August 2017

PROMO Indira Bajramović: Želimo smanjiti siromaštvo Romkinja u BiH

O pravima i položaju Romkinja u BiH sve više se govori, ali višestruka diskriminacija i nasilje koje trpe svakodnevno, ipak su poražavajuće činjenice koje opisuju najranjiviju skupinu romske populacije. Veliki broj Romkinja ne ostvaruje svoja osnovna prava, čime su za sistem praktično nevidljive. Kako problemi diskriminacije i nasilja ne bi ostali nevidljivi, brinu se u Udruženju „Bolja budućnost“ iz Tuzle. To je prvo udruženje žena Romkinja u Bosni i Hercegovini koje se predvođeno direktoricom Indirom Bajramović, bori za što bolji položaj romske populacije u našoj zemlji.

ROMSKO UDRUŽENJE ZA SVE GRAĐANE „Mi nikad nismo  nikog  odbili , kome god smo mogli pomoći, mi smo pomogli, nebitno da li je to pisanje zahtjeva, molbi, žalbi, kopiranje, odjeća, obuća, hrana, školski probor, bilo šta. Nekada imam osjećaj da i Centri za socijalni rad,  čak i ustanove koje su tu da pomažu,  ne samo romskoj populaciji, nego i drugim socijalno ugroženim kategorijama, nemaju dovoljno sluha, a nekad ih samo pošalju u udruženje“.

INTERVIEW.BA: Kada je osnovano Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“ Tuzla i koji su primarni ciljevi udruženja?

BAJRAMOVIĆ: Udruženje je počelo s radom 2000. godine, a registrovani smo kod Ministarstva pravde Tuzlanskog kantona 2001. godine. Od tog perioda, do danas,  uspješno smo  realizovali više od 160 projekata. Projekti koje mi implementiramo, uglavnom se baziraju na žene i  djecu, zato što mi prvenstveno pomažemo ženama, jer smo žensko udruženje, ali naravno da pomažemo i cijeloj porodici.

INTERVIEW.BA: Koji su najznačajniji projekti udruženja u proteklom periodu?

BAJRAMOVIĆ: Mi u suštini imamo tri programska cilja, pravca. Prvi je ljudska prava, sa fokusom na prava Romkinja, drugi socio-ekonomski program i treći je zagovaranje političke participacije. Kad govorimo o socio-ekonomskom,  mislim  prvenstveno na projekat ekonomskog osnaživanja žena koji smo implementirali u prethodnom periodu, u protekle četiri godine, iz koje je proistekla i Opšta ženska zadruga. Puno radimo na političkoj participaciji, što kroz naše udruženje i naše članice, što kroz Žensku romsku mrežu „Uspjeh“. Pišemo inicijative, prijedloge, dajemo sugestije da se uvedu kriteriji, zato što nema kriterija za participaciju žena, iako mi možemo participirati samo u savjetodavnim tijelima i komisijama.

Dali smo par inicijativa, za kriterije,  za učešće u vijeću nacionalnih manjina na federalnom nivou, Odboru  za Rome, sve gdje možemo participirati.

Dosad smo najefikasniji bili kad je u pitanju Odbor za Rome. Prije neke četiri godine, prvi put su ušle žene Romkinje u taj odbor, a inače,  odbor se sastoji od 12 predstavnika i predstavnica Roma i Romkinja i po  11 predstavnika i predstavnica resornih ministarstava oba entiteta i Distrikta Brčko.

Prvi put,  u trećem sazivu odbora za Rome je bilo pet žena Romkinja, jer smo mi tražili da se ispoštuje zakon o ravnopravnosti spolova i izborni zakon, koji je tad nalagao još uvijek 30%, tako da je to za nas veliki uspjeh.

INTERVIEW.BA: Koliko članica ima udruženje i koji su to najčešći problemi sa kojima se suočavaju?

BAJRAMOVIĆ: Mi sad trenutno imamo negdje oko 60 članica, ne računam tu njihove porodice, to su porodice od četiri člana pa nadalje. One su, u suštini,  naše korisnice. Da vam kažem, prestali smo i brojati sve one koji nam dođu, nama ovdje dolaze i žene koje nisu  Romkinje. Mi nikad nismo  nikog  odbili , kome god smo mogli pomoći, mi smo pomogli, nebitno da li je to pisanje zahtjeva, molbi, žalbi, kopiranje, odjeća, obuća, hrana, školski probor, bilo šta.

Nekada imam osjećaj da i Centri za socijalni rad,  čak i ustanove koje su tu da pomažu,  ne samo romskoj populaciji, nego i drugim socijalno ugroženim kategorijama, nemaju dovoljno sluha, a nekad ih samo pošalju u udruženje. Misle da mi možemo sve.  Naravno da to nama imponuje, jer oni vide u nama partnera.  Mi smo formirali sektorsku komisiju koja se sastoji od svih predstavnika i predstavnica na lokalnom nivou. Imamo redovne sastanke i predlažemo i upućujemo na probleme koje ima Romska zajednica i pokušavamo zajedno riješiti te probleme.

INTERVIEW.BA: Kakav je položaj žena Romkinja u bh. društvu i na koji način vaše udruženje pomaže osnaživanju žena?

BAJRAMOVIĆ: Položaj žena Romkinja, možemo govoriti generalno o ženama, jako je težak. Koliko god mi govorili nešto ili promovisali ravnopravnost, mi još uvijek nismo ravnopravne, pogotovo romske žene. Svakodnevno još uvijek trpe diskriminaciju, ima tu i nasilja u porodici. Kažu,  siromaštvo je uzrok svega toga, zato smo  se mi  i bazirali na ekonomske poticaje i na projekat otvaranja zadruge, kako bismo  smanjili ne samo siromaštvo, jer smo svjesni da ne možemo toliko utjecati na kućni budžet, ali im svakako dobro dođe i to što im pomažemo.

Što se tiče projekata u prethodnom periodu, uglavnom  se baziramo,  u posljednje vrijeme,  na projekte zdravstvenog osiguranja. 

Osiguravamo  preglede za žene, to je mamografija,  UZ dojke i prevencija raka grlića materice, zbog uslova u kojim žive ove žene, jer neke nemaju ni zdravstveno osiguranje, a nemaju sredstava ni da plate privatne preglede.  Mi smo došli na ideju da mi pronađemo sredstva i da se ti pregledi obave. To radimo već nekih pet-šest godina unazad.

Naša inicijativa je bila prije osam godina unazad sa Ministarstvom zdravlja,  da se na području našeg kantona organizuje „Sedmica brige zdravlja za Rome“,  gdje svi mogu da se pregledaju. Tu se angažuju Domovi zdravlja i ambulante, da se mogu obaviti pregledi  bez ikakve naknade. To se nekad i produži, mogu biti i dvije sedmice. 

Imamo i medijatore, kroz jedan projekat, koji finansira CARE International. Imamo tri medijatora – u Tuzli, Sarajevu i Prnjavoru. Oni su ta spona između romske zajednice i institucija, i za ovo vrijeme koliko djeluju, mogu reći, da  su oni na terenu puno problema riješili. Ima ljudi koji ne znaju ni gdje trebaju otići, ni šta im treba od dokumenata i tako oni puno pomažu.

INTERVIEW.BA: Koje su, prema vašem mišljenju,  prednosti umrežavanja?

BAJRAMOVIĆ: Mi smo inicijatori umrežavanja, 10 godina smo bili sami kao žensko romsko udruženje u BiH i onda smo došli na ideju da osnujemo žensku mrežu „Uspjeh“ . Sad imamo trenutno devet članica, odnosno, udruženja u mreži. Sve su to fakultetski obrazovane žene, djevojke.  Imamo puno uspjeha. Djelujemo od 2010 godine i ono što bih ja izdvojila,  a važno je da se kaže, jeste da mi svake godine,  kroz našu žensku romsku  mrežu , organizujemo mjesec dana ženskog romskog aktivizma koji simbolično počinje sa 8.martom , podjelom karanfila na ulici, slučajnim prolaznicama, našim sugrađankama. I to traje do 8.aprila, Svjetskog dana Roma.  

Također, pokušavamo da se sto više uključimo u izradu strateških dokumenata na državnom nivou, zato što se u praksi pokazalo da postojeći dokumenti kao što je Strategija  za rješavanje problema Roma, akcioni planovi koji su napravljeni i još neki dokumenti koji su važni za Rome, nisu bili rodno senzitivni, nigdje se ne spominju Romkinje nego samo  Romi. Učestvovali smo u pisanju izvještaja,  jer u proteklim godinama nije bilo govora o Romkinjama, a malo nam je to i zasmetalo, onda su neki drugi pisali o nama, i mi smo tražili da mi direktno učestvujemo. Učestvujemo na konferencijama, u našoj zemlji, ali i van nje , gdje gledamo ako ima dobra praksa da je možda i mi primijenimo.

INTERVIEW.BA: Koji su planovi za naredni period?

BAJRAMOVIĆ: Mi još uvijek implementiramo projekte koje finansira CARE International,  za medijatore, vršnjačke edukatore, volontere. Imamo projekat Evropske komisije gdje smo partneri Care International-u. To je projekat koji se meni jako sviđa, zato što se radi o mladima. Tu je planirano da edukaciju prođe 40 mladih osoba, Roma, koji su završili srednju školu, da im se da šansa. Oni su prošli obuku, prvih 20 i sad već rade inicijative u zajednici. To su neka mala sredstva, da probaju, da vidimo kako će oni raditi.

Ono što je važno da se kaže za taj projekat je spuštanje nacionalnog akcionog  plana  za četiri opštine, na lokalni nivo,  u Prnjavoru, Travniku, Donjem Vakufu i Bijeljini. Akcioni planovi su prihvaćeni na skupštinama i to je veliki uspjeh.  Naravno da će organizacije iz tih opština dobiti sredstva za  implementaciju svojih inicijativa i ono što je najvažnije od tih 40, pet najboljih će se zaposliti u institucijama, 10 mjeseci ili godinu, a bit će plaćeni iz projekta, a onda će opštine nastaviti plaćati njihov rad. Uglavnom, pet mladih Roma ili Romkinja će biti zaposleno.

Pokušale  smo se i politički angažovati. Ja sam prva žena Romkinja koja se ohrabrila da se pojavi na listi za općinsko vijeće. Dogovorili smo se u udruženju da se na sljedeće izbore prijavi  više Romkinja. U Visokom je konačno žena Romkinja postala vijećnica, u Kaknju predsjednica Mjesne zajednice je Romkinja, što je napredak. Možda je to sve rezultat ovoga što mi radimo, jer kako god osvještavamo Rome i Romkinje, mislim da trebamo možda čak i više raditi na osvještavanju ostalih građana, zato što uvijek postoji neka ograda, uvijek su tu neke predrasude.

OČUVANJE ROMSKE TRADICIJE I KULTURE

„U cilju smanjena predrasuda organizujemo različite događaje kroz koje želimo očuvati romsku kulturu i tradiciju jer nije romska kultura rana udaja, prodaja djece, prosjačenje i sve to što vuče negativnu konotaciju. Mi imamo jako bogatu tradiciju i kulturu, i mi smo jedino udruženje koje obilježava sve romske praznike. Obilježili smo Svjetski dan Roma, Đurđevdan, a unazad nekoliko godina, obilježavamo i Svjetski dan romskog jezika. Smatramo da je to jako važno, jer je došlo do velike asimilacije romskog jezika. Sve je manje i Roma i Romkinja koji govore romski jezik. Pokšavamo pokazati svijetu drugu stranu naše kulture i baštine koju imamo“.

PROMO Svetlana Rašević-Sarić: Ženska zadruga pomaže ženama na margini

Fondacija „Lara“ iz Bijeljine godinama promoviše ekonomsko osnaživanje žena i žensko poduzetništvo, sa ciljem smanjenja siromaštva i diskriminacije posebno najranjivijih kategorija. Kao odgovor na sve veću stopu nezaposlenosti žena i kao jedno od rješenja za ovaj sve veći problem, nastala je Ženska zadruga u Bijeljinji. Žene iznad 40 godina, posebno žene žrtve nasilja i drugih oblika diskriminacije, veoma teško pronalaze posao. Kako bi im pomogla da se izvuku iz sive ekonomije u kojoj rade, bez osiguranja i doprinosa, zadruga im daje mogućnost da pronađu svoje mjesto na tržištu rada.

ZADRUGA KAO PRIMJER ORGANIZOVANJA ŽENA „Ženska zadruga predstavlja primjer u lokalnoj zajednici kako se određena grupa ljudi može organizovati radi obezbjeđivanja zajedničkog ekonomskog prosperiteta. Ako se povežemo sa drugim zadrugama ili sličnim organizacijama, možemo mnogo uraditi na politikama zapošljavanja u BiH. U budućnosti, cilj nam je da se prepozna ekonomija brige i socijalnih usluga  kao važan sektor za zapošljavanje žena i da se veći dio državnih podsticaja za zapošljavanje usmjerava u ovu oblast“.

INTERVIEW.BA: Kako je nastala Zadruga žena u Bijeljini?

RAŠEVIĆ-SARIĆ: FondacijaLara“ je prethodnih godina radila na ekonomskom osnaživanju žena tj. obučili smo žene da pišu svoje biznis planove i da dobiju početni kapital kako bi započele sopstveni biznis. Vremenom se pokazalo da su žene spremne mnogo toga da proizvedu,  ali je legalan plasman tih proizvoda i usluga  na tržište bio težak, jer nisu mogle izdati račun. Zbog toga se javila ideja o osnivanju zadruge kako bi se žene mogle legalno pojaviti na tržištu. U osnivanju zadruge i njenom registrovanju svesrdno nam je pomogao Care International Balkans,  tako da je 2016. godine u Bijeljini osnovana prva ženska zadruga. Osnivačice zadruge su četiri korisnice granta Ekonomskog osnaživanja žena  i Fondacija „Lara“.

INTERVIEW.BA: Koliko kooperantica ima Zadruga?

RAŠEVIĆ-SARIĆ: Ženska Zadruga ima 7 kooperantica.

INTERVIEW.BA: Koliko je Zadruga doprinijela ekonomskom jačanju žena i njihovih porodica?

RAŠEVIĆ-SARIĆ: Korisnici usluga zapošljavanja zadruge su žene žrtve nasilja. U poslednje tri godine (2014-2016) „Lari“ se direktno obratilo više  od 800 žena žrtava nasilja. Najveći broj žena  je u dobi između 31-50 godina, dakle, radno su sposobne. Većina su žene nižeg obrazovnog statusa, nezaposlene, bez specifičnih vještina potrebnih na tržištu rada, bez vlastitih resursa, te je fizički posao (posao čišćenja, pranja i peglanja) za mnoge jedini način zaposlenja.

Kroz rad u zadruzi pružena im je mogućnost da rade i na taj način poboljšaju svoj ekonomski status kao i status svoje porodice. Ujedno, to im je način da se povežu sa drugim ženama, sa poslovnim sektorom, da izađu iz društvene izolacije koja je obično sastavni dio nasilja, da grade nove i obnove stare socijalne veze.

Za neke žene zadruga može da bude mjesto zaposlenja, za druge će biti, nadamo se, samo jedna etapa u procesu osnaživanja za samostalan život i izlazak iz nasilja.

INTERVIEW.BA: Šta žene mogu dobiti i naučiti kao dio vaše Zadruge?

RAŠEVIĆ-SARIĆ: Ženska zadruga predstavlja jedinstven način organizovanja žena koje žive na margini društva. Postajući članicom zadruge, ovim ženama je omogućeno da na zakonski korektan način mogu prodati svoje proizvode i usluge i na taj način unaprijediti svoj kućni budžet, ali i osnažiti svoje kapacitete, te živjeti dostojanstven život. Pored toga, obučene su da realnije postavljaju svoje poslovne ciljeve, spoznale su načine na koje mogu promovisati usluge koje nude i na koje načine mogu pridobiti potencijalne klijente. Ostvarile su saradnju sa organizacijama koje se bave sličnim poslovima koje su im prenijele svoja pozitivna iskustva u radu.

INTERVIEW.BA: Koji su najveći problemi s kojima se suočavate u Zadruzi?

RAŠEVIĆ-SARIĆ: Nedovoljno osnažen menadžment tim, velika ponuda radne snage na tržištu sive ekonomij, nejasni zakonski propisi u oblasti zadrugarstva i poreska politika.

INTERVIEW.BA: Koja su 3 rezultata Zadruge na koja ste najviše ponosni?

RAŠEVIĆ-SARIĆ: Od početka rada, u junu prošle godine, mi smo prepoznati na tržištu rada po kvalitetu i konkurentnoj cijeni za čišćenje stambenih i poslovnih prostorija. Članice Ženske zadruge su dobile profesionalnu opremu za čišćenje vrijednu 7000 KM kao donaciju međunarodne organizacije Care Interantional Balkans. Korištenjem najsavremenije opreme i stručne, obučene radne snage, uz konkurentne cijene, možemo odgovoriti svim zahtjevima klijenata.

INTERVIEW.BA: Koji su planovi Zadruge za naredni period?

RAŠEVIĆ-SARIĆ: To su unapređenje postojećih proizvoda i usluga, uvođenje novih usluga, posebno u oblasti ekonomije brige i socijalnih usluga (čuvanje i briga o starima i drugo), povećanje broja žena koje će raditi ili biti kooperantice zadruge za 20% te povećanje broja korisnika naših usluga  za 40%.

INTERVIEW.BA: Smatrate li da vaša Zadruga može ohrabriti žene iz drugih dijelova BiH da se aktivnije bore za svoj položaj u društvu?

RAŠEVIĆ-SARIĆ: Ženska zadruga predstavlja primjer u lokalnoj zajednici kako se određena grupa ljudi može organizovati radi obezbjeđivanja zajedničkog ekonomskog prosperiteta. Ako se povežemo sa drugim zadrugama ili sličnim organizacijama, možemo mnogo uraditi na politikama zapošljavanja u BiH. U budućnosti, cilj nam je da se prepozna ekonomija brige i socijalnih usluga  kao važan sektor za zapošljavanje žena i da se veći dio državnih podsticaja za zapošljavanje usmjerava u ovu oblast.  Također, da se podstiču veća ulaganja u programe dokvalifikacije i cjeloživotnog učenja za žene.

Mi smo svjesne da smo za ciljnu grupu odabrale žene nižih poslovnih kompetencija. Ali, tu je veliki broj mladih žena i niže poslovne kompetencije koje  ne treba i ne moraju da ostanu  trajni nivo njihovih poslovnih dostignuća. Mogu da se razvijaju i uče i kroz praktičan rad i obuke, pa i formalno obrazovanje uz rad, treba im šansa. 

Jedna od posljedica rata i tranzicije, izbjeglištva i ukupnih problema koje smo imali posljednjih 20 godina je slabije obrazovanje, što još nije dovoljno ni istraženo. Mi, na žalost, dobijamo u sigurnu kuću mlade žene dobi od 20 do 35 godina koje imaju završenu samo osnovnu školu, što je za 21 vijek strašno. Mnogo se faktora tu sastavilo – izbjeglištvo, siromaštvo, nasilje u porodici.  Ali to nije nepromjenjiva situacija – ako se povežemo, možemo stvarati šanse za promjenu ove slike.

5 pitanja za Marijanu May: Unutarnji mir je veza koja nam nedostaje

Kako uživati u životu? Marijana May, motivacijska govornica i učiteljica meditacije iz Hrvatske za vas ima niz jednostavnih i praktičnih životnih preporuka. Za življenje života kakvog želite treba vam samo vaša osobnost i svijest o tome ko ste i šta želite biti, odnosno šta je vaša svrha na ovom svijetu. Ako niste sigurni da svoj život držite pod vlastitom kontrolom, onda će vam nekolicina odgovora Marijane May uistinu doći kao izvrstan početak promjene koju trebate.

BUDITE SVJESNI SVOGA ŽIVOTA “Sitnice čine život, to je zaista tako. Tko se ne zna radovati sitnicama, ne može se radovati velikim stvarima. Čovjek koji je svjestan sebe dobro zna da je sve prolazno. On cijeni ono što ima i na tome je zahvalan, ali strpljivo radi i stvara svaki dan, jer je u radu i služenju radost. Što je više mindful, što je više svjestan sadašnjeg trenutka i biva sada i ovdje, čovjek doživljava punoću života i uživa u njemu”.

INTERVIEW.BA: Ljudi će obično reći da na našim prostorima nije moguće pronaći životno zadovoljstvo, sreću, ispunjenost, materijalno blagostanje. Jesu li u krivu?

MAY: Ako imaju takvo uvjerenje, ljudi to smatraju istinom, stoga misle da su u pravu i tako žive vlastiti život. Ne postoji niti jedan kutak na našoj planeti koji je potpuno savršen i u kojem teku med i mlijeko. Trenutna situacija na našim prostorima nije baš oduševljavajuća, no ipak je uvijek na nama što ćemo učiniti sa svojim životima, a rješenje uvijek postoji. Svako od nas je odgovoran za sebe, i kako si napravimo tako će nam biti. Životno zadovoljstvo, sreća i ispunjenost su vezani uz svrhu, misiju koju svaka osoba treba spoznati i živjeti, a materijalno blagostanje je direktan rezultat pružanja vrijednosti i pomaganja drugima.

INTERVIEW.BA: Kakvo je to unutrašnje stanje koje mislite da trebamo postići da bi nam krenulo u životu? Koja je to veza koja nam nedostaje? 

MAY: Mir, unutarnji mir. Pogledajte današnji svijet i kako ga ljudska bića prezentiraju. Ako gledate vijesti s televizije onda ćete shvatiti da se uvijek jedna te ista priča ponavlja –  priča o ratovima, bolestima, nasilju, nemirima, nesrećama, tragedijama…i tako nas bombardiraju s onom negativnom stranom zbog koje se u ljudske umove usađuju strahovi i mržnja. No, nije sve tako crno i nikada ne može sve biti crno. “Isključi TV, uključi mozak” je pravilo kojeg bi se ljudi trebali pridržavati. Ljudi se trebaju zagledati u sebe, a ne bježati od sebe. Trebaju raditi na svom osobnom razvoju i preuzeti potpunu odgovornost za svoj život. Kada će nam krenuti u životu? Kada ljudima prioritet bude mir, kada počnu mijenjati sebe i kada drže do životnih vrijednosti.   

INTERVIEW.BA: Živimo u vremenu koje nam količinom informacija odvlači pažnju od najvažnije stvari, a to smo mi sami. Šta predlažete da ljudi trebaju uraditi da se fokusiraju na sebe, na dobro, na postizanje mira?

MAY: Ljudima od srca predlažem da meditiraju. Meditacija je osnova osobnog razvoja, to je duhovna praksa. Kada meditiramo onda uspostavljamo ravnotežu, bivamo mirniji, opušteniji, sretniji i ispunjeniji. Svjesni smo sadašnjeg trenutka i da je sve u redu. Ti trenuci spokoja i blaženstva su predragocjeni. Tako čovjek uviđa da mu ne treba neko ili nešto izvan njega da ga usreći, već da ima sve što je potrebno da bude sretan, a to je mir, unutarnji mir.

INTERVIEW.BA: Nekako svi očekujemo spektakl, vatromet, nešto nezaboravno kako bi mogli reći da smo živjeli, osjetili se živima. Koliku ulogu čine te male stvari u našim životima, poput evo besplatnog hodanja po prirodi ili jednostavno vožnje bicikla? Nekako se čini da smo u tim malim stvarima zapravo zaboravili uživati. 

MAY: Sitnice čine život, to je zaista tako. Tko se ne zna radovati sitnicama, ne može se radovati velikim stvarima. Čovjek koji je svjestan sebe dobro zna da je sve prolazno. On cijeni ono što ima i na tome je zahvalan, ali strpljivo radi i stvara svaki dan, jer je u radu i služenju radost. Što je više mindful, što je više svjestan sadašnjeg trenutka i biva sada i ovdje, čovjek doživljava punoću života i uživa u njemu. Upravo sam o tajni življenja punim plućima pisala u jednom svom tekstu kojeg možete pročitati ovdje.  http://www.mojzivotnidizajn.com/mindfulnesstajnazivljenjapunimplucima/

INTERVIEW.BA: Šta je vaša preporuka ljudima koji iz bilo kojeg razloga u svome životu osjete nezadovoljstvo, pogotovo onima koji nezadovoljstvo žive duži niz godina? 

MAY: Neka se zapitaju zbog čega su nezadovoljni, neka se zapitaju što točno žele postići u životu i koliko žive u skladu sa svojim vrijednostima. Trebaju biti svjesni da je njihov život u njihovim rukama i da samo oni mogu svoj život učiniti ili nezadovoljnim i nesretnim, ili zadovoljnim i ispunjenim. Stoga, moja preporuka ljudima koji osjete nezadovoljstvo je da budu svjesni sebe, da preuzmu potpunu odgovornost za svoj život i da meditiraju. 

Živimo samo sada, stoga dizajnirajmo svoje živote onako kako želimo, na korist nama i svima oko nas. Želim vam mir i svako dobro.

PROMO Mirsad Bajramović: Romi radom žele ukloniti predrasude o sebi

Direktor Zadruge „Bolja budućnost“ iz Tuzle, Mirsad Bajramović, ponosan je na projekat koji pomaže da se smanje predrasude prema romskoj populaciji. Njihov cilj, prije svega, jeste pokazati da Romi samo žele priliku da rade i žive od svog rada. Cilj projekta „Ekonomskog osnaživanja žena Romkinja“ jeste ekonomsko osnaživanje marginaliziranih žena i žena izloženih nasilju. Više od 50 Romkinja sa područja Tuzlanskog kantona primilo je socijalne zajmove za razvoj vlastitih poslovnih ideja u oblasti trgovine, stočarstva, poljoprivrede i plasteničke proizvodnje.

NOVI POSLOVI I NOVI PROIZVODI „Ono što možemo reći, šta nam je najbitnije, to je da imamo pet ljudi koji su uposleni na ugovoru o radu, od toga su tri muškarca, iz razloga što je u ovoj godini bila potrebna jača fizička snaga i upotreba mehanizacije, jer nije primjereno da žene rade s takvom mehanizacijom. Ti ljudi će imati godinu dana staž, uplaćivati će im se socijalno, penziono i  zdravstveno osiguranje , to je jedan od uspjeha. Naš  drugi uspjeh je da smo proizveli, napravili smo proizvod“.

INTERVIEW.BA: Kako je nastala Zadruga žena „Bolja budućnost“ u Tuzli?

BAJRAMOVIĆ: Nastanak Zadruge je, zapravo, bio projekat koji je trajao unazad četiri godine, a koji  se zvanično zvao  „Ekonomsko osnaživanje žena Romkinja u BiH“ , kasnije se nastavio  kao projekat „Ekonomskog osnaživanja žena u Tuzlanskom kantonu“, gdje smo uvidjeli da naše korisnice,  koje su primale socijalne zajmove, ne mogu, u suštini, legano prodavati  robu. Da nas ne bi optužili, neko iz vlasti u ovoj državi, da širimo sivu ekonomiju, mi smo došli na ideju da osnujemo zadrugu, fiskalizujemo istu, tako da bi naše korisnice mogle legalno prodavati svoje proizvode, preko fiskalnog računa. Cilj projekta je, u suštini, smanjenje predrasuda prema romskoj populaciji, jer mi hoćemo svojim radom pokazati da želimo promijeniti mišljenje građanstva.

INTERVIEW.BA: Koliko kooperantica ima zadruga?

BAJRAMOVIĆ: Projektom je obuhvaćeno nekih 50 žena. Trenutno, zadruga nema zvanične kooperante, ima nas četvero, tj, nas pet koji smo osnivači zadruge, i imaju još četiri žene koje se bave plasteničkom proizvodnjom. Ostale korisnice, koje su koristile naše zajmove, ili su bile u uzgoju pilića ili je to bila neka druga djelatnost, tako da se to vrlo brzo završilo. One su, naravno, još uvijek u opticaju, ako se počnu baviti nekim drugim biznisom, mogu djelovati preko zadruge.

INTERVIEW.BA: Koliko je zadruga doprinijela ekonomskom jačanju žena i njihovih porodica?

BAJRAMOVIĆ: Zadruga je relativno mlada, postoji tek godinu dana. Imamo neke zasade  na otvorenom i plasteničku proizvodnju. Što se tiče zadruge, ne možemo reći da je ona za godinu dana napravila neki uspjeh, ali Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“, sa projektima koje realizuje zadnje četiri godine , čini mi se da je popravilo stanje žena Romkinja na području Tuzlanskog kantona i malo šire.

INTERVIEW.BA: Šta žene mogu dobiti i naučiti kao dio vaše zadruge?

BAJRAMOVIĆ: Zadruga je zamišljena kao inkubacioni centar. Tu žene mogu doći na obuku, možemo im pomoći u realizaciji njihovih malih biznisa, možemo  pomoći u pisanju biznis planova, mogu aplicirati prema mikrokreditnim  organizacijama, zasad je to ono što mogu dobiti.  Naravno,  i da prodaju legalno robu koju imaju.

INTERVIEW.BA: Koji su najveći problemi s kojima se suočavate u zadruzi?

BAJRAMOVIĆ: Trenutno, najveći problemi su finansije. Zadruga je uspostavljena i mi smo imali podršku organizacije Care International Balkans zadnje četiri godine. Oni su nam pomogli da organizujemo zadrugu, dali određena sredstva da ona nekako krene i stane na svoje noge, ali čini mi se da je sad ovo presudni momenat, da su nam sad nabitnija sredstva, jer nam je ovo prva, odnosno, nulta godina naše proizvodnje, tako da, ako sad ostanemo bez neke podrške donatora, čini mi se da će biti jako teško da uspijemo dalje.

INTERVIEW.BA: Koja su 3 rezultata Zadruge na koja ste najviše ponosni?

BAJRAMOVIĆ: Ono što možemo reći, šta nam je najbitnije, to je da imamo pet ljudi koji su uposleni na ugovoru o radu, od toga su tri muškarca, iz razloga što je u ovoj godini bila potrebna jača fizička snaga i upotreba mehanizacije, jer nije primjereno da žene rade s takvom mehanizacijom. Ti ljudi će imati godinu dana staž, uplaćivati će im se socijalno, penziono i  zdravstveno osiguranje , to je jedan od uspjeha. Naš  drugi uspjeh  je da smo proizveli, napravili smo proizvod.

Mi nismo poljoprivrednici, nismo se do sada time bavili,  napravili smo kvalitetan proizvod i distribuiramo ga, prodajemo ga, znači da smo nekako uspjeli.  Treće, ono što bismo mogli reći je u zadnje vrijeme, stalni poziv od gradske uprave, koja želi da se uključi i da potpomogne rad zadruge.

INTERVIEW.BA: Smatrate li da vaša Zadruga može ohrabriti žene iz drugih dijelova BiH da se aktivnije bore za svoj položaj u društvu?

BAJRAMOVIĆ: Kroz projekat ekonomskog osnaživanja, a evo i kroz zadrugu, ja sam jedini trener za socijalno poduzetništvo iz romske populacije, i radio sam treninge u Crnoj Gori, radio sam u Bratuncu, Kravici, Srebrenici, Visokom i tako dalje, i ima pomaka. Žene se ohrabre, žene su uzimale grantove, rade svoje male biznise. Nisu to sad biznisi, da se razumijemo, od kojih će neko zaraditi  milione, ali će prehraniti porodicu i biti poštovaniji, barem u svojoj porodici, ako ne i šire.

INTERVIEW.BA: Koji su planovi zadruge za naredni period?  

BAJRAMOVIĆ: Planovi zadruge za naredni period su: pošto na području grada Tuzle postoje četiri zadruge, dobili smo poziv od gradske uprave da se odazovemo na sastanak, da se dogovorimo oko toga šta da se sadi i šta može ići kao plasman na tržište, jer je Grad napravio studiju koji su to proizvodi gdje se može najviše zaraditi. Tako da oni nude pomoć i vjerovatno, u pregovorima smo s njima, da nam daju još jedan ili dva plastenika i zasade. Zadruga je alat, ona nije sredstvo, nije krajnji cilj, nego je alat. Plan zadruge je da zaradi novac da stipendira brojne romske učenike, ženama Romkinjama omogući bavljenje svojim sopstvenim biznisom, ali za to je sve potrebno vrijeme. Naravno, i ovim putem, pozivamo zainteresovane da nam se jave, ako žele da uspostavimo saradnju, ili da nas podrže, ili da nešto zajedno radimo. Mi smo otvoreni za saradnju.

PROMO Gordana Marković: Zadruga je resursni centar za žene u agrobiznisu

Poljoprivredna zadruga “Žena” iz Kravice osnovana je 2013 godine, kao odgovor na potrebe podrške ženama koje nisu imale posao, a u ovom ruralnom dijelu Bosne i Hercegovine i nisu imale izbora. Zahvaljujući projektima ekonomskog jačanja žena, članice udruženja “Maja” iz sela Kravice kod Bratunca osnovale su Poljoprivrednu zadrugu, čiji je cilj ekonomsko osnaživanje žena, unapređenje proizvodnje, te distribucija voća i povrća. O zadruzi za interview.ba govori jedna od kooperantica i osnivačica Gordana Marković.

UPOŠLJAVANJE ŽENA NA SELU „Cilj koji želimo ostvariti u samoj eksploataciji voća nakon berbe je redovno snabdijevanje potrošača tokom cijele godine ili tokom manje rodnih i nerodnih godina, iskorištavanje viška voća, stimulisanje primarne proizvodnje kroz obezbjeđen plasman, izbjegnut gubitak  nekonzumiranog svježeg voća, racionalnije iskorištavanje prirodnih resursa, zapošljavanje nekvalifikovane radne snage, naročito žena na selu.“

INTERVIEW.BA: Kako je nastala Zadruga ‘Žena’ u Kravici?

MARKOVIĆ: Zadruga je nastala  2013 godine na inicijativu grupe žena koje su željele da omoguće ekonomsko jačanje žene kroz agrobiznis, daju podršku ženama u plasiranju proizvoda na tržištu i njihovo samoorganizovanje. S obzirom da djelujemo kako na području opštine Bratunac tako i na području regije Birač, gdje je stanovništvo uglavnom nezaposleno i primarno se bavi agrobiznisima, naročito malinarstvom, kroz aktivnosti naše Zadruge, otvara se mogućnost za članove Zadruge, naročito ženama, da ostvare stabilne prihode, što doprinosi smanjenju siromaštva.

Naša zadruga raspolaže sa osam dunuma raspoložive zemlje na kojoj uzgajamo maline. Parcelu smo kao udruženje zakupili na deset godina, a u tome su nam pomogle humanitarne organizacije i donatori. Zadruga  angažuje sezonske radnice, uglavnom žene u stanju stanju socijalne potrebe i time im daje mogućnost zarade i ekonomskog osnaživanja porodica.

INTERVIEW.BA: Koliko kooperantica ima zadruga?

MARKOVIĆ: Zadruga  „Žena“ Bratunac trenutno okuplja 35 članova od čega su 91% žene. Članice ove Zadruge su uglavnom nezaposlene žene ili žive u domaćinstvima u kojima je većina članova nezaposlena, pa generalno posmatrano žive u teškoj socio-ekonomskoj situaciji. Većina njih je kao glavni ili dodatni izvor prihoda ostvarila jedino putem poljoprivredne proizvodnje, za čiji dodatni razvoj je neophodno uložiti još mnogo sredstava. Kao dodatnu mogućnost za poboljšanje socio-ekonomskog statusa svojih domaćinstava i bolji pristup tržištu, našle su uključenjem u rad ove Zadruge, koja je za svoje članove obezbjedila dodatna sredstva u vidu podizanja novih ili proširenju starih zasada jagodičastog voća,  kao i sistema za navodnjavanje.

INTERVIEW.BA: Koliko je zadruga doprinijela ekonomskom jačanju žena i njihovih porodica?

MARKOVIĆ: Naše mišljenje je da je zadruga dala veliki doprinos ekonomskom jačanju žena jer imaju mogućnost legalnog plasmana njihove robe na tržištu. Udruženje je kooperanticama pomoglo u nabavci potrebne opreme za uzgoj malina, ali i u edukaciji. Da bi se kvalitetno uskladištilo, voće se doprema u jednu manju hladnjaču koja se nalazi u sklopu zadruge, a za tržišni plasman brine se zadruga koja je povezana sa kupcima. Ove godine zadruga je uspjela da proizvede, otkupi i proda oko 25 tona malina.

INTERVIEW.BA: Šta žene mogu dobiti i naučiti kao dio vaše zadruge?

MARKOVIĆ: Žene mogu dobiti savjet o davanju usluge, kako plasirati svoje proizvode, te o zajedničkom nastupu  na tržištu. Kroz ove aktivnosti koje se tiču direktne podrške, nastojimo ojačati kako institucionalne kapacitete,  tako i kapacitete naših članova. Proširićemo broj usluga, poboljšati uslove proizvodnje, obezbjediti bolji kvalitet proizvoda i omogućiti bolji pristup tržištu i plasman proizvoda naših članova.

Cilj koji želimo ostvariti u samoj eksploataciji voća nakon berbe je redovno snabdijevanje potrošača tokom cijele godine ili tokom manje rodnih i nerodnih godina, iskorištavanje viška voća, stimulisanje primarne proizvodnje kroz obezbjeđen plasman, izbjegnut gubitak  nekonzumiranog svježeg voća, racionalnije iskorištavanje prirodnih resursa, zapošljavanje nekvalifikovane radne snage, naročito žena na selu, ukazivanje na ekonomsku isplativost izgradnje hladnjače i njen značaj kod eksploatacije voća, kao i na sve mjere predostrožnosti prilikom same eksploatacije voća u cilju očuvanja kvaliteta ubranih proizvoda. 

INTERVIEW.BA: Koji su najveći problemi s kojima se suočavate u zadruzi?

MARKOVIĆ: Nedovoljna obrtna sredstva, nedovoljna finansijska sredstva za proširenje djelatnosti i realizaciju planova i nedostatak dodatne (mini) mehanizacije za preradu.

INTERVIEW.BA: Koja su 3 rezultata zadruge na koja ste najviše ponosni?

MARKOVIĆ: Zadrugu vode žene, zadruga prepoznata kao resursni centar za žene  u agrobiznisima i koperantice imaju razvijene socijalne efekte ( podrška ranjivim kategorijama u plasmanu viška proizvoda).

INTERVIEW.BA: Koji su planovi zadruge za naredni period?

MARKOVIĆ: Obezbjediti dovoljne i planirane količine proizvoda namijenjenih tržištu, uspostavljanje proizvodnje džemova i sokova od maline u količini od oko 500 kg/l, nabavka adekvatne mini mehanizacije za poboljšanje uslova rada za preradu (pasterizator i duplikator). Tu je i povećanje broja kooperanata za 10%. te organizovanje otkupa kapaciteta 40 000 kg maline i 5 000 kg kupine. U planu je i nabavka dodatne ambalaže za potrebe berbe, otkupa, skladištenja i hlađenja (ili zamrzavanja) + 2000 gajbi, nabavka ambalaže za brendiranje proizvoda i plasman na tržište kao i formiranje lokalnog izložbeno-prodajnog mjesta za plasman proizvoda. Također planiramo nabavku male vage za kombi i metalnih polica za kombi,osiguranje redovnog otkupa od kooperanata i prodaju kupcima, saradnja s novim kupcima te povezivanje sa vladinim i nevladinim organizacijama u sektoru poljoprivrede i zapošljavanja,

INTERVIEW.BA: Smatrate li da vaša zadruga može ohrabriti žene iz drugih dijelova BiH da se aktivnije bore za svoj položaj u društvu?

MARKOVIĆ: Možemo sigurno, model našeg rada je Care International primijenio dajući podršku organizacijama ‘’Lara’’ u Bijeljini i “Bolja Budućnost” u Tuzli da  formiraju dvije zadruge. Naše aktivnosti predstavljaju primjer dobre prakse u okruženju u smislu umrežavanja aktivnosti pojedinih žena sa NVO i biznisima, i društveno odgovornog preduzeća.

Edin Delić: Korupciju neću nikome oprostiti

Prof. dr. Edin Delić izabran je za načelnika općine Lukavac, kao zajednički kandidat tri stranke lijeve orijentacije. Lukavac je tako postao jedina sredina u BiH u kojoj je ovakav vid saradnje utvrđen i funkcionalan. Dugogodišnji profesor, poznati aktivista i borac za ljudska prava i slobode, odlučio je pokušati promijeniti društvene odnose i veoma teško stanje na području Lukavca. Višegodišnja vladavina SDA ostavila je za sobom općinu slabog ekonomskog razvoja, visoke stope nezaposlenosti, totalne degradacije okoliša, sveopće besperspektivnosti. O Lukavcu danas Delić govori za interview.ba

OPSTRUKCIJE KAO POLITIČKI PRITISAK „Što se tiče pritisaka koji se vrše na mene, u ovoj sredini je poznato da sam ja čovjek koji pod pritiskom obično da odgovor NE. Tako da nije bilo izravnog ili interpersonalnog pokušaja da  postupim u tom smislu.  Dosad nisam vidio takvo što. Međutim, ovo što imamo je kroz profiliranje većine u vijeću, indirektno kroz političke pritiske, opstrukcije u donošenju budžeta, kroz opstrukcije u realizaciji programa koje radimo, pa čak i kroz anonimno stalno krivično prijavljivanje, prisustvo tužilaštva na anonimnim  prijavama“.

INTERVIEW.BA: Nakon dugogodišnje akademske karijere, preuzeli ste mandat u izvršnoj vlasti. Šta vas je motivisalo da se počnete baviti politikom?

DELIĆ: Motivisalo me je to što sam godinama koje su iza mene, uočavao,  uočavamo svi, zapravo,  jako krupne nedostatke i društvene probleme. Svi smo spremni kritikovati,  svi znamo kako bi trebalo,  a onda onaj dio posla koji je pred nama, pa čak i da izađemo na izbore da glasamo, ne obavimo. Onda jednostavno krivicu usmjeravamo ka nekome drugome ili čekamo nekoga sa strane da riješi naše probleme. Meni se u datom trenutku, ukazala, ponudila opcija, da uđem u ovaj projekat i smatrao sam da je to ta neka životna prilika u kojoj mogu pokušati da se  odužim zajednici i da sve te stvari koje sam na neki način i sam kritički promatrao, da pokušam  u praksi promijeniti. Smatrao sam da 4 godine mogu odvojiti za lokalnu zajednicu, grad u kome sam odrastao,  grad koji je obilježio čitav moj život. To je ključna motivacija, druge nema.

INTERVIEW.BA: Poznato je da se suočavate sa političkim problemima i da nemate većinu u Općinskom vijeću Lukavac. Da li ste zadovoljni sa poslom koji ste uradili u vašoj općini u dosadašnjem mandatu?

DELIĆ: Ja nisam neko ko se baš zadovoljava učinkom i uvijek smatram da možda treba više, posebno kad gledate jednu općinu kakva je Lukavac, koja je zapuštena u svim segmentima, gdje je loše stanje i sa zapošljavanjem, infrastrukturom i društvom. I kad vidite koliko toga nije urađeno, do čega sve treba doći, ne mogu jednostavno kazati da sam zadovoljan. S druge strane, ukoliko bi se napravila komparacija dinamike procesa i projekata koje se realizuju, u proteklih 10 godina i danas, mi možemo vidjeti po broju projekata, broju otvorenih gradilišta, broju pitanja koja se rješavaju, dakle, veliki skok u intenzitetu. Međutim, to ni blizu nije dovoljno.  Po mojoj procjeni, općinska administracija koju sam zatekao je radila u trenutku kad sam ja došao sa 10% kapaciteta od onog kako ja mislim da može da radi. Mislim da smo mi sad dostigli nekih 40-50 % radnog kapaciteta i sigurno nam treba još čitavu polovicu puta u kome  ćemo se infrastrukturno i proceduralno usaglasiti i sa propisima i sa potrebama građana, privrednika. Najpreciznija definicija tog mog stava naspram ovoga je bila da početak nije loš, ali da smo još prilično daleko od tačke kad bismo mogli reći da smo zadovoljni.

INTERVIEW.BA: Od samog početka svog mandata borite se protiv kršenja zakona i propisa prilikom donošenja odluka na području općine Lukavac. Na koji način i može li se  pojedinac suprotstaviti pravnom nasilju, koje je ustaljena praksa u BiH,  koje politiku shvata kao sistem plijena?

DELIĆ: Ja sam u ovom trenutku pojedinac, kao individua, ali pojedinac na mjestu općinskog načelnika, glavnog u izvršnoj vlasti u općini. Nije baš mala stvar, velike su ovlasti općinskog načelnika, istina, velika je i odgovornost, složeni su procesi, složeni su propisi koje moramo primjenjivati, ali ja konzistetno primjenjujem svoja ovlaštenja. Ja se nisam libio primijeniti postupke i prema Tužilaštvu i prema sudovima, i prema višim organima vlasti. Dakle, u tom smislu, već je niz pravnih postupaka iz ove Općine  krenulo.  Kad ovi skeptici kažu, znate oni kontrolišu Tužilaštvo, velika je moć, ja obično kažem, pitanje je do kad će to trajati. 2018 godine se možda odnosi promjene.

Možda i u Tužilaštvu i pravosuđu nije baš sve tako pod kontrolom kako mislimo. Ja sam uputio nekoliko postupaka koji su legalno zvanično krenuli prema ovim organima, postupaka koji su pravno vrlo utemeljeni, koji su dokazani, iza kojih stojim, i stručno i kao načelnik. Uvjeren sam da će imati pravne posljedice. Pitanje je samo kad će to nastupiti i kakav će društveni utjecaj imati. Ukoliko te posljedice nastupe za 5,6,7 godina, kad sadašnji akteri ne budu na ovim  pozicijama, kad se svi procesi dese po nekim drugim načelima, društvena korist od takvog pravosuđa nije baš velika.

INTERVIEW.BA: Da li kao načelnik trpite ikakve stranačke ili pritiske interesnih grupa?

DELIĆ: Što se tiče pritisaka koji se vrše na mene, u ovoj sredini je poznato da sam ja čovjek koji pod pritiskom obično da odgovor – ne. Tako da nije bilo izravnog ili interpersonalnog pokušaja da  postupim u tom smislu.  Dosad nisam vidio takvo što. Međutim, ovo što imamo kroz profiliranje većine u vijeću, indirektno kroz političke pritiske, opstrukcije u donošenju budžeta, kroz opstrukcije u realizaciji programa koje radimo, pa čak i kroz anonimno stalno krivično prijavljivanje, prisustvo Tužilaštva na anonimnim  prijavama, to vidim kao neki vid političkog pritiska, u kome se jednostavno ne želi raditi zakonito.

INTERVIEW.BA: Da li u Lukavcu postoji plan za suzbijanje korupcije?

DELIĆ: Mi smo istupili u projektu suzbijanja korupcije. Usvojili  smo interne akte, Pravilnik o antikorupcionoj borbi . To je ono što se tiče formalnih stvari. Što se tiče suštinske strane, ja sam prvih dana odmah rekao da radnicima mogu oprostiti da neko bude umoran, da ne stigne završiti sve, da pogriješi, ali korupciju neću nikome oprostiti. Otkako sam ovdje, do mene nisu došle nikakve informacije, niti čujem da se po gradu priča da bilo ko ima bilo kakvu potrebu da nešto koruptivno završi. Jedna od  deviza u mojoj kampanji  je bila „ 0% tolerancije na korupciju“ i ja tako i nastupam. E sad, građani mogu u nekim stvarima vidjeti ili tumačiti drugačije.  

Mi smo nedavno imali konkurs za zapošljavanje četiri osobe u Općini. Konkursna procedura je išla po zakonu, recimo, to je tema koja se često iz nekih koruptivnih dimenzija promatra i kad je došlo oko 100-tinjak osoba koje su prošle, kad je došlo do mene, vi vidite da od nekih 60 njih koji su aplicirali na dva mjesta, da sigurno njih dvije trećine mogu obaviti taj posao. Da je to realno i da su u biti u pitanju nijanse i vi kad ste u situaciji da o tim nijansama odlučujete, želite donijeti najbolju ocjenu, želite postupiti najispravnije. Uvijek postoji mogućnost interpretiranja.

Recimo za taj slučaj, postupili smo po Pravilniku koji smo dogovarali sa ACCOUNT-om, pozvali smo posmatrače mreže, snimali smo razgovor, intervjue  sa kandidatima. Kandidati su potpisali izjave da mogu, ukoliko imaju primjedbe, tražiti da se pregleda njihov snimak i snimak kandidata koji je pobijedio, da se to čak može javno objaviti.

Dakle, od tih svih kandidata,  ja sam u najboljoj želji, najboljoj procjeni odabrao neke.  Svi koji su prisustvovali iz mreže ACCOUNT su naravno dali svoje mišljenje, e sad je to proizvelo reakcije u gradu. U dva slučaja nismo odabrali prve sa liste, pa je to otvorilo pitanje, kako smo uzeli treće, zašto pita Pitagorinu teoremu, zašto pita glavni grad neke države, itd. Niti jedno pitanje nije bilo eliminatorno. Ako neko nije znao neko pitanje, to nije značilo da je eliminisan.

Kada se ponovo vratim na zapošljavanje, vi imate situaciju, ja ću slobodno reći, da je 95 % državnih službenika koji ne bi smjeli imati nikakvu političku nijansu, da su ili aktivni članovi stranaka,  kandidati na listama,  kandidati za načelnika ili da ih je stranka postavila.

INTERVIEW.BA: Bez podrške stranaka danas se ništa ne može. Je li sindrom stranačkog zapošljavanja prisutan i  lukavačkoj  općini?

DELIĆ: Do sada mislim da  jeste bio. Nije to ni tajna. Obično kažu – otišlo mi dijete u stranku, nisam ja njihov, al’ ne može se drugačije zaposliti. Pogledajte, Asocijacija mladih SDA je asocijacija gdje je 90 % ljudi zaposleno na budžetu. Ja sam došao u općinu koju je  12 godina vodila jedna politika. Ja sam ovdje bio sam, sa velikom stopom nepovjerenja. Ja nemam svoj tim. Jednog sam savjetnika doveo, drugog  imam. U tom smislu, za političara koji se nađe u takvoj situaciji, postavlja se pitanje – je li moguće sa nekim ko je potpuno politički neutralan kreirati svoj tim u tom ambijentu. Možda bi bilo dobro kroz propise to  osmisliti.  Recimo, pomoćnici načelnika bi mogli biti političari, što da ne! Ali kad dođe načelnik, neka promijeni sve, neka dovede svoj tim i nije problem.

INTERVIEW.BA: Sve općine u našoj zemlji se suočavaju sa problemom iseljavanja mladih ljudi. Koliko je odlazak mladih pogodio općinu Lukavac?

DELIĆ: Veoma je pogodio općinu Lukavac. Općina Lukavac ima nekoliko kategorija mladih, nekoliko smjerova da kažemo migracije mladih. Američke trupe su bile vrlo prisutne poslije rata ovdje. Ovo je općina sa industrijskim naseljem, općina sposobnih ljudi, tako da je nama, jedan čitav dio populacije krenuo, i danas dan ide, nemam precizne podatke, ali i danas dan ide u tom smjeru. Mislim da je iz BiH najviše Lukavčana  u Iraku i Afganistanu upravo kao rezultat toga.

S druge strane, općina Lukavac posebno na rubnom dijelu, ima srpska i hrvatska naselja, gdje je došlo do iseljenja kao posljedica rata i posljedica ovih postratnih procesa, u kojem se nije stvaralo uslove da se ljudi vrate. Imamo dvije Smoluće koje su potpuno iseljene, imamo podozrenska sela gdje se malo ljudi vratilo. Čak odlaze mladi čim steknu uslove.  Bistarac, hrvatsko selo koje gotovo nestaje. Dakle, mladi odlaze, dobar dio mladih odlazi zato što ima bolju šansu.  

INTERVIEW.BA: Industrijsko i individualno  zagađenje zraka u Lukavcu najveći je izazov za predstavnike vlasti. Rješava li se ovaj problem uopšte?

DELIĆ: Rješenje u svakom slučaju postoji, to nije nerješiv problem. Vi imate i kratkoročna  rješenja koja su teška –  zatvori, smanji, ograniči,  nametni  i  za to rješenje ne treba ni neka velika pamet. Prepišete tamo gdje je riješeno. Ovdje se postavlja pitanje, kako u Gikilu, gdje radi 1000 ljudi, a Gikil zagađuje, da se prevaziđe taj problem u nekom procesu, da se stvari poprave, a da ne izazovemo te društveno teške i ozbiljne momente. Lukavac ima mnogo tih problema i moja parola na izborima je bila, „Da Lukavac prodiše“. I mi smo krenuli, evo, toplificira se jedna ulica, sprema se drugi projekat energetske efikasnosti kao i strategija, ali to je proces.

INTERVIEW.BA: Jezero Modrac nekada je bila prava  turistička atrakcija, koja je privlačila turiste iz svih krajeva BiH. A, danas?

DELIĆ: Danas je to jezero možda najveća razvojna šansa ove općine. Mi to tako vidimo. Mi dizajniramo sistem vodosnabdijevanja baziran na jezeru.  Za vodosnabdijevanje moramo popraviti kvalitet vode u jezeru, radimo na razvoju koncepta pročišćavanja otpadnih voda iz turističkih naselja.  Bit će to veliki sistem biopročistača, radimo projektno  tehničku  dokumentaciju, reduciramo okolinsko opterećenje jezera.  Za narednu godinu planiramo krenuti u uređenje obalnog pojasa.  Dakle, jezero je ključni razvojni kapacitet ovog grada i u smislu industrije i turizma, i u tom smjeru idemo. Grade se novi hoteli na jezeru, uređuje se plaža , evo uređuje se kamping prostor, dakle, jezero će krenuti, oživjeti.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA. Hajmo zamisliti 2018 i rezultate izbora, prva slika Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

DELIĆ: Da se pojave na stranačkim listama i kampanjama žene  koje uvjere žene da će se borit, da imaju svoj stav, koje uvjere da se mogu suprotstaviti  i svojim politčkim liderima.  Što nema takvih žena u strankama ili im stranke ne daju da se realiziraju,  s tim bi se nevladin sektor i nevladine politike trebale  baviti. Koliko su pojedine stranke otvorene, napraviti neki indikator i reći – ova stranka propusti ženu, ali to nije ženska politika, ili u ovim strankama imate ženske politike ili forum žena, ili organizaciju koja djeluje, ona se ne bavi samo formalnim pitanjima, došminkavanjem stranačke politike, nego se bavi suštinom. Ja se nadam da će biti više žena i borim se za to.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali 3 žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

DELIĆ: Ja u našoj visokoj politici ne vidim žene koje bi se mogle iz političkog miljea profilirati i ne mogu kazati – evo, to su te žene. Vidim u aktivizmu, u aktivističkim pokretima veliki broj žena čak se ne bih usudio izvući tri,  mogao bih nabrojati sigurno 10-15 žena koje mogu to raditi.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

DELIĆ: Najbolji posao odradit će  žena. Ja radim sa ženama i sa ženama se može raditi.

SARADNJA SVIH ZA DOBROBIT SVIH

„Mi sad u ovom trenutku imamo 30 proizvodnih objekata koji se grade u Lukavcu. Prodali smo neki dan parcelu za 350.000 KM u Puračiću, na kojoj će se graditi fabrika i gdje će se zapošljavati ljudi. Mi sad realiziramo projekte, recimo, o vodnim naknadama. Općina Lukavac je prošle godine utrošila 70.000 KM utrošila iz sredstava kantona. Raspisali smo tendere za nekih milion i 100 000 KM, dakle 14 puta više općina će samo po jednom elementu  implementirati sredstava. Zgrada Općine se renovira nakon ne znam koliko godina postojanja, tri mjesna vodovoda u mjesnim zajednicama gradimo ove godine sredstvima  iz budžeta. Riješili smo jedan most, idemo u renoviranje drugog, dakle, riješili smo, krenuli smo u projektovanje. Pozivam sve koji imaju dobre investiciije, bez obzira jesu li u SDA, SDS, PDP, dakle, ovdje je pitanje koliko je stvar od koristi za društvenu zajednicu, koliko je koristi za građane. Mi smo tu da ih podržimo. Politički teren i političke utakmice se trebaju voditi na nekom drugom mjestu“. 

OVAJ INTERVJU PUBLCIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

 

 

 

PROMO Radmila Žigić: U BiH je izraženo žensko siromaštvo

Nasilje nad ženama i devojčicama predstavlja najrasprostranjeniji problem u društvu. Podaci ženskih nevladinih organizacija pokazuju da je svaka druga žena u BiH doživjela neki vid zlostavljanja: fizičko, emocionalno, seksualno ili ekonomsko. Ove žene suočavaju se s nizom problema, od životne ugroženosti, narušenog zdravlja, ekonomske zavisnosti do siromaštva. Istraživanja u BiH pokazuju generalni nedostatak podrške i razumijevanja društva za žene žrtve nasilja. Institucije nemaju čak niti zvanične statističke podatke o broju žrtava nasilja, što pokazuje da država ne preduzima ni preventivne mjere kako bi osigurala jedno od osnovnih prava, a to je pravo na život bez nasilja.

INTERVIEW.BA: Kada je osnovano udruženje žena „Lara“ iz Bijeljine i zbog čega?

ŽIGIĆ: Fondacija  „Lara“ je ženska nevladina organizacija sa sjedištem u Bijeljini. Osnovana je 1998. godine, kao Organizacija žena „Lara“ i upisana u sudski registar kod Osnovnog suda u Bijeljini. Od 2013.godine preregistrovana je u Fondaciju.  Cilj organizacije je bio  rad na unapređenju položaja žena u društvenom ambijentu poslijeratne BiH,  kao i samoj Bijeljini. Prve aktivnosti bile su usmjerene  na vraćanje žena u politički život i suprotstavljanje stereotipima, seksizmu i nevidljivosti žena u medijima. Međutim, s obzirom da je život u poslijeratnoj državi nosio bezbroj problema, nametnula se potreba pružanja pomoći  ženama koje su trpile nasilje u porodici i angažman protiv trgovine ljudima. Bijeljina se nalazi blizu granice i tada je bila zapravo tranzitno mjesto,  jedna vrsta „pijace“ za trgovinu ženama koje su odvođene u ilegalne javne kuće širom BiH.

“Lara” je bila prva ženska organizacija koja  je osnovala sklonište za žene koje su preživjele trgovinu ljudima (2000-te godine) i postala glas ovih žena i savjesnih građana  protiv trgovine ženama i ropstva. Javnim skupovima, protestima i natpisima u medijima uspjele smo zatvoriti  u Bijeljini i okolnim gradovima ugostiteljske objekte koji su bili paravan za radnu i seksualnu eksploataciju žena.  Za 10 godina rada Larinog skloništa za žrtve trgovine ljudima zbrinule smo oko 200 žena i djevojčica. Od osnivanja “Lara” je radila sa ženama žrtvama nasilja u porodici. Pravnu pomoć do danas pružili smo za oko 5000 žena. Od 2004. godine vodimo i SOS liniju za prijavu nasilja a 2011. godine otvorile smo sigurnu kuću za žene i djecu žrtve kućnog nasilja. 

INTERVIEW.BA: Koje projekte Fondacije biste izdvojili kao  najznačajnije?

ŽIGIĆ: Naš rad je fokusiran na slijedeće programske i strateške oblasti – osnaživanje žena za javno i političko djelovanje, zaštitu žena od nasilja i trafikinga, rad sa mladima na umanjenju rodnih stereotipa i usvajanja vrijednosti nenasilja i ravnopravnosti polova.  U svom radu pružamo direktnu pomoć i zaštitu ženama i bavimo se zalaganjem za unapređenje zakona i politika iz  oblasti rodne ravnopravnosti i zaštite žena od nasilja. Uključene smo u konsultativne procese pri izradi javnih politika i zastupamo potrebe i interese naših korisnica i žena sa kojima radimo. “Lara” je članica više mreža i koalicija OCD (Ženska mreža, Sigurna mreža, Inicijativa Građanke za ustavne promjene) i aktivne u ukupnom ženskom pokretu BiH i regiona. Inicirale smo formiranje pokreta Mir sa ženskim licem koja zagovara uključivanje žena u izgradnju mira. Od 2009. godine koordiniramo Mrežom Ring.

Tokom 19 godina rada implementirale smo oko 150 projekata iz ovih programskih oblasti, a svaki od njih za nas je jednako važan, zbog postavljenih projektnih rezultata usmjerenih na poboljšanje položaja različitih i ranjivih grupa žena. Projekat Ekonomskog osnaživanja žena,  koji smo 6 godina radili u partnerstvu sa Care International NW,  imao je poseban značaj jer je dao mogućnost da zaokružimo program podrške i pomoći ženama i sa ekonomskom podrškom koja je naročito važna za žene koje su preživjele nasilje u porodičnom kontekstu.  Također, ovim projektom dobile smo mogućnost da djelujemo u dva pravca; da pomognemo ženama u jačanju njihove ekonomske pozicije kroz socijalne grantove i kasnije osnivanje zadruge i da otvorimo pitanje rada žena u zoni sive ekonomije koji jako dugo traje i reprodukuje i siromaštvo žena. 

INTERVIEW.BA: Koliko članica ima udruženje i koji su to najčešći problemi sa kojima se suočavaju?

ŽIGIĆ:„Lara“ ima 7 stalno zaposlenih osoba   koje su angažovane na implementaciji projekata, finansijskom menadžmentu i korespodenciji, i oko 50 stalnih i povremenih saradnica i volonterki uključenih u implementaciju projekata i programa.   Također, oko 500 žena godišnje koriste naše usluge ili su uključene kao korisnice različitih projekata. Nemamo praksu vođenja članstva. Zakonski, kao Fondacija nemamo ni mogućnost da se tako organizujemo. Ipak, za naš rad vezuje se nekoliko grupa žena koje su korisnice naših usluga i programa i aktivistički djeluju kroz „Laru“.  Jednu grupu čine politički aktivne žene  uključene u rad Ženske lobi grupe Bijeljina.

Članice Lobi grupe su žene iz svih političkih stranaka sa kojima radimo na jačanju njihovih vještina i kompetencija za javno i političko djelovanje i ostvarivanje uticaja. Njihov ključni problem je marginalan položaj žena u političkim strankama, a samim tim i u strukturama vlasti.  Sa druge strane, one su naša podrška za ostvarivanje uticaja na strukture vlasti za unapređenje položaja ranjivih grupa žena, posebno žena žrtava nasilja. Posebna grupa sa kojom radimo su žene koje trpe ili su preživjele nasilje u porodici ili partnerskim odnosima. One se suočavaju sa nizom specifičnih problema, od životne ugroženosti, problema narušenog zdravlja, ekonomske zavisnosti od počinioca nasilja, rodnih stereotipa, straha od siromaštva, i drugih. Radimo i sa  raseljenim ženama i povratnicama i otvorene smo za sve inicijative žena kojima one nastoje da unaprijede svoj položaj.

Generalno, bez obzira o kojoj grupi žena govorimo, sve su suočene sa problemima koje proizvode rodni stereotipi jedne još  patrijarhalne zajednice. Rodni stetereotipi i nedjednakost su problem kako žena koje su zaposlene i žele da se profesionalno ostvare, kao i žena koje trpe nasilje.  Drugi najveći problem je siromaštvo i nezaposlenost. Bijeljina ima manje od 10 000 zvanično zaposlenih žena, dakle manje od 20 odsto žena  ovoga Grada ima penziono i zdravstveno osiguranje i redovne prihode. Mnogo žena radi u zoni sive ekonomije. Posljedice ovog stanja već su vidljive, ali biće još i teže izražene u narednim godinama ukoliko ne bude organizovane društvene intervencije.

INTERVIEW.BA: Kakav je položaj žena u BiH društvu i na koji način pomažete osnaživanju žena?

ŽIGIĆ: BiH je izrazito patrijarhalna zajednica sa niskim procentom učešća žena u vlasti, niskom stopom zaposlenosti žena i izraženim ženskim siromaštvom. Tolerancija na nasilje prema ženama je izrazito visoka. Dovoljno je ilustrativan podatak iz Studije o rasprostranjenosti nasilja u BIH da je svaka druga žena u ovoj zemlji tokom svog života preživjela neki od oblika nasilja – fizičko, emocionalno, seksualno ili ekonomsko.

„Lara“ radi u onoj mjeri koliko je moguće da umanji različite oblike obespravljenosti žena i da ih učini vidljivim u javnosti i centrima odlučivanja. Pružamo i direktnu pomoć u okviru servisa koje smo razvili – kroz SOS telefon, sigurnu kuću, pravno i psihološko savjetovalište. Osnivanje zadruge još je jedan pravac djelovanja gdje dajemo podršku poslovno mobilnim ženama da izađu iz zone sive ekonomije i potplaćenog ženskog rada. 

Asja Krsmanović: Kultura se u ovoj zemlji smatra luksuzom

Asja Krsmanović je pozorišna dramaturginja, filmska scenaristica, selektorica takmičarskog programa – studentski film, novog segmenta programa 23. Sarajevo Film Festivala. Sa Asjom smo razgovarali o „Kući kratkog filma“, o nekim novim mladim ljudima koji prave svoje prve filmove, o SFF-u i kulturi kao najboljem ambasadoru BiH.

MLADI AUTORI BEZ PODRŠKE „Mi smo mala zemlja koja jako slabo ulaže u kulturu. Mi nemamo sistemski riješeno nijedno pitanje kulture. Nemamo čak ni državno ministarstvo kulture. Naravno da je jako teško, ne samo mladim filmskim autorima, nego i ljudima koji se bave drugim vrstama umjetnosti da promovišu svoj rad. I tržište je malo… “

INTERVIEW.BA: Bili ste selektorica takmičarskog programa – studentski film u okviru kojeg je publika mogla pogledati i dva bh. filma „Čistoća“ i „Satseva“. Zbog čega samo dva iz naše zemlje?

KRSMANOVIĆ: Dva filma iz naše zemlje je jako puno u regionalnom programu koji obuhvata 20 zemalja regije i prikazuje samo 13 filmova od 260 prijavljenih. Mi smo izuzetno sretni da predstavimo novi program SFF-a koji bi na neki način trebao da okupi sve mlade autore iz regije i da im da odskočnu dasku za njihov budući rad. Ne samo da prikažemo njihove filmove, ili da se takmiče za nagradu „Srce Sarajeva“ , već da tokom sedam dana u Sarajevu prate kompletan program Sarajevo Film Festivala, upoznaju kolege iz drugih zemalja, filmske autore iz cijelog svijeta. Mislim da je ovo jedna jako značajna platforma za mlade autore iz regije.

INTERVIEW.BA: Novina 23. SFF-a je bila i „Kuća kratkog filma“ (House of Shorts) u Kriterionu u kome su prikazivane projekcije koje ste vi birali,a odabrali ste od 260 pristiglih prijava njih 13. Šta je vas je opredjelilo za tih 13 i o čemu se radi u bh.filmovima?

KRSMANOVIĆ: Selekcije se uvijek prave, naravno, po kvalitetu. Ovo je bilo najkvalitetnijih 13 filmova koje smo dobili. Pokazuju jedan zreo rediteljski stav i oni obećavaju mlade reditelje koji će sigurno imati uspješne buduće karijere. Filmovi „Čistoća“ i „Satseva“ su jako različiti. Iako se većina filmova u takmičarskom programu  za studentski film bavi pitanjima mladog čovjeka u svijetu koji ga okružuje, „Satseva“ je jedan mnogo drugačiji film. To je jedan kontemplativni, miniciozno režiran dokumentarni film o starici koja čeka smrt. Vrlo je vizuelno različit od svih ostalih filmova koje imamo. Dakle, riječ je dokumentarcu autorice  Inge Kukobar sa druge godine Akademije umjetnosti u Banjaluci. Film Nevena Samardžića „Čistoća“ je diplomski rad kolege sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Ovo je vrlo ambiciozan film u formi srednjeg metra. Riječ je o problemima mladog čovjeka koji se bori sa ovisnošću o drogama, i koji pokušava da se snađe u priči tranzicijskog društva, napušten od svijeta.

INTERVIEW.BA: Šta mislite da je najveća vrijednost SFF-a, kako za filmsku umjetnost, tako i za grad Sarajevo i čitavu zemlju, regiju?

KRSMANOVIĆ: Sarajevo Film Festival kao što svi vidimo ima jako veliki utjecaj na grad. Grad bukvalno živi u tih osam dana festivala. Jako je značajan filmskim profesionalcima, svim autorima iz regije koji su ga prepoznali kao vrhunsku priliku da promovišu svoj film. I ne samo to. Za ovaj grad je vrlo bitna i količina publike koja to gleda. Presretni smo kad vidimo pun „Metalac“ sa 3.000 sjedećih mjesta, i sva ta puna kina koja paralelno prikazuju filmove. To je jedan veliki uspjeh.

INTERVIEW.BA: Kada je festival u pitanju, nekako se na sarajevskoj kulturnoj sceni vrte manje-više ista imena i lica. Zbog čega nema afirmacije novih talenata?

KRSMANOVIĆ: Mi smo mala zemlja koja jako slabo ulaže u kulturu. Mi nemamo sistemski riješeno nijedno pitanje iz  kulture. Nemamo čak ni državno ministarstvo kulture. Naravno da je jako teško, ne samo mladim filmskim autorima, nego i ljudima koji se bave drugim vrstama umjetnosti da promovišu svoj rad. I tržište je malo, publike je jako malo… Naravno, svi ciljamo da naš rad bude vidljiv i van granica naše zemlje, ali nažalost, najveći problem je nedostatak strukturalne podrške koju bi trebala da obezbijedi država.
Postoji jako mnogo filmskih profesionalaca i studenata koji imaju mnogo ideja. Međutim, vrlo je teško da dođu do novca i da finansiraju svoje filmove. Prosto, kultura se u ovoj zemlji smatra luksuzom. Ne smatra se osnovnom ljudskom potrebom i ne vidi se koliko je kultura naš najbolji ambasador, a to je zapravo najbolje vidljivo u ovih osam dana trajanja Sarajevo Film Festivala.

INTERVIEW.BA: S obzirom na opseg onoga čime se bavite: od pozorišta, preko filma do rada sa srednjoškolcima – šta vam je najveći profesionalni izazov i zbog čega?

KRSMANOVIĆ: Kao što sam već rekla jako je teško imati publiku ovdje zato što se slabo ulaže u promociju kulture. Zato mislim da je ključ građenje neke nove, pametne publike, upravo bavljenje mladim ljudima koji će to da postanu.

ZAMISLI 2018

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

KRSMANOVIĆ: Mi, naravno, živimo u jednom patrijahalnom društvu koje još uvijek mora da radi mnogo toga na svojoj emancipaciji. Ja jesam prilično razočarana brojem žena koje se uključuju u javni život. To nije do njih, nego do sredine koja nameće takav stav. Zaista se nadam da će se i ta slika postepeno mijenjati u budućnosti, da će bivati bolja, ne gora.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

KRSMANOVIĆ: Ne bih znala odgovoriti ni da ste me pitali za muškarce. Prosto mislim da smo na tako niskom nivou emancipacije i političke pismenosti generalno i da niko ko se kod nas bavi politikom ne posjeduje potrebni kapacitet da se bavi svojim poslom.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

KRSMANOVIĆ: Moj stav je da treba glasati za one s čijom se vizijom slažete i dijelite slične stavove. Budući da se ne slažem sa politikom koju propagira bilo koja političarka koja trenutno obavlja svoju dužnost, ne mogu dati ni jedan validan razlog. Naravno, isto vrijedi i za političare.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

PROMO Nada Marković: Ekonomski nezavisna žena lakše se bori za svoja prava

Udruženje žena „Maja“ iz Kravica, opština Bratunac, jedno je od prvih udruženja u Bosni i Hercegovini koje je osnovano u ruralnom području, a brine se za prava žena. Nakon rata, nekolicina žena koje su se vratile u opustošeno selo, bez ikakvih uslova za život, udružile su svoje snage i osnovale udruženje. Prve aktivnosti i projekti udruženja, vezani su za međunacionalno pomirenje, kako bi stanovništvo u ovom dijelu BiH, koje je pretrpjelo stravična stradanja, moglo nastaviti živjeti u toleranciji i miru.

UDRUŽENE ŽENE SU JAČE Žene su se udružile i zajednički radile na edukaciji i drugim aktivnostima, kako bi se borile za svoja prava. Jedna od osnovnih aktivnosti udruženja jeste podsticanje i davanje veće uloge ženema i ženskim grupama,  u razvoju civilnog društva, ekonomsko jačanje i političko aktiviranje žena i zalaganje za poštivanje ženskih prava u oblastima javnog i  privatnog života. Nakon 15 godina djelovanja, udruženje broji preko 100 humanitarnih akcija i projekata kojima su pomogle socijalno najugroženijim kategorijama društva“.

INTERVIEW.BA: Kada je osnovano udruženje žena „Maja“ iz Kravica i koji su primarni ciljevi udruženja?

MARKOVIĆ: Udruženje je registrovano u Osnovnom sudu u Bijeljini davne 2001 godine. Imamo više strateških pravaca djelovanja od kojih izdvajam unapređenje komunikativnih  i informativnih kanala između nevladinih, vladinih i međunarodnih organizacija,  u pogledu održivog razvoja demokratskog,  građanskog društva te naročito zalaganje za razvoj programa u BiH koji se bave praktičnim potrebama žena i osnaživanje i posticanje žena na angažovanje u lokalnim zajednicama žena

INTERVIEW.BA: Koji su najznačajniji projekti udruženja u proteklom periodu?

MARKOVIĆ: Udruženje je implementiralo preko 100 projekata tokom svog rada,  ali većina projekta je imala segmente ekonomskog jačanja najranjivih kategorija društva. Istakla bih projekte finansirane od strane CARE International Balkansa  „Uključiv ekonomski rast i stvaranje zaposlenja u istočnoj BiH-Birač region” i  Ekonomsko osnaživanje žena u BiH“  – ”Ekonomska i terapeutska šema”  podržan od  UN Women te „Podržati mlade ljude u ponovnom uspostavljanju dostojanstva žena žrtava rata“ koji je finansijski podržača Američka ambasada Sarajevo.

INTERVIEW.BA: Koliko članica ima udruženje i koji su to najčešći problemi sa kojima se suočavaju?

MARKOVIĆ: Udruženje broji  64 članice. Problemi sa kojima se one suočavaju su nezaposlenost, ekonomska nestabilnost žena, kao i njihovih porodica, zatim nasilje i velika nepismenost.

INTERVIEW.BA: Kakav je položaj žena u BiH društvu i na koji način vaše udruženje pomaže osnaživanju žena?

MARKOVIĆ: Položaj žene u BiH društvu je jako težak. Veliki broj žena  trpe razne vidove nasilja, od kojih je najizražajnije ekonomsko nasilje, koje uzrokuje i porodično nasilje. Žena bilo koje kategorije,  ako je ekonomski nezavisna, lakše se bori za svoja prava u porodici,  pa i u  društvenoj zajednici. Mi kao organizacija pružamo podršku u ekonomskom jačanju žena kroz grantove, kojim omogućavamo pokretanje biznisa,  gdje one postaju poduzetnice.Također, pružamo im savjetodavne usluge u ostvarivanju drugih  njihovih prava.

INTERVIEW.BA: Koje su, prema vašem mišljenju prednosti umrežavanja?

MARKOVIĆ:Prednosti umrežavanja su mogućnost veće vidljivosti i  javnog nastupa  u ostvarivanju prava.

INTERVIEW.BA: Koji su planovi za naredni period?

MARKOVIĆ: Radićemo i dalje na ostvarivaju svojih statutarnih ciljeva, s tim što ćemo  akcenat staviti na ekonomsko osnaživanje žena. Podsjetila bih još jednom da ekonomski  nezavisne žene se lakše bore za svoja prava u porodici i u društvu.

Hana Jušić: Svijet očekuje filmove o tome kako smo jadni na Balkanu

Hana Jušić je scenaristica i redateljica iz Hrvatske i članica žirija takmičarskog programa Evropski kratki film na 23. Sarajevo Film Festivalu. Za svoj debitanski film „Ne gledaj mi u Pijat“ osvojila je mnoge nagrade poput onih za najbolji film, režiju, najbolju balkansku redateljicu. U Sarajevu boravi tokom SFF-a, a za interview.ba govori o značaju festivala, tematskoj opsjednutosti ratom na ex-yu prostorima, ženama na filmu i jačanju konzervativizma u Hrvatskoj.

PRVI FILM „ Dosta ljudi koji se bave ovim poslom su, vjerovatno, samokritični prema sebi. Prije nego što sam uradila taj prvi film mislila sam da je to jako težak moment kad ti trebaš nešto proizvesti, pa kako će ispasti… A onda je još prokletije kad je ti prvi film još uspješan! “

INTERVIEW.BA: Takmičarski  program igranog filma SFF-a odmakao se od tranzicijskih tema no da li je to slučaj i sa našom, domaćom kinematografijom??

JUŠIĆ: Mogu govoriti o hrvatskom filmu  jer njega najbolje znam. U Hrvatskoj je dosta bila prisutna tema rata kroz 90-te, recimo  samoviktimizacija u filmovima koji su jednostavno napravljeni da bi se nas prikazalo kao žrtve rata. Nekako mi se čini da iz samoviktimizacije rijetko kad izađe dobar film Problem je također što na evropskim i svjetskim festivalima očekuju da radimo filmove o tome kako smo mi jadni na Balkanu i kako nam je teško. To je neki zatvoreni krug – to se od autora očekuje, pa onda to autori plasiraju zato što znaju  da će to bolje proći, te da će ih jednostavno prije primjetiti.

To je jedna užasno nefer pozicija naspram nas. Možda je pretjerano reći, ali malo je i rasistička pozicija. Nadam se da će se stvari početi mijenjati. Drago mi je da je moj film koji je dosta lokalan postigao međunarodni uspjeh a nema tu sliku Hrvatske kao zemlje opterećene odnosima sa Srbima, poharana ratom…

INTERVIEW.BA: Vaš debitanski film „Ne gledaj mi u pijat“ dobio je više nagrada: za najbolju režiju (Pula), za najbolji film (Palić), najbolja balkanska redateljica (Priština), nagrada za najbolji dugometražni igrani film (Linz)  itd. Nagrade su satisfakcija ili vid pritiska da budete još bolji?

JUŠIĆ: Naravno da predstavljaju satisfakciju. Prvi mi je film i zaista je postigao neki uspjeh, za mene neočekivan. Dosta ljudi koji se bave ovim poslom su, vjerovatno, samokritični prema sebi. Prije nego što sam uradila taj prvi film mislila sam da je to jako težak moment kad ti trebaš nešto proizvesti, pa kako će ispasti… A onda je još prokletije kad je ti prvi film još uspješan! Onda se u drugom filmu očekuje, naravno da bi trebalo da ideš naprijed, a ne nazad. To je za mene dosta paralizirajuća pozicija gdje ne uspijevam smisliti ništa što mi se čini dovoljno dobro. Valjda će to s vremenom doći.

INTERVIEW.BA: Nagrada za najbolju balkansku redateljicu – da li Vam laska ili vas podsjeća na jedan vid balkanskog mentaliteta koji se opisuje najčešće kao surov, bahat…?

JUŠIĆ: Meni nimalo ne smeta ta etiketa. Hrvatska je zemlja koja je na nekom razmeđu, za sebe misli da bi mogla biti Austrija i želi pobjeći od Balkana. Ja mogu govoriti za sebe, čak sam osobno malo i ponosna na taj balkanski identitet.

INTERVIEW.BA: „Pijat“ je film o o ženi unutar dalmatinske porodice. Žena mora biti jaka, u ovom slučaju postaje glava kuće/obitelji. Koliko je žena danas, u stvari, zarobljena u kući, u toj nekoj vrsti konzerve?

JUŠIĆ: Hrvatsku je zahvatio neki val neokonzervativizma i ljudi se okreću ne pravim tradicijskim vrijednostima, nego na neki način malo izopačenim, jako militantnim tradicijskim vrijednostima. Čini mi se da toga nije bilo prije za vrijeme socijalizma.

Tokom ljetovanja sam razmišljala kako je za vrijeme socijalizma bilo potpuno normalno, čak se i njegovala tradicija nudizma, nudističke plaže i tako to. To uopće nije gledano kao nešto što je vrijedno osude, a sad je sve više prisutna crkva, obitelj i zadiranje u tuđu intimu sa tim nekim moralnim vertikalama.

Sad se na neki način dešava neki obrnuti proces – sada žene još jače se trebaju boriti za sebe nego prije. U socijalizmu je bilo normalno da majke rade, da su žene i profesionalke, a ne samo kućanice.

INTERVIEW.BA: Činjenica je manje redateljica općenito u regionu. Postoji li neka degradacija žena u ovoj profesiji?

JUŠIĆ: To je jako nefer, većinu filmova rade muškarci, protagonisti su muškarci. Filmovi se bave problemima nekog muškog lika. Rijetko imate film koji je režirao neki muškarac a da je glavni lik žena. I u filmovima koji su režirali muškarci jako često su žene tu samo kao funkcija koja je vezana za muškarce: majka, ljubavnica, supruga ili kćerka. A kad je glavni lik žena i kad se film bavi nečim što je malo specifičnije žensko, onda se to automatski trpa u žensko pismo.

Ne postoji muško pismo. Postoji samo žensko. Postoji pismo i žensko pismo. Po meni, to je nefer pozicija za žene. Unatoč tome što je ta pozitivna diskriminacija s jedne strane dobra, naravno mislim na to da je za dio uspjeha mog filma zaslužan i činjenica da ja popunjavam neku kvotu (jer imamo film koji je režirala žena, pa ćemo radije uzeti jedan film na festival koji je režirala žena, a ne još jedan koji je režirao muškarac da se možemo hvaliti da imamo i žena redateljica)  ali je  na neki način isto malo uvredljiva.