je riječ u presudama:

PRESUDA SEJDIĆ-FINCI se odnosi na diskriminaciju manjinskih naroda u BiH tj. onih koji se nazivaju Ostalim prema Ustavu BiH

PRESUDA ZORNIĆ odnosi na diskiminaciju onih koji odbijaju bilo kakvu etničku pripadnost tj. diskiminaciju građana BiH, koji su takođe priznati u Ustavu BiH

PRESUDA PILAV se odnosi na diskiminaciju pripadnika konstitutivnih naroda koji su se našli na „pogrešnoj“ teritoriji pa im je zbog te činjenice i uskraćeno pravo na određene segmente političkog djelovanja

Adnan Huskić: Registar boraca bi trebao odmah biti objavljen jer to nisu privatni podaci koje treba zaštiti

Federalni ministar za pitanja boraca i invalida Salko Bukvarević i ministar za pitanja boraca HNK Oliver Soldo sastali su se danas s predstavnicima svih boračkih i braniteljskih udruženja u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Bukvarević je tom prilikom poručio da će registar boraca biti objavljen kada to dozvoli Agencija za zaštitu ličnih podataka. Politički analitičar Adnan Huskić za Interview.ba kaže da se ovdje radi o čistom izbjegavanju, te da se Agencija zloupotrebljava.

JAVNI INTERES?! “Ovo nisu privatni podaci koje treba zaštiti. Ovdje se radi o javnom interesu. Postoje jasne indicije da tu ima ljudi koji ne treba da budu tu. Jasno je da se ne mogu braniti  nikakvom Agencijom za zaštitu ličnih podataka, te da se ovdje radi o pitanju javnog interesa i da se to treba što prije objaviti”.

INTERVIEW.BA: Kažete da je neobjavljivanje Registra boraca čisto izbjegavanje. Zašto?

HUSKIĆ:  Šupljeg odgovora od ovoga, da tako kažem, „čekamo Agenciju“ nisam čuo. Agencija je imala sličan slučaj. Oni tu Agenciju zloupotrebljavaju, kada god im je stalo da se određene informacije ne daju.

INTERVIEW.BA: Da li se ovako nešto slično ranije dešavalo, naveli ste CIK BiH?

HUSKIĆ: Tako su radili za javno objavljivanje imovinskih kartona koje je svojevremeno CIK BiH objavio. Agencija je procijenila da se ti podaci ne mogu tako objavljivati.Mislim da ovo vrlo neprihvatljivo rješenje. Objavite, pa ćemo da vidimo da li postoji osnova da se nešto ne objavljuje. Ovo nisu privatni podaci koje treba zaštiti. Ovdje se radi o javnom interesu. Postoje jasne indicije da tu ima ljudi koji ne treba da budu tu. Jasno je da se ne mogu  braniti  nikakvom Agencijom za zaštitu ličnih podataka, te da se ovdje radi o pitanju javnog interesa i da se to treba što prije objaviti

INTERVIEW.BA: Šta mislite  koliko bi mogla trajati procedura odobravanja od strane Agencije za zaštitu ličnih podataka?

HUSKIĆ: Ko će znati. Njima to odgovara evidentno. Da se razumijemo, jasno je kome ne odgovara. Ne odgovara SDA i HDZ-u. Njima ovako nesređen sistem odgovara unutar kojeg se u Federaciji 650 miliona daje na boračku populaciju koja, uglavnom, ne stiže do onih kojima treba da stiže. I onda se pitamo kako je moguće da uvijek iste stranke biramo na izborima. Kad imamo kompletno pokupovano biračko tijelo. I naravno da je njima stalo što duže da taj registar zadrže od očiju javnosti  i bilo šta ovdje što ima veze sa transparentnošću.

 

 

SLAVEN KOVAČEVIĆ: Ustav BiH nije švedski stol da “domaći Sanaderi” iz njega uzimaju samo ono što im se sviđa

“Da li građani BiH mogu biti predsjednici države ili pak samo privatnici daleko od javnog budžeta?” Na to pitanje odgovorio je analitičar Slaven Kovačević. Za Interview.ba govorio je i o tome šta je to nezavisnost donijela građanima, da li je Ustav BiH diskriminatoran, te ko od političara zaslužuje da bude iza rešetaka.

USTAV ZA NAROD ILI NAROD ZA USTAV? “Ovi koji koriste samo polovinu te alineje Preambule Ustava BiH, želim poručiti da ustavi nisu švedski stol, da uzimaš samo ono što ti se sviđa, a da ono što ne voliš automatski odbacuješ, jer ustavi se trebaju koristiti i tumačiti u cijelosti. Polovičnost nikoga nikad nije dovela do nečeg dobrog. To politika često zanemaruje.”

INTERVIEW.BA: Čiji je Prvi mart praznik, građana BiH ili konstitutivnih naroda iz Ustava BiH?

KOVAČEVIĆ: Ako se sjetimo referendumskog pitanja od 1. marta 1992. godine i rezultata tog referenduma, onda bi to trebao biti praznik svih građana ove zemlje, bili oni pripadnici bilo kojeg naroda, iz reda ostalih ili neizjašnjeni o etničkoj pripadnosti. Pođemo li, recimo, od Ustava BiH, onda u toj, sada već čuvenoj alineji 10. Preambule Ustava BiH, piše da su ustavotvorni elementi ove zemlje Bošnjaci, Hrvati, Srbi kao konstituentni (ne konstitutivni) narodi, zatim Ostali i građani Bosne i Hercegovine. To sad već znači da je time obuhvaćen svaki stanovnik ove zemlje i Prvi mart bi trebao biti svačiji praznik. Zašto koristim termin konstituentni? Pa zato što tako piše u jedinoj službenoj verziji Ustava BiH, a to je prema tumačenju OHR-a ona verzija na engleskom jeziku, koja se lako može pronaći na internet stranici OHR-a. Termin konstituentni u direktnom prijevodu s latinskog jezika, značio bi »dio cjeline« ili »sastavni dio« što opet ni u kojem slučaju ne kaže da bi neko trebao da ima veća prava od drugih. To jednostavno nije tačno, pa je nažalost posljedica toga da Bosna i Hercegovina, radi vještih manipulacija političkih elita, već 22 godine od Daytona živi od samo pola alineje 10. Preambule Ustava BiH, što baš i nije dobro, a pravno promatrano, potpuno je nepravilno. 

Prvi mart treba biti praznikom svih građana Bosne i Hercegovina, da sada ne posežemo za tumačenjem Anexa II, Ustava BiH, koji u članu 2. kaže da su svi zakoni koji su postojali na teritoriji BiH, počev od 1995. godine, nastavljaju važenje sve dok nadležni državni organ BiH ne donese novi zakon, a kako znamo postojao je zakon o praznicima RBiH u kojem je bio i Prvi mart, koji bi trebao i danas, barem formalno, da važi.

INTERVIEW.BA: Gdje je mjesto građana BiH?

KOVAČEVIĆ: Mjesto građana jeste u Ustavu BiH, kako sam to već rekao u toj čuvenoj alineji 10. Preambule Ustava BiH na engleskom jeziku, ako ćemo je čitati i tumačiti u cijelosti. Ovi koji koriste samo polovinu te alineje Preambule Ustava BiH, želim poručiti da ustavi nisu švedski stol, da uzimaš samo ono što ti se sviđa, a da ono što ne voliš automatski odbacuješ, jer ustavi se trebaju koristiti i tumačiti u cijelosti. Polovičnost nikoga nikad nije dovela do nečeg dobrog. To politika često zanemaruje, vođena osobnim političkim interesima, jer njima je vidno lakše baratati s tri, umjesto s pet varijabli. Valjda im intelektualni kapaciteti, ponekad ne dozvoljavaju složenije pravne forme, pa su naviknuti na proste izjavne rečenice, gdje opet koriste samo onu polovinu koja im odgovara. Zato bi bilo dobro da i građani ove zemlju dignu glas u svoje ime, kako bi dobili ono što im po Ustavu BiH pripada, njihovo političko mjesto. Ako govorimo o građanima, kao stanovnicima ove zemlje, pa postavimo pitanje gdje su oni sada, onda odgovor može biti samo: u bijedi, u slabom obrazovnom sistemu, u nedostatku osnovnih kulturnih vrijednosti, u nemoralu, oni su i bez posla, bez perspektive, bez inspiracije jer im to politika tako servira. Kako stvari rijetko dođu same, onda će stvari postati bolje kada građani uzmu svoj položaj u svoje ruke i izbore se za sva svoja prava.

INTERVIEW.BA: Da li građani mogu biti predsjednici države, direktori javnih kompanija ili mogu biti samo privatnici daleko od javnog budžeta?

KOVAČEVIĆ: Da je ovo normalna država, tada bi ovo pitanje bilo besmisleno. Nažalost, građani ove zemlje, ako nisu izjašnjeni kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, ne mogu biti članovi Predsjedništva BiH, radi te diskriminatorne odredbe Ustava BiH, koju je čak osporio i Europski sud za ljudska prava iz Strassbourga. Nešto je slično i s drugim javnim funkcijama, kao što su direktori javnih preduzeća, u kojima ne može biti niko, ko nije dijelom ili u blizini vrha političkih stranaka koji u zadatom trenutku čine vlast. To je tužna istina o odnosima u ovoj zemlji.

INTERVIEW.BA: Izmjene Izbornog zakona trebale su se desiti u novembru prošle godine, međutim, to se nije desilo, dajte nam tri razloga zašto se to nije desilo?

KOVAČEVIĆ: Prvo, jer tako nešto ne odgovara političkim elitama. Njima je lakše ostvarivati vlast ako učine etničke i svake druge podjele stanovnika Bosne i Hercegovine. Lakše je upravljati malim selom, nego velikim gradom, jer tada bi trebalo da imaš i neki kapacitet, neki potencijal da to obavljaš. Nažalost, političke elite i one osobe koje oni kandidiraju, vrlo često nemaju potrebni potencijal, pa posežu za njima lakšim rješenjima. Drugo, jer matematika često zna biti neumoljiva, pa se radi u sukobu koncepcija kojim se traži barem još jedan mandat više, još jedna stolica, još jedno direktorsko mjesto, odnosno, političke elite prilikom razmatranja izbornog zakonodavstva vode računa isključivo o sebi, a skoro nimalo o interesima građana ove zemlje. To je jako pogrešno. Treće, jer nemate dovoljno aktivnih političkih djelatnika koji će štiti europske principe i standarde, makar im oni ne donosili direktnu korist u vidu glasova na izborima, pa se opet ulazi u politički pragmatizam i za rješenja s kojima se lakše ostvaruje manipulacija nad stanovništvom. Često pomislim, u sebi, kako Europa nije baš za svakoga. Izmjene izbornog zakonodavstva su divan pokazatelj toga.

INTERVIEW.BA: Jučer je bilo oko 500 političara u zgradi na Trgu BiH. Koliko od njih zaslužuje da bude na tom mjestu, a koliko iza rešetaka?

KOVAČEVIĆ: Nisam ja nikakav pravosudni organ da bih mogao dati takvu procjenu. Ali, ako pogledamo otpor koji se pruža europskim principima i standardima, postaje vidno da se neki od političkih aktera plaše ulaska u Europsku uniju, koja otvara prostor u pregovaračkom poglavlju 23. (pravosuđe i osnovna prava) za neke domaće »slučajeve Sanader« kojih vrlo izvjesno ima ovdje. Znate kako ovdje često biva. Prije će neko biti procesuiran jer je ukrao kilogram krompira ili uzeo nešto sitno, malo, nego onaj koji je političkim malverzacijama »hajrovao« milionske iznose. Uvijek se nastoji učiniti da se kola lome na malom djelu, na malom čovjeku, dok su krupne ribe zaštićene interakcijom njihovih zajedničkih interesa u kojima vrlo često dominiraju stvari s one strane zakona. Zato postoje izbori, da se građani »zahvale« nekima, kojima nije mjesto u političkom ambijentu i time će tim nazovi političarima biti izrečena dovoljna kazna. Opet se vraćamo na početak, sve je u rukama građana, jer oni jedini imaju pravo da odlučuju kada dođu izbori.