September 2017

Toni Vukadin član je Stranke demokratske akcije i Gradskog vijeća Sarajeva koji se u posljednje vrijeme suočio sa nizom optužbi iz vlastite stranke, te se odlučio na jedan neobičan potez za ovdašnje uvjete. Naime, podvrgnuo se poligrafskom testu kojim bi dokazao kako je nevin za sve što je bio optuživan i osumnjičen. Kreirao je hashtag #svipoliticarinapoligraf i tako pozvao kolege iz svih stranaka da urade isto kako bi narod znao kome je, zapravo, dao svoj glas.

SVI NA POLIGRAF! “U svim partijama postoje čestiti ljudi koji se istinski bore za bolje sutra naroda. Hashtag je predstavlja poziv i savjet da svi oni koji su optuženi na ovaj način samoinicijativno dokažu istinu. Budući da je poligraf nemoguće prevariti, ne bi bilo loše da to postane praksa u slučaju optužbi. Praktično je nemoguće prevariti na testu, a vrlo lako se dokaže sve.”

INTERVEW.BA: Jučer ste objavili post na Facebooku da ste uradili poligraf test kako biste dobili znanstvenu potvrdu da radite u interesu SDA jer ste izloženi sumnjama. Možete li nam reći konkretno šta je iniciralo taj potez?

VUKADIN: Optužbe su bile koncipirane kao da sam ja svojim određenim postupcima naštetio pojedinim ljudima unutar SDA koje sam smatrao svojim prijateljima, a ne samo stranačkim kolegama. Nisam mogao pojedinačno ubjeđivati ljude u neistinost te sam se odlučio na ovaj korak. Bez želje da se ikome pravdam, već sa ciljem da zaustavim dalje širenje neistina. Ranije sam vidio da je Vladimir Putin tražio, kada je određene ljude postavljao na pozicije  u Rusiji,  da se uradi poligrafski test. Uradili su to i neki drugi političari u svijetu i to me potaklo da i ja uradim test. Zaista sam morao naći način da zaustavim neistine.

U SDA sam se učlanio kada je stranka bila u dubokoj opoziciji, kada se bježalo od SDA. Bez ikakvog interesa, a radi ideje o Bosni i Hercegovini kakvu je propagirao predsjednik Alija Izetbegović. SDA je pripadala porodici konzervativnih stranaka desnog centra. Iako su u SDA danas mnogi koji su bili na listama drugih stranaka i koji su tada otvoreno radili protiv SDA,  ja sam tu stranku zaista nakon toliko godina smatrao dijelom sebe i optužbe su mi privatno teško pale. Sigurno je da su optužbe ostavile traga i samom sebi sam postavio mnoga pitanja na koja tražim odgovor ali najbitnije je da sam sačuvao svoj obraz.

INTERVIEW.BA: Na kakva pitanja ste morali odgovoriti ? Koja su to pitanja uopće kojima se provjerava pripadnost partiji?

VUKADIN: Test sam radio kod ovlaštenog sudskog vještaka i sastojao se iz više djelova. Na test sam otišao samoinicijativno. Najprije sam poslao informacije o sebi koje su služile za izvlačenje općih podataka, a zatim i opis situacija iz kojih su nastali predmetni postupci. Nakon toga sam bio na poligrafskom testiranju koje je trajalo dva sata. Tokom testa najprije su postavljana opća pitanja o meni koja su bila pripremnog karaktera. Nakon toga su uslijedila pitanja o konkretnim postupcima. Nakon nekoliko dana dobio sam nalaz na 13 stranica sa zaključcima. Nije mi namjera bila da dokazujem stranačku pripadnost.

INTERVIEW.BA: Koliko košta jedno takvo testiranje?

VUKADIN:

Troškovi testiranja su bili 500 KM. Veoma velika cifra za naše uslove ali smatram da istina nema cijenu.

INTERVIEW.BA: Kreirali ste hashtag #svipoliticarinapoligraf. Kakve su reakcije drugih političara?

VUKADIN: Reakcije su pozitivne. Dobio sam podršku od mnogih kolega iz svih političkih stranaka. U svim partijama postoje čestiti ljudi koji se istinski bore za bolje sutra naroda. Hashtag je predstavljao poziv i savjet da svi oni koji su optuženi na ovaj način samoicijativno dokažu istinu. Budući da je poligraf praktično nemoguće prevariti ne bi bilo loše da to postane praksa u slučaju optužbi. Praktično je nemoguće prevariti na testu, a vrlo lako se dokaže sve. Za samo nekoliko sati.

INTERVIEW.BA Šta kaže SDA? Ostajete li njihov član?

VUKADIN: Nije bilo zvaničnih optužbi niti ikakve reakcije ili odgovora. Moram reći da sam možda očekivao drugačije, barem od pojedinaca ali nije bitno, svakom njegovo. Ja sigurno nisam taj koji će kaljati i optuživati. Ja neću graditi sebe nauštrb drugih. Kao što je napisao jedan od mojih prijatelja, u SDA se ne učlanjuje, SDA se živi. Meni je od članstva mnogo bitnije da živim jednu ideju Bosne i Hercegovine kao cjelovite i suverene države te težim da doprinesem u skladu sa svojim mogućnostima boljem životu našeg naroda. Negdje sam pročitao da na 13 rođenih umre 18 stanovnika BiH. To je problem, želim da se bavim politikom koja će činiti dobro narodu, a ne biti svrha sama sebi. 

Nermina Omerbegović, sarajevska novinarka i pjesnikinja, zasigurno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Samom činjenicom da se možda i previše često odlučuje pisati o temama koje društvo karakterizira tabuom. Poput seksa, na primjer. Do sada je objavila tri zbirke poezije, mnoge njene pjesme prevedene su na strane jezike. U kratkom intervjuu za interview.ba govori o sebi, drugim ženama, feminizmu, tračevima i tabuima.

TREBA ŽIVJETI FEMINIZAM “I nisu feministkinje žene koje ne žele pored sebe muškarca. Nisu to muškobanjaste žene, što jesu samo neke od predrasuda. To su, bar one koje ja znam, izuzetno ženstvene, pametne žene kojima je muškarac koji je iza njih istinski partner, ne samo muško u kući. Ono reda radi. Feminizam je i to ne pristajati na vezu, brak samo reda radi. Ukratko, nemam ništa protiv feminizma, ali ne volim da me stave ni u koju skupinu, kao što rekoh, ne volim etiketiranja. A i feminizama ima raznih”.

INTERVIEW.BA: Do sada ste objavili tri zbirke pretežno erotske poezije. Šta kažu kolege u vašoj redakciji – čitaju li vaše knjige ili samo dnevnu politiku? 

OMERBEGOVIĆ: Koliko mi je poznato, moje kolege i kolegice i inače čitaju knjige. Ne samo moje. A prema reakcijama onih koji su i moje čitali, pa sviđa im se. Tako bar kažu. I prva knjiga nije bila pretežno erotska.  

INTERVIEW.BA: Zašto su u BiH erotika i seks još uvijek tabu? Zbog hroničnog nedostatka istih ili?

OMERBEGOVIĆ: Pa, iskreno ne znam koliko toga fali onima kojima je i spomen erotskog, seksualnog nešto što je nepoželjno. S druge strane, ako ćemo o pisanju, nije tabu ako pišu muškarci. Primjera radi, iste godine ili negdje tu Goran Samardžić je objavo “Šumkog duha”, a ja sam pripremala “Prizivanja dodira”. Goranom su bili ushićeni, a meni su rekli da ja treba da se uozbiljim, da takvo pisanje nije za mene… Malo sam “prestarila”, žensko sam… Šta li? 

INTERVIEW.BA: Spomenuli ste u jednom prijašnjem intervjuu da biste možda trebali na sebe staviti oglas da “niste nikakva vamp žena ni žderačica muškaraca”. Da li ste izradili taj oglas, majicu s natpisom možda ili ste se predomislili?

OMERBEGOVIĆ: Pa to je naravno bila ironija. Ali nisam ni vamp ni žena s natpisom. Tako da nisam napravila reklamni materijal. Ne volim nositi etikete na sebi bilo koje vrste.  

INTERVIEW.BA: Rijetka ste osoba koja pravi razliku između “trača” i “trača”, kažete da je primjer dobrog trača onog u vašoj knjizi Lilit u kojem “samo tračala samu sebe”. Hajmo napraviti listu pet osoba iz bh. društva, iz bilo kog segmenta, koje bi vrijedilo otračati u nekoj knjizi?

OMERBEGOVIĆ: Tračala sam ja sebe u svim knjigama. Mislim samo sam ja ta za koju se zna da se o njoj govori. Ostali naravno nemaju imena. Tako kao neko ko ne bježi od istog ali i ne trči za njim, nek i ova eventualna imena koja bih ja “možda otračala”a koja mi iskreno ne padaju još na pamet, ostanu skrivena. 

INTERVIEW.BA: U jednoj od recenzija autor N. Veličković piše da vi niste “zainteresirani za feminizam…”. Imate li nešto protiv feminizma i ako imate zašto? Naime, vaša prethodnica Sopho je možda među najprosvjećenijim feminističkim umovima, iako se to tada nije tako zvalo…

OMERBEGOVIĆ: Nemam ja ništa protiv feminizma. Naprotiv. Po meni bi feminizam, osim što se izučava i treba da se izučava, trebao biti i način življenja. Pogrešnih interepretacija feminizma i feministica imamo na sve strane. Ne znam ni da li je moja interpretacija tačna. Ali po meni, feminizam je kad žena ne da da je neko povređuje, ponižava samo zato što je žensko.

Feminizam je pravo mlade žene na rad iako postoji mogućnost da se uda da zatrudni. Feminizam je pravo žena srednje dobi na rad ako dobiju otkaz, a ne da im se kaže da su prestare u 40-tim, 50-tim godinama. Feminizam je pravo žene da se kreće u kratkoj suknji, a da je neko ne siluje “jer je sama to tražila”, da ode sama u kafanu, da šeta ulicama… Feminizam je i pravo žene da se pokrije jer ona to želi a ne što joj je neko rekao da treba. I da je niko ne osuđuje.

Feminizam je dati podršku svim majkam. I onim sa zdravom djecom i majkama sa djecom s posebnim potrebama. Omogućiti toj djeci adekvatnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje. Feminizam je ne gledati na ženu koja se nije udala, koja se razvela, koja nema djece kao ženu s falinkom. Nego poštovati njen izbor.

 

I nisu feministkinje žene koje ne žele pored sebe muškarca. Nisu to muškobanjaste žene, što jesu samo neke od predrasuda. To su, bar one koje ja znam, izuzetno ženstvene, pametne žene kojima je muškarac koji je iza njih istinski partner, ne samo muško u kući. Ono reda radi. Feminizam je i to ne pristajati na vezu, brak samo reda radi. Ukratko, nemam ništa protiv feminizma, ali ne volim da me stave ni u koju skupinu, kao što rekoh, ne volim etiketiranja. A i feminizama ima raznih.

Bosnu i Hercegovinu i sve njene građane čeka zeleno sutra. Sutra u kojem će ekonomski imperativ Evrope – zelena ekonomija, zaživjeti i u našoj zemlji. Iako se čini da je svijest bh. građana o važnosti zaštite okoliša nedovoljo razvijena, a da su ekonomski prioriteti nadležnih daleko od zelene ekonomije, u posljednjih nekoliko godina napravljen je napredak. Dokaz tome je Centar za ekologiju i energiju iz Tuzle koji već godinama, direktno ili indirektno, u Bosni i Hercegovini stvara zelena radna mjesta i zdravo okruženje. Direktorica centra Džemila Agić za interview.ba pojašnjava kako je to moguće i kod nas.

DOSTA JE PRIČE, TREBAMO AKCIJU “Dosta je edukacija, seminara i konferencija. Mi trebamo prečišćivače otpadnih voda, infrastrukturu za primarnu selekciju otpada, podsticaj za energetsku efikasnost, korištenje obnovljivih izvora energije i prelazak na ekološki prihvatljive energente za zagrijavanje prostora. Kada građanima damo priliku za odgovoran odnos, tek tada njihovo nesavjesno djelovanje možemo i sankcionirati kroz primjenu kaznenih odredbi.” 

INTERVIEW.BA: Centar za ekologiju i energiju iz Tuzle nedavno je učestvovao na prvom Sajmu zelene ekonomije u BiH. Koliko je ovo bitno za promociju ekološki prihvatljivog načina poslovanja i korištenja naših neiskorištenih resursa na pravi način?

AGIĆ: Organiziranje Sajma zelene ekonomije ima veoma značajnu ulogu jer skreće pažnju nadležnim institucijama da ulažu ili na bilo koji način podrže razvoj zelene ekonomije. S druge strane je prilika za promociju postojećih primjera zelene ekonomije u Bosni i Hercegovini.

INTERVIEW.BA: Vaša organizacija već 16 godina radi na stvaranju “zelenih” radnih mjesta u našoj zemlji. Kakav je efekat tog rada i kakvi su rezultati?

AGIĆ: Centar za ekologiju i energiju već 16 godina radi na zaštiti i unapređenju okoliša, što je jedan od preduslova za stvaranje zelenih radnih mjesta. Među ostalim, radili smo na projektima koji su pored zaštite okoliša fokus imali i na stvaranju zelenih radnih mjesta.

Sufinansirali smo toplotnu izolaciju stambenih objekata, što je direktno uticalo na zapošljavanje radnika za izvođenje radova i onih koji su radili na proizvodnji izolacionih materijala. Organizovali smo obuku za nezaposlene gdje smo govorili o toplotnoj izolaciji ovojnice objekata kao i o proizvodnji, instaliranju i održavanju solarnih sistema za toplu vodu. Radili smo na osnaživanju postojećih firmi, a izgradili smo i dva pilot projekta biljnih prečišćivača otpadnih voda.

Obučeni pojedinci i predstavnici firmi predstavljaju odličan potencijal koji treba BiH koristiti.

INTERVIEW.BA: Mislite li da budućnost BiH leži u razvoju zelenih tehnologija odnosno proizvodnje? Možemo li, slijedeći primjer Njemačke, koja se sve više okreće organskoj proizvodnji, a uz iskustva koja domaćim proizvođačima može prenijeti fondacija Heinrich Böll, smanjiti nezaposlenost u zemlji?

AGIĆ: Zelena radna mjesta predstavljaju veliku šansu za BiH i dobro bi bilo da slijedimo iskustva evropskih zemalja. Evo i jedan primjer. Kada je došlo do ekonomske krize veliki broj evropskih zemalja je pokrenulo projekte sufinansiranja mjera energetske efikasnosti u zgradarstvu, a kako bi pokrenuli proizvodnju građevinskih materijala i opreme, podstakli su masovno zapošljavanje građana i smanjili potrošnju energije.

INTERVIEW.BA: Šta smatrate najvećim potencijalima BiH kada je u pitanju zelena ekonomija?

AGIĆ: Potencijali BiH za zelenu ekonomiju su energetska efikasnost, obnovljivi izvori energije, organska poljoprivreda, razvoj turizma, recikliranje i kompostiranje otpada.

INTERVIEW.BA: Ima li Tuzla potencijala za razvoj zelene ekonomije s obzirom na izuzetno visok stepen zagađenosti?

AGIĆ: Tuzla ima velike potencijale za razvoj zelene ekonomije. Turizam je već prepoznat kao razvojna šansa Tuzle, mada Tuzla ima još mnogo drugih potencijala za razvoj zelene ekonomije. Unatoč tome, neophodno je raditi na rješavanju ekoloških problema. Rješavanje problema zagađenja zraka predstavlja veliki izazov za Tuzlu i Bosnu i Hercegovinu jer je zagađenje zraka uzrokovano najvećim dijelom radom industrije koja je, s druge strane, jako značajna za našu zemlju.

INTERVIEW.BA: Dosadašnja iskustva organizacija koje se bave zaštitom okoliša pokazala su da je jedan od najvećih problema u BiH nedostatak svijesti o važnosti ekologije. Šta uraditi da se osvijeste najprije lokalne vlasti pa i sami građani?

AGIĆ: Važno je obezbijediti građanima BiH potrebnu infrastrukturu za rješavanje ekoloških problema i početi sa primjenom zakonske legistative, što bi rezultiralo odgovornijem odnosom nadležnih institucija i građana. Dosta je edukacija, seminara i konferencija. Mi trebamo prečišćivače otpadnih voda, infrastrukturu za primarnu selekciju otpada, podsticaj za energetsku efikasnost, korištenje obnovljivih izvora energije i prelazak na ekološki prihvatljive energente za zagrijavanje prostora. Kada građanima damo priliku za odgovoran odnos, tek tada njihovo nesavjesno djelovanje možemo i sankcionirati kroz primjenu kaznenih odredbi.  Također, veoma je dobro da radimo na promociji primjera dobre prakse u svim oblastima. Sajam zelene ekonomije u Visokom je odličan primjer kako to trebamo ili možemo raditi.

INTERVIEW.BA: Da li vaš rad i inicijative dobijaju javnu podršku, podršku vlasti i građana i ako možete navedite jedan primjer gdje su implementirani visoki ekološki standardi?

AGIĆ: U prethodnih 16 godina Centar za ekologiju i energiju je implementirao preko 70 projekata.

Na početku smo od nadležnih institucija primali pisma podrške, a zatim su se počeli uključivati u naše projekte. U posljednje vrijeme, angažuju nas da, zajedno s njima, izrađujemo njihove strateške i planske dokumente.

Jedan od pozitivnih primjera je da smo zajedno sa saradnicima Grada Tuzla izradili Plan upravljanja otpadom i sada zajednički radimo na javnoj promociji i implementaciji Plana.

INTERVIEW.BA: BiH ima ogromne prirodne resurse. Kakva je situacija na terenu? Više ka njihovom uništavanju ili očuvanju i pragmatičnom korištenju?

AGIĆ: BiH je bogata vodama, šumom, ugljem, mineralima, itd. Nadležne institucije se često neodgovorno odnose prema postojećim resursima. Političari u našoj zemlji nastoje da maksimalo iskoriste ugalj te planiraju izgradnju velikog broja termoelektrana, iako se njihova izgradnja ne uklapa u evropske trendove i predstavlja veliku prijetnju za klimatske promjene i okoliš. Dodatno planiraju veliki broj hidroelektrana na najljepšim riječnim tokovima koji se nerijetko nalaze i u zaštićenim područjima. 

Činjenica je da generalno svi neracionalno koristimo prirodne resurse, nadležne institucije, privredni subjekati i pojedinci. Zelena ekonomija predstavlja jedan sasvim novi pristup u kojem se radi na otvaraju novih radnih mjesta uz vođenje računa o racionalnom korištenju resursa i smanjenom utjecaju na okoliš. Budući da imamo prirodne potencijale, trebamo ih i koritistiti. Sve s ciljem otvaranja novih, zelenih radnih mjesta.

Emina Busuladžić je zasigurno najpoznatija radnica tuzlanske Dite, koja je pokazala da se istrajnost i upornost isplate i koju ni narušeno zdravlje nije spriječilo da bude na čelu radnika koji se bore za svoja prava. Za sebe kaže da je bezobrazno uporna i iako u penziji, ističe kako za nju borba nije završena dok god ima obespravljenih radnika, prijatelja, komšija. Sada kao penzionerka želi pomoći drugim radnicima i kroz politički angažman. Za interview.ba bez ustezanja govori o ulozi sindikata u borbi za radnička prava u BiH te uništavanju industrije radi bogaćenja pojedinaca.

JA NE PRIHVATAM PORAZ  “Ne prihvatam poraz kao rezultat. Jako sam tvrdoglava i nikad nisam ostavila nešto nedovršeno, sve moram do kraja dovesti. To ti govorim zato što moja borba naravno nije završena, nisam zadovoljna. Oko mene je jako puno nezadovoljnih prijatelja, komšija, rodbine. Radnici Dite su zadovoljni, rade,  primaju platu, uplaćuju se doprinosi. Naravno, radnici koji su bili uz mene i koji su mi vjerovali. Ovi drugi su na birou i oni su gubitnici.”

INTERVIEW.BA: Nedavno ste se  penzionisali, nakon 40 godina rada u fabrici Dita u Tuzli. Na šta ste najviše ponosni kao nekadašnja radnica ove fabrike u vrijeme kada radnici generalno nemaju na šta biti ponosni?

BUSULADŽIĆ: Sve vrijeme, od samog početka sam govorila za kriminalnu privatizaciju, za nerad pravosudnih organa, za spregu poslodavaca sa bankarima, za korupciju, za mobing nad  ne samo radnicima, nego svim narodom. Kad govorim o narodu,  ne mislim samo na Bošnjake, nego na sve narode u BiH. Za mene postoji podjela medu ljudima, na loše i zle. U kontaktu sam s mnogim radnicima eks Jugoslavije, a i sa dosta radnika cijelog svijeta. Ponosna sam zato što sam dokazala da sam bila u pravu, da moja borba nije uzaludna. Dokazala sam da se za moje bolje sutra samo sama mogu izboriti. Primjer drugima da se svi moraju boriti, biti ustrajni, da bolje sutra moraju sami kreirati. Imala sam cilj i prema tom cilju sam išla kroz trnje i bedeme, svaka prepreka me je usporavala, a u isto vrijeme ojačavala. Poslije svakog bedema sam bivala jača i moj inat sve snažniji.

INTERVIEW.BA: Postali ste poznati kao najhrabrija radnica, predsjednica Štrajkačkog odbora Fabrike deterdženata Dita  iz Tuzle, koja je izašla na ulicu da se bori za svoja prava. Da li je vaša borba završila i da li su radnici dobili ono što su zaslužili?

BUSULADŽIĆ: Pa, hajde najhrabrija. Ja za sebe govorim bezobrazno uporna. Ne prihvatam poraz kao rezultat. Jako sam tvrdoglava i nikad nisam ostavila nešto nedovršeno, sve moram do kraja dovesti. To ti govorim zato što moja borba naravno nije završena, nisam zadovoljna. Oko mene je jako puno nezadovoljnih prijatelja, komšija, rodbine. Radnici Dite su zadovoljni, rade, primaju platu, uplaćuju se doprinosi. Naravno, radnici koji su bili uz mene i koji su mi vjerovali. Ovi drugi su na birou i oni su gubitnici.

Čovjek koji se bori, samim tim je pobjednik, a onaj koji se ne bori, on je u startu gubitnik.

Moraš znati da jako poštujem sebe i druge ljude oko sebe, ne dozvoljavam da me gaze, ucjenjuju ili, ne dao bog, potkupe. Svojim radom i zalaganjem sam stekla povjerenje, radnici su mi vjerovali i uvijek su mi bili iza leđa. Da znaš da sam uvijek bila na čelu i prva pred sudom, pred vladom i u koloni za Orašje. Nije me zaustavio ni povišen šećer, ni infarkt, ni angina pektoris, ni upala zglobova, a ni vrlo česti pijelonefritis.

INTERVIEW.BA: Fabrika Dita postala je sinonim uništene radničke klase u Tuzli, a i u BiH. Je li ovo recept za slične fabrike koje su bile/jesu u državnom vlasništvu?

BUSULADŽIĆ: Pa ne bih baš rekla da je Dita sinonim uništene radničke klase, prije bih  rekla da je sinonim radničke borbe. Ako pogledamo okolo Dite,  tj.  industrijsku zonu Tuzle, nekad najjači gigant, šta sada vidimo, zonu sumraka, sve srušeno, spaljeno, uništeno. Moramo otvoreno reći da to nije neki prirodni tok događaja nego namjerno uništeno, devastirano. Uništena radna mjesta, automatski opada cijena rada. Od radnika prave robove bez prava glasa, bez ikakvih prava. Možda ovo zvuči pregrubo, ali je istinito. Pogledajte  Zakon o radu, Zakon o kamatama, Zakon o stečaju. Sva radnička i ljudska prava su uništena. Kažeš, Dita državna fabrika. Sve fabrike su bile društvene, tj. svih nas. Dolazi rat, paravan za kriminal, 93.-94. sve što je društveno,  tj. svih nas postaje državno, pa to oni nama poslije kao prodaju, nekome za certifikate, a bogami i nekome za pare. Ja sam digla kredit da kupim nešto što sam već dva puta otkupila. Šta je cilj? Pa, jednostavno, bogaćenje pojedinaca, kriminalna privatizacija. Nikad se niko nije upitao šta su radili pravobranioci. 

INTERVIEW.BA: Koliko je za spašavanje Dite značila akcija za kupovinu proizvoda, koja se proširila na cijelu zemlju, a koja je trebala pomoći radnicima da opstanu, dobiju plate i isplate obaveze?

BUSULADŽIĆ: E,  bogami, ovo mi je najdraže pitanje a i odgovor. Bez pomoći običnog naroda, kupca mi ne bi opstali. Akcija Selfi s Ditom je bila bum u državi. Kupuj domaće, kupuj kvalitet. U Diti je bilo jako puno akcija, kako čišćenja, ljepljenja naljepnica, teških fizičkih poslova. Dolazili su ljudi i nudili svoju pomoć. Kažem ljudi, jer samo ljudi mogu pokazati svoju dobrotu i pružiti pomoć kada je najpotrebnija. A nama je tada bila najpotrebnija. Mi to vraćamo kvalitetom. Svojim životom se zaklinjem da na domaćem tržištu nema kvalitetnijeg deterdženta od Arixa. Uvozi se samo smeće, u opisu mojih poslova bilo je i praćenje konkurencije. Ne govorim napamet.

INTERVIEW.BA: U Tuzli su 2014. godine započeti građanski protesti koji su se proširili na ostatak BiH. Radnici i građani su ustali da se bore protiv nepotizma i korupcije te političke elite, koja je uništila radničku klasu. Šta mislite da je ostalo od svega i zašto se borba ne nastavlja?

BUSULADŽIĆ: Februar 2014. g. događa se socijalni bunt. Februar 2014. je mjesec solidarnosti, humanosti, kada se studenti, đaci, penzioneri, zaposleni i nezaposleni prvi put pridružuju nezadovoljnim radnicima, koji su se godinama sami borili i protestovali. To je dokaz da se trebamo ujediniti i skupa braniti svoje dostojanstvo i pravdu. Nema ili ima vrlo malo zadovoljnih. U ovoj državi sve škripi.

Nekad sam jednom novinaru rekla da smo gladni, ali gladni pravde. A to je mnogo teže i bolnije od gladi za hranom.Vrlo često me ljudi zaustavljaju i govore da im je teže nego u ratu. Nisu nikad bili toliko poniženi, prevareni i izigrani.

Ne znam šta se dešava sa nezadovoljnim, mladi vide izlaz iz države, stari su u depresiji bez kraja. Hiljade radnih mjesta je uništeno, ništa se ne gradi. I mislim da će morati puknuti i da će biti mnogo gore i krvavije od februra 2014. g. Čovjek nema šta više izgubiti niti sačuvati, sve su mu uzeli. I vlast je svjesna toga pa zapošljava dosta policije.

INTERVIEW.BA: Kako ocjenjujete ulogu sindikata u borbi za položaj radnika? Gledajući sa strane, sindikati gotovo ništa ne rade da zaštite radnike.

BUSULADŽIĆ: Uloga sindikata u zaštiti radničkih prava, pa nikakva. Ovakav sindikat,  potkupljivi, nikad nije vodio borbu za zaštitu radnika, nego je samo branio interese poslodavca, vlastodržca za svoj povlašteni položaj. Dokle god je sindikat razbijen na komadiće, usitnjen i razbijen, nikad ne možemo očekivati ništa od njih. Naravno, suvišno je reći da je potrebna totalna kadrovska promjena, godinama isti sjede, ne rade ništa, a za to dobivaju dobre plate. Dokle god se ne bude odgovaralo za učinjeno ili za neučinjeno, što se sindikata tiče, ne očekujemo ništa bolje. U par navrata u parlamentu sam po pitanju nekih zakona dobila odgovor, pa Bajramović je dao zeleno svjetlo.

INTERVIEW.BA: Sindikat već godinama najavljuje neke masovne proteste, ali se oni nikad ne realizuju. Šta mislite zbog čega?

BUSULADŽIĆ: Sindikat nikad neće povesti neke masovne proteste, ne sa ovim sindikalnim vodstvom. Od protesta u februaru 2014. godine oni su se prvi ogradili, pa šta onda možemo očekivati od njih. Zbog čega?! Pa nisu dobili zeleno svjetlo od vlastodržaca.

INTERVIEW.BA: Gledajući na vaše iskustvo borbe za očuvanje Dite, je li moguće izboriti promjene i zašto to radnici ne rade kada su dovedeni u bezizlanu situaciju?

BUSULADŽIĆ: Promjene ne da su moguće, nego su i što hitnije potrebne. One se moraju dogoditi. Prvo što treba uraditi i što je rak rana ovog društva je  pravosuđe. Treba izvršiti izmjenu nakaradnih zakona, aktivirati neke postojeće koji nikad nisu aktivirani. Naravno, i u pravosuđu treba skinuti neke ljude koji su to sve aminovali. I što je najvažnije, skinuti nacionaliste koji nas zadnjih tridesetak godina sistematski uništavaju. Što nam oni više obećavaju bolje sutra, nama sve gore.

INTERVIEW.BA: Vjerujete li da će nam naredni izbori donijeti bilo kakav politički napredak, nova imena, iskorak ka budućnosti?

BUSULADŽIĆ: Evo nam prilike za sve da dođe do promjena. Radnicima Dite u toku njihove borbe bilo je potpuno isto, da li je SDA ili SDP. U BiH nikad nije postojala prava ljevica,  prava socijaldemokratska stranka. Niko od stranaka nije stao na stranu radnika u protestima. Eh, sada se to malo mijenja. Jedini koji su se pridružili radnicima je DF, bili su sa nama u parlamentu na ulici, predaju amandmane za izmjene zakona koji se tiču radnika. Jednostavno, stali su na stranu radnika, boraca, penzionera, na stranu pravde. DF je mlada stranka, ulazi dosta novog članstva, ljudi koji su odlučili uzeti sudbinu u svoje ruke. Ljudi koji žele promjene i koji rade na tim promjenama.

Treba nam biti svima jasno, ako na vlasti ostanu isti ovi koji su nas uveli u rat, uništili privredu, pokrali i koji traže podjelu zemlje, za nas nema bolje budućnosti. Evo nam prilike za promjene. Na izborima mora se gledati kome dati glas. Ako nijemo podržavaš ove što nas uništavaju, ti više nisi posmatrač nego učesnik.Vrlo često govorim da ljudi počnu razmišljati svojom glavom, da sami o sebi odlučujemo, i na kraju da sami znamo kad nam je dobro,  a ne da nam to drugi nameću. Ako na sljedećim izborima ne dođe do promjena, propast ćemo još više i dublje i mislim da nema nikakve šanse za popravak. Predugo propadamo. Bit ćemo balkanska Palestina, nacionalni torovi. A to nije ništa drugo nego ispunjenje želja nacionalistima.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

BUSULADŽIĆ: Strah me hvata ako ne dođe do promjena. To je godina biti ili ne biti. Mi stari smo dozvolili da se sve ovo događa i mislim da imamo i obavezu da ispravimo koliko možemo. Ja sutra svijetla obraza mogu stati pred svoju djecu, pred svoju unučad i reći,  ja sam pokušala. Hajde da to svi učinimo, hajde da se pogledamo u oči, vidimo koliko je ko uradio za ovu zemlju. Ovo je prelijepa zemlja i za nju se treba boriti, ne treba odustajati. Mislim da je jasno da sam postala član DF i da sam u gradskom odboru i biću na listi za skupštinu TK.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

BUSULADŽIĆ: Naravno da bih  glasala za Hanku Vajzović, Svetlanu Cenić i Šeherzadu Delić.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

BUSULADŽIĆ: Razlog zašto glasati za žene, pa muškarci predugo upravljaju zemljom i nisu se baš pokazali. Ili neće ili ne znaju bolje, oni k’o zadovoljni. Znamo, ako kuća ima pravu domaćicu, ženu, kuća cvate. Zato mislim da su žene one koje se mogu i moraju uključivati,  odlučivati i stvarati bolju državu. One su to u stanju i napraviti. Sigurno, puno su odlučnije. Žena – lavica, sigurna porodica.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Visoko i načelnica Amra Babić ove godine ugošćuju prvi sajam i konferenciju o zelenoj ekonomiji u BiH, okupljajući sve zainteresovane strane, pojedince, organizacije, kompanije i institucije. Fondacija Heinrich Boll, koja je organizator konferencije, Visoko nije odabrala tek tako. Razvoj koji evidentno bilježi ova općina i njena usmjerenost ka progresu donose joj sve bolje rezultate kada je u pitanju investiranje i otvaranje radnih mjesta. O svemu ovome za interview.ba govori načelnica općine Amra Babić.

VISOKO I ZELENA EKONOMIJA “Općina Visoko ima dobre preduvjete za razvoj zelene ekonomije. Prvi korak je upoznati i predstaviti potencijale zelene ekonomije domaćim lokalnim kompanijama koje bi svojim interesom i orijentisanim planovima proizvodnje kroz koncept zelene ekonomije osigurale dodatna radna mjesta te sačuvale okoliš u kojem posluju. Općina kao lokalna samouprava može osigurati dobre privredne uvjete za potencijalne domaće, ali i strane kompanije da investiraju sredstva u razvoj proizvodnih kapaciteta kroz zelenu ekonomiju.”

INTERVIEW.BA: Konferencija i sajam “Zelena ekonomija u BiH – mogućnosti i šanse” održat će se u Visokom. Vi, kao načelnica, prepoznali ste važnost ovog koncepta te ćete otvoriti Sajam. Koja je Vaša poruka?

BABIĆ: Visoka stopa nezaposlenosti i dalje predstavlja jedan od gorućih problema u cijeloj BiH. Smatram da povećanje zaposlenosti treba biti osnovni politički i društveni prioritet, naročito među teško zapošljivim kategorijama stanovništva. Upravo će ovo biti glavna tema događaja koji će okupiti brojne predstavnike institucija, međunarodnih i domaćih organizacija, eksperte i praktičare zelene ekonomije, s ciljem pokretanja diskusije i razmjene znanja i iskustava u oblasti razvoja i unapređenja zelene ekonomije i zelenih poslova. Moja poruka je da je, nakon brojnih bezuspješnih pokušaja revitalizacije industrije u proteklih 20 godina, došlo vrijeme da se Bosna i Hercegovina prilagodi uslovima i fokusira na svoje izuzetno bogate prirodne potencijale, pa stoga upućujem poziv građanima da u što većem broju prisustvuju ovom događaju. Još bih dodala da mi je veliko zadovoljstvo što u saradnji sa Fondacijom Heinrich Boell imamo priliku učestvovati u organizaciji ove konferencije i sajma.

INTERVIEW.BA: Vidite li mogućnost da upravo u vašoj općini procvjeta zelena ekonomija i na koji način?

BABIĆ: Općina Visoko ima dobre preduvjete za razvoj zelene ekonomije. Prvi korak je upoznati i predstaviti potencijale zelene ekonomije domaćim lokalnim kompanijama koje bi svojim interesom i orijentisanim planovima proizvodnje kroz koncept zelene ekonomije osigurale dodatna radna mjesta te sačuvale okoliš u kojem posluju. Općina kao lokalna samouprava može osigurati dobre privredne uvjete za potencijalne domaće, ali i strane kompanije da investiraju sredstva u razvoj proizvodnih kapaciteta kroz zelenu ekonomiju.

Prvi korak je informisati i upoznati sve zainteresovane strane s još uvijek nedovoljno poznatim pojmom zelena ekonomija, a to je nešto što nas zasigurno čeka u budućnosti, obnovljivi izvori energije, zaštita okoliša, organska poljoprivreda i održivost ekosistema.

Prednost za Visoko u ovom pogledu su već uspostavljeni poljoprivredni proizvođački i otkupljivački kapaciteti, dobra saobraćajna infrastruktura i blizina većih regionalnih centara.

INTERVIEW.BA: Jedna ste od rijetkih žena na političkoj sceni BiH i dobitnica nekoliko nagrada koje se odnose na osnaživanje žena. Već ste, dakle, pokretačica promjena. Mislite li da možete uraditi i više za Visoko ali i za cijelu BiH?

BABIĆ: U proteklom periodu nastavljen je trend investiranja, te pozicioniranja Visokog među najuspješnije općine u Bosni i Hercegovini. Započeli smo sa realizacijom nekoliko velikih projekata, koji će svim Visočanima olakšati životnu svakodnevnicu i omogućiti zadovoljavanje osnovnih životnih potreba te istovremeno stvoriti preduslove za daljnji infrastrukturni i privredni razvoj ovog područja.

Pokrenuti su radovi na realizaciji historijski važnog infrastrukturnog projekta za općinu Visoko, proširenja gradskog vodovoda, i ovo je zasigurno jedan od najznačajnijih datuma za stanovnike općine Visoko te kruna četverogodišnjeg rada i napora izvršne i zakonodavne vlasti na stvaranju preduvjeta za rješavanje pitanja vodosnabdijevanja za još 12.000 stanovnika općine Visoko. Ovaj projekt za općinu Visoko treba tokom narednih godina osigurati formiranje jedinstvenog sistema snabdijevanja pitkom vodom za svih 40.000 stanovnika.

Realizovali smo veliki broj projekata izgradnje i modernizacije postojeće javne rasvjete i saobraćajnica na području općine Visoko u proteklih nekoliko godina, što je imalo jako pozitivan efekat. Povećan je stepen sigurnosti građana visočkih naselja, kao i svih drugih učesnika u saobraćaju, uz kreiranje ljepšeg i ugodnijeg životnog okruženja. Svakodnevno uspješno realizujemo veliki broj infrastrukturnih radova, a svemu ovome doprinosi i prošlogodišnje usvajanje Strategije razvoja za period 2015-2021., čime su stvoreni uvjeti za kvalitetan razvoj i jačanje lokalne privrede te privlačenje stranih investicija, kao i kvalitetan ambijent za život u općini Visoko, što Visoko definitivno uvrštava u krug najrazvijenijih općina u Federaciji BiH. Također, moje je mišljenje da jačanje Bosne i Hercegovine počinje sa lokalnog nivoa, pa tako, jačajući našu lokalnu zajednicu, dajemo doprinos razvoju kompletne BiH.

INTERVIEW.BA: Smatrate li da možete ohrabriti žene širom naše zemlje da se aktivnije uključe u politiku ali i generalno u društvene tokove?

BABIĆ: Moja iskustva u politici su veoma pozitivna i mladim ženama poručujem da se aktivno uključe u politiku.

Politika je dio života, ako se mi ne bavimo politikom, ona se bavi nama i smatram da su žene u politici pragmatične, odlučne, hrabre, vrijedne te spremne da pregovaraju i dogovaraju.

Moje djelovanje može biti motiv svim ženama i kategorički demantujem predrasude da su svi političari korumpirani te da je riječ o zanimanju koje po pravilu mora biti nemoralno. Bavljenje politikom čak smatram obavezom svakog pojedinca koji je u stanju na bilo koji način dati doprinos društvu i zajednici. Tu naročito mislim na žene, kojih je u bh. politici izuzetno malo. Politikom se može baviti a da se ne zanemari porodica i to nije prepreka, što je najčešći izgovor Bosanki i Hercegovki, pored onog nametnutog mišljenja da se ne vrijedi boriti jer su promjene nemoguće. Moguće su itekako, Visoko je pravi primjer za to.

INTERVIEW.BA: Kako se borite sa predrasudama u Vašoj karijeri, budući da ste prva pokrivena načelnica u Evropi?

BABIĆ: Mediji su činjenicu što nosim hidžab veoma često eksploatisali, a ja odgovaram i ovom prilikom da to nije ništa posebno. Ovo je Bosna i Hercegovina, ovo je Evropa. Nosim maramu više od 20 godina i to je moje lično opredjeljenje. Nikad mi nije predstavljala smetnju u karijeri. Način odijevanja nema veze s kvalitetom posla koji obavljam. Nisam se suočavala s takvom vrstom predrasuda jer su ljudi sa kojima sam se sretala u svom političkom životu uvijek u prvi plan stavljali moje kompetencije, formalno znanje, životno iskustvo i entuzijazam.

INTERVIEW.BA: Koja je Vaša poruka ženama u Bosni i Hercegovini?

BABIĆ: Žene u Bosni i Hercegovini moraju biti puno jače i aktivnije te istrajno tražiti ono mjesto koje zaslužuju. Ne postoji nijedan razuman razlog zbog čega trebaju dozvoliti da budu diskriminisane. Moraju se više boriti da budu potpuno integrisane u sve oblike društvenih aktivnosti te konačno se izboriti za mjesto u društvu koje im pripada.

Zelena ekonomija, koja je trenutno u fokusu njemačke Fondacije Heinrich Böll, razvojna je šansa za Bosnu i Hercegovinu i može doprinijeti smanjenju broja nezaposlenih. Kroz zelene poslove mogu se zaposliti teško zapošljive grupe stanovništva, mladi, osobe sa invaliditetom, žene iz ruralnih područja. Upravo zato, Fondacija će 15. septembra u Visokom organizovati konferenciju i sajam “Zelena ekonomija u BiH – mogućnosti i šanse”. Jasminka Bjelavac, predstavnica Fondacije, za interview.ba govori o ovom jedinstvenom događaju i stanju zelene ekonomije u BiH.

ZELENA EKONOMIJA NA PAPIRU “Dobar primjer za to je državni akcioni plan za energetsku efikasnost (NEEAP). Naime, plan je prvobitno izrađen za period 2011-2018. godine i prema podacima njegova implementacija bi osigurala zapošljavanje više od 4.000 novih direktnih radnih mjesta. Ovaj plan niti do dan danas nije zvanično usvojen, a nakon nekoliko godina neusvajanja izrađen je drugi plan koji pokriva period od 2016-2018. Ovim je niz vrlo izglednih radnih mjesta zauvijek izgubljen.” 

INTERVIEW.BA: Fondacija Heinrich Böll od 1999. godine djeluje u Bosni i Hercegovni sa uredom u Sarajevu. Od tada do danas, Fondacija je uradila mnogo na promociji demokratije, obrazovanja, zaštiti okoliša i na održivom razvoju. Možete li izdvojiti ono na šta ste danas najponosniji?

BJELAVAC: Puno je stvari na koje smo ponosni, koje smo uspjeli realizirati od osnivanja ureda u Sarajevu pa do danas. Ono što svakako želimo izdvojiti su naši stipendisti kojima smo pomagali tokom njihovog školovanja i od kojih su mnogi ostali u oblastima koje su u fokusu rada Fondacije. Mnogi od njih su izvrsni stručnjaci u svojim oblastima, a svoje znanje i iskustvo nesebično su spremni podijeliti kroz angažman u civilnom društvu, a za bolje sutra Bosne i Hercegovine. Osim pojedinaca, ponosni smo i na svoje partnere iz organizacija civilnog društva, koje su tek započinjale svoje prve korake kroz rad s nama na zajedničkim projektima, a danas su to respektabilne organizacije koje implementiraju velike EU projekte ili su postali dijelom veoma značajnih globalnih mreža nevladinih organizacija poput Friends of the Earth. Mi smo tu i dalje da im pružimo podršku prije svega na njihovom umrežavanju, razmjeni iskustva te strateškom jačanju. Sve u cilju pokretanja širih pozitivnih promjena u bosanskohercegovačkom društvu.

INTERVIEW.BA: Među ostalim, šansu za Bosnu i Hercegovinu vidite u razvoju zelene ekonomije te organizujete Konferenciju i sajam “Zelena ekonomija u BiH – mogućnosti i šanse”. Koji je cilj ovog događaja?

BJELAVAC: Konferencija i prateći sajam organiziraju se kako bi se ubrzale promjene širenjem postojećih partnerstva i inicijativa za izgradnju zelene ekonomije i zelenih radnih mjesta. Događaj ima za cilj da doprinese aktivnoj diskusiji i razmjeni znanja i iskustava u oblasti razvoja i unapređenja zelene ekonomije i zelenih poslova u BiH. Okupit će se eksperti iz BiH, ali i praktičari zelene ekonomije, kako bi se stvorio forum na kojem će se moći dijeliti iskustva i pomoći sudionicima u zelenoj ekonomiji da se umreže i ostvare suradnju.

Ovo je prvi put da se na jednom mjestu u BiH okupe sudionici iz različitih oblasti zelene ekonomije poput organske poljoprivrede, ruralnog i ekoturizma, energetske efikasnosti i obnovljivih izvora energije, te upravljanja otpadom. Svi oni su na neki način pioniri u svojim oblastima, koji su potencijal zelene ekonomije prepoznali i bez podrške institucija i donosioca odluka, a koji se u svom radu susreću sa vrlo sličnim problemima. Cilj je da se razmijene iskustva, definiraju ciljevi i zahtjevi prema donosiocima odluka, kako bi se ostvario značajni progres u ovoj oblasti u BiH.

Na kraju, ali ništa manje bitno, valja spomenuti da se o ovim temama u javnom diskursu često govori na nerazumljiv ili pretjerano stručan način. To odbija ljude koji nisu profesionalno zainteresirani za ovu problematiku. Cilj nam je, između ostalog, i da na jednostavan način informiramo ljude o koristima ovog koncepta. Ako ljudi ne razumiju zašto je to dobro za njih, nikada se neće “ukrcati na voz”, a ako ga u svakodnevnom životu ne počnu provoditi, koncept nikada neće niti zaživjeti.  

INTERVIEW.BA: Je li zelena ekonomija šansa za nezaposlene u BiH kojih je u januaru ove godine bilo više od 500.000?

BJELAVAC: Svakako da je šansa i to pokazuju brojni primjeri uspješnih zelenih poslova iz cijele BiH. Dio tih primjera pokušali smo predstaviti i u publikaciji “Bosna i Hercegovina: Lokalna zelena ekonomija i perspektive zelenih poslova”. Ovdje bih podsjetila i na izjavu predsjedavajućeg Vijeća ministara, sa sastanka prošle godine s predsjednikom Generalne skupštine UN-a, u kojoj je naglasio da je cilj da u BiH do 2025. bude održiva i zelena ekonomija.

Međutim, situacija u praksi u pogledu podrške vlasti zelenoj ekonomiji je puno drugačija. Dobar primjer za to je državni akcioni plan za energetsku efikasnost (NEEAP). Naime, plan je prvobitno izrađen za period 2011-2018. godine i prema podacima njegova implementacija bi osigurala zapošljavanje više od 4.000 novih direktnih radnih mjesta.

Međutim, ovaj plan niti do dan danas nije zvanično usvojen, a nakon nekoliko godina neusvajanja izrađen je drugi plan koji pokriva period od 2016-2018. Ovim je niz vrlo izglednih radnih mjesta zauvijek izgubljen. Slično je i u oblastima organske poljoprivrede i obnovljivih izvora energije. U praksi postoji veliki broj uspješnih primjera i interesovanja poslovne zajednice, međutim nedostaju strateška opredjeljenja. Na kraju, ono što je najvažnije, nedostaje vizija kakvu mi BiH zaista želimo.

Ono što je ovdje potrebno naročito naglasiti je da koncept zelene ekonomije ne podrazumijeva samo ekonomsku aktivnost i zaštitu okoliša. UNEP (United Nations Environment Programme ili Program Ujedinjenih naroda za okoliš) definira zelenu ekonomiju kao ekonomiju koja rezultira poboljšanom ljudskom dobrobiti i društvenom jednakošću, uz značajno smanjenje rizika za okoliš i daljnje okolišne degradacije.

Ovo, prije svega, u praksi znači da se kroz zelene poslove može osigurati zapošljavanje teško zapošljivih grupa stanovništva poput žena iz ruralnih područja, dugoročno nezaposlenih, mladih, invalida itd. Što je od velikog značaja za BiH gledajući današnju strukturu nezaposlenih. Nadalje, ovim se osigurava i diverzifikacija prihoda za ruralno stanovništvo, tako da ne ovise samo o urodu sa farmi, koji uveliko ovisi i o nepredvidljivim vremenskim prilikama ili bolje reći neprilikama kojima smo svjedoci svakodnevno.

INTERVIEW.BA: Sajam će biti održan u Visokom, uz podršku Općine i načelnice Amre Babić. Jeste li ostvarili saradnju sa još nekim općinama i gradovima u BiH?

BJELAVAC: Trebamo podsjetiti da u Bosni i Hercegovini ne samo da su zanemareni potencijali za pokretanje održivog razvoja nego se decenijama zanemaruju vitalni ljudski potencijali – prije svega mladih i žena.

Fondacija se odlučila organizirati sajam u općini koju vrlo uspješno vodi jedna žena zajedno s timom mladih, vrijednih i stručnih osoba. To je ujedno i primjer da žene i mladi, tamo gdje se želi i zna iskoristiti njihov entuzijazam, znanje, ideje i volja za učenjem, sigurno vodi progresu.

Iskreno se nadamo da će ovakvih primjera biti još u BiH i bilo bi nam zadovoljstvo sarađivati s općinama čiji građani i građanke prepoznaju svoje potencijale u mladim osobama i ženama i daju im šansu. Do sada smo na svojim projektima uspješno sarađivali sa više od 40 općina iz cijele BiH. Već odavno smo prepoznali lokalni nivo kao mogućeg agenta za pozitivne promjene u zemlji. Oni su puno više zainteresirani za teme kojima se Fondacija bavi.

Već nekoliko godina imamo projekte sa različitim općinama vezano za održivo energetsko planiranje. Općine iskazuju puno veći interes od drugih nivoa vlasti jer su upravo oni ti koji se susreću sa npr. plaćanjem visokih računa za električnu energiju. Oni su također prva instanca kojima se obraćaju poljoprivredni proizvođači, nezaposleni i drugi. Naravno, osim ovoga tzv. “bottom-up pristupa” pokušavamo i “top down pristup”, ali ovdje ipak u radu s donosiocima odluka ima malo više prepreka.

INTERVIEW.BA: Kako biste ocijenili generalni odnos bh. vlasti prema konceptu zelene ekonomije?

BJELAVAC: Kao i u mnogo čemu, dok je s jedne strane prisutna deklarativna podrška konceptu zelene ekonomije i zaštite okoliša i klime, u praksi se malo toga implementira. Javnosti je malo poznato da je BiH još 2012. godine primjerice usvojila “Strategiju prilagođavanja na klimatske promjene i niskoemisioni razvoj za Bosnu i Hercegovinu”, međutim ovaj strateški dokument, kao i mnogi drugi uostalom, urađen je samo za potrebe približavanja EU i Konvencije za klimatske promjene dok razumijevanje da su zaštita okoliša i održivi razvoj stvarne potrebe građana BiH potpuno izostaje.

INTERVIEW.BA: Ova jedinstvena konferencija počinje sutra, 15.9. u Visokom – šta javnost i posjetioci mogu očekivati?

BJELAVAC: Očekujemo prije svega da niz uspješnih primjera zelenih poslova koje ćemo predstaviti na sajmu i konferenciji inspirira i druge da probaju stvari uzeti u svoje ruke i pokrenuti nešto slično i u svom okruženju. Također, očekujemo da se pokrene šira platforma za podizanje svijesti o mogućnostima zelene ekonomije i zagovaranja prema donosiocima odluka kako bi se stvorilo povoljnije okruženje za ovakve inicijative. Imamo 40 prijavljenih izlagača na sajmu, ako na taj broj dodamo i prezentatore na konferencijskom dijelu onda će ih biti oko 50. Na polju obrazovanja pridružit će nam se i Srednja škola za okoliš i drvni dizajn iz Sarajeva kao i mališani iz jedne od osnovnih škola koji će prezentirati svoje radove od recikliranih materijala.

Najviše izlagača biće iz područja organske poljoprivrede i prerade hrane, ali imamo i izlagače koji se bave reciklažom otpada, solarnom energijom, zelenom gradnjom i energetskom efikasnošću uz korištenje prirodnih materijala, eko i agroturizmom. Ovdje moram napomenuti da su veliki dio izlagača u stvari poljoprivredne zadruge, većinom one koje okupljaju žene, što nam je kao fondaciji koja podržava ženska prava od posebne važnosti.

Bh. glumac i dramski pisac Josip Pejaković ovih dana nalazi se na turneji po bh. kulama i tvrđavama gdje izvodi monodramu “Bh. stend-drp tragedy”. Kako kaže, sve je na tragu njegove kultne monodrame “On meni nema Bosne” odnosno borbe za BiH i slobodu njenih naroda za koju kaže da je nikada nismo imali. Za interview.ba govori o simbolici svoje nove monodrame, bh. humoru i planovima da od Travničke tvrđave napravi bh. Dubrovnik odnosno mjesto kulturnog spektakla.

HUSEIN KAPETAN – UZOR ZA BiH “Rješenje se zove Husein-kapetan Gradaščević za sve, ne samo za Bošnjake. To je čovjek koji je rođen 1802. godine, a već 1821.godine je postao najmlađi kapetan u Bosanskom pašaluku. Imao je nepunih 19 godina. Kad je zaposjeo na to mjesto sa 23 godine i izgradio je najveću kršćansku školu u selu pored Orašja zajedno sa fra Starčevićem, budućim gvardijanom franjevačkog samostana u Tolisi kojeg je on, također, na neki način finansirao i gradio. Dva mjeseca poslije toga, dobio je jedan zahtjev od pravoslavnih stanovnika sela Obudovac kod Brčkog i njima pomaže da naprave pravoslavni hram. O tome niko ne govori.”

INTERVIEW.BA: Monodrama “Bh. stend-drp tragedy” je praizvedbu imala u julu ove godine u galeriji BKC-a u Sarajevu, u sklopu Baščaršijskih noći. Pa, kako je u međuvremenu publika prihvatila ovaj komad na turneji kroz bh. gradove?

PEJAKOVIĆ: Očekivano. Ja sam vjerovao da je to jedan novi pristup objašnjavanja istorije sa svih strana. Dakle, ne samo ovako što ja vidim, nego treba vidjeti kako je bilo iza leđa. To se i dogodilo. Prvu predstavu sam odigrao u BKC-u, greška. Greška mjesta! Nisam s tom predstavom trebao ići u podrum nego sam trebao ići ili na veliku scenu ili neki drugi komforniji prostor. U tom mraku uspio sam na neki način objasniti šta hoću i šta trebam da uradim. Repriza je bila sutradan u Centru za kulturu u jednoj kamernoj varijanti, priča je opet dobila ono što sam želio, prodrla je do gledalaca.

Međutim, još uvijek to nije bila predstava koja će se dogoditi kasnije poslije deset odigranih predstava. Sljedeći korak je bio to mjesto gdje je živio jedan od junaka, a to je Husein-kapetan Gradaščević, u njegovom kraju, naravno, Tuzla. Kalesija, Gračanica i Tuzla su to primili sjajno. Sad predstava kreće uzlaznom linijom sa igranjem u Mostaru, jer su također prisutni potomci nekih koji su, na neki način, onemogućili Huseina-kapetana Gradaščevića da izvojuje toliko željenu slobodu za koju se borio i zalagao. Radi se, naravno, o Alijagi Rizvanbegoviću Stočeviću iz Stoca i Smailagi Čengiću iz Gacka. Oni su to primili sjajno. Na istočnoj obali mora posrtati, jer je to tema koja njih više zanima nego ove koji misle da je istorija samo Kosača i niko drugi.

Generalna proba za prave tvrđave bila je u Srebreniku 18. jula, na otvaranju njihovog ljeta  na jednoj od najljepših kula u BiH. To je kula na kojoj sam ja snimao i “Hasanaginicu”,  odnosno Hasanagu sam igrao u kuli, a to je su bili njegovi dvori i u tom prostoru sam odgirao predstavu koja je bila potpuno zatvorena u zidinama tvrđave.

I naravno, toliko željeni prostor, najautentičniji je i tu se sve to i dogodilo o čemu ja pričam, Travnik pred 500, 600 ljudi uz zikr koji je vodio Edin Urjan Kukavica iz tekije Urijan Dedine iz Sarajeva, pa do tog ogromnog broja gledalaca u skučenom prostoru odigrao sam nešto što je okarakterisano kao događaj Travnika svih vremena kad je u pitanju pozorišna umjetnost.

INTERVIEW.BA: 25. augusta ste igrali u rodnom Travniku, da li postoji neki senzibilitet kad nastupate u svom gradu, da li Vas Travničani bolje razumiju?

PEJAKOVIĆ:  Ne. Naprotiv. Priča je toliko univerzalna, ne postoji razlika od Travničana do Tuzlaka. Svi jednako ne znaju. Svi su jednako indoktrinirani da ne poznaju svoju vlastitu istoriju. Ovo ne smije biti uvredljivo za Travničane, a Travničani imaju Turbe Ilhamijino koje ne posjećuju, tako mi bar turbetar govori jer urijetko dolaze Travničani. I to nije njihova krivica. To je krivica onih koji ih uče u školi da je Husein-kapetan Gradaščević bio gazija. A nije bio samo gazija. Gazija može biti svako. Znamo ko je sve nazivan gazijom u ovom prethodnom ratu, Gradaščević je bio puno više od toga.

Bitno mi je da me je razumio prvi čovjek Travnika, a to je načelnik koji je prepoznao mogućnost da se ovakvim projektom nešto promijeni u turističkom smislu u Travniku, i direktorica muzeja koja je bila suorganizator cjelokupne situacije. Siguran sam 100% da ću ja dalje raditi na tome i da ću ja tu kulu, odnosno tvrđavu u Travniku koja se zove Stari Grad na neki način pretvorit, nekada sam imao namjeru, u kontinentalni Dubrovnik.

Gospodin koji je osnovao Dubrovačke ljetne igre Marko Fotez, poznati pokojni reditelj, on je dolazio sa mnom u Travnik. I ja sam mu pokazivao te čarobne prostore koje nudi ta kula. Poradiću na tome da na tu kulu dovedem “Kralja Lira” sa Briona i sve projekte koji su već ovladali ambijentalnim teatrom u bivšoj nam zemlji. Slijedi novi projekat koji ćemo raditi, a to su “Andrićevi dani kulture” koji se naslanjaju na “Ilhamijine dane kulture” u Travniku. Dakle, jedan od najvećih pjesnika iz 1821. godine koji je zadavljen u Travniku, a i Travničanima, kao i svima nama poznatog Ive Andrića koji je, također, rođen u Travniku. Dakle, jedan rođen, drugi zadavljen. Koja simbolika.

INTERVIEW.BA: Rekli ste da Bosna i Hercegovina zaslužuje puno više satire, pažnje i mudrosti, a ne primitivizma i onog čime smo bombardovani svih ovih godina kroz te komedije, koje u Americi zovu “ustani i govori”?

PEJAKOVIĆ: Stand-up je velika umjetnost u zemljama odakle je i došao. To je Amerika, Engleska. To rade najbolji komičari i najbolji glumci. Kod nas to ne rade ni najbolji komičari ni najbolji glumci. Onda je to veliki problem. Kad ponestane šarma, talenta i svega onoga, onda se prizivaju u pomoć atavizmi i primitivizmi.

Ono što je kurentno u zemljama regiona kao što su Hrvatska i Srbija, gledajući ove naše glumce koji protežiraju tu vrstu umjetnosti, a to je bolje rečeno vrstu gluposti, oni prikrivaju svoje vlastite komplekse, zaboravljajući da kod njih ima puno više glupana nego što ih ima u Bosni.

Upravo ja sam taj koji pokušava prezentovati nešto što je pitanje mudrosti. A da bi čovjek bio mudar on mora znati, a da bi znao on mora čitati, a da bi čitao on mora znati šta čitati. Ne postoji bolji tumač viceva o Sulji i Muji, recimo, možda od mene. Ali mora postojati razlog za to. To nije scena da se pretvori kako neko pjeva isto kao da vrši nuždu. Ovo nije atak na Đuru, sjajnog glumca, koji je jedan od rijetkih glumaca koji mene može nasmijati. Pustimo njega neka on to radi. Zašto se odmah pojavilo 10, 15, 100 Đura koji sada prikupljaju jako veliki broj publike oko sebe, vaspitavaju na jedan pogrešan način publiku, a onda kada mi dođemo da nešto uradimo i dođemo pred tu publiku, isto kao da smo pali s neba.

Oni očekuju da ćemo mi pričati viceve o Sulji i Muji, da ćemo sjesti na wc šolju i pjevati “Što te nema” sa natezanjem i tvrde stolice itd. itd. Naravno, ova moja predstava nije uperena protiv toga. Oni mene ne za-ni-ma-ju. Ja imam sasvim drugu misionarsku namjeru, onu koju sam počeo sa monodramom “On meni nema Bosne” do današnjih dana. Sve je na tom tragu i masteru. Izaći sa tih tračnica, znači iznevjeriti sebe vlastitog.

INTERVIEW.BA: U fokusu Vaše monodrame je aktualna društveno-politička situacija u BiH, pa ima li mjesta optimizmu u ovoj zemlji u kojoj je opšte stanje letargično, kao da nam je dovoljno “samo da se ne puca”?

PEJAKOVIĆ: Ima. Ova predstava upravo nudi to rješenje. A to rješenje se zove Husein-kapetan Gradaščević za sve, ne samo za Bošnjake. To je čovjek koji je rođen 1802. godine, a već 1821.godine je postao najmlađi kapetan u Bosanskom pašaluku. Imao je nepunih 19 godina. Kad je zaposjeo na to mjesto sa 23 godine i izgradio je najveću kršćansku školu u selu pored Orašja zajedno sa fra Starčevićem, budućim gvardijanom franjevačkog  samostana u Tolisi kojeg je on, također, na neki način finansirao i gradio. Dva mjeseca poslije toga, dobio je zahtjev od pravoslavnih stanovnika sela Obudovac kod Brčkog i njima pomaže da naprave pravoslavni hram. O tome niko ne govori. To ovima iz ove zgrade (Predsjedništvo BiH) nije potrebno. Ta priča njima nije potrebna.

On je bio turski namjesnik, a gradio je bogomolje drugima. Izgradio je on i najvišu džamiju u Gradačcu koja se zove Husejnija. Taj graditeljski senzibilitet je u tom čovjeku probuđen i on je sa 23 godine prepoznao budućnost Bosne u njenim razlikama.Ovdje razlike nikome i ne trebaju. Ne treba pisati nikakve gluposti koliko će položiti vodovodnih cijevi, koliko će ljudi zaposliti. Moj program je Husein-kapetan Gradaščević. A svi mudri ljudi moraju znati ko je on, šta je on to htio, a to je sloboda.

Ovdje ne nedostaje vode, imamo je koliko Bog hoće, ne nedostaje rude, ne nedostaje nam nešto pretjerano ni pameti ni znanja, nama nedostaje sloboda. Mi je nemamo i nikad je nismo imali. Zato što nam je ona uvijek bila poklanjana.

Mi je nikad nismo osvojili, ni u jednom dobu, pa ni u Titovom. Sloboda je stvar za koju se moraš izboriti. Mi stalno odustajemo. Mi se borimo, porazi nas neko. Ja hoću da idem u progresiju, onda me neko porazi, idiot, kreten, neznalica, nacionalista, fašista – kako god hoćete, ja odustajem. Ne, nema odustajanja. Gori je poraz odustati nego biti poražen.

INTERVIEW.BA: U jednom drugom intervjuu ste rekli “Voljeti više Srbiju ili Hrvatsku od Bosne, a živjeti u njoj, dobijati platu i bljuvati po njoj, ne vidim nikakvog razloga. Niko ih ne shvata ozbiljno, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji”. Da li se može razumjeti i objasniti ova situacija “rezervne domovine”?

PEJAKOVIĆ: Može. Za sve postoji objašnjenje i razlozi. Razlika između mene i njih, ja sam rođen u Travniku, a samo idiot koji je rođen u Travniku može da ne voli Bosnu. Onaj koji traži rezervnu domovinu je rođen u nekoj vukojebini gdje je prvo što je vidio, vidio poskoka na pragu i nije smio da izađe iz vlastite kuće, a kamoli da nešto traži u tom prostoru, kamenjaru ili ne znam gdje. Ja kada sam bio svjestan, kada sam prelazio preko svoga praga prvo što sam vidio, vidio sam travničku gimnaziju izgrađenu 1882. godine u kojoj se 1889. godine igrao Šekspir, Molijer i ostali. Dok nisam otišao u Hercegovinu nisam zmije vidio. I nisam imao koga da se plašim.

Ovo nije vrijeđanje. Ovo je suština seljakluka i onoga što je naobrazba, nekultura i nebježanje od zavičaja. U tom gradu je prodefilovalo 77 vezira. Travnik je 150 godina bio prijestolnica osanskog pašaluka. Ništa nisu mogli na ovim prostorima uraditi a da nisu dobili pečat u Travniku. I ko je sad tu onaj koji prima platu, a ne voli ovu zemlju, koji živi ovdje, a hoće da navija za Crvenu zvezdu ili Dinamo? Pa, onda nemoj primati platu. Onda neka ti oni tamo za koga navijaš daju platu, jel?

INTERVIEW.BA:  Vidite li nasljednika Josipa Pejakovića među mlađim glumcima? Ako da, ko je to?

PEJAKOVIĆ: Glumci su svi individue koji imaju svoje specifičnosti. Kao što ni ja nisam bio nasljednik nikome, tako pretpostavljam nema ni moga nasljednika. Nije to ni dobro. Meni niko nije bio idol od glumaca prije, jer sam se vrlo kasno opredijelio za to da budem glumac. Mene je muzika više interesovala. I tu sam imao puno uzora. Kad sam došao među glumce, vrlo brzo sam postao neko ko je odmah ušao u neke važne stvari kao što je monodrama “Oj živote” i mjuzikl “Poljubi me Kato”, drame koje sam igrao, od “Hasanaginice” na televiziji, pa do “Omer-paše Latasa” u pozorištu.  

Sve su to stvari koje su mene vrlo brzo svrstale među moje potencijalne uzore kao što su: Ljuba Tadić, Fabijan Šovagović, Zoran Radmilović i s druge strane nešto malo mlađi glumci kao što je Rade Šerbedžija, Miki Manojlović, Laza Ristovski. Svi su oni na neki način bili moje društvo sa kojima sam nastupao, igrao pod patronatom nekoliko agencija i naslovom “Susreti sa velikanima jugoslovenske scene”. Mada sam bio mlađi od Ljube Tadića i Fabijana Šovagovića, oni su me smatrali ravnopravnim, isto se toliko divili meni onoliko koliko sam se ja divio njima.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

PEJAKOVIĆ: Žena je i glava porodice i glavna poluga koja održava porodicu. Muškarci su sve više statisti u toj varijanti ili oni borci sa lukom i strijelom koji idu da love da bi donijeli hranu za svoju porodicu. To je uloga muškarca. Mislim da bi tako trebalo da bude i u politici. Čelična lady, Thatcherova i sve ove žene na sceni koje se pojavljuju pokazuju da je njihov odnos prema nerasipništvu, štedljivosti i svemu onome što država zahtijeva kao organizam ili samo jedna veća porodica je sa izborom žene na tu funkciju puno bezbjednija i sigurnija. Zato bi trebalo učiniti sve da ih što više uđe u parlamente, jer one nisu ratoborne, nisu prevrtljive, one su stamene, one rađaju i imaju djecu, znaju šta znači rat za njihovu djecu. Muškarci to ne znaju. Muškarci pokušavaju žrtvovati i svoju vlastitu djecu za fotelju, za ono što im ta fotelja donosi, a to su privilegije.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

PEJAKOVIĆ: E, sad to ne znam. Znam da ih ima nekoliko na tom ekonomskom planu kao što je profesorica iz Banjaluke, Svetlana Cenić. Ona je sigurno što se tiče ekonomije na prvom mjestu kao veliki znalac. Što se tiče nečega što bi predstavljalo socijalno i drugo rješavanje problema, tu ima dosta pretendenata koji mogu u tome participirati, i što se tiče modernosti treba potražiti to u ovim modernim krugovima koji organiziraju Sarajevo Film Festival i takve manifestacije. Ima tu dosta njih, od Tataragićke pa do Emine Ganić, rekao bih – modernih žena odškolovanih na svjetskim katedrama.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

PEJAKOVIĆ: Zato što su žene realnije u svojim procjenama. Žene nisu toliko ratoborne, što ako su prave žene znaju smiriti situaciju, a ne dovoditi u paradoksalne situacije kao što to radi danas Trump ili Putin na tom nekom globalnom planu. Kod nas ovi koji se parčaju oko toga ko je stariji koka ili pile, nesuglasja su jako velika. Razlika između muškarca i žene je u tome što muškarac ne rađa, a žena rađa.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL 

Sakib Kopić i Sindikat solidarnosti postali su sinonim za borbu obespravljenih, poniženih i opljačkanih radnika u Tuzlanskom kantonu. Više od 15 godina traje borba protiv sistema koji štiti tajkune, a radnicima ne dozvoljava da ostvare najosnovnija prava. Kopić je zajedno sa kolegom nedavno uhapšen ispred Tužilaštva TK, jer su, kako ističu, tužili premijera za klevetu i tako stavljeni na listu za odstrel. Za interview.ba Kopić je ispričao svoja iskustva borbe za uništenu radničku klasu i firme koje su ih zapošljavale. Jedini izlaz iz sve teže situacije vidi u masovnim protestima radnika.

STEČAJNA MAFIJA UNIŠTAVA PRIVREDU “Mnogi ne znaju da je kriminal u stečaju veći od kriminala koji je učinjen pljačkaškom privatizacijom. Bit ću slobodan pa javno reći ko su pripadnici te stečajne mafije, da su to stečajne sudije, stečajni upravnici, sudski vještaci iz raznoraznih oblasti, te oni koji učestvuju i određuju ko će i u kom preduzeću biti stečajni upravnik, a to su predsjednici opštinskih sudova. Dovoljno je zaviriti u liste stečajnih upravnika pa ćete vidjeti kako to funkcioniše u praksi.” 

INTERVIEW.BA: Nedavno ste uhapšeni zbog protesta ispred Tužiteljstva Tuzlanskog kantona i privedeni u prostorije MUP-a. Koji su razlozi za ovo hapšenje?

KOPIĆ: To u suštini i nisu bili protesti, jer uz proteste idu i transparenti, zastave, parole i druga ikonografija, što ovdje nije bio slučaj. Ovdje se radi o sastancima koji su se upravo na istom mjestu i u isto vrijeme, u kontinuitetu, održavali već punih osam godina, i do sada, svih ovih osam godina, to nikom nije smetalo. Onog momenta kada smo se mi drznuli, 28.06.2017., da preko našeg ovlaštenog pravnog zastupnika, advokatske kancelarije Muhić i drugi, iz Tuzle, podnesemo  tužbu za klevetu protiv premijera Tuzlanskog kantona Bege Gutića, tog momenta smo praktički stavljeni na listu za odstrel, jer smo se zaboga usudili tužiti jednu takvu političku “veličinu” i “gromadu”.

Tužba je podignuta zbog premijerovih izjava u centralnom dnevniku TV 1,06.05.2017., kada je za čelnike Sindikata solidarnosti ustvrdio, da smo opljačkali preduzeće u kom radimo za 100 hiljada KM, da smo saradnici stranih obavještajnih službi, da smo strani plaćenici, da uz njihovu finansijsku potporu odlazimo na seminare širom svijeta, da se lažno predstavljamo kao Sindikat i druge nebuloze. I do sada je premijer u javnosti često znao svojim izjavama blatiti Sindikat solidarnosti i njegove čelnike, jer smo mu mi očigledno onaj mali kamenčić u njegovim skupim cipelicama, koji ga žulja, ali nema načina da ga odstrani, pa smo mi prelazili preko toga, jer nije bilo dovoljno argumenata za podizanje tužbe, da bi ih sada imali na pretek.

Od momenta podnošenja tužbe, vlast, predvođena premijerom, kreće u klasičan lov na vještice, kreće u konačan obračun sa čelnicima Sindikata solidarnosti. Nastoje nas po svaku cijenu ukloniti sa platoa ispred NLB Banke, pod raznoraznim izgovorima, jednom je to navodno izvođenje radova na krovu zgrade, jer su zabrinuti za našu sigurnost, pa onda transakcije novcem sa specijalnim vozilom, mada je do sada za ovih osam godina bilo na stotine takvih transakcija i nikada im nismo bili smetnja, jer smo se nalazili na sasvim drugom kraju platoa. Svaki put su do našeg dolaska uspijevali ukloniti sve radnika sa te lokacije, da bi ja i moj kolega Tanović po dolasku, i to kao klijenti banke po više osnova sjedali na ta mjesta. Redovito su na tim našim sastancima bile prisutne jake policijske snage, koje su brojale oko 25 uniformisanih policajaca i oko sedam krim inspektora u civilu.

Upravo tog 23.08.2017. kada smo nezakonito uhapšeni, oni su do našeg dolaska uspjeli zastrašiti i ukloniti sve radnike. Odmah po dolasku i ja i moj kolega Tanović smo kao klijenti banke sjeli na to, navodno zabranjeno mjesto. Vidjevši to, komandir policije odlazi do šefa obezbjeđenja banke, gdje sa njim dogovara način našeg uklanjanja. Znali smo tačno šta smjeraju, jer je ubrzo stiglo specijalno vozilo za prevoz novca, ali je to vozilo parkirano tačno pored klupa za odmor na platou, dakle sasvim daleko od službenog ulaza u banku, gdje su se te transakcije i do sada odvijale. Ovo je urađeno tako iz dva razloga, kako bi vozilom od prolaznika zamaskirali naše hapšenje koje će uslijediti i kako bi imali valjan razlog za hapšenje. Tako se i desilo, jer smo mi kao klijenti banke, odbili da se udaljimo sa tog zabranjenog, a neobilježenog prostora. Ubrzo je uslijedilo naše hapšenje.

INTERVIEW.BA: Godinama se borite za prava radnika na području Tuzlanskog kantona, zajedno sa kolegom Enesom Tanovićem. Postoji li nada, uopšte, za radnike uništenih firmi?

KOPIĆ: Naravno da nada uvijek postoji i da nada posljednja umire. Za većinu tih uništenih preduzeća ne postoji više nikakva nada za njihovim oživljavanjem, izuzev Dite,TTU-a, Livnice i Konjuha, koji su se, bar za sada, zahvaljujući fanatičnoj upornosti radnika i uz doprinos i Sindikata solidarnosti, uspjeli spasiti od likvidacije. Većina radnika iz tih uništenih preduzeća je u životnoj dobi kada su prestari za novo zapošljavanje, a dobar dio njih je premlad za penzionisanje. Dakle, nada u rješenje njihovog radno-pravnog statusa postoji.

Kao prvo,Vlada Federacije mora pod hitno donijeti zakon o povezivanju staža, kako radnicima u preduzećima sa većinskim državnim kapitalom, tako i radnicima u preduzećima sa većinski privatnim kapitalom. Taj zakon bi koštao Federaciju oko 1.5 milijardi KM.

Međutim, Vlada ima sasvim drugi plan i želi povezati staž samo radnicima koji rade u preduzećima sa većinskim državnim kapitalom, što je klasičan primjer diskriminacije. Pa zar je radnik u preduzeću sa većinskim privatnim kapitalom kriv što mu poslodavac nije uplaćivao doprinose, zar je taj jadni radnik kriv što se njegov poslodavac bogatio, varajući i državu i radnike?! Odgovor se nameće sam po sebi. Naravno da radnik nije kriv, već su krive institucije sistema, a tu prije svih mislim na Poreznu upravu Federacije i inspekcijske organe, koji nisu bili na visini zadatka. Nisu valjano odradili svoj posao, već su to samo nijemo posmatrali, a nerijetko ćutke prelazili preko očiglednog kršenja zakonskih propisa od strane poslodavaca. Dakle, bili su u službi tajkuna, a ne u službi pravne države i sad bi ceh njihovog očiglednog nerada i javašluka trebali plaćati obespravljeni radnici. Vlastima mogu poručiti samo jedno:”E pa gospodo, tako neće moći!”

Drugi zakon koji bi se također što žurnije morao donijeti jeste zakon o socijalnom zbrinjavanju svih građana, kao što je slučaj u svim zemljama Evropske unije kojoj naši političari navodno toliko streme, po kome bi svaki nezaposleni građanin trebao biti socijalno zbrinut sve do momenta njegovog zapošljavanja. Mi danas po tom pitanju imamo jedan apsurdan zakon, po kome radnik koji ostaje bez posla, a mahom su to osobe starije životne dobi, može biti materijalno zbrinut maksimalno dvije godine. Pita li se iko od naših političara koji nam kroje ovako nakaradne i nehumane zakone, šta poslije dvije godine?! Od čega će ta osoba živjeti, ako se to životom može i nazvati.

Potrebno je, također, donijeti Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju, ali ne u ovoj formi, kakvog ga je u parlamentarnu proceduru uputila Vlada Federacije i koji je već tri puta doživio debakl u Domu naroda FBiH. Po tom vladinom prijedlogu, koji favoriziora one koji su na budžetskim jaslama i zaposlenike u profitabilnim javnim preduzećima i ustanovama, radnici iz realnog sektora, dakle, iz sektora gdje se stvara nova vrijednost, gdje je prosjek plaća upola manji od prosjeka Federacije, bi imali minimalnu penziju od 326 KM, po predloženom bodovnom sistemu. Dakle, po tom prijedlogu Zakona, gotovo 70% penzionera iz realnog sektora bi bili socijalni slučajevi, što je apsolutno neprihvatljivo.

Naš prijedlog bi bio, da radnici koji odu u penziju sa punim radnim stažom, imaju zagarantovanu penziju od 600 KM. Po već pomenutom Vladinom prijedlogu, zagarantovana penzija nije bila ni predviđena, već je naknadno prihvaćen amandman HDZ-a, po tom prijedlogu bi istu penziju od 326 KM imali radnici sa napunjenih 65 godina starosti i 15 i više godina staža i radnici iz realnog sektora sa punih 40 godina radnog staža. Potrebno je, naravno, ograničiti i iznos najviše penzije, jer je apsurdno da, recimo, kod eventualnog povećanja penzija od 10 posto, onima sa najvećom penzijom to povećanje iznosi skoro isto kao i minimalna penzija od 326 KM.

INTERVIEW.BA: Vaša neumorna borba protiv kriminala i korpucije zasmetala je određenim političkim strukturama. Zbog čega ste kao pojedinac odlučili boriti se protiv sistema koji je na strani tajkuna, a u kojem su radnici dovedeni na margine društva?

KOPIĆ: Razlog leži u činjenici da je ogroman broj obespravljenih radnika, koje su izdali ponajprije njihovi sindikalni predstavnici u preduzećima iz kojih dolaze, a onda i predsjednici, kako granskih, tako i krovnog Sindikata BiH, koji su u stvari produžena ruka vlasti, sa kojima tijesno sarađuju na porobljavanju radničke klase. Donošenje svih zakona koji se direktno tiču prava radnika, poput Zakona o stečaju, Zakona o radu, opštih i granskih kolektivnih ugovora, novi prijedlog Zakona o PIO, su aminovali svi predsjednici granskih i krovnog sindikata.

Dakle, na sceni je klasična izdaja radničke klase i to od onih koji se lažno kunu kako su oni jedini istinski i pravi zaštitnici radnika, radničkih interesa i radničkog pokreta uopšte. Upravo su ta sindikalna veleizdaja i njihov apsolutni nerad bili naš glavni motiv i razlog osnivanja jedinog nezavisnog sindikata u našoj državi, Sindikata solidarnosti. Kada vam u Sindikat iznenada bane 120 obespravljenih radnika Remont montaže, kada vam se za pomoć obrati 30 obespravljenih radnika Borca iz Banovića, 150 radnika Tuzla puteva, 20 radnika Unioninvesta mašinska montaža, 50 radnika Tuzla Kvarca, 150 radnika Fortune iz Gračanice, preko 100 radnika Hotela Tuzla, 250 radnika Polichema, 16 radnika Direkcije za izgradnju grada Tuzle i inih, eto, to je i naš i moj lični motiv za borbu za obespravljenu poniženu i opljačkanu radničku klasu, to je naš motiv koji nam daje snagu za nastavak borbe protiv tajkuna i tajkunizacije naše države.

INTERVIEW.BA: Da li je bilo pokušaja “kupovine” u zamjenu za ćutanje?

KOPIĆ: Na ovo pitanje ću vrlo kratko odgovoriti. Da, bilo je, ali onih indirektnih, direktnih nije bilo, jer je svima koji bi to pokušali jasno da sa nama nema nikakve trgovine i kupovine i da nemamo cijenu, pa zbog toga to i ne pokušavaju.

INTERVIEW.BA: Sindikat solidarnosti, na čijem ste čelu, nosilac je inicijative za utvrđivanje neustavnosti Zakona o stečaju. Iako je Ustavni sud proglasio Zakon o stečaju neustavnim, zašto politički predstavnici u BiH ignorišu odluku Ustavnog suda i ne mijenjaju zakon koji šteti radnicima?

KOPIĆ: Mi smo sa profesorom Zlatanom Begićem, koji je pisao apelaciju, Milanom Dunovićem, potpredsjednikom Fedracije, koji ju je u naše ime uputio Ustavnom sudu FBiH, uz nesebičnu podršku i pomoć Mahira Mešalića, zastupnika u Zastupničkom domu Federalnog Parlamenta, uspjeli oboriti Zakon o stečaju. Bitno je napomenuti činjenicu da je ova presuda ugledala svjetlo dana 10 mjeseci nakon njenog donošenja, dakle, skrivana je od očiju javnosti sve to vrijeme, vjerovatno s ciljem da se u međuvremenu donese novi, po radnike još pogubniji Zakon o stečaju, čime bi ta presuda izgubila svaki smisao, pa bi se onda moralo, kao jedinom rješenju, pribjeći pisanju potpuno nove apelacije, što bi svakako iziskivalo dosta vremena, truda i napora, jer je dobro, stručno i naučno obrazložena apelacija u stvari jedno manje naučno djelo.

Nakon ove presude, dolazimo do jednog apsurda, da se Vlada Federacije, umjesto da pomenutu presudu u cijelosti implementira, kroz izmjene i dopune Zakona o stečaju, odlučuje za sasvim drugu varijantu, da Ustavnom sudu FBiH uputi,i to nakon isteka roka predviđenog za to, zahtjev za preispitivanje njihove presude, što je, po nama, samo kupovina i bespotrebno gubljenje vremena. Na taj njihov zahtjev, podnosilac apelacije mora odgovoriti, što je u zakonski predviđenom roku i urađeno. Iz njihovog ponašanja da se zaključiti da ih je ova presuda sve šokirala, da su zatečeni i iznenađeni, te da im ta presuda uopšte ne odgovara. Upravo zbog ove presude je stopirano preko 600 stečajnih postupaka u Federaciji BiH, no ta činjenica nimalo ne zabrinjava naše vlastodršce. Porazna je činjenica da gotovo sve stečajne sudije i stečajni upravnici ne znaju pravilno protumačiti i implementirati pomenutu presudu, što ja tumačim kao njihovu elementarnu pravnu nepismenost i neupućenost.

INTERVIEW.BA: Nedavno je uhapšen direktor firme Fortuna sa saradnicima. Poznato je da ste u proteklih godinu dana, više puta ukazivali na problem radnika Fortune. Postoje li slični primjeri gdje su direktori javnih preduzeća uništili iste, a nisu nikada procesuirani?

KOPIĆ: Kada je u pitanju Fortuna iz Gračanice, moram reći da je ogroman pritisak koji smo zajedno sa radnicima Fortune vršili prema institucijama sistema, urodio plodom, tako da su se iza brave, za naše prilike izuzetno brzo, našli kreatori tog ogromnog kriminala, na čelu sa Safetom Pjanićem, vijećnikom Opštinskog vijeća Gračanica, inače bivšim direktorom Fortune i Vlasnikom Fortexa, Fortoba i Fortunata, kćerki firmi osnovanih u Fortuni. Po prvi put se desilo da je u akciji razotkrivanja kriminala uhapšen i jedan stečajni upravnik, što bi svakako za one koji odlučuju o dodjeljivanju stečajnih predmeta trebalo biti zvono za uzbunu.

Ima i onih preduzeća sa 100-postotnim državnim kapitalom, gdje je učinjen ogroman kriminal, a da nikada niko od direktora za taj kriminal odgovarao nije. Jedan od takvih primjera je i “Aida”, u koju je Kantonalna vlada, čuvajući socijalni mir, iz budžeta upumpala preko 6 miliona KM nepovratnih sredstava, a da niko nikada nije vodio računa o namjenskom trošenju novca  poreznih obveznika.

Vlada je imenovala menadžment i druge upravljačke strukture, pa je na kraju “Aida” otišla u stečaj sa dubiozom od preko 60 miliona KM, a da za to niko nije, niti će odgovarati. Da apsurd bude veći, direktori su bili na platnom spisku Vlade TK.

Tu je i nezaobilazni primjer TTU-a, gdje je država, nakon raskida privatizacijskog ugovora, bila jedini vlasnik, i također postavljala upravljačku strukturu, da bi na kraju i TTU doživio sudbinu “Aide”, sa također ogromnom dubiozom, za koju niko nikada odgovarao nije. TTU je, moram to reći, namjerno gurnut u stečaj, kako bi se zataškala i zaboravila njihova potraživanja prema vani u iznosu od oko 25 miliona klirinških dolara, oko 40 miliona KM, koja su prema tvrdnjama radnika naplaćena, novac je ušao u našu zemlju, ali mu se kasnije gubi svaki trag. To vam je poput nedavno naplaćenog prijeratnog duga Ruske Federacije, koji su između sebe raskrčmile vlade oba entiteta, države i Brčko distrikta, mada su taj novac, izvodeći radove, zaradila naša preduzeća, koja se na kraju nisu ništa ni pitala oko raspodjele tih sredstava.

Ne mogu a da ne pomenem i Livnicu čelika, koja je također doživjela sudbinu “Aide” i TTU-a. Nakon raskida privatizacijskog ugovora, sud je naložio Vladi TK da vrati stvari u prvobitno stanje, odnosno da likvidira fantomsku firmu u firmi, Bosnia Valves, koju je osnovao Drago Jurić, te da sve radnike iz te fantomske firme vrati u Livnicu čelika. Vlada nikada nije uradila ono što joj je od strane suda naloženo, pa zbog toga danas ispaštaju radnici, jer i pored činjenice da je Livnica nedavno prodata u stečaju za 13.9 miliona KM, što je dovoljno za izmirivanje svih obaveza livnice i prema radnicima i prema ostalim povjeriteljima, radnici od toga neće imati nikakve koristi, jer se svi, izuzev tri radnika, još uvijek vode na onoj fantomskoj firmi Bosnia Valves, koja ima ogromne obaveze, a nema nikakve imovine, u kojoj je također pokrenut stečajni postupak.

No, zato će najviše koristi imati Drago Jurić, koji je i radnike i Livnicu zavio u crno, pa je zbog kriminala koji je počinio u Livnici, pravomoćno osuđen na godinu dana zatvora. Kaznu je platio novcem opljačkanim iz Livnice, tako da u zatvoru nije proveo niti jedan jedini dan. Bitno je napomenuti i to da je Drago Jurić, nakon raskida privatizacijskog ugovora, tužio Livnicu čelika, dobio pravosnažnu presudu u iznosu od oko 130.000 KM, koja se sa zateznim kamatama popela na oko 230.000, što je svakako još jedan u nizu apsurda u ovoj zemlji zvanoj apsurdistan.

INTERVIEW.BA: Vaša borba za obespravljene radnike i građane Tuzle i drugih gradova TK traje više od osam godina. Da li se u ovom periodu bilo šta promijenilo?

KOPIĆ: Moja, kao i borba mog kolege Tanovića, traje neprekidno već punih 15 godina. Sve je počelo sa otvaranjem stečajnog postupka u Polihemu, u martu 2002. Tada smo uspjeli, istina za kratko, spasiti Polihem od likvidacije i pokrenuti proizvodnju u stečaju 2004. i to na silu dobijenim novcem od Vlade TK, u iznosu od 1.5 milion KM. Uspjeli smo vratiti preko 250 radnika na njihova radna mjesta. Ova idila je, na našu žalost, trajala vrlo kratko, jer smo prodati kroz stečajni postupak poljskoj “Organici”, iza koje stoje naši domaći tajkuni. Nakon nepune dvije godine, Poljaci su ugasili proizvodnju, otjerali svih 250 radnika na biro. Danas tu više nema ni jednog jedinog zaposlenog. Danas je situacija mnogo gora. Sve je više obespravljenih, sve je više korisnika javnih kuhinja, sve je više onih koji roveći po kontejnerima nastoje prehraniti svoju porodicu, sve je više onih, mahom mlađih osoba, koji zbog beznađa i nemogućnosti zaposlenja, zauvijek napuštaju ovu zemlju, tako da će naša zemlja, ukoliko se ovakav trend nastavi, vrlo brzo postati zemlja staraca.

INTERVIEW.BA: Protesti 2014. godine počeli su u Tuzli, a Sindikat solidarnosti bio je učesnik promjene vlasti na području Tuzlanskog kantona. Tri godine nakon toga, situacija i prilike u kojim živimo su možda još i teže. Nakon ovog iskustva, vjerujete li da protesti mogu promijenti stanje u bosanskohercegovačkom društvu?

KOPIĆ: Naravno da vjerujem da se samo masovnim protestima stanje u zemlji može drastično promijeniti na bolje. Ja sam siguran, i u to sam potpuno ubijeđen, da se stanje u ovoj zemlji može promijeniti na bolje samo masovnim protestima, masovnim izlaskom naroda na ulice. Dakle, narod i ulica to jedino mogu promijeniti i niko drugi. Svi smo izvukli određene pouke iz februara 2014, pa te greške sigurno neće biti ponovljene. Tada su političari među demonstrante ubacili svoje igrače, koji su proteste sa otvorenog, prebacili u zatvoreni prostor i tu je bio kraj protesta. Kome ćete protestirati u pozorištu ili pak BKC-u? Gluvim zidovima. Tadašnji plenumi su bili SDP-ov proizvod, to sam govorio i tada, kao i sada.

INTERVIEW.BA: Spominjete često da je u Tuzlanskom kantonu na sceni stečajna mafija. Na koga ste konkretno mislili kada ste upućivali na ove nezakonite radnje?

KOPIĆ: Da, u pravu ste, često koristim u svojim javnim istupima termin stečajna mafija. Mnogi ne znaju da je kriminal u stečaju veći od kriminala koji je učinjen pljačkaškom privatizacijom. Bit ću slobodan pa javno reći ko su pripadnici te stečajne mafije, da su to stečajne sudije, stečajni upravnici, sudski vještaci iz raznoraznih oblasti, te oni koji učestvuju i određuju ko će i u kom preduzeću biti stečajni upravnik, a to su predsjednici opštinskih sudova. Dovoljno je zaviriti u liste stečajnih upravnika, pa ćete vidjeti kako to funkcioniše u praksi.

Imate stečajnih upravnika koji vode po 5,10,15, a ima jedan slučaj u Krajini, gdje jedan stečajni upravnik vodi, vjerovali li ne, 17 stečajnih postupaka, a na drugoj strani imate stečajne upravnike sa te iste liste, koji nisu nikada dobili niti jedan predmet.

Često sam sebi pa i drugima postavljam jedno logično pitanje, može li se istovremeno sjediti u 17 fotelja, a da se te fotelje nalaze na 17 različitih lokacija? Može, naravno, u ovom našem apsurdistanu. O nevjerovatnim razmjerama kriminala koji se dešava u preduzećima u kojima je pokrenut stečajni postupak dovoljno govori podatak da je 99% njih likvidirano, a njihova imovina prodata u bescijenje. Uzmimo primjere zapadnih zemalja, gdje u 90% slučajeva preduzeća koja su otišla u stečaj samo promijene vlasnika i nastavljaju sa istom djelatnošću.

Tu dolazimo do famoznih sudskih vještaka, koji će, recimo, imovinu koja vrijedi milion KM, po nečijem nalogi i direktivi, procijeniti na više nego minornih 40 – 50 hiljada KM, a nerijetko i ispod te cijene i to za već unaprijed poznatog kupca. Običan građanin i da ima te novce, do te imovine ne bi mogao doći, jer je njen vlasnik određen mnogo ranije. Niko nikada nije izvršio reviziju nijednog stečajnog postupka, a kad bi kojim slučajem ta revizija bila urađena bar na jednom uzorku, došlo bi se do frapantnih podataka o nevjerovatnim razmjerama kriminala u stečajnim postupcima.

Mnogi ne znaju da po zakonu stečajne sudije i stečajni upravnici mogu sami sebi dodijeliti vrlo visoku novčanu nagradu, za dobro obavljen posao, za likvidaciju još jednog privrednog subjekta, što je zaista šokantno. Zbog svega navedenog, mi se zalažemo za provjeru imovine koju u svom posjedu imaju i sudije i upravnici i vještaci, jer bi nam ta provjera razotkrila mnoge stvari.

INTERVIEW.BA: Iz Tuzle dolaze najdrastičniji primjeri obespravljenih radnika, uništenih firmi i beskrupulozne pljačkaške privatizacije. Ima li ikakvih naznaka da će se kroz pravni sistem ovo riješiti?

KOPIĆ: Kategorički tvrdim ne, nema nikakvih naznaka da bi se to mogli desiti kroz pravni sistem. Ovo vam govorim iz razloga što nam je treći stub vlasti, sudstvo i tužilaštvo, najslabija karika ili poluga. Politika je taj stub vlasti uzela pod svoje skute, pa se zbog toga kod nas i ne procesuiraju velike ribetine, već nam na minornim i gotovo beznačajnim slučajevima, taj stub vlasti šalje signal, da je navodno još živ, u šta ja s pravom sumnjam. Kada bi taj stub srama, a ne vlasti, kojim slučajem konačno proradio u punom kapacitetu, onda bismo morali odmah, ovog trena, početi sa izgradnjom novih zatvorskih kapaciteta. Sve dok se to ne desi, situacija će biti svakim danom sve teža i teža.

INTERVIEW.BA: Isti ljudi vladaju BiH preko 20 godina, tako su odlučili građani. Mogu li kadrovi koji su stvorili haos, taj haos i srediti?

KOPIĆ: Mnogi koji se politikom bave dvadeset i više godina su postali politički milioneri. Oni za jedan mandat zarade novca koliko radnik iz realnog sektora ne zaradi za čitav radni vijek i to sve po zakonu. Oni koji su sustavno, već pune dvije decenije bili rušitelji ove prelijepe zemlje, ne mogu nikako danas biti njeni graditelji. Oni koji su smišljeno napravili ovaj haos, ne mogu taj haos zaustaviti i staviti ga pod kontrolu.

ZAMISLI 2018!

INTERVEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

KOPIĆ: Ja sam jedan od onih koji smatra da su žene u mnogim stvarima puno sposobnije od muškaraca. Da se ja pitam, volio bih u svim institucijama, parlamentima i vladama vidjeti  natpolovičnu većinu žena, jer mislim da bi one mogle biti taj motor i ta pokretačka snaga koja će nas izvući iz ovog gliba u koji smo zapali.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

KOPIĆ: Izabrao bih tri novinarke, koje izvrsno poznaju problematiku naše zemlje. Moj izbor bi bile: Maja Nikolić, Elma Kazagić i Duška Jurišić.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

KOPIĆ: Ja bih glasao za žene zato što su one humanije, osjećajnije, karakternije, odlučnije, upornije i nadasve, sposobnije.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Njegovo ime je Nedžis Halilović i on je Bosanski bukvalista, jedan od najpoznatijih tviteraša u BiH. Za sebe kaže da je tu samo da se zabavlja, ali je pristao da za Interview.ba govori i o manje zabavnim temama. On ima sposobnost da svakodnevne situacije i životne prilike pretvori u duhovite komentare na Twitteru. Hiljade ljudi redovno posjećuju njegov profil, ali malo njih zna ko se krije iza imena Bosanskog bukvaliste. Ovo je prilika da se sazna.

SVE JE DO NARODA “Narod je zatucan na svim stranama, preplašen. Ne koče nas političari, nego upravo narod. Dodajte tome famoznu Dejtonsku luđačku košulju i dobit ćete ovo što danas imamo. Narod je takav. Pa pogledajte prošlost ovih naroda. Koliko vidite ratova, koliko grobnica, koliko genocida, zločina…i želite sada da kažete da nije do naroda. O, jeste, do naroda je”.

INTERVIEW.BA: Bosanski bukvalista je već brend na Twitteru. Zbog čega?

HALILOVIĆ: To morate pitati čitaoce ili cijenjene twitter korisnike.

INTERVIEW.BA: Šta je to kod nas bukvalno da je zaslužilo ime za vaš Twitter nalog, odnosno pažnju hiljada ljudi koji vas prate? 

HALILOVIĆ: Bukvalno je sve. Cijeli život u Bosni je bukvalan, bukvalno se dijelimo, bukvalno smo sirotinja, bukvalno se mrzimo, bukvalno patimo i to je ono bukvalno najgore.  

INTERVIEW.BA: Može li jedan tviteraš promijeniti ljude, poboljšati situaciju, bukvalno?

HALILOVIĆ: Nadam se, ali treba reći da i današnje društvene mreže uveliko utiču na mišljenje pojedinca ili više njih. Možda trenutno u manjoj mjeri, ali uskoro…

INTERVIEW.BA: U BiH za sve vrste humora ima i previše inspiracije, ali odakle je vi crpite, šta vas onako protrese iz temelja?

HALILOVIĆ: U podjelama ljudi koji se po ničemu ne razlikuju. U mržnji. U bolesti.

Kažite mi, zar nije smiješno vidjeti u XXI vijeku kako se ljudi mrze zbog stvari zbog kojih  se mrzilo prije 5-6 vijekova, a istovremeno ti ljudi na sva zvona kukaju kako su u teškoj materijalnoj situaciji, kako im djeca nemaju knjige za školu, kako pate za Jugoslavijom i onim divnim vremenima.

Djecu liječe SMS-ovima, u Republici Srpskoj npr. ne postoji doktor koji postoji u Federaciji. Ili kad smo već kod ove teme, napomenuo bih onaj skorašnji slučaj kada se negdje na Majevici bolesni klinac izgubio, negdje u šumskim vrletima, a civilna zaštita Srpske nije htjela da zatraži pomoć od CZ Federacije. Na kraju je taj klinac, nažalost preminuo. Barem sam ja tako čitao, ne znam da li je to istina, ali to i nije bitno. Svi smo mi taj klinac. Umrijet ćemo jedni pored drugih, a nećemo zatražiti pomoć. E, to je ono najsmješnije i nemojte smetnuti s uma da je ovo XXI vijek. Ljudi su pronašli vodu na Marsu, hodali po Mjesecu, a mi?!? Tužno i smiješno.

INTERVIEW.BA: Šta vam znači to što vam mediji prenose postove? Da su veoma duhoviti ili da nemaju pametnijeg posla?

HALILOVIĆ: Pa rekao sam već, društvene mreže polako preuzimaju primat, ljudi vole čitati šta drugi pišu. Pomisliti, pfff, ovaj je idiot, ovaj je glupan, e ovaj ima pametnu…Tisak će uskoro biti potpuno nebitan.  

INTERVIEW.BA: Kod nas društvene mreže još uvijek nekako shvataju kao mjesto za zabavu ili izražavanje frustracija. Šta vama znače, put ka revoluciji ili zarađivanju prvog miliona?

HALILOVIĆ: Da, i ja ove mreže shvatam kao zabavu i tako se uglavnom postavljam prema svemu. Možda nisam ni svjestan jačine ovih mreža, ali svejedno, ne razmišljam o tome. Tu sam da se zabavim. Ako već neko voli moj način zabave, ok, samo naprijed, tu smo da se zabavimo. Što se tiče zarađivanja prvog miliona, molim vas, pokažite mi kako se to radi, hahah… Potpuno podržavam nove zakone o suzbijanju jezika mržnje na društvenim mrežama i to treba potpuno kontrolisati. Ako smo dobili slobodu izražavanja, nismo slobodu ispoljavanja frustracija prema drugim i drugačijim.

INTERVIEW.BA: Koliko vam je bitan taj aktivistički momenat u cijeloj priči? Ljudska prava, demokracija, slobode…

HALILOVIĆ: Ljudska prava? Demokracija? Slobode? Možda bih vam mogao do jutra pisati o tome da ne živim na Balkanu, u Bosni. Mjestu gdje se pripadnici LGBT-a okupljaju pod velikom policijskom zaštitom, i tu bi da pričamo o ljudskim pravima i demokraciji. Ma, hajte, molim vas…Daleko smo mi od toga. Možda da izumremo par puta i da se par puta ponovo rodimo, možda bi tada mogli pričati.

INTERVIEW.BA: Jesu li kod nas žene ravnopravne sa muškarcima ili smo još daleko od toga?

HALILOVIĆ: Nisu. Kod nas je društvo totalno zaglupljeno, pa tako i žene. One kao da uopće i ne žele da budu ravnopravne. Ne trude se. Uglavnom, rijetkost je vidjeti ženu koja ovisi sama o sebi. Koja radi i koja je imuna na ogovaranje okoline. Ima ih, ne kažem da nema, ali su potpuno manjina.

INTERVIEW.BA: Šta mislite zašto stranke ženama ne dozvoljavaju da zauzmu pozicije koje donose moć?

HALILOVIĆ: Nema to veze sa ženama, ako se malo potrudite, vidjet ćete da stranke u posljednjih desetak godina vode jedni te isti tipovi. Vrh stranke je preveliki dio kolača koji bi se prepustio nekome drugome, a kamoli ženama.  

INTERVIEW.BA: Zašto muškarci misle da su bolji, od politike, pa nadalje?

HALILOVIĆ: Zato što su gluplji.   

INTERVIEW.BA: Politika je kod nas toliko konstruktvina da tjera ljude iz zemlje. Jeste li vi u iskušenju da odete ili ćete se boriti do posljednjeg daha?

HALILOVIĆ: Pa, teško je to reći, ako imate gdje da odete, ako vas ništa ne zadržava… Zašto da ne?!

Međutim, ja sam u duši patriota, volim ovu zemlju i ove ljude i smatram da ovi ljudi ovdje nisu zaslužili sve ovo što im se dešava. Jeste da je velika odgovornost na njima, jeste da su griješili, ali jednostavno nisu zaslužili ovako krvavu historiju.

Zaslužili su barem da sunce tuđeg neba grije tuđina, a ne njihovu djecu koja moraju napustiti dom i otići negdje daleko.

INTERVIEW.BA: Treba li mijenjati narod ili političare?

HALILOVIĆ: Narode, apsolutno narode. Vratio bih se ponovo na društvene mreže. Pred svake predsjedničke izbore na Balkanu, bilo gdje na Balkanu, na društvenim mrežama možete pročitati da se pljuju tipovi koji na kraju pobijede, a društvene mreže još nisu dostigle razinu onoga što smo mi zbilja. Narod je zatucan na svim stranama, preplašen. Ne koče nas političari, nego upravo narod. Dodajte tome famoznu Dejtonsku luđačku košulju i dobit ćete ovo što danas imamo. Narod je takav. Pa pogledajte prošlost ovih naroda. Koliko vidite ratova, koliko grobnica, koliko genocida, zločina…i želite sada da kažete da nije do naroda. O, jeste, do naroda je.

INTERVIEW.BA: Kakva vas nada veže za Bosnu i Hercegovinu, kako vidite budućnost? Bratstvo i jedinstvo ili nešto drugo?

HALILOVIĆ: Vidite, ja sam iz Tuzle, za razliku od ostalih dijelova Bosne i Hercegovine, kod nas su ovdje u miru živjeli i Hrvati i Srbi i Bošnjaci i oni koji se drugačije izjašnjavaju. Znam šta je bilo u ostalim dijelovima ove naše domovine, ali ne znam kako. I naravno, budućnost nam je jedna pored drugih, druge nema. Mi ne možemo jedni bez drugih ni živjeti, a ni umirati. Osuđeni smo jedni na druge. Znate li kakav je osjećaj kad vam komšija druge vjere čestita Bajram, a vi njemu Božić, katolički ili pravoslavni, svejedno. Kad on vama na Uskrs/Vasrks pošalje školjku ofarbanih jaja, a vi njemu kurbansko meso? Mi moramo da se poštujemo i da umijemo složno na prvu prepoznati idiota, koji bi našu slogu da iskoristi u sopstvene svrhe.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

HALILOVIĆ: Vidite, ja potpuno podržavam upliv žena u današnju političku scenu u Bosni i Hercegovini, mada uopće ne vidim koja bi to struja mogla da uplovi osim postojećeg kadra, a onda bi ponovo bili na istom. Mi toliko čekamo neku novu političku struju koja će ovu situaciju preokrenuti na bolje da uopće nije važno da li će biti muška ili ženska struja, ali kao što rekoh, potpuno podržavam ulazak žena u politiku. Bosna je jedna zatucana sredina, pa ćemo još morati sačekati na neku svoju Indiru Ghandi, Benazir Buto, Margaret Tačer, Angelu Merkel…

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

HALILOVIĆ: Većina političkih stranaka u BiH ima tek poneku ženu u svom članstvu. Uglavnom su to persone koje niko ništa ne pita. Npr. na prošlogodišnjim općinskim izborima,  mislim da je u BiH bilo oko pet-šest načelnica, što je po meni veoma malo, ako uzmemo Hrvatsku i Srbiju koje imaju predsjednicu i premijerku. Ali kao što rekoh, politika u Bosni je za neke zlatna kasica-prasica da bi je neko u ruke dao ženama. Nadam se da će doći bolja vremena što se toga tiče i da će žene reme uz rame sa muškarcima odvesti ovu zemlju u budućnost i prosperitet kojega ovaj narod i zaslužuje.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

HALILOVIĆ: Zato što nam povijest vapi za jednom takvom.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Rada Šešić je bh. scenaristica, redateljica i filmska kritičarka sa nizozemskom adresom, a ove godine bila je selektorica takmičarskog programa Dokumentarni film 23. Sarajevo Film Festivala. Za Interview.ba donosi svoj pogled na festival, kvalitet dokumentarnog filma i njegovu tematiku na prostorima Balkana, ali i predstavljanje regionalnih filmova evropskoj i svjetskoj publici putem nekolicine drugih festivala sa kojima sarađuje.

FILM O POKRIVENIM ŽENAMA “ Undercovered“  govori o pokrivenim djevojkama u Sarajevu i u BiH. Šta to znači? O tome se danas toliko govori u Evropi, šta u jednom društvu znači pokrivena žena, u čemu je problem? Zašto ljudi nemaju pravo da se oblače kako hoće i da budu vjerni, odani svojoj vjeri ako imaju potrebu. Ovaj film je vrlo potreban. U Francuskoj imate zabrane, u Nizozemskoj se na televiziji i u parlamentu o tome razgovara. To je jedna goruća tema“.

INTERVIEW.BA: Selektorica ste Takmičarskog programa – dokumentarni film SFF-a. U suštini da li dokumentarni film treba i može biti angažirana umjetnost?

ŠEŠIĆ: Naravno, dokumentarni film je vrlo često angažiran. Autori su isprovocirani nekim situacijama u životu, nekim pojavama i cesto reflektiraju drustvo u svojim filmovima. Imali smo ove godine npr. film „Dom“ gdje je čovjek četiri godine pratio akcije „Živog zida“, asocijacije koja je kasnije postala politička partija.  To je  snažan film koji nas konfrontira sa  užasom koji ljudi proživljavaju u društvu u kome žive. „Živi zid“ kao pokret  je uticao na promjene, a možda će i sam film pomoći da se promijene neke stvari u društvu. Zakon se već donekle promijenio. Možda će film donijeti  snažnu sliku stvarnosti onima koji i dalje odlučuju u takvim situacijama;  o dugovima, kreditima, proganjanju ljudi koji su dužni bankama, izbacivanju ljudi iz kuća, itd. Imamo puno filmova koji su društveno i politički angažirani, filmova koji imaju snažne ljudske priče. Dokumentarni film je kao neki termometar društva, mi možemo izmjeriti temperaturu društva, možemo osjetiti  kako društvo diše, gdje su poremećaji, kakva je temperatura, kako ljudi razmišljaju.

INTERVIEW.BA: Kakvi su bili ovogodišnji dokumentarni filmovi u Sarajevu, ima li nešto što vas je posebno impresioniralo?

ŠEŠIĆ: Selekcija ove godine je bila izuzetno snažna, prije svega jer smo dobili najveći broj filmova dosad. Ja sam pogledala oko 250, 235 je došlo na redovnu selekciju, još sam ja dodatno dodala neke iz svog istraživanja mladih autora koji su zakasnili poslati, pa sam tražila da naknadno pošalju. 250 pregledanih, a samo 14 izabranih. To znači najbolje od najboljeg, najsnažnije i najnovije. I najinspirativnije. Dokumentarni film mora ostati u glavama i dušama naših gledalaca. Nije dovoljno da vi samo ispričate priču, jer priču možemo pročitati u novinama. Potrebno je da dokumentarni film bude i filmski zanimljiv, da ima snagu, dinamiku, ljepotu, autorski izričaj da mi osjetimo koji to autor stoji iza filma.

„I muškarci koji se igraju“ film slovenskog autora je film filmskog rukopisa  baš tog autora. Ono što sam ja kao selektor pokušala dovesti u Sarajevo su snažni autorski dokumentarni filmovi. Film „Dom“ možda jedini ima jedan sirovi estetski izgled, jedan sirovi materijal koji je sniman sa raznim kamerama, telefonima, itd. Ali budući da se radi o takvoj vrsti dokumentarizma, dakle sada i ovdje, autor je u samom središtu snimanja, to pristaje uz samu temu. To su ljudi koji žele skočiti sa krova, padaju u nesvjest. To su ljudi koji se žele ubiti. Autor je tu, on to sve vidi i čuje, sve opservira.

INTERVIEW.BA: „Undercovered“  bh. dokumentarni film redateljica Sabrine Begović-Ćorić i Nejre Latić-Hulusić već je najavom probudio priličnu pažnju. Šta mislite o temi koju tretira?

ŠEŠIĆ: “Undercovered“ govori o pokrivenim djevojkama u Sarajevu i u BiH. Šta to znači? O tome se danas toliko govori u Evropi, šta u jednom društvu znači pokrivena žena, u čemu je problem? Zašto ljudi nemaju pravo da se oblače kako hoće i da budu vjerni, odani svojoj vjeri ako imaju potrebu. Ovaj film je vrlo potreban. U Francuskoj imate zabrane, u Nizozemskoj se na televiziji i u parlamentu o tome razgovara. To je jedna goruća tema. Mi govorimo o feminizmu. Ovdje je stvar čovjeka bez obzira da li je muškarac ili žena. Ovdje se radi o pravu čovjeka da se oblači na način kako želi. Lično smatram da to nikoga ne ugrožava i da nikom ne smeta da se ljudi oblače kako hoće. Jer dok su jedni golišavi i nose kratke suknjice, drugi se pokriju. Cure koje se pokrivaju su odane jednoj vjeroispovijesti i u skladu s tim se oblače na određeni način. Zanimljivo je vidjeti junakinje koje su ove dvije autorice izabrale, njihove motivacije i kako su autorice same ispričale tu priču i one su dio tog filma. One su u tom autorskom dijelu ušle u film i imaju dva naratora, razumijevamo osobnu autorsku refleksiju na temu koju obrađuju.

INTERVIEW.BA: Malo je žena autorica u svijetu filma. Zbog čega? Nije valjda da je i film striktno muški posao? 

ŠEŠIĆ: U svijetu se u zadnje dvije godine puno o tome razgovara. Festival u Amsterdamu je imao prije tri godine jedan veliki panel „Ženski pogled na filmu“. Bila je pozvana i Jasmila Žbanić. Čak su se i u Kanu organizovale žene kao autori, i u Berlinu, u Trstu na festivalu je bio veliki panel o toj temi. Šta je tu zanimljivo? Ima tu puno elemenata koji su ključni. Jedna žena iz filmskog fonda iz Estonije je izašla sa statistikom da više žena završi filmsku akademiju nego muškaraca. One su bolji đaci, njih više diplomira i njih 60 % završi fakultet u odnosu na 40% muškaraca. Ali kad krenu raditi, onda bude oko 70% muškaraca koji rade, a samo 30% žena. Šta se dogodi, gdje se one izgube? To je teško utvrditi. Šta se dogodi sa djevojkama koje završe fakultet a imaju 25 godina. Mnoge se udaju, dobiju dijete. Kad dobijete dijete, onda ste više kod kuće. Znači, i to je jedan razlog.

Drugo, film košta puno novaca. Treba strpljenja i puno godina da dođete do jednog filma. Ne mislim da je problem u ženama, niti da žene ne bi mogle raditi jednako dobre filmove kao muškarci. Mislim da je više problem u određenim društvima da organizuju te dodatne aktivnosti za žene kao majke, kao osobe vezane za održavanje obitelji. U dokumentarnom programu ove godine imali smo pet žena  autorica, što nije loše za 14 filmova koji su u konkurenciji. Interesantno je da imamo dosta žena producentica u ovoj selekciji, imamo više žena producentica nego žena rediteljica. Osam filmova producirale su žene.

INTERVIEW.BA: S obzirom na Vaše veliko i zavidno iskustvo u svijetu filmskog stvaralaštva, zanima nas koji su bili kriteriji kojima ste se vodili kad ste vršili selekciju dokumentaraca za 23. SFF?

ŠEŠIĆ: Nije dovoljna samo priča, film treba imati jedan autorski izraz, jedan sinematički jezik koji  je zanimljiv i drži gledateljsku pažnju, koji je inspirativan, koji propituje i daje  nam intelektualni stimulans  da se promijenimo kao ljudi. Wim Wenders je jednom rekao: „Ja želim  da uđem u kino kao jedna osoba, a da izađem sa filma  kao druga osoba.“ To je, naravno, pretjerano rečeno. Ali se dobro zna šta je on time htio reći. Sa dobrim filmom vi malo pomaknete nešto u čovjeku, to je ono što ja želim donijeti u selekciji – autorski, kreativni dokumentarac. Ne samo zanimljiva priča, interesantni junaci, ne samo zanimljivi sadržaji, već jedan intrigantan, inspirativan kreativni pristup samog autora. Vi možete imati film koji govori slikom jako puno ili koji u svom dizajnu zvuka također puno donese u interpretativnom smislu. Sve je bitno. Svi ti elementi stvaraju film.  A ne samo naracija.

INTERVIEW.BA:  Dokumentarni program SFF-a datira još 2003. godine, da li se možete prisjetiti kako je to bilo prije 14 godina, da li su filmovi  danas kvalitetniji, zanimljiviji – postoji li napredak? Da li su se autori malo odmakli od tematike rata, tranzicije i migracija?

ŠEŠIĆ: Tematski mislim da su filmovi više autorefleksivni. Kad govorimo o ratu, više se ne radi o nama i njima, ne radi se o upiranju prsta – oni su krivi, mi smo žrtve. Sve više se pojavljuje filmova gdje se autor okreće sebi i svojoj grupaciji ljudi, zajednici. To su filmovi koji daju nadu da se razgovara o ratu na ispravan način, da nema više samo te dvije strane, nego se razgovara na jedan konstruktivan način da bi se gradila budućnost. Mi ne možemo graditi budućnost ako se ne razgovara o istini i ako se na ispravan način ne pretrese ono što se dogodilo. Ne možemo okrenuti glavu, zataškati stvari i ići dalje. Moramo izrazgovarati. Mislim da su filmovi zreliji. Dokumentarni film se više ne gleda samo kao  stepenica ka igranom filmu. On je jedna autentična forma sama za sebe koja može okupirati jednog autora, može mu dati dosta prostora da se izrazi kao stvaralac.

INTERVIEW.BA: Pored selekcije za SFF,  vi radite selekciju i umjetnička ste direktorica holandskog Eastern Neighbours Film Festivala (ENFF). Rekli ste da holandskim festivalom želite razbiti predrasude o ljudima koji nisu dio Evropske unije. Koje su to priče i jesu li te projekcije posjećene? Kakve povratne informacije dobijate?

ŠEŠIĆ: Ja radim takođe i za festival IDFA, najveći festival dokumentarnog filma na svijetu, tamo sam u selekcijskoj komisiji i radim za roterdamski festival, ali tamo radim selekciju južnoazijskog filma. Festival „Eastern Neighbours“ je nešto posve drugo. Prvo smo bili u Utrechtu i sada u Hagu. Započela ga je  jedna mala grupa prijatelja prije deset godina sa željom da donesemo holandskoj publici filmove iz zemalja o kojima oni malo znaju. Htjeli smo razbiti taj strah zapadnjaka od ljudi koji dolaze koji će im kao uzeti posao, oni su ovakvi ili onakvi, nisu školovani i nekulturni su, agresivni itd. U Holandiji su o tome česte debate na televiziji. Sa svojim prijateljima sam htjela da dovedemo dobre, kvalitetne filmove, da pokažemo da imamo divnu kulturu, razvijenu, da imamo filmsku tradiciju, imamo šta reći filmom i znamo kako reći, a plus možete naučiti o našoj povijesti i političkom stanju jako puno baš preko filma,  možemo vam biti bliži.

INTERVIEW.BA: Za kraj generalno o SFF-u. Jeste li zadovoljni na koji se način festival razvio u pogledu kvaliteta? Je li previše fokusa na celebrity gostima?

ŠEŠIĆ: Festival, pored toga što je Red Carpet event i što ima puno celebrity ličnosti koje dolaze, ipak ima jako puno filmova koji imaju sinematički,  autorski  kvalitet.  Mislim da su takmičarski programi zadržali jedan snažan kvalitet. Imate filmove koji su za širu publiku koja želi da se zabavi i želi vidjeti blockbustere, ili vidjeti  što se događa novo u svijetu. SFF je festival za svakoga, jer ima toliki broj filmova i čovjek nema mogućnosti da gleda sve, pa ni da pogleda 20%.