February 2017

Za ljude drugačije seksualne orijentacije i rodnog identiteta u BiH, život je još uvijek rizičan. Festival ‘Merlinka’ koji organizuje Sarajevski otvoreni centar (SOC) rijedak je dašak slobode. Kako osvojiti prostor za nevidljive u našem društvu jedno je od 5 (Pet) pitanja koje smo postavili Lejli Huremović, koordinatorici programa u SOC-u.

OUTOVANJE POZNATIH LIČNOSTI “Bez obzira koje si seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, trebaš profesionalno da obnašaš funkciju i da se boriš za ljudska prava. Nama je jako bitno da mi svakodnevno imamo mehanizme zaštite od diskriminacije i nasilja i da se osjećamo sigurno u državi u kojoj živimo. No, vjerujem da bi javno outovanje i podrška LGBTI političara/ki, pjevača/ica, glumaca/ica i svih ostalih poznatih ličnosti značila našoj borbi”.

INTERVIEW.BA: U Sarajevu je nedavno završeno još jedno izdanje festival ‘Merlinka’. Da li su i ove godine vandali pokušali prekinuti Festival?

HUREMOVIĆ: Da, ove godine je održan peti po redu Međunarodni festival queer filma Merlinka u Sarajevu. Jako smo ponosne/i što smo uspjele/i kontinuirano da održimo pet festivalskih godina, uprkos različitim preprekama, kao što je bio napad na učesnice i učesnike festivala 2014. Ove godine je sve prošlo u najboljem redu i zabilježena je rekordna posjećenost, bez i jednog incidenta.

INTERVIEW.BA: Festival ‘Merlinka’ je praktično jedini kulturni sadržaj u kojem LGBT populacija može uživati jednom godišnje. Zbog čega? Straha ili nečeg drugog?   

HUREMOVIĆ: Festival Merlinka u Sarajevu je najvidljiviji LGBTI kulturni događaj u BiH, ali svakako nije jedini. Postoji i izdanje festivala Merlinke u Tuzli, te se tokom cijele godine održavaju različiti kulturni događaji, kako u Sarajevu, tako i u drugim gradovima. U pitanju su projekcije filmova, izložbe, performansi i drugi kulturno-umjetnički događaji. Mislim da smo kao aktivistkinje i aktivisti prevazišli da nas strah parališe, već iz njega crpimo energiju sa kojom mnogo toga radimo. Nećemo dozvoliti da nas se preplaši, borit ćemo se sve glasnije i glasnije.

No, mislim da bi trebalo biti puno više različitih kulturnih događaja, jer je ovogodišnja Merlinka u Sarajevu pokazala potrebu za ovakvim događajima. Preko 500 ljudi je bilo u toku dva dana festivala, i vjerujem da je to zbog toga što su posjetitelji/ce osjećali Art kino Kriterion kao siguran prostor. Na žalost zato je bila potrebna policija i privatni zaštitari. Ali i to su pokazatelji da još uvijek živimo u visoko homofobičnoj državi, u kojoj jos uvijek nisu procesuirani prethodni napadi, čime daju zeleno svjetlo homofobima za nasilnička ponašanja.

INTERVIEW.BA: O LGBT populaciji se u javnosti sporadično govori, uglavnom u kontekstu stereotipa. Kako LGBT osobe u stvari danas žive svoj svakodnevni život u BiH, šta ga karakterizira?

HUREMOVIĆ: Kada govorimo o medijskom izvještavanju o LGBTI osobama u BiH, iz godine u godinu raste broj objava i različitih pristupa temama vezanim za probleme i život LGBTI osoba. Sve je manje tekstova koji su negativni, senzacionalistički, ali da, još uvijek postoji puno stereotipizacije LGBTI osoba. Životi LGBTI osoba su individualni, kao i svi drugi, ali samo zbog toga što smo lezbjeke, gej, biseksualne, trans ili interspolne osobe, doživljavamo nasilje ili bivamo diskriminisani/e.

Sarajevski otvoreni centar ima psihološko i pravno savjetovanje, i u sklopu njega nerijetko dolaze osobe koje imaju probleme sa porodicom kada im se outuju. Postoji jako puno psihičkog zlostavljanja i maltretiranja od strane roditelja, braće/sestara, rodbine. Mi, LGBTI osobe po defaultu skeniramo prostor u koji ulazimo i kojim se krećemo, pazimo gdje i na kojim mjestima ćemo biti slobodnije a gdje ne. A sloboda se ovdje ogleda u činjenici hoćemo li normalnim tonom pričati, držati se za ruku ili poljubiti svog partnera/icu, ono o čemu strejt osobe ni ne razmišljaju. Ali LGBTI osobe svakodnevno otvaraju ove prostore, probijaju obruče i izlaze korak po korak, bore se za javni prostor koji pripada svima nama.

INTERVIEW.BA: Da nema jasne podrške međunarodnih donatora projektima za promociju i/ili zaštitu LGBTQ populacije, kako bi domaća vlast reagirala na probleme ove populacije?

HUREMOVIĆ: Do sada je domaća vlast uglavnom odbijala naše zahtjeve za finansiranjem, tako da vjerujem da bi nam jako bio otežan rad bez podrške međunarodnih donatora. Međutim oni ne pomažu  samo finansijski, već su tu da nam pomognu i u lobiranju i zagovaranju i razgovorima sa predstavnicima/ama vlasti.

INTERVIEW.BA: Možemo li prognozirati kad će deklarirana LGBT osoba moći obnašati neku od važnih političkih funkcija u bih društvu- npr premijersku? Ili je to još uvijek u sferi naučne fantastike?

HUREMOVIĆ: Nije bitno da li će postojati LGBTI osoba koja će biti na nekoj od funkcija, bitna je politika koja će se sprovoditi sa te pozicije. Nije potrebno da imamo LGBTI osobu na nekoj važnoj funkciji da bi se LGBTI osobe imale prava, to neće biti neki pokazatelj. Bez obzira koje si seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, trebaš profesionalno da obnašaš funkciju i da se boriš za ljudska prava. Nama je jako bitno da mi svakodnevno imamo mehanizme zaštite od diskriminacije i nasilja i da se osjećamo sigurno u državi u kojoj živimo. No, vjerujem da bi javno autovanje i podrška LGBTI političara/ki, pjevača/ica, glumaca/ica i svih ostalih poznatih ličnosti značila našoj borbi.

SOC I MERLINKA

Više o Sarajevskom otvorenom centru i Festivalu ‘Merlinka’ saznajte putem sljedećih linkova:

http://soc.ba/ 

http://merlinka.com/ 

Merlinka 2017 u Sarajevu

https://www.youtube.com/watch?v=eYL889tEop4 

JEDAN OD POSLJEDNJIH INTERVJUA VELIKOG UMJETNIKA I ČOVJEKA Legendarni sarajevski fotograf nedavno je otvorio zapaženu izložbu pod nazivom “Žene u Sarajevu pod opsadom”. Sada sprema monografiju posvećenu najgorem periodu u povijesti Sarajeva, a za Interview.ba sjeća se rata, teških prizora, prvih pogibija, dana provedenih u logoru…

OLGA I SUADA: “Analizirajući taj događaj, osuđivao sam sebe što su stalno spominjali Suadu, a ne i Olgu. Kada sam gledao materijale, vidio sam da djevojka koju sam tada snimio nije plava; tek kasnije se saznalo da je to Olga Sučić. Mislim da niko od kolega, nažalost, nema fotografiju pogibije Suade Dilberović na mostu. Imamo samo onu poznatu mrlju krvi koju smo viđali na televiziji”

Hidajet Delić je u periodu opsade Sarajeva (1992. – 1995.) radio kao fotoreporter BH Pressa i saradnik AP-a. Svojom kamerom je dokumentirao svakodnevni život grada. Njegova izložba “Žene u Sarajevu pod opsadom” obuhvata samo prvu godinu rata i početak agresije. Delić za Interview.ba kaže da su Sarajke, i pored svih napora, uvijek pokušavale da budu uredne i hrabre, imale su na licu neku nadu. Mišljenja je da je to održalo ovaj grad. Snimio je prvu žrtvu agresije na Sarajevo – Olgu Sučić. Nesebično je pomagao ranjenim sugrađankama i sugrađanima, odlažući pri tom kameru, pa je nerijetko dobijao ukor urednika. Bio je zarobljen i proveo 45 dana u logorima na Palama i u Foči.

INTERVIEW.BA: Bili ste u Sarajevu tokom opsade te napravili mnogo fotografija. Kakve su žene bile tih ratnih godina?

DELIĆ: Kad gledam s ove distance, mislim da su prije svega bile hrabre pa onda lijepe. Prva godina rata u Sarajevu, posebno za žene, bila je prilično teška. Nije bilo hrane, vode, struje, plina… Ono što sam ja tada viđao, svi su se trudili da budu čisti, svi su prali veš, svi su nosili vodu da bi se mogli okupati, oprati kosu. Mislim da su se Sarajke u tim prvim danima rata, a trajao je, nažalost, dugo, borile ljepotom protiv onoga što nam se događalo.

INTERVIEW.BA: Petog aprila 1992. snimili ste i pogibiju Olge Sučić, jedne od prvih žrtava agresije na glavni grad BiH? Sjećate li se tog događaja?

DELIĆ: Da, sjećam se. Zbog toga što sam, mnogo godina kasnije, analizirajući taj događaj, osuđivao sebe što su stalno spominjali Suadu, a ne i Olgu. Kada sam gledao te materijale, vidio sam da djevojka koju sam snimio nije plava; tek kasnije se saznalo da je to Olga Sučić. Mislim da niko od kolega, nažalost, nema fotografiju pogibije Suade Dilberović na mostu. Imamo samo onu poznatu mrlju krvi koju smo viđali na televiziji. Tada sam prvi put u životu vidio nečije ranjavanje – mislim na Olgu Sučić. Nju su pogodili dum-dum metkom, pucali su iz kalašnjikova. Moram to objasniti: ulazna rana je vrlo mala, ali izlazna deset puta veća. Kada su je podigli – ne volim se sjećati tih trenutaka, ali nagledao sam se svega u ovom ratu – krv se izlila kao da je iz kanistera. Snimao sam dok su je oni momci nosili s mosta ka Titovoj ulici. Na tramvajskim šinama su bila kola hitne pomoći i vidio sam kako ona mijenja boju, kako, ustvari, umire. To je prva osoba koju sam vidio mrtvu u bosanskom ratu.

INTERVIEW: Kroz fotografsku formu prikazali ste ulogu žene tokom opsade. Možda to drugima posluži kao inspiracija da dublje istraže ovu temu?

DELIĆ: Kada sam u aprilu ove godine dobio ponudu od Nihada Kreševljakovića i Modula Memorije da napravim izložbu o ženi, počela je i priča da bi trebalo podići spomenik ženi Sarajeva. Mislimo da su žene odbranile ovaj grad, a ne oni sa oružjem. Rado sam se odazvao pozivu. Moje kolege su napravile mnogo izložbi o djeci, vojnicima, muškarcima… Ideja se pokazala odličnom, a poslije sam dobio nekoliko  ponuda da proširimo postavku. Na izložbi koja je bila na Modulu Memorije u Skenderiji prikazano je 100 fotografija.

INTERVIEW.BA: Sjećate li se fotoreportera koji su vrebali na kritičnim tačkama kako bi dobili ekskluzivne fotografije žrtava u trenutku pogibije?

DELIĆ: Sjećam se, naprimjer, fotografije koja je kružila svijetom, one o ženi koja je sređena. Nju proglašavaju hit fotografijom. Čovjek je “ispucao” deset rolni filma – a rolna ima 36 snimaka – da bi snimio jednu fotografiju: nju sređenu kako prolazi pored vojnika. Mi smo te naše kolege zvali “lešinarima”, zato što su davali djeci čokoladu da trče preko snajperskih linija da bi možda bili pogođeni i ranjeni kako bi oni mogli napraviti fotografiju koju bi prodali.

INTERVIEW.BA: Nerijetko ste propustili napraviti fotografiju jer ste pomagali ranjenicima. Također ste ostavljali kameru kada biste primijetili da ljudima koje snimate to smeta?

DELIĆ: Skoro uvijek bih ostavio kameru kada bih vidio da neko negoduje ili ima otpor prema snimanju. Smatrao sam da u trenucima bola, kada vidite da je neko poginuo, a neko plače za njim, nemate pravo da mu kradete te trenutke nesreće. A bilo je tog pomaganja. Često sam dobijao ukor od urednika zbog toga što su neki imali fotografije tih ljudi, a ja sam pokušavao da im pomognem, da ih unesem u auto i odvezem u bolnicu.  

INTERVIEW: Doživjeli ste i noćnu moru svakog ratnog izvještača: bili ste, i to tokom obavljanja radnog zadatka, uhapšeni i odvedeni u zatvor, gdje ste maltretirani. Dugo ste odbijali da pričate o tome…

DELIĆ: Mene i kolegu koji je sa mnom radio za Associated Press su na mostu Bratstva i jedinstva kidnapovali srpski specijalci jer su trebali nekoga za razmjenu. Bosanske snage su prije toga uhapsile nekog njihovog pukovnika ili potpukovnika na Stupskoj petlji. Pošto je kolega bio Srbin iz Beograda, njega su pustili nakon dva dana, a ja sam zaglavio 45 dana u logoru. Prvo sam bio na Palama, a kasnije u Foči, u zatvoru u kojem su me optužili da sam namještao sve one masakre po Sarajevu. Bilo je jedno glupo pitanje, kao: “Gdje ste nabavili onoliko crvene farbe?!” Bilo je ludo pomisliti da se može nabaviti farba u Sarajevu. Oni su sve vrijeme pokušavali da me ubijede da to mi sami sebi namještamo, da sebe granatiramo i ubijamo, što je bilo van pameti.

Srećom, za 45 dana sam razmijenjen za neke njihove novinare i vojnike koji su bili zarobljeni na Ozrenu. Optužili su me da sam ubijao Srbe u Sarajevu – ja koji čak nisam ni služio vojsku jer sam imao veliku dioptriju! Optužili su me da sam naređivao da ubiju neke Srbe koji nisu htjeli da pjevaju partizanske pjesme. Gluposti. Najgore je što neki od tih ljudi koji su mene optuživali danas rade u sudstvu Republike Srpske.

INTERVIEW.BA: Koliko je za vas bitna kultura sjećanja?

DELIĆ: Vrlo bitna. Smatram da se tome u Sarajevu, i u cijeloj BiH, posvećuje malo pažnje. Modul Memorije je to pokušao, kao i Muzej djetinjstva, koji je odlična ideja. Stvari koje nisu zabilježene, uslikane i snimljene, brzo se zaborave. Prolazi vrijeme, dolaze nove generacije koje o ratu samo mogu slušati ili gledati na televiziji.

INTERVIEW: Pripremate i monografiju “Vrijeme koga nema”…

DELIĆ: Negdje sam na polovini materijala kojeg trebam pogledati, pripremiti, napraviti male tekstove za svaku fotografiju kako bi se nešto objasnilo i dokumentovalo. Nažalost, nekoliko desetina hiljada negativa ostalo je nepregledano. To je materijal koji iziskuje višegodišnje pregledanje. Već deset godina radim na polovini knjige, a kad ću je završiti, to nisam siguran. Svi koji su vidjeli dio koji je završen oduševljeni su i pitaju me zašto ne bih podijelio materijal u dva dijela. Mislim da dijeljenje nije dobra stvar; treba pogledati od početka do kraja pa donijeti odluku da li vam se sviđa ili ne, da li je dobro ili nije.

INTERVIEW.BA: Kakav biste savjet dali mlađim kolegama? Gdje griješe, šta mogu popraviti…?

DELIĆ: Dobra fotografija se vidi. Dobra fotografija se osjeti. Nije bitno čime je napravite: analognim, digitalnim ili skupocjenim fotoaparatom. Fotoaparat pravi fotografije, ali fotografiju vidite vi, a ne kamera. Fotografiju prvo morate osmisliti pa je tek onda snimiti. Ovo što ja zovem “era škljocanja” ne donosi ništa dobro ni fotografiji ni ljudima koji pokušavaju da se bave njom. Digitala je dala jednu veliku prednost: fotografija, film i obrada, fotopapiri i uređaji bili su skupi. Sada toga nema. Snimite najjeftinijim fotoaparatom i gotovo. Danas za 100 maraka možete snimiti fotografiju koja može dobiti Pulitzerovu nagradu. Za fotografiju treba razmišljanje, treba je osmisliti. Ne možete napraviti 100 fotografija, pa izabrati jednu da je dobra. Ne! Morate napraviti pet fotografija od kojih je jedna dobra. 

Od Bihaća, preko Banje Luke do New Yorka, Bišćanka Selma Selman, multimedijalna umjetnica, svoje snove sada ostvaruje u glavnom gradu svijeta. Predstavlja Bosnu, Rome, identitete, svoj lični život. Nedavno je otvorena njena druga izložba u Americi, odakle nam šalje svoje impresije.

UMJETNICA JE MOJA NACIONALNOST “Nekad sam se osjećala i kao vanzemaljac, kada se svi bave samo mojim pitanjem identiteta i čude se mojim uspjesima dok moja umjetnost postaje sekundarna. Ja sam umjetnica bez obzira jesam li crnkinja, bjelkinja, Bosanka, Amerikanka, Romkinja. Nadam se da će ljudi jednom shvatiti da je moja umjetnost moje sredstvo koje mi dozvoljava da se borim i mijenjam sredine u kojima se nalazimo”.

INTERVIEW.BA: U Njujorku je nedavno otvorena Vaša izložba u kojoj propitujete romski idenitet. Postoji li razlika između prihvatanja osoba sa romskim identitetom u BiH i USA ili su predrasude univerzalne ?

SELMAN: Ovo je moja druga samostalna izložba u Americi, a ova koja je trenutno otvorena u Agnes b. je prva samostalna u New Yorku. Naziv izložbe je “You have no idea” i ona govori o mom privatnom životu i životima moje familije kroz preživljavanje u današnjem svijetu. Ja koristim sekundarnu sirovinu kao materijal za realizaciju umjetničkog projekta koji meni predstavlja preživljavanje, ali isto tako ta sekundarna sirovina predstavlja preživljavanje mojoj porodici jer oni pomoću tog otpada uspiju da obezbijede osnovne stvari za život. U ovom terminu metal predstavlja sredstvo za preživljavanje, ali isto tako ujedinjuje umjetnost i život.

Razlika između Bosne i Hercegovine i Amerike je ogromna tako da i samo prihvatanje sebe predstavlja jedan veliki izazov kada se napusti jedna mala sredina u kojoj si proveo pola svoga života i onda se preseliš na drugi kontinent i živiš u gradu koji ima stanovnika koliko tvoja čitava država. Pošto je Amerika zemlja kreirana od imigranata i zemlja koja prihvata na jedan način imigrantsku kulturu, mislim da niti jedan identitet ne predstavlja problem za prihvatanje, ali uz priznanje da u Americi postoji velika doza rasizma i seksizma kao i svugdje u svijetu.

INTERVIEW.BA: Da li je činjenica da ste Romkinja presudna na bilo koji način u Vašem nastupu na američkoj sceni?

SELMAN: Sama činjenica da sam ljudsko biće je presudna za sve što radim u svom životu.

INTERVIEW.BA: Rođeni ste u Bihaću, akademsko obrazovanje stekli u Banjaluci, a radite u Njujorku. Vaša biografija dosta podsjeća na filmske biografije…u kojem gradu se najviše osjećate kao “kod kuće”?

SELMAN: Ljudi mi kažu da sam ja neko čudo od djeteta, međutim, ja sebe smatram sasvim normalnom osobom uz talenat koji posjedujem i vjeru u umjetnost. Što se tiče grada u kom se najljepše osjećam, moram da priznam da se svugde fino osjećam, ali mi, naravno, najviše odgovara kada sam kući uz svoju majku.

INTERVIEW.BA: Kada poredite šta ste kao umjetnica u pogledu statusa imali u BiH i ono što imate sada u Americi, kakve su razlike? Da li ste u vlastitoj domovini bili  stigmatizirani kao manjina?

SELMAN: Ja sam kao umjetnica uvijek imala sve bez obzira gdje god da živim, međutim, ako govorimo o materijalnim stvarima, onda je naravno Amerika bolja po tom pitanju. Ja mogu da realizujem projekte i da imam ideje gdje god da se nalazim i bez obzira kakve prihode imam. Što se tiče Bosne, kao što sam i rekla, problem je neznanje i društvo koje ne želi naprijed je doprinijelo problemu stigmatizacije.

Nekad sam se osjećala i kao vanzemaljac, kada se svi bave samo mojim pitanjem identiteta i čude se mojim uspjesima dok moja umjetnost postaje sekundarna. Ja sam umjetnica bez obzira jesam li crnkinja, bjelkinja, Bosanka, Amerikanka, Romkinja. Nadam se da će ljudi jednom shvatiti da je moja umjetnost moje sredstvo koje mi dozvoljava da se borim i mijenjam sredine u kojima se nalazimo.

INTERVIEW.BA: Kako Vam BiH djeluje s druge strane Atlantika – da li je BiH uopšte u fokusu američke politike?

SELMAN: Bosna mi djeluje kao da je uvijek na rubu, ili će pasti ili će uspjeti, ali se nikada ništa ne mijenja. Mislim da Bosna treba da se prvo bavi svojom politikom i političarima i da se brinu o našem narodu, a onda, kada budemo dovoljno sposobni, možemo se fokusirati na nečiju drugu politiku. Amerika će svoje probleme riješiti prije ili kasnije, samo je pitanje hoće li i Bosna.

INTERVIEW.BA: Možete li nam opisati jedan Vaš standardan dan u Americi i napraviti komparaciju sa jednim takvim danom u npr. Banjaluci?

SELMAN: Kao i uvijek, pijem kafu gdje god da se nalazim. U Bosni bi bile tri kafe zaredom, a u Americi skoro pa nemam vremena za jednu. Nikada nisam bila lijena tako da i kada ništa ne radim, radim, ali sa zadovoljstvom.

Frontmen kultnog mostarskog benda Zoster za interview.ba ukratko govori o svemu – ima li se još ponešto za jamiti, ko će ujediniti Mostar, gdje je nestao mostarski liskaluk i na šta bi potrošio budžet od 350.000 KM… da ga je kojim slučajem dobio.

INTERVIEW.BA: Da li još uvijek stoji vaš stih ‘ko je jamio, jamio’ ili ima još prostora za jamiti…?

KNEZOVIĆ: Uvijek ima prostora za jamiti. Kad ga ne bude biće opasno

INTERVIEW.BA: Kad ćemo imati ujedinjen Mostar i ko bi to mogao izvesti?

KNEZOVIĆ: Nikad i niko ..hahahhaaha…ne postoji ništa što bi rekao o tome, a da se već ne zna.

INTERVIEW.BA: Ima li života mimo dnevne politike?

KNEZOVIĆ: Ima jedan grafit u Mostaru koji pita: “Ima li života prije smrti?” 

INTERVIEW.BA: Mostarski liskaluk …da li je na klupi za odmor ili još uvijek igra utakmicu?

KNEZOVIĆ: Mostarski liskaluk je živ, samo je promijenio oblik…najčešće ulazi s klupe.

INTERVIEW.BA: Kad bi vam Kanton Sarajevo ponudio 350 000 KM za jednu noć sviranja, da li biste prihvatili i u šta biste ih potrošili?

KNEZOVIĆ: Ne može se to potrošiti. (smijeh)

Priča o Trgocentru Gradačac je po mnogo čemu tipična privatizacijska priča na području bivše Jugoslavije. Međutim, od samog kraja rata Emir Sendić i nekolicina drugih bivših radnika ove firme vode bitku da vrate pravo vlasništva. Sada smatraju da je izvršena korupcija u koju su uključeni i organi vlasti.

NEKRETNINE I MILIONI “Sve se ovo radilo samo da se podijeli imovina. To su nekretnine ogromne veličine. Iznos kapitala je bio 34 miliona KM. Kasnije je smanjen na 12 miliona, pa na šest. Dakle, oni su po veličini imovine i kapitala morali registraciju vratiti na dioničko društvo”.

Emir Sendić, nekadašnji uposlenik i dioničar firme Trgocentar iz Gradačca, obratio se antikorupcijskoj mreži ACCOUNT, kako kaže, nakon osam godina bezuspješne borbe za pravdu. Nakon godina provedenih u raznim pravosudnim institucijama, odlučio se u ime stotinjak malih dioničara prijaviti navodnu korupciju u ovoj firmi u koju su, tvrdi, osim upravnih organa uključeni i tuzlansko sudstvo i zvanični likvidator. Manjinskom dijelu dioničara je oteta imovina koju su imali još od prijeratne privatizacije, kaže on za interview.ba.   

INTERVIEW.BA: Vi ste prijavili sumnju na korupciju u firmi Trgocentar doo u Gradačcu. O čemu se tačno radi?

SENDIĆ: Smatram korupcijom sve što je urađeno mimo zakona. Sve do pokretanja likvidacionog postupka u ovoj firmi radilo se o krađi, a onda nastupa korupcija. Smatram da je likvidacioni postupak pokrenut mimo zakona i mimo bilo kojeg propisa. Nije ispoštovan nijedan član zakona.

INTERVIEW.BA: Ko je pokrenuo likvidacioni postupak, odnosno ko je ušao u radnju za koju smatrate da je korupcija?

SENDIĆ: Likvidacioni postupak je pokrenulo pet članova Nadzornog odbora. Oni su ušli u privatizaciju da bi uzeli naše objekte odnosno imovinu, da bi je podijelili. I sve su to radili mimo zakona. Godine 2008., kada smo bili dioničko društvo, oni su htjeli podijeliti imovinu, ali im sud nije dozvolio. Onda se prešlo u preregistraciju društva u ‘društvo sa ograničenom odgovornošću’. Te promjene statusa društva trebale su biti donijete dvotrećinskom većinom glasova svih članova društva. Međutim, to se nije ispoštovalo, odnosno oni sami donose odluke.

Te 2008. godine su nastupile i odredbe zakona da se društva sa kapitalom većim od 4 miliona moraju vratiti u formu dioničkog društva u roku od 90 dana. Međutim, to niko nije ispoštovao, nego se nakon godinu dana krenulo u likvidaciju koja je pokrenuta od strane Nadzornog odbora. Upravni odbor nikada nije sastavljen, a nas dioničara ima oko 400 stotine.

To je sve pokrenuto u saradnji s advokatom koji je u vezi sa likvidatorom i sutkinjom koja je bila zadužena za ovaj predmet. Mi smo se žalili, tražili mjeru zaštite i platili 500 KM takse za to. I poslije toga dobili rješnje da naše traženje nije osnovano.

INTERVIEW.BA: Hoćete reći da su dioničari praktično ignorisani?

SENDIĆ: Tako je. Oni koriste zakone kako im odgovara, nekad vezano za ‘društvo sa ograničenom odgovornošću’  a nekad za ‘dioničko društvo’, a to nema veze jedno s drugim.

INTERVIEW.BA: Prilikom registracije u d.o.o, jesu li dioničari bili uključeni u proces?

SENDIĆ: Nas ima oko 400. Mi smo u privatizaciju ušli prije rata, po Markovićevom programu. Tako smo postali dioničko društvo, što poslije rata nije ispoštovano. Sve se ovo radilo samo da se podijeli imovina. To su nekretnine ogromne veličine. Iznos kapitala je bio 34 miliona KM. Kasnije je smanjen na 12 miliona, pa na šest. Dakle, oni su po veličini imovine i kapitala morali registraciju vratiti na dioničko društvo. Žalili smo se Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, a onda podnijeli i krivičnu prijavu tužilaštavu u Tuzli.  

INTERVIEW.BA: S obzirom da ste osnivač i jedan od dioničara Trgocentra, jeste li jedini koji ste prijavili aktivnosti za koje smatrate da imaju koruptivni karakter ili ima i drugih dioničara/suvlasnika?

SENDIĆ: Imam punomoć od 26 radnika koje, uz sebe, zastupam. Imao sam punomoć od 90 i nešto radnika, ali organi upravljanja firme je nisu prihvatili jer, kažu, ona treba biti ovjerena kod notara. Međutim, to nema veze. I nikad mi nisu htjeli priznati da zastupam toliki broj ljudi.

INTERVIEW.BA: A šta je sa ostalim dioničarima?

SENDIĆ: Došao je rat i učinio svoje, ima njih više od 50% koji su po Evropi, Americi, Australiji. Oni ne znaju ništa. Ima ih u Republici Srpskoj, neke sam zastupao, s nekima nisam stupio u kontakt. Dosta tih ljudi nema, ne mogu se pronaći.

INTERVIEW.BA: Šta smatrate da ste lično Vi izgubili navedenim radnjama ili kakva je Vaša šteta?

SENDIĆ: Moja šteta je ogromna.  Prije svega, izgubio sam posao, 12 godina radnog staža, jer su me istjerali, 12 godina plata, otpremninu. I 30.000 KM, moj udio dionica u firmi za koje ne znam gdje su i šta je s njima.

Oni su napravili ugovore da kupuju te prostore po marku i manje, a izdaju ih po 20 KM po kvadratnom metru, ta lica koja su povezana sa procesom likvidacije. .

Tako da mi ostali nemamo uvida, niti nas ko zove niti nas ko šta pita. Nakon svega, sutkinja suda u Tuzli je prekinula likvidacioni postupak zbog neriješenih imovinskih postupaka, sudskih sporova itd. A to je sve postojalo na samom početku likvidacionog postupka, i kada smo se žalili, odbijeni smo. Govorim u ime svih ljudi koji su me opunomoćili.

INTERVIEW.BA: Šta tačno vi potražujete; odštetu, vraćanje vlasništva, dionica…?

SENDIĆ: Mi smo na početku tražili naš udio, naše pare. Htjeli su nam dati vrijednosne papire, ali na to nismo pristali i tužili smo ih. Prvo ročište je bilo zakazano kad je već pokrenut likvidacioni postupak. Kada smo shvatili da će nam opet tražiti neku taksu, poput onih 500 KM, da bi nas na kraju odbili, ja sam odustao od te tužbe.

Taj likvidacioni postupak još nije završen, ne znam uopšte šta se dešava. Likvidator je trebao svake godine, po zakonu, da pozove sve nas, sazove skupštinu i objasni kako se odvijaju stvari. Međutim, za sve godine nikad nikoga nije pozvao. Nikad nas niko nije obavijestio da je likvidacioni postupak prekinut, a ja sam to saznao preko interneta.

INTERVIEW.BA: Na koje sve načine ste pokušali zaštiti imovinu odnosno vaša prava tokom ovog dugog procesa?

SENDIĆ: Prvo smo pokušali kod likvidatora da se poništi likvidacioni postupak, to nam nije odobreno. Onda smo tražili mjeru zaštite od suda, pa smo, nakon uplaćene takse, odbijeni. Potom sam pravio žalbu predsjedniku Opštinskog suda u Tuzli i dobio negativan odgovor. Poslije toga sam tražio zaštitu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, u februaru 2015. godine, a dobio sam odgovor kao da smo se mi žalili na dužinu trajanja postupka pred opštinskim sudom. Međutim, mi nigdje u toj našoj žalbi nismo pomenuli dužinu trajanja tog postupka. Mi smo tražili zaštitu imovine i naših prava.

Poslije toga smo napravili krivičnu prijavu protiv likvidatora i likvidacionog sudije. Dobili smo potvrdu da je ta krivična prijava primljena, išao sam i kod tužioca Tuzlanskog kantona koji mi je rekao da je to predato krim policiji. To se dešava u februaru, 2016. Do dana današnjeg niko me nije zvao. Očekivao sam da će i mene neko nešto pitati.    

INTERVIEW.BA: Kakva je trenutna pozicija vas manjinskih dioničara, šta možete uraditi, kako se računa vaš glas?

SENDIĆ: Nikako. Ni kod suda, ni kod VSTV-a, a vidjećemo šta će biti sa tužilaštvom. Izgubio sam povjerenje u pravosudni sistem i sve što postoji u ovoj zemlji oko zaštite prava. Ali još uvijek se nadam da će provođenje zakona nekad početi. Ja sam izgubio kompletan život.

INTERVIEW.BA: Koliko ukupno traje ovaj proces, zbog čega traje dugo, da li ste dobili objašnjenje od bilo koga?

SENDIĆ: Naša borba traje od kraja rata, a likvidacioni postupak je krenuo 2009. godine. Pokušao sam da budem uključen u proces, jedno vrijeme sam prisustvovao sastancima, ali mi je to zabranjeno nakon što sam počeo ulagati žalbe.

INTERVIEW.BA: Vjerujete li da će se ovaj maratonski postupak ipak završiti u vašu korist?

SENDIĆ: Malo sad vjerujem. Sve se radi mimo zakona i to niko ne osporava. Nije u skladu sa zakonom ni pokretanje likvidacionog postupka ni njegovo prekidanje. Nijedna žalba koju smo poslali nije prošla.  

Prof. Damir Marjanović uvjeren je da je socijaldemokratija budućnost Bosne i Hercegovine i da će ljevica, prije ili kasnije, ponovo zauzeti mjesto koje je prirodno pripada. Zato i vjeruje da će nova građanska inicijativa pod nazivom „Socijaldemokratija“ donijeti istinsku promjenu. Za to će trebati trčati politički ultramaraton, kaže on za interview.ba

POLITIČKO DJELOVANJE „U trakavici u kojoj su svi odbijali moju ostavku, od premijera do skupštinske komisije, koju je tada vodio današnji kantonalni premijer, prošlo je još par mjeseci, da bih na kraju uradio jedino što se moglo uraditi – nisam se pojavio na poslu pet dana i otpustili su me! Kada sve saberem i oduzmem, to se nikako ne bi moglo nazvati političkim djelovanjem, barem ne u smislu koji se podrazumijeva u Bosni i Hercegovini!“

INTERVIEW.BA: Dva puta ste pokušali da djelujete politički, kao ministar Vlade Kantona Sarajevo i kroz Demokratsku frontu, i odstupili ste. Zašto?

MARJANOVIĆ: Mala korekcija, samo jednom sam, kako Vi kažete, pokušao da djelujem politički i to kada smo formirali Demokratsku frontu. Naime, moj prvi izlet u “političke vode” bio je sve samo ne političko djelovanje. Krajem 2012. promijenila se skupštinska većina u Sarajevu i odlučila da formira ekspertsku vladu u kojoj su uglavnom bili, ili trebali biti, eksperti i nestranački ljudi. Tada su meni, kao univerzitetskom profesoru i naučniku i osobi koja nikada nije bila niti u jednoj stranci, ponudili da obnašam dužnost ministra obrazovanja i znanosti. Na toj poziciji sam bio šest mjeseci aktivno i još četiri mjeseca u tehničkom mandatu.

Ostavku sam podnio u aprilu 2013. jer tadašnji premijer nije potpisao u predviđenom roku dogovor o izjednačavanju osnovice sa sindikatima koji sam prethodno dogovorio. Uslijedili su protesti i ja podnio ostavku, jer sam smatrao da trebam preuzeti odgovornost za činjenicu da su prosvjetni radnici morali izaći na ulicu da bi ostvarili svoja prava, koja sam u potpunosti podržavao. Satisfakciju sam doživio mjesec dana poslije kada je ovaj dogovor i zvanično potpisan, ali nisam odustao od svoje ostavke. Podnesena je iz principijelnih razloga, zato što nisam osoba koja lako daje obećanja, a posebno nisam osoba koja ih ne ispunjava. U trakavici u kojoj su svi odbijali moju ostavku, od premijera do skupštinske komisije, koju je tada vodio današnji kantonalni premijer, prošlo je još par mjeseci da bih na kraju uradio jedino što se moglo uraditi – nisam se pojavio na poslu pet dana i otpustili su me! Kada sve saberem i oduzmem, to se nikako ne bi moglo nazvati političkim djelovanjem, barem ne u smislu koji se podrazumijeva u Bosni i Hercegovini!

INTERVIEW.BA: Dobro, a šta je bilo sa Demokratskom frontom?

MARJANOVIĆ: E to je bilo političko djelovanje. Ohrabren činjenicom i iskustvom da se u par mjeseci mogu pokrenuti stvari sa mrtve tačke, te da se, kada se ne traže kojekakvi izgovori, stanje u obrazovanju i znanosti može unaprijediti, odlučio sam postati dio ekipe koju je tada formirao i pokrenuo pokret koji se zove Demokratska fronta. S obzirom da moja ubjeđenja pripadaju lijevom dijelu političkoga spektra, pomislio sam i poželio da kroz taj pokret pokušamo uspostaviti nove modele političkoga djelovanja, pravednije, iskrenije, otvorenije i neopterećene dnevno političkim smicalicama i borbama pojedinaca za fotelje i pozicije. Nažalost, vrlo brzo sam primijetio da lideri te stranke stupaju u razne dogovore i pregovore sa onima koji su već dugo, i po meni jako loše, vladali ovom zemljom, te da i prije izbora dijele plijen koji su trebali osvojiti. To se nije podudaralo sa onim što se pričalo ljudima, a posebno što je prezentirano mladim članovima stranke koji su iskreno i bez imalo zadrške vjerovali u koncept koji se predstavljao u javnosti.

Onoga momenta kada je sklopljena zvanična predizborna koalicija sa strankama desnice u jednom dijelu BiH, te kada je poslije dogovoreno i zajedničko političko postizborno djelovanje na tajnim sastancima sa strankama desnice u FBiH, odlučio sam prije izbora da napustim taj tim. Lider Demokratske fronte je tada taj moj čin pokušao prikazati kao odgovor na neispunjene bolesne ambicije za pojedinim pozicijama, od parlamenata, ministarstava, članova predsjedništva i ko zna šta sve ne, pa sve do toga da sam, kako on reče, zbunjen u svom nacionalnom izjašnjavanju, što me je uistinu više puta slatko nasmijalo. No, sve ono što se kasnije desilo, a i dalje se dešava sa ovom strankom, pokazalo mi je da sam donio dobru odluku. Sa ove distance mogu iskreno zaključiti da gospodin Komšić, njegovi najbliži suradnici i ja u tom momentu nismo dijelili zajedničke ciljeve i vizije, a posebno ne modele političkog djelovanja.

     INTERVIEW.BA: U novoj političkoj inicijativi pod nazivom Inicijativa grupe građana Socijaldemokratija, Vaše ime je u opticaju. Je li ovo preteča nove stranke i Vašeg političkog angažmana? Po čemu je ova inicijativa drugačija?

MARJANOVIĆ: U odgovoru na ovo Vaše pitanje moram biti jako oprezan i pokušati zaobići floskule kojima su nas obasipali protekla dva desetljeća poput „nove ideje“, „nove politike“ i slično. Stoga, hajde da počnem s kraja, po čemu smo drugačiji: pa možda po tome što su inicijatori i pokretači ove inicijative ljudi koji su u svojim profesijama postigli dosta toga i od politike, barem ove naše bosanskohercegovačke, ne očekuju ama baš ništa u materijalnom i statusnom smislu. Znam da je teško povjerovati, ali ne postoji ta „fotelja“ ili pozicija koja nama može ispuniti neki osobni interes ili osobnu satisfakciju koju i bez toga ne možemo postići. Drugačiji smo jer smo ovu priču pokrenili isključivo iz ideala i iz uvjerenja da se stvari u Bosni i Hercegovini mogu i moraju promijeniti nabolje i da svi oni koji misle da to mogu uraditi, nemaju taj luksuz da stoje sa strane i samo kritikuju a ništa da ne poduzimaju. Drugačiji smo jer mislimo da socijaldemokratija i sve ono što mi danas nazivamo kao ljevica jesu jedan prirodan i možda jedini mogući okvir u kojem ova država može funkcionirati za dobrobit svih državljanja, kako onih konstitutivnih, tako i onih nekonstitutivnih.

Drugačiji smo jer se svim silama trudimo da ostanemo u Bosni i Hercegovini i da je napravimo boljom nego što jeste, i što smo shvatili da to nećemo doživjeti od ovih koji se „vrzmaju“ čas lijevo, čas desno, čas nacionalno, čas liberalno na političkoj sceni već godinama. Drugačiji smo jer sve ovo želimo ostvariti samo tako što ćemo raditi svoj posao kao i do sada, punom parom i bez „fige u džepu“. Drugačiji smo jer smo neovisni, razmišljamo svojim glavama i ne očekujemo da nam neko nešto pokloni. I možda smo drugačiji jer nam je zaista stalo do ove zemlje, ali ne na onaj pseudopatriotski način, kakav možete čuti ovih dana u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Doboju, Tuzli, Bihaću i ko zna gdje. Mi ovu zemlju i sve ove gradove zovemo domovinom bez obzira na kojekakve entitetske i kantonalne podjele. Eh da, i na kraju za naš pokret možemo tvrditi da nikada nećemo postati „samo još jedna kantonalna, entitetska stranka osobnih interesa“. Gradimo ipak nešto veće i bitnije, a naše dalje političko djelovanje i njegov model će opredijeliti sve ono što se bude zbivalo na političkoj sceni BiH, posebno u njenom lijevom krilu.

INTERVIEW.BA: Zašto su stranke ljevice, ako nešto takvo još uvijek postoji kod nas, slabe i neujedinjene?

MARJANOVIĆ: Ljevica postoji i čine je ljudi, iskreni ljevičari, svi oni koji univerzalne vrijednosti ljevice, slobodu, jednakost i solidarnost, osjećaju u srcima i žive svakoga dana. U te ljude spadaju svi Bosanci i Hercegovci gdje god živjeli, kojem god Bogu se molili ili u njega nevjerovali, svi oni koji su svjesni da njihovo dobro ovisi o dobru njihovih susjeda i svih. Neki od njih su i politički angažovani i svojim djelovanjem brane ove vrijednosti. Nažalost, čini se da je ljevičara najmanje među liderima stranaka koje se tješe da su i dalje ljevica. Činjenica je da su upravo ti lideri u proteklim desetljećima te stranke bacili na koljena svojim osobnim elitizmom i interesima, udaljavanjem od univerzalnih vrijednosti i koketiranjem sa nacionalistima. Stoga, ako ćemo gledati po običnim članovima postojećih stranaka i ljudi koji su izvan tih stranaka i koji bi podržali novi uspon osnovnih socijaldemokratskih vrijednosti – ljevica u BiH nikada nije bila masovnija i budućnost joj nikada nije bila svijetlija. No, ako ćemo gledati po težnji lidera koji vode te ljevičarske stranke, njihovoj borbi za osobne interese i jedinoj težnji da što duže ostanu „na budžetskoj grbači“, ljevica nikada nije više bila ugrožena. Ipak, siguran sam da će ova prva pozitivna energija savladati ove druge koji su svakako na zalasku svog političkog djelovanja, te postaviti ljevicu tamo gdje joj i jeste mjesto! 

INTERVIEW.BA: Kako vratiti socijaldemokratiju i lijevu, liberalnu ideju na političku scenu BiH?

MARJANOVIĆ: Ne morate je vraćati! Ona je tu! Kako rekoh, u ljudima koji su politički aktivni u različitim strankama (pa čak i onim koje nisu nominalno lijeve) i u ljudima koji su trenutno izvan politike i traže modele da počnu djelovati. Dakle, ne moramo je vraćati nego samo ponovo malo „prodrmati“ ujedinjavanjem oko programa, načina djelovanja i oko svega onoga što će ta lijeva ideja donijeti dobroga svima nama. Prije svega jasno treba objasniti da lijeva ideja ne pripada eksluzivno samo jednoj naciji, te da je lijeva ideja u sukobu sa nacionalnim i vjerskim osjećajima pojedinca. Socijaldemokrati su ti koji jasno znaju i poštuju različitosti i upravo te razlike koriste za dobrobit zajednice. Bit će potrebno puno rada i povratka ljevice tamo gdje pripada, radnicima, seljacima, studentima, penzionerima, Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i onima koji nisu po ovom našem ustavu konstitutivni.

Moramo je vratiti onima koji su religiozni i onima koji to nisu. Morat ćemo je oteti iz ruku tzv. crvene i svake drugačije obojene elite koji su svojim djelovanjem dokazali da nikada niti nisu bili socijaldemokrati, nego da su samo tu ideju zloupotrebljavali za zauzimanje pozicija, fotelja i beneficija koje nisu zaslužili. Moramo je dati onim iskrenim sindikatima i svim radnicima koji se bore za svoja prava a ne mogu ih koristiti. I to će biti najteži nivo djelovanja. Živimo u zemlji gdje je normalno da radite i nedjeljom i po 12 sati dnevno a da vas nitko za to ne plati adekvatno. Na kraju, moramo je ponovo pronaći među akademskom zajednicom koja se zadnjih desetljeća ušuškala u ugodnu hladovinu komformizma i nekritikovanja vlasti. Kada se to desi, onda će biti sasvim realno očekivati dominaciju ovih ideja na političkoj sceni BiH. No, za to će trebati godine. Ova utrka pred nama nije ni sprint ni trka na srednje pruge pa čak ni maraton – ovo je ultramaraton!

INTERVIEW.BA: Vaš znanstveni rad, posebno onaj koji ste radili sa prof. Draganom Primorcem, a tiče se genetičkog porijekla stanovnika ovih prostora, pokazuje da je više onoga što nas spaja nego razdvaja, ali se naučna istina ne uklapa u stvarnost – razdvajanja društva na svim nivoima. Zašto?

MARJANOVIĆ: Nauka je davno pokazala i dokazala da ako želite postići dobre, vrijedne i upotrebljive rezultate ne smijete se zatvarati u svoje torove. Nauka nema granica i ona je dobar pokazatelj u kojem pravcu bi i politika trebala da ide. Mislim da sve ono što su naši znanstvenici, uključujući i profesora Primorca i mene, zajedno sa našim mlađim kolegama uradili posljednjih godina u ovoj oblasti, može pokazati da bez obzira iz kako malih država dolazite, zajedničkim naporima i predanim radom možete postići značajne rezultate i na svjetskom tržištu.

INTERVIEW.BA: Zapravo taj koncept političkog upliva ovladao je gotovo cjelokupnim društvom kod nas, ali i drugim zemljama regije. Kako vratiti stvari na  mjesto koje im pripada?

MARJANOVIĆ: Jednostavno, ostaviti dnevnopolitička spletkarenja sa strane, ne tražiti izgovore za svoj nerad i postaviti ljude koji znaju i žele da rade svoj posao! To je model uspjeha u svakom segmentu funkcioniranja modernog društva, pa zašto ne i u politici!

KRIVITE OKRUŽENJE I OBRAZOVNI SISTEM

INTERVIEW.BA: Građani, najčešće putem medija i društvenih mreža, direktno optužuju vlasti za koje su sami glasali. Šta je to u našoj DNK da glasamo za one koji nam ne čine dobro?

MARJANOVIĆ: Uhhh, nemojte opet po DNK i genima. Nisu geni krivi za ovo što nam se dešava. Radije okrivite okruženje, ali i obrazovni sistem koji ne stvara ljude koji razmišljaju svojom glavom. Naime, od osnovne škole do fakulteta u većini slučajeva sistem vam funkcionira po modelu u kojima su najbolji oni koji ponavljaju riječi profesora, a ne oni koji na osnovu tih činjenica grade svoje mišljenje. E to je krucijalno u izbornom procesu – glasač koji samo ponavlja tuđe mišljenje ponavljat će stalno istu grešku i zaokruživat će uvijek iste, one koji lijepo pričaju a najčešće ništa ne rade. S druge strane, onaj koji je naučen da na osnovu iskazanih riječi kreira svoje mišljenje neće ponovo birati one koji su ga prethodno iznevjerili jer ipak više vjeruje sebi nego njihovim riječima. Stoga se nemojte čuditi što se već godinama stanje u obrazovanju ne želi pomjeriti sa mrtve tačke jer elite koje su danas na vlasti ne žele glasače koji razmišljaju svojom glavom.

Hana Hadžiavdagić-Tabaković malo koga ostavlja ravnodušnim. Za interview.ba kroz Pet pitanja pojašnjava zašto se kod nas uspjeh teško oprašta, je li bolje živjeti u Hrvatskoj ili BiH i ko od bh. političara podhitno mora poraditi na sebi.

NEOPRANE KOSE U PARLAMENT “Mi nemamo sad nekih političarki da bi mogli nešto prokomentirati. Ali recimo, nije što je moja tetka i što smo rodbinski povezani, ali mislim da je prof. Amra Zulfikarpašić najobučenija i najdotjeranija političarka u BiH. Naše političarke bi najprije trebale imati frizuru, a ne neoprane, prljave kose doći i sjediti u parlamentu”.  

INTERVIEW.BA: Ljudi vas ili obožavaju ili kritikuju. Šta mislite zašto ljudi ne mogu ostati ravnodušni kad ste vi u pitanju?

HADŽIAVDAGIĆ-TABAKOVIĆ: Meni je najdraže što ljudi ne mogu ostati ravnodušni. Svaka kritika, bilo pozitivna ili loša, je dobra PR kritika. Ljudi su kod nas u cijelom regionu postali toliko zli i toliko ima negativnih komentara kada je u pitanju bilo šta, čak napadaju i ljude koji su bolesni. Čovjek koji je zadovoljan sobom i svojim uspjehom na bilo kojem životnom planu sigurno neće biti negativan prema drugima.

INTERVIEW.BA: Zbog čega se kod nas uspjeh teško oprašta?

HADŽIAVDAGIĆ-TABAKOVIĆ:  Znate kako, nisu svi rođeni pod sretnom zvijezdom i nije svima predodređeno da uspiju u životu. I nekim ljudima je prije rođenja zapisan uspjeh. Ja stvarno vjerujem u sudbinu i vjerujem u karmu, i činim zaista dobro da bi mi se dobro vraćalo. Nekako sam ponosna na uspjeh svih mojih prijatelja i svih ljudi koje ja poznajem, a znam da su napravili nešto u životu. Ponosna sam na svoju prijateljicu doktoricu koja je 88 godište i vrlo je uspješna u svom poslu… I ja ne vidim zašto ne opraštati nekome uspjeh. Jedino možeš ne oprostiti ako sam nisi ništa postigao, pa si nezadovoljan i nesretan.

INTERVIEW.BA: Živite na relaciji Hrvatska-BiH. Gdje je bolje i zašto?

HADŽIAVDAGIĆ-TABAKOVIĆ: Definitivno je bolji i ljepši život u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj. Ta Evropska unija nije bezveze. Uređenje države je drugačije, uređenje grada Zagreba, zakoni… Nekako ljudi se više cijene. Recimo kad sjednem sa ljudima u BiH da dogovorim neki posao treba mi mjesec dana da ga sklopim a u Zagrebu dva dana, a da ne kažem sa strancima sa kojima sklapam posao putem e-maila. Dakle, kod nas se prvo treba srediti državna struktura. BiH mora imati jednog predsjednika, za početak. Mene kad neko pita ko je predsjednik BiH, ja ne znam. Šta dalje da pričam? Mi građani ništa ne radimo da to promijenimo. U glavnom gradu BiH nemamo vode, moja majka koja je trenutno otišla u penziju sa 35 godina radnog staža, ima toliku penziju da joj ja moram pomagati da preživi. Dakle, šta dalje pričati?

INTERVIEW.BA: Imate jak vizuelni identitet, mnogo ulažete u izgled, modu, stil tako da se iduće pitanje samo nameće- kad vidite naše bh političare/ke kako se oblače, šta pomislite?

HADŽIAVDAGIĆ-TABAKOVIĆ: Muškarci su svi vrlo slično obučeni, nema se tu šta puno komentarisati, osim da su svi u odijelu sa kravatama. Mi nemamo sad nekih političarki da bi mogli nešto prokomentirati. Ali recimo, nije što je moja tetka i što smo rodbinski povezani, ali mislim da je prof. Amra Zulfikarpašić najobučenija i najdotjeranija političarka u BiH. I mislim da političarke trebaju da se ugledaju na nju. Naše političarke bi najprije trebale imati frizuru, a ne neoprane, prljave kose doći i sjediti u parlamentu.  

INTERVIEW.BA: Kojem našem političaru podhitno treba stilista i zašto?

HADŽIAVDAGIĆ-TABAKOVIĆ: Recimo, Dodiku bih preporučila da smrša. Željko Komšić je uvijek dotjeran. Istakla bih Abdulaha Skaku, našeg gradonačelnika, koji je uvijek lijepo dotjeran i pismen. Svi ljudi koji se pojavljuju na televiziji i u javnom su životu, pogotovo u 21.stoljeću, moraju znati da ima raznih načina da se srede.  

Predstava ‘Dame biraju’, u produkciji Altteatra u Sarajevu, postala je istinski teatarski hit u regiji. Za ovu tvrdnju dovoljna je činjenica da su dvorane uvijek pune. I da se glumci uvijek skidaju. Je li to zbog skidanja ili nečeg drugog, za interview.ba objašnjavaju glumci Adnan Goro i Emir Fejzić.

GRUDNJAK K’O PADOBRAN  ‘Jednom, potpuno neočekivano, ovdje u Sarajevu,  kad se predstava završila i kad smo izašli na poklon, iz publike je doletio ogromni grudnjak (vjerujte, ko dva padobrana je to izgledalo). Svi smo se smijali, i publika i mi. Ovo se dogodilo među prvim izvođenjima predstave’.

Tekst predstave ‘Dame biraju’ je rađen po motivima poznatog teksta „Ladies’ night“, novozelandskih autora Anthonyja McCartena i Stephena Sinclaira (1987. godina), koji se više decenija uspješno igra širom svijeta, ali i kod nas. Predstavom se kroz humor ukazuje na problematiku nezaposlenosti mladih ljudi. Pet mladih ljudi rješenje svojih egzistencijalnih problema pokušavaju pronaći kroz rad u noćnom klubu te postaju striperi. Preko stotinu je izvođenja ove predstave u regionu, u kojoj pored Adnana i Emira igraju i  Enes Salković, Sanjin Arnautović, Davor Sabo i  Dalibor Brkić, a u ulozi instruktorica plesa smjenjuju se Amila Terzimehić i Nancy Abdel Sakhi.

INTERVIEW.BA: Jeste li se dvoumili oko angažmana u predstavi „Dame biraju?“ Publika ali i struka je uvijek drugačije posmatrala glumice koje su se, žargonski govoreći, skidale pred kamerom… Da li se muškarci u teatru suočavaju s istim predrasudama?

GORO: Kad je ova predstava u pitanju, da li se glumci suočavaju sa tim predrasudama ili ne, mislim da to nije toliko često u pozorištu da bi postojale neke predrasude. Svakako je to upakovano, odnosno u svrsi je neke priče i radnje koja se odvija tokom predstave. I ovdje se radi o jednom egzistencijalnom problemu grupe momaka koji nemaju budućnost, nemaju perspektivu, nemaju trenutno ništa i zbog toga odluče da se bave striptizom. Sve je upakovano u neki humor, komediju, a samo skidanje je vrlo komično. Nisam se ni sekunde dvoumio, i u tom trenutku sam bio baš kao jedan od tih momaka. Nisam imao nekog posla, nisam bio ni zaposlen, tada nisam bio ni asistent. Ova predstava mi je bila posao koji mi je bio neophodan u tom trenutku, što se kasnije razvilo u nešto sasvim zabavno. I jednu veliku avanturu, svakako.

FEJZIĆ:  Te neke barijere su davno pale, da li se treba skidati ili ne skidati. Mislim da je to više privatna, lična stvar i stav svakog glumca pojedinačno. Mislim da se ne treba skidati ni u filmu ni u teatru ako zato ne postoji konkretan razlog. Mi u ovoj predstavi imamo konkretan razlog. Tu nema ništa vulgarno i do te mjere eksplicitno. Sve je u svrhu zadatka koji obavljamo i poruke koju hoćemo da prenesemo na publiku. U ovoj predstavi je opravdano i nužno, da bi se dobio taj neki full komični efekat. Ranije sam u nekoliko predstava imao priliku da se skinem i ne vidim da je tu neki problem. Stvarno, ako je tačno u funkciji zadatka i ako ima neko debelo opravdanje, ja za to kažem DA.

INTERVIEW.BA: Žene su većinski auditorij na ovoj predstavi (nerijetko pogledaju predstavu i više puta), njih privuče preporuka ili plakat. Ipak,  „Dame biraju“ tretiraju ozbiljan problem mladih ljudi – kako mladi komentarišu predstavu?

GORO: Imamo neke informacije da postoje gledateljke koje su dolazile i po 10, 11 ili 12 puta  gledati  predstavu ovdje kod nas, ali i vani. Dobijamo poruke da se ljudi vraćaju i pozivaju komšinice, prijateljice i rodbinu. Vjerovatno je negdje ključ u samom žanru predstave. Radi se o komediji, skidanja stvarno ima minimalno. I kad se pročuje da se radi o muškim striperima, to jeste, na neki način, dobra reklama. Ono što publiku vraća ponovo na predstavu je sigurno ta opuštena atmosfera i zabava. Predstava traje skoro dva sata i dva sata je ispunjena smijehom. Kako nama na sceni koji se smijemo, nerijetko jedni druge zabavljamo i to se prenosi na publiku. Stvarno se radi o trenutku i mjestu gdje se zaboravlja na probleme, gdje se opušta. I to je, vjerujem, razlog čestih posjeta.

FEJZIĆ: Prije svega, radi se o jednoj izvrsnoj komediji. Mi smo već sad i dosta uigrani, ništa nam se ne može desiti nepredviđeno. Svaka predstava je živa stvar, naravno, bude i improvizacije. Ali do te mjere smo uigrani da opušteno ulazimo i u improvizaciju. Mislim da je ključ zašto se ljudi vraćaju na ovu predstavu zato što živimo neki život koji je brz i pun problema. Ne odvajamo vrijeme za sebe. I kad ljudi dođu na predstavu, dobiju dva sata potpunog uživanja. Kao neki ispušni ventil im dođe ova predstava: da se dobro zabave i ismiju, zaborave na sve svoje probleme koje su imali u toku tog dana, sedmice itd. Sve skupa je to oslobađajuće, i mislim da se zato ljudi vraćaju.

INTERVIEW.BA: Volite li da se skidate i pred kim se najradije skidate, pred muškaracima ili ženama?

GORO: Ne volim da se skidam, ali eto, ako baš moram onda se skidam za angažman u predstavi i ako se ona preko puta mene skida, skidam se i ja.

FEJZIĆ: Ako je skidanje opravdano i ako je stvar nekog glumačkog angažmana, ako je zaista opravdano, mogu pristati na to. Ako nije, onda se skidam između svoja četiri zida.

INTERVIEW.BA: Pet mladih muškaraca na scenama širom BiH, ali i regiona, glume ali i izvode striptiz. Koju biste reakciju, npr. od publike, prijatelja ili porodice izdvojili kao posebnu?

GORO: Jednom, potpuno neočekivano, ovdje u Sarajevu,  kad se predstava završila i kad smo izašli na poklon, iz publike je doletio ogromni grudnjak (vjerujte, ko dva padobrana je to izgledalo). Svi smo se smijali, i publika i mi. Ovo se dogodilo među prvim izvođenjima predstave. Dva-tri puta se desilo da neko uradi nešto što niko do tad nije uradio na sceni i da se svi toliko zasmijemo da predstava stane i da kompletna publika krene da aplaudira i da se smije. Znali smo praviti pauze i do tri minute u kojima se svi smijemo, a zapravo niko i ne zna zašto se smijemo. Neka nevjerovatna kolektivna sreća.

FEJZIĆ: Predstavu održava živom i čini svježom to kad mi jedni druge zabavljamo u predstavi i iznenađujemo stalno nekim novim stvarima, što publika prepozna. Publika se nikad ne naljuti, zajedno sa nama učestvuje u svakoj našoj budalaštini.

GORO: Ono što ću pamtiti jeste to kad nakon predstave dođu ljudi na mi čestitaju i kažu: „Jao, kako je Emir dobar u predstavi!“

FEJZIĆ: A njemu (Gori) uvijek kažu kako predobro izgleda u haljini.

GORO: I  da imam dobre noge.

INTERVIEW.BA: Posljednja scena u predstavi jeste kad se vas pet skidate do kraja, ali ste strateški zaštićeni balonima kao i gašenjem svjetla. Čula sam da na jednoj predstavi svjetlo nije ugašeno?

GORO: U Mostaru kada smo igrali, bila je neka ogromna oluja vani. Grmilo je strašno. Svaki put kad bi udario grom, to je iz nekog razloga uticalo na struju u dvorani u kojoj smo igrali. Tri – četiri puta se desilo da se sve ugasi i nastane potpuni mrak. Ali eto, nekako smo to pregurali. Na kraju je udario grom i samo se sve zaledilo. Svi reflektori su se upalili i bilo je nenormalno puno svjetla, a to se desilo baš na zadnjoj koreografiji, kad smo svi mi goli. I mi smo sijali na sceni. Znači, nenormalne količine svjetla. Sve što se moglo upaliti – upalilo se. Šta god su tehničari pokušavali, to, prosto, nije reagovalo. Svi smo stajali sa balonima i čekali da vidimo šta će se desiti, do trenutka kada su oni uzeli glavni kabal od miksete i isključili iz zida. Jer jedino na taj način su uspjeli ugasiti svjetlo. Inače, stalno se uključuju blicevi na telefonu i pokušava vidjeti taj trenutak …

FEJZIĆ:  Svašta se tu dešavalo. U Mostaru se svjetlo nije ugasilo. Ali ja imam druga iskustva. Ja sam znao sam sebi balon ranije pući. I pitati se: „Bože, zašto ovi drugi ne pucaju balone kad je mrak?“  I kad se sve završi, svi pitaju zašto si ti pukao balon, kažem: „Zar nije bio mrak, ne znam – zašto ste svi vi čekali?“ Tako sam ja znao biti po pet-šest sekundi potpuno go na sceni, čekajući da i oni puknu balone.

INTERVIEW.BA: Kako vas doživljava ženska, a kako muška populacija? Postoji li tu „ravnopravnost spolova?“ Da li je bilo poziva za npr. privatni striptiz?

GORO: Dešavali su se ti neki pozivi na djevojačke večeri, na rođendane. Čak se znalo tražiti i u vidu božićne čestitke neke fotografije itd. Mislim, trudimo se gdje možemo da to ispoštujemo, da je korektno i etično i u granicama lijepog. Skidanje neka ostane za scenu.

FEJZIĆ: Većinski nam je ženska publika na predstavi. I dobijamo, uglavnom, reakcije od žena. A neke privatne pozive, iskreno, dobivali smo za neke kao zabave, djevojačke večeri. Nažalost, nismo nijedan prihvatili. Ne znam da li je to nažalost ili nasreću.

INTERVIEW.BA: Šta mislite, šta je bilo ključno za uspjeh vaše predstave? Humor, striptiz ili nešto drugo?

GORO: Generalno, imate neki skup mladih ljudi, jednu veselu i razigranu predstavu komediju, što je isto rijetkost danas u pozorištu. Mahom se rade neke ozbiljne predstave sa jakim porukama, naravno, i to treba da se tako radi. Prosto, imate neku rijetku komediju, jer stvarno je nema u gradu. Nema je u regionu, nažalost. Tako nezavisna pozorišta pokušavaju. Mi smo uspjeli, ta neka kombinacija mladosti i veselja i dobre energije prosto urađa plodom.

FEJZIĆ: Što se tiče ove predstave, mislim da se sve nekako poklopilo: atraktivan tekst, dobra ideja, glumačka podjela koja je, mogu reći, skup možda trenutno najboljih mladih glumaca u našoj zemlji, fenomenalan reditelj, odlična produkcija. I od samog početka kad smo krenuli sa probama to je bilo pregršt neke pozitivne energije. Mi smo se svi poznavali i prije smo radili zajedno, studirali smo u isto vrijeme, što je jako bitno. Zato i nismo imali nikakve barijere. Bili smo slobodni jedni prema drugima. Sve vrijeme dok smo stvarali predstavu, bildali smo tu neku pozitivnu energiju i dobro raspoloženje koje smo unijeli u predstavu i na taj način svi zajedno došli do super rezultata koji je dostigao ogroman uspjeh.

INTERVIEW.BA: Imate li osjećaj da su posebno žene željne skidanja na sceni? Šta Vam  govori to da se ženska populacija vraća i više puta pogledati predstavu?

GORO: Željne jesu sigurno. Željan sam, moram priznati, i ja. Ja bi volio da neko napravi predstavu u kojoj se žene skidaju. Mislim da bi to imalo podjednak uspjeh, ako ne i veći. To što se muškarci skidaju logično je da će ići gledati žene, i pojedini muškarci, što je sasvim ok. Kad bi se žene skidale išao bih i ja, a i svi drugi muškarci.

FEJZIĆ: Zanimljivo bi bilo vidjeti istu ovu predstavu samo u ženskoj varijanti. Mislim da bi to bilo pun pogodak. Ali mislim, s druge strane, da su žene u ovom smislu nekako opuštnije. U svakoj našoj predstavi mi se iznova pozitivno šokiramo koliko se žene, ustvari, opuste, i na neki način, možda pregrubo zvuči, ali budu „preoslobođene“ dok gledaju ovu predstavu. Znalo nam se hiljadu puta desiti da nam dobacuju, posebno kad su neke plesne tačke u pitanju, ili da izađu zajedno sa nama na scenu. Mislim da su žene u tom smislu mnogo otvorenije i opuštenije.

Televizijski novinar Damir Šehanović već odavno nije samo to…među mnogim njegovim interesima ističe se i ljubav prema pisanju. Nedavno je objavio knjigu „Biti celebrity“ o muzičkim zvijezdama bivše Jugoslavije. Za interview.ba objašnjava kakvo je regionalno zvjezdano nebo i gdje je BiH na njemu.

POLUSVIJET NA TELEVIZIJI  „Na žalost, mediji su danas iskreirani tako da ponajviše nude senzacije i tragedije, pa su celebrity postali marginalni likovi. U vrijeme tolikog broja reality programa, tračerskih novina i portala ne možete očekivati ništa drugo nego da popularnost dobiju poluprostitutke, kriminalci, ljudski šljam koji nije u svoj život uložio ništa osim želje da postane popularan.“

INTERVIEW.BA: Ko je danas celebrity na području bivše Jugoslavije?

ŠEHANOVIĆ: Celebritijima tretiramo sve one ljudi čiji život i rad izaziva pažnju šire javnosti. Na žalost, mediji su danas iskreirani tako da ponajviše nude senzacije i tragedije pa su celebrity postali marginalni likovi. U vrijeme tolikog broja reality programa, tračerskih novina i portala ne možete očekivati ništa drugo nego da popularnost dobiju likovi koji nisu u svoj život uložili ništa osim želje da postanu popularni. Danas su „celebovi“ ljudi koji su spremni pred kamerama i foto aparatima ogoliti svoj život, biti besramni, bezobrazni, bezobzirni, prosti i jeftini.

Ipak, u moru polusvijeta rastu i neki ljudi koji standardima i kvalitetom svog rada dokazuju da nije sve izgubljeno. Njima se ne pridaje tolika pažnja u medijima jer ne prodaju marketinški prostor i ne povlače veliki broj klikova na portalima, ali sam siguran da dugoročno oni ipak pobjeđuju.

INTERVIEW.BA: Najlošije iskustvo koje ste imali sa nekom slavnom osobom?

ŠEHANOVIĆ: Na sreću nemam nekih posebno loših iskustava, možda zbog mog pristupa njima, a možda i zbog izbora slavnih sa kojim sam surađivao. Moji gosti su, u najvećem procentu, bili ljudi sa bogatim dugogodišnjim karijerama koji kvalitetu svog rada i prezentaciju u javosti uvijek stavljaju ispred ega.

INTERVIEW.BA: Hoćemo li se ikad uspjeti osloboditi turbo folka?

ŠEHANOVIĆ: Balkan je prostor folka, bio i uvijek će biti, samo je problem što je u zadnjih 20-tak godina to postao mainstream kojem su podređeni mediji. Bilo je toga na pretek i u 80-tim i prije, ali se znalo šta može ići u radio i TV programe, postojali su standardi i kvalitetni obrazovani ljudi koji su ih postavljali. Kada vidim ko i kako nam govori sa televizija i radija, ne čudi me što su nam sve sfere života postale čisti turbo folk.

INTERVIEW.BA: Kako vam danas izgleda muzička scena u BiH danas?

ŠEHANOVIĆ: Ako je posmatramo kao cjelinu, prilično je jedna i bijedna, ali nije situacija puno bolja ni u susjednim zemljama. Kvaliteta onoga što se nudi je na nivou „incidenta“, bez neke jasne strategije kako iskreirati medijski i javni prostor koji bi u narednih desetak godina iznjedrio neka nova kvalitetna imena. Ipak, za mene neki od najkvalitetnijih regionalnih bendova, poput Letu štuke, Dubioza kolektiv i Zoster, dolaze iz BiH. Dino Merlin je jedna od najvećih regionalnih zvijezda i to mora priznati svako bez obzira sluša li njegovu muzike i slaže li se sa strategijama i tehnikama kojima je došao na tu poziciju. Amira Medunjanin je puno više od regionalne zvijezde nekog world etno muzičkog pravca, Marija Šestić je sjajna interpretatorica, Maya Sar  je odlična mlada autorica. Dino Šukalo, Edvin Hadžić, Adis Sirbubalo i kompletna ekipa okupljena oko Jazz gerile su ponajbolji regionalni muzičari tako da mi ne trebamo brinuti o dobrim muzičarima. Nas treba brinuti što nemamo kvalitetan medij i strategiju kojom bi te ljude plasirali kao relevantne regionalne zvijezde što, bez sumnje, svi jesu.

INTERVIEW.BA: Ko je najveća muzička zvijezda, u svakom pogledu, u BiH? 

ŠEHANOVIĆ: S onim što pokazuje u javnom prostoru, to je Dino Merlin. Najveći progres u kratkom periodu imala je Amira Medunjanin , a u narednim godinama na tronu očekujem Aidu Mušanović.

Urednica i novinarka iz Sarajeva Lejla Zvizdić borkinja je na svim stranama. Za bolje društvo u BiH, za sretnija lica, profesionalnije novinarstvo i presudu protiv Poliklinike Karabeg koju tuži zbog nestručno izvedenih operacija na njenom licu. Kaže da nigdje nema zemlje poput BiH…ali samo za turiste i dijasporu.

DRUŠTVO SIROMAŠNIH ZA BOGATE “Već 22 godine od Daytona i tri ratne prije toga čekam vrijeme prosperiteta, otvorenih fabrika i radnih mjesta, većih penzija i plata, boljeg životnog standarda … ali ono ne dolazi. Isti se bogate, istim ovakav sistem i poredak savršeno odgovaraju.”

INTERVIEW.BA: Kako teče vaša borba sa Poliklinkom Karabeg, je li završena ili se nastavlja?

ZVIZDIĆ: Pravni spor sa Poliklinikom Karabeg je u toku. Nakon Općinskog suda, proces se nastavlja na Kantonalnom. A istovremeno i istražne radnje u Tužilaštvu po mojoj krivičnoj prijavi. 

INTERVIEW.BA: Da li ste poželjeli da odete odavde ili nigdje zemlje kao Bosne nema?

ZVIZDIĆ: Slažem se da nigdje zemlje kao BiH nema, ali za turiste i dijasporu koja ovdje dođe jednom ili dva puta godišnje. Da, radi svoje djece sam poželjela otići. Već 22 godine od Daytona i 3 ratne prije toga čekam vrijeme prosperiteta, otvorenih fabrika i radnih mjesta, većih penzija i plata, boljeg životnog standarda … ali ono ne dolazi. Isti se bogate, istim ovakav sistem i poredak savršeno odgovaraju. Ja živim lijepo, ali ne i moja okolina, i zato ne mogu biti potpuno sretna.

INTERVIEW.BA: Šta vidite pozitivno ovdje?

ZVIZDIĆ: Potencijale na kojima bi pozavidjele najrazvijanije zemlje svijeta, a koje bi ih znale i iskoristiti. Ne znam čak da li više u pozitivno mogu nabrojati ljepotu življenja među našim ljudima i naš duh  … i on je u ovoj kolotečini i zabokrečini iščezao. 

INTERVIEW.BA: Kako ukratko komentirate stanje novinarstva u BiH?

ZVIZDIĆ: Kvalitet novinarstva u BiH ozbiljno je ugrožen. Gotovo svakodnevno svjedočimo raznim vrstama pritisaka, od javnih uvreda, prijetnji, fizičkih napada do sve češćih pokretanja tužbi za klevetu što u konačnici dovodi do autocenzure. I možda jedna od najvažnijih činjenica je da su sadržaji nekih medija u službi centara političke i ekonomske moći, što povlači i pitanje kredibiliteta medija u javnosti. 

INTERVIEW.BA: Kada prestanete sa novinarstvom, čime želite da se bavite? 

ZVIZDIĆ: Odnosima sa javnošću, menadžmentom ili turizmom.