December 2017

Istinomjer. ba je jedina bh. online platforma i medij koji se sistematski bavi praćenjem rada domaćih vlasti i političara odnosno ispunjavanjem njihovih predizbornih obećanja, istinitosti izjava i dosljednosti prema onome što govore u javnosti. Kao što su razočavarajući njihovi rezultati rada, tako je razočaravajuća i njihova principijelnost u javnim nastupima. Istraživački tim Istinomjera završio je svoju godišnju analizu za 2017.godinu gdje vam predstavlja lidere u svim navedenim kategorijama. Istina je, kaže Dalio Sijah, predstavnik tima, da lidera zapravo i nema.

LIDERI (NE)ISPUNJENIH OBEĆANJA “Među izjavama koje smo mi analizirali u toku godine u kategoriji (ne)ispunjenih obećanja, prvo mjesto dijele Dragan Čović i Elmedin Konaković. Obojica su imali po šest neispunjenih obećanja, pri čemu je kantonalni premijer zabilježio i dva ispunjena, a član Predsjedništva samo jedno. Konakovićeva neispunjena obećanja prilično su raznolika i obuhvataju teme od infrastrukturnih projekata, do uvođenja reda u administraciji i javnim preduzećima. Čović se, pak, držao svojih standardnih tema – usvajanje Izbornog zakona, ustavna reforma, EU i NATO integracije”. 

INTERVIEW.BA: Interesantno je da se malo ko kod nas, mediji pogotovo, sistematski ne bave ispunjavanjem obećanja političara. Vjeruju u njih, glasaju, ali poslije ne prate šta je ispunjeno. Zbog čega je tako? 

SIJAH: Pojedini mediji sporadično prate ispunjavanja svakodnevnih obećanja političara, no niko se ne bavi obećanjima na način na koji to radi Istinomjer. Prije svega mislim da je razlog za to obimnost posla i neatraktivnost takvih sadržaja za medije koji se bave svakodnevnim temama, koje često imaju dnevno politički sadržaj. Sistemsko bavljenje ovom tematikom je zaista obimno.

Samo u ovom mandatu stranke koje su formirale Vlade FBiH i RS, kao i Vijeće ministara dale su blizu 1000 obećanja koja pratimo.

Sa druge strane građani, su prebukirani dnevno političkim, ili bolje reći politikantskim sadržajima tako da ne mogu na najbolji način razaznati obećanja u moru vijesti sa kojima se svakodnevno suočavaju, a kamoli pratiti šta se dešava sa njima. Mi smo iz tih razloga na Istinomjeru i otvorili kontakt sa građanima koji nam mogu preporučiti sadržaje koje mi fact-checkiramo i na taj način mislimo da radimo na podizanju njihove svijesti i svojevrsnoj edukaciji u prepoznavanju “provjerljivih sadržaja”. Od kada smo to uradili često dobivamo mailove sa sadržajima koji su provjerljivi i dosta tekstova na Istinomjeru je proizašlo iz toga u posljednje vrijeme. 

INTERVIEW.BA: Vi ste napravili posebnu online bazu podataka u kojoj građani mogu pratiti ispunjavanje obećanja i obaveza svih nivoa vlasti. Šta nam govori vaša statistika, ko je lider u ispunjavanju svojih obaveza, a ko ne?  

SIJAH: Dosadašnja praksa je pokazala da ne postoje lideri u ispunjavanju obećanja, pošto u dosadašnja tri mandata koja smo pratili procenat ispunjenih obećanja bilo koje stranke ili nivoa vlasti, nikada nije prešao 10%. Posljednji progress report koji smo objavili za Vladu RS nakon tri godine mandata pokazuje da će, u najboljem slučaju, taj procenat dostići 20%. No, to ni u jednom dosadašnjem monitoringu u tri mandata nije bio slučaj, što vjerovatno neće biti ni u ovom mandatu, do čijeg kraja je ostalo još 10 mjeseci. Tako da u tom smislu veoma je teško govoriti o liderima u ispunjavanju obećanja.  

INTERVIEW.BA: Imate nekoliko kategorija – obećanja, dosljednost i istinost. Idemo redom za 2017.godinu. Ko je ispunio najviše obećanja, a ko je na dnu liste?  

SIJAH: Među izjavama koje smo mi analizirali u toku godine u kategoriji (ne)ispunjenih obećanja, prvo mjesto dijele Dragan Čović i Elmedin Konaković. Obojica su imali po šest neispunjenih obećanja, pri čemu je kantonalni premijer zabilježio i dva ispunjena, a član Predsjedništva samo jedno. Konakovićeva neispunjena obećanja prilično su raznolika i obuhvataju teme od infrastrukturnih projekata, do uvođenja reda u administraciji i javnim preduzećima. Čović se, pak, držao svojih standardnih tema – usvajanje Izbornog zakona, ustavna reforma, EU i NATO integracije.

Za njima slijede Fadil Novalić (4 neispunjena obećanja), Fuad Kasumović i Denis Zvizdić sa po 3, te Željka Cvijanović sa dva neispunjena obećanja – od kojih se za jedno može reći da je zaista “vrijedno”. Cvijanović je, naime, u par navrata uvjeravala javnost da će njena vlada poduzeti mjere za reorganizaciju prezaduženih i uništenih robnih rezervi RS, koje su na kraju ugašene bez ikakvog pokušaja da se tako nešto sprovede u djelo. Ocjenu ispunjeno za obećanja koja su davali u svojim izjavama a koje su se odnosile na 2017. godinu dobili su između ostalih Adil Osmanović, Mirko Šarović i Elmedin Konaković po dva puta dok se mnogo aktera u ovoj kategoriji našlo sa samo jednim ispunjenim obećanjem tako da ih ne bih posebno izdvajali.

INTERVIEW.BA: Ko je bio najdosljedniji, a ko najmanje dosljedan?

SIJAH: U tom pogledu najviše se “istakao” Dragan Čović, čijih je devet izjava ocijenjeno kao nedosljedno, dok je Milorad Dodik i ovdje u samom vrhu, sa šest nedosljednih izjava. Čović je, kao i ranije, “krivudao” po pitanju toga da li se zalaže ili ne zalaže za formiranje trećeg entiteta, a kontradiktorne stavove je nastavio iznositi i o pitanju presude u slučaju “Sejdić i Finci”, koju već godinama pokušava prikazati kao kompatibilnu sa svojim planovima o “rješavanju hrvatskog pitanja”. Milorad Dodik, ali i Željka Cvijanović, nastavili su sa iznošenjem oprečnih stavova o kreditu MMF-a, koji su se kretali od negiranja da je Republici Srpskoj uopšte potrebna ovakva “finansijska injekcija”, do žestokih optužbi na račun državnog vrha za zastoj u ispunjavanju uslova postavljenih u kreditnom aranžmanu. 

INTERVIEW.BA: Što se tiče istinosti, ko je davao najmanje a ko najviše istinitih izjava?

SIJAH: Pri ocjenjivanju istinitosti izjava javnih zvaničnika, najviše ocjena je dobio Milorad Dodik, koji se u medijima nalazi gotovo svakodnevno i standardno je “najgovorljiviji” domaći političar. Pored toga što daje najviše izjava, Dodik je najmanje vodio računa o činjeničnoj utemeljenosti onoga što govori.

Od 16 izjava Milorada Dodika koje smo ocijenili u ovoj kategoriji, samo dvije su bile istinite, a čak 14 neistinito. Milorada Dodika u ovoj kategoriji prati partijska koleginica i premijerka RS, Željka Cvijanović, sa šest neistinitih i tek jednom izjavom koja je ocijenjena kao istinita.

Treće mjesto dijele premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković, premijer Federacije BiH Fadil Novalić i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić, sa po četiri neistinite izjave. Za njima slijede članovi Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, sa tri i dvije neistinite izjave. 

INTERVIEW.BA: O kojoj temi političari najčešće ne govore istinu?

SIJAH: Jedna od tema o kojoj je Dodik više puta iznosio evidentne neistine jeste djelovanje OHR-a, naročito pitanje korištenja bonskih ovlasti, ali i netačno predstavljanje sadržaja njegovih odluka. Dodik je, tako, nekoliko puta iznosio tvrdnje o zabrani raspolaganja državnom imovinom, predstavljajući je kao potvrdu teze da samo entiteti mogu raspolagati istom, o čemu u “OHR-ovim zakonima” nema ni govora. Dodik je više puta iznosio i neistine o stopi rasta BDP-a u Republici Srpskoj u odnosu na mandate prethodnih vlada, ali i o svom odnosu sa SAD, počevši od čuvenog “zvaničnog poziva” na inauguraciju Donalda Trumpa, pa do davanja neutemeljenih “garancija” da će sankcije protiv njega biti povučene.

Zvizdićeve neistine mahom su se odnosile na preuveličavanje postignuća aktuelnog Vijeća ministara, te izmišljanje izgovora za neispunjavanje obaveza vezanih za EU integracije Bosne i Hercegovine – tema o kojoj se često oglašavala i Željka Cvijanović, čiji su izgovori takođe bili netačni, iako su iznošeni sa suprotnih pozicija. Izetbegović je bio jedan od posljednjih političkih aktera čija je izjava ocijenjena kao neistinita, nakon što je njegova supruga, Sebija Izetbegović, nedvosmisleno potvrdila da joj službeni automobil Predsjedništva BiH nije bio ustupljen ni iz kakvih “sigurnosnih razloga”, kako je to u aprilu tvrdio Izetbegović.

INTERVIEW.BA: Šta radite sa ovim izvještajima? Šaljete institucijama, političarima? Dobijate li reakcije političara?

SIJAH: Izvještaje o monitoring objavljujemo na godišnjim press konferencijama, a reakcije na ove izvještaje u pravilu izostaju, s obzirom da se ni sami političari ne mogu pretjerano pohvaliti svojim uspjesima. Neke reakcije smo dobili na tekstove koje svakodnevno objavljujemo, ali ni taj broj nije veliki.

NOVI PROJEKAT – RASKRINKAVANJE DEZINFORMACIJA

Tim istraživača/ica i novinara/ki, koji stoji iza prvog i jedinog bh. fact-checking portala “Istinomjer”, pokrenuo je novu platformu posvećenu provjeri tačnosti medijskih informacija. Razotkrivanje lažnih vijesti i drugih medijskih manipulacija, ažurirane liste medija koji objavljuju dezinformacije i analize medijske scene u BiH i regionu, od sada se mogu pratiti na web stranici raskrinkavanje.ba  

INTERVIEW.BA: Dajte nam top 5 medija koji objavljuju dezinformacije?  

SIJAH: Portal raskrinkavanje.ba počeo je sa radom prije nepunih mjesec dana. Iako već imamo dvadesetak portala na “crvenoj listi”, još je prerano za izdvajanje “najgorih” jer se lista još uvijek formira i malo je medija koji su zastupljeni sa većim brojem analiziranih članaka. Među onima koji su uspjeli doći na listu više puta ima najviše anonimnih ili poluanonimnih online medija, mahom onih za koje ne znate ni ko ih uređuje, niti u čijem su vlasništvu. Takvi su recimo saznajemo.net, globalniportal.news, omiljeniportal.com, ciknews.com i slični. Ali, na listi su se do sada našli i prilično mainstream mediji, kakvi su Hayat, Faktor i Avaz, pa čak i javni servisi, kakvi su Srna i RTRS. Prateći trag lažnih vijesti, često otkrijemo da su je naši mediji prenijeli iz neke od susjednih država, tako da smo na listi imali čak i Tanjug, a redovno su tu i tabloidi iz regije, kakvi su Kurir, Informer i dnevno.hr. 

INTERVIEW.BA: Kako ih otkrivate?

SIJAH: Kriterije za praćenje medija postavili smo u metodologiji, što znači da pratimo one medije koji imaju značajnu čitanost na teritoriji BiH, te da posjeduju neke od sljedećih karakteristika: nemaju jasno naznačen impressum i redakciju; objavljuju sadržaje bez navođenja imena autora/ke ili jasne naznake da se radi o prenesenom sadržaju; tvrdnje u člancima ne provjeravaju ili ne potkrepljuju izvorima, ili na drugi način demonstriraju diskutabilnu profesionalnu etiku i standarde. To su bili početni kriteriji za izbor medija, a onog trenutka kada neki od njih dobiju neku od negativnih ocjena, nastavljamo ih pratiti kontinuirano.

Međutim, veliku ulogu u otkrivanju lažnih vijesti imaju sami čitatelji/ke “Raskrinkavanja”. Od prvog dana dobijamo ogroman broj prijava takvih sadržaja putem samog sajta i naše Facebook stranice. Tragom tih prijava otkrili smo čitave mreže portala koji objavljuju isključivo lažne i neprovjerene vijesti, od kojih za mnoge prethodno nismo ni znali da postoje. Nekad je zaista šokantno otkriti koliki broj ljudi prati takve portale. Često se radi o portalima koji na svojim Facebook stranicama imaju stotine hiljada “pratitelja”, kojima svakodnevno serviraju potpune izmišljotine i dezinformacije. 

Sve zemlje na području bivše Jugoslavije, kao dio nekada zajedničkog sistema, imaju iste uzroke korupcije i slična uređenja koja su uzrokovala da korupcija postane dio svakodnevnog mentaliteta. U Srbiji nije drugačija situacija i društvo se ne uspijeva izboriti protiv ove pošasti, uprkos stvorenoj industriji borbe protiv korupcije. Jedini način da se korupcija iskorijeni jeste jačanje građanske opcije i slobodnih medija jer vlade očito nemaju namjeru to uraditi. O ovome za interview.ba govori Zoran Gavrilović, direktor Biroa za društvena istraživanja iz Beograda.

GRAĐANSKI AKTIVIZAM JE RJEŠENJE “U prethodno opisanom stanju, kao jedino rešenje za korupciju vidim građanski aktivizam u formi uzbunjivanja i podrške uzbunjivačima, open data i slobodne medije. Takođe, mislim da bi integracije na prostoru Jugoslavije dovele do smanjenja koruptivnog ambijenta, jer je nacionalizam kloaka u kojoj su koruptivne strukture svoje na svome. Bez ukidanja nacionalnog narativa nema efektivne borbe protiv korupcije, a sa nestankom nacionalističkog narativa, procesi integracija na prostoru Jugoslavije se nameću kao logična stvar.”

INTERVIEW.BA: Čitava regija bivše Jugoslavije susreće se sa sistemskom korupcijom, čiji su oblici veoma slični. Šta je specifikum Srbije, koji pojavni oblik je najčešći, tzv. broj jedan?

GAVRILOVIĆ: Najzastupljeniji oblik korupcije je simulacija borbe protiv korupcije. U Srbiji je nastala industrija borbe protiv korucije. Doneti su zakoni, napravljene institucije, sprovode se razni projekti i programi međunarodnih organizacija. Rezultat je da od 2008. godine Srbija tavori oko 80. mesta na Transparency listi percepcije korupcije. U praksi, umesto kažnjavanja onih koji se bave korupcijom, sprovodi se odmazda prema borcima protiv korupcije i uzbunjivačima. Oni se sankcionišu zbog borbe protiv korupcije.

Za to vreme antikorupcijska birokratija, zaposleni u institucijama koje su nadležne za borbu protiv korupcije, stvaraju potrebu za sobom, ne zamerajući se onima koji su izvor korupcije. Tako dolazimo do toga da je odustajanje od borbe protiv korupcije onih kojima je to u opisu u stvari ključni oblik korupcije. Drugi razlog korupcije u Srbiji je onaj koji je isti za sve države nastale na prostoru Jugoslavije. To je državna neodrživost, umesto čega su nastale partijske hajdučije, koje svoj opstanak duguju nacionalizmu sa kojim, na žalost, uspešno manipulišu građanima.  

INTERVIEW.BA: S obzirom da se dugo godina bavite borbom protiv korupcije, šta ste prepoznali kao pravi lijek za borbu protiv korupcije? Koja je formula?

GAVRILOVIĆ: BIRODI ima svoju formulu, a ona glasi integritet+stručnost+aktivizam u funkciji rezultata. Na tom principu je nastao koncept “Gradovi protiv korupcije” koji je u Srbiji prepoznat preko LAF-a – Lokalnog antikorupcijskog foruma. LAF je u stvari fabrika integriteta u kojoj se na nivou grada, nezavisno od gradske vlasti, okupljaju oni koji imaju integritet i volju da se bore protiv korupcije.

U prethodno opisanom stanju, kao jedino rešenje za korupciju vidim građanski aktivizam u formi uzbunjivanja i podrške uzbunjivačima, open data i slobodne medije. Takođe, mislim da bi integracije na prostoru Jugoslavije dovele do smanjenja koruptivnog ambijenta, jer je nacionalizam kloaka u kojoj su koruptivne strukture svoje na svome. Bez ukidanja nacionalnog narativa nema efektivne borbe protiv korupcije, a sa nestankom nacionalističkog narativa, procesi integracija na prostoru Jugoslavije se nameću kao logična stvar.

INTERVIEW.BA: U kojoj mjeri je korupcija prepoznata kao problem od strane javnosti? Podržavaju li vas ili ste usamljeni u svojim aktivnostima? Kako stojite sa inicijativom LAF? 

GAVRILOVIĆ: Prema našim istraživanjima, korupcija je prepoznata kao problem, ali za značajan deo građana u nereformisanom sistemu je rešenje. Korupcija se socijalizovala do nivoa kada je potrebno postaviti pitanje da li je ona samo pravno-ekonomski problem ili je i psihološki, jer je značajan deo građana svikao na korupciju. Svako ko se bori protiv korupcije ima problem sa saveznicima ne samo u Srbiji već bilo gde. S druge strane, razvili smo svoj pristup, verujemo u njega, postao je deo Poglavlja 23, tako da od LAF-ova u nekoj meri zavisi evropska budućnost Srbije. Imamo instrument sa kojim, koliko je to u mogućnosti jedne organizacije, ne tako velike, doprinosimo kvalitetu evropskog puta Srbije.

INTERVIEW.BA: U  jednom autorskom tekstu ste napisali da je upravo korupcija uzrok bijele kuge u Srbiji. Na koji način? 

GAVRILOVIĆ: Inspiraciju za ovu tezu mi je dao razgovor sa srednjoškolcima. Tokom predstavljanja nalaza o niskoj spremnosti za borbu protiv korupcije, u želji da ih čujem o uzroku, dobio sam odgovor koji me je bukvalno ošamaraio. Odgovor je bio – ne borimo se protiv korupcije jer ne želimo da živimo ovde.

Tema “bele kuge” je svojevrsna manipulacija javnim mnjenjem. S jedne strane se kuka kako “naša” nacija nestaje, a sa druge strane sve se radi da se napravi ambijent kako bi oni koji se rode što pre pobegli iz Srbije. Bez stvaranja uslova za društvo sa što manjom korupcijom, nema smanjenja migracija.   

INTERVIEW.BA: Srbija ima Savet za borbu protiv korupcije. Kakvi su njegovi rezultati?         

GAVRILOVIĆ: Jedina antikorupcijska institucija u Srbiji koja ima integritet. Savet je savetodavno telo Vlade Srbije, koje je stalno u konfliktu sa poslodavcem koji neće da čita izveštaje Saveta. Tako je od 2003. godine. Vlasti su se menjale, ali odnos prema Savetu nije promenjen. Savet je specifična institucija nastala za vreme Vlade Zorana Đinđića, sastavljena od ljudi sa integritetom. Nažalost, sadašnja vlada pokušava da Savet oslabi tako da suprotno praksi koja je garantovala autonomiju Savetu, gde je ovo telo samo biralo svoje članove, Vlada je počela da oktroiše svoje. Inače, ključni rezultat Saveta je stvaranje stava javnosti o korupciji i bavljanje sistemskom korupcijom, što je proizvelo 24 slučaja na čijem rešavanju insistira i EU.  

INTERVIEW.BA: BIRODI je radio i nekolicinu istraživanja o medijima u regiji, posebno u kontekstu specifičnih ratnih događaja, poput hrvatske akcije “Oluja”. Da li je bilo nekih zaključaka koje ste se bojali ili premišljali da objavite zbog moguće odmazde? 

GAVRILOVIĆ: Zaključak tog istraživanja je da medijski rat još uvek traje i kada je potrebno nekoj od vlasti on se pojača, da bi se manje videli siromaštvo i klasne razlike koje postoje u svim jugoslovenskim državama. Iz tog razloga mislim da je nacionalizam alat za očuvanje i reprodukciju korupcije. To je marama kojom se maše osiromašenim građanima, kod kojih se stvara strah od drugih na način da se stalno stvaraju neprijatelji spremni da ih napadnu.

INTERVIEW.BA: U bivšoj Jugoslaviji političari su medijske zvijezde bez premca. Vi ste u vašim istraživanjima o zastupljenosti političara u predizbornoj kampanji utvrdili dominaciju Aleksandra Vučića u Srbiji. Slično je i u susjednim zemljama. Čemu to imamo zahvaliti? 

GAVRILOVIĆ: Jedna od tranzicija koja je propala u Srbiji je medijska tranzicija. Regulacija, oličena u radu Regulatorne agencije (REM) ne garantuje integritet medija, jer se ovo telo ne meša u svoj posao posebno tokom izbornih kampanja, koje se kod nas dešavaju na godišnjem nivou. Stvorena je medijska struktura na čijem čelu su Pink i Informer koja se, prema našim monitorinzima, pretvorila u sredstva vlasti za propagandu i odmazdu. S druge strane, autoritarnost i spremnost da se lideru da na upravu svoj život daje Vučiću mogućnost da bude gospodar svega u Srbiji. Sistem korupcije je izgradio klijentističke strukture koje su zarobile društvo, tako da danas u Srbiji svaki drugi građanin smatra da nije pametno govoriti ono što misliš.

ŽIVIM U POLITIČKOM REALITY SHOW-U

INTERVIEW.BA: Kad bi postojao reality show sa političarima kao učesnicima, da li biste učestvovali i Vi? Zamislite, sa ljudima koji kreiraju naše živote provodite 24/7 … Šta biste ih pitali?

GAVRILOVIĆ: Ja u tom reality show-u već živim pokušavajući da građane učesnike pitam kada će ovo da prekinu, jer ja verujem da je kod građana ključ za izlazak iz reality show-a.

Organizacija ICVA u okviru Mreže ACCOUNT već više od godinu dana provodi projekat sa zdravstvenim ustanovama u Sarajevu kako bi se uspostavio jasan sistem prijavljivanja korupcije. Projekat će se proširiti i na druge dijelove BiH, a krajnji cilj je omogućiti građanima da procesuiraju sve ono na šta se žale kada je u pitanju zdravstveni sistem. Kako i kada, za interview.ba govori direktorica ICVA-e Vesna Vukmanić.

PRIJAVITE KORUPCIJU! “Opća bolnica u Sarajevu je usvojila pravilnik koji predviđa postavljanje info pulta sa upitnikom koji svaki građanin ili pacijent koji se žali na korupciju može ispuniti i odnijeti na protokol zdravstvene ustanove. I to je sve objašnjeno na jednom posteru na informativnom pultu. Procedura je da kada se prijava zaprimi, da koordinator za borbu protiv korupcije procesuira tu prijavu  da slučaj ide dalje ka menadžmentu ili van ustanove prema drugim institucijama poput suda”.

INTERVIEW.BA: Ako bismo o korupciji u zdravstvu u BiH govorili na nekoj skali od 1 do 10,  gdje bi se ona našla i ako nam možete obrazložiti zašto?

VUKMANIĆ: Teško je govoriti o tome na skali od 1 do 10. Mi smo se oslonili u našem radu na izvještaj Transparency International o percepciji korupcije u raznim sektorima, uključujući zdravstvo koje se nalazi na trećem mjestu. Drugi podaci osim istraživanja percepcije korupcije ne postoje odnosno viđenja građana o tome gdje je korupcija najveća. Dakle, ne postoji evidencija slučajeva ako ih je bilo, provedeno kroz statistiku, da bi se na to mogli osloniti. Statistika je inače problem  u čitavoj Bosni i Hercegovini i predstavlja poteškoću za rad na bilo kojem projektu.

INTERVIEW.BA: Iako manje –više neformalno svi znamo koji su to najčešći oblici korupcije u zdravstvu, koji bi formalno bili najzastupljeniji?

VUKMANIĆ: Ono čime smo se mi bavili u projektu je prevencija korupcije i suzbijanje korupcije u zdravstvenim ustanovama i to na način da smo napravili pravilnik koji obuhvaća i preventivno djelovanje u zdravstvenoj ustanovi, način djelovanja ukoliko se pojave indiciije da postoji korupcija, način na koji ustanova reaguje te naglasili potrebu transparentnosti rada zdravstvene ustanove. Mi polazimo od pretpostavke da uz transparentan rad, način prijavljivanja, način žalbe na određene ljekare ili ustanovu generalno, da ukoliko postoji sve ovo, da je to vid borbe protiv korupcije. Ono na šta se pravilnik odnosi jeste odnos ljekar-pacijent, zdravstvena ustanova-dobavljači i uspostavljanje sistema unutar same ustanove za borbu protiv korupcije.

INTERVIEW.BA: A, koje su konkretne koruptivne radnje na koje ciljate sa ovim pravilnikom?

VUKMANIĆ: Taj pravilnik reguliše konkretne stvari. Na primjer, primanje novca na relaciji pacijent-ljekar I navodi da je svako primanje poklona jedan vid korupcije te koji je način borbe protiv toga. Isto tako reguliše, a što su naglasili i predstavnici zdravstvenih ustanova, odnos sa farmaceutskim kućama. Kako se reguliše njihov posjet zdravstvenim ustanovama, da li idu do ljekara pojedinačno ili organizovano. Ono što pravilnik preporučuje jeste da svaka posjeta farmaceutske kuće ide kroz najavu direktoru gdje se onda organizuje zajednička prezentacija gdje prisustvuje više od jedne osobe, tako da se izbjegne da farmaceutske kuće obavljaju koruptivne radnje u kojima učestvuju zdravstveni radnici.

INTERVIEW.BA: Prijavljuju li pacijenti uopšte korupciju u zdravstvu i postoji li ijedan slučaj koji je procesuiran unutar zdravstvenih ustanova?

VUKMANIĆ: Takve podatke nemamo, dakle, ne znamo da li je bilo prijava i da li su procesuirane. Ali sada sa ovim našim projektom se uspostavlja sistem, jedan kanal za prijavljivanje slučajeva. Opća bolnica u Sarajevu je, na primjer, usvojila pravilnik koji predviđa postavljanje info pulta sa upitnikom koji svaki građanin ili pacijent koji se žali na korupciju može ispuniti i odnijeti na protokol zdravstvene ustanove. I to je sve objašnjeno na jednom posteru na informativnom pultu. Procedura je da kada se prijava zaprimi, da koordinator za borbu protiv korupcije procesuira tu prijavu i da slučaj ide dalje ka menadžmentu ili van ustanove prema drugim institucijama poput suda. I ide povratna informacija onome ko se žalio na korupciju. I kada se ovaj sistem uspostavi, imat ćemo tačne podatke o prijavama i njihovom rješavanju. Očekujemo da bi u roku nekih pola godine, godinu dana taj sistem mogao pokazati koliko građani prijavljuju korupciju i na koji način se rješava. 

INTERVIEW.BA: U kojoj su mjeri zdravstvene ustanove raspoložene da se bave suzbijanjem korupcije, počevši od onih malih sitnih poklona koji ljudi najčešće nose doktorima za izvršenu uslugu?

VUKMANIĆ: Mi već godinu i po radimo na ovom projektu i mogu vam reći da su od samog početka zdrastvene ustanove bile zainteresovane da se uključe. Učestvovale su u diskusiji o odredbama pravilnika, a i sam pravilnik im je dobrodošao jer je riješio mnoge probleme koje pred njih postavlja Vlada KS u pogledu borbe protiv korupcije. Svaka zdravstvena ustanova mora upostaviti sistem za borbu protiv korupcije i imenovati koordinatora, i o tome izvijestiti Vladu kantona i Tim za borbu protiv korupcije. Dakle, saradnja je bila odlična s njima uz konkretne prijedloge koji su stigli od 10 domova zdravlja i Opće bolnice Sarajevo. Opća bolnica Sarajevo je već usvojila pravilnik i uprava je tamo vrlo zainteresovana za njegovu što bržu provedbu. Domovi zdravlja bi to trebali uraditi u januaru 2018., prema najavama koje smo dobili.  

INTERVIEW.BA: Može li se reći da je to nagrađivanje doktora i kulturološki fenomen koji nije skorijeg datuma? Kod nas ljudi i pored plaćene usluge nekako vole ‘zahvaliti’ za dobar tretman i dobro urađen posao.

VUKMANIĆ: Mi smo se fokusirali na zdravstvene ustanove, a ne opštu javnost. Postoji međutim dosta organizacija koje se bave javnim kampanjama za borbu protiv korupcije. Ali, na primjer, Opća bolnica Sarajevo je sama definisala da svaki poklon spada u domen korupcije. Oni su odredili da se u zdravstvenoj ustanovi ne smiju primati pokloni. Ako neko primi poklon van ustanove, to je nešto na šta bolnica ne može utjecati. Ali u okviru bolnice, ono što je uobičajeno, bilo to čokolada, bombonjera ili piće,  ne smije se primati. 

INTERVIEW.BA: Kada gledamo samo pacijente, šta njima sada stoji na raspolaganju?

VUKMANIĆ: Da bi prijavili koruptivnu radnju, a ne mora značiti da će uvijek biti to, možda bude neko kršenje prava, pacijenti će imati vidljiv prostor gdje to mogu uraditi, imat će upitnik koji svaka zdravstvena ustanova pravi za sebe, imate će kovertu za anonimno prijavljivanje do momenta njenog procesuiranja, odnosno proces bi trebao biti zaštićen. Kakva će biti reakcija specifične zdravstvene ustanove, ostaje da vidimo. Sada je, zapravo, po prvi put javnosti tada mogućnost da se žali unutar same zdravstvene ustanove.

Više o radu same organizacije ICVA saznajte putem web stranice http://icva-bh.org/

Kraj kalendarske godine idealna je prilika da razmislimo o sebi, svojim potrebama i željama. Za sve one koji ne skupljaju novac za odlazak u Njemačku, već tražimo razloge da ostanemo i razvijamo se “uprkos svemu”, donosimo intervju sa beogradskim motivatorom i životnim trenerom, Sinišom Ubović. Siniša tvrdi da promijeniti svoj život možemo ako želimo. Ne zbog pomodarstva, nego istinske potrebe da postignete sve što osjećate da trebate. Za interview.ba govori kako…

PRVI KORAK – PRIHVATITI SEBE “Moja prva preporuka svima jeste da prihvate sebe. Ako ne ide, ako je loše, ako je teško i naporno – prihvatite sebe i situaciju u kojoj ste. To je uvek prvi korak. Zatim je važno da otkrijemo razloge za to. Nekada je to naša lenjost ili nedostatak fleksibilnosti. Nekada je to znak da smo na pogrešnom putu ili da se trudimo da zadovoljimo tuđa očekivanja. A nekada je loš period samo lekcija koja će nas, između ostalog, naučiti da cenimo nagradu koja nas čeka”.

INTERVIEW.BA: Vi ste glumac, pisac, motivacioni govornik, I jedan od vodećih regionalnih predavača I trenera u oblasti ličnog rasta I samopomoći. U kojoj ulozi se najbolje osjećate i zašto?

UBOVIĆ: Duboko verujem da se sve u životu dešava s razlogom i da se svi naši putevi otvaraju na način i u trenutku koji je za nas najbolji, zato želim da istaknem da je svaki od ovih poslova upravo moj poziv i sjajna prilika da svoju kreativnost izrazim na najbolji mogući način. A kao što možete da vidite, u mom slučaju to nije samo jedan način. Gluma je nešto o čemu sam oduvek maštao i jedan od onih ostvarenih snova koji vam zauvek ostanu kao dokaz da je sve u životu moguće. Pisanje sam izbegavao još od školskih dana i da mi je tada neko rekao da ću jednog dana biti autor nekoliko bestselera, verovatno bih se samo nasmejao. Danas svoj život posmatram kao jedan predivan dar i sa puno poverenja uživam u svakom trenutku. Iako svako od nas igra mnogo uloga u svom životu, ja se trudim da sve gore navedeno svedem na jedno, a to je da pomognem ljudima da žive lepše, ispunjenije i srećnije.

INTERVIEW.BA: Ono o čemu ste specijalizirani jeste program tzv. “liječenja života” zasnovanog na učenjima svjetski poznate Lujze Hej. Jedan ste od 12 licenciranih trenera za obuku drugih trenera u svijetu. Na čemu počiva ovaj koncept?  

UBOVIĆ: Na obukama koje vodim na našim prostorima učim ljude posvećene ličnom razvoju kako mogu da pre svega pomognu sebi, a da zatim i uspešno započnu karijeru u ovoj oblasti. Danas je lifecoaching postao trend i nešto što se olako shvata. Mislim da mnogi ne razumeju koliku odgovornost sa sobom nosi ovaj posao.  Koncept se zasniva na promeni unutrašnjih uverenja, stavova i opšteg načina gledanja na svet oko nas.

Jedno je sigurno, način na koji smo do sada razmišljali, reagovali i živeli nam je najbolje prikazan u rezultatima koje smo ostvarili. Ako nismo zadovoljni gde smo, onda je vreme da promenimo ono što se može promeniti, a to nisu okolnosti, drugi ljude i svet oko nas.

Obožavam ovaj trening i lično smatram da nam je potrebno još mnogo obučenih ljudi na našim prostorima. Kad posmatram ljude sa prostora bivše Jugoslavije, ja znam I osećam da smo svi jedan isti, predivan narod koji je mnogo propatio u poslednjih nekoliko decenija. Vreme je da na ovim prostorima zaigraju sreća i mir. 

INTERVIEW.BA: Kada nekome kažete da može izliječiti svoj život, kako ljudi reaguju i šta im vi kažete? 

UBOVIĆ: Konkretno, u svom najbliskijem okruženju i dalje imam ljude koji ne pokazuju interesovanje za programe koje vodim i kojima je “sav taj pozitivan pristup” u najmanju ruku čudan.To me ne sprečava da ih i dalje volim i podržavam u onome što biraju za sebe. Niko ne zna šta je za nekog drugog najbolje osim njega samog. Ne trudim se da bilo koga uveravam u benefite i prednosti ovakvom pristupu u životu, jer to nije moj posao. Moj poziv je da pomažem onima koji žele da uzmu život u svoje ruke i da ih naučim kako da žive lepše, ispunjenije i srećnije.

INTERVIEW.BA: Prosječno ljudi promjene vezuju samo za materijalne stvari odnosno novac. Kad ga nema, ništa ne funkcioniše, kad je tu, navodno je sve pod kontrolom. Je li novac odgovor za sve?

UBOVIĆ: Ovo je, siguran sam jedno od onih pitanja koje postavlja svako, ali je za svakoga od nas odgovor drugačiji. Što sam više napredovao u svojoj karijeri, to sam svesniji da novac nije odgovor na većinu moji pitanja, pa čak ni potreba. Danas mi je potrebno da mogu u bilo kom trenutku da otputujem na neki polumaraton ili maraton i da pristojno živim. Naravno da sam neke svoje kriterijume podigao, ali smatram da je to sasvim prirodno, jer svako od nas je rođen sa željom da napreduje i da se razvija, kako u fizičkom tako i u duhovnom, pa i u materijalnom smislu.  

INTERVIEW.BA: Uzmimo primjer: ja sam čovjek koji nije zadovoljan niti jednom oblašću svog života i dolazim kod vas da mi pomognete da promijenim svoj život. Šta je vaša prva preporuka? 

UBOVIĆ: Prvo bih vas svakako pitao da li ste zaista spremni da se promenite ili ste samo zainteresovani za to? Moja prva preporuka svima jeste da prihvate sebe. Ako ne ide, ako je loše, ako je teško i naporno – prihvatite sebe i situaciju u kojoj ste. To je uvek prvi korak. Zatim je važno da otkrijemo razloge za to. Nekada je to naša lenjost ili nedostatak fleksibilnosti. Nekada je to znak da smo na pogrešnom putu ili da se trudimo da zadovoljimo tuđa očekivanja. A nekada je loš period samo lekcija koja će nas, između ostalog, naučiti da cenimo nagradu koja nas čeka. U svakom slučaju, duboko sam uveren da svako zaslužuje divan život i da svako ima pravo da se razvija i raste. Jer je to na kraju i jedini istinski odraz našeg postojanja. 

INTERVIEW.BA: Nedavno ste objavili novu knjigu pod naslovom ”Jači od bola” gdje nudite 12 lekcija za iscjeljenje duše i postizanje slobode. Ukratko, šta to svi zainteresovani mogu naučiti iz ovih lekcija?

UBOVIĆ: Mnogi nose svoj bol i osećanje da ih je neko izneverio ili povredio tako uporno da je to gotovo postalo deo njihovog identiteta i teško im je da ga se odreknu. Knjiga Jači od bola će vas naučiti kako da zatvorite vrata prošlosti i lagano otvorite vrata novih mogućnosti. Sve u vašem životu može imati dvostruko značenje. Suština je u tome da otkrijete svoje najveće strahove, sumnje i duboka verovanja koja vam ne služe, i da ih transformišete u nešto konstruktivno. To je ideja na kojoj sam radio nekoliko meseci, prvenstveno iz lične potrebe da našim ljudima pružim šansu da se zaista oslobode bola na pravi način.

INTERVIEW.BA: Ko Vas motivira, kome se vi okrenete za punjenje pozitivnom energijom? Dakle ko motivira motivatora 

UBOVIĆ: Pronalaženje pozitivnih aspekata je nešto što suštinski menja kvalitet života i to je nešto možda i najvažnije što sam naučio na svom putu promene. Zahvaljujući mojoj divnoj porodici, prijateljima, zdravim navikama kao što su teretana i trčanje, pa sve do posla kojim se bavim i sjajnim saradnicima koji su uvek uz mene, mogu danas da kažem da vodim jedan srećan i ispunjen život.  Motiv mi je svaki novi kilometar koji pretrčim, svaki komentar mojih čitalaca i zahvalnost učesnika na mojim seminarima, radionicama i treninzima.

Kompanija „Bingo“, kao jedan od najvećih i najuspješnijih trgovinskih lanaca, i ove godine je podržao aktivnosti u okviru projekta „Volontiraj, kreditiraj“ Fondacije INFOHOUSE. Osim što je uposlio učenike na jedan dan, „Bingo“ je podržao i Sajam kreditiranja na kojem učenici izlažu svoje ideje od kojih najbolje dobijaju finansijsku podršku za realizaciju. Zašto je sve ovo važno za poslodavce, za interview.ba govori Elvira Trepanić, menadžerica za ljudske resurse ove kompanije.

KAKO SE DOKAZATI NA POSLU „Želja za učenjem i sticanjem novih znanja, upijanje iskustva i svakodnevna uključenost u sve što je u opisu radnog mjesta, siguran su put ka profesionalizmu. Uz pravog lidera (nadređenog ili kolegu spremnog da podijeli svoje znanje) i dodatne edukacije (literatura, online webinari, seminari, summiti), te uz puno dobre volje za napretkom, mladi ljudi mogu vrlo brzo zadovoljiti potrebe poslodavca“. 

INTERVIEW.BA: Bingo je jedan od najuspješnijih i najvećih trgovinskih lanaca u BiH koji je mladim ljudima, srednjoškolcima, dao priliku da rade i da stiču prva radna iskustva tokom Socijalnog dana. Jesu li se srednjoškolci pokazali kao dobri i vrijedni radnici?

TREPANIĆ: Mi smo u 2016. godini angažovali 35 učenika iz srednjih škola, a 2017. u našoj kompaniji pridružilo se 20 učenika. Obzirom na dinamičnost i obim posla koji su učenici imali priliku da dožive, bili su zainteresovani i postavljali su pitanja, ali obzirom da je u pitanju jedan dan, nisu mogli da se aktivno uključe u konkretne zadatke. U svakom slučaju, zahvalni su na prilici koja im je ukazana da budu dio našeg velikog tima.

INTERVIEW.BA: Finansijski ste podržali i 10. Sajam kreditiranja koji organizuje INFOHOUSE. Zašto ste odlučili podržati Sajam?

TREPANIĆ: Svjesni potrebe za  usmjeravanjem mladih ljudi, kako bi bili spremni na sve izazove nakon završenog obrazovanja, prepoznali smo značaj sajma i odlučili smo ga podržati. Kako bi na pravi način doživjeli buduće poslodavce, profesionalce i radnu atmosferu, neophodno je promovisati važnost sticanja radih navika. Ovaj sajam je idealan način da se svi okupe na jednom mjestu, da učenici iznesu svoje ideje, te da najbolji budu nagrađeni.

INTERVIEW.BA: Koja je vaša poruka srednjoškolcima s kojima ćemo ove godine obilježiti Međunarodni dan volontera?

TREPANIĆ: Danas je teško naći pravi kadar za određene poslove. Bez obzira na obrazovnu orijentaciju osobe, radne sposobnosti zavise isključivo od samog mladog čovjeka. Da bi najprije dobio posao sa praznim CV-jem u rukama (samo obrazovanje se može navesti, nema radnog iskustva), kandidat se mora potruditi da istakne svoje sposobnosti i osobine koje su vrijedne i koje  će kao takve doprinijeti poslovanju kompanije. Vještine koje je stekao/la tokom školovanja treba iskoristiti, a ne samo napisati.

Svakodnevni trud i zalaganje za što bolje obavljen posao ključ su uspjeha.  Želja za učenjem i sticanjem novih znanja, upijanje iskustva i svakodnevna uključenost u sve što je u opisu radnog mjesta, siguran su put ka profesionalizmu. Uz pravog lidera (nadređenog ili kolegu spremnog da podijeli svoje znanje) i dodatne edukacije (literatura, online webinari, seminari, summiti), te uz puno dobre volje za napretkom, mladi ljudi mogu vrlo brzo zadovoljiti potrebe poslodavca.

Dino Šaran je kompozitor, tekstopisac, gitarista i pjevač sarajevskog benda „Letu štuke“. Za interview.ba Šaran govori o simbolici muzike, demokratiji, ratu u glavama, političarima i zvijezdama, te koji je bend najbolji u regiji.

RAT JOŠ NIJE ZAVRŠEN „ On je možda vojno dovršen, ali nekako nije završen u glavama ljudi. Jednostavno nije došlo ni do kakve katarze. Da bi došlo do kolektivne katarze potrebno je da se dese neke velike tektonske promjene, da se desi nešto stvarno krupno, pa makar i negativno, da bi ljudi shvatili gdje su, šta su, dokle su. Ovako kao dosad ne. Sam rat nije bio dovoljan, nije bila dovoljna promjena da bi ljudi shvatili svoje zablude “.

INTERVIEW.BA: “Usput smo izgubili vrijeme, spektar opcija je uži nego ikad… ali Bože zdravlja, kada pravde nema“ stihovi su nove pjesme koja je odlično opisuje atmosferu u državi. Šta je to Vaša generacija izgubila – koja opcija vam najviše nedostaje?

ŠARAN: Znaš, nemam ja neko žaljenje. Ne volim se okretati u prošlost. Volim zaokružiti neki period. Ova pjesma se odnosi na to vrijeme koje smo izgubili tražeći se. Tražeći se kroz političke tokove, kroz ekonomske, tražeći se u tehnološkom napretku, u svemu ovome što nas je snašlo. „Bože zdravlja“ – to je jedna intimna pjesma šireg konteksta.

INTERVIEW.BA: Da li ovdje malo aludirate  na onu nek’ smo dobro i zdravo,  samo nek’ ne puca, biće bolje?

ŠARAN: Aludira se i na to. Samo, u intimnom smislu, ima ozbiljniji kontekst. Ne postoji neka situacija u kojoj je čovjek apsolutno zadovoljan u kontinuitetu, tako da je to i malo mirenje sa situacijom.. Naravno, borba je uvijek i borba uvijek predstoji. Mislim da se čovjek nikad ne treba predati, ali nekad treba popustiti sa ličnim tenzijama.

INTERVIEW.BA: Citiraću vas “građani su brojevi računa koji plaćaju struju i vodu i pri tom su debelo opljačkani.” Kad i kako da građani natjeraju korumpirane vođe da počnu plaćati svoje račune?

ŠARAN: To se radi u demokratskim društvima i to se radi u demokratskim izborima jel’? To i tome služi. Međutim, ja nekako sve manje vjerujem u demokratiju kao sistem u kome odlučuju građani. Mislim da se više radi o prividu donošenja odluka, o prividu da sami građani odlučuju, to je jasno.

Demokratija je čuvar kapitalizma, odnosno čuvar krupnog kapitala. Tako da nema opcije da nam taj sistem želi dobro. Mislim da svako u sebi treba naći odgovor i da bi se onda moglo naći neko kolektivno rješenje. Znači, krenuti od pojedinca ka kolektivu, a ne obratno. U principu, mi nemamo izbor.

Ne znam koja su to demokratska društva, osim Sjedinjenih Američkih Država koji imaju neki širi izbor. Tamo imaš republikance i demokrate i to je to, a zapravo, svi pušu u istu tikvu. I rukovođeni su nekom nevidljivom rukom, a znamo ko je to. To se drugačije zove teorija zavjere. Zbog toga mislim da je svijet u totalnom haosu.

INTERVIEW.BA:  Angažirani su tekstovi pjesama koje pišete… Prava osoba da vas pitam šta ćemo sa ovim različitim istinama, podjelama, pričama o herojstvu i zločincima u 21. vijeku, pa i o nekim novim ratovima?

ŠARAN: Gledam na to da ovaj rat nikad nije završen. On je možda vojno dovršen, ali nekako nije završen u glavama ljudi. Jednostavno nije došlo ni do kakve katarze. Da bi došlo do kolektivne katarze potrebno je da se dese neke velike tektonske promjene, da se desi nešto stvarno krupno, pa makar i negativno, da bi ljudi shvatili gdje su, šta su, dokle su. Ovako kao dosad ne. Sam rat nije bio dovoljan, nije bila dovoljna promjena da bi ljudi shvatili svoje zablude.

Mene najviše brine što su političari danas najrelevantniji, zapravo, zvijezde. I to je tako 25 godina, to se ne mijenja. Ugnjetavaju nas našim vlastitim parama.

INTERVIEW.BA: Nedavno je Elvis J. Kurtović na naše pitanje zašto je ostao u Sarajevu rekao: „ Mudri, stari čovjek Ivica Osim je skontao da je mjesto gdje ima najviše stare raje i gdje sa ljudima može nešto normalno da progovori, u Sarajevu.“ Koji je vaš razlog za ostanak?

ŠARAN: Ja ovdje imam osobe koje me vežu. Imam sina, oca, brata. Imam i dovoljno godina da bi sad negdje otišao i počinjao sve ispočetka. S druge strane, mojim esnafom jezik me veže za ovo ovdje. Ono što mi je bitno je poetika. Bitno mi je kako se u tom smislu izražavam, a pošto je to ipak malo kompleksnije pisanje od standardnog estradnog, onda bi otprilike engleski trebao poznavati kao Shakespeare da bi se na engleskom mogao i vani izražavati kao što se izražavam ovdje. Ne mogu reći da mi je ovdje super, ali druge domovine ja nemam.

INTERVIEW.BA: Može li se biti optimista u BiH bez upotrebe nelegalnih opijata?

ŠARAN: Može. Zapravo, ne određuje ti okruženje optimizam ili pesimizam. Mislim da je to u svakom od nas individualno. Ono što obeshrabruje, a ne samo u BiH,  nego svugdje na svijetu je to obraćanje kolektivu. U svojim pjesmama uglavnom se obraćam pojedincu, čak i kad se obraćam kolektivu obraćam se kroz pojedinca. Tako da ima načina da čovjek pozitivno razmišlja i bez da mu to država omogući.

INTERVIEW.BA: Za doček Nove 2018. godine nastupate u Kotoru zajedno sa „Električnim orgazmom“, Rambom Amadeusom i „Partibrejkersima“. Kad sjedite zajedno, prije ili poslije svirke, o čemu pričate? O zlatnim vremenima i tiražima ili razmjenjujete recepte?

ŠARAN: Lineup je odličan. Hajmo reći, to je creme de la creme ex jugoslovenske scene, izuzev možda „Let 3,“ „Obojenog programa“ i nas… Pričamo o svemu i svačemu. Obično ide zajebancija, nema tu neke ozbiljne priče. Prije ili poslije svirke ti jednostavno nemaš vremena za ozbiljnije i dublje razgovore. To je neko paušalno druženje do sljedećeg susreta.

DUBIOZA KOLEKTIV JE NAJBOLJI BEND U REGIJI

INTERVIEW.BA: Preporuka tri muzičara/grupe koje treba pratiti za mentalnu higijenu?

ŠARAN: Volim svašta. Volim elektroniku, hip-hop, izvorni folk, naravno. Mislim da treba konzumirati ono što je organsko, ono što je iskreno i ima taj duh iskrenosti. Trenutno slušam novi album Bregovića. Taze je, tek je izašao. Od stranih slušam zadnji album Kendrick Lamara i nije dosadio. Tražim na netu neku novu muziku. I nova „Dubioza kolektiv“ je izašla. To je isto dobar album.  

INTERVJU.BA: Koncerti u Sarajevu?

ŠARAN: Ne hodam po koncertima u Sarajevu. Sve sam to već gledao, sve su to kolege koje sam slušao sto puta. Volio bi da u Sarajevo dođe neko sa strane. Zadnje što sam gledao u Sarajevu, a nije „Skroz“ (to mi je iz kuće), je „No Rules“ iz Tuzle. Slučajno sam obećao čovjeku i došao na svirku. Rock’n’ roll, fina svirkica. Volio bih da Nick Cave nekad dođe i u Sarajevo. „Radiohead,“ neke svjetske hip-hop zvijezde, ali o tome možemo samo sanjati. Mi ovdje nemamo organizacije i te infrastrukture. Postali smo stvarno kasaba, više psihologijom nego samom infrastrukturom. 

INTERVIEW.BA: Mnogi smatraju da su „Letu štuke“ najbolji bend u BiH, Vi kažete „Dubioza kolektiv“.Dajte nam jedan argument?

ŠARAN: Govorim upravo na osnovu argumenata. U današnjem vremenu argument je posjećenost koncerata, klikovi na YouTubeu. Jednom riječju- uspjeh! U tom kontekstu „Dubioza“ je daleko najbolji bend na ovim prostorima, ne samo od „Štuka“ nego i od svih drugih. Ne hvalim ih sad iz nekog lažnog pijeteta već što to pokazuju rezultati. Ko je kome najdraži bend to je već pitanje ukusa. Oni u svakom slučaju imaju jednu edukativnu notu prema mladim ljudima. To što rade je vrlo pozitivno, i brate, šire Bosnu po svijetu. E, „Dubioza“ je kao i mi jedni od boraca za, hajmo reći, neki bolji, izgrađeniji  ukus kod omladine. Oni su baš na prvoj liniji fronta, jer njih vole djeca i mladi ljudi explicite najviše. Svaka im čast na tome!