January 2018

Objavljeno 31.01.2018.

Interview

Aleksandra Pandurević: Ako ne ispravite kičmu i ne pokažete zube, i dalje ćemo svi zajedno tonuti

Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama, predlagača Aleksandre Pandurević (SDS), Borjane Krišto (HDZ) i Mirsada Isakovića (SBB), navodno se odnosi na efikasniju zaštitu osoba koje prijavljuju korupciju, tačnije na unapređenje zakonskog okvira. Zapravo je riječ o korekciji onog što u praksi nije funkcionisalo kako treba. Nije predviđeno kako uzbunjivač gubi svoj status u slučaju zloupotrebe statusa ili smrti. Civilni sektor nije zadovoljan predloženim amandmanima (link..) jer smatraju da je potrebno više i bolje zaštititi prijavitelje. Zašto su predloženi amandmani tehničkog karaktera? Šta je racionalno a šta potrebno? Za Interview.ba o svemu ovome govorila je zastupnica Aleksandru Pandurević.

KORUPCIJA JE NAŠA SVAKODNEVNICA „Danas je korupcija kod nas postala način života. Od onoga kad žena ode na porođaj pa birate ljekara, gurnete mu novac u džep, tražite bolju učiteljicu, tražite vezu, pa sve do tog da se plaćaju radna mjesta…sve je to korupcija. Svemu tome trebamo stati u kraj i svaki dan se na svakom mjestu boriti protiv takvih pojava.“

INTERVIEW.BA: Iako su nevladine organizacije ACCOUNT i Transparency International poslali konsolidovane amandamane na Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju, a koji imaju podršku Evropske unije i Ambasade SAD-a, vi ste odlučili podržati samo dva, tehnička, a ne suštinska. Zašto?

PANDUREVIĆ: Što se tiče tih amandmana neki od njih nisu u skladu sa jedinstvenim pravilima za izradu pravnih propisa u institucija Bosne i Hercegovine. Ono što je bilo u skladu mi smo to uvažili i ja sam lično napisala dva amandmana, gdje se definiše rok u kojem agencija (APIK) mora uskladiti svoje interne pravne akte. Uvaženo je ono što je racionalno i realno.

INTERVIEW.BA: Obzirom da ste vi jedna od malobrojnih političarki koja javno govori o korupciji i potrebi da se korupcija iskorijeni, da li biste podržali napore civilnog društva da izrade potpuno novi prijedlog zakona koji bi pružio potpunu zaštitu zvizdačima u institucijama?

PANDUREVIĆ: Time ne rješavamo problem. Agencija za prevenciju korupcije ima nadležnost prevencije, kao što joj i sam naziv kaže. Problem ovog društva jeste neprocesuiranje korupcije. Naša tužilaštva ništa ne rade! I to Tužilaštva na svim nivoima, od onih okružnih, preko kantonalnih, čast izuzecima, pa do Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Gdje imate nekog političara da odgovara za korupciju, a svi znamo da imaju enormna bogatstva?

Ovdje je potreban zakon o porijeklu imovine, kako bismo raščistili sa korumpiranim političarima. Pogledajte Rumuniju. U Rumuniji njihov tužilac godišnje podigne hiljadu optužnica protiv političara, gdje su poslanici, ministri, gradonačelnici, ljudi iz javnog života… Koliko kod nas imate procesuiranih, a posebno osuđenih?! Nemate.

Kod nas se tužilaštva koriste samo za eventualni politički obračun, spektakularna hapšenja i onda sve to padne u vodu na kraju. Nama treba ono što se dešava u Rumuniji i ja se plašim da naše društvo nije spremno da se sa tim suoči, sve dok nam se ne desi ono što se desilo prije nekoliko dana desilo u Rumuniji, kada su upravo ti političari pokušali da uskrate ovlaštenja tom glavnom tužiocu, koji odlično radi svoj posao, a onda su Rumuni izašli na ulicu. Ovdje treba građani da izađu i da kažu ‘ mi želimo da tužilaštva rade svoj posao, da kriminalci budu u zatvorima’. Ovdje se ljudi hapse za šverc npr. 200 g duvana, a kada ukradete 20 miliona onda ste počasni i ugledni građanin ovog društva.

INTERVIEW.BA: Oko 29. 000 državnih službenika je zaštićeno ovim zakonom, ali gotovo niko ne prijavljuje korupciju. Šta biste Vi preporučili da ih ohrabrite?

PANDUREVIĆ: Trebaju biti hrabriji. Vrlo često dođem u situaciju da mi neko ispriča, ja kažem OK, evo otiđite u Tužilaštvo, otiđite u SIPA-u prijavite. Oni na to odgovore: „Ja to ne smijem, ja to ne mogu“.

Ako ne ispravite kičmu i ne pokažete zube i dalje ćemo svi zajedno tonuti.

Ljudi treba da budu odgovorni i da reaguju na svaki pokušaj korupcije. Da prijave. Danas je korupcija kod nas postala način života. Od onoga kad žena ode na porođaj pa birate ljekara, gurnete mu novac u džep, tražite bolju učiteljicu, tražite vezu, pa sve do tog da se plaćaju radna mjesta…sve je to korupcija. Svemu tome trebamo stati u kraj i svaki dan se na svakom mjestu boriti protiv takvih pojava.

Objavljeno 31.01.2018.

Interview

Ivana Korajlić: Kome zvižde zviždači iz institucija BiH?

Na 55. Sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine našao se Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama Bosne i Hercegovine, predlagača poslanika Aleksandre Pandurević, Borjane Krišto i Mirsada Isakovića. Iako pozdravljaju inicijativu izmjena i dopuna, predstavnici civilnog sektora smatraju da nisu dovoljne I da ne nude veću zaštitu potencijalnim prijaviteljima. Do danas svega 5 prijavitelja iz instutucija dobili su status zaštićenog prijavitelja. O svemu ovome, za Interview.ba, govori Ivana Korajlić iz Transparency International BiH.

STRAH OD POSLIJEDICA “Postoji generalno veoma nizak nivo spremnosti građana, pa i onih zaposlenih u institucijama, da prijavljuju korupciju. Sve iz straha da će trpjeti posljedice, biti spriječeni u daljem napredovanju ili jednostavno iz razloga što smatraju da njihova prijava neće ništa promijeniti, odnosno da se po njoj neće postupati, a da odgovorni neće biti procesuirani.”

INTERVIEW.BA: Transparency International BiH i INFOHOUSE ispred mreže Account, pripremili su konsolidovane amandmane za izmjene i dopune zakona o zaštiti prijavitelja korupcije u BiH. Šta tačno želite promijeniti u zakonu i u čiju korist?

KORAJLIĆ: Osnovni motiv je jačanje pravne zaštite prijavitelja korupcije i unapređenje procesa, odnosno otklanjanje nedostataka i prepreka koje su zabilježene u dosadašnjoj primjeni Zakona. Prevashodno nastojimo regulisati dodjelu i prestanak statusa uzbunjivača i to na način da se odluke o ovim okolnostima donose u formi rješenja čime bi se predvidjelo pravo na pravnu zaštitu (potencijalnim) prijaviteljima korupcije. Intencija predloženih izmjena je da se poboljša kvalitet zaštite koju uživaju prijavitelji, bilo da se radi o već zaštićenim ili onima koji zahtijevaju taj status.

INTERVIEW.BA: Ovaj zakon štiti državne službenike u BiH kojih, po nekim procjenama, ima oko 29.000. Iznimno je mali broj prijava korupcije od strane ovih službenika, a samo 5 osoba dobilo je status zaštićenog prijavitelja. Da li je razlog u opravdanom strahu ovih 29.000 službenika ili u nečem drugom?

KORAJLIĆ: Broj osoba koje su dobile status zaštićenog prijavitelja je srazmjeran broju lica koja uopšte prijavljuju korupciju. Postoji generalno veoma nizak nivo spremnosti građana, pa i onih zaposlenih u institucijama, da prijavljuju korupciju. Sve iz straha da će trpjeti posljedice, biti spriječeni u daljem napredovanju ili jednostavno iz razloga što smatraju da njihova prijava neće ništa promijeniti, odnosno da se po njoj neće postupati, a da odgovorni neće biti procesuirani. Osim toga, tu se postavlja i pitanje veoma ograničenih nadležnosti APIK, koja sama ne može postupati po prijavama, već samo osigurati pravnu zaštitu, što dodatno može predstavljati odvraćajući faktor. Da bi se bilo ko motivisao, prije svega se mora ojačati pravni okvir, ali i institucionalni, u pogledu nadležnosti APIK, a zatim i pokazati jasne rezultate koji bi dalje mogli ohrabriti sve one koji su svjedoci korupcije ili bilo kojih drugih nepravilnosti da ih prijave.

INTERVIEW.BA: Borite se godinama za Zakon o sukobu interesa koji je nedavno vraćen korak nazad u proceduri. Čega se to boje političari – šta bi im ovaj vaš prijedlog oduzeo?

KORAJLIĆ: TI BiH već godinama ukazuje na nedostatke u sistemu sprečavanja sukoba interesa i kontrole imovinskih kartona javnih zvaničnika. Inicijativom za usvajanje novog zakona bi se: proširio krug lica na koja se zakon primjenjuje, jasno definisala ograničenja i postupanja, uspostavilo nezavisno tijelo za primjenu zakona, te kontrola nad tačnošću podataka u imovinskim kartonima. Iako je napravljen pozitivan korak u smislu upućivanja prijedloga Zakona o sprečavanju sukoba interesa u institucijama BiH od strane 8 zastupnika Predstavničkog doma PSBIH, on je trenutno zastao u procedure. Ja se nadam da nećemo opet doći u situaciju da je pokazana volja bila samo deklarativna. Sam prijedlog, koji moram naglasiti nije naš, već je sačinjen kroz konsultacije sa predstavnicima institucija, a posebno zastupnicima u Parlamentu i upućen je od strane predstavnika različitih političkih opcija, nije tu da nekome oduzme neka prava! Naprotiv tu je da uvede jasna pravila za sve nosioce javnih funkcija, koja bi trebalo da spriječe pojavu drugih oblika korupcije, te da ojača nezavisnost primjene zakona, s obzirom na to da sadašnju Komisiju čine upravo predstavnici Parlamenta, koji su samim tim u sukobu interesa. Upućivanje ovog prijedloga u parlamentarnu procedure je odlična prilika i samim parlamentarcima da pokažu da su zainteresovani za uspostavljanje mehanizama za osiguranje integriteta javnih zvaničnika, te da nemaju šta da kriju.

Nadam se da ovo neće biti iskorišteno u predizbornim međustranačkim sukobima.

Dženana Alađuz, INFOHOUSE

Prijavi korupciju i doživi suspenziju

Javnosti je poznat slučaj dvogodišnje suspenzije Danka Bogdanovića, službenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH, kojem je od strane APIK-a dodijeljen status zaštićenog uzbunjivača, a kojeg je direktor, u znak odmazde, suspendovao s posla 29. 07. 2013. Suspenzija je trajala skoro dvije godine, odnosno sve do 04. 06. 2015., kada je naloženo njegovo vraćanje na posao. Glavni razlog dugog postupka bio je upravo nepostojanje precizno definisanih rokova.

U Zakonu ali i u ovom Prijedlogu izmjena i dopuna zakona ostaje nejasno na koji način i kojim aktom APIK donosi odluku o obustavljanju pružanja zaštite, te ima li u tom slučaju uzbunjivač pravo na žalbu? Iako smatram da je bolje imati ikakav zakon nego nikakav, ovaj je potrebno dobro preraditi, ako hoćemo da se državni službenici osjećaju sigurno da prijave korupciju.

Objavljeno 29.01.2018.

Interview

Selma Hadžihalilović: „Čime si ga isprovocirala?“

„#SadaKažem da sam godinama žrtva nasilja. Imam ime i prezime i pod punim imenom i prezimenom kažem da sam prije 9 godina bila žrtva silovanja i da do sada nikome nisam rekla.“ Možete li zamisliti da žene u našoj zemlji imaju slobodu i prostor da otvoreno govore o preživljenom nasilju? Žene širom svijeta su to počele kroz #metoo globalnu kampanju. Koliko je bh. društvo spremno da podrži ovakve kampanje jedno je od pitanja na koje je za interview.ba govorila dugogodišnja aktivistica i feministica, Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE.

PONOVO JE PROBLEM NOVAC “Možete li samo zamisliti ženu koja trpi nasilje, koja je u momentu hrabro odlučila da se suprotstavi i potraži pomoć i podršku – i u tom trenutku čuje kako su sigurne kuće u BiH pred zatvaranjem jer nema dovoljno novaca za njihovo održavanje?”

#SadaKažem da sam u 21. godini bila žrtva silovanja na spoju. Zove se Dejan i iz Velesa je. Toliko znam.

Edit: Vidjela sam ga izdaleka u nekom supermarketu poslije dugo godina, nekontrolirano sam počela plakati i cijelo tijelo mi se treslo. Potražila sam prvo mjesto da se sakrijem. Jer, sramota (plač i tijelo u grču – to je bio moj stid).”

INTERVIEW.BA: Žene su u Makedoniji odlučile progovoriti o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju i to kao dio #metoo kampanje. Da li je ovako nešto moguće i u našoj zemlji?

HADŽIHALILOVIĆ: Ne samo u Makedoniji, u Americi, Švedskoj… ova kampanja je imala veliki odjek i pokrenula je određene promjene. Čitam novinske izvještaje sa svjedočenjima preko 150 vrhunskih sportistkinja američkog gimnastičkog tima na suđenju zvaničnom ljekaru njihove gimnastičke asocijacije… Ali opet je dobro slušati nevjerovatne hrabre mlade žene koje su progovorile protiv nasilja. Njihova svjedočenja su strašna ali je njihova hrabrost veličanstvena!

Hrabrost koju su iskazale brojne utjecajne glumice, žene iz politike i poslovne sfere je pokrenula neku promjenu. Žene su počele progovarati – a progovaranje je prvi korak ka izlasku iz kruga nasilja. Ja svakako ohrabrujem sve aktivistkinje i aktiviste, kao i građanke i građane da se odupru nasilju. Za nasilje nema opravdanja, za nasilje nema tolerancije.

Samo ako zajedno ustanemo i kažemo NE, iskažemo svoju solidarnost i pružimo maksimalnu podršku onima koje/i su preživjeli bilo kakav oblik nasilja – možemo zaista reći da smo odgovorne/i ne samo prema sebi samoj/ima već i prema društvu kojem pripadamo.Ponavljam – za nasilje nad djevojčicama i ženama nema opravdanja!

INTERVIEW.BA: Mislite li da bi takva akcija imala podršku bh. društva?

HADŽIHALILOVIĆ: Sigurna sam da da.

#SadaKažem!

“Imam drugaricu koja je prije petnaestak godina morala biti hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu. Kad sam je posjećivala, nastojale smo razgovarati o stvarima izvan bolnice i o tome koliko će biti bolje kad liječenje završi. Na kraju jednog susreta, šapćući mi je ispričala da, uvijek kad je na dežurstvu, jedan član personala joj se ugurava u bolnički krevet usred noći. “Objašnjavao” joj je da je sve to zato da bi je on malo “osvježio”.

INTERVIEW.BA: Nasilje u porodici, nasilje nad ženama te seksualno zlostavljanje može biti direktna posljedica patrijarhata. Da li žene u BiH prijavljuju nasilje?

HADŽIHALILOVIĆ: Nedostatak javne podrške, nedostatak afirmativnih akcija, loše politike sankcionisanja, rodni stereotipi u udžbenicima – sve su faktori koji utiču na (ne)prijavljivanje nasilja u zajednici. Možete li samo zamisliti ženu koja trpi nasilje, koja je u momentu hrabro odlučila da se suprotstavi i potraži pomoć i podršku – i u tom trenutku čuje kako su sigurne kuće u BiH pred zatvaranjem jer nema dovoljno novaca za njihovo održavanje?

Kako je ženama koje trpe fizičko nasilje i koje su i pri tome ekonomski ovisne koje ne mogu nikako da pronađu zaposlenje jer recimo imaju preko 40 godina starosti? Strah od stigme, strah od osude – i dalje uvijek postavimo pitanje „čime si ga isprovocirala“ umjesto da reagujemo na sami prvi nagovještaj nasilja.

INTERVIEW.BA: Gdje je zlostavljanje najčešće? U školama, na fakultetima, na poslu ili pak u domovima? Šta su Vaša iskustva pokazala?

HADŽIHALILOVIĆ: Naša iskustva govore da se nasilje dešava u svim društvenim slojevima i u istoj mjeri u javnosti koliko u privatnosti doma. Često se kaže da je obrazovanje ključ, ali kako osnažiti djevojčice,djevojke,žene ako su nam i sami udžbenici prepuni stereotipa i predrasuda? Ili nasilje prema samostalnim roditeljkama u vidu nepostojanja alimentacionog fonda koji bi omogućio kakvu takvu ekonomsku stabilnost i rasteretio socijalne službe. Ili činjenica da naše kolegice koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica ne mogu učestvovati u bilo kakvom kulturnom životu – jer ne mogu ući u kina i pozorišta. Ili vršnjačko nasilje nad djetetom sa invaliditetom na javnom mjestu dok odrasli nijemo posmatraju?

INTERVIEW.BA: Bh. društvo je i danas dosta patrijahalno, a rodna ravnopravnost u praksi skoro pa ne postoji. Među ostalim, vi godinama pokušavate to promijeniti na bolje. Koliko ste u tome uspjeli?

HADŽIHALILOVIĆ: Nisam sklona uspjeh po ovom pitanju mjeriti brojkama, i nisam sigurna da li uopšte možemo govoriti o uspjehu u ovom kontekstu. U Bosni i Hercegovini postoji vrlo jaka „scena“ aktivnih žena, što kroz njihov lični angažman, što kroz djelovanje ženskih formalnih i neformalnih grupa/organizacija, mreža i inicijativa, ali i dalje, i pored činjenice da nas je preko 51% u udjelu stanovništva – mi smo nevidljive. Ta nevidljivost je direktna posljedica patrijarhalnog odnosa prema ženama, kao i nepoznavanje osnovnih principa ljudskih prava i rodne ravnopravnosti. Mi smo sa druge strane i ponosne i kritične na svoj rad. Jako puno radimo na prevenciji rodno zasnovanog nasilja, učestvujemo i doprinosimo radu koalicija, inicijativa, podnosimo svoje komentare na predložena zakonska rješenja, učestvujemo u radu nekoliko vrlo javno vidljivih mreža poput Ženske mreže BiH, pripremamo zajedno sa drugim ženskim organizacijama vrlo zahtjevne izvještaje u sjeni po pitanju međunarodnih konvencija i/ili drugih bitnih političkih dokumenata – ali i dalje nismo dovoljno vidljive i ne učestvujemo u raspodjeli moći.

#SadaKažem je feministička inicijativa čiji je cilj denormalizacija seksualnog uznemiravanja i nasilja iz pozicije moći preko ohrabrivanja žena da javno podijele svoje lične priče o situacijama u kojima su se osjetile seksualno ugrožene, uznemirene ili napadnute. Ova svjedočanstva mučni su pokazatelj žena koje su pokazale hrabrost.

Više o temi na:

IZVJEŠTAJ UDRUŽENIH ŽENA BANJA LUKA I CENTRA ŽENSKIH PRAVA ZENICA

Alternativni izvještaj o provedbi CEDAW Konvencije

ISTRAŽIVANJE FONDACIJE CURE

Objavljeno 26.01.2018.

Interview

MERLINKA U SARAJEVU Lejla Huremović: U ovom društvu skandala još nije uredu da budemo to što jesmo

Vlasti u našoj zemlji još uvijek nisu otvorene za drugo i drugačije. Homofobija je sveprisutna u bh. društvu i najčešće je rezultat neznanja i predrasuda. „To će se uskoro morati promijeniti“ – smatra Lejla Huremović iz Sarajevskog otvorenog centra. Za Interview.ba govori o važnosti legalizacije istospolnih brakova, o potrebi da BiH bude otvorenija te, kako kaže, o očiglednom pomaku koji je napravljen poslijednjih godina.

PRVI GAY KLUB U SARAJEVU “Želim biti pozitivna i misliti da se ti prostori svakodnevno osvajaju. Danas Art kino Kriterion, sutra će biti još neki klub. Ne bi me čudilo da u vrlo skorijoj budućnosti budemo imali i prvi gay klub u Sarajevu. Zašto da ne , jer postoji zajednica, potrebni su joj partiji, potreban im je i siguran prostor i druženja. Vjerujem da će već u skorijoj budućnosti neko od gazda ili gazdarica kafana prepoznati to kao biznis i da ćemo imati gay klub.”

INTERVIEW.BA: Šta nakon „Merlinke“ koja je na izvjestan način praznik za LGBT populaciju? šta je sa preostalih više od 360 dana u godinu? I šta festival predstavlja u ovom našem okruženju?

HUREMOVIĆ: Ne bih ja baš rekla bukvalno da je festival „Merlinka“ praznik za LGBT osobe. „Merlinka“ festival je jedan od najvidljivijih događaja koji Sarajevski otvoreni centar radi. To je vrlo važno. „Merlinka“ festival ima i svoju prošlost i te nemile događaje koji su se desili, i što je vrlo važno naglasiti, ima i otpor. Festival queer filma je prije svega, tu bi se trebali gledati dobri filmovi, te da se uživa u dobroj atmosferi. Vrlo je važno napomenuti da ovaj festival postoji kao još jedan od vidova borbe za ravnopravnost LGBT osoba. On ima svoju političku pozadinu koju ne smijemo nikada zaboraviti. Zato je vrlo važno da svi građani i građanke ovog grada i države znaju da ovaj festival nije poput Sarajevo film festivala, nego zaista iza njega stoji neka grupa ljudi, jedna zajednica koja je diskriminisana i nad kojom se vrši nasilje. Ovo je samo jedan od oblika kojim se još borimo za ravnopravnost i protiv nasilja i diskriminacije. Šta sta ostalih 364 dana, pa mi u SOC-u radimo različite aktivnosti. I prikazivanje filmova van „Merlinka“ festivala, druženje sa LGBT zajednicom, i partije i diskusije, treninge. Apsolutno različite stvari radimo tako da nije mrtva godina. Svaki dan se užurbano radi i svaki dan se nekako kroz različite kanale dolazi do boljeg stanja i života LGBT osoba.

INTERVIEW.BA: Je li legalizacija istospolnih brakova u BiH samo misaona imenica?

HUREMOVIĆ: Mislim da nismo toliko daleko. Prije svega potrebno je reći u kakvom kontekstu živimo , a to je da u Bosni i Hercegovini već postoje istospolni parovi i oni žive i grade svoje odnose i svoje porodice. Naprosto rade isto što i ostali ljudi u ovom društvu. Jedina razlika je što nisu zakonski nisu prepoznati kao zajednica. To je nešto što sad slijedi i Sarajevskom otvorenom centru ali generalno i aktivistima i aktivistkinjama i ovoj državi. Moramo regulisati pitanje istospolnog partnerstva. Ne smijemo dopustiti da u državi imamo ljude koji žive tu i plaćaju poreze, sve doprinose ovoj državi i pri tome imaju svoje zajednice, a da nisu zakonski prepoznati. Mi ćemo kao Sarajevski otvoreni centar u budućnosti raditi baš intenzivno na zagovaranju da se usvoji jedan takav zakon. Mislim u kontekstu ulaska u Evropsku uniju jedno od vrlo bitnih stvari je, ne nužno gay brak, ali definisanje kroz zakon na bilo koji način istospolnih zajednica. Država i svi mi zajedno ćemo baš u bliskoj budućnosti mnogo raditi.

VREMEPLOV – GDJE SMO TO ZAPELI?

Bosna i Hercegovina

Godina je 2015. Zajednička komisija za ljudska prava Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine održala je tematsku sjednicu povodom 17. maja, Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije. Ovo je prvi put da neko zakonodavno tijelo u Bosni i Hercegovini raspravlja o stanju ljudskih prava LGBT osoba, te predstavlja historijski trenutak u borbi LGBT pokreta u BiH.

Evropa

Godina je 2001. Holandija je priznala istospolne brakove. 1. aprila te godine, na dan kada je zakon stupio na snagu, četiri para, šest muškaraca i dvije žene, vjenčali su se u ponoć.

INTERVIEW.BA: U Sarajevu ne postoje gay klubovi kao ni neka „sigurna mjesta“ gdje bi se gay osobe družile. Gdje smo to zapeli u tranziciji? Možemo li to promijeniti?

HUREMOVIĆ: Da. Činjenica je da postoji samo nekoliko prijateljskih klubova u Sarajevu u kojima se LGBT osobe osjećaju djelimično sigurno. Jedno od takvih mjesta jeste definitivno Art- kino Kriterion. Prije nekoliko godina je postojao klub FIS u kojem su se gotovo svaki vikend održavali LGBT partji. To je bilo vrlo važno za druženje, jačanje i generalno za život LGBT osoba. Vrlo je bitno nekako znati da LGBT osobe u ovom društvu nisu izolovane. Sve ono što pogađa državu i obične građane i građanke pogađa i LGBT osobe, jer su i one obične građanke i građani. Ne bih rekla da smo nazadovali kao društvo. Sporije idemo zbog svih problema koji jesu tu oko nas. Želim biti pozitivna i misliti da se ti prostori svakodnevno osvajaju. Danas Art- kino Kriterion, sutra će biti još neki klub. Ne bi me čudilo da u vrlo skorijoj budućnosti budemo imali i prvi gay klub u Sarajevu. Zašto da ne , jer postoji zajednica, potrebni su joj partiji, potreban im je i siguran prostor i druženja. Vjerujem da će već u skorijoj budućnosti neko od gazda ili gazdarica kafića prepoznati to kao biznis i da ćemo imati gay klub.

INTERVIEW.BA: I dok se aktivisti za LGBT prava zaista bore i ističu svoju seksualnu opredjeljenost, ostali često šute. Zašto je to tako?

HUREMOVIĆ: To je zbog konteksta društva u kome živimo. Homofobija je izražena, i nasilje, između ostaloga.

Ipak, situacija se poboljšala kada uzmemo u obzir samo nekoliko godina. LGBT osobe izlaze iz ormara. Bitno je naglasiti da nije važno da svaka LGBT osoba bude u javnosti, u medijima, jer je to prosto nemoguće. LGBT izlaze iz ormara svojim roditeljima, svojim prijateljima, sestrama, braći , na fakultetu, u srednjoj školi, na radnim mjestima. To je mnogo važnije.

Ne može svako biti javna osoba, to je nekako logično. Ipak, vrlo je važno da govorimo i pričamo o svojoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu našim prijateljima jer su oni sutra naša podrška. Ono što je interesantno reći, pošto SOC ima psihološko i pravno savjetovanje, mogu reći da se u zadnje vrijeme jako mnogo mladih LGBT osoba u srednjim školama osjeća osnaženo da se autuju. To je zaista pohvalno. S druge strane, nažalost, mnogi od njih se susreću sa nasiljem ili/i diskriminacijom i to je polje na kome će se zaista mnogo morati raditi. Generalno problem nije samo u vršnjačkom nasilju, nego problem dolazi i od strane nastavnika i profesora koji su isto tako puni stereotipa i predrasuda. Oni šire diskriminaciju.

INTERVIEW.BA: Rekli ste da kultura i umjetnost mnogo doprinose vidljivosti LGBT osoba u našem društvu. Prije četiri godine je došlo do napada na neke osobe u Kriterionu u vrijeme „Merlinke“ – nakon čega su došle dati podršku javne osobe, npr. Damir Imamović, Jasmila Žbanić itd. Da li javne ili poznate osobe daju određenu vrstu podrške kroz svoje djelovanje , ili je to pak’ čisto promovisanje sebe?

HUREMOVIĆ: Nakon tog događaja bilo je dosta javnih ličnosti koje je dalo podršku. Nama je to vrlo važno. Ima određen broj javnih ličnosti koji dolaze i na festival i poslije te 2014. svake godine i daju podršku. Ja bih rekla da je taj broj još uvijek mali jer upravo umjetnici i umjetnice, režiseri i režiserke, muzičari i muzičarke, glumci i glumice su vrlo važni nama kao podrška, jer ljudi njih vole. Publika ih voli. Da oni kažu da su bili na festivalu, da podijele fotografiju i daju podršku festivalu. Nama je to vrlo važno.

Pozivam sve javne ličnosti da se odvaže i da dođu na festival i daju podršku, jer mogu biti vrlo bitna karika u našoj borbi generalno.

INTERVIEW.BA: Nakon jednog pohoda u prirodu i osvajanja planinskog vrha ovdje u BiH, nakon sto se zavijorila zastava sa duginim bojama, ostaje žal i činjenica da planina i priroda nisu slobodni i jednaki za sve? Huligani napadaju i u gradu ali i u prirodi?

HUREMOVIĆ: Nažalost je tako. Mislim da i planine nisu izolovane od homofobije koja vlada u ovom društvu. Tako ni ta divna priroda koja je bila oko nas nije nas sve zaštitila da budemo naprosto miroljubivi ljudi. Nažalost, moramo da shvatimo činjenicu da živimo u takvom društvu da se ne možemo nigdje opustiti i nigdje ne možemo još uvijek slobodno se kretati i biti ono što jesmo. Pomenuti događaj jeste bio zaista onako, možda jedan šamar za sve nas, ali isto tako i opomena da treba još više da se borimo i da nikad ne odustajemo pred huliganima kao što je bio taj dan.

INTERVIEW.BA: Šta mislite da li mediji i javnost jedva čekaju nekog novog kao što je npr. Božo Vrećo ?

HUREMOVIĆ: Mi živimo u društvu spektakla. Preplavljeni smo reality show-ima i zvijezdama koje preko noći postaju zvijezde. Samo je bitno da ima što više žutila. Tako da vjerujem u tom kontekstu -da. Ali ja bih, prije svega, rekla da je Božo Vrećo jedan dobar umjetnik i to je najvažnije. Ostalo ne bih komentarisala, jer smatram da mediji isto tako imaju odgovornost da se kane više tog žutila i da se posvete bitnim stvarima. Ne možemo nekoga da cijenimo po istupima u medijima nego po njegovoj umjetnosti i kvalitetu.

Objavljeno 25.01.2018.

Interview

Fra Mile Babić: Danas smo svi žrtve pa niko nikada nije kriv

“Izvinjavam im se ako sam ih nehotice povrijedio, ali to je rana koju sam napravio bez namjere. To me jako boli.” Izjavio je ovo nedavno poglavar Rimokatoličke crkve papa Franjo nakon što je jednom izjavom zaštitio čileanskog biskupa Juana Barrosa koji je optužen za zataškavanje seksualnog zločina. Tim povodom naš sagovornik bio je Fra Mile Babić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osim goruće teme o papinom izvinjenju žrtvama, te da li će ono koristi ugledu Pape kao vjerskog poglavara ili ne, za Interview.ba, Babić govori i zbog čega bi se jedan vjerski poglavar koji djeluje u BiH trebao izvinuti i koliku bi težinu imalo to njegovo izvinjenje za bolji suživot.

VOJSKA PROTIV ŽENA, DJECE I CIVILA “Ovaj rat u BiH (1992-95) nije bio rat vojske protiv vojske, nego uglavnom rat vojske protiv žena, djece i civila. Iz toga slijedi da su u ovom ratu počinjeni masovni zločini, prekršene su sve konvencije o ratovanju i svi principi čovječnosti. Sve je to u proturječju s moralnim i religioznim principima naših abrahamskih religija u BiH.”

INTERVIEW.BA: Da li se kod nas u Bosni i Hercegovini ijedan od četiri vjerska poglavara javno izvinuo zbog neke svoje izjave ili postupka?

Babić: Vjerujem da je toga bilo, ali se sada ne mogu sjetiti konkretnih izjava. No, svu krivnju ne možemo prebacivati na vjerske poglavare, jer moć veću od njihove imaju nacionalne stranke i njihovi poglavari. A tko ima veću moć, ima i veću odgovornost. Kod nas u BiH stanje je loše, jer se naše kolektivne psihičke bolesti i naša zla uzajamno potpomažu. Francuski filozof Pascal Bruckner napisao je o tome knjigu. On piše kako u cijelom svijetu, a osobito kod nas na prostoru bivše Jugoslavije, vladaju dvije bolesti ili dva zla stanja: viktimizacija i infantilizam.

Viktimizacija se javlja onda kad svi sebe proglašavaju žrtvom tako da nitko iz našega kolektiva nije nikada kriv, jer se počinitelji zla nalaze među drugim narodima. Infantilizam se javlja kad se odrasli ljudi ponašaju kao djeca: počine zlo, premda toga uopće nisu svjesni. Uglavnom sebe smatraju nedužnima, a zlima smatraju pripadnike drugih naroda. Tako kod nas ljudi počine velika zla, a zločincima proglase pripadnike drugih naroda i religija.Nisu sposobni ni spremni priznati svoje vlastito zlo. Jednostavno, oni nikada nisu krivi. A bez priznanja te krivice nema promjene na bolje. Ako kod nas netko prizna svoju krivicu i prizna da su također i pripadnici njegova naroda krivi, taj biva proglašen izdajicom i izrodom svoga naroda. Zamislimo to stanje: svi se smatraju bezgrešnima, a naša je zemlja prva u korupciji, pljački i općoj nesigurnosti. Upravo činjenica da ljudi nisu toga svjesni jest velika katastrofa.

INTERVIEW.BA: Papa Franje se nedavno javno izvinuo jer je branio biskupa optuženog da je zataškavao seksualno zlostavljanje. Da li ovo izvinjenje koristi ugledu Pape kao vjerskog poglavara ili šteti?

Babić: To da se Papa ispričao zato što je branio čileanskoga biskupa Juana Barrosa, optuženoga za zataškavanje seksualnoga nasilja što su počinili neki svećenici njegove biskupije, pridonosi ugledu pape Franje kao poglavara katolika cijeloga svijeta. Papa Franjo kaže da je time nehotice povrijedio žrtve nasilja i da ga to jako boli. Treba napomenuti da danas ljudi masovno čine zlo, a da toga nisu svjesni. Danas nam prijete ekološka, nuklearna i ekonomska katastrofa koje su rezultat našega zlog djelovanja. Humanistička bit kršćanstva i ostalih velikih religija sastoji se upravo u tome da se kajemo za svoje grijehe jer je bez kajanja nemoguća promjena nabolje. Bez radikalne samokritike ne možemo izaći iz svijeta nasilja te ćemo i dalje zapadati u moderno barbarstvo. Na početku svake sv. Mise u kojoj slavimo spomen na Isusovu muku, smrt i uskrsnuće, mi se kršćani kajemo za svoje grijehe. Dakle, priznajemo da smo ih počinili mišlju, riječju, djelom i propustom.

INTERVIEW.BA: Zbog čega se jedan vjerski poglavar, posebno onaj koji djeluje u BiH, treba izvinuti i koliku bi težinu imalo to njegovo izvinjenje za bolji suživot kojem streme?

Babić: Vjerski poglavari u BiH čine veliku stvar za svoju vjeru i za opće dobro onda kad u ime načela svoje vjere i morala progovore o ponašanju svojih vjernika u ratu i poslije rata.

Dostatno je da kažu jesu li vjernici, koji su počinili zločine u ratu, izdali moralne i religiozne principe svoje vjere.

Ovaj rat u BiH (1992-95) nije bio rat vojske protiv vojske, nego uglavnom rat vojske protiv žena, djece i civila. Iz toga slijedi da su u ovom ratu počinjeni masovni zločini, prekršene su sve konvencije o ratovanju i svi principi čovječnosti. Sve je to u proturječju s moralnim i religioznim principima naših abrahamskih religija u BiH. Politike koje su dovele do rata i zločina nisu valjale i to treba jasno reći ako želimo izaći iz svijeta nasilja.

Kao pozitivan primjer na koji se svi poglavari mogu ugledati navodim govor kardinala Franje Kuharića, koji je 10. 8. 1991. (dakle, u ratu) u Petrinji, na ruševinama crkve sv. Lovre, rekao: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!”

Objavljeno 24.01.2018.

Interview

Muhamed Ramić, veteran u dizanju tegova: Ja na treningu za 1,5 h podignem 10 -15 tona, a to nijedan mlađi ne može

Sedamdesetdevetogodišnji Muhamed Ramić svaki svoj dan počinje u teretani. Nakon uobičajenog zagrijavanja, svako jutro digne između 100 i 150 kg tegova. Muhamed je veteran u dizanju tegova ali je i otac četveromjesečne bebe. Za Interview.ba kaže da je otkrio eliksir mladosti. Danas je jedan od najstarijih dizača tegova u našoj zemlji, a provjereno i najstariji čovjek koji vježba u jednoj sarajevskoj teretani. Radije broji medalje nego godine. Trenutno se priprema za dva prvenstva u dizanju tegova – Evropsko prvenstvo u Budimpešti i za Svjetsko u Barseloni.

GODINE SU SAMO BROJ? „Želja mi je da dočekam bar jedan rođendan kćerke da ga zajedno proslavimo, da budem skroman, a i objektivan.“

Muhamed na svojim plećima tokom treninga podigne više od deset tona. Marljivo vježba, isto kao i prije šezdeset godina kada je počinjao svoju karijeru. Ta ljubav na “prvi pogled” i dalje traje. Danas je veteran u kategoriji do 94 kilograma. Na pragu osamdesete godine, ali vispren i poletan kao mladić u najboljoj životnoj dobi, dokaz je da su godine samo broj, a ne prepreka.

INTERVIEW.BA: Čini se da ste otkrili eliksir mladosti, hoćete li nam otkriti recept?

RAMIĆ: Eliksir mladosti je moj trening i sportski način života ali i žena koju volim i koja voli mene. To mi je sve! Ne volim alkohol, ne volim duhan, našao sam sebe u sportu i rekreaciji. Imam namjeru da aktivno treniram dok god mognem, nemam namjeru prekidati.

INTERVIEW.BA: Skoro svako jutro viđam Vas u teretani, vježbate? Koliko je snage potrebno danas za neke vježbe koje su Vam ranije bile usputne?

RAMIĆ: Kad sam bio mlađi normalno da sam imao više snage. Iste vježbe koje sada radim, da sam radio sa većim težinama i radio sam lakše nego sad, ali ja sam zadovoljan. Ja sada na treningu za sat i po vremena podignem deset do petnaest tona, a to nijedan mladi ne može. Ne bojim se ni jednog mladog što se tiče fizičke kondicije!

INTERVIEW.BA: Kako reaguju Vaši prijatelji, rodbina ili poznanici na činjenicu da ste još uvijek tako aktivni?

RAMIĆ: Ljudi različito reaguju. Oni koji se ne razumiju u sport kažu da to nije više za mene. Ovi drugi, koji imaju u sebi sportskog duha kao i ja, oni to podržavaju i odobravaju. Ja se tu nalazim i mislim da ne radim ništa loše.

INTERVIEW.BA: Jednom ste izjavili: “Dok hodam, baviću se sportom”, i dalje ste istog stava?

RAMIĆ: Upravo tako, dobro ste rekli, što bi rekli Sinjani, pogodili ste u “sridu”. Sad se trenutno spremam za međunarodno takmičenje od 16. do 23. juna u Budimpešti, to je Evropsko prvenstvo i nadam se jednoj od medalja. Zatim ima polovinom avgusta Svjetsko prvenstvo u nemirnoj Kataloniji u Barseloni i nadam se da ću se i tu okititi zlatnom medaljom.

INTERVIEW.BA: Šta ima mladost a nema starost i obratno?

RAMIĆ: Mladost ima mladost, a starost ima iskustvo. Rijedak je slučaj da je osoba i mlada i iskusna jer tek sa godinama ide iskustvo, zar ne?! Ne treba pretjerivati ni u čemu, ni u treningu ni u hrani. Što bi se reklo medicinskim jezikom, treba sve dozirati.

Muhamed Ramić je vice prvak bivše Jugoslavije, višestruki prvak Bosne i Hercegovine u seniorskoj i veteranskoj konkurenciji. Bio je treći na Svjetskom prvenstvu veterana, a drugi u Evropi. Osvajač je mnogobrojnih medalja i priznanja. Najradije se danas sjeća Svjetskog prventva u Danskoj 1987. kada je kao nagradu za fer play ponašanje dobio televizor u boji.

INTERVIEW.BA: Ljubav je pokretač svega?

RAMIĆ: Apsolutno, pogotovo ako se nađu dvije srodne duše. Nezgodno je ako dvije osobe govore istim jezikom, a ne razumiju se bez obzira u kojoj sferi života to bilo.

INTERVIEW.BA: Vaša supruga od Vas je mlađa 50 godina. Znatna je to razlika. Šta su Vaše godine a šta njene donijele u brak?

RAMIĆ: Ona je u naš brak donijela mladost, a ja iskustvo. To je žena koja se rijetko rađa. Ona je finansijski obezbijeđena, tako da nije imala nikakvog razloga i interesa da bi se sa mnom zabavljala, živjela, da bi sa mnom imala malu kćerkicu Aru… Ona kaže da sam je osvojio svojom dobrotom, šarmom i iskrenošću. Ona je ocijenila da je to to!

INTERVIEW.BA: Šta je lakše podići sa 79. godina, teg ili bebu?

RAMIĆ: Lako je i jedno i drugo ako se voli! Postati otac u ovoj životnoj dobi, ne možete zamisliti kakav je to osjećaj.

Želja mi je da dočekam bar jedan rođendan kćerke da ga zajedno proslavimo.INTERVIEW.BA: Ima li danas Fer play-a u sportu ali i u životu?

RAMIĆ: Ima ali jako malo. Ljudi su zavidni, nije džaba ona latinska izreka, “Homo homini lupus est”. Ljudi su zavidni. Dobro se sjećam one čuvene rečenice Đorđa Balaševića: “U tvojoj zemji sve će ti oprostiti sem uspjeha” i to se pokazuje u svim sferama društva.

INTERVIEW.BA: S obzirom na to da posjedujete zavidno životno iskusvo, postoji li neka “čarobna” formula kako prepoznati kakva je ko ličnost?

RAMIĆ: Teško je to procijeniti, obzirom da se ljudi pretvaraju. Obzirom da ljudi nisu iskreni, onda teško prepoznate nekoga dok ga lično ne upoznate. Lako je reći: „Imam prijatelje“, ja tvrdim odgovorno da ko kaže da ima puno prijatelja, on ih nema. Prijatelj je velika riječ, to gordo zvuči! Danas je sve manje prijatelja i sve manje ljudi. Porodica je ta koja daje temelj svemu, nije džaba narodna izreka: “U kući vaspitanje, u školi obrazovanje”.

INTERVIEW.BA: Iz Vaše perspektive poruka mladim ljudima – šta je to najvažnije u životu?

RAMIĆ: Najvažnije je prije svega da budu ljudi! Da budu ljudi, a onda sve ostalo. Da se ne bave drogom, da se ne bave alkoholom, da ne uživaju neke poroke, bolje da im je u sportskim dvoranama. I da, da uče, da se bave naukom, jer dobar đak, dobar student, on neće nikad praviti probleme ni drušvu ni porodici. Preporučio bih svim ljudima da se vole, da poštuju jedni druge, da pomažu jedni druge, jer ljubav je pokretač svega…

Objavljeno 23.01.2018.

Interview

TIKA će podržati rekonstrukciju Zemaljskog muzeja

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, koji ove godine obilježava 130 godina postojanja, danas su posjetili ministar civilnih poslova BiH Adil Osmanović, ambasador Republike Turske u BiH Haldun Koc i direktor TIKA-e Faruk Alimci.

Cilj posjete jeste, kako je medijima rekao Osmanović, da se na licu mjesta vidi kako se TIKA može uključiti u rekonstrukciju muzeja.

Osmanović je podsjetio da će iz Fonda američkih ambasadora biti izvedena rekonstrukcija krova Muzeja, a očekivanja su da će TIKA pomoći rekonstrukciju stolarije.

„Muzej i sama infrastruktura zahtijevaju ulaganja koja sam muzej ne može “pokriti”. Ministarstvo civilnih poslova fokusirano je da se uposlenicima Muzeja isplate plaće koje su u velikom zaostatku,“ rekao je Osmanović.

Ambasador Turske u BiH Haldun Koc istakao je da je Zemaljski muzej od izuzetnog značaja za BiH.

„Svugdje u svijetu ovako bogati i značajni muzeji služe ne samo da se na najbolji način pohrani ono što čini istoriju i kulturu, već su i za mlade pravi izvori informacija,“ rekao je turski ambasador.

On je istakao da će Turska putem svoje agencije za saradnju TIKA-e dati podršku Muzeju i očuvanju bh. kulturno historijskog blaga.

Također će jedan stručnjak iz Zemaljskog muzeja biti na obučavanju u institucijama srodnog tipa u Turskoj.

Direktor Zemaljskog muzeja Mirsad Sijarić, govoreći o radu Muzeja, naveo je da treba puno uraditi na infrastrukturi, kako bi se ponovno uvele stalne postavke muzeja te zaposliti mlade ljude na mjesta koja su upražnjena.

Tu je i pitanje dugovanja zaposlenima kojima se duguje isplata plaća za dvije godine.

Također je potrebno uraditi i rekonstrukciju zgrade za koju, prema procjenama Federalnog zavoda za zaštitu spomenika, treba oko devet miliona KM samo za osnovne građevinske radove.

„Radimo fazu po fazu i idemo ka tome da muzej može dočekati još 130 godina,“ rekao je Sijarić.

(Vijesti.ba; Foto: Flickr)

Objavljeno 23.01.2018.

Interview

NEMA KVORUMA Vehid Šehić: Priče političara o evropskim vrijednostima u BiH apsolutno su lažne

Političke partije u Bosni i Hercegovini sve su dalje od dogovora o Izbornom zakonu BiH, što pokazuje današnje otkazivanje dolaska na Vanrednu sjednicu Zastupničkog doma FBiH predstavnika pojedinih političkih partija. Nepojavljivanje na sjednici je dokaz nedostajanja demokratskog kapaciteta političkih stranaka, smatra Vehid Šehić nekadašnjeg član Izborne komisije BiH i predsjednik Foruma građana BiH.

ZAČARANI KRUG „Političke stranke vode se samo svojim uskim interesima. Uopće se ne bave stvaranjem ambijenta nekog općeg dobra za građane BiH. Kada imate zarobljenu državu, kada imate privatizovane institucije, onda nemate vladavinu prava. Kada nemate vladavinu prava koja podrazumjeva poštivanje Ustava i zakona, onda imate pravnu anarhiju. Kako u ovoj državi ne postoji politička odgovornost, da ne govorim o moralnoj odgovornosti koje nema ni u naznakama, dešava se ovo što se dešava.“

INTERVIEW.BA: Ukoliko se ne izmjeni Izborni zakon BiH, koja će biti sudbina izbora koji se trebaju održati u oktobru ove godine?

ŠEHIĆ: Izbori će se raspisati jer je datum održavanja izbora određen Izbornim zakonom BiH. Problem će biti implementirati rezultata izbora. Problem će biti popuna Doma naroda pa se neće moći konstituisati ni izvršna vlast u Federaciji, a ni Dom naroda na državnom nivou. Dakle, u jednom dijelu BiH neće se moći implementirati izborni rezultati, dok će u Republici Srpskoj moći, jer je odluka Ustavnog suda vezana samo za Dom naroda Federacije BiH. To je veliki problem s kojim se suočavaju političari u implementaciji odluke Ustavnog suda.

INTERVIEW.BA: Šta to u praktičnom smislu znači za građane?

ŠEHIĆ: Apsolutna blokada državnih i federalnih institucija za građane će značiti da se ne poštuju njihova prava.

Biće zloupotrebljeni građani koji su izašli na izbore, što se apsolutno ne smije dozvoliti jer su izbori jedini legitiman način izražavanja volje građana u BiH koji imaju aktivno biračko pravo. Moj je stav da će morati, u slučaju da se ne postigne sporazum između dvije političke stranke (op.a SDA i HDZ BiH), reagovati visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH – da bi zaštitio interese građana ove države.

INTERVIEW.BA: Za danas je zakazana vanredna sjednica Parlamenta FBIH. Iz SDA su potvrdili da neće prisustvovati, a nisu se pojavili ni svi zastupnici drugih partija. Da li je to dokaz da je ovo pitanje potpuno ispolitizirano?

ŠEHIĆ: To je dokaz jedne političke neodgovornosti. Koliko je meni poznato, na osnovu poslovnika o radu Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, dvije stranke su iskoristile to pravo da zakažu sjednicu kako bi se raspravljalo o prijedlogu SDP-a i DF-a. Nepojavljivanje na sjednici je dokaz nedostajanja demokratskog kapaciteta političkih stranaka jer oni ne poštuju ni poslovnik. Treba doći na sjednicu i raspravljati. Onda odlučiti da li će se prihvatiti prijedlog ili ne. Vrlo je jednostavno. Ovakvo ponašanje koči napredak Bosne i Hercegovine. Političke stranke vode se samo svojim uskim interesima. Uopće se ne bave stvaranjem ambijenta nekog općeg dobra za građane BiH. Kada imate zarobljenu državu, kada imate privatizovane institucije, onda nemate vladavinu prava. Kada nemate vladavinu prava koja podrazumjeva poštivanje Ustava i zakona, onda imate pravnu anarhiju. Kako u ovoj državi ne postoji politička odgovornost, da ne govorim o moralnoj odgovornosti koje nema ni u naznakama, dešava se ovo što se dešava. To se nažalost dešava već 20 godina.

INTERVIEW.BA: Prije nekoliko godina zalagali ste se za izmjene Ustava FBIH. U čijoj je ladici taj prijedlog danas?

ŠEHIĆ: Mi smo napravili prijedlog, apsolutno novi Ustav. On je ušao u parlamentarnu proceduru ali na žalost od 2014. godine, apsolutno se ništa nije uradilo. On stoji u ladicama zato što niko ne pokazuje interes da se nešto mijenja u ovoj državi, a očigledno je da mora doći do promjena. Ne samo Ustava FBiH nego i Ustava BiH. To je samo jedan dokaz da su njihove priče o evropskim vrijednostima u BiH apsolutno lažne. Ja odgovorno tvrdim da oni ne žele da se u ovoj zemlji išta promijeni. Ovakvo političko stanje njima odgovara i zašto bi išta mijenjali? Ovako se mogu ponašati kako god žele bez ikakve odgovornosti.

INTERVIEW.BA: Na šta su se tačno odnosile Vaše izmjene?

ŠEHIĆ: Karakteristika Ustava koji smo mi uradili je da on spriječava sve blokade unutar Federacije BiH. Njime je bila zagarantovana jednakost svih građana i predviđena politička odgovornost za nepoštivanje Ustava sa vrlo jasnim sankcijama za one koji ga opstruiraju. Čim se počne govoriti o odgovornosti, to je kamen spoticanja. Svi bježe od odgovornosti.

Objavljeno 23.01.2018.

Interview

FORBES PRIZNANJE Jasminko Halilović: Bosni i Hercegovini su potrebni nepotkupljivi lideri

Osnivač i direktor Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović uvršten je na Forbesovu listu mladih lidera “30 ispod 30”. Forbes ga je opisao kao mladog lidera i istraživača u oblasti konflikata, a njegovu ideju „Muzej ratnog djetinjstva“ opisali su kao izvanrednu. Za Interview.ba Halilović govori o priznanju, o planovima za muzej ali i o tome kako bi uredio Bosnu i Hercegovinu.

BiH TREBA BOLJE LIDERE “Pokušao bih naći devet vrhunskih eksperata u svojim oblastima, neovisnih i nepotkupljivih, realiziranih ljudi. Neke od njih bih našao među mladim ekspertima bh. porijekla u inostranstvu. Ponudio bih im paket koji ne mogu odbiti: da preuzmemo i u kratkom periodu promijenimo ovu zemlju. Ova zemlja ima potencijal da bude mnogo bolja nakon samo četiri godine kvalitetnog i poštenog vođenja.”

INTERVIEW.BA: Prvi ste Bosanac na Forbesovoj listi mladih lidera “30 ispod 30”. Kako se osjećate nakon ovog priznanja?

HALILOVIĆ: Svakako da sam počašćen što me žiri uvrstio na ovu listu. Ipak, iako se radi o individualnom priznanju, u ovom ga je slučaju ispravnije posmatrati kao priznanje Muzeju ratnog djetinjstva, nego meni.

INTERVIEW.BA: Je li Vam čestitao neko od zvaničnika iz BiH?

HALILOVIĆ: Čestitao je načelnik Općine Stari Grad, Ibrahim Hadžibajrić. Čestitao je predsjednik SDP-a BiH, Nermin Nikšić, a zatim i općinski vijećnici, Irfan Čengić i Nihad Uk.

INTERVIEW.BA: Čiju ste čestitku očekivali, a niste je dobili?

HALILOVIĆ: Dobio sam zaista stotine čestitki i vrlo sam dirnut pažnjom koja mi je ukazana. Tek ću na sve njih odgovarati narednih dana. Tako da je teško reći da sam nečiju čestitku očekivao, a nisam je dobio. Ako tu ponovo mislite na čestitke zvaničnika, iznad su pobrojane sve koje sam dobio. Možda ih je po nekome trebalo biti još, no meni je to sada iskreno sasvim svejedno.

INTERVIEW.BA: Kako je Forbes saznao za Vas i za Muzej ratnog djetinjstva?

HALILOVIĆ: Pretpostavljam da je stigla preporuka od nekoga, ili da su znali zbog velikog prisustva Muzeja ratnog djetinjstva u svjetskim medijima u posljednje dvije godine. Prije nekoliko mjeseci javljeno mi je da će me nominirati za listu, zatim prije nekoliko sedmica da sam finalist.

INTERVIEW.BA: U praktičnom smislu, hoćete li imati neke koristi, Vi, Muzej ili možda Bosna i Hercegovina?

HALILOVIĆ: Ja sam od onih koji vjeruju da od lijepih i dobrih stvari uvijek bude neke koristi. U tom smislu, vjerujem i da će ovo priznanje otvoriti neka vrata meni i Muzeju ratnog djetinjstva koja možda još uvijek nisu bila otvorena. Pretjerano bi bilo govoriti o koristi za Bosnu i Hercegovinu. Ali recimo, u velikom broju čestitki koje sam dobio, primijetio sam i rečenicu jedne djevojke u kojoj kaže: “Nadam se da ću i ja jednog dana biti na listi, a sada znam da je to moguće i iz BiH.” Ako će ovo priznanje motivirati ljude poput nje, onda mislim da se može govoriti i o nekoj maloj koristi za naše društvo.

INTERVIEW.BA: Na Forbesovoj stranici opisani ste kao mladi lider i istraživač u oblasti konflikata. U Bosni i Hercegovini, konflikti čini se, nikada ne prestaju. U poslijednjih nekoliko dana pojedini političari ponovo govore o mogućnosti rata. Kako to komentarišete?

HALILOVIĆ: Mi živimo u jednom dosta specifičnom trenutku za BiH, Balkan i cijelu Evropu. Ja lično ne mislim da je novi konflikt izvijestan, bar ne onakav kakav smo imali. Da ima tenzija, ima. Da će se povećavati, vjerovatno hoće. Nisam siguran dokle će to ići, i što je najgore, nisam siguran da postoji odnos snaga na globalnom nivou koji bi garantovao da će se sukob izbjeći.

Ono u šta želim vjerovati jeste da većina građana BiH ne želi novi rat. Ali, te se stvari također mogu promijeniti. Ja možda jesam opisan kao lider u istraživanju konflikata, ali ja definitivno nisam dobar prognozer. Nadam se da rata više neće biti za vrijeme naših života u našoj zemlji i činim sve što ja mogu da doprinesem takvom razvoju.

INTERVIEW.BA: Kada biste, kao mladi i uspješni lider, koji je sada priznat i globalno, imali priligu da sastavite Vijeće ministara BiH, kako bi ono izgledalo?

HALILOVIĆ: Pokušao bih naći devet vrhunskih eksperata u svojim oblastima, neovisnih i nepotkupljivih, realiziranih ljudi. Neke od njih bih našao među mladim ekspertima bh. porijekla u inostranstvu. Ponudio bih im paket koji ne mogu odbiti: da preuzmemo i u kratkom periodu promijenimo ovu zemlju. Ova zemlja ima potencijal da bude mnogo bolja nakon samo četiri godine kvalitetnog i poštenog vođenja. Vrlo rado bih se uhvatio tog zadatka u idealnom svijetu u kojem ne bi bilo drugih ograničenja. Naravno, tako radikalan zahvat nije moguć. Zato ćemo morati biti strpljivi i spremni da oporavak ovog društva traje. Trenutno je najbitnije da on uopće započne.

INTERVIEW.BA: Koji su planovi za budućnost kada je u pitanju Muzej ratnog djetinjstva?

HALILOVIĆ: Trenutno produciramo izložbu o iskustvu djece izbjeglica iz Sirije, te dogovaramo prve izložbe van BiH. Planiramo i istraživački projekt u Ukrajini, koji će također rezultirati izložbom. U BiH ostajemo posvećeni našoj stalnoj postavci, dodatnim aktivnostima i svakako radu s djecom. Mi mislimo da je ovo samo početak za Muzej ratnog djetinjstva, vidimo ga jednog dana kao utjecajnu internacionalnu platformu koja okuplja ljude koji dijele ovo iskustvo. Nastavit ćemo raditi kao i dosad kako bismo do cilja stigli uspješno.

Objavljeno 22.01.2018.

Interview

DRŽAVA PROTIV NARODA Fatima Insanić – Jusufović: Razlika između života i smrti je 80-120 KM. Te novce država za djecu nema

Djeca s poteškoćama u razvoju veliku nesreću imaju ukoliko se rode u Bosni i Hercegovini. Institucionalna podrška djeci i njihovim roditeljima u ovoj zemlji ne postoji. Jučer (17.01.18.) je to postalo potpuno jasno. Zastupnici Parlamenta FBiH nisu podržali amandmane za obrazovanje djece s autizmom, a državni parlamentarci nisu glasali za nabavku GPS narukvica koje su ključne za sigurnost djece s poteškoćama. Fatima Insanić – Jusufović majka je četverogodišnjih blizanaca od kojih jedan dječak ima poteškoće u razvoju sa elementima autizma. Jučerašnji dan, kaže Fatima, roditeljima je bio kao dan iz pakla. Za Interview.ba govorila je o tome koliko bh. vlastima košta jedan život, a najavila je i vrlo izvjesne proteste ove populacije.

AUDI VS DJEČIJI ŽIVOT „Vrijednost GPS narukvice na online portalima je između 80 i 120 KM. Znate da je bilo tragičnih slučajeva koji su se mogli spriječiti: nedavno je odlutala djevojka od 16 godina sa poteškoćama, prije toga dječak se na smrt smrznuo. Kod nas se sva priča oko toga uvijek svede na „Žao mi je“. Ako imamo novca da kupimo novi vozni park našim političarima onda novca mora biti i da se spase životi djece sa poteškoćama.“

INTERVIEW.BA: Jučer su zastupnici državnog ali i federalnog Parlamenta glasali, slobodno možemo reći, protiv obrazovanja i sigurnosti djece s poteškoćama u razvoju. Kako to komentarišete?

INSANIĆ – JUSUFOVIĆ: Mi, roditelji djece s poteškoćama u razvoju, ostali smo u šoku nakon ovih vijesti. Paralizirali smo se. Jučer nam je kao šamar stigla vijest sa federalnog i državnog nivoa da se odbijaju takve stvari. Mi smo u ovom momentu jako razočarani i pogođeni. Možemo reći da upravo sada pokušavamo shvatiti da li nam naše vlasti ovim potezom pokušavaju reći da nismo dobrodošli u ovoj zemlji i da iz nje trebamo seliti. Nakon ovog poteza potpuno je jasno da političari nemaju nikakav senzibilitet prema najugroženijim kategorijama i da ona država apsolutno nije zainteresirana da na bilo koji način pomogne. Mnogi roditelji su već počeli razmišljati o tome da su to signali koji nas tjeraju iz ove zemlje i mislim da će većina porodica sreću pokušati pronaći drugdje. U svakoj normalnoj, naprednoj i razvijenoj državi ovo je prioritet svih prioriteta. Bilo je jučer i suza i ružnih riječi po društvenim mrežama, a danas pokušavamo da pokupimo djeliće na koje smo se raspali i da pokušamo usmjeriti priču u konstruktivnom smjeru ponovo.

INTERVIEW.BA: Koliko uopšte košta jedna GPS narukvica koja bi uveliko olakšala život i roditelja i djece s poteškoćama u razvoju?

INSANIĆ – JUSUFOVIĆ: Iskreno rečeno, vrijednost nečijeg života ne može se mjeriti novcem. GPS narukvice su sigurnost za roditelje kada su u pitanju djeca i osobe koje jednostavno mogu odlutati. Te narukvice se ne mogu kupiti u BiH. Mi roditelji želimo lično uraditi ono što nadležni neće ali nemamo gdje kupiti narukvice. Njihova vrijednost na online portalima je između 80 i 120 KM. Znate da je bilo tragičnih slučajeva koji su se mogli spriječiti: nedavno je odlutala djevojka od 16 godina sa poteškoćama, prije toga dječak se na smrt smrznuo. Kod nas se sva priča oko toga uvijek svede na „Žao mi je“.

Ako imamo novca da kupimo novi vozni park našim političarima onda novca mora biti i da se spase životi djece sa poteškoćama.

INTERVIEW.BA: Koliko jednu porodicu košta skrb o djeci sa poteškoćama u razvoju?

INSANIĆ – JUSUFOVIĆ: Košta mnogo. Naročito zbog činjenice da je sistem u BiH potpuno neadekvatan. Djeca sa autizmom imaju šansu da dožive inkluziju u drušvo, u redovnu nastavu i redovne životne aktivnosti. Sramotno je da im se to osporava. Vi ste, kada shvatite da postoje odstupanja od normalnog razvoja, prisiljeni da kucate na mnoga vrata, u sektoru zdravstva, obrazovanja. Budući da ne postoji sistem, prisiljeni ste da se okrenete komercijalnim varijantama koje zaista mnogo koštaju. Briga o djetetu s poteškoćama košta hiljade KM mjesečno, a znamo svi kakva je finansijska situacija u BiH. Samim tim, vi dolazite u situaciju da kao porodica postanete socijalni slučaj, mnogima se to događa. Često jedan roditelj mora napustiti posao i ona plata koja ostane, ne može biti dovoljna. Stopa razvoda brakova daleko je veća u ovim slučajevima, pa je mnogo samohranih roditelja.

INTERVIEW: Protesti? Mislite li da bi se izlaskom na ulicu moglo nešto riješiti?

INSANIĆ – JUSUFOVIĆ: Spremni smo izaći na proteste. Jučerašnji dan nas je dodatno stimulisao, roditelji su čekali da se na demokratski način nešto riješi. Ipak, pokazalo se nekoliko puta da ni protesti skoro ništa ne rješavaju. Šta vi mislite? Koliko bi građana koji nemaju isti problem izašlo na ulicu s nama?

Interview.ba računa!

Za 4 godine mandata državni parlamentarac zaradi oko 200 000 KM samo po osnovu plaće, što ih svrstava u red najplaćenijih parlamentaraca u Evropi. Prosječna mjesečna plaća iznosi oko 4000 KM što je čak 40 GPS narukvica za 40 djece.