April 2017

Amna Popovac: U Mostaru su i problem i rješenje pare

Amna Popovac želi biti prva gradonačelnica Mostara i posljednih mjeseci intenzivno se priprema za ulazak u politički život, najprije lokalnog kantonalnog parlamenta a onda i grada. Iako situaciju u Mostaru i tamošnje građane vidi umrtvljenim, ne gubi energiju i nadu jer su oboje potrebni ovom gradu. Za interview.ba analizira šta koči razvoj ovog hercegovačkog bisera te kako bi ona riješila stvari.

HDZ-SDA POLITIČKA IGRANKA “To je sve u stvari igranka, predstava za javnost i ponavljam da oni ne žele da se dogovore. Oni su se dogovorili da se neće dogovoriti. HDZ je jedno vrijeme govorio da hoće sistem “jedan čovjek –jedan glas” a onda je SDA rekla da prihvata, pa su odustali od toga. Oni samo kontriraju jedni drugima. Ne gledaju ništa što bi bilo korisno za Mostar, nego uvijek prave prijedlog kako bi vladali još sto godina. Što je nemoguće.”

INTERVIEW.BA: Prva asocijacija na vas i Mostar jeste vaša želja da postanete gradonačelnica ovog grada. Hoćete li se kandidirati kad dođe vrijeme? 

POPOVAC: Hoću. I odmah mogu reći da ću živjeti dovoljno dugo da dočekam te izbore. U mojoj familiji svi dugo žive tako da ću se ja sigurno stići kandidovati. Zavisi od mojih sugrađana hoću li to i postati. Ja se nadam da će oni prepoznati šta želim napraviti od grada, a to je jednostavno da napravimo jedan normalan grad dobrog življenja. BiH može da bude država dobrog življenja jer mi smo država koja ima neiskorištene potencijale. Mi ne znamo iskoristiti ono što imamo. Kod nas se djeci u školi govori o tome kako nešto ne može. Ja znam kako može. Dolazim iz porodice u kojoj se to zna, familije inženjera. 

INTERVIEW.BA: Šta možete ponuditi Mostarcima?

POPOVAC: Ono što ja mogu ponuditi Mostaru i svojim sugrađanima jeste to što znam uspješno rješavati probleme. I da ćemo rješavati jedan po jedan problem, jer se život sastoji od rješavanja problema i da im ja mogu obećati da će oni biti uključeni. U Mostaru je trenutno gradska uprava kao neka crna rupa, ljudi ne znaju čime se oni bave i šta rade, a ja mislim da javna uprava mora da bude na usluzi svojim građanima i da mora bude transparentnija. Da studenti znaju kad grad Mostar objavi poziv za stipendiranje, koji su kriteriji i da otprilike mogu izračunati svoje bodove, da članska knjižica u nekoj stranci ne bude presudni element hoće li neko dobiti stipendiju ili ne. Da počnemo čistiti jer Mostar je zatrpan smećem. 

INTERVIEW.BA: Mislite li da bi Mostar želio imati ženu na čelnom mjestu,  u društvu u kojem je politika muška stvar?

POPOVAC: Kad sam bila u osnovnoj školi, rekla sam da ću da studiram elektrotehniku. Neki ljudi su govorili da to nije za žene, pa sam ja završila tu elektrotehniku. Imam veliku podršku uže i šire familije i prijatelja: kad sam rekla svojoj rodbini da namjeravam da se kandidujem, oni su rekli da je i vrijeme da neko naš bude gradonačelnik grada (smijeh). Da li je Mostar spreman, vidjet ćemo.  Ljudi mi dolaze i kažu da bi trebala žena doći na čelo gradske uprave jer su žene pedantnije. 
INTERVIEW.BA: Nije samo pitanje da li je Mostar spreman za ženu, nego i ženu koja se zove tako i tako.

POPOVAC: Znam to. Ali vi trebate znati da postoje dva Mostara. Jedan politički koji kaže da Bošnjaci i Hrvati ne mogu da žive, rade inapreduju zajedno, i drugi svakodnevni Mostar koji živi zajedno u cijelom gradu. Iako su podijeljeni vrtići, osnovne škole, univerziteti, sve je više onih koji biraju da idu tamo gdje žele, poput studenata, neovisno o tome kome šta pripada. 

INTERVIEW.BA: Kako vi gledate na situaciju u Mostaru, šta treba pod hitno popraviti, uz činjenicu da se ljudima mora omogućiti da ponovo glasaju?

POPOVAC: U Mostaru nisu problem Srbi, Hrvati i Bošnjaci, niti su oni rješenje. U Mostaru su problem i rješenje pare. U Mostaru je problem da dvije političke stranke odlučuju kako će potrošiti 60 miliona KM gradskog budžeta. I tako deset godina i to je 600 miliona KM. U Mostaru nije problem vitalni nacionalni interes, nego vitalni novčani interes. I to je sva fora zašto se oni ne mogu dogovoriti. Jer ti kad pregovoraš u želji da se dogovoriš, onda se i dogovoriš. Oni pregovaraju u želji da se ne dogovore i zadrže što je moguće duže status kvo, da bi nastavili trošiti te pare. Bila je revizija nakon 15 godina, našlo se puno propusta i trebalo je da neko odgovara. Problem Mostara su, dakle, pare i nefunkcionalno sudstvo i tužilaštvo. 

INTERVIEW.BA: Da li je Mostar i dalje podijeljen grad? 

POPOVAC: Evo sad kad je izgorio Bingo, podjednako su plakali i Hrvati i Bošnjaci. I svi kupujemo tamo. Jeste podijeljen, ali nam je korisno da za Uskrs jedan dio grada ne radi, a drugi radi. Za Bajram, isto tako. Dakle, opet, postoje ta dva Mostara među kojima je ovaj građanski u kojem stvari funkcionišu. Na primjer, nema predrasuda i diskriminacije na osnovu nacionalnosti kad je zapošljavanje u privatnom sektoru u pitanju. To je samo u politici.  Ja živim u cijelom Mostaru. Trebate znati da sam ja jedan od Bošnjaka koji su preživjeli rat u zapadnom Mostaru i ostala sam živa isključivo zahvaljujući svojim prijateljima Hrvatima, prijateljima i susjedima, koji su stavljali svoj život na kocku i bili spremni da poginu da bi spasili život mojih roditelja, moje sestre i moj. I mene niko ne može ubijediti da su svi Hrvati ustaše, da su svi Srbi četnici i da su svi Bošnjaci mudžahedini. Ja sam živi dokaz da to nije tako. 

INTERVIEW.BA: Može li u Mostaru uopšte uspjeti nešto što nema etnički predznak, ima li kritične mase za to? 

POPOVAC: Ima ali nema da se osvoji 50% vlasti. Ima da se korak po korak gradi. U Mostaru također 50% ljudi ne izlazi na izbore. Kad bih uspjela animirati 20% od te polovine, to bi cijelom gradu mnogo značilo. Ja ću prvo izaći na parlamentarne kantonalne izbore. Rađena su istraživanja gdje ljudi anonimno kažu da su potrebne nove političke opcije. Ne očekujem apsolutnu vlast nego načinjanje ovih matrica ponašanja. Nova politička opcija morat će imati dva mandata da može nešto uraditi, ostvariti neki utjecaj.   

INTERVIEW.BA: Šta ovdje želi SDA, a šta HDZ? 

POPOVAC: Šta zaista žele, ne znam. Ali znam da imaju različite prijedloge za Mostar. Zadnji prijedlog SDA je bio formiranje dvije općine, pa su onda opet sa SBB-om izbacili neki prijedlog koji nije prošao parlamentarnu proceduru. HDZ također ima neki prijedlog koji će staviti u parlamentarnu proceduru, ali koji će SDA evo čujemo već unaprijed odbiti. To je sve u stvari igranka, predstava za javnost i ponavljam da oni ne žele da se dogovore. Oni su se dogovorili da se neće dogovoriti. HDZ je jedno vrijeme govorio da hoće sistem “jedan čovjek – jedan glas” a onda je SDA rekla da prihvata, pa su odustali od toga. Oni samo kontriraju jedni drugima. Ne gledaju ništa što bi bilo korisno za Mostar, nego uvijek prave prijedlog kako bi vladali još sto godina. Što je nemoguće. U Stocu su se na primjer brzo dogovorili oko novih izbora jer nije bio usvojen budžet. Tako da kada u Mostaru ne bude usvojen budžet, te godine će se naći rješenje. Sva je fora u tome.  

INTERVIEW.BA: Šta vi želite vidjeti u Mostaru?

POPOVAC: Treba se olakšati ljudima poslovanje, da mala i srednja preduzeća rade bez dodatnih nameta. Treba poticaji da se transparentno dijele jer je nemoguće da jedna firma dobija iz tri različita izvora, a neka ni iz jednog. Nije logično da neko dobije tri ili četiri prostora u vlasništvu grada gdje je kirija jeftinija, a da jedan ne može ništa dobiti. Treba uspostaviti transparentost, uvesti poslovne zone, omogućiti ljudima da pokrenu biznise i dati šansu mladima koji imaju ideje, samo ih podstaći. 

INTERVIEW.BA: Koliko vremena treba da se urade ove stvari?

POPOVAC: Pa sigurno jedan mandat da se donesu neke neophodne odluke, posebno za poslovne zone. A, onda samo preuzeti korisna iskustva iz naših drugih općina poput Gračanice, Tešnja. Ja sam već u kontaktu sa načelnicima tih općina i oni će biti presretni da pomognu Mostaru. Oni tačno znaju koje zakone treba promijeniti, na kojem nivou, da bi se ljudima omogućilo poslovanje. Mostar je blizu Međugorja u koje dođe million turista godišnje. Nenormalno je da ti turisti ne potroše ni marku u Mostaru, ali je isto tako nenormalno da restorani u starom gradu imaju loše toalete. Znači i do nas je. 

INTERVIEW.BA: Dosta ljudi voli doći u ovaj grad, uživati u starom dijelu, mostu. Međutim, činjenica je da je stari dio grada itekako zapušten, ne ulaže se u njega. Zašto?

POPOVAC: Stari grad u Mostaru je pod upravom Federacije a ne grada Mostara. Meni je i sadašnji gradonačelnik rekao da zna šta se sve treba uraditi, ali da ne može jer nema ovlasti. Stari grad treba vratiti pod upravu grada Mostara i pod upravu Agencije za Stari grad koja postoji ali koja nema ovlasti. Ona je imala ovlasti da postavlja standarde…da su zastupljeni stari zanati i suveniri jer sad je većina iz uvoza. Stari grad da je u Sarajevu možda bi bio drugačiji. Ovako nije na očima, svi dođu, popiju kafu i odu.  

INTERVIEW.BA: Koje opcije stoje iza vas? Dosta je novih političkih pokreta i inicijativa sa socijaldemokratskim predznakom koji se javljaju posljednju godinu. Inicijativa grupe građana Socijaldemokrati je jedna od njih. Jeste li s njima?

POPOVAC: Ja jesam jedan od pokretača te inicijative. Mi smo nevladina organizacija i nadamo se da nećemo morati postati politička partija  jer mislimo da ih ima previše, ali ćemo sigurno postati politička opcija. Problem je što ljudi u BiH ne vide razliku između političara, svi su im političari isti. Mi ćemo zato okupiti ljude koji su već nešto uradili i koji žele dodatno da se angažuju u političkom i javnom životu BiH. Mi ne okupljamo samo ljude koji žele biti politički aktivni, nego i one koji ne žele biti na listama ali žele da doprinesu poboljšanju života.

INTERVIEW.BA: Sve ovo asocira na postojeće političke socijaldemokratske stranke u BiH koje su razočarale ljude. Bojite li se posljedica toga na vaš rad?

POPOVAC: Svi ljudi koji vode trenutne partije su odrasli u jednopartijskom sistemu, teba puno truda da se to promijeni. Oni po toj matrici i vode stranke i zato ljudi ne vide razliku među njima. Postojeći socijaldemokrati su jedno pričali a drugo radili, zato su ljudi razočarani. Glavne teme na koje ćemo se mi fokusirati su obrazovanje, zdravstvo i ekonomski razvoj. I to ne isključuje nikoga. Neću odbaciti  ženu ako je pokrivena, neću reći da neko ne može biti socijaldemokrata ako slavi Uskrs i Božić. Nama nije socijaldemokratija u fokusu nego prihvatanje svih ljudi, neke evropske vrijednosti. Ja sam se bojala da su postojeće socijaldemokratske partije ubile socijaldemokratiju, ali vidimo da nisu na terenu. 

INTERVIEW.BA: Nazire se i neka vrsta ženskog pokreta u BiH, uz podršku njemačke Fondacije Heinrich Boll nedavno ste bili na studijskom putovanju. Jeste li dio te priče, podržavate li to? 

POPOVAC: Ja ne vjerujem da je naše društvo još uvijek spremno za taj neki pokret, ali da žene trebaju da se uvezuju, umrežavaju, podržavaju jedne druge, u to zaista vjerujem. Znam za tu inicijativu i nedavno sam bila u Berlinu sa jednom grupom žena gdje smo se upoznali sa tamošnjim predstavnicima stranaka i problemima sa kojima se susreću. Mislim da žene trebaju shvatiti da im druge žene nisu opasnost. Ja mislim da žene same najprije treba da odluče da li žele nečim da se bave, i ako žele, da nemaju prepreku. Ja podržavam to umrežavanje i članica sam ne znam ni sama koliko mreža, a sve u želji da poboljšam društvo u cjelini. 

INTERVIEW.BA: Jeste li u kontaktu sa nezavisnim načelnicima kojih je malo, ali koji su odnijelu spektakularnu pobjedu na proteklim lokalnim izborima? Mislite li se s njima udruživati na neki način?

POPOVAC: U kontaktu sam s njima jer komuniciramo sa svima. Nedavno sam bolje upoznala Amru Babić, pozitivno sam se iznenadila jer je jaka i sposobna žena koja je spremna da radi za dobrobit zajednice. Svi ti bivši načelnici bili su unutar SDA i drago mi je da počinju da shvataju da je lokalna politika važna i da ona ne zavisi od stranaka nego od ljudi. Ja se nadam da su ti nezavisni načelnici svima nama otvorili vrata da i mi na sličan način uđemo u politiku i da zajedno nastavimo raditi za dobrobit građana. Nadam se da ćemo imati saradnju u budućnosti. 

INTERVIEW.BA: Žene su u politici uglavnom statisti odnosno brojka za popunjavanje izbornih lista. Kako im dati moć i razbiti taj krug muške dominacije? 

POPOVAC: Nema čarobnog štapića, ali su žene polako shvatile da u stvari trebaju pridobiti muškarce na svoju stranu i sa njima mijenjati svijest ljudi. I na Zapadu je tako, žene imaju iste probleme.  To je spor proces i događa se. Nigdje nije savršeno, ali tome treba stremiti. 

INTERVIEW.BA: Vi biste svakako mnogima od njih mogli biti uzor. Šta sve radite u životu? Negdje sam pročitao da čak imate i svoj vinograd. 

POPOVAC: Ja vodim italijansko predstavništvo firme za softver u medicini jer sam inženjer informatike. Pored posla koji radim, držim radionice “Liderstvo i komunikacije” na raznim univerzitetima u BiH na poziv profesora i studenata. Učim ih da se lideri stvaraju a ne rađaju, da moraju odbaciti sindrom žrtve od sebe, da moraju pitati i propitivati.  Objašnjavam ljudima da se može normalno živjeti i u ovoj zemlji. Pored ovoga imam voćnjak i vinograd koji je rentabilan, gdje plaćam ljude da to obrađuju i prodajem sav urod.       

ZAMISLI 2018!

SVETLANU CENIĆ ZA ČLANICU PREDSJEDNIŠTVA BIH 

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018 i rezultate izbora, prva slika Parlament BiH i Vijeće ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat, prema vašoj viziji?

POPOVAC: I u poslu i politici najbolje odluke se donose u timovima u kojima ima 50% žena i 50% muškaraca. Ženski i muški princip se najbolje nadopunjuju. To u političkom životu nije realno očekivati. U poslovnom smislu, na primjer, više je firmi preživjelo finansijsku krizu 2008 koje su u vlasništvu žena nego muškaraca, jer su žene opreznije.  Kod nas političke partije ne promovišu žene u političkim kampanjama i rijetko ćete, naprimjer, vidjeti žene same na plakatima. Prema zakonu, mi bi trebali imati 40% izabranih žena, a nakon izbora ih bude svega 12%. Ja bih bila sretna kada bi ih bilo 20%. 

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za tri članice Predsjedništva, koga biste izabrali?

POPOVAC: Meni je uzor Svetlana Cenić i mislim da bi ona puno toga posložila. Ali ona nije u političkom životu. Od žena koje su u političkom životu, ja ne bih mogla nijednu predložiti, na žalost. 

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

POPOVAC: Zato što će žene unijeti drugu perspektivu i vodit će računa o dobrobiti zajednice. Žene će donositi odluke da one budu durogočne i da imaju efekta na nove generacije.

OVAJ INTERVJU JE PUBLICIRAN UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

Tanja Miletić – Oručević: Neprihvatljivo je da me karakterišu prema mom imenu

Mostarka Tanja Miletić – Oručević jedna je od najznačajnijih pozorišnih redateljica u Bosni i Hercegovini, ali i regionu. Ona je doktorica teatrologije, pedagogica u oblasti dramske umjetnosti, prevoditeljica sa poljskog i engleskog jezika, ravnateljica Mostarskog teatra mladih. Uz sve ovo velika je borkinja za ljudska prava, posebno žena. Za interview.ba govori u ulozi teatra u popravljanju društva, utjecaju konzervativnih nacionalističkih politika i zašto bi žene bile bolje na rukovodećim pozicijama naših institucija.

SOCIJALIZAM JE BIO BOLJI ZA ŽENE „Činjenica je da su za vrijeme SFRJ i SR BiH žene napravile veliki emancipacijski korak. Ostvarile su praktički sva prava koja su bila zagarantovana ženama u svakoj civiliziranoj zemlji na svijetu, od prava glasa do nesmetanog prava na rad, prava raspolaganja vlastitim tijelom žena je bilo apsolutno poštovana, od sigurne i besplatne medicinski zagarantirane kontracepcije do legalnog  i besplatnog abortusa, unutar zdravstvene zaštite“.

INTERVIEW.BA: Vi ste rediteljica, ravnateljica, aktivistica, borkinja. Dosta toga radite da popravite društvo u Bosni i Hercegovini kroz svoj rad. Daje li vaš rad rezultata, vidite li promjenu?

MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Odmah na početku mi postavljate teško pitanje na koje nemam neki direktan odgovor. Nekad mi se čini da je sve što radim uzalud. Da se ništa ne mijenja i problemi ostaju isti, da ono što su na početku bile prepreke (prije 17,18 godina) kada sam se vratila u BiH nakon studija u Poljskoj, da se to, maltene, još produbljuje u nekom našem društvenom i političkom životu. Ali, opet  u nekim momentima, vidim pomake u određenim segmentima društva. Vidim pomake na teatarskoj sceni grada u kojima sam ja, makar, djelimično učestvovala. Neosporna je činjenica da sada imamo jedan broj mladih glumaca u gradu koji su bili nasušno potrebni u Mostaru. Poslije rata u Mostaru je bilo malo glumaca, a povećao se broj teatarskih institucija. Bio je rat, kako to biva, mnogi ljudi su preminuli, odselili  iz BiH. Ono što je bilo još gore, ako bi se dešavalo da neko iz Mostara, mlad i talentiran ode na studij glume u Sarajevo ili Zagreb, oni nisu vidjeli perspektivu u svom povratku u Mostar. Oni bi ostajali tamo gdje su studirali gdje bi se izborili za mjesto i angažman u nekom teatru, televiziji ili filmu. Zbog toga je bilo važno što smo prije nešto više od 10 godina osnovali Odsjek za glumu u Mostaru na Fakultetu humanističkih nauka.

INTERVIEW.BA: Možete li teatar donijeti promjenu, ako baš i nemamo teatarske publike? Koja je poenta rada u teatru, koji utjecaj donosi?

MILETIĆ- ORUČEVIĆ: Ne bih se složila da nemamo teatarsku publiku. Mislim da imamo publiku i to se u Mostaru sve više vidi na svim predstavama koje igraju, kako na domaćim tako i gostujućim. Upravo je ovih dana u Mostaru u toku festival „Mostarska liska“ u Narodnom pozorištu. Trenutno u HNK imam na repertoaru dva naslova, „Chick Lit“ od Damira Šoljana ,savremenog hrvatskog autora, i drugi je adaptacija proze bh. autora Josipa Mlakića – „Mrtve ribe plivaju na leđima.“ Ove predstave apsolutno pune salu HNK.

INTERVIEW.BA : Kažete da je svako pozorište, ako je dobro, istovremeno i društveno angažovano, dakle, neophodne su takve predstave u našem podneblju?

MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Svakako, svugdje su potrebne dobre predstave. Činjenica je da pozorište ne postoji bez gledalaca. Ja mogu imati i kao umjetnica i kao aktivistkinja, pa i kao gledateljica, neki svoj ukus, preference, i gledalačke i glumačke ambicije u eksperimentiranju sa pozorišnim jezikom i iznalaženju novih izražajnih sredstava, ali ukoliko to publika ne prihvata, ako je to kao što je  u Mostaru u velikoj mjeri slučaj, na neki način rano  pubilku voditi u nekakve preartističke rejone, onda moramo tražiti nešto drugo. Za svoj lični umjetnički uspjeh smatram to da se, uglavnom, moje predstave u Mostaru gledaju.  

INTERVIEW.BA: Koliko je bitno njegovati  kulturu sjećanja u BiH. Nerijetko čujemo da smo previše opterećeni događajima i tragedijama iz 90-ih?

MILETIĆ- ORUČEVIĆ:  Ja se s tim ne mogu složiti zato jer mi je vrlo dobro poznato, kako u Mostaru tako i u Sarajevu, šta je to sve što su ljudi preživjeli i kakve su vrste trauma sa kojima se oni i dan danas nose. U historijskoj perspektivi, 20 godina nije tako mnogo vremena ako se samo prisjetimo činjenice da je i 40 godina nakon II svjetskog rata, na neki način, u jugoslovenskom društvu  bila vrlo prisutna i živa trauma tog rata. I fašističke okupacije i antifašističke borbe protiv neprijatelja. Ogromna trauma, npr. ustaških koncentracionih logora Jasenovac i Stara Gradiška, te ofanziva koje su se u najvećem broju dešavale upravo na teritoriju BiH. Dakle, u tom nekom kontekstu nije nimalo čudno što jedan veliki dio društva u kome mi živimo čine ljudi čiji je neraskidivi dio iskustva i ovaj posljedni rat u BiH. Naravno, pri tome treba misliti i na mlađe generacije i ljude koji su se rodili kasnije, ili su se rodili u to vrijeme, ali su za vrijeme rata bili mala djeca koja nemaju vlastitih sjećanja. Naročito treba biti pažljiv u tome da je ono što oni imaju jesu neka posredovana sjećanja, i u najboljem slučaju, neposredna sjećanja njihovih roditelja, članova porodica ili bliskih ljudi koji su bili u mogućnosti da podijele sa njima neke vlastite doživljaje.

INTERVIEW.BA: „Shopping and Fucking“ je predstava koja je 2000. godine izazvala kritike u smislu kvarenja omladine i nametanje perverzija sa Zapada. A, opet naše društvo se izgleda svelo samo na to, najprostije egzistencijalne stvari. Slažete li se?

MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Mislim da bi jako bilo zanimljivo da sada neko od mlađih kolega postavi „Shopping and Fucking.“  Članak koji je objavljen u „Ljiljanu“  o ovoj predstavi je bio zaista vrlo neprijatan. I ružan, prije svega. Mene nije pogodilo to što su se određene kvalifikacije vezale za predstavu, pošto svaka osoba koja kritički razmišlja ima  apsolutno pravo na to da o predstavi napiše šta god želi. Ali je neprijatno i ružno što su se određene kvalifikacije odnosile ad hominem na mene i na dramaturga predstave Zorana Mlinarevića, malo čak i u nacionalističkom kontekstu. To je bilo potpuno neprihvatljivo i neshvatljivo zbog toga što se ja ni tada, a ni sada, nisam identificirala nacionalno ni sa jednom nacionalnom grupom u BiH. Nemam za to osnova, budući da potičem iz jedne vrlo mješovite porodice u kojoj sam imala predaka i Čeha, Poljaka i raznih drugih ljudi. To je potpuno neprihvatljivo da me se karakteriše prema mom imenu ili prezimenu, ili jednim od prezimena, u neku grupu i da se poistovjećuju moje rediteljske nakane sa nekakvim nacionalnim planom. Ono što je meni u vezi sa tom predstavom ostalo u izuzetno lijepom sjećanju je, prije svega, činjenica da je predstava bila vrlo gledana i posjećena. Naravno, u tom komadu postoje i mnogi  elementi koji su vrlo ozbiljni i kritični. Komad je, prije svega, vrlo teška optužba kapitalizma kao takvog koji pretvara ljude u robu, pretvara ljude u predmete jedne konzumentske kulture. Taj kritički tekst je bio jedan usamljeni glas, a glas kakav je morao biti u tom glasilu koje je bilo vrlo ideološki vezano  za jednu političku stranku.

INTERVIEW.BA: Zašto se  u BiH ljudi boje ili ne žele raditi teme koje su neprihvatljive radikalnim vjerskim i desničarskim krugovima, mislimo na LGBT tematiku?

MILETIĆ- ORUČEVIĆ: Zaista me zanima kako bi to danas izgledalo kad bi neko mlađi postavio tekst „Shopping and Fucking“ na scenu ili neki sličan koji se tiče LGBT tematike, koji ustvari ima glavne likove koji su gay. Suštinska tema ove predstave nije bio neki problem LGBT populacije, jer tu likovi nemaju s tim problem. Oni jednostavno  tako žive i to je njihova orijentacija. Problemi su proizilazili iz drugih okolnosti, problemi tih likova su proizilazili iz toga što nemaju posla, novaca, lakovjerni su i lakomisleni i  upadali su u neke čudne situacije. Ali, bojim se da to danas ne bi tako lako prošlo kao te davne 2000. godine. To je posljedica jačanja značaja svih tih religijskih zajednica u BiH.

INTERVIEW.BA: S druge strane, kako komentarišete pokušaje cenzure predstave „Naše nasilje i vaše nasilje“ Olivera Frljića na prošlogodišnjem MESS-u?

MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Praktički je na prošlom MESS-u otkazana predstava Olivera Frljića. Onda se desilo nešto divno, gledaoci su natjerali organizatora i festival MESS da dopusti na njihovu vlastitu odgovornost ulazak na tu predstavu. To je stvarno divno. Mogu reći da su ti gledaoci osvjetlali obraz i Sarajevu i BiH. Mislim da se to nije trebalo desiti. Moj kolega i prijatelj Nihad Kreševljaković, sadašnji direktor festivala MESS,  zna za to moje mišljenje, to za njega nije ništa čudno. MESS je producirao jednu predstavu Olivera Frljića u Bosanskom narodnom pozorištu „Pisma iz 1920.“ I uspješno je ta predstava izvođena prije nekoliko godina. Na nizu festivala u regionu, u Sloveniji i Hrvatskoj ta predstava je vrlo uspješno izvedena, i imala je jako dobre kritike. Oliver Frljić je vrlo dobar prijatelj tog festivala i suradnik iz nekog ranijeg perioda. Makar zbog toga, mislim da su oni morali stati na stranu i odbranu Olivera Frljića. Ne konkretno zbog saradnje i prijateljstva sa ovim umjetnikom, nego zbog principa, načela odbrane slobode govora i slobode umjetničkog izražavanja, i da se radilo o bilo kojem drugom umjetniku iz bilo koje zemlje, potpuno nepoznatom, svejedno princip je princip. Trebalo se zalagati ozbiljnije za taj princip. Naravno, niko nije pogledao predstavu. To je stalni sindrom, ljudi se stalno izjašnjavaju o predstavama koje nisu gledali već o njenom sadržaju imaju neke informacije na osnovu rekla-kazala, nešto je pisalo u novinama. Pero rekao Juri, Jure rekao Anti… i to je stvarno jedno prokletstvo da uopće o predstavama imaju obraza  govoriti ljudi koji ih nisu gledali.

NAPAD NA FRLJIĆA U SPLITU

Upravo ovih dana isti je pokušaj cenzure koji želi napraviti Splitska nadbiskupija sa istom predstavom „Naše nasilje i vaše nasilje“  koja treba gostovati na festivalu u Splitu („Marulićevi dani.“). Jednim vrlo ružnim pismom su se oglasili, a onda ih je podržala neka minorna partija „Hrast“ i što je već vrlo ružno i ozbiljno, i Ministarstvo kulture Hrvatske. Niti jedno ministarstvo kulture nikad ne bi smjelo podržati cenzuriranje javnog govora, cezuriranje umjetničkog izražavanja, bez obzira da li je to domaći ili strani umjetnik. Ukoliko mi ne obezbjedimo svakome u svakom trenutku i na svakom mjestu ili sceni to pravo,  onda se više nikad ne smijemo buniti ako bilo ko iz bilo kojih razloga i sa bilo kojih pozicija meni  ili kome poželi to pravo ospori.

INTERVIEW.BA: Aktivni ste i na polju feminizma, rediteljica ste  predstave  „Sedam“  kojoj je  cilj informisanje javnosti o problemu nasilja nad ženama širom svijeta?

MILETIĆ – ORUČEVIĆ: „Sedam“ je bio jedan vrlo lijep i značajan projekat.  Prvi put sam bila u dvostrukoj ulozi, čitala sam i režirala predstavu. Pozvali su me ljudi iz Sarajevskog otvorenog centra koji su producirali taj događaj i svemu je prethodio razgovor sa Šveđankom Heddom  Krausz Sjögren, glumicom i autoricom cijelog projekta, koja je na početku tog velikog međunarodnog projekta angažirala nekoliko spisateljica da zapišu stvarne biografske priče sedam jako značajnih aktivistkinja sa svih kontinenata svijeta od kojih je  svaka na svom polju, svaka u svom domenu, učinila nešto vrlo značajno za žene  u raznim krajevima svijeta. Tu su se našle aktivistkinje, od onih koje su se borile protiv traffickinga, trgovine maloljetnicama, preko jedne afričke aktivistkinje čiji su roditelji (otac predsjednik vlade, a majka, također, političarka), poginuli u atentatu u Africi, a ona je školovana u Americi. Nakon toga se vratila u svoju domovinu i nastavila politički angažman svojih roditelja. Osim mene, pozvane su žene iz BiH iz javnog života, samo je jedna kolegica bila iz pozorišnog svijeta, moja draga prijateljica Selma Spahić. Tu su bile, također, Kristina Ljevak -novinarka, Besima Borić – političarka, Vesna Andre-Zaimović – novinarka i urednica i Darija Buzaković – direktorica Festivala „Kratkofil“ iz Banja Luke.  Predstava je izvedena u SARTR-u u Sarajevu, a nakon toga u HNK u Mostaru i u Gradskom pozorištu Jazavac u Banjaluci. Na sve tri izvedbe imali smo pune sale, naravno, većinski žensku publiku, ali ono što je najljepše, sigurno i najvažnije u cijelom projektu, imali smo nakon same izvedbe i čitanja teksta, vrlo lijepe razgovore sa ženama koje su bile na predstavi.

INTERVIEW.BA: Šta treba ženama u BiH? Je li samo topao dom i dobar muž, ili neki jak politički iskorak da bi se ojačala njihova pozicija? Čini se da konzervativne, nacionalnističke politike ne namjeravaju popustiti. Ili nam se čini?

MILETIĆ -ORUČEVIĆ: Bojim se da vam se ne čini. Mislim da je to sada jedan od najvećih problema žena u savremenoj BiH. Taj jedan veliki korak unazad koji je cjelokupna društvena zajednica napravila ili kako se to danas radije promatra, nekoliko ento-nacionalnih ili, bolje rečeno, vjerskih zajednica. Činjenica je da su za vrijeme SFRJ i SR BiH žene napravile veliki emancipacijski korak. Ostvarile su praktički sva prava koja su bila zagarantovana ženama u svakoj civiliziranoj zemlji na svijetu, od prava glasa do nesmetanog prava na rad. Pravo raspolaganja vlastitim tijelom bosanskohercegovačkih žena je bilo apsolutno poštovano,od sigurne i besplatne medicinski zagarantirane kontracepcije do legalnog  i besplatnog abortusa,  unutar zdravstvene zaštite. Žene su, također, ravnopravno učestvovale u politici, ako ne u onoj najvišoj, mada je i tu bilo žena, ne možemo prenebregnuti tu činjenicu da je u najvišim tijelima Saveza komunista, pa i u nekim državnim organima, ipak, bio zanemarljiv broj žena u odnosu na broj muškaraca. Ali u organizacijama kao što su AFŽ i druge vrste društvenih organizacija, ipak su žene su pronalazile prostor za svoj društveni angažman. U zdravstvu i školstvu sigurno su bile većinske uposlenice. Naravno bilo je žena i u rudniku, policiji, poljoprivredi – na svim mjestima gdje su se one mogle i željele uključiti , dakle, na poslovima koji su smatrani isključivo muškim poslovima. Danas se vraćaju neki religijski ideali, religijske i nacionalističke vrijednosti koje podrazumijevaju, naravno, religiju kao izvor svih vrijednosti. Samim tim vraćaju se i razne ideje o tome kako je ženino mjesto, ono što se govorilo u Austrougarskoj  Kinder, Küche, Kirche (djeca, kuhinja i crkva), da žene ne bi trebale raditi, da trebaju odgajati djecu, poželjno bi bilo da rode te djece što je moguće više, pošto se i Fadil Novalić u zadnje vrijeme zabrinuo za natalitet BiH.

INTERVIEW.BA: Kako uspijevate zaobići patetiku, patetika je danas i previše prisutna u našem svakodnevnom životu?

MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Ne volim patetiku ni kao gledalac, niti predstavama, niti u filmovima i književnosti. Jednostavno, imam osobnu averziju prema patetici. Ipak sam ja odrasla 80-ih godina 20. stoljeća. Dio sam generacije koja je stasala nakon nakon ere patetike NOR-a, Stojanki Majki Knežopoljk,i itd.  Imali smo generacijski određeni ignorijski otklon prema tom visokom tonu koji je još tada osamdesetih godina država, partija i politika udarala, ali svima koji su imalo mislili svojom glavom  bilo je  jasno da su to šuplji udarci u prazno, da se bliži kraj toj državi, nažalost, bliži kraj tom sistemu. Mislim da je u tome bilo nešto zdravo. Drago mi je što sam stekla tu vrstu ironijske distance prema patetičnom, patetici ne vjerujem, jer mislim da me je to sačuvalo da povjerujem u neke druge verzije patetike domoljublja, svih tih nacionalističkih diskursa ratne tragedije BiH, tih novih recitacija visokim tonom i busanje u prsa našima koji su poginuli, žrtvama, naravno, good guys i bad guys.

INTERVIEW.BA: Mostar je lijep, ali  komplikovan grad iz više razloga, nas zanima egzistencija njegove kulturne scene iz perspektive nekoga ko tu radi i živi?

MILETIĆ ORUČEVIĆ: Zadnjih par godina je bolje. Mostar je komplikovan grad zbog svoje političke situacije, svoje ratne prošlosti, zbog toga što su za razliku od Sarajeva u kome su bili jedan rat i jedna opsada, u Mostaru u 90-im godinama  desila čak dva rata, jedan je bio paralelno kao i u Sarajevu napad JNA i srpskih paravojnih jedinica na grad, jedna vrsta kratke i nepotpune opsade u kojoj su te jedinice držale grad u kojoj je bilo dosta žrtava, granatiranja, snajperista i koja se dešavala u toku 92. godine. Od 9. maja 93. godine do novembra/decembra desio se jedan, može se reći, puno gori sukob između HVO-a i Armije BiH u kome su hiljade ljudi, Bošnjaka, protjerani iz svojih stanova, iseljeni su mnogi stanovnici, u okolini grada Mostara postojali su koncentracioni logori u koje su odvođeni civili, obični građani koji nisu ništa skrivili osim što su se zvali ovako ili onako. To su duboke rane koje je vrlo teško zaliječiti.

ZAMISLI 2018!

IZABRATI 40 % ŽENA U VLAST

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Teško to mogu zamisliti. Vjerujem da će otprilike ostati proporcije između članica i članova Vijeća ministara u sličnom nesrazmjeru. U Vijeću ministara praktički nemate žena. U Federalnom parlamentu je nešto bolja situacija, kao i u Domu naroda, imamo nekih parlamentarki. Realno je očekivati da ne smijemo pristajati na nešto manje nego što je 40% izabranih žena. Znači, ne kandidiranih žena, nego izabranih žena.

INTERVIEW.BA:  Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

MILETIĆ – ORUČEVIĆ: To je stvarno teško pitanje. Mislim da bi se u BiH, bez ikakvih problema, moglo izabrati tri žene koje ne bi predstavljale konstitutivne narode nego koje bi jednostavno predstavljale sve građane i građanke BiH. Sigurno bi jedna od tih žena mogla biti gospođa Besima Borić. Ona je iskusna političarka što se ne može reći za mnoge naše političare. Bila bi u stanju da predstavlja ogroman broj ljudi sa velikog dijela teritorija BiH, od Bihaća i Jajca do Mostara i Trebinja. Ona bi bila, zaista predstavnica mnogih ljudi i to ljudi svih nacionalnosti.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

MILETIĆ – ORUČEVIĆ: Samo ću ponoviti isto jer mislim da je to važno. Zato što vjerujem da, naravno  ne svaka žena, nego kvalitetne žene u BiH, jesu u stanju predstavljati sve kategorije građanki i građana BiH, članove i članice svih konstitutivnih naroda i ostalih jednako, ljude svih socijalnih skupina od dolje prema gore i to je vrsta kredibiliteta  koje imaju mnogo više žene nego muškarci.

OVAJ INTERVJU JE PUBLICIRAN UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL

5 pitanja za Nebojšu Šerića Šobu: Pravim svoj oproštajni rad u Sarajevu

Nebojša Šerić Šoba sarajevski je konceptualni umjetnik koji već 15 godina ima adresu stanovanja u New Yorku. Pripada jednoj izuzetnoj generaciji stasaloj pred rat, ojačaloj u ratu i dokazanoj širom svijeta nakon njegovog kraja. Nakon niza originalnih radova, poput spomenika međunarodnoj zajednici u Sarajevu, napušta ovaj vid izražavanja. Ovih mjeseci priprema oproštajni rad koji će biti instaliran u gradu njegove mladosti. I to je posljednje zbogom.

SARAJEVO JE SAMO DIO SJEĆANJA “Nakon petnaest godina u inostranstvu mogu slobodno reći da ne znam šta je Sarajevo za mene danas. Svraćam jako rijetko. Posljednji put kad sam dolazio posmatrao sam grad kao da ga vidim prvi put. Stasale su neke nove generacije, mnogo toga je srušeno i sagrađeno, ne osjećam da tu više pripadam na bilo koji način osim što me veže trideset godina prošlosti koja polako pada u zaborav“. 

INTERVIEW.BA: Ovih dana radite na spomeniku bosanskim specijalcima. Je li ovo “oproštajni spomenik” pošto vas dugo nije bilo na našoj umjetničkoj sceni? 
ŠERIĆ: Sve je još u pripremnoj fazi, neke stvari oko papirologije su gotove. Predstoji težak posao, mnogo ljudi će u tome učestvovati. Stvar je jako zahtjevna i komplikovana. Nadam se da se projekat neće stopirati, kod nas je sve moguće. Specijalci odreda “Bosna” su zaslužili mnogo više od spomenika, ko zna kako bi Sarajevo izgledalo danas da nije bilo njih. Ovo jeste moj oproštajni rad u Sarajevu pošto sam napustio umjetnost kao način izražavanja. Rekao sam što sam imao, ne želim da se ponavljam. Sve što sam radio zadnjih godina više nije imalo smisla pa sam “okačio kopačke o klin.” Svijet umjetnosti u kojem sam mogao funkcionisati je umro. 

INTERVIEW.BA: Danas kažete da se bavite biznisom? Kojim i da li su biznismeni lakši za saradnju nego umjetnička kritika? 
ŠERIĆ: Suvlasnik sam u maloj kompaniji koja se bavi izradom umjetničkih radova za druge umjetnike. Posao je jako težak i zahtjevan, vremena nikada dovoljno. Radi se i vikendom, spava se po 4-5 sati dnevno. Galerije i umjetnici hoće sve preko noći i bune se da im je sve to skupo, iako zarađuju mnogo više od mene. Raditi ovdje znači konstantno balansirati na ivici ambisa. Taman vam se učini da vam je krenulo super a onda sve krene nizbrdo i tako ukrug. Konkurencija je opaka, činjenica da smo još na površini je uspjeh. Volim svoj posao, ne znam šta bih drugo radio, ne mogu sjediti u stolici cijeli dan. 

INTERVIEW.BA: Kakva je veza sa Sarajevom nakon toliko godina? Je li vam danas drago što ste napustili “nacionalizam u kontinuitetu?” 
ŠERIĆ: Nakon petnaest godina u inostranstvu mogu slobodno reći da ne znam šta je Sarajevo za mene danas. Svraćam jako rijetko. Posljednji put kad sam dolazio posmatrao sam grad kao da ga vidim prvi put. Stasale su neke nove generacije, mnogo toga je srušeno i sagrađeno, ne osjećam da tu više pripadam na bilo koji način osim što me veže trideset godina prošlosti koja polako pada u zaborav. Pošto tamo više ne živim, nemam pravo da se miješam u tamošnje probleme iako sam godinama imao osjećaj kao da nikada nisam “zaprave” otišao, da ću se jednog dana vratiti.

Roditelji su mi tamo, dosta prijatelja je još tu, tako da htio ili ne, moram održavati neki minimum komunikacije. Nostalgiju suzbijam pisanjem, koje me čini sretnim. Tu je naravno i Facebook koji nas i spaja i razdvaja u isto vrijeme.  Žao mi je zbog tamošnjih političkih prilika, ali izgleda da je odrastanje bosanske nacije potrajalo duže nego što je trebalo. Neiskustvo i nesnalaženje u međunarodnim odnosima ima svoju cijenu. 

INTERVIEW.BA: BiH je mala tačka na karti Evrope i svijeta. Kako ona izgleda iz perspektive New Yorka? 
ŠERIĆ: Pa ne bih mogao adekvatno odgovoriti na to pitanje jer stvari mogu posmatrati sa obadvije strane. Možda da pitam nekog svog kolegu šta misli o BiH? Danas kada je razlika između periferije i centra izbrisana moguće je biti bilo gdje, pod uslovom da se pored periferije poznaje i centar. To je uvijek bila naša boljka, misli se da se poznaje svijet na osnovu par turističkih putovanja, televizije i interneta. Neke stvari se mogu shvatiti jedino dugogodišnjim boravkom u inostranstvu, pomjeranje perspektive se dešava sa promjenom međuljudskih odnosa. Drago mi je kad vidim mlade umjetnike koji iz BiH dolaze ovde i imaju priliku da iz prve ruke vide stvari koje su posmatrali samo kao sličice u novinama. Ipak, iskustvo koje se stiče, a koje je potrebno za funkcionisanje na međunarodnoj sceni, ne može se dobiti ni u par posjeta.Potrebne su godine komunikacije i napornog rada. Ipak, od nečega treba početi. 

INTERVIEW.BA: Bojite li se Trumpove Amerike? Ima li razloga za strah? 
ŠERIĆ: Razloga za strah uvijek ima. Živim u zemlji koju vodi mali broj ljudi koji se suštinski ne razlikuju mnogo. Iako podijeljena na demokrate i republikance, stvarni i univerzalni interesi ove zemlje su uvijek isti, ma ko bio na vlasti. Trump će raditi ono što mu se kaže, kao što su to radili i njegovi prethodnici. 

Barbara Matejčić: Psi laju, prajdovi prolaze

Novinarka Barbara Matejčić je diplomirala hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rođena je u Splitu, a sada živi u Zagrebu. Nedavno je objavila knjigu o građanima drugog reda „Kako ste?“. Riječ je o zbirci tekstova napisanih u formi narativnog novinarstva koje se bavi sudbinom drugačijih i diskriminiranih. Tim povodom govorila je za interview.ba

ZAŠTO NEMA STREJT PARADE? „Strejt ljudi nemaju problema zbog toga što su strejt pa im zbog toga ni ne trebaju povorke. Nisu im zakonski ograničena prava zato što su strejt, nitko ih ne tuče zato što su strejt, ne želi ih zaposliti zato što su strejt niti ih izbacuje iz kuće zbog toga. Kada se strejt ljude diskriminira, onda je to po nekoj drugoj osnovi, a ne zato što su strejt. Diskriminira ih se zato što su nepoželjne nacionalnosti, vjere ili rase, zato što su bolesni ili siromašni, a ne zato što su heteroseksualni“. 

INTERVIEW.BA: Kako ste, Barbara?

MATEJČIĆ: Već sam neko vrijeme u Beču na stipendiji, radim u miru, proljeće je unijelo živost u grad, pa i u mene. Stanujem odmah pored kuće Hundertwasera, pa kada ujutro otvorim prozore susretnem se s fotoaparatima turista, tako da se osjećam kao Madonna, sa svim prednostima anonimnosti koje ona nema. Eto, dosta sam dobro, nadam se da ste i vi i vaši čitatelji. (smijeh)    

INTERVIEW.BA: Citirat ću jednu vašu priču „16-godišnja Lana se poljubila sa curom u đačkom domu i pita se jel’ sada monstrum? Jel’ poremećena? Mislila sam da me triba ubiti jer sam iznevirila roditelje i sve što sam tribala biti?“ Mnogi udžbenici u BiH i dalje tretiraju homoseksualnost devijacijom, poremećajem ili bolešću, kao i mnoge porodice ali i doktori. Kako se efikasno boriti protiv ovih predrasuda?

MATEJČIĆ:  Upravo mi je ovih dana jedna sarajevska čitateljica poslala fotografiju stranice iz udžbenika za treći razred srednje medicinske i zdravstvene struke „Medicinska psihologija i pedagogija“ autorica Dženane Kalaš i Mirjane Mavrak, gdje su pod prve dvije, kako piše, „perverzije seksualnog nagona“ navedeni „homoseksualnost“ i „lezbijstvo“, u istom košu s pedofilijom, nekrofilijom i zoofilijom. Ne znam je li taj udžbenik još u upotrebi u školama, po svemu sudeći jest, ali i da je bio prije deset godina, i tada je to bila znanstvena laž. I to vrlo opasna. Posljedica toga mogu biti uništeni životi tinejdžera koji su gej, jer će u osjetljivoj dobi pročitati da su poremećeni, kao i nasilje nad njima. Jer, netko tko u ozbiljnoj literaturi, kakvi bi udžbenici trebali biti, dobije potvrdu užasne krivotvorine da je homoseksualnost perverzija, baš kao pedofilija, može pomisliti da ima svako pravo nasrnuti na takvu osobu. Takvi „stručnjaci“ bi uz profesionalne konsekvence trebali snositi i zakonske. Jedan od načina borbe može biti da se takvi slučajevi prijavljuju – Ministarstvu obrazovanja, ombudsmenu za ljudska prava, Sarajevskom otvorenom centru, koji će znati što dalje poduzeti. I, naravno, trebamo se i sami buniti kada se susretnemo s takvom krivotvorenjem istine, i u našim obiteljima i među prijateljima. Ako šutimo, puštamo da se laž širi.

INTERVIEW.BA:  Često policija a i tužilaštva ne reagiraju adekvatno kad homoseksualna osoba bude pretučena i zlostavljana… Šta mislite, zašto oni koji su pozvani ne reagiraju?

MATEJČIĆ:  To se upravo dogodilo curama u Splitu o kojima sam pisala. Ne reagiraju ili, još gore, reagiraju s odbojnošću i diskriminirajuće zato što i među njima ima homofoba, a homofobija nije društveno sankcionirana pa se osjećaju dovoljno zaštićenima da je ne trebaju skrivati. Svako takvo tzv. službeno lice treba također prijaviti njihovim nadređenima. Nemojte misliti da to nema smisla, bilo je slučajeva kada je takvo ponašanje sankcionirano. I što bude više prijava, više će ih biti sankcioniranih.

INTERVIEW.BA: Borba za prava LGBT osoba je najčešće ostavljena istim tim osobama bez podrške šireg civilnog društva. Kako doprijeti do običnog čovjeka – jer gay jeste ok?

MATEJČIĆ: Situacija bi se brzo počela mijenjati kada bi političari na vlasti redovito i jasno osuđivali nasilje iz mržnje prema gej osobama, kada bi nasilnici bili adekvatno kažnjeni, kada bi, primjerice, javne televizije u svom programu puštale kvalitetne filmove s gej tematikom umjesto što puštaju homofobe da neometano govore… To bi sve doprijelo do tzv. običnog čovjeka. Ali to tek trebamo dočekati, a dok čekamo možemo sami ponešto napraviti. Vi i ja kao novinarke, recimo. Svatko od nas tako da reagiramo svaki put kada netko u našoj blizini kaže nešto uvredljivo, neistinito, diskriminirajuće pa čak i „samo“ kao, šaljivo, a zapravo posprdno. Kao što ne želim i neću odšutjet ako čujem da su siromašni siromašni zato što su lijeni, a žene manje racionalne od muškaraca, tako neću odšutjeti ni ako čujem da netko sipa predrasude i stereotipe o gej ljudima pa bilo to kod doktora, u tramvaju ili od meni nadređenih.      

INTERVIEW.BA: Prvi Gay Pride u Splitu je bio 2011. godine, kakva je sada situacija u Splitu?

MATEJČIĆ: Ovo ljeto će biti sedmi splitski Gej Pride, dakle, psi laju, prajdovi prolaze. Kada se 2011. najavio prvi Gej Pride u Splitu, činilo se kao da ta vijest dolazi iz orbite, ničim potaknuta i da nema nikakve veze s mjestom održavanja. Split tada nije imao ni jednu LGBTIQ udrugu, nije bilo ni organizirane gej zajednice ni ikakvih LGBTIQ događanja. Split, drugi najveći grad u Hrvatskoj, svoj je gej život održavao duboko u ormaru. No, kada se nakon višemjesečnog nabrijavanja atmosfere, pogotovo iz redova lokalnih političara i katoličkih svećenika, u julu 2011. Pride i održao, među nekoliko stotina ljudi u povorci, omeđenom kordonom policije, bilo je dosta mladih gej Splićanki i Splićana, kao i popriličan broj splitskih javnih osoba. I, par tisuća onih koji su na Rivi govorom mržnje i kamenjem dočekali povorku. Policije je bilo premalo, a huligana previše i taj prvi splitski Pride se jedva održao, a čista je sreća što, uz osmero ozlijeđenih, nije bilo i teško povrijeđenih. Kao i kod svake borbe za jednakost, počeci prideova su teški, često i nasilni, ali su nužni. Tako će biti i u Sarajevu.

INTERVIEW.BA: Coming out je sastavni dio života svake LGBT osobe, također je veliki  izazov. Kako Vi kao aktivistica to komentirate: šta  znači biti  OUT i osloboditi se stega? U međuvremenu, i protagonistica iz Vaše priče se outovala?

MATEJČIĆ: Ne volim govoriti u tuđe ime, ja nisam nikada morala neki sastavni dio sebe objašnjavati drugima i pritom razmišljati hoće li me bližnji ili poslodavci odbaciti zbog toga što sam takva rođena i usprkos tome što to njih baš nikako ne ugrožava. Ljudi se boje comingouta da ne izgube mogućnost napredovanja na poslu, poštovanje rodbine i prijatelja, mlađi da ne izgube emocionalnu i financijsku podršku roditelja, a stariji su najčešće neoslobođene seksualnosti, naučili su tako. Mogu samo zamisliti kako je to.

U priči „Živila pička“ protagonistica Lana kaže: „Prominit ćemo svit. Ili ćemo priznat poraz i otić odavde.“ Lana je promijenila svijet, ali samo onaj koji je neposredno okružuje – otišla je iz Splita. Bilo joj je dosta toga da joj tinejdžeri dobacuju na ulici, i to ne samo uvrede, nego i kamenje, da je nepoznati ljudi pitaju je li muško ili žensko i da mora strahovati za svoju fizičku sigurnost. Živi s curom i konačno je mirna. 

INTERVIEW.BA: Kako stojimo sa  homofobijom, odnosno koliko je bitna podrška javih ličnosti kako bi se eventualno ukazalo na problematiku i omalovažavanja  sa kojima se sreću LGBT osobe?

MATEJČIĆ: Na žalost, čvrsto stojimo s homofobijom, hvala na pitanju. Pogledajte samo istraživanja o stavovima među mladom populacijom. To je zabrinjavajuće, ali se zbog toga neće provoditi nikakvi edukacijski programi suzbijanja homofobije. A podrška tzv. javnih osoba naravno da je važna, tako se šalje neka šira poruka, ljušti se stigma, neznanje, neinformiranost, predrasude koji su glavni generatori duboko usađene homofobije. Bilo bi posebno važno da se afirmirani gej građani javno outaju, odnosno da znamo gej ljude koji su na dužnosti u parlamentu, na televizijama, u kulturi… Naravno da ih ima, ali se u medijima pojavljuju samo mladi gej aktivisti. A kada bi naši susjedi ili bake znali da su njihova omiljena glumica ili političar gej, možda bi malo omekšali. 

INTERVIEW.BA:  Zašto se organiziraju gej parade (Gay pride), a ne i strejt?

MATEJČIĆ: Strejt ljudi nemaju problema zbog toga što su strejt pa im zbog toga ni ne trebaju povorke. Nisu im zakonski ograničena prava zato što su strejt, nitko ih ne tuče zato što su strejt, ne želi ih zaposliti zato što su strejt niti ih izbacuje iz kuće zbog toga. Kada se strejt ljude diskriminira, onda je to po nekoj drugoj osnovi, a ne zato što su strejt. Diskriminira ih se zato što su nepoželjne nacionalnosti, vjere ili rase, zato što su bolesni ili siromašni, a ne zato što su heteroseksualni.  Osim toga, svakoga se unaprijed i a priori doživljaja kao hetero i heteroseksualnost se stalno javno demonstrira – strejt ljudi se drže za ruke, ljube na ulici, vjenčaju uz trubljenje automobila – takve „parade ponosa“ su svuda oko nas i ni ne razmišljamo o tome da netko na to isto nema pravo.

DRUŽITE SE S BARBAROM

Barbara Matejčić kao izuzetno društveno angažirana novinarka, dobitnica je mnogih nagrada za svoj angažman, ali mi izdvajamo priznanje za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. od strane Zagreb Pridea u 2011.

Barbara vam preporučuje da njen rad pratite putem web stranica barbaramatejcic.com 

Pročitajte kritiku njene knjige u ‘Oslobođenju’ http://www.oslobodjenje.ba/kun/kultura/osvrt-iza-automatizovane-percepcije-drugog/186083

Dok njenu knjigu „Kako ste?“ možete kupiti u sarajevskoj knjižari Buybook!

5 pitanja za Kuglu: Ja sam još uvijek mladi pilić!

Sarajevski bend Karne ne čine mega zvijezde, već skupina individualaca koja je u takozvanim ozbiljnim godinama odlučila praviti dobru, urbanu muziku. Član benda Almir Kurt, alias Kugla, nam kroz pet pitanja govori o njihovoj energiji i vrijednostima koje unose u svoje tekstove i šire na svojim nastupima.

SUPA, ANONIMUSI I FANOVI  “Na televiziji sada ima mjesta za sve i svakoga. I nemam problem s tim sve dok anonimusi ne počnu spominjati svoje fanove, e onda mi se plače… Supa iz kesice, zvijezde preko noći…  Naslovna pjesma našeg prvog albuma “Diktatura amatera” počinje stihovima “Neutemeljeno samosvjestan, savršeno siguran u sebe…” dovoljno opisuje sve brojniju populaciju”.

INTERVIEW.BA: Bend Karne okupio je gradske face grada Sarajeva (i šire) koje su poznate i po svojim “dnevnim” ozbiljnim zanimanjima – dizajneri, pisci, doktori… Da li vam se dešavalo da vam neko iz pubIike traži štelu za medicinski pregled?  

KUGLA: Na sreću, ne još! Ali pošto smo bend u godinama, mi smo nekako mirniji jer znamo da u bendu imamo dva doktora, pa ako nas gdje presječe…

INTERVIEW.BA: Svi vaši tekstovi su itekako aktivističkog karaktera, tjerate ljude da razmišljaju kroz vaše tekstove.  U nekim tekstovima je lako prepoznati koje javne face ili ministre prozivate. Jeste li imali problema zbog pjesama? Nekih zabrana ili neprijatnosti?  

KUGLA: Opet isto, ne još! Što ne znači da nam neko nije potajno zamjerio.

INTERVIEW.BA: ‘Bićeš na televiziji’ je vrlo omiljena pjesma kod raje i aktuelna, danas su svi zvijezde, svi imaju svojih pet minuta slave. Je li dobro što je tako ili nam je to srozalo sve kriterije?

KUGLA: Na televiziji sada ima mjesta za sve i svakoga. I nemam problem s tim sve dok anonimusi ne počnu spominjati svoje fanove, e onda mi se plače… Supa iz kesice, zvijezde preko noći…  Naslovna pjesma našeg prvog albuma “Diktatura amatera” počinje stihovima “Neutemeljeno samosvjestan, savršeno siguran u sebe…” dovoljno opisuje sve brojniju populaciju.

INTERVIEW.BA: Jedna pjesma kaže ‘Nema gej parade’. Hoće li ikad u BiH biti gej parade poput onih u Amsterdamu, Londonu…?

KUGLA: Hoće!!! Sve što smo mislili – ma neće to bit kod nas – desilo se, tako da ništa ne isključujem. Jedino u šta sam siguran da ga neće biti zadugo je blagostanje.

INTERVIEW.BA: Uvijek smo vas htjeli pitati da li vam fali slovo u nazivu Benda? ;)) Ispričajte nam kako ste  došli do ovog imena…   

KUGLA: Ne fali nama ništa!!! Iako se osjećamo tako. A kako je došlo do naziva benda pitajte nekog od starijih članova, ja  sam još uvijek mladi pilić….

 

 

Ervin Turbić: Politički moćnici u potpunosti kontrolišu zapošljavanje u javnom sektoru

Ervin Turbić iz Srebrenika danas je jedan od lidera borbe protiv korupcije u BiH, a posebno u oblasti zapošljavanja u javnom sektoru naše zemlje. U okviru organizacije ‘Justicia’ u saradnji sa mrežom ACCOUNT pokrenuo je mnoge važne procese koji postaju sve vidljiviji. O ovoj teškoj borbi i stepenu korumpiranosti javnih institucija i preduzeća Turbić govori za interview.ba.

VLASTI NAS SHVATAJU OZBILJNO “U početku nas nisu shvatali ozbiljno. Međutim, naša upornost je dovela do toga da je posljednjih godnu dana ACCOUNT mreža postala sudionikom mnogih bitnih procesa kada je u pitanju borba protiv korupcije i sve više se gradi jedan partnerski odnos s vlastima, koje su napokon prepoznale društveni značaj nevladinog sektora”.

INTERVIEW.BA: Vi vodite udruženje u Srebreniku koje nosi naziv ‘Justicia’, što će reći da vam je pravda u fokusu. Od vremena kada ste krenuli u borbu za pravdu u vašoj općini, ponajprije, kakve ste promjene uspjeli napraviti, doživjeti?

TURBIĆ: Od samog osnivanja Justicie, naša ideja nije bila djelovati na lokalnom nivou, jer problem korupcije i diskriminacije u zapošljavanju u Bosni i Hercegovini ne može se posmatrati kao problem jedne lokalne zajednice. Istina je da smo sa istraživanjima krenuli od naše lokalne zajednice i Tuzlanskog kantona, kada smo prikupili dokumentaciju o nezakonitim zapošljavanjima članova porodica i rodbine tadašnjih političkih predstavnika. Naravno, ta istraživanja smo kasnije prezentirali u medijima, što je izazvalo pozitivne reakcije kod građana i ne baš tako prijatne reakcije onih koje smo javno prozvali.

Moram napomenuti da, ako pogledate medijske tekstove prije tog doba, veoma rijetko ili uopšte nećete naći medijske tekstove koji govore o nepotizmu, korupciji, diskriminaciji u zapošljavanju. Danas, mediji skoro svakodnevno pišu o ovom ogromnom problemu našeg društva.

Naše djelovanje se proširilo na područje cijele Bosne i Hercegovine, gdje smo, u okviru djelovanja Mreže ACCOUNT, u saradnji s drugim organizacijama, uradili jedno veliko istraživanje, koje je obuhvatilo skoro pet stotina organa uprave, javnih ustanova i javnih preduzeća na različitim nivoima vlasti. Analiza je pokazala sav, po meni, namjerno stvoren haos u oblasti zapošljavanja u javnom sektoru, a ona, ujedno, predstavlja temelj našeg djelovanja u pravcu izmjena pozitivno pravnih propisa, koji definišu procedure zapošljavanja u javnom sektoru.

INTERVIEW.BA: U okviru Antikorupcijske mreže ACCOUNT aktivno se bavite borbom protiv korupcije.  Koliko vas obični ljudi uopšte ozbiljno shvataju, a na kakav prijem nailazite kod vlasti?

TURBIĆ: U početku nas nisu shvatali ozbiljno. Međutim, naša upornost je dovela do toga da je posljednjih godnu dana ACCOUNT mreža postala sudionikom mnogih bitnih procesa kada je u pitanju borba protiv korupcije i sve više se gradi jedan partnerski odnos s vlastima, koje su napokon prepoznale društveni značaj nevladinog sektora. Intenzivno se radi na mnogim poljima, kao što su izrada akcionih planova borbe protiv korupcije na lokalnom i kantonalnom nivou, gdje je ostvaren partnerski odnos s mnogobrojnim lokalnim samoupravama i kantonalnim vladama.

Potpisani su memorandumi o saradnji s mnogobrojnim predstavnicima vlasti na različitim nivoima. Usvojeni su naši amandmani na određene nacrte zakonskih propisa, jer smo ponudili bolja zakonska rješenja. Pored toga, organizacije unutar Mreže su izgradile svoje kapacitete, tako da imamo zavidan broj stručnih osoba koje posjeduju znanja iz različitih oblasti kao što su javne nabavke, zapošljavanje, sektor obrazovanja, zdravstva, zaštita zviždača itd. Napokon, određene optužnice su podignute zahvaljujući predstavnicima ACCOUNT mreže.

GRAĐANI TREBAJU SHVATITI ULOGU NEVLADINOG SEKTORA

Što se tiče građana, oni trebaju shvatiti ulogu nevladinog sektora u društvu. Nevladin sektor nema moć da donosi nove zakone niti da hapsi. Kada bismo bili u mogućnosti, vjerujte, mnogi od nas bi u roku 24 sata donijeli sve potrebne zakone i primijenili najbolje svjetske prakse borbe protiv korupcije u našoj državi. Naša uloga jeste monitoring rada javne vlasti, ukazivanje na nezakonitosti, nuđenje boljih zakonskih i drugih rješenja, alarmiranje medija i javnosti na specifične rizike i slučajeve korupcije itd. 

INTERVIEW.BA: Razumiju li kod nas ljudi uopšte šta je korupcija, čak i onda kad je sami možda nesvjesno čine? Poput famoznih koverata da se posao bolje završi.

TURBIĆ: Jednom je neko pametan rekao da nepoznavanje prava škodi. A ovo nepoznavanje prava od strane građana, korumpirani pojedinci u sistemu zloupotrebljavaju na štetu tih istih građana. Naravno, ne samo znanje nego i moć. Ovdje uopšte ne krivim građane, koji ne moraju biti pravni eksperti, jer su institucije dužne obezbijediti poštivanje njihovih prava, i, posebno, zaštitu od zloupotreba i kršenja istih.

Ovo mogu prikazati kroz lični primjer od prije sedam – osam godina, kada sam za jednog člana porodice prikupljao dokumentaciju za prenamjenu poslovnog prostora iz jedne djelatnosti u drugu. Procedura je takva da sve ide ispočetka, iako je prostor davno sagrađen. Radi se nova urbanistička saglasnost, građevinska dozvola na osnovu građevinskog projekta, te upotrebna dozvola. Zapelo je već na urbanističkoj saglasnosti, kada sam, dvadesetak dana nakon podnošenja zahtjeva, nazvao državnog službenika da pitam je li gotova urbanistička saglasnost da idem dalje u proceduru. Odmah je rekao da postoji problem, jer je osoba koja ima poslovni prostor iznad vršila određene radove te joj još nije odobren zahtjev za legalizaciju.

Naravno, znao sam da to nema veze s prostorom koji je predmet mog zahtjeva, što sam i rekao, jer nikakvi radovi nisu vršeni na tom prostoru. Službenik je i dalje insistirao da ima, te tražio da se sastanemo u kafani umjesto na njegovom random mjestu, na šta sam mu rekao da mi ne pada na pamet i da mu dolazim u službu kod šefa. Šefu sam prenio  situaciju te rekao da ću im pozvati medije ukoliko mi ne dodijele urbanističku saglasnost, na koju po zakonu imam pravo. Samo četrdeset minuta nakon toga, pozvao me drugi službenik i rekao da dođem po urbanističku saglasnost, jer je gotova.

Pored zloupotrebe moći, problem je i ovaj “lov u mutnom”, pa ako upali – upali. Susret u kafani s ovakvim službenicima košta petsto-hiljadu konvertibilnih maraka. Za šta?! Za prava koja su nam zakonima zagarantovana!

INTERVIEW.BA: Trenutno je aktuelno sprečavanje korupcije pri zapošljavanju u javnim institucijama. Šta konkretno želite postići i kakav je odziv institucija da se upuste u ovu priču?

TURBIĆ: Naši zahtjevi su jasni i u skladu s ustavnim principima jednakosti i nediskriminacije svih građana u Bosni i Hercegovini. Želimo transparentne procedure u zapošljavanju koje će omogućiti svim građanima jednak pristup radnim mjestima u javnom sektoru, što danas nije slučaj. Danas, politički moćnici u potpunosti kontrolišu proces zapošljavanja u javnom sektoru, koji finansiraju svi građani, ali većina njih nema pristup radnim mjestima u istom.

Ova zloupotreba moći od strane političkih predstavnika danas za posljedicu ima masovno napuštanje zemlje od strane mladih ljudi. Mislim da se ovdje pogrešno koristi termin “odlazak mladih”. Mladi ljudi ne odlaze, nego su protjerani nepravdom, svakodnevnom višegodišnjom diskriminacijom, besperspektivnošću, svakodnevnim stavljanjem do znanja od strane bahate vlasti da u društvu jednakih, kako kaže Ustav BiH, postoje pojedinci i porodice koje su “jednakije” u pravima od drugih.

Što se tiče odziva institucija, u posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno se radi na ostvarivanju saradnje nevladinog sektora sa različitim nivoima vlasti u smislu pokretanja inicijativa za izmjene pravnih propisa. Dobro je što ove inicijative idu dvosmjerno, što prije nije bio slučaj. Sasvim je nebitno da li su naši politički predstavnici u međuvremenu doživjeli prosvjetljenje ili su u pitanju zahtjevi Evropske unije u cilju unapređenja vladavine prava, a koja insistira na učešću nevladinog sektora u kreiranju novih zakonskih rješenja i procedura. Ono što sigurno znam jeste da će u narednom periodu fokus nevladinog sektora po pitanju zapošljavanja biti usmjeren na izmjene zakonskih propisa i podzakonskih akata kojima se reguliše postupak zapošljavanja.

Ovdje moram naglasiti da smo određene visokopozicionirane političke predstavnike, za koje smo znali da nemaju čiste namjere, mi iz ACCOUNT mreže morali odbiti kada su nas pozvali na saradnju, jer nisu htjeli snositi posljedice iz prošlosti a koje se tiču njihovih ličnih afera nezakonitih zapošljavanja članova porodice.

INTERVIEW.BA: Iz medijskih  izvještaja čitamo da ljudi obično moraju nekoga potplatiti da bi dobili posao u nekoj javnoj instituciji ili kompaniji. Imate li vi dokaza za ovo, neki primjer?

TURBIĆ: Dovoljno je samo pogledati afere koje prate vladajuću SDA, gdje je podignuta optužnica protiv najviših zvaničnika te stranke. Ista razrađena matrica postoji na svim nivoima vlasti, od državnog, preko entitetskog i kantonalnog pa sve do lokalnog nivoa, gdje par moćnika odlučuje koja će se osoba zaposliti u javni sektor.

Sve ovo je omogućeno pravilnicima o radu javnih ustanova i javnih preduzeća, kojima su rukovoditeljima dodijeljene ogromne ovlasti. U skoro svim slučajevima pravilnicima je uređeno da se sve završava između dvije osobe – direktora i osobe koju, po nečijem naređenju, treba zaposliti. Napominjem da su svi ovi pravilnici nezakoniti, jer nisu usaglašeni s mnogobrojnim zakonskim propisima na državnom i entitetskom nivou.

Naravno, istim pravilnicima je izvršen pokušaj legalizacije koruptivnih krivičnih djela zloupotrebe položaja i ovlasti, nezakonitog posredovanja, primanje dara (mita) i drugih oblika koristi.

INTERVIEW.BA: Kakva je uloga političkih stranaka pri zapošljavanju u javnim institucijama i kompanijama, ako je ima? Možemo za primjer uzeti vašu općinu.

TURBIĆ: Situacija na području naše općine je identična kao na području ostalih stotinu četrdeset i nešto općina u Bosni i Hercegovini. Ona je identična i kada je u pitanju kantonalni nivo, entitetski, kao i državni nivo. Procesima zapošljavanja upravljaju politički moćnici.

INTERVIEW.BA: Postoje li nešto što bismo mogli nazvati nekom vrstom šeme pri zapošljavanju gdje postoje jasni dokazi za korupciju?

TURBIĆ: Postoje jasno razrađene šeme, što je omogućeno, kako sam već rekao, podzakonskim aktima. Tu ne moramo trošiti riječi, jer svaki građanin, posebno na lokalnom nivou, zna koji čovjek imenom i prezimenom može narediti određenom direktoru javne ustanove, javnog preduzeća, rukovoditelju upravnog organa, da zaposli određenu osobu. Problem je što to ne znaju, ili bolje reći, neće da znaju oni koji su najpozvaniji da znaju ovakve stvari, a to su, prije svih, mnogobrojna tužiteljstva i policijski organi.

INTERVIEW.BA: Imate li nekih dobrih primjera lokalnih zajednica gdje se jasno vidi opredjeljenost načelnika i administracije za javni interes, građane?

TURBIĆ: Napokon, ima. Naime, nakon prošlogodišnjih lokalnih izbora na sastanak me pozvao gospodin Edin Delić, načelnik Općine Lukavac, koji je izrazio želju za saradnjom s ACCOUNT mrežom po pitanju izmjena, odnosno usvajanja pravnih akata, kojima se definiše proces zapošljavanja, a koji su nediskriminatorni i antikoruptivni. Nakon održane javne debate u Lukavcu, ovoj inicijativi se priključio i gospodin Samir Kamenjaković, načelnik Općine Živinice. Nedavno je potpisan Memorandum o saradnji između ACCOUNT mreže i načelnika ove dvije općine, formirana je radna grupa, a prošle sedmice je održan prvi radni sastanak.

U narednom periodu slijedi analiza pravilnika o radu javnih ustanova i javnih preduzeća čiji su osnivači ove dvije općine, a onda izrada prijedloga novih pravilnika, koji će sadržavati potpuno transparentne procedure zapošljavanja i koji će biti usklađeni sa zakonskim propisima. Pored toga, u procesu izrade je interni akt o pravilima korištenja diskrecionog prava rukovoditelja organa javne uprave prilikom izbora novih državnih službenika.

Naravno, kao primjer pozitivne prakse, ove pravilnike ćemo ponuditi na usvajanje ostalim u općinskim, gradskim, kantonalnim te entitetskim organima. Već sada smo u pregovorima s predstavnicima nekoliko općina koje su načelno izrazile spremnost da sudjeluju u ovom procesu, a ovom prilikom pozivam i sve one s kojima još nismo stupili u kontakt da nam se pridruže.

INTERVIEW.BA: Kada pogledate kako funkcionišu vlasti i kakav je sistem napravljen, poželite li ikad da odustanete od borbe, gubi li vam ona smisao?

TURBIĆ: Veoma često, vjerujte. I ne samo ja. U razgovorima s kolegama iz nevladinog sektora najčešće je pitanje: čemu sve ovo?! Međutim, svi mi još uvijek djelujemo. Nekad s manje, nekad s više entuzijazma, ali djelujemo. Još uvijek smo tu, ako ništa a ono bar da zasmetamo nekom u njegovim lošim namjerama.

GRAĐANI BI PONOVO MOGLI NA ULICE

INTERVIEW.BA: Godine 2014. uspjeli ste građanskim pritiskom da natjerate lokalne vlasti u Srebreniku da prepolove svoja primanja. Ovo je nevjerovatna pobjeda civilnog društva. Međutim, je li se ona održala i do danas?

TURBIĆ: To se dogodilo u sklopu februarskih protesta, i tada smo svi bili samo građani. Lično sam otišao u Tuzlu, ne kao član organizacije, nego kao građanin, 5. februara kada su mediji objavili da policija tuče građane. Mnogi od nas su ostali do 7. februara, kada je tadašnja Vlada TK podnijela ostavku. U Srebreniku smo, također, svi bili samo građani. Nekih pet stotina građana se okupilo na protestima i uputilo zahtjeve tadašnjem načelniku i Općinskom vijeću, koji su veoma brzo, jednoglasno usvojeni. Između ostalih, bio je ovaj zahtjev. Ideja je bila da ta sredstva, kao i sredstva od naknada za članove upravnih tijela i komisija, idu u poseban fond kako bi se pružala pomoć socijalno ugroženim kategorijama stanovništva. Međutim, sve se već nakon šest-sedam mjeseci vratilo na staro. Vijećnici su vratili sebi paušale. Na stare obrasce ponašanja su se vratili i na višim nivoima vlasti, što će reći da vlasti iz protesta nisu ništa naučile. Ako se u skorije vrijeme nešto ne promijeni, a neće, jer je teško promijeniti mentalni sklop ljudi koji po istoj matrici vladaju već skoro trideset godina, siguran sam da će građani ponovo na ulice. 

Filip Andronik: Nisam planirao da se bavim stand up komedijom, bio sam sretan i zadovoljan strip crtač

Filip Andronik je nagrađivani strip crtač iz Sarajeva i uspješan stand up komičar. Autor je i neobične kolekcije ambalaže proizvoda koji su u BiH pristizali kao humanitarna pomoć, a koju je darovao Muzeju ratnog djetinjstva. Danas piše, crta, zabavlja publiku i ne misli stati…

PUBLIKA IZ ‘GARAŽE’ „Ne znam koje su se planete poravnale ali u Konjicu je najbolja publika iz cijele BiH. Konjic ima jednu malu kabare salu, odnosno cafe klub koji se zove „Garaža“ i u tom prostoru tri godine nastupaju svi stand up komičari iz BiH, ali i susjednih zemalja. I svi imaju sjajan odaziv publike. Publika se smije.“

INTERVIEW.BA: Vaš strip pokazuje razvoj glavnoj junaka Amnezije od superheroja do antiheroja s problemom pamćenja. I to zbog nesretne ljubavi. Koliko lična iskustva integrišete u radnju stripa i karakter junaka?

ANDRONIK: Prvi broj Amnezije je bio skroz fiktivan. Drugi, kao i svi superjunački stripovi je morao objasniti kako je Amnezija postao takav kakav jeste (s tim da je on to zaboravio), a treći – ni sam nisam znao gdje idem s tom pričom. Ali uvijek sam znao da će Amnezija imati neki odnos sa čudesnom djevojkom, iako nisam znao kakav. Ona je ženski super junak u njegovom svijetu.

INTERVIEW.BA: Da niste možda vi imali nesretnu ljubav?

ANDRONIK: Nakon ličnog iskustva u kome me je djevojka ostavila jesam se pitao: „Zašto ne bi ta čudesna djevojka ostavila i Amneziju?“ I iz te neke negativne situacije koju smo svi prošli, bilo moji muški ili ženski čitaoci, narasla je jedna pozitivna priča. Da nije bilo tog ličnog iskustva, možda strip ni danas ne bi bio nacrtan. 

INTERVIEW.BA: Što se tiče likova u Vašem stripu, zanima nas  da li tražite inspiraciju u prijateljima, poznanicima ili jednostavno izmislite novi lik?

ANDRONIK: Svi strip crtači i scenaristi vole izmišljati stvari, ali na nekom manjem nivou i izvući paralele sa svojim iskustvima. Npr. kako likovi reaguju i njihove kretnje koje su često bazirane na stvarnim osobama. Niko ne poznaje astronaute u svemiru i kako se ponašaju, ali zamisliš situaciju npr. ovako bi se moj prijatelj koji je takav karakter ponašao u toj situaciji. To doprinosi bogatstvu same priče. Amnezija je prilično nepromišljen strip, odnosno puštam da sama potreba stvara likove.

INTERVIEW.BA: Ko danas uopšte čita stripove? Znate li svu svoju publiku poimenice? 

ANDRONIK: U BiH danas ne postoji dijete koje se nije srelo sa stripom. Putem promocija i izložbi mogu da vidim ko su čitaoci koji su zainteresovani za moje radove. U suštini, sam autor nikad ne dobije direktan odgovor da li se čitaocu svidio njegov rad. Izazovno je stvarati strip za nepoznatu publiku.

INTERVIEW.BA: Stand up komedija je Vaša druga ljubav kojom se jednako uspješno bavite. Kako vas publika dočekuje? 

ANDRONIK:  Nisam planirao da se bavim stand up komedijom, bio sam sretan i zadovoljan strip crtač. I sasvim slučajno sam upao u trupu Magacin Kabarea gdje sam htio pisati neke šale i gegove za njih, kao što pišem za stripove. Oni su rekli da su moje šale toliko iskrene, da ih drugi glumci ne mogu naučiti, te ću ih ja morati pričati.  I tako sam odjednom postao stand up komičar. Čudno je to, bavite se komedijom kao ekstrovertnim radom i crtanjem stripova što je introvertni posao.

INTERVIEW.BA: U kojem gradu najviše volite nastupati i zašto?

ANDRONIK: U Konjicu, definitivno. Ne znam koje su se planete poravnale ali u Konjicu je najbolja publika iz cijele BiH. Konjic ima jednu malu kabare salu, odnosno caffe klub koji se zove „Garaža“ i u tom prostoru tri godine nastupaju svi stand up komičari iz BiH, ali i susjednih zemalja. I svi imaju sjajan odaziv publike. Publika se smije. I kad bi pričali o sprovodima, mislim da bi se publika smijala, toliko su raspoloženi i voljni učestvovati u programu. Ukoliko postoji mogućnost snimanja nekog dokumentarca ili specijala o stand up komediji onda bi se on trebao snimati u Konjicu.

INTERVIEW.BA: Možete li nam ispričati neku neobičnu ili smiješnu/ neugodnu scenu koju ste doživjeli?

ANDRONIK: Smijem li psovati? (smijeh). Imao sam situaciju u kojoj sam na bini neplanski opsovao. Osoba iz publike je rekla kao:  „Joj nemoj psovati.“ Publici je bilo smiješno to što me je neko tako nečim benignim „nemoj psovati“ prekinuo u nastupu u kome svi stalno koristimo psovke, ne da bi uvrijedili nekoga nego čisto imitiramo govor naših ljudi.  

OMOTI ZA GINISOVU KNJIGU REKORDA

INTERVIEW.BA: Tokom rata u BiH kao dječak sakupljali ste omote, odnosno ambalažu proizvoda koje smo dobijali u okviru humanitarne pomoći, Danas je to vrijedan eksponat u Muzeju ratnog djetinjstva. Šta ste sve skupljali?

ANDRONIK: Kad je rat počeo u humanitarnoj pomoći smo dobili minijaturnu konzervu mesnog nareska. Bila je manja od konzerve tunjevine. Nama u porodici je to bilo smiješno, mislim, živimo u zemlji izobilja i sad kao primamo humanitarnu. Odlučili smo ostaviti tu konzervu. Par sedmica kasnije, kad rat nije prestao, dobili smo konzervu kukuruza što je 1992. godine u Sarajevu bilo van pameti, jer nije bilo moguće kupiti konzervirani kukuruz. I to smo ostavili, pa da se smijemo kad prođe rat. A rat nikako nije prestajao, a humanitarna pomoć je pristizala… Skupljao sam omote od papirnatih, kartonskih pakovanja u kojima smo dobijali humanitarnu pomoć, kao i konzerve, četkice za zube itd. Jedna novinarka me je pitala do kad mislim skupljati omote? Rekao sam dok ne uđem u Ginisovu knjigu rekorda ili dok rat ne završi. I ta kolekcija je ušla u Ginisovu knjigu rekorda kao vankonkurentna aktivnost. A danas je kolekcija dio zbirke Muzeja ratnog djetinjstva.

Huso Hadžić: Čitao sam mnogo knjiga, nigdje nisam pročitao da je Bog stvorio Bošnjaka, Hrvata, Srbina, nego čovjeka

Općinu Jajce prošle godine posjetilo je više od 150.000 turista, što je svrstava u jednu od najperspektivnijih zajednica u području turizma u našoj zemlji. Uz bogatu kulturno-historijsku ponudu sa čak 29 nacionalnih spomenika i nevjerovatnu ljepotu Plivskih jezera, ovo bi mogla biti hit destinacija. Da li će ona to postati i kako se razvija, za interview.ba objašnjava Huso Hadžić, direktor Agencije za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala općine Jajce.

SKOKOVI SA VODOPADA:  „Mislim da su skokovi s vodopada najveći pogodak što se tiče turizma u gradu Jajcu. Prošlogodišnji skokovi su bili posebna atrakcija ne samo za Jajce, već i za BiH. Bio je ovdje i jedan od najboljih skakača Red Bulla, najbolji skakač iz Njemačke, Danske, pored domaćih i skakača iz regiona. Koliko su oni značajni, reći ću vam samo činjenicu da je preko 130 medija pisalo o skokovima. Od toga, po mojim informacijama, 50 svjetskih medija.

INTERVIEW.BA: Pretpostavljamo da je tokom ljeta Jajce najposjećenije mjesto, možete li nam reći odakle sve turisti dolaze? Da li ima turista porijeklom iz arapskih zemalja te da li se interesuju i kupuju nekretnine i zemljišta u gradu i okolici?

HADŽIĆ: Turisti u Jajce dolaze iz skoro svih zemalja svijeta. Vjerujte da bi bilo lakše da nabrojim zemlje iz kojih ne dolaze. Normalno je da najviše dolaze iz BiH, a naravno i iz Hrvatske, Slovenije, pa sve više i iz Srbije i Crne Gore. Pored regije, tu su Talijani i Nijemci, kao i turisti iz mnogih drugih evropskih zemalja. Naravno, iz godine u godinu, sve je više turista iz arapskih zemalja. Oni se najduže zadržavaju, i možda, kad je u pitanju Jajce, ovdje najduže borave. Zauzmu hotel ili motel i drugi smještaj i ostanu od sedam do 15 dana. Njih interesuje voda. Najviše posjećuju vodopad, Plivska jezera i Mlinčiće, te rjeđe obilaze druge spomenike. Nemam spoznaje o traženju kupovine zemljišta ili bilo šta drugo.

INTERVIEW.BA: Kakva je povezanost sa dijasporom, tj. da li oni ostavljaju najviše finansija u Jajcu?

HADŽIĆ: Dijaspora za Jajce je jako značajna. Nažalost, naše veze još nisu toliko dobre koliko bi trebale da budu. Mi u Agenciji nastojimo da tokom sezone i njihovih godišnjih odmora ostvarimo kontakte sa našom dijapsorom. Činjenica da u BiH dijaspora unosi ogromna sredstva, to se ne može i ne smije zanemariti. Lično, a i u funkciji direktora Agencije, odajem im priznanje i zahvalnost. Iz Jajca je preko 10 hiljada ljudi otišlo u dijasporu širom svijeta, skoro da nema kontinenta gdje ih nema.

INTERVIEW.BA: Šta turisti najviše vole, odnosno šta im preporučujete da posjete kad dođu u Jajce?

HADŽIĆ: Ove godine smo uveli tzv. dnevne karte koje su 20 posto jeftinije od redovnih kako bismo ih motivisali da posjete sve znamenitosti. Međutim, ono što je značajno, svi turisti znaju za vodopad i obavezna je posjeta vodopadu. Nakon toga su Plivska jezera sa Mlinčićima koji su, isto tako, nacionalni spomenik i koji su stari preko 400 godina. Oko jezera su, naravno, izuzetna prirodna bogatstva i ljepote, što izaziva poseban interes turista. Također je značajna posjeta katakombama, tvrđavi… Jajce ima dosta vjerskih objekata, tako da mi potenciramo i posjetu džamijama, crkvama kao i Domu AVNOJ-a.  Sve što se nalazi u Jajcu je interesantno. Naš osnovni cilj je produženje boravka turista i to smo uspjeli u zadnje tri-četiri godine, jer je ranije bio više prolazni turizam.

ZNAČAJAN JUBILEJ

Mi smo obilježili 622. godišnjicu prvog pisanog pomena Grada Jajca. Ogromno je ovdje i materijalno i nematerijalno bogatstvo.

INTERVIEW.BA: Kako komentarišete činjenicu da je zatvoren ured Turističke zajednice Jajce zbog nedostatka finansija, kakvu nam to poruku šalje?

HADŽIĆ: Generalno, to je problem na federalnom nivou jer, koliko znam, već godinu dana Turistička zajednica FBiH nema zakon a u pripremi je zakon koji će regulisti sve  turističke zajednice i razvoj turizma.

INTERVIEW.BA: Posebnu pažnju ste posvetili spomenicima i njihovoj okolini te ste uredili prostor oko Crkve sv. Marije/Sultan Sulejmanove (Fethije) džamije, Katakombi, Burića kuće, Okića džamije, nekropolu stećaka u Vincu. Dakle, njeguje se multikulturalnost?

HADŽIĆ: Apsolutno! Mi upravo ukrašavamo grad po principu vrta. Grad Jajce, posebno Stari grad jeste naš zajednički vrt koji treba da njegujemo, čuvamo i uređujemo. Nažalost, nemamo dovoljno sredstava da bi se više tome posvetili. Sve što se radi rade sezonski radnici Agencije, ljudi zarade i zaposle se makar u sezoni. Sve što radimo, radimo iz vlastitih sredstava, koja zaradimo od ulaznica.

INTERVIEW.BA: Pored Plivskih jezera, grad Jajce ima 29 nacionalnih spomenika, dvije rijeke… Na koji način privući turiste namjernike da svrate u SBK i odsjednu u vašem gradu, da li su jedan od razloga skokovi sa vodopada?

HADŽIĆ: Možda ste došli do šlaga u svemu. Mi smo prije četiri godine započeli, prije svega, sa Sajmom turizma i eko proizvoda koji se održava u maju (ove godine 23. i 24. maja). Njegova specifičnost jeste što se nalazi unutar centra grada, između dvije kapije, i posebna je atrakcija. S druge strane, Sajam turizma nam je zvanično i početak turističke sezone. Zadnje dvije godine smo sve bliže tome da cijelu godinu traje turistička sezona. Interesantno je da smo do nove godine, iako je vrijeme bilo i prohladno, imali turista koji su posjećivali vodopad, Plivska jezera i neke spomenike. Naravno, najatraktivniji su skokovi s vodopada. Mislim da je to najveći pogodak što se tiče turizma u gradu Jajcu. Tu su međunarodni skakači, skakači iz BiH… Iako će se skokovi ove godine održati 5. augusta, već sada imamo interesanata. Koliko su oni značajni, reći su vam samo činjenicu da je preko 130 medija pisalo o skokovima. Od toga, po mojim informacijama, 50 svjetskih medija.

INTERVIEW.BA: Postoji li saradnja sa Zavodom za zaštitu spomenika BiH s obzirom na bogatu kulturnu baštinu Jajca, grada muzeja?

HADŽIĆ: Moram da kažem da imamo jako dobru saradnju sa Zavodom za zaštitu spomenika. Međutim, ima jedan drugi problem. Jajce ima 29 nacionalnih spomenika, čiji je zaštitnik država. Ona treba da vrši održavanje, kao i da izdvaja sredstva za to, počevši od općine, preko kantona, federacije, pa do države. S obzirom na veliki broj nacionalnih spomenika, nisam zadovoljan sredstvima i održavanjem spomenika. Nažalost, neki su ugroženi. Jedan spomenik u Jajcu je star 1800 godina, svi su stari preko 300/400 godina. Naša tvrđava je jako značajna, ali je još uvijek dobrim dijelom devastirana, treba joj sanacija i morat ćemo na tom polju raditi. Nažalost, ni Zavod za zaštitu spomenika ne može dati potreban određeni doprinos. Mi, upravo, radimo na čišćenju i održavanju unutar tvrđave zahvaljujući sredstvima koje smo dobili od Federalnog ministarstva kulture i sporta. Ali potrebna su nam daleko veća sredstva, možda i fondovi Evropske unije da bi se sačuvalo ovo dragocjeno bogatstvo u Jajcu koje je i bogatstvo Bosne i Hercegovine.

INTERVIEW.BA: Da li Jajce za mlađu populaciju dosadan grad? Šta mislite o naporima srednjoškolaca da imaju jedinstveno školovanje, jer oni poručuju da ne žele da ih se dijeli po etničkoj pripadnosti?

HADŽIĆ: Jajce je od aprila do oktobra mjeseca interesantan i lijep grad. Mnogo putujem poslovno, tako da vidim da su u jesen i zimi svi manji gradovi dosadni. Ali, dobronamjerno bih poručio omladini da njihov sadržaj nekad i sami obogate. U sezoni, svakog vikenda dva-tri kafića i ljetne bašte imaju muziku uživo. Kad poredim svoje vrijeme i ovo danas, sjetim se da smo mi imali korzo i šetnju. Nažalost, omladina je danas i sama kriva što se dovodi u situaciju da cjelovečernji boravak provede u kafiću sjedeći uz cigarete, dim i alkohol. Preporučio bih im, kao stariji čovjek, da malo više sami kreiraju svoj život.  

Ja sam pripadnik starijih generacija koji voli cjelovitost, multietničnost, zajednički život i tako dalje. Čitao sam mnogo knjiga, ali nigdje nisam pročitao da je Bog stvorio Bošnjaka, Hrvata, Srbina, nego je stvorio čovjeka. Nažalost, stvorio je i đavola. Sad je pitanje čovjeka hoće li se okrenuti prema Bogu ili đavolu. Hoću da kažem da sam apsolutno za zajedništvo, za zajednički život, ne suživot. Meni je suživot fraza. Zajednički život koji je u Jajcu, BiH i u prethodnoj državi, ipak je bio zajednički sa svim nedostacima. Nije nam bilo loše. Smatram da ova država mora biti za svakoga ko u njoj živi i koji je doživljava svojom i da ima život za normalnog čovjeka. Generalno sam protiv bilo kakvih podjela, pogotovo po etničkoj osnovi i protiv bilo čije majorizacije.