July 2017

5 pitanja za Ernesta Markotu: Hutovo blato je pred izumiranjem

Malo poznata Udruga “Močvara” iz Čapljine vodi računa o ekološkoj budućnosti odnosno osvješćivanju djece o potrebi zaštite prirodnih bogatstava koje imamo. Radionice, izložbe, časovi u prirodi, sve su to načini na koje pokušavaju efikasno usmjeriti djecu kako ne bi ponavljala greške svojih roditelja. Predstavnik Udruge slikar Ernesto Markota za interview.ba objašnjava zašto je sve ovo važno, posebno za Hutovo blato te kako temelje ekologije treba graditi na zdravom životu tj. odnosu čovjeka i prirode.

USPJEH JE OSVIJESTITI DJECU “Kad vidiš da dijete prepozna neku biljku i životinju u prirodi, kad upozorava starije kako bi se trebali odnositi prema prirodi, postigao si uspjeh. Djeca su budućnost. Naše djelovanje usmjereno je ka budućnosti jer usađivanje pozitivnih vrijednosti i životnih navika mladih stvara preduvjet za jedan bolji i ekološko osvješteniji svijet”.

INTERVIEW.BA: Udruga “Močvara” iz Čapljine je prvenstveno usmjerena na zaštitu okoliša, ali ste se na lokalnom nivou odlučili boriti i protiv korupcije. Na koji način – jeste li otkrili neku uspješnu metodu, da podijelite s čitateljima?

MARKOTA: Prije svega moramo naglasiti da je naša Udruga usmjerena primarno na edukaciju djece i mladih o potrebi zaštite okoliša i to nam je misao vodilja – oblikovati i usmjeriti mlade kako bi se aktivno uključili u zaštitu prirode, a najviše u zaštitu onoga što je ekološki biser ovog dijela Europe, a to je Park prirode Hutovo blato. U tu svrhu pravimo različite akcije i radionice spajajući ekologiju s kreativno-umjetničkim stvaralaštvom. Što se same korupcije tiče, na nju se referiramo indirektno odnosno kroz naše umjetničke aktivnosti kroz koje se provlači tematika korupcije, odnosno iskorištavanja prirodnih resursa i novaca koji su namijenjeni zaštiti okoliša za svoje osobne interese.

Od samog početka imamo cilj kroz radionice koje realiziramo probuditi ne samo ljubav prema prirodi nego razviti zdrave životne navike, poglede i odgovornost kod djece, da danas sutra ne upadnu u zamke u koje upadaju odrasli zbog svojih prizemnih interesa.

Konkretno, naša predstava “Duhovi rijeke” koju smo nedavno izvodili već je prepoznata kod gledatelja ne samo kao umjetničko djelo koje ima poruku za spas Hutova blata, nego i za prepoznavanje svih onih kojima nije stalo do prirode već samo do svog džepa. Predstava je dobila mnoge pozitivne kritike a bila je i kvalitetno medijski popraćena te je odjeknula u našem gradu i šire. Možemo se pohvaliti time da smo ostavili prepoznatljivu poruku i da su gledatelji preko nje doživjeli mnoge goruće probleme današnjice. Nakon predstave dobili smo čestitke i podršku za daljnji rad na tom polju.

INTERVIEW.BA: Da li ste do sada imali nekih slučajeva koji bi se mogli okarakterizirati kao koruptivne radnje – ako da, možete li navesti neki?

MARKOTA: Po oblasti našeg djelovanja ne možemo biti direktno povezani s konkretnim slučajevima, ali ih kao promatrači itekako uočavamo. Što se tiče naše Udruge, mi smo kao i ostali ljudi – akteri stvarnosti u kojoj živimo, s tim što kao udruga imamo priliku kroz umjetnost i njezin medij zajedno s dječjom kreativnosti i maštom progovoriti i izraziti svoj stav jer temelj ekologije leži u zdravom životu i odnosu čovjeka i prirode. I to je naš zadatak.

INTERVIEW.BA: S obzirom na opći koncept nebrige za okoliš kod nas, koliko  uspijevate uraditi, koliko efekta imaju vaše akcije ? Ako možete navesti primjer.

MARKOTA: Jedan smo primjer već naveli vezan za dramsku predstavu. Postigli smo efekt da su ljudi prepoznali našu poruku i dali nam podršku i preporuke. Treba istaći da je naš rad usmjeren prvenstveno na ekološki odgoj djece i mladih. Do sada smo organizirali brojne akcije, škole u prirodi, izložbe dječjih radova s temom ekologije, izradu likovnih radova isključivo u prirodnim materijalima iz našeg okoliša i slično. U Udruzi se uvijek nešto događa i djeca se rado odazivaju.

Moramo spomenuti i osobu koja je 2002.pokrenula udrugu Močvara, a to je Zdenka Jelčić, koja je udarila zdrave temelje na kojim udruga počiva i koje mi želimo produbiti. Kad vidiš da dijete prepozna neku biljku i životinju u prirodi, kad upozorava starije kako bi se trebali odnositi prema prirodi, postigao si uspjeh. Djeca su budućnost. Naše djelovanje usmjereno je ka budućnosti jer usađivanje pozitivnih vrijednosti i životnih navika mladih stvara preduvjet za jedan bolji i ekološko osvješteniji svijet.

INTERVIEW.BA: Šta je ključno da se kod nas priroda bolje zaštiti? Bolji rad vlasti, veća svijest kod građana, više novca ili sve zajedno?

MARKOTA: Sve zajedno. Odlika jednog razvijenog društva jest uspješna koordinacija svih društvenih činitelja. Vlasti, nevladine organizacije, škole, udruge građana, svi trebamo raditi na tome da unaprijedimo naš životni okoliš jer svi udišemo isti zrak. Svakom bi trebalo biti u interesu sačuvati prirodu jer čovjek je sastavni dio nje.

INTERVIEW.BA: U vašoj zoni odgovornosti je Park prirode Hutovo blato koji je prije nekoliko godina bio devastiran požarom. Kakva je situacija danas, šta se uspjelo sanirati i kakav je uopće stepen njegove zaštite?

MARKOTA: Moramo naglasiti da smo mi udruga građana i briga za Hutovo blato je naš poziv, ali postoje druge institucije kojima je zakonski Hutovo blato u zoni odgovornosti, tako da ne raspolažemo podacima o šteti i koliko se toga uspjelo sanirati. Sigurno da je požar ostavio velike posljedice. No nije samo požar taj koji je ugrozio Hutovo blato. Klimatske promjene kao i preusmjeravanje prirodnih riječnih tokova također su ostavili svoj trag i svima je poznato da je Hutovo blato pred izumiranjem. Zato se svi moramo uključiti, svatko onoliko koliko može, kako bi se ovaj prirodni park sačuvao za buduće generacije.

 

Nermina Zagora: Politika je presudna u urbanizaciji naših gradova

Nermina Zagora je arhitektica, doktorica znanosti i viša asistentica na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu na Katedri za arhitektonsko projektovanje. S Dinom Šamić (2009. godine) osniva interdisciplinarni arhitektonski studio “Firma” d.o.o. Arhitektice Zagora i Šamić su autorice projekta, odnosno urbanističke intervencije u centru Sarajeva, stepeništa u Velikom parku, te u ulicama Kaptol i Pruščakova. Za interview.ba ona analizira urbanističku politiku u posttranzicijskom bh. društvu i zaključuje da je ona uglavnom okrenuta konzumerizmu.

INVESTITORSKI URBANIZAM: “U kompleksnim procesima planiranja i izgradnje, gotovo u pravilu, gubi ona struja profesionalaca koji nastoje sačuvati pozitivne vrijednosti naših gradova i zalažu se za njihov razvoj, te skoro u pravilu preovladavaju kratkoročni privatni interesi investitorskog urbanizma. Problem je vrlo slojevit, u kojem se isprepliću etička, ekološka, estetska pitanja, u kojima, na žalost, struka i građani imaju minimalan uticaj”.

INTERVIEW.BA: S obzirom na Vaše međunarodno iskustvo, stručna usavršavanja i studijske boravke u Španiji, Italiji, Japanu, Belgiji, Velikoj Britaniji, Norveškoj, kako Vam arhitektonski djeluje naša okolina, posebno u pogledu nove gradnje?

ZAGORA: Svjedoci smo da se Sarajevo svakodnevno mijenja, raste, transformiše i “mutira”, a intenzitet nove gradnje je u kontinuiranom porastu. Na žalost, sve novoizgrađene strukture se i ne mogu nazvati arhitekturom, što nije isključivi problem naše sredine, jer su se sa sličnim situacijama susretale i sve razvijene zemlje. Razlika je naravno u omjeru urbanističkih “grešaka” i “grijehova” u spomenutim zemljama i kod nas, imajući u vidu da je prošlo sasvim dovoljno vremena nakon ratnih destrukcija, da se osvijestimo i kao društvo i kao učesnici u procesima koji utiču na naše prostorno okruženje. Ključni problem je u tome što sada vrlo svjesno tolerišemo nove i veće propuste, koji očigledno negativno utiču na naš kvalitet života.

INTERVIEW.BA: Da li se u posljednjih deceniju ili dvije gradi stihijski, bez planiranja, vidite li ikakav sistem u svemu?

ZAGORA: Objektivno sagledavanje stvarne situacije na terenu ne ukazuje na postojanje generalne strategije ili vizije razvoja naših urbanih i ruralnih sredina. U kompleksnim procesima planiranja i izgradnje, gotovo u pravilu, gubi ona struja profesionalaca koji nastoje sačuvati pozitivne vrijednosti naših gradova i zalažu se za njihov razvoj, te skoro u pravilu preovladavaju kratkoročni privatni interesi investitorskog urbanizma. Problem je vrlo slojevit, u kojem se isprepliću etička, ekološka, estetska pitanja, u kojima, na žalost, struka i građani imaju minimalan uticaj.

INTERVIEW.BA: Posebna priča je kulturno-historijsko naslijeđe, odnosno objekti koji imaju takvu vrijednost, posebno u urbanim sredinama. Svako radi ono što želi – kreči, postavlja prozore, antene, buši, ruši. Kako ovo zaustaviti?

ZAGORA: Zakonom su regulisana pitanja intervencija na objektima u urbanim sredinama, što naravno upućuje na raskorak između njegove selektivne implementacije i životnog standarda naših građana.

Za početak, mislim da možemo jako puno naučiti iz pozitivnih primjera razvijenih zemalja u domenu strateških obnova stambenih zgrada, finansijski potpomognutim programima unapređenja energetske efikasnosti, a kojima bi se, između ostalog, regulisao i estetski standard intervencija na nivou objekta, četvrti, naselja itd.

INTERVIEW.BA: Vi i Dina Šamić ste autorice naučno-istraživačkog rada “Sarajevo izgubljeno u tranziciji” (“Sarajevo lost in transition?”). Šta su njegovi glavni zaključci?

ZAGORA: U naučnom radu “SARAJEVO LOST IN TRANSITION? Ideologies and Their Representational Spaces” istraživale smo determinizam između različitih socijalnih sistema i “produkcije” javnog prostora u Sarajevu kroz historiju. Kroz komparativnu analizu dominantnih društvenih aktivnosti i javnog prostora, odnosno, “režimskih” javnih objekata i prostora, istraživale smo korelaciju između dominantnih reprezentativnih tipologija javnog karaktera u osmanskom periodu, socijalističkom/jugoslovenskom, te u današnjem, tranzicijskom, odnosno postranzicijskom društvu.

U prva dva spomenuta perioda se kao reprezentativni javni objekti sa izraženom društvenom aktivnošću izdvajaju vjerski objekti, odnosno objekti društvenih domova, dok je, sudeći po trendovima izgradnje, u savremenom Sarajevu dominatna izgradnja tržnih centara, što ukazuje na konzumerizam kao dominantnu pojavu u našem društvu. U zaključcima rada se kritički propituju opravdanost izgradnje te perspektiva i održivost navedenih reprezentativnih objekata.

INTERVIEW.BA: Izdvojit ćemo Vaše realizirane projekte, odnosno urbanističke intervencije u centru Sarajeva, stepeništa u Velikom parku, te u ulicama Kaptol i Pruščakova. Kakve su reakcije i jesu li ovi projekti preživjeli sveopštu destrukciju koja vlada na ulicama?

ZAGORA: Projekte Poetskog stepeništa u ulici Kaptol i Muzičkog stepeništa u Pruščakovoj ulici mi često opisujemo kao primjere tzv. urbane akupunkture, kojim je moguće pokazati kako mikrointervencije u javnom prostoru mogu da generišu osjetne pozitivne promjene u načinu korištenja i percepciji identiteta šireg gradskog prostora. Pomenuti projekti su naišli na pozitivne reakcije građana i stručne javnosti, a nadam se da će u određenoj mjeri uticati na podizanje svijesti kada je u pitanju uređenje ostalih javnih prostora u gradu, prije svega glavnih pješačkih šetnica u Centru i Starom Gradu, koji zahtijevaju urgentne mjere regulacije i redefinicije načina korištenja i uređenja javnog prostora.

INTERVIEW.BA: S obzirom na to da pratite trendove u svijetu  i kretanja u profesiji, šta lično preferirate u prostoru stanovanja, da li je to funkcionalnost prostora prije svega? Ovdje govorimo o prosječnoj stambenoj jedinici u BiH.

ZAGORA: Kada projektujemo enterijere stambenih prostora, težimo da ostvarimo optimalne prostorne kvalitete unutar zadatih okvira, odnosno da izrazimo skriveni potencijal koji leži u projektnom zadatku, prostoru, lokaciji. Iako se praćenje i poznavanje aktuelnih trendova podrazumijeva, uvijek dajemo prednost estetici koja proizlazi iz spoja funkcionalnosti i udobnosti sa izrazom identiteta korisnika i konteksta u kojem se prostor nalazi.

INTERVIEW.BA: Kada govorimo o današnjoj urbanizaciji Bosne i Hercegovine, šta preovladava kada je arhitektura u pitanju – profesija ili politika?

ZAGORA: Politika nesumnjivo ima presudan uticaj u procesima  urbane transformacije naših gradova, a učešće profesije (arhitekata, urbanista) u velikom broju slučajeva biva instrumentalizirano. Bez obzira što su stručna i šira javnost po ovom pitanju relativno osviještene, potrebno je aktivno raditi na afirmaciji značaja naše struke, posebno u domenu učešća arhitekata u javnom diskursu i blagovremenom ukazivanju na propuste dosadašnje prakse u kojem politika i privatni interesi manipuliraju našom okolinom na štetu građana.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

ZAGORA: Mislim da je pogrešno zalagati se za isključivo formalnu zastupljenosti žena u politici i društvu u smislu zadovoljavanja statističkih kriterija. Kadrovska struktura političke, privredne, obrazovne scene trebaju biti bazirani na kompetentnosti i zaslugama, bez obzira na spol. S druge strane, smatram da mediji trebaju preuzeti aktivnu ulogu afirmisanja priča o uspjesima žena u našem društvu, prezentirajući ih kao uzore mlađim generacijama, nasuprot sveprisutnoj kulturi, kako balkanskog tako i globalističkog šunda, kojoj su mladi dominantno izloženi.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

ZAGORA: Umjesto toga, radije bih glasala za jednu osobu – predsjednika ili predsjednicu, koja se, umjesto pripadnosti konstitutivnim narodima, ističe svojim: 1) obrazovanjem i/ili mudrošću, 2) vizijom i 3) etičkim pristupom.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

ZAGORA: Iz istih razloga zbog kojih bi trebali glasati za muškarca, a to su kompetentnost i zasluge.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Mehmed Begić: Budale su me davno ostavile bez riječi

Mehmed Begić je bh. pjesnik. Rođen u Čapljini, živio neko vrijeme u Mostaru i Sarajevu, donedavno u Nikaragvi, a danas je već na novoj adresi u Dominikanskoj Republici. Iz daljine nas “šamara” dobrom poezijom. Izdvajamo njegove objavljene knjige pjesama: “Čekajući mesara”, “Pjesme iz sobe”, “Sitni sati u Managvi” i “Opasan čovjek”. Prevodio je Leonarda Cohena. Također, iz daljine, sarađuje sa sarajevskim dvojcem “Basheskia & Edward EQ”. Piše za “Žurnal”.

ELIMINISATI BUDALE IZ VLASTITOG ŽIVOTA “Ono čime se bavim, ono što pokušavam artikulirati je upravo moja borba protiv tih svakodnevnih prepucavanja. Bolje ne znam. I ne radi se tu samo o vijestima iz Bosne i Hercegovine, ili bivše Jugoslavije. Cijeli svijet trese slična groznica, i jedini način da se oduprem je rad na onome u čemu sam dobar, dati od sebe najviše moguće, ignorisati budale do trenutka njihove konačne eliminacije. Biti bolji od njih. Podjele koje su njima sve na svijetu, za mene ne postoje”.

INTERVIEW.BA: Nedavno smo uradili intervju sa Markom Tomašem, čovjekom koji je sa Vama radio na časopisu “Kolaps” za koji je rekao da je u nekoj vrsti hibernacije. Kakve su uspomene na to vrijeme i da li Vam ta saradnja i danas daje energjiju za rad?    

BEGIĆ: “Kolaps” je najmanje časopis za književnost, mada se u tom obliku manifestirao. Potpuno je besmislen bez svih svojih komponenti, bez svake osobe koja je učestvovala u njegovom oblikovanju. Možda zato trenutno sebe zabavlja u dubokom snu čekanja da mu se vratimo. I nije isključeno da jednom nastavimo. Novih deset svesaka nakon deset godina, zašto da ne. Postoje jutra u kojima sam apsolutno spreman za to.

S druge strane, radostan sam kad vidim da smo se uspjeli održati u onome što smo tada sebi odredili – Marko i ja neumorni u poeziji, Nedim u rokenrolu. Sve što sada radimo, svaka napisana i napravljena pjesma, svaki snimak, nastup, tišina, uspjeh i daljina, sve to iz moje perspektive nosi davni znak “Kolapsa”. Sjećanje na svemogućnost i slatka mladost, to bi mogla biti najjednostavnija definicija onoga šta mi “Kolaps” znači. 

INTERVIEW.BA: Veliki ste poklonik Leonarda Cohena i njegove poezije u kojoj je najavio i svoj odlazak. Preveli ste Cohenovu knjigu “Moj život u umjetnosti”.  Zašto Vam je on toliko važan? 

BEGIĆ: Prvi susret sa Cohenom je bila pjesma “Putovanje”, iz njegove druge zbirke. Tri strofe jedne pjesme i atmosfera u kupeu voza za Rumuniju bili su više nego dovoljni da me pošalju na putovanje koje i dan danas traje. Ti stihovi su ostali uz mene, što je čudno, jer i kad pokušavam ništa ne uspijevam naučiti napamet.

Što se Cohenovog odlaska tiče, i predviđanja istog – razmišljajući o tome često se vraćam jednom naučnom članku. Napisao ga je doktor koji je cijeli život posvetio borbi protiv kancera. Nije bilo lako progutati ono što je tvrdio, posebno jer je beštija tih dana ubijala neke mi drage ljude. Poenta članka je da se protiv raka ne treba boriti, da je to dar prirode koji nam omogućava da se oprostimo od voljenih i da, naoružani kvalitetnim viskijem i morfinom, pozavršavamo stvari koje smatramo da trebamo završiti.

Nije se šalio, a meni je bilo jako teško to čitati i (ne)razumjeti ono što govori. Ni dan danas ne znam šta da mislim o tome, ali pretpostavljam da sve zavisi od slučaja do slučaja. David Bowie i Leonard Cohen su odlični primjeri onoga što je gospodin doktor u svojoj studiji zastupao. Obaviješteni da kraj dolazi, preostalo vrijeme su iskoristili za oproštaje kakve je rijetko ko uspio da napravi.

INTERVIEW.BA: Vi ne čitate svoju poeziju na pjesničkim večerima niti ste imali zvanične promocije Vaših posljednjih objavljenih  knjiga pjesama “Sitni sati u Managvi” i “Opasan čovjek”. To je pomalo neuobičajen koncept.  

BEGIĆ: Koliko god da uživam u objavljivanju onog što pišem, u istoj mjeri ne podnosim scenu, niti se znam snaći pod reflektorima ili među ljudima. Ne mislim da sam dobar promotor bilo čega, a posebno ne sopstvenih pisanija. U isto vrijeme sam siguran da se poezija snalazi bolje bez moje pomoći i da mi je zahvalna na fizičkom odsustvu. U vrijeme “Kolapsa”, to je bilo prirodno i lako za izvesti, jer ostatak ekipe nije imao problema sa promovisanjem naših, ali i samo mojih stvari, dok bih ja samo prisustvovao nijem sa strane, kao onaj drugi iz “Pet Shop Boysa”. Ili bih se skrivao ispod šanka da me niko ne pronađe, dok sve ne prođe. Danas sam, opet, dovoljno star da znam šta sam u stanju izvesti i šta mi se ne radi. Da li zbog toga samom sebi zatvaram neka vrata u famoznom svijetu književnosti? Moguće.

INTERVIEW.BA: Izdavač Vas je ipak “natjerao” da budete prisutni na društvenim mrežama? Vi ipak radije pišete pisma i elektronsku poštu.

BEGIĆ: Sa “Sitnim satima u Managvi” otvorilo se to pitanje kako mogu biti od pomoći da knjiga eventualno dobije veću vidljivost, a da to nije moja fizička prisutnost. Dolazak na društvene mreže se učinio kao fer kompromis. Čisto sumnjam da sam svojim “upisivanjem” pomogao knjizi, a društvene mreže su mi i dalje misterija čija pravila ponekad pokušavam odgonetnuti. Ubijeđen sam da su u igri zakoni i formule koji mi stalno izmiču. No, tu sam – na mreži, kad sam u stanju da budem prisutan i kad imam nešto da kažem. Pisma su sasvim druga priča. Pisma su svijet u kojem sam najrealniji i gdje se u potpunosti ostvarujem. Pisati pisma je kao pisati poeziju, tu ne pravim razliku.

INTERVIEW.BA: Saradnja sa “Basheskiom & Edward EQ” je krenula prepoznavanjem senzibliteta Nedima Zlatara i Vas. U međuvremenu na sarajevskoj ASU upriličena su i dva događaja gdje su glumci čitali Vašu poeziju. Jesu li utisci stigli do Vas u Nikaragvu?

BEGIĆ: Cohenova pjesma “Slow” poprilično dobro opisuje odnos koju imamo Nedim Zlatar i ja. Mi smo spori igrači. Počeli smo raditi zajedno još dok sam živio u Sarajevu, ali smo našu saradnju intenzivirali tek nakon mog odlaska u Nikaragvu. Osim dva nastupa na Akademiji u Sarajevu, “Basheskia & Edward EQ” su sa kombinacijom koju smo nazvali “Savršen metak” nastupili i u Mostaru i Orebiću. Zanimljivo je bilo vidjeti kako različiti prostori utiču na cjelokupni događaj, kako se uglavljuju između muzike i poezije. Ja sam oduševljen svakim njihovim nastupom i zahvalan sam svakome ko je na bilo koji način dio naših kompozicija.

Upravo radimo na novom albumu koji bi mogli dovršiti do jeseni – ove ili naredne godine. Ono što mogu reći je da apsolutno uživam u razmjenama, aktivnim fazama, kao i tišini koja odavno ne miriše na kraj, već je samo priprema za ono što dolazi. Ovo je jedna od onih cjeloživotnih saradnji, to je moj finalni utisak.

INTERVIEW.BA: Pišete nam pisma, odnosno kolumnu “Pisma iz Paname” koju objavljuje “Žurnal”. Zanima nas kada nastaju ta pisma, pa i poezija? Hoćete li sad nastaviti sa pismima iz Dominikane?

BEGIĆ: Muzika je uvijek okvir za Pismo koje ću napisati. Daje atmosferu i izvlači određene događaje na površinu. Ponekad su to sjećanja, nekada mogućnosti, nekad predviđanja. Sve to ispisano na ekran postaje sasvim opipljivo i stvarno. Isto važi i za tišinu, ona vodi priču u momentima kada je jača i glasnija od bilo kakve muzike ili buke.

Uglavnom ne planiram, niti kontrolišem nastanak Pisama. Ponekad pokušam isprovocirati njihov početak, ali to uglavnom ne završi dobro. Najjača su ona koja nastaju po principu nastajanja poezije. U međuvremenu je Panama postala oznaka za neki moj svijet, nekome izmišljen, meni sasvim stvaran i bitan. Grad iz kojeg pišem nije bitan. Baš kao što sam svoju Panamu oblikovao na nikaragvanskoj terasi, tako ću to činiti u Santo Domingu, u Dominikani ili gdje god se nađem.

INTERVIEW.BA: Uspijevate živjeti u raditi daleko od Bosne i rodne Hercegovine a da do Vas kao ne dopiru svakodnevna prepucavanja, politička i nacionalna previranja, kako Vam to uspijeva? Ignorište vijesti iz naše zemlje?

BEGIĆ: Ne bih rekao da ignorišem bilo šta, više se radi o tome da nemam šta da kažem. Budale su me davno ostavile bez riječi. Daleko sam od dnevne politike i nemam joj ništa za reći. Ono čime se bavim, ono što pokušavam artikulirati je upravo moja borba protiv tih svakodnevnih prepucavanja. Bolje ne znam. I ne radi se tu samo o vijestima iz Bosne i Hercegovine, ili bivše Jugoslavije. Cijeli svijet trese slična groznica i jedini način da se oduprem je rad na onome u čemu sam dobar, dati od sebe najviše moguće, ignorisati budale do trenutka njihove konačne eliminacije. Biti bolji od njih. Podjele koje su njima sve na svijetu, za mene ne postoje. To naravno ne znači da ne znam gdje mi je mjesto na tom nametnutom frontu, neki od nas se džezom bore protiv rasizma.

INTERNET JE KAO DROGA, ALKOHOL, PUŠENJE

INTERVIEW.BA: U jednom drugom intervjuu ste rekli: “Toliko sam puta sebi rekao da je vrijeme da raskrstim sa internetom, jer ovoliko informacija, pozitivnih i loših, lažnih i istinitih, nikako ne može biti dobro”.  Kako se borite sa internetom? 

BEGIĆ: Stvar sa internetom je slična situacijama sa drogama, alkoholom ili pušenjem – ako ste u stanju da ih kontrolišete, sve to može biti zabavno i korisno. Ako tako ne ide, onda je potpuni prekid jedino rješenje. Usavršavam ovu prvu tehniku, sanjajući zen, a kada osjetim da mi stvari izmaknu kontroli na snagu stupa potpuni mrak. Ne mislim da postoje neki posebni recepti, svako za sebe treba spoznati pravu mjeru. U mom slučaju, to podrazumijeva laganu eliminaciju onoga što me uznemirava, do konačnog obračuna. Problematiku telefona sam poprilično riješio. Imam onu osnovnu napravu, bez mogućnosti pristupa internetu, sa samo jednim memorisanim brojem za hitne slučajeve. Kompjuter je još aktivan, ne mogu ga baciti kroz prozor, potreban mi je za rad i pisma.

Snježana Đorđić: Za dobru higijenu duha treba naći kreativni ventil

Snježana Đorđić je blogerica magazina Buka koja je prošle godine proglašena najboljom političkom blogericom u našoj zemlji. Ona je prvenstveno prevoditeljica, a onda slikarica i dizajnerica enterijera. Prije četiri godine se odselila iz grada jer je bila željna prirode i zelenila. Jednostavno je htjela da kad zatvori laptop uđe u svoj voćnjak umjesto u pretrpan tramvaj ili da u pauzama u prevođenju od sat ili dva može da legne na plažu umjesto ispred televizora.

ŽENE PROTIV MUŠKE POLITIKE “Načini da se promijeni “muški” politički diskurs su mnogobrojni, kad postoji jasna volja. Pitanje je postoji li u društvima kao što je naše. Koliko se žene pomažu, a koliko nadmeću, i jesu li uopšte biološki i sociološki predisponirane da održavaju matrijarhat i njeguju zajedništvo. Drugim riječima, dominira li patrijarhat zato što su muškarci jači i nedodirljivi ili zato što ga i žene podržavaju?”

INTERVIEW.BA: Iako se niste prijavili na konkurs za najbolju političku blogericu u BiH, žiri portala “Buka” Vas je prošle godine izabrao za jednu od tri najbolje. Od tada je prošlo neko vrijeme, da li Cubik i dalje piše za ovaj portal kad ima šta reći?

ĐORĐIĆ: Blogovanje na Buci je lijepo iskustvo koje još uvijek traje. Nagrada koju sam dobila je bila iznenađenje, bila sam prisutna kao posmatrač, jer te godine nisam ni učestvovala. Pisala jesam, ali nisam stavljala oznaku “za konkurs”. Buka je to zanemarila i nagradila me za neki opšti dojam i posvećenost pisanju, barem to tako shvatam. Na samoj dodjeli, kad su me prozvali, upala sam u malo stanje šoka pa nisam čula zašto sam izabrana kad je o tome rečeno rečenica ili dvije.  Sad me je sramota da pitam.

INTERVIEW.BA: Nerijetko ulazite u rasprave sa čitateljstvom u formi komentara, da li Vas smara objašnjavati šta je pisac htio reći? Zašto jednostavno ne ignorišete npr. zajedljive i sujetne anonimuse?

ĐORĐIĆ: Ne smara me, mislim da ne treba zazirati od ljudi. Smaraju me natpisi poput “deset tipova koje trebate izbaciti iz prijatelja”. Svi bi se nekoga riješili, niko neće da se smara, da odgovara na provokacije. Provocira onaj ko je željan interakcije. Internet je zato tu i ljudi treba da komuniciraju i uče jedni od drugih. Nekad podučavaš, nekad si učenik. Mnogima sujeta stoji na putu, ali tako je i u učionicama, na radnim mjestima, u porodici…na internetu se samo lakše izražava. Pritom, ljudi iz huje hitrije pišu pa više i napišu, dok ljudi koji promišljaju dugo, nekad predugo vagaju svaku riječ, pa ne napišu ništa. Onda se stiče dojam da je jednih više nego drugih. Treba biti aktivan i ne biti perfekcionista. Virtuelna stvarnost se ispisuje svakog dana i javno mnjenje se doslovno preselilo u taj svijet. Sujeta i zajedljivost nisu sve što internet treba da pamti i ljudi da čitaju.

INTERVIEW.BA: Čime ste najviše inspirirani u zemlji u kojoj su jedine zvijezde političari, a politika prisutna u zraku, vodi i tlu?

ĐORĐIĆ: Životom. Na mom nebu zvijezde nisu političari. Oni su više kao izdajničke kapi krvi na čaršafu poslije prve bračne noći. Kad se ovaj prostor zauzme i razdjeviči, na ovakve kapi krvari. Svi su se običaji izvodili, pa se sladio i kum, i rođak, i komšija, i onaj mali iz pekare. Iza svakog je ostala po jedna mala kap krvi, jedan političar. Evo me inspirisaše za ovaj prizor.

Zapravo, oni su mi glavna inspiracija, njihov učinak.

Fascinira me kako funkcioniše život u Bosni i Hercegovini i regionu. Nemoguć društveno-politički kontekst sa jedne strane, a pravi geografski i kulturološki raj sa druge strane. Kako uživati u slatkim sokovima a da te troglavi medo ne zakači šapom, eto to me inspiriše.

INTERVIEW.BA: Vi ste freelancer, radite kao prevoditeljica od kuće, dok ste na godišnjem odmoru negdje na moru. Da li biste tu “svoju slobodu” mijenjali za kancelariju?

ĐORĐIĆ: Za neke je to sloboda, a ja zapravo živim u kancelariji s tim što mi je kancelarija čitav svijet – tačnije, sva mjesta sa strujom i internetom. Sav posao završavam preko računara, pa je moje fizičko tijelo slobodno. Mogu biti bilo gdje, sve dok sam mentalno na poslu. Zato sam prije četiri godine odselila iz grada. Bila sam željna prirode i zelenila. Htjela sam da kad zatvorim laptop da ulazim u svoj voćnjak umjesto u pretrpan tramvaj, na primjer. Htjela sam da u pauzama u prevođenju od sat ili dva mogu da legnem na plažu umjesto ispred televizora. Nove tehnologije to omogućavaju, i biće sve više ljudi koji žive na više mjesta, kao ja. To je novi koncept življenja i svako je na neki način pionir i kreira svoja pravila. 

INTERVIEW.BA: S druge strane, rođeni ste u Sarajevu. Sticajem okolnosti i dešavanja 90-ih, školovali ste se u Crnoj Gori, a živite u malom mjestu pored Bijeljine. Periodično ukazujete na prednosti života na selu koji ne biste mijenjali za grad. Koje su to?

ĐORĐIĆ: Prvo treba reći kakvo je to tačno selo. Jer ima brdskih sela bez struje, vode i telefona, a ovo je pitomo ravničarsko, sa kablovskim internetom i svim prednostima infrastrukture. To je spoj prednosti života u gradu i komfora života u prirodi. Od dvorišta do centra Bijeljine vozim oko 12 minuta, koliko mi treba i od Hrasnog do Baščaršije. S tim što u Hrasnom nemam dvorište, psa, mačke, ovce, voćnjak … o osnovnom pravu na vodu i vazduh da i ne govorim.

INTERVIEW.BA: Više puta ste bili u Americi, zanimljivo da se uvijek vraćate kući. Šta je to što Vas ne privlači da napustite ove krajeve kad statistike govore da bi mnogi otišli da im se pruži prilika zbog egzistencije, političke situacije itd.?

ĐORĐIĆ: Amerika je veoma privlačna ako ima ono što tražiš, i veoma blijeda ako nema. To se ne odnosi samo na Ameriku. Ali ljudi odavde odlaze ne samo zato što ovdje ne bi mogli uspjeti, već što uopšte ne žele da se bakću. Ima i toga. Kad nećeš da se bakćeš sa rođenom zemljom, znači da ti je neko dobrano ogadio. Tako nam je ogadio i politiku. Gadi nam se da živimo, gadi nam se da mijenjamo, šta preostaje… Uvijek se vraćam jer ovdje još uvijek pronalazim više razloga da se divim nego da se zgražavam.

INTERVIEW.BA: Pored primarnog zanimanja prevođenja, vi ste  slikarica. Krenuli ste sa apstrakcijom, prirodom, i sad već radite portrete. Vodi li to ka ozbiljnijoj slikarskoj karijeri?

ĐORĐIĆ: Iskreno se nadam, učim i vježbam. To je teško uklopiti u stalna putovanja, slikanje je kabast hobi. Ipak, pruža veliko zadovoljstvo, a nešto se i proda. Ljudi vole umjetnost, pa i u pokušaju – otud valjda toliko kiča i šunda. O svojoj umjetnosti nemam mnogo da kažem, ali imam o kreativnosti. Čovjek treba da nađe kreativni ventil, kao dio redovne higijene duha. Ako treba, uvesti predmet “Bavljenje hobijem” u osnovne škole, rame uz rame sa vjeronaukom.

INTERVIEW.BA: Snježana Đorđić uređuje i enterijere svojih prijatelja. Znači Vaši prijatelji su prepoznali i tu Vašu kreativnu crtu i nerijetko Vam prepuštaju uređenje svoga doma?

ĐORĐIĆ: To zvuči previše ozbiljno, a dolazi sasvim spontano. Potucam se najveći dio života kao onaj prokletnik iz Jakšićevih stihova. Smjenjuju se stanovi, gradovi, stari namještaj i neko spajanje krajeva. U svakom prostoru sam pravila dom, aranžirala lampe, pravila radni kutak, pokušavajući da stvorim toplu atmosferu. Uvijek sa malo novca i puno improvizacije.

Veliki broj mojih prijatelja danas uređuje prostor – u žurbi, sa malo novca i puno improvizacije. Oni imaju potrebe, a ja imam ideje. Imam i radionicu i alat, znam kako postići neke stvari i tako se nađem u toj ulozi. Recimo, zanima me kako pomiriti tipičnu balkansku gradnju i aktuelne trendove poput američkog indastrijal fazona ili skandinavske jednostavnosti.

Utilitarista sam u duši, sve prvo mora biti praktično, pa tek onda lijepo. Ne namećem svoju estetiku, trudim se saznati šta vole ljudi kojima pomažem. Tako sam naučila neke stvari. Na primjer – ljudi često ne znaju šta žele, muškarci su skeptičniji, i bolje veliki sto u maloj sobi nego mali sto u velikoj sobi.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

ĐORĐIĆ: Možda da prvo utvrdimo šta znači žena u politici – biološki pol ili ženski princip?

Ako zamišljam Božu Vreću na toj slici, mogu li ga brojati kao ženu? Tu je i Ana Brnabić, tu je i Kolinda Grabar-Kitarović. Šta ako zamislim nekog poput njih, nenašminkanu homoseksualnu Anu ili prenašminkanu desničarsku zečicu što iz haljine ide pravo u uniformu – jesu li to,  politički, žene – ili prerušeni muškarci? Ko čini više za feminizam, Ana, Kolinda, ili Božo (oprostiće što ga uzimam za primjer)?

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

ĐORĐIĆ: Jednu ženu sa sela. Pametnu, marljivu i sposobnu ženu, da je dobar vozač i da ima najmanje dvoje djece. Prednost bih dala onima koje brinu o svojim ili partnerovim roditeljima.

Jednu ženu iz radničke porodice koja je bar deset godina radila kao državni službenik na šalteru. Jednu ženu čiji je deda imao fakultet. Ženu koja je vidjela svijeta, koja je samostalna, sofisticirana i koja govori bar tri strana jezika. 

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

ĐORĐIĆ: Mogu samo reći zašto glasati za ženski princip. Potreban nam je princip mirotvorca, hraniteljice, strane koja neće da rađa topovsko meso. Potreban nam je princip koji čuva slabe i nemoćne.Taj princip može doći na scenu i u vidu muškarca, dakle vagina nije presudna. Ako se bude insistiralo na ženama u politici bez udubljivanja u šta to tačno znači, bojim se da ćemo dobiti isto što i sa feminizmom i anarhijom – pogrešno shvaćena forma će zagušiti dobru i neshvaćenu suštinu. Zato treba aktuelizirati pitanje: šta je feminizam – žena po svaku cijenu, ili uvjerenje da i muškarac može uraditi pravu stvar? I muškarac, i transrodna osoba, i Kinez i paraplegičar.

KAKO PROMIJENITI MUŠKU POLITIKU?

Fenomen ženskog uticaja na politiku je tako slojevit i raznovrstan da, evo, danas imamo globalni hit od minimalističkog pristupa ulozi prve dame Amerike gdje više nismo sigurni je li ona nijema žrtva ili tihi terminator. Načini da se promijeni “muški” politički diskurs su mnogobrojni, kad postoji jasna volja. Pitanje je postoji li u društvima kao što je naše. Koliko se žene pomažu, a koliko nadmeću i jesu li uopšte biološki i sociološki predisponirane da održavaju matrijarhat i njeguju zajedništvo. Drugim riječima, dominira li patrijarhat zato što su muškarci jači i nedodirljivi ili zato što ga i žene podržavaju?

Kad se dokazujemo, kome se više dokazujemo, majci ili ocu? Gdje je u bivšoj Jugoslaviji najjači kult majke – u Crnoj Gori. Tamo će muškarca koji ne zna “pritegnut” svoju ženu prije nalupat rođena majka nego otac. Uostalom, zašto je Gadafi birao žene za tjelohranitelje? Dakle, i to je ženski princip. Šta tačno želimo kad (ne) želimo žene u politici? Da ne bih završila pitanjem, reći ću ovo – političku postavku uglavnom posmatram kao posljedicu, ne uzrok. Društvo svakako sazrijeva i svaka promjena iznutra će doći kad joj bude vrijeme.  U međuvremenu, čovjek može da živi po svojim principima bez obzira na politiku društva čiji je dio, a ta je sloboda neotuđiva baš zato što može da promijeni svijet. 

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

5 pitanja za Žanu Alpezu: Poruka svim mladima – ne odustajte!

Gruđanka Žana Alpeza do sada na svojoj strani nije imala ništa osim jake volje. Bez štele, članova porodice na istaknutim pozicijama i u strankama, bez bilo kakve podrške, odlučila je stvoriti posao. Nakon što je jedna njena poslovna ideja 2012. dobila nagradu, stvari su se izmijenile. Do toga da danas u svom gradu vodi Udrugu “Pravi put” kojom želi mijenjati socijalnu i ekonomsku sliku naše zemlje. Kako izgleda pisati svoju priču vlastitim rukama, Žana objašnjava u našoj rubrici “5 pitanja za…”.

 

BUDI ORIGINALAN, BUDI SVOJ “Uopće ne razmišljam o tom kako društvo razmišlja, bitno mi je kako ja gledam na to na koji način se mogu unaprijediti, naučiti više, upoznati više ljudi, donijeti nove ideje, stvarati prilike… Znači, istina, možda treba duže vremena da se netko prepozna u novoj ideji, inovaciji, poslu ili bilo čemu drugome, ali ja mogu reći da sam jako zadovoljna”.

INTERVIEW.BA: Vaše udruženje je simboličnog naziva “Pravi put”. Prava ste, dakle, osoba koja nam može reći šta je pravi put u ovoj BiH?

ALPEZA: Tako je, Udruga “Pravi Put” zaista ima simboličan naziv. Ne bih rekla da sam prava osoba koja će reći što je pravi put u BiH. Međutim, ja kažem ima nekoliko “pravih puteva” koje nas vode kroz život. Počevši od ranog djetinjstva gdje kroz individualizaciju sebe kao ličnosti poprimamo ono što nam roditelji daju, ono što naučimo u školi, kao adolescenti pa poslije kao odrasli kroz društvo itd. 

Ne misleći samo na bh. društvo već, mogu reći, na “nametnutu globalizaciju” ili nametnuti “materijalistički, takmičarski poziv”, izgubili smo mnogo vrijednih i kvalitetnih vrlina, staloženost bi trebala biti odraz razumnih koji će shvatiti svaku situaciju. Nažalost, činjenica je da je bh. država još daleko od uređene socijalne, ekonomske itd., ali svi mi trebamo u društvo donositi pozitivnost, prilike, ideje,hrabrost, sinergiju mladih snaga, iskoristiti mogućnosti potencijala kao države koja nam nudi.

Ogroman je troskok u posljednjih 25 i više godina u ovoj državi i regiji od ratnog perioda, poslijeratnog itd., tako da su oni koji su na određenim pozicijama, bilo političkim ili drugima, dosegnuli iznenadni “uspjeh”, a očito je da ćemo mi kao bh. društvo to osjećati dugotrajno i teško.

Pozvat ću se na riječi meni osobno najdražeg akademika sa ovih prostora, profesora Vladetu Jerotića koji kaže:”Čovjek kroz život ili biva bolji ili gori”…što se dešava sa nama ako smo ostali zarobljeni u sjenki materijalizma, ispraznosti, dokazivajući se na pogrešne načine, ne radeći na sebi, štete prvo sebi, svojim bližima i čitavom društvu. Čovjek mora početi mijenjati sebe te svojim primjerom možemo raditi dobro. Mogu reći da je puno stavki koje vode ka disharmoniji ovoga društva, od političkih, ekonomskih, obrazovnih, religijskih itd.

INTERVIEW.BA: Kao nezaposlena žena konkurirali ste na više konkursa za poticaje i polako izgradili sopstveni posao, čak osnovali i organizaciju koja pomaže drugima. Zašto niste tražili “štelu” i posao u nekoj od javnih institucija? 

ALPEZA: Moram reći da ste me nasmijali, hvala Vam na ovome pitanju. Da, tako je, tražila sam posao i kada sam bila uposlena u kompaniji koja je sve dublje i dublje tonula u probleme iz kojih se, nažalost, nije izvukla. Tako da sam u tome periodu konstantno tražila, pratila, obilazila kompanije tražeći posao sa CV-jem u rukama i sa svojim iskustvom i znanjem, no znate već koje su najučestalije riječi poslodavaca “javit ću vam se”…koliko sam puta to samo čula, no vrijeme učini svoje pa sam to prekrižila jer znači “nema ništa od toga”. Ali pošto sam ja i po prirodi mnogo, mogu se usuditi reći, ustrajna, nisam se lako predavala, jednostavno sam znala da neću odustati.

Ja potječem iz obitelji koja živi u ruralnom području, znači mjestu Ledinac između Gruda i Širokog Brijega, moja obitelj je radnička obitelj, pokojna majka je kao mnogo mlada oboljela od teške autoimune bolesti, borili smo se na razne načine … I tako, nakon što smo izgubili posao, počela sam aplicirati kao individua za projektne prijedloge na otvorene javne pozive i 2012. sam primila nagradu za jednu od najboljih ženskih ideja u biznisu i nekako je krenulo od toga.

Htjela bih poručiti svim mladima, onima koji traže posao, da ne odustaju. Što želim poručiti, često čujem da se ljudi razočaraju, nemaju više snage niti zvati, dolaziti. Jednostavno morate, to je vaše pravo i nema odustajanja, jednom mora doći promjena. 

INTERVIEW.BA: U Hercegovini je malo nevladinih organizacija. Hercegovci ne vjeruju NVO-ima ili nemaju potrebu za ovom vrstom organiziranja?

ALPEZA: Pa ne bih rekla da ih je malo, to su podaci koji se mogu naći na stranici Ministarstva pravosuđa i Uprave ZZH, gdje imate uvid koliko je udruga u ovome dijelu Županije. Pošto mi radimo na području čitave BiH, mi smo se registrirali zbog rada i aktivnosti u Ministarstvu pravde BiH. Ono što mogu reći, ostvarili smo dobru suradnju sa par udruga iz susjednih gradova te smo imali i zajednički socijalni projekat.

INTERVIEW.BA: Živimo u izuzetno patrijarhalnom, muškom društvu. Kako ovo društvo tretira ženu koja dobija nagrade (Dobro za filantropiju), širi poslovnu mrežu i općenito uspijeva?

ALPEZA: Da, zamislimo na trenutak da vlada “matrijarhat” kako bi to izgledalo…nedavno sam čitala o vladavini matrijarhata u jednome dijelu Himalaja prema Kini (pleme Mosuo) i sve super funkcionira, kažu da ti narodi i mnogo duže žive. Ali vratimo se u stvarnost. Da, tako je, vlada patrijarhalno društvo, gdje imamo dobrih i lošijih stavki. Ekonomsko potiskivanje žene ogleda se u njenoj zavisnosti od muža i njegovih primanja, u slučajevima gdje su žene nezaposlene. Kod zaposlenih žena često se dešava da su slabije plaćene od muškaraca za isti posao koji obavljaju.

Žene su često i rezervna radna snaga jer čine većinu među nezaposlenima. U nerazvijenim zemljama žene su podvrgnute višestrukoj eksploataciji (teški poslovi, dužina radnog vremena, slabo plaćen posao). Sve je češća pojava ponižavanja žena na radnom mjestu, pritisci i zlostavljanje.

Danas je sve češća “upotreba” žena od strane kompanija i agencija kao sredstva za sticanje bogatstva i profita (šoubiznis, reklamne svrhe, manekenstvo, sport). Menadžment je jedno od mjesta gdje se ostvaruje muška dominacija, poznati i uspješni menadžeri su uglavnom muškarci i oni “čuvaju” taj prostor za sebe.

Imamo i drugih primjera, od političkih, obrazovnih itd., ali smatram da su i žene te koje bi mogle više raditi na tim promjenama, koliko njih to hoće, želi, da li su zadovoljne trenutnom situacijom sve je od individue do individue. Uopće ne razmišljam o tom kako društvo razmišlja, bitno mi je kako ja gledam na to na koji način se mogu unaprijediti, naučiti više, upoznati više ljudi, donijeti nove ideje, stvarati prilike… Znači, istina, možda treba duže vremena da se netko prepozna u novoj ideji, inovaciji, poslu ili bilo čemu drugome, ali ja mogu reći da sam jako zadovoljna.

INTERVIEW.BA: Kriza u BiH je čini se sve dublja i sveobuhvatnija. Kao poduzetnica, koje korake vidite kao one koji bi mogli pomoći da se društvo izvuče sa dna? Nabrojite bar tri konkretna početna koraka?

ALPEZA: Teško pitanje…  Udruga i Socijalno poduzetništvo MILA od početka godine surađuju sa Virtualnim ženskim poduzetničkim inkubatorom Zagreb, čija je voditeljica gđa Sanela Dropulić, sa kolegicom Ivanom Radić, izdala knjigu pod nazivom “Ja (ne) mogu biti poduzetnica” koja donosi bezbroj dobrih savjeta i ideja. I u toj knjizi se navodi da su poduzetnice te koje kreću sa idejom, noćima ne spavaju, koje će se uhvatiti u koštac sa svim izazovima i iz njih naučiti nešto, izaći ustrajnije.

Prvo, teško mi je sagledati ovaj naziv “poduzetnice”. Za sebe mogu reći da sam osoba koja puno radi, uz mnogo odricanja, mnogo nadograđivanja, prilagodbe na razne novonastale situacije, te mnogo drugoga. 

U prvome pitanju sam navela nekoliko stavki koje svaki dan utječu na naše stanje u državi, to su politička nestabilnost, odsustvo pravne države, loše stanje ekonomije, visok stepen siromaštva …

KAKO POKRENUTI BiH

Pošto nisam ekonomski stručnjak da bih mogla navesti korake koji bi BiH izvukli s dna, navest ću neke, osobno smatram, činjenice koje bi pomogle da svi bolje živimo. Za poboljšanje poslovne klime trebalo bi: smanjiti poresko opterećenje, više raditi na dolasku stranih investitora u BiH, (iz iskustva znam da raditi kod strane kompanije donosi mnogo znanja, ideja, poboljšanja …), razvijati ljudski kapital, pronaći, i možda ono najvažnije, uskladiti političku komunikaciju zajedničkog dogovora za dobrobit bh. građana.

VIDEO Anders Hagelberg: Ostvarivanje ravnopravnosti spolova je prioritet za BiH

Anders Hagelberg u BiH predstavlja zemlju koja je prva u svijetu predstavila prvu feminističku vladu i isto takvu vanjsku politiku koja promovira razvoj i prava žena. Kraljevina Švedska je mnogima danas uzor, a ambasador Hagelberg objašnjava kako naša zemlja, kao i druge u Evropi i svijetu mogu slijediti njen primjer.

Ambasador Hagelberg naglašava da je ostvarivanje ravnopravnosti spolova jedna od obaveza BiH na evropskom putu i važan temelj EU, iako situacija niti u jednoj članici nije savršena. Ako potencijal više od 50% stanovništva u današnje vrijeme nije iskorišten, to se može se nazvati lošim upravljanjem društvom, kaže on za interview.ba Intervju sa ambasadorom Hagelbergom pogledajte na sljedećem linku ili na naslovnici interview.ba 

Ivica Đikić: Srebrenica je najvažnija tema našeg doba

Ivica Đikić je novinar i urednik tjednika Novosti, koji izlazi u Hrvatskoj. Nekadašnji je suradnik kultnog splitskog tjednika Feral Tribune. Osim po novinarskom, Đikić je poznat i po iznimnom književnom djelu. Njegov posljednji roman “Beara” istovremeno je dokumentarna priča, rekonstrukcija genocida u Srebrenici, ali i vrlo hrabra potraga za motivacijom.

GENOCID KAO POSAO “Beara nije bio neuračunljivi manijak i privatno zainteresirani osvetnik: njemu je genocid bio posao prema kojem je osjećao odgovornost veću nego prema ljudskosti, moralu i zdravom razumu”

INTERVIEW.BA: Vaš roman Beara jedan je od rijetkih koji se ne svodi na opis zločina, nego pokušava ući u motivaciju. Koliko je bilo teško doći do toga?

ĐIKIĆ: Po mom mišljenju, jedno od ključnih mjesta u pisanju književnosti, i točka koja dijeli književnost od novinarstva i historiografije, jeste doći, odnosno pokušati doći do onoga što pokreće likove da čine ono što čine, ili što ih motivira da se ne pokreću ni u kojem smjeru. Ne vjerujem u književnost koja isporučuje decidirane i konkretne odgovore kad je u pitanju motivacija likova ili bilo što drugo: vjerujem da je književnost kompleksna umjetnička i intelektualna potraga za odgovorima. Književnost nije ispisivanje dijagnoza, recepata ili presuda: književna sredstva su suptilnija, traže razmišljanje čitatelja i prodiru u srž dublje nego što to mogu dijagnoze i sudske presude.

INTERVIEW.BA: Kako ste se odlučili na pisanje Beare s obzirom na ukupan društveni kontekst u bivšoj Jugoslaviji?

ĐIKIĆ: Nisam se obazirao na aktualni društveni i politički kontekst; uostalom, ovaj roman nastajao je desetak godina. Srebrenica je, po mom uvjerenju i po mom shvaćanju svijeta i života, najvažnija tema našeg doba, naročito za nas koji živimo ovdje.

Kakav god bio društveni i politički kontekst, genocid nad srebreničkim Bošnjacima dovijeka će stršiti nad ovim prostorom kao opomena što su obični ljudi spremni učiniti kad se za to stvore odgovarajuće političke, ideološke i društvene okolnosti.

A srpsko političko i vojno rukovodstvo godinama je stvaralo pretpostavke da se dogodi genocid, odnosno da dovoljna količina ljudi na jednom prostoru provede višednevno masovno ubijanje te da još veća količina ljudi na istom prostoru podrži ubijanje ili da samo okrene glavu na drugu stranu.

INTERVIEW.BA: Šta mislite o kritikama da ste genocidu dali ljudsko lice?

ĐIKIĆ: Mislim da ljudi koji potpisuju takve kritike, a radi se o ljudima s nacionalističke i šovinističke desnice u Hrvatskoj, naprosto nisu pročitali moju knjigu, već su pročitali samo neke moje intervjue povodom Beare i tendenciozno izvadili samo ono što im se uklapalo u unaprijed postavljenu tezu da opravdavam zločin i zločince. Jer što bi mogao drugo netko tko je radio u Feralu i tko je posljednjih nekoliko godina zaposlen u Novostima, tjedniku Srpskog narodnog vijeća. Ja sam genocidu pokušao dati ime i prezime, odnosno imena i prezimena, jer genocid nije učinila neka viša sila ili neko više neidentificirano Zlo: genocid su počinili konkretni ljudi koji u najvećem broju slučajeva u svom dotadašnjem životu nisu pokazivali da su patološki ubojice i kriminalci. 

INTERVIEW.BA: Je li u pisanju ovakvog romana bilo teško održati balans između fikcije i fakcije?

ĐIKIĆ: Teško se, prije svega, bilo odlučiti između fikcije i dokumentarizma u pisanju o srebreničkom genocidu. Dugo mi je trebalo da shvatim da faktografiju trebam izložiti kao da je riječ o fikciji, ispripovijedati jednu priču kao roman a da sve bude precizno, točno i konkretno, kao što je bilo u stvarnosti. Kad sam došao do toga, sve drugo bilo je mnogo lakše, uključujući izbjegavanje brojnih skliskih točaka, a tu ponajprije mislim na rizik od skretanja u patetiku i moraliziranje, kao i na opasnost da se lako naruše unutrašnja logika i dosljednost književnog postupka.

Ono što je najviše romaneskno u Beari jest ono što se na prvi pogled najteže vidi i što, zapravo, ne treba da se vidi: to je ritam pripovijedanja, dramaturgija svedena na elementarno, to jest na približavanje glavnom liku i na, veće ili manje, udaljavanje od njega, udaljavanje da bismo vidjeli kontekst i da bismo osjetili atmosferu u kojoj glavni lik, kapetan bojnog broda Ljubiša Beara, u svojoj pedeset i šestoj godini, postaje organizator i predvodnik najvećeg etnički motiviranog masovnog ubijanja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

INTERVIEW.BA: U romanu je dominantna veza između zločinca i ideologije. Može li se zločinstvo svesti isključivo na ideologiju i kako gledate na to iz vašeg novinarskog iskustva?

ĐIKIĆ: Srebrenički genocid toliko je kardinalan događaj da ga, po meni, nije moguće objasniti isključivo ideološkom zaluđenošću zločinaca, naročito kad je riječ o postupcima generala Mladića, ali velikosrpska ideologija podarila je nužni okvir, ili više opravdanje, za manifestaciju zločinačkih sklonosti, koje su čučale u mnogim ljudima. Isto tako, to je bio okvir i da mnogi koji nisu patološki ubojice i zločinci pristanu sudjelovati u ubijanju i drugim segmentima genocida ili da ne pružaju otpor onome što se događa pred njihovim očima.

Ideologija i sistematski širena mržnja dale su “viši smisao” pokolju: da bi uspjeli pobiti osam tisuća zarobljenika i civila u četiri dana, ljudi poput Beare trebali su osjećaj da čine nešto u interesu nacije i politike, da obavljaju posao koji se mora obaviti, trebali su osjećaj da će ih kolektivitet, u čije ime ubijaju, zaštititi i nagraditi nakon što sve bude gotovo.

Beara nije bio neuračunljivi manijak i privatno zainteresirani osvetnik: njemu je genocid bio posao prema kojem je osjećao odgovornost veću nego prema ljudskosti, moralu i zdravom razumu.

(Prvi put objavljeno 11.jula, 2017)

Amer Tikveša: Svi u sebi imamo taj spoj kontradiktornosti

Amer Tikveša je profesor književnosti naroda BiH sa završenom Visokom školom novinarstva Mediaplan i s titulom magistra iz oblasti rodnih studija. U njegovoj profesionalnoj biografiji preovladava rad u prosvjeti, novinarstvu te u nevladinom sektoru na polju izgradnje mira i afirmacije građanske hrabrosti. Urednik je časopisa za pravednije obrazovanje „Školegijum“, autor nedavno objavljene knjige „Taxi priče“, kolumnista i novinar. Za interview.ba govori upravo o svojim nastojanjima da BiH učini pravednijim i normalnijim mjestom za život.

ONO ŠTO RADIM MORA BITI DOBRO „Ja vjerujem da to što radim mora biti dobro, da mora imati potvdu ljudi čije mišljenje cijenim, da se mora svidjeti određenom broju ljudi. Nebitno je koliki je to broj ljudi, samo da mi znaju jasno odgovoriti zašto im se to sviđa i onda je moja ambicija definitivno ispunjena. Ja to mogu zaokružiti i staviti u neki svoj interni CV koji samo ja znam kada se preispitujem: šta si ti u životu uradio“.

INTERVIEW.BA: Za početak nam reci nešto više o tvojim kolumnama koje pišeš za www.prometej.ba – tumačiš i analiziraš pjesme koje su se pojavile na „nosačima zvuka“ a koje smatraš poezijom?

TIKVEŠA: Volim tumačiti poeziju. Tumačenje također smatram umjetnošću. Virtuoznošću misli koje treba jezički uobličiti na neki upečatljiv, dojmljiv način sugestivan jednako kao što i sama pjesma može biti sugestivna. Da u čovjeku osvijesti ono što on na neki način osjeća ali ne artikuliše dovoljno jasno i uvijek mu je pjesma u nekoj magli. Sviđa mu se a ne zna zašto mu se sviđa. Onda se kaže važno je osjećati nije važno razumijeti. Ali to što osjećaš može razum odvesti na neki pogrešan put. Definitivno te emocije i razum, po meni, su povezani. I jedno i drugo treba da budu u saglasju kada je u pitanju tumačenje bilo čega. Dakle, ne možemo u životu impulsivno reagovati. Zato to volim da radim i to se „vuče“ još od djetinjstva. Mislio sam da sam u tome usamljen, ali sam onda kroz studije književnosti kroz predavanja profesora Marka Vešovića, gdje on to radi na poetskim klasicima, vidio da postoje ljudi koji to rade.

Vremenom se ukazala i mogućnost  da se u tom javno okušam, kroz medije. I u konačnici želim napraviti knjigu, gdje će čitaocima biti data pjesma ali i moje tumačenje. To će biti svojevrsna teorija književnosti, primijenjena na pjesmama koje su bile masovno popularne na prostorima koje danas zovemo regija. Navešću samo neke, poput Rundeka, Balaševića … to su masovno popularni pjesnici iako je opšte uvriježen stav da je poezija marginalan žanr. Tu se javlja konflikt između uvriježenog mišljenja i realnosti iz razloga što se te pjesme ne doživljavaju kao poezija. Ja im želim dati taj kredibilitet.

INTERVIEW.BA: Balašević, Rundek, Zabranjeno pušenje … ko je još u razmatranju da bude uvršten u knjigu?

TIKEVŠA: Riblja čorba, Arsen Dedić i neki pjesnici koji se nisu pojavili kao muzičari ali su kotirali kao estradni  pjesnici (pa da malo razbijem i taj mit), tipa Vlade Dijaka. Onda, zanimljive su mi neke kratke forme ljudi koji nisu uspjeli napraviti neku značajnu pjesmu, u tekstualnom smislu kompletnu. Recimo Satan Panonski koji piše trostihe, izvanredne, a koji formom nisu haiku, nemaju 5 -7 – 5 slogova, ali su vrckave, imaju dobre poente. Ili grupa „Paraf“ iz Rijeke. Dalje ću vidjeti, nemam još jasnu sliku ali moram pretražiti recimo Bajagu.

INTERVIEW.BA: Slobodan Đurasović Đuras? Ako ni zbog čega ono zbog tvoje i moje žene čiji je on profesor bio a koje su njegovi veliki fanovi.

TIKVEŠA: On je to dosta radio komercijalno. Na trenutke ti se čini da se zezao, recimo pišući „Apsolutno moj si broj, genijalan mi smo spoj …“. Pisao je to sa sviješću da to ne bude poezija, imao je već u sebi formiran stav zanatlije, tekstopisca.

INTERVIEW.BA: Pa gdje onda svrstavaš Arsena Dedića? Zar on nije pjesnik?

TIKVEŠA: Oko njega se dvoumim. Za njega je zanimljivo što su njegove pjesme koje je otpjevao mnogo bolje nego neke koje je objavio samo u zbirkama. Pa u tom smislu, želim da se pokaže da neko kome je vokaciju teško odrediti jer je i muzičar i pjesnik, u poeziji je jači kada je treba plasirati preko muzike.

INTERVIEW.BA: Zanimljivo je da tumačenja pjevane poezije nema do sada u obliku u kojem ga ti danas nudiš. Ona nisu zapravo klasična kritika pjesme, već jedan sasvim drugačiji način koji dosad nisam vidio.

TIKVEŠA: Ne isključujem druga tumačenja, samo se trudim da budem uvjerljiviji od drugih. Međutim, trenutno nema drugih koji na ovaj način obrađuju pjesme. Obično su to samo usmene analize, uglavnom fanova, ali ja još nisam naišao na pisane tragove. Tu i tamo se neko dotakne pišući neku kolumnu o nekom bendu, autoru ili samoj pjesmi ali obično nema analitičnosti u tom promišljanju.

INTERVIEW.BA: Pored ovog posla uređuješ magazin za pravednije obrazovanje. Šta je danas sa svrhom obrazovanja, a to je kritičko promišljanje, analiza i neprestano istraživanje?

TIKVEŠA: S obrazovanjem imamo jedan drugi problem. Ono je institucionalizirano i bez obzira na tvoju dobru volju, želju, znanje, ako nisi dio institucije ti to ne možeš u njemu primijeniti ni na koji način. Moraš osvijestiti  institucije, ubijediti ih da je tvoj stav ispravan i da bi trebale da djeluju u tom smjeru. Institucije se, na žalost, kod nas ne vode čisto humanističkim motivima i interesima, već političkim. Mi možemo pisati o tome uvijek konsultujući i njihovo mišljenje jer je to novinarski rad i moraš provjeriti sve o čemu pišeš. Ali pitanje uticaja je ono što je razočaravajuće u tom poslu. Ovaj novinarski posao je obavezujući. On želi da nekoga obaveže da nešto ili nekoga u društvu promijeni. Ako ja pišem o tome da je obrazovanje loše i da želim da se ono promijeni, ja na neki način obavezujem Ministarstvo da to sprovede. A u principu su novinari nemoćni da to urade.

INTERVIEW.BA: Tvoja nedavno objavljena knjiga „Taxi priče“ na izvjestan način govore o svemu ovome. „Na prvu“ se čini kao vrlo pitka i zabavna literatura ali zapravo govore mnogo više nego, usudio bih se reći, i stručne knjige. Taksisti su, po meni, „nervni sistem“ jednog grada i čini mi se da su razgovori sa njima upravo najbolja analiza stanja društva i države.

TIKVEŠA: Nekad može djelovati potcjenjivački ukoliko čovjek ima visoke literarne ambicije da se plasira u neke klasike. Pitke su, slutim da će imati veliku čitanost, mislim da će imati i svoja proširena izdanja a i teži svom stalnom nastavljanju. Jer taksista će uvijek biti i dok sam živ, koristiću se taxijem. Sad sam i uhodan pa imam i neku potrebu i želju da sa tim nastavim, a pojavile su se i reakcije taksista čije bi priče želio da uvrstim u neku buduću knjigu. Volio bih da se čitaoci zadube i da zaista u tim ljudima vide neke relevantne faktore naše svakodnevnice, da ono što oni pričaju ima istine i da o tome vrijedi razmisliti. I da iskoristim pa da uporedim to sa tumačenjem poezije

INTERVIEW.BA: Način na koji te ja posmatram pokazuje mi kontradiktornost tvog fizičkog izgleda i onoga što nastaje kao proizvod tvoga rada u svakom segmentu. Naravno, govorim o stereotipu: veliki, proćelavi čovjek s bradom koji analizira poeziju i bavi se problemima u obrazovanju. Analizirajući suštinu onoga o čemu pišeš i govoriš, na kraju često imam utisak kao da si mi opalio šamarčinu.

TIKVEŠA: Hvala ti na tome jer nisam tako percipirao sebe. Svi u sebi imamo taj spoj kontradiktornosti. To je dobra strana novinarskog posla koja je mene naučila da ljude nikada ne posmatram u skladu sa njihovom pojavnošću kao ni sa prvim ali ni sa desetim njihovim istupom prema meni dok svaki aspekt njihove ličnosti ne propitam, dok ne donesem neki konačan sud. Ono zbog čega sam krenuo u to je riječ koju ja zaista vrlo rijetko upotrebljavam, jer joj pripisujem jedno stereotipno značenje koje je čini nemogućom, a to je LJUBAV – koja za mene znači nešto neupitno i bezuslovno.

Pisanje i zanimanje za te stvari je za mene neupitno, ono se nekada ne manifestuje javno, nekad se  godinama tim ne bavim jer me muče egzistencijalni problemi pa zbog njih moram nešto raditi, ali to je nešto što je meni imanentno, što stalno tinja u meni, što dok, na primjer, nosim smeće da bacim ja razmišljam šta je neko htio reći, nešto što može umrijeti samo sa mnom. To je motiv da se tim bavim. A konačne ambicije nema. Ja vjerujem da to što radim mora biti dobro, da mora imati potvrdu ljudi čije mišljenje cijenim, da se mora svidjeti određenom broju ljudi. Nebitno je koliki je to broj ljudi, samo da mi znaju jasno odgovoriti zašto im se to sviđa i onda je moja ambicija definitivno ispunjena. Ja to mogu zaokružiti i staviti u neki svoj interni CV koji samo ja znam kada se preispitujem šta si ti u životu uradio.

PREPOZNAJTE ABIDA, IBRU, FIKRETU

Pjesme Zabranjenog pušenja se čine kao neozbiljne. „Abide reci nam de…“ „Ibro dirka naš“ sve su to pjesme koje nas tjeraju na smijeh a u principu su beskrajno duboke i traže našu identifikaciju, svako od nas bi trebao u sebi da prepozna i Abida i Ibru, Fikretu i da sagleda funkcionisanje svijeta iz njihove perspektive i da poželi da učini da svijet iz njihove perspektive bude da bolje. S jedne strane mi to ne smeta jer tako mora biti, a s druge strane bih želio razbiti tu predrasudu da nešto što je kratko, zabavno i duhovito nužno nije i plitko.“

Dino Alagić: Pobunjen čovjek je jadan i velik

Dvadesetdevetogodišnji Dino Alagić iz Zenice je relativno nepoznato ime na domaćoj umjetničkoj sceni. Studirao je književnost u Sarajevu, a odlučio je da se posveti multimedijalnoj umjetnosti kroz propitivanje vrijednosti modernog društva. O tome govori njegov prvi video uradak pod nazivom „Ljudi sa granice“ koji je istovremeno i najava istoimenog albuma koji će sam sebe finansirati. Ovaj spoj muzike i književnosti kroz video formu nastao je kao ideja prije četiri godine, a danas dobija svoj oblik. O kakvom se talentu radi govori činjenica da je Dino sav materijal komponovao, pisao, svirao, snimao audio i video, montirao, miksao i uradio finalnu produkciju.

PRIČA O LJUDIMA SA MARGINE „U najširem smislu to je pokušaj da artikuliram propitivanje identiteta dualne prirode čovjeka i vječitog balansiranja između više krajnosti, antagonizama koji se spajaju u onoj graničnoj tački odnosno u svakom od nas koji smo na neki način svojom voljom ili silom prilika izbačeni i gurnuti na marginu. Koji se ne daju uhvatiti u bilo kakvu vrstu kategorizacije i klišea“.

INTERVIEW.BA: Šta je „Middle Way Project“ i šta je osnovna ideja za ovaj rekao bih vrlo specifičan i originalan izričaj? Koliko on zapravo ima veze sa tvoje dvije ljubavi, književnošću i muzikom ? 

ALAGIĆ: „Middle Way Project“ je samostalni, samofinansirajući multimedijalni album. Projekat je u potpunosti autorski u svakom smislu jer sam ja komponovao, pisao, svirao, radio, audio i video snimanja. Montirao, miksao i uradio finalnu produkciju. Kao ideja je nastao prije četiri godine a tek nedavno sam objavio prvi song video „Ljudi sa granice“ koja otvara istoimeni album koji objedinjuje teme koje će pojedinačno biti prikazane u ostalih devet kompozicija. Krajem ljeta trebala bi da se pojavi pjesma „Hermafrodit“, koja govori o žensko-muškom principu u svakom čovjeku i problemima feminizma i LGBT-a. Realizaciju kompletnog albuma sam planirao do početka iduće godine.

Moja osnovna kreativna preokupacija je pokušaj da spojim muziku i književnost u medij u kojem ću izraziti sebe i svoj doživljaj okoline i svijeta u kojem živim.  

Svirao sam u nekoliko lokalnih zeničkih sastava koji su na žalost prestajali sa radom uvijek u onom trenutku kada se trebalo početi raditi autorske projekte zbog čega sam ja i počeo da se bavim muzikom. Ovo je posebno teško pogotovo kada govorim o mom gradu gdje nemate podršku zajednice, lokalne vlasti , nemate Dom mladih, nemate adekvatne uslove, prostorije, opremu ni ljude sa kojima biste mogli stvarati. Kada nisam uspio da nađem podršku svojim idejama i namjerama, odlučio sam da radim sam. S jedne strane na žalost jer uživam u bendovskoj svirci i kreiranju muzike na taj način, a s druge strane na zadovoljstvo jer sam imao potpunu ličnu slobodu da izrazim svoju ideju.

INTERVIEW.BA: U vremenu u kojem su u sferi interesovanja medija pa samim tim i šire javnosti pjesme „lakih nota“ i tekstova koji zapravo ne govore ni o čemu, ti se odlučuješ za konceptualnu vrstu spoja književnog eseja, poezije i muzike koju sam komponuješ.

ALAGIĆ: Ta forma tog konceptualnog albuma me već dugo zanimala slušajući neke progresiv rock bendove  i to sam vidio kao odličnu formu gdje mogu da izrazim sve ono što sam čitao, slušao i što me je na neki način mučilo. Tako se polako ideja razvijala i polako sam je zaokruživao. Ono što se pokazalo kao olakšavajuća okolnost je upravo činjenica da radim potpuno samostalno.

U najširem smislu to je pokušaj da artikuliram propitivanje identiteta dualne prirode čovjeka i vječitog balansiranja između više krajnosti antagonizama koji se spajaju u onoj graničnoj tački odnosno u svakom od nas koji je na neki način svojom voljom ili silom prilika izbačen i gurnut na marginu. Koji se ne da uhvatiti u bilo kakvu vrstu kategorizacije i klišea.

INTERVIEW.BA: Očigledno je da smo natjerani na neprestano „nošenje“ sa različitim oblicima identiteta, koliko god nam oni nisu prioritet, ali okruženje i novoizgrađeni sistem nas praktički guraju, koliko god se mi tome opirali u određivanje i svrstavanje. Čitam li ja u spotu ali i tekstu pjesme pojam ogledala kao sinonim za taj (po meni) problem?

ALAGIĆ: Oni koji budu gledali prvi video, primjetiće da je osnovni kompozicioni motiv, motiv ogledala. On je zapravo ona tanka površina, ona nevidljiva linija u kojoj se spajaju dvije krajnosti ili obrnuto dvije krajnosti koje čine površinu ogledala a čiji govor slušamo u posljednjih sedam strofa pjesme „Ljudi sa granice“.

OGLEDALO

Na trgu spomenik množina od Ja

Bremeni gen dvorske lude

Stojim da gledano bude

Suvenir na trgu štono bijedno sja.

 

Na prodaju crveni molitvenik

Ljubav traže u rječniku

Nešto ima u zlobniku

Pobunjen čovjek jadan je i velik…“

INTERVIEW.BA: I da preduprijedimo eventualne dileme iz budućnosti „šta je pisac htio da kaže“, pa probaj na neki način definisati osnovnu ideju, sopstvene individualnosti i kreativnosti u kojoj očito uživaš uprkos svjesnosti da su danas u trendu generalizacije i kolektiviteti?

ALAGIĆ: Ono što želim zapravo je različitost od onoga što imamo priliku vidjeti i čuti a što je podređeno subkulturi žanra. Moj način izražaja svoj korijen ima u tom samom začetku ideje koja se rodila kao kulminacija svih tih energija i iskustava, koja se godinama sakupljala u meni. U nepodnošljivosti besmisla kojeg živimo i neprestanog propitivanja vlastitih identiteta. Identiteta nekoga ko je rođen i živi u BiH i zajedno sa njom podnosi njenu sudbinu. 

 

„Plačem prvim probudićeš oči

Nema lica nema pripovjedača

Šta je množina od Ja?“

 

Prvi multimedijalni uradak Dine Alagića možete pogledati na sljedećem linku.

Aldina Aganović: Ljude trebamo “ubijati” kulturom

Aldina Aganović je profesorica muzike iz Zenice, dirigentica, predsjednica Savjeta za kulturu političkog pokreta „Snage Centra“ Zenica. Nakon višegodišnjih nominacija, ove godine je povodom Dana Grada Zenice dobila priznanje – nagradu za rezultate postignute u oblasti odgojno-pedagoškog i kulturnog rada. Kakva je veza muzike, zagađenja, politike i koride u Čevljanovićima, pročitajte u intervjuu sa Aldinom…

ZAGAĐENJE ZRAKA I KVALITET GLASA „Kad je u pitanju poveznica zagađenja zraka i kvalitete glasa, spomenuću jednu stručnu činjenicu. Kada su prije išli u muzičku školu, djeca su pjesmice pjevali sasvim normalno u C – duru. Već godinama, djeca se rađaju sa spuštenim glasom, pjevaju u B i A duru. Eto koliko utiče to zagađenje.“

INTERVIEW.BA: Baviti se kulturom i klasičnom muzikom u vremenima u kojima dominira šund i turbo – folk nije jednostavno. Kako se suprotstavljate ovakvim trendovima?

AGANOVIĆ: Evo primjer…Koncert „Fiat Lux“ je održan u oktobru. Skupila sam osam magistara muzike,  mojih bivših učenika koji, naravno, nisu stalno zaposleni: Branko Mlikota (klarinet), Mirna Mlikota (flauta), Azra Plevljak (flauta), Ena Prutina (klavir) iz Sarajeva… Pitali su me „šta ćemo profesorice svirati? “ Ja sam rekla „nemojte svirati, ubijte ljude muzikom, ubijte ih kulturom.“ Tu su se našla djela Šostakovića, Bacha,… djela koja su trajala po 12 minuta. Ljudi su se odvikli da slušaju lijepe stvari, ljudi su zaboravili kad dođu u pozorište zašto su došli, odavno su se iskrivile sve vrijednosti. Bila sam nedavno na predstavi Harisa Burine, poslije  koje je uslijedila „Anđelka i Andrija.“ Bila sam razočarana. Harisa Burinu jako cijenim. Na njegovoj predstavi nije bilo puno pozorište, ali je bilo na ovom ovamo šundu, kiču, na „Sponzoruši“ se viška stolica tražila….

INTERVIEW.BA: Rekli ste da bi se oživjela  kultura potrebno je bar jednom mjesečno održati koncert klasične muzike. Imamo li mi uopšte publiku za ovaj žanr?

AGANOVIĆ:

Žalosno je da je najveći događaj u Bosni i Hercegovini ona čevljanovićka korida. Bila sam smjela pa sam rekla, bilo bi najbolje da tamo pošaljemo onu našu čuvenu trojku, sa porodicama, i nek ostanu tamo kad im je to tako dobro. 

Ima publike. Ali publika nismo vi i ja, publika se njeguje od najmanjih uzrasta od obdaništa. Zašto ne raditi mjuzikle za djecu? I to je ozbiljna muzika. „Petar Pan“ je ozbiljan ako stavimo muziku u njega. U srednoj školi se djeci može proturiti jedan Vivaldi. Možemo napuniti pozorište, možemo naučiti djecu da slušaju muziku, pa i odrasle. Ja ću se truditi da u Zenici od septembra imamo koncerte jednom mjesečno.

INTERVIEW.BA: Zanimanje dirigentica je izuzetno specifično i rijetko kod nas Kako ljudi reaguju kada im kažete da ste dirigentica?

AGANOVIĆ: Poziv je sam po sebi poseban zato što se i vi tako osjećate, posebno, kad stanete ispred mase ljudi koji sviraju i pjevaju. Naravno da su drugačije obaveze, dužnosti i jako se puno radi da bi se prenijela ljubav, sklad na svakog onog ko dođe u pozorište …da ga „odnesemo“ u drugi svijet. Obično to i ne spominjem, već kad nekoga pozovem na koncert, kad vidi da svirate klavir i harmoniku, pa kad vas vidi i da dirigujete, kaže: „A, pa ti i to znaš…! “

Ne može se to nekad ni objasniti. Kod nas je poslije rata malo prosvjećenih ljudi, ne samo po pitanju mog poziva već i vašeg, ili nekog drugog. Kad kažete da ste dirigent on, u stvari, i ne zna šta je to, onda je lakše da kažem da sam profesor solfeđa „to je ono pjevanje po notama“.

INTERVIEW.BA: Ima li danas dovoljno posla za dirigente?

AGANOVIĆ: Posla ko’ posla nema, a posla ko’ posla ima. (smijeh) Dobro bi bilo da svaki grad ima jedan dobar orkestar i jedan hor, te da se radi muzika koja je pandan cijelom sistemu, cijeloj kulturi, nekulturi, civilizaciji i necivilizaciji. Što se tiče normi, da jedan dirigent ima normu i platu u jednoj školi – to je nemoguća misija. Upravo zbog toga predajem solfeđo, dirigovanje itd.,  da bi se mogla zaraditi jedna normalna plata.

INTERVIEW.BA: Angažirani ste i kao dirigentica ženskog hora „Željezara“. Zašto ženski hor? Gdje su muškarci?

AGANOVIĆ: Napravili smo ga prije tri godine sa osam žena i danas smo došli na 50 dama treće dobi. To su žene koje imaju penziju i unučad. Napravili smo bum od toga, radimo koncertnu djelatnost i van BiH. Naš zadnji koncert je bilo gostovanje u Mađarskoj..

Zašto žene? Žene mogu sve. Mi sve radimo svoj posao, sve i jedna žena dođe kući pravi ručak, briše prašinu, čisti kupatilo, bavimo se djecom, posjećujemo roditelje… Žena je stvarno stub svega. Još se nije pokazala potreba za muškim glasovima – da ne bude da sam feministkinja jer nisam. Nije nam se ukazala potreba za nekim baritonom ili basom, možda vremenom, pa ćemo ih pozvati da nam se pridruže.

INTERVIEW.BA:  Ne možemo pričati o Zenici a da ne spomenemo željezaru i ogromno zagađenje koje guši taj grad… U knjizi Selvedina Avdića „Moja fabrika“ navodi se detalj da se u  Vašem gradu 1840. godine uzgajala lubenica pored rijeke Bosne, kao pokazatelj kako je to bio čist grad.

AGANOVIĆ: Dok sam bila dijete moj otac je radio u Željezari. Znam da je ta Željezara hranila 20 hiljada obitelji. Ali moram da kažem, ovo sad trovanje ljudi od rata pa na ovamo što radi „Mittal“ … Kad je u pitanju poveznica zagađenja zraka i kvalitete glasa, spomenuću jednu stručnu činjenicu. Kada su prije išli u muzičku školu, djeca su pjesmice pjevali sasvim normalno u C – duru. Već godinama, djeca se rađaju sa spuštenim glasom, pjevaju u B i A duru..  Znači toliko utiče to zagađenje. Sinoć sam baš gledala kako kasno ispuštaju to iz „Mittala“. Valjda im godi da nas truju dok ljudi spavaju. Više ne vjerujemo u te filtere. Jednostavno, mislim da ih treba otjerati odavde.

INTERVIEW.BA: Politička opcija Snaga Centra čija ste članica osnovana je u maju 2016. godine, na inicijativu građana koji su bili nezadovoljni općim stanjem u ovom gradu. Šta ste uspjeli uraditi u ovih godinu dana?

AGANOVIĆ: Sjećam se kako smo se našli i odlučili da napravimo stranku, nešto kontra SDA, SDP, Naše stranke, HDZ…kontra svim ovim nacionalnim strankama, svim lažljivim strankama koje vladaju već 20 godina. Ljude zaluđuju! Snaga Centra“ je nešto na šta sam ponosna. Nastala je prvenstveno od ljudi koji su ostvareni po svakom pitanju, po pitanju porodice, vjere, finansijske i stambene stabilnosti. To su sve ljudi iz Zenice, ljudi koji su u tom gradu sve vrijeme, žive i rade, gledaju i šute, kao vi i ja, jer nam naš kućni odgoj nije dozvoljavao da javno kažemo svoje mišljenje ili da naglas opsujemo i kažemo: „Dosta više!“

INTERVIEW.BA: Da li zbog promjene političke vlasti u gradu ili slučajno, po prvi put ste nakon posljednjih izbora dobili nagradu grada, iako ste godinama bili nominirani za nju?

AGANOVIĆ: Obično sam zamišljala da se to priznanje daje starijim ljudima kad su pred penzionisanje. (smijeh) Naravno da sam ponosna kao građanin Zenice što sam dobila to priznanje. Cijeli život radim za tu kulturu, radim sa djecom od najmanjeg uzrasta (šest godina) pa do onih od 76 godina. Mnogi ljudi su bili uz mene i  „Snaga Centra,“ i moj kolektiv, i žene iz Željezare, i žene koje su oboljele od karcinoma dojke. To je nagrada za sve nas.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

AGANOVIĆ: Po izbornom zakonu koliki procenat žena treba biti- to se, svi znamo, ne poštuje. Muškarci se inače boje žena, njihovog uma, a ne njihovog izgleda i ponašanja. To je jedan genijalan um koji pet radnji obavlja u isto vrijeme i sve funkcioniše. Dok je bosanske sredine, i ovog mentaliteta, uvijek će se truditi da na bilo koji način podapnu nogu bez obzira što te vole, što te ljube, spavaju s tobom itd.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

AGANOVIĆ: Moja vizija je sljedeća: ima jedna osoba koja je tri kćerke iškolovala, to je Alma Kratina. Ona je inače blogerica DF-a. Nju mogu vidjeti kao predsjednicu ove države. Druga osoba je Alma Isić Karić dirigentica u Sarajeva koja je u Belgiji osvojila GRAND PRIX, sad u Tuzli. Ona je zaslužila da dobije tri nagrade, isto radi kao i ja, samo duplo više. I jako mi se svidjela Dženana Alađuz. Nismo čak ni razgovarale, ali na prvu mi se svidjela kad sam primjetila tu energiju. I Amna Popovac. To su žene stabilne i jake. Žene koje ja mogu da vidim u vrhu predsjedništva, s kojima nikome ne bi bilo loše.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

AGANOVIĆ: Zato što su žene lijepe, što su pametne, zato što imaju lijep osmijeh, zato što znaju slušati. Žena zna slušati, počevši od svoje djece i roditelja. Jako je bitno da danas slušamo. To smo zaboravili, svi brzo živimo, trčimo i nemamo vremena.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL