January 2017

Haris Pašović: Koncept nacionalne kulture je prevaziđen

Proslavljeni sarajevski reditelj Haris Pašović u opširnom intervjuu za interview.ba govori o mogućnostima novih sukoba na Balkanu, vrijednostima za koje bi ljudi danas dali svoj život, komentariše skandal sa pokušajem zabrane predstave na MESS-u, rad Vlade KS, ministrice Zore Dujmović te zbog čega je socijaldemokratija najbolje rješenje za nas.

PLURALIZAM KOD BOŠNJAKA „Ne postoji nikakav pluralizam u Hercegovini, u dijelu sa hrvatskom većinom, gdje je potpuno zakucano jednoumlje HDZ-a, niti vidim koji su to pokušaji opozicionih partija da dođu do glasača u Hercegovini. Ne vidim ni na koji su način usmjereni programi prema glasačima u Republici Srpskoj. Znači, mi ćemo vježbati demokraciju tamo gdje pluralizam postoji, a to je u dijelu Federacije sa bošnjačkom većinom. Ja onda ne vidim na koji način se konkretni politički odnosi mogu promijeniti.“  

INTERVIEW.BA: Za šta biste dali svoj život naslov je jedne od Vaših poznatih predstava… U ovom mjesecu, kad ponovo čujemo zveckanje oružjem s različitih političkih pozornica, njen naslov je, nažalost, postao opet aktuelan. Kakvo je Vaše mišljenje, za šta bi građani BiH danas dali svoj život a za šta Vi, lično, mislite da ga vrijedi dati?

PAŠOVIĆ: Mi smo malo igrali ovu predstavu u BiH, a i kada smo je igrali na MESS-u, desio se skandal koji je zasjenio sve predstave, pa i ovu. Pokazali su se simptomi našeg vremena gdje se bavi skandalom, a ne suštinom. U ovoj predstavi je radilo 30 ljudi od čega su većina mladi ljudi, od 20 do 24 godine, prava generacija 21. stoljeća koja dolazi iz cijele Srbije i iz cijele Bosne i Hercegovine. Većina njih iz Srbije nije nikada bila u BiH, niti ovi iz BiH u Srbiji. Oni su se jednostavno zaljubili jedni u druge, u umjetničkom i ljudskom smislu. Kad su došle kolege iz Srbije, kao da su srele brata blizanca za kojeg nisu znali da postoji… Predstava je nastala iz ciklusa predavanja koja sam držao na master studiju na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. U jednom trenutku sam upitao mlade glumce – za šta biste vi dali svoj život? Jedan mladi glumac je rekao da bi svoj život dao za porodicu, državu i crkvu. Nisam komentarisao, samo sam razmišljao. Poslije, kada su studenti pisali svoje impresije, taj isti student je napisao da on u stvari svoj život ne bi dao ni za šta, što me je još više pogodilo. I tada se počela razvijati predstava, gradili smo je tu… Sve ovo je bilo posmatrano iz jednog ljevičarskog intelektualnog ugla gledanja stvari gdje su bili cijenjeni oni koji su za svoje ideale dali živote.

Onda su mene novinari zvali da komentarišem skandal, odnosno austrijsku predstavu koju je režirao hrvatski reditelj – a o predstavi nisu pitali nijednu riječ. To je jedan od mnogih signala vremena u kojem živimo, izvrnute, površne javne psihologije koja uzima sve više maha.

INTERVIEW.BA: Može li se iz iskustva predstave dati neki generalni zaključak za šta bi ljudi u regiji dali svoj život, možda u nekom ratu, za domovinu?

PAŠOVIĆ: Nedavno sam vidio interesantnu naslovnicu dnevnih novina „Blic“ iz Srbije koja je napravljena kao odgovor na izjavu predsjednika Srbije da bi on ponovo išao u rat zajedno sa svojim sinovima. Na naslovnici je on bio u uniformi a naslov je glasio „Predsjedniče, vi idite u rat, mi nećemo.“ Mislim da je to jako dobro i značajno, da za razliku od 90-ih sada postoje ljudi koji kažu da neće da daju svoj život u nacionalnim ratovima jer hoće da žive svoj život. Vjerujem da većina mladih ljudi živi svoju stvarnost i nemaju diskurs davanja života za nešto, izuzev ako su indoktrinirani u te neke ekstremističke politike. Ipak mislim da živimo u regionu u kojem su te estremističke ideologije u manjini.  

INTERVIEW.BA: Za šta biste Vi dali svoj život?

PAŠOVIĆ: To je uvijek vrlo privatna odluka. Nisam političar i ne želim da pozivam ljude da nešto urade ili ne, pogotovo kad je u pitanju njihov život. Imao sam 30 godina kad je počeo rat u BiH i sticajem okolnosti, bio sam van države. Kako su moji ideali bili Hemingvej i Orvel koji su se pridružili španskim borcima u Španskom građanskom ratu, pa umjetnici u Varšavskom getu, moja odluka da dođem u Sarajevo pod opsadom je proistekla iz takvog mog uvjerenja. To je moj pogled na svijet i nikada ne bih preporučio nekome drugom da me posluša ili ne posluša. Mislim da svako treba da odredi svoj put.

INTERVIEW.BA: Prijetnje danas nisu rezervisane samo za kriminalni milje, naime i posjetioci predstave „Naše nasilje i vaše nasilje’“ i organizatori MESS-a doživjeli su prijetnje sigurnosti zbog toga što se usuđuju postaviti ili gledati druge i drugačije vizije… Direkcija MESS-a je odlučila da predstavu zatvori za javnost. Šta biste uradili na njihovom mjestu?

PAŠOVIĆ: Teško je govoriti u hipotetičkoj situaciji, ali mislim da se ja ne bih našao u takvoj situaciji kao direktor MESS-a. Kada se prave programi festivala, mora se gledati da su konstruktivni za jednu zajednicu i ukoliko oni mogu da proizvode određene kontroverze ili probleme, da se onda na vrijeme javnost pripremi. U tom smislu mislim da festival nije dobro pripremio javnost za projekat koji je već imao najavu da je netipičan, neobičan, uznemirujući…

INTERVIEW.BA: Objavljeno je nebrojeno tekstova u kojima se tvrdi kako ste Vi zapravo režimski reditelj, što će reći bliski SDA ponajprije, zbog projekata koje ste radili. Kako odgovarate na ovakve napise?

PAŠOVIĆ: Moram reći da nikada u životu nisam dobio nijedan telefonski poziv ili bilo kakvu komunikaciju od bilo kojeg političara koji bi mi rekao – uradi ovo ili nemoj ono. Jednostavno se to nije dogodilo iako imam prijatelje koji pripadaju različitim političkim opcijama.

Sjetit ćete se da je „Sarajevska crvena linija“ bila jedini događaj u poslijeratnoj BiH koji se ticao rata i najvećeg broja ljudi, a da nije bilo nijednog političkog govora. Uslov da održimo ovaj događaj bio je da nijedan političar neće govoriti. I tadašnji gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen je to odmah prihvatio. I to je dokaz da nijedan moj projekat nije bio platforma za nečiju političku ideju. Drugo, ja vodim nezavisnu organizaciju koja ima problem da se izbori za preživljavanje. Nisam član nijedne partije, nikad ništa nisam dobio od države, ni stan, ni posao, ništa.

INTERVIEW.BA: Kritike se možda više odnose na budžetska izdvajanja za Vaše predstave?

PAŠOVIĆ: Pa mi donosimo više novca, kao i ostale nezavisne produkcije, nego što dobijamo iz budžeta. Mi više igramo, pogotovo po malim mjestima, nego što javne institucije kulture izvode a budžetski su plaćene. To su proizvoljne ocjene ljudi koji time opravdavaju svoj neuspjeh. Moguće je biti nezavisan i moguće je biti uspješan, a moguće je biti i u dijalogu sa ljudima različitih političkih opcija, pa i sa ljudima koji su na vlasti. Vlast po definiciji nije nešto što je loše, to je nešto što je servis građana. Tako da se radi o specifično sarajevskom specijalitetu rušenja svih kvalitetnih ljudi koji se na bitan način izdvajaju iz nečega što je domaći prosjek.    

INTERVIEW.BA: Kakvo je Vaše mišljenje o radu vlasti u KS čije budžetske odluke itekako utječu na život umjetničkih i kulturnih institucija i stvaralaca u Sarajevu? Posebno o premijeru Konakoviću koji više vremena vrlo često sam sebe hvali na Facebooku, postavlja selfije sa pjevačima, slika se pored novih kontejnera…?  

PAŠOVIĆ: Ne mogu reći da poznajem rad cijele vlade, ali mogu reći za Ministarstvo za kulturu jer smo u kontaktu i pratimo jer nas se tiče. Do jedne mjere pratim ovo što premijer piše. Dino Konaković je vrlo zanimljiva politička pojava. Nije bio favorizovan u svojoj političkoj partiji jer je bio na dnu liste, ali su ga građani izglasali, prevazišao je očekivanja partije. On je jedini koji na ovaj način komunicira sa javnošću i što je dobro, otvoren je za javnost, pristupačan je. Mislim da je on uveo jedan novi stil u komunikaciji sa građanima. Što se tiče ministarstva za kulturu i Mirvada Kurića, mogu vam reći da je on izvanredan, po cijenu da me proglase režimskim. Mi stvarno takvog ministra nismo imali. On je jako uključen u sve teme i probleme koji se tiču kulture, ne samo pozorišta iz kojeg on dolazi, nego svih umjetničkih disciplina, on je neprestano dopustan svima nama.  

INTERVIEW.BA: Za šta je tačno kriva Zora Dujmović, federalna ministrica kulture? Nakon vašeg bunta zbog raspodjele sredstava za kulturu, pojavila su se tumačenja da su sarajevski umjetnici protiv Hrvata kao naroda, kao da im želite oteti novac?

PAŠOVIĆ: Gđa Dujmović je prihvatila da radi jedan posao za koji nije bila spremna. Ne mora to ni biti grijeh. Ali se onda očekuje da neko nauči nešto, porazgovara sa ljudima iz tog sektora, koji su profesionalci i imaju iskustvo. Ona nikad nije prihvatila taj pristup. Ministrica Dujmović nije bila ni na jednom kulturnom događaju u Sarajevu koji je pravio SFF, Jazz Festival, MESS ili East West Centar. Ona nikada nije željela da se upozna sa našim radom. U tom smislu je šteta da jedan ministar koji treba da pomogne razvoj kulture tretira je etnički, kao kulturno-umjetnička društva.

INTERVIEW.BA: Čini se da su kritike išle ka tome i da se ide protiv hrvatske kulture u BiH ovom vašom žalbom.

PAŠOVIĆ: To je neopravdano. Mi ne doživljavamo kulturu kao bošnjačku, hrvatsku, srpsku, nego kao jedinstvenu i kao međunarodnu. Ako ćemo govoriti o hrvatskoj kulturi, upravo su ove institucije učinile više za promociju hrvatske kulture u BiH nego mnoge institucije koje u svom nazivu sadrže ‘hrvatska kulturna zajednica’ ili slično. U proteklih 20 godina naše institucije su bile te koje su ugostile Zagrebačku filharmoniju, Hrvatsko narodno kazalište, mnoge velike umjetnike, predstave, filmove. Tako da je to potpuno neosnovano i jeftino podmetanje nama, jer zašto bismo mi bili protiv hrvatske kulture? Ono što mi tražimo je da se razdvoji amaterska od profesionalne kulture.   

INTERVIEW.BA: Na koji način se novi ili mladi neafirmisani umjetnici mogu boriti protiv ovih tzv. nacionalističkih kultura, koje forsiraju glavne nacionalne stranke?

PAŠOVIĆ: Nacionalne kulture ne mogu biti osnova kulturnog razvitka, mogu se njegovati kroz kulturno naslijeđe i možda modernizacije. A mi živimo u globalnom svijetu. Primjer Evrope je da se stimuliše saradnja među narodima, razmjene, to je prirodan put za umjetnike, da sarađuju. Mladi ljudi to prepoznaju. I evo East West je primjer gdje su odgojene generacije glumaca. Koncept nacionalne kulture je prevaziđen, a u fokusu je međunarodna kultura. To je i dio upitnika koji je BiH dobila od Evropske unije. Sjećam se i da je ambasadorica Francuske tokom događanja sa ministricom rekla na jednom skupu da EU ne želi da se kultura dijeli na nacionalnoj osnovi.

INTERVIEW.BA: Dali ste nedavno sedam argumenata koji dokazuju da naši građani ne žele promjene – ako gledamo iz te perspektive, imaju li ujedinjena ljevica ili nezavisni kandidati šansu na idućim izborima?

PAŠOVIĆ: Izgleda da se ljudima dopao satirični ton tog teksta koji sam napisao u avionu. Čini mi se imamo jedan problem, da bismo željeli da se sve promijeni, a da sve ostane isto. To je jedan nemoguć zahtjev i bojim se da je u takvu zamku upala i opozicija. Nisam siguran da se to može nazvati ljevicom jer mi već godinama pratimo gašenje socijaldemokratske opcije u BiH, što su pokazali i izbori, gdje u istoriji nije bio toliko loš rezultat socijaldemokrata. Opozicione partije izgleda da više vole da budu u opoziciji nego na vlasti jer vlast preuzima preuzimanje obaveza. I čim preuzimate obaveze, odmah ste na udaru kritike. Nije se pokazalo da opozicija ima snagu i želju da preuzme odgovornost vlasti i da izađe iz udobnosti. Mi ne vidimo strast i aktivnost opozicije da dođe i da proširi svoju glasačku bazu.

INTERVIEW.BA: Čiji je nacionalizam u BiH trenutno najopasniji? Jedan od naših nedavnih sagovornika je rekao da je to primitivni bošnjački nacionalizam koji je direktna ostavština Radovana Karadžića…

PAŠOVIĆ: Svaki nacionalizam je primitivan i limitiran, i time što je limitiran on je nedovoljan za jedan savremeni život i zbog toga je opasan. Nije nacionalizam opasan samo po druge nacije, nego i po tu kojoj se obraća. Limitira mogućnosti pripadnika te određene nacije. Kulturno, nacionalno, religijsko bi trebalo biti neovisno od društvenog razvitka. Društveni razvitak bi trebao da se mjeri ekonomski, političkom kulturom, razvojem demokratije, otvorenošću prema svijetu. Prohodnošću za robe, ljude, mobilnošću. A Bosna i Hercegovina je upravo to kroz vijekove bila. I nacionalizmi se boje obnove toga, brzine obnove veza među ljudima, držeći ih u izolaciji, pritiskajući ih sirotinjom. 

Pet pitanja za Tarika Šečića: Želiš dobro izgledati? Pripremi se za rad i disciplinu!

Tarik Šečić izvrstan je primjer kako možete promijeniti svoj fizički izgled, hraniti se zdravo, napraviti balans u životu i inspirisati druge. Ovaj fitness trener danas ima više od 55.000 sljedbenika na facebooku, a vama kroz Pet pitanja i odgovora donosi korisne savjete kako da započnete sa promjenama dobrim za vaše tijelo.

ŽIVOTNE NAVIKE  “Rezultati su najbolja motivacija za trening. Kada vidite da se vaš trud i odricanje isplati, motivacija dolazi sama . Nema ništa loše ni u tome ako motivaciju tražite u nekom drugom za koga smatrate da dobro izgleda. Bitno je pronaći nešto što će nas gurati naprijed i pomoći u našem fitness cilju.”

INTERVIEW.BA: Kada vam ljudi kažu da žele izgledati poput vas, šta im kažete?

ŠEČIĆ: Nemoguće je izgledati kao neko drugi, koliko god da se trudimo. Svako od nas ima drugačiju genetiku i oblik mišića. Ali ako želis dobro izgledati , pripremi se za rad i disciplinu.

INTERVIEW.BA: Ima li brzih rješenja za popravljanje figure, poput dijeta i tome slično?

ŠEČIĆ: Svaka instant ili blic dijeta daje kratkoročne rezultate. Ljudi stalno pokušavaju sa nekim dijetama, u želji za brzim gubitkom kilograma. Rade ludosti po svoje zdravlje. Ako želite nešto dugoročno i trajno, morate promijeniti neke životne navike ,

INTERVIEW.BA: Koja je hrana suštinski najzdravija za naše tijelo?

ŠEČIĆ: Danas se pod pojmom zdrava hrana podrazumijeva svašta. Marketi na policama zdrave hrane imaju stotine proizvoda koji se reklamiraju pod „ zdravo „, a u stvari su daleko od toga. Keksovi, čokoladice, napitci, sve sa većom količinom prostih šećera zamaskirano je sa natpisima healthy ili fitness – wellnes.  

Pod zdravu prehranu možemo ubrajati : bijelo meso, svježu ribu, nemasno crveno meso, jaja, rižu, krompir, povrće i voće, svježi sir, onda orašaste plodove , maslinovo – bučino – laneno – kokosovo ulje. I iako je sve to zdrava hrana, i dalje treba paziti na količinski unos određenih nutrijenata, pogotovo voća. Ali balansirana i zdrava prehrana treba da sadrži protein, ugljikohidrate, vlaknasto povrće i zdrave masti.

INTERVIEW.BA: Ljudi su po navici lijeni. Šta je najbolja motivacija za fizičku vježbu?

ŠEČIĆ: Rezultati su najbolja motivacija za trening. Kada vidite da se vaš trud i odricanje isplati, motivacija dolazi sama . Nema ništa loše ni u tome ako motivaciju tražite u nekom drugom za koga smatrate da dobro izgleda. Bitno je pronaći nešto što će nas gurati naprijed i pomoći u našem fitness cilju.

INTERVIEW.BA: Da li je lakše trenirati žene ili muškarce i zbog čega?

ŠEČIĆ: Nema pravila , zaista stvar je pojedinca. Koliko je osoba odlučna , ambiciozna, uporna , ima sposobnost samokontrole, može da ostvari jako dobre ruzultate. Osobe koje traže prečice i neke lakše načine nikad ne postignu svoje ciljeve.

TARIK ŠEČIĆ NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

https://www.facebook.com/TarikSecicFitness

https://www.instagram.com/tarik.secicfitness/

 

 

5 pitanja za Tinku Milinović: Živim svoj američki san!

Magistrica opere i solo pjevanja, Tinka Milinović gradi svoj američki san i obilazi svijet. Kroz 5 pitanja odgovara kako je to moguće…

OČARAVAJUĆA AMERIKA “Čitav život sama sebe, bez obzira gdje sam, zapravo gradim i gledam kako da ostvarim i živim svoj “američki san”. Amerika, što se toga tiče, zaista ima posebnu dušu, užurbanu i uzbudljivu. Očarava me činjenica da tamo živi cijeli svijet u malom, i svako živi i ostvaruje svoje snove na svoj način.”

INTERVIEW.BA: Postoji li još američki san i živite li ga?

MILINOVIĆ: Za mene postoji i živim ga, ne samo kad sam u Americi, već gdje god da odem. A presretna sam da sam mogla zaista vidjeti, doživjeti i osjetiti šta on znači. To je ta neka specifična sloboda, prepuštenost samom sebi dok si okružen mogućnostima, učenje odvajanja bitnog od nebitnog, vjera u sebe i osjećaj da možeš ostvariti sve što naumiš…

INTERVIEW.BA: Kako vam Bosna djeluje gledajući iz Amerike?

MILINOVIĆ: Bosna i Hercegovina mi uvijek djeluje prekrasno i osjećam je toplu, kao što dom i treba da bude. Istovremeno je vidim i kao tužnu, jer ima toliko potencijala ali zbog previše “galame” ne čuju se sve te pozitivne stvari koje posjeduje. Vidim je kao bolesnu, izranjavanu ali prekrasnu životinjicu, koja se bori za život i želi da kuca veselo jednim srcem, ali joj neke zločeste nemani trgaju meso i prosto ne daju da ozdravi.A to joj je potrebno -ta dimenzija naših raznolikosti i pojava koji nas prave interesantnim Bosancima i Hercegovcima. 

INTERVIEW.BA: Tokom posjeta Sarajevu vidite li promjene ili je za ovaj grad vrijeme stalo?

MILINOVIĆ: Ljubav prema domovini i gradu u kojem sam odrasla često pruža zadovoljstvo. Veselim se uvijek iznova dragim ljudima i slavimo zajedno sve ljepote. Ne smijemo biti negativni. 

INTERVIEW.BA: Je li Sarajevo gdje je nekad bilo?

MILINOVIĆ: Sarajevo će uvijek biti gdje je nekada bilo. 

INTERVIEW.BA: Da li razmišljate o povratku u grad bez vode, grijanja, gdje se kontejneri svečano otvaraju?

MILINOVIĆ: Uvijek kažem da iz Sarajeva nikada nisam otišla. Iako je to grad sa jedne od tri adrese na kojoj živim, ne mogu reci da sam otišla skroz iz njega ali ni da sam uvijek tu.

TINKA MILINOVIĆ ONLINE

Tinkin rad možete pratiti putem sljedećih medija:

http://www.thetinkashow.com/

https://www.youtube.com/c/TheTinkaShow

Nudžejma Softić: Ako me poštuješ, nije bitno jesi li selefija, gay, ateista…

Nudžejma Softić je lektorica, atletičarka, Abu Hamzina kćerka, žena sa hidžabom, dobra prijateljica, lice koje svako voli vidjeti. Pored ovoga, ona je inspiracija mnogima koji traže novu životnu energiju. Za interview.ba objašnjava kako jednostavno poredati sve identitete i šta znači uzajamno poštovanje, ma koliko da smo različiti.

POŠTUJEM TE, POŠTUJ ME „Meni je bitno kako me doživljava selefijska zajednica u BiH isto koliko mi je bitno kako me doživljava bilo ko drugi. Svaka zajednica, svaki pokret ima svoja pravila i ja sam se odlučila da poštujem i pokušam razumjeti sve ljude. Sve dok oni također biraju da me poštuju kakva jesam, ja ću ih poštovati i imat ću prijatelje među njima, bili oni selefije ili gay ili ateisti ili tradicionalni muslimani ili marsovci, šta god.“

Nudžejma Softić je lektorica na Al Jazeeri Balkans, ali i više od toga. Tokom 2016. godine istrčala je desetine polumaratona i dva maratona. Prva je žena sa hidžabom koja je istrčala maraton u Beču. Kćerka je Abu Hamze, poznatog Sirijca koji je proveo sedam godina u Imigracionom centru u Lukavici. Trenutno se priprema za triatlonsku utrku Ironman (3,8 km plivanja, 190 km vožnje bicikla i trčanje cijelog maratona). To znači sedam treninga sedmično, u teretani i na bazenu, kao i poseban režim ishrane na kojem se trenutno nalazi.

INTERVIEW.BA: Upravo se pripremate za triatlonsku utrku Ironman  – plivanje, maraton i biciklizam. Kakav je, ustvari, to program pripreme i kako usklađujete/stižete taj dio života sa poslovnim, radom u jednom mediju?

SOFTIĆ: U narednom periodu sam sebi postavila nekoliko sportskih ciljeva na kojima sam počela raditi početkom ove godine, a to su maraton u Barceloni u martu ove godine, Ironman 70.3 triatlon u Zell am Seeu u augustu i full Ironman triatlon 2018. Veliki ciljevi zahtijevaju ozbiljnu posvećenost i ništa ne želim prepustiti slučaju. Želim biti sigurna da sam u datom momentu dala maksimum. To je najveći uspjeh, čak i da ste posljednji u ukupnom poretku. Ovo su sportovi u kojima se borite sami sa sobom i zahtijevaju, između ostalog, čeličnu volju i mentalnu snagu.

Trenutno imam po sedam treninga sedmično u teretani i na bazenu i to oduzima zaista mnogo vremena, kao i poseban režim ishrane na kojem se trenutno nalazim, ali porodica i prijatelji to razumiju. Svjesni su želje i posvećenosti i umjesto da prigovaraju,  velika su mi podrška i to je jako bitan segment u pripremama – imati prave ljude oko sebe. Izlasci i svakodnevna druženja (osim ako nisu na treninzima) svedu se na minimum, ali jednostavno se naviknete i vi i oni oko vas da je to sada vaš način života. Ja sam u maloj prednosti jer stanujem sama, tako da ne opterećujem ukućane svojim režimima. Što se posla tiče – lektorica sam na Al Jazeeri Balkans. Spavanje je svedeno na maksimalno šest sati, ali to nije problem jer je svakako precijenjeno. Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima. Ja sam i to ozbiljno shvatila.

INTERVIEW.BA: Kad se pojavite na utrci sa hidžabom, kako Vas doživljavaju/dočekuju učesnici,  a kako publika? Ima li razlike kad trčite u Banjoj luci, Beču ili Sarajevu?

SOFTIĆ: Generalno nisam imala nikakvih problema na trkama zbog hidžaba, posebno ne s trkačima, naprotiv. Trčala sam u mnogo gradova i država i nigdje mi niko ništa nije rekao, podržavali su me i ljudi koji me ne poznaju uopće. Na nekoliko mjesta dobacivali su mi i psovali na trci u Banjoj Luci, ali dok su mi oni dobacivali, drugi su me podržavali i banjalučki trkači su se vraćali da trče sa mnom da se ne osjećam loše zbog tih koji dobacuju. A njih realno ima svuda i ne mogu oni utjecati na moj doživljaj tog grada niti te trke – meni je bilo sjajno i otići ću opet. Svako dijeli od onoga što ima.

INTERVIEW.BA: Zašto baš trčanje od svih sportova? Šta fali, naprimjer, šahu koji je, također, sport, ali ne uključuje toliko znojenja, posebnu dijetu ili tegove, a isto tako je stimulativan?

SOFTIĆ: Ne fali šahu ništa, naprotiv, ali meni je trebao pokret. Dok sam studirala bila sam predana fakultetu i došla do doktorskih studija, a to je zahtijevalo mnogo sjedenja i učenja. Onda sam počela raditi, posao je opet bio „sjedeći“ i meni je jako bilo potrebno da se krećem i da se ne pretvorim u debelu lektoricu kojoj je najbitnije na svijetu da se ne omakne pravopisna greška na ekranu. Oduvijek sam svjesna da sam ja mnogo više od toga i htjela sam to pokazati – najprije sebi, a onda i drugima. Prije trčanja to je bilo godinu dana treniranja trbušnog plesa, koji me također jako ispunjavao, ali se nisam uklapala više u termine, pa sam počela s trčanjem, jer sam to mogla kad meni odgovara.

To me dovelo do prvog polumaratona, a onda su počela putovanja i trke širom regije i svijeta i to je postala neka vrsta pozitivne opsesije. Sve divne stvari bile su uklopljene u jedno – zdravlje, putovanja, upoznavanja, druženja, neprestano lučenje hormona sreće itd. Sve ono što ste nabrojali da ovakav način života uključuje u nekom momentu postane vam normalno. Nisam odmah napravila radikalne rezove. Paziti na ishranu počela sam tek nedavno, jer mi je to bila kockica koja mi je nedostajala i sad se konačno sve ‘sinhroniziralo’. Znojenje je sastavni dio života i ako će mi donijeti nešto čime ću biti zadovoljna – onda ću vrlo rado biti dio toga i znojiti se svaki dan, sa zadovoljstvom.

INTERVIEW.BA: Nedavno ste pisali na Facebook profilu o negativnim komentarima dijela javnosti koji smatraju da ne nosite hidžab na tzv. ispravan način… Ko su osobe koje Vas osuđuju zbog toga i na osnovu čega?

SOFTIĆ: Ja sam u nekom momentu svog života shvatila da će, šta god da uradim, biti i onih koji me podržavaju i onih koji me ne podržavaju i da je to sasvim ok. Tada sam shvatila i to da je jako bitno znati šta JA želim i da počnem raditi na tome bez razmišljanja da li će to nekom drugom biti ok, jer se ti drugi nikad neće složiti šta je ispravno, a šta ne. Od tada sam mnogo mirnija sama sa sobom i tu sam nekako naučila i prihvatiti druge onakvima kakvi jesu. Volim kad me oni koje zanima pitaju o mojim izborima i shvatanjima, volim razgovarati i otvorena sam osoba. Ne volim, jako ne volim one koji ne pitaju a smatraju da imaju pravo pričati o vama i vašim izborima. Treba uvijek imati na umu da se pravo na kritikovanje stiče, odnosno zaslužuje.

INTERVIEW.BA: Kako se ovdašnja javnost odnosi prema Vama jer ste kćerka Sirijca Abu Hamze, koji je sedam godina proveo u imigracijskom centru jer je bio navodna prijetnja nacionalnoj bezbjednosti? Šta je tih sedam godina značilo za Vas, za Vaš život, šta ste morali promijeniti u svom životu?

SOFTIĆ: Javnosti je konačno postalo normalno da kćerka jednog takvog Abu Hamze može biti normalna (ako je).  Trebale su godine i godine rada na tome – najprije studiranja, borbi sa sudovima, istupanja u medijima, borbi u svakodnevnom životu, dokazivanja na poslu i na svakom drugom mjestu. S jedne strane, izloženi ste kao relativno mlada osoba svoj toj birokratiji i dokazivanju sa pravne strane, a s druge strane ste tome izloženi u javnosti pa i među vrlo bliskim ljudima. Sve se u našem životu promijenilo, odrasli smo mnogo brže nego što smo možda trebali.

Ali u tom procesu, u ovih sedam i po godina, naučili smo da samo trebamo biti ono što jesmo i davati maksimum dobra i da će se sve kockice kad-tad posložiti. To se i desilo. Taj stres kroz koji smo prolazili godinama s raznih strana je jednim dijelom bio uzrok da počnem i trčati i evo ovo sve što se sad dešava je na neki način produkt jako velikog stresa, kojem sam sada beskrajno zahvalna. Treba izvući najbolje iz svega – kad vam život servira limun, napravite limunadu. Moj otac i ja se u nekim stvarima i ne slažemo, ali to nije razlog da se ne poštujemo. Naprotiv, on me podržava na putu koji sam odabrala i na tome sam beskrajno zahvalna. 

INTERVIEW.BA: Vi prkosite stereotipima o „pokrivenim ženama“, posebno onima koji su povezani na neki način sa osobama koje kolokvijalno zovemo vehabijama… Naprimjer,  iako ste žena niste u sjeni, već ste postali medijska ličnost, prema komentarima Vaših pratitelja na Facebooku čak i „star,“ koja propagira zdrav način života. Trenerski tim koji Vas priprema za Ironman utrku čine muškarci. Plivate, vozite bicikl… dok u državama gdje je ovaj pokret na vlasti žene ne mogu ni auto voziti… Kako Vas doživljava zajednica selefija u BiH? Imate li prijatelja među njima ili…

SOFTIĆ: Meni je bitno kako me doživljava selefijska zajednica u BiH isto koliko mi je bitno kako me doživljava bilo ko drugi. Svaka zajednica, svaki pokret ima svoja pravila i ja sam se odlučila da poštujem i pokušam razumjeti sve ljude. Sve dok oni također biraju da me poštuju kakva jesam, ja ću ih poštovati i imat ću prijatelje među njima, bili oni selefije ili gay ili ateisti ili tradicionalni muslimani ili marsovci, šta god. Rado pričam o svačijim izborima i kad ne razumijem, jer mi je polazna tačka da želim razumjeti. Čim mi neko priđe na način da me uvjerava jer smatra da je samo njegovo viđenje nečega ispravno, takve osobe automatski ne shvatam ozbiljno, ma šta im davalo pravo da tako misle. Svako ima svoju istinu i svako je odgovoran za nju. Ta širina je generalno ono što fali našem društvu, a što bi ga činilo mnogo mnogo boljim da samo probamo.

Što se tiče mojih trenera, tu sam – kao i s doktorima – birala stručnjake i stručnjakinje u raznim oblastima i meni nije bilo bitno da li su to muškarci ili žene. Tako je bilo da su to u Školi trčanja bili Tomislav Cvitanušić, prvi bh. Ironman i Erol Mujanović, također Ironman i čovjek koji je istrčao beskrajno mnogo maratona. Plivanje me trenira naša olimpijka Anja Margetić i njoj sam beskrajno zahvalna što me opustila u vodi i naučila tehnikama plivanja. Plan za triatlon mi pravi i na tom putu me vodi Adis Zuković, koji je magistar sporta i koji se maksimalno posvetio cilju koji smo postavili. Namjerno kažem postavili, jer trener prolazi kroz sve kao i osoba koju trenira i moj cilj je i njegov cilj i on se zaista tako i ponaša. Plan za ishranu mi pravi moja sestra, doktorica Safija Softić-Namas, tako da moj trenerski tim ipak čine kombinovano muškarci i žene. Sve to zasad savršeno funkcionira i evo sad kad pričam o tome, mogu samo reći da sam ja jedna jako sretna žena što sve te ljude imam u svom životu.

NEĆU SI DOPUSTITI PATNJU U ŽIVOTU

OMILJENA KNJIGA: Omiljena knjiga iz mladosti mi je „Grmuša“ Reşata Nurija Gűntekina. Ona me u nekom ključnom periodu odrastanja umnogome odredila i uvijek joj se vraćam. Ženska patnja u toj knjizi na mene je ostavila dubok dojam i preko te knjige sam se nekako zarekla da to sebi nikad neću dopustiti u životu. Moja borba s predrasudama i uskraćivanjem prava je počela s tom knjigom u srednjoj školi i mada ona nema neku osobitu književnu vrijednost – meni je jako bitna.

Osim nje trenutno bih izdvojila „Muzej nevinosti“ Orhana Pamuka, zbog jako zanimljivog propitivanja muško-ženskih odnosa i daleko najbolju „Čast“ od Elif Şafak. Slučajno su sve tri navedene knjige iz turske književnosti, a ima ih mnogo, jer ja zaista volim čitati. Jedno vrijeme mi je ruska književnost bila baš fora, kasnije sam bila dosta posvećena bosanskohercegovačkoj književnosti, a i francuska mi je vrlo zanimljiva.

FILM: „Hitch“ i svi ostali filmovi u kojima glumi Will Smith. 

MUZIKA: Zavisi od raspoloženja i aktivnosti koju obavljam, a to znači da se krećem od klasične i jazza (u jutarnjim satima) do elektronske muzike (dok trčim naprimjer). Generalno osim baš okorjelog turbo folka, nema muzike koju ne volim ili ne mogu slušati. Sve mi je ok.

5 pitanja za Mladena Blagojevića: Obišao sam 110 zemalja – naš mentalitet je unikatan!

Iz Hong Konga za interview.ba kroz Pet pitanja dobojski fotograf Mladen Blagojević govori o tome zašto putuje već 11 godina, čime se Bosna i Hercegovina može pohvaliti u svjetskim okvirima, kome smo najsličniji i šta donosi stalni život na brodu.

BOSNA K’O RUSIJA ‘Niko nam ne parira, ali po opštem izgledu dosta smo slični Rusiji! Recimo Sankt Petersburg izgleda kao mnogi naši gradovi, osim carskih palata naravno!’      

INTERVIEW.BA: Trenutno putujete svijetom. Koliko ste zemalja obišli u 2016.?

BLAGOJEVIĆ: Uh, to je teško reći, mislim da sam u ovoj godini uspio samo pet kontinenata da obiđem i 60-ak država. Neke od tih su bile nove za mene, a neke sam već obišao nekoliko puta prije.

INTERVIEW.BA: Koja vas je zemlja najviše impresionirala i zašto?

BLAGOJEVIĆ: Teško mi je na ovo odgovoriti jer svaka država me na neki način impresionira! Ali ako moram jednu da izdvojim onda recimo Tajland radi kulture, ljudi, hrane, istorije, arhitekture!

INTERVIEW.BA: Kada poredite BiH sa nekom drugom svjetskom zemljom, koja nam najbolje parira?

BLAGOJEVIĆ: Niko nam ne parira, ali po opštem izgledu dosta smo slični Rusiji. Recimo Sankt Petersburg izgleda kao mnogi naši gradovi, osim carskih palata naravno!

INTERVIEW.BA: Po čemu su Bosanci i Hercegovci unikatni i šta to možemo ponuditi, “prodati,” svijetu?

BLAGOJEVIĆ: Naš mentalitet je unikatan u svijetu! Bogata istorija i HRANA je onim čime možemo slobodno da se hvalimo.

INTERVIEW.BA: Radite na brodu, kao i dosta ljudi iz BiH. Šta vam je donio ovaj posao? 

BLAGOJEVIĆ: Pa da putujem 11 godina, a mogao sam da ostanem da sjedim u Bosni! Ili da obiđem 110 država na svim kontinentima, slikam sve to i još dobijem dobre pare!

MLADEN NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

http://mladenphotography.blogspot.ba/

https://www.instagram.com/mickeymousebih/

https://www.facebook.com/mladenphotography/

5 pitanja za Lejlu Turčilo: Etika prije klikova i like-ova!

Profesorica fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Lejla Turčilo, za interview.ba kroz Pet (5) pitanja analizira medije, medijske sadržaje i novinarske prakse u današnjoj Bosni i Hercegovini.

NOVINARI KAO DRŽAČI MIKROFONA “Želim vidjeti novinarstvo koje je zasnovano na javnom interesu. Novinare koji postavljaju pitanja, a ne služe samo kao ovlašteni držači mikrofona za svakog ko poželi nešto reći za medije i tako dobiti svojih pet minuta slave.” 

INTERVIEW.BA: Kada ujutro pročitate naslove tekstova, šta prvo pomislite?

TURČILO: Prvo pomislim: “Dakle, ni danas u medijima nema ni vijesti ni nade”. Red “zapaljivih” izjava političara, red skandaloznih fotografija kvazi-celebrityja, sve sa negativnim predznakom i naslovima: “Strašno”, “Horor”, “Užasno”, “Skandalozno” i to je medijski sadržaj danas. Rijetko zabljesne neka smislena vijest i neka ozbiljna analiza, većinu sadržaja gotovo da je bolje ni ne čitati.

INTERVIEW.BA: Predajete na fakultetu na kojem se obrazuju budući novinari. Možemo li očekivati novu generaciju profesionalaca koja će izmijeniti sadašnju medijsku sliku?

TURČILO: Ja želim vjerovati da možemo, jer u suprotnom niti moj angažman i rad s tim mladim ljudima ne bi imao smisla. No, da bi se to dogodilo moramo te buduće profesionalce vratiti temeljnim vrijednostima profesije, i mi koji ih njima učimo, ali i oni kod kojih će sutra raditi. A te temeljne vrijednosti su: istina prije senzacije, provjera prije objave i etika prije klikova i likeova. Nažalost, bojim se da većina ove vrijednosti smatra anahronim i prevaziđenim.

INTERVIEW.BA: Kako zaustaviti govor mržnje koji već godinama razdire BiH?

TURČILO: Prije svega, smislenijom primjenom postojeće normativne regulative i snažnijim angažmanom regulatora, kao i donošenjem nove regulative, usklađene s evropskim standardima, što je, naravno, kratkoročna mjera. Dugoročno, samo i isključivo snažnijim insistiranjem na medijskoj pismenosti građana, koji će prepoznavati govor mržnje, ne pristajati na sudjelovanje u njemu i imati nultu toleranciju na njega. 

INTERVIEW.BA: Kada biste vodili svoj medij, šta biste afirmisali kao uredničku politiku?

TURČILO: Vraćanje vijestima i fact-checking-u (provjeravanje ne samo činjenica, nego, još važnije, onoga što sudionici u javnom dijalogu govore, a što nerijetko nema veze sa stvarnošću). Novinarstvo koje je zasnovano na javnom interesu. Novinare koji postavljaju pitanja, a ne služe samo kao ovlašteni držači mikrofona za svakog ko poželi nešto reći za medije i tako dobiti svojih pet minuta slave.  No, nisam sigurna da bi u današnjem vremenu takva uređivačka politika bila dobra podloga za uspješan biznis model medija.

INTERVIEW.BA: Od čega se najčešće naježite kada pratite domaće medije?

TURČILO: Od copy-paste metoda, kojim se čak i bez elementarne provjere činjenica, nastoji tek popuniti prostor u mediju, a ne biti društveno odgovoran. I od nedostatka lijepe riječi (često i temeljne nepismenosti) i ozbiljne misli u medijskom prostoru. Površnost je  jedan od najvećih neprijatelja, kako medija, tako i društva. A imamo je i previše u našem društvu i sistemu. Mediji su, nažalost, samo jedno od ogledala u kojem to tako direktno vidimo.

10 najčitanijih intervjua u 2016.godini

Interview.ba sa radom je počeo u maju 2016.godine i od tada su objavljena 102 intervjua sa različitim sagovornicima iz BiH, regije i svijeta. U nastavku vam donosimo pregled najčitanijih intervjua u prošloj godini prema broju ostvarenih posjeta. Na prvom mjestu je Ana Bučević, motivaciona govornica iz Splita.

 

1. Ana Bučević: Kada biste promijenili ono što govorite, svjedočili biste čudima!

Splićanka koju s pažnjom prati cijela regija posljednjih je godina napravila pravu revoluciju: postala je motivacijski govornik čije savjete slušaju i prakticiraju hiljade ljudi. A ona svima upućuje jednostavnu poruku: prihvatite situaciju i preuzmite odgovornost.

https://interview.ba/interview/item/89-b-ana-bucevic-b-kada-biste-promijenili-ono-sto-govorite-svjedocili-biste-cudima

2. Srđan Šušnica: Najveća ostavština Karadžića nije RS, nego primitivni bošnjački nacionalizam

O referendumu u RS-u, (ne)djelovanju Tužilaštva BiH i načinu na koji se nacionalizmi međusobno hrane, o kriminalnom klanu Dragana Čovića i infantilnoj politici Mladena Ivanića, za Interview.ba govori Srđan Šušnica, kulturolog i pravnik iz Banjaluke.

https://interview.ba/interview/item/82-srdan-susnica-najveca-ostavstina-karadzica-nije-rs-nego-primitivni-bosnjacki-nacionalizam 

3. Aleksandar Trifunović: Samo da ovaj majmun ne opali iz tenka!

Jedan od najpopularnijih bosanskohercegovačkih novinara objašnjava zašto je važno biti optimista. Pri tome koristi stilsku figuru koja se neće svidjeti ovdašnjim političarima.

https://interview.ba/interview/item/26-aleksandar-trifunovic-samo-da-ovaj-majmun-ne-opali-iz-tenka

4. Damir Nikšić: Ja sam za politiku bratstva i jedinstva, ako se to smije reći!

Konceptualni umjetnik, koji se na minulim izborima kandidirao za načelnika Općine Centar, u otvorenom razgovoru demistificira političke, mafijaške i izborne mehanizme.

https://interview.ba/interview/item/86-b-damir-niksic-b-ja-sam-za-politiku-bratstva-i-jedinstva-ako-se-to-smije-reci 

5. Nerin Dizdar: RJEŠENJE ZA STOLAC: Prestanak opstrukcije iz Hrvatske

U Stocu su razočarani i Hrvati i Bošnjaci. Hrvati se iseljavaju zbog općeg siromaštva i beznađa, a Bošnjaci koji su ostali izloženi su diskriminaciji kojoj je teško naći premca.

https://interview.ba/interview/item/84-b-nerin-dizdar-b-rjesenje-za-stolac-prestanak-opstrukcije-iz-hrvatske

6. Viktor Ivančić: Novinarstvu su odavno povađeni zubi, ono više nikoga ne uznemirava!

Šta je ostalo od sedme sile, zašto ne vjeruje u praksu istraživačkog novinarstva, kako novinari reproduciraju status quo, ko će ubuduće ispisivati društvene kritike… Prvi urednik kultnog Feral Tribunea objašnjava u kakvom je stanju novinarstvo danas.

https://interview.ba/interview/item/24-viktor-ivancic-novinarstvu-su-odavno-povadeni-zubi-ono-vise-nikoga-ne-uznemirava

7. Haris Jakić: Kako do motivacije? Stvorite pozitivno okruženje!

On je sudija u općinskom sudu u Ljubuškom i profesionalni fitnes model. Za interview.ba govori o tome kako funkcioniraju ove dvije karijere zajedno i kako da svoj životni stil promijenimo nabolje te održimo motivaciju u teškim vremenima.

https://interview.ba/interview/item/106-b-haris-jakic-b-kako-do-motivacije-stvorite-pozitivno-okruzenje 

8. Damir Imamović: Na kraju ćemo postati zemlja posvađanih staraca

Jedan od predvodnika talasa novog sevdaha analizira rodno Sarajevo, sevdah, crno-bijeli svijet u kojem živimo, te komentira rezultate popisa stanovništva u BiH.

https://interview.ba/interview/item/20-damir-imamovic-na-kraju-cemo-postati-zemlja-posvadanih-staraca

9. Marija Herceg: Za Ljubuški bez korupcije i nezaposlenih

Nezavisna kandidatkinja za Općinsko vijeće Ljubuški smatra da je odlazak mladih iz ovog potencijalno prosperitentnog grada poziv na uzbunu.

https://interview.ba/interview/item/40-marija-herceg-za-ljubuski-bez-korupcije-i-nezaposlenih

10. Nizama Murselović: Neću dizati ruku po preporuci

Čak i za sumornu političku scenu Lukavca postoji alternativa. Nizama nudi novi pogled na stare probleme i mogućnost njihovih rješenja.

https://interview.ba/interview/item/35-nizama-murselovic-necu-dizati-ruku-po-preporuci

 

 

Zvonimir Nikolić: Odakle vam više snaga za mržnju?

Zvonimir Nikolić, Sarajlija, bloger, kolumnista, pisac, nedavno je objavio svoju prvu knjigu ‘I zbog ovoga volim moje Sarajevo’. Za interview.ba objašnjava svoju ljubav prema Sarajevu, zamor od nacionalizma, optužbe da je glavni grad BiH postao drugi Teheran…i zbog čega, uprkos svemu, voli Sarajevo.

PO NACIONALNOSTI PREBROJ SE ‘ To je jedan fenomen – 20 godina je prošlo od rata, a mi i dalje tražimo krivce. Mi svi znamo ko je kriv. Svakom, iole normalnom čovjeku, je sve jasno. Ali stalno se prebrojavamo. Odgajamo generacije koje se počinju prebrojavati. To me najviše brine. Šta ćemo ostaviti toj djeci? Ostavićemo im prebrojavanje, da podozrivo gledaju onog svog najboljeg prijatelja – što je katastrofalna situacija.’

INTERVIEW.BA: Počeli ste pisati blogove i online kolumne prije dvije godine. Koji Vaš blog je načitaniji?

NIKOLIĆ: Počeo sam pisati sasvim slučajno. Dvije prijateljice, Snježana MulićSoftić i Svjetlana Salom, predložile su mi da napišem jedan blog vezano za početak rata u Sarajevu. Iskreno rečeno, do tog momenta nisam ni znao da znam da pišem. Taj blog „Kakav rat, moja gospođo“ bio je dosta čitan, što mi je dalo motiv da napišem i sljedeće tekstove. Najčitaniji blog do sad kojeg je prenijelo dosta medija sa prostora bivše Jugoslavije je „Kako vam više ne dosadi da se mrzite?“

INTERVIEW.BA: Knjiga „I zbog ovoga volim moje Sarajevo“ postala je i svojevrstan dokument sjećanja na grad, njegove mještane i događaje?

NIKOLIĆ: Upravo tako. Svaka priča u knjizi je lično doživljena, svaki taj događaj sam doživio na svojoj koži. I usput pomenuo neke ljude koji su, možda, ostavili trag u Sarajevu, a nisu bili ni političari, ni sportisti, ni naučnici. To je podsjećanje na jednog frizera, jednu kafanu, jednu buregdžinicu, na neka sarajevska mjesta.. na Vijećnicu kakva je bila onog momenta kad sam ja otišao u vojsku…

INTERVIEW.BA: Zašto tako jako volite Sarajevo? Da li postoji nešto ili neko što ne volite?        

NIKOLIĆ: Sarajevo volim, prvenstveno, što sam tu rođen i što sam cijeli život proveo u njemu. Volim miris ovog našeg grada, volim Baščaršiju, volim svaki haustor gdje sam živio. Volim ljude koji žive u Sarajevu, ljude sa kojima sam odrastao, jer to je specifična ljubav koju osjeti svako ko je ovdje rođen. Ono što ne volim u Sarajevu je pojava zavisti. Jednostavno, najoštriji i najnemilosrdniji smo, upravo, prema svojim ljudima, prema Sarajlijama.

INTERVIEW.BA: Da li je bilo momenata kada ste pomislili (kao i mnogi drugi građani) da napustite Sarajevo zbog budućnosti Vaše djece?

NIKOLIĆ: Bilo je….Mogli smo otići, ali mi smo pretrčali Miljacku i otišli kod mojih roditelja na Marijin Dvor, da provedemo rat u Sarajevu i tu ostanemo. Nekad, kada gledate televiziju i čitate novine i vidite šta se sve dešava, najradije bi čovjek digao ruke i otišao daleko iz svega ovoga, ako ništa – onda zbog djece. A opet, preovladava osjećaj pripadnosti svom gradu i državi.

INTERVIEW.BA: U  jednoj kolumni se pitate: „Pa ljudi moji kako se ne umorite više? Kako vam ne dosadi više da se prebrojavate? Odakle vam više snaga za mržnju?“

NIKOLIĆ: To je jedan fenomen – 20 godina je prošlo od rata, a mi i dalje tražimo krivce. Mi svi znamo ko je kriv. Svakom, iole normalnom čovjeku, je sve jasno. Ali stalno se prebrojavamo. Odgajamo generacije koje se počinju prebrojavati. To me najviše brine. Šta ćemo ostaviti toj djeci? Ostavićemo im prebrojavanje, da podozrivo gledaju onog svog najboljeg prijatelja – što je katastrofalna situacija. Ne mogu da vjerujem da se ljudi i nakon toliko godina ne okreću budućnosti, nego stalno žive u nekoj prokletoj prošlosti.

INTERVIEW.BA: Ne tako davno Sarajevo su prozvali Teheranom, aludirajući da je ovaj grad postao jednonacionalan. Šta Vi mislite, da li je ovaj grad postao jednonacionalan/jednoreligijski, odnosno da li u njemu ima prostora i za druge?

NIKOLIĆ: Naravno da ima. Mediji, s jedne strane, a politika s druge, odrađuju svoj posao. Bio sam u situaciji da mi poslije rata dođe čovjek iz Slovenije i kaže: „Hajmo na kafu.“ I kad ga odvedem u slastičarnu, on naruči štok. I nakon što mu konobarica kaže da nema štoka, on kaže: „Ovo kod vas ukinuli alkohol u svim kafanama!“ Onda mu moram objašnjavati da smo otišli u slastičarnu!

Mediji mogu puno toga da naprave. Ako neko želi da grad prikaže u negativnom kontekstu, on će tražiti upravo ono što mu odgovara. I u ratu me nerviralo što nijedan strani novinar nije nikad zaustavio čovjeka u odijelu, koji govori dva jezika…. Uslikaju dvije pokrivene djevojke, a ne one druge dvije u mini suknjama. Stvara se jedna lažna slika grada koja nije apsolutno takva. Mi Sarajlije najbolje znamo kako je.

INTERVIEW.BA: Nerijetko čujemo da Sarajevo nije što je nekad bilo. Iz perspektive nekog ko u njemu živi, šta mislite da li je grad provincijaliziran?

NIKOLIĆ: Ono što mi najviše smeta, i u jednoj svojoj priči vezanoj za Sarajevo sam  napisao, je to što ljudi koji dođu (nemam ništa protiv onih koji su došli u grad, jer svakome je neko došao u Sarajevo) nameću svoje običaje i pravila. Rijetko ćete naći Sarajliju čiji su korijeni stari 300 godina. Svima nama je neko došao, da li prije pet ili 50 godina…uglavnom, svi smo mi na neki način doseljenici u ovaj grad. I moj otac je došao 1952. godine u Sarajevo, ali je prihvatio sve običaje grada i nastojao da se što prije asimilira u društvo i da se nimalo ne razlikuje od Sarajlija. Sad dolazimo u situaciju da ljudi koji su došli iz ruralnih sredina nameću svoje običaje i pravila. Ne sjećam se da je iko prije rata bacao smeće kroz prozor, kao što sad vidim svaki drugi dan.

INTERVIEW.BA: Da li se Vi kao pripadnik hrvatskog naroda osjećate kao manjina i ugroženo u svom gradu?

NIKOLIĆ: Apsolutno ne. Mislim da je to isto propaganda medija. Konkretno kad se radi o katolicima, mislim da vlast koja bi trebala da predstavlja katolike za njih to završava onog momenta kad izađu iz zapadnog Mostara. Mislim da su se ograničili na jedan teritorij zapadne Hercegovine. Mi koji živimo ovdje prepušteni smo sami sebi. I neka smo jer sasvim normalno živimo. Ne vidim nikakvu razliku da sam ja kao Zvonimir više ugrožen od nekog Milorada ili nekog Muhameda. Ugroženi smo od vlasti koja nam ne dozvoljava da radimo i imamo perspektivu, da nam djeca žive, rade i školuju se ovdje, nego moraju tražiti sreću u inostranstvu.

INTERVIEW.BA: Kad smo već kod „podjela“, Vaš stav o prepirkama navijača na relaciji nogometnih klubova Sarajevo i Željezničar?

NIKOLIĆ: Najzdraviji humor na svijetu. Ja sam presretan što živim u gradu koji ima dva velika kluba. Npr. vi navijate za Sarajevo, ja za Želju. Presretan sam zato što mi koji smo proveli nekih 50-ak godina u Sarajevu pamtimo i vremena kada smo zajedno sjedili u različitim dresovima do početka utakmice, pa se „mrzili“ samo onih 90 minuta, a onda opet zajedno sjedili poslije utakmice. To i dan danas praktikujem sa svojim prijateljima. Možda su  ove mlađe generacije suviše nahuškane jedni na druge i sa velikim antagonizmom doživljavaju onu drugu ekipu, ali mi smo ona ista raja, samo što imamo dva kluba. 

RELIGIJA DO KUĆNOG PRAGA

INTERVIEW.BA: Kako komentarišete usvajanje zaključka o neodržavanju predavanja i ispitnih rokova na našim fakultetima petkom zbog klanjanja džuma-namaza, ali i o vođenju računa o terminima centralnih sedmičnih molitvi pripadnika katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, i ostalih vjerskih zajednica prilikom planiranja akademske godine?

NIKOLIĆ: To je nešto najčudnije što sam čuo. Volio bih da se vrati vrijeme da naša religioznost završava na vratima kućnog praga naših roditelja. Tu mogu biti religiozan na svoj način. Niko ne brani ljudima da idu u crkvu ili džamiju, da ispunjavaju tamo svoje obaveze koje žele, ali kad to već dođe u javne ustanove – to je katastrofa. 

Na sljedećem linku možete pratiti blog Zvonimira Nikolića http://balkans.aljazeera.net/profil/zvonimir-nikolic

Hazim Begagić: Dobar repertoar zadržava publiku u pozorištu

Dolaskom Hazima Begagića 2010. godine na mjesto direktora Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici ova pozorišna kuća doživljava renesansu. Za sebe kaže da je „samo“ profesionalac koji je znao okupiti ekipu dobrih saradnika i poboljšati repertoar, uspostaviti dobru saradnju sa medijima i institucijama i time vratiti publiku u pozorište.

Direktor BNP Zenica Hazim Begagić nedavno je u Sarajevu učestvovao na skupu „Uzavreli gradovi – Evropska prijestonica kulture u BiH“ gdje je, između ostalog, razgovarano i o kandidaturi Zenice za Evropsku prijestonicu kulture. Jedino zeničko pozorište, koje bilježi snažan razvoj posljednih pet godina, priprema se da bude važan dio ovog procesa. Do tada, sigurno vraća staru slavu koju je imalo 80-ih godina na području bivše Jugoslavije. Osim direktorske pozicije, Begagić je i predavač na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, ali i poznati voditelj emisije TV Bingo.

INTERVIEW.BA: Vašim dolaskom na poziciju direktora BNP Zenica došlo je do svojevrsnog procvata ove pozorišne kuće. Kako se to desilo u vrijeme kad pozorište baš i nije interesantan sadržaj?

BEGAGIĆ: To je jedna od najstarijih pozorišnih kuća u Bosni i Hercegovini. BNP Zenica ima svoju tradiciju, mi se na tu tradiciju oslanjamo na neki način. Šezdeset sedma sezona upravo je u toku. Mislim da je ključna stvar okupiti ekipu dobrih saradnika. Ovo pozorište ima svoje iskustvo, ima svoj zlatni period iz 80-ih godina kad je apsolutno dominiralo jugoslavenskom pozorišnom scenom. To je bio neki period koji smo mi pokušali na određen način obnoviti, vratiti. Ključni dio strategije i vizije razvoja BNP Zenica u mojoj perspektivi bilo je podizanje te neke nacionalne vidljivosti i vidljivosti izvan granica BiH, usklađeno sa resursima koje smo posjedovali.

INTERVIEW:  Prošla sezona u BNP Zenica je jedna od uspješnijih u posljednjih nekoliko godina, postigli ste i regionalni uspjeh predstavom „Sveto S“ u režiji Tanje Miletić Oručević?

 BEGAGIĆ: „Sveto S“, „Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali!’. Sad radimo kratku rekapitulaciju prošle godine, odnosno ove, 2016. godine: 21 nagrada, gotovo svi značajniji regionalni festivali. To je jako bitno. Naravno, važno je da se obraćamo lokalnoj publici, ali također, nijednog trenutka ne zanemariti nacionalnu i međunarodnu komponentu kulturne produkcije.

INTERVIEW.BA: Kako ste vratili zeničku publiku u pozorište, o kakvoj kulturnoj strategiji se radi?

BEGAGIĆ: Nije lako, naročito ne u borbi sa novim medijima, digitalnom televizijom, mobilnim telefonima, sve većim mogućnostima interneta, prvenstveno mlađu populaciju. Mislim da je velika odgovornost na samim institucijama i na dobroj saradnji sa medijima te na dobroj repertoarskoj politici. Mi smo jedino pozorište u gradu. Imamo dječiju/omladinsku lutkarsku scenu, praktično, pozorište u pozorištu i upravo preko tih elemenata kojima raspolažemo pokušavamo širiti krugove publike, i ono što je važnije, zadržati ih. To možete uraditi jedino dobrim repertoarom i nekim inovativnim rješenjima.

INTERVIEW.BA: Dokle ste došli sa planom formiranja kluba prijatelja BNP-a, kako zadržati publiku, odnosno kako ne tretirati publiku samo kao osobe koje kupuju ulaznice na blagajni pozorišta?

BEGAGIĆ: Membership program je nešto bitno, nešto što je uobičajena menadžersko -kulturna praksa u drugim zemljama i to je jedan od načina kako institucije mogu zadržati svoju publiku. Naravno, klub prijatelja BNP Zenica postoji.

INTERVIEW.BA: Angažirani ste i u nastavnom procesu na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, na Odsjeku za produkciju, kao viši asistent na predmetima Pozorišna produkcija, Menadžment u kulturi i Kulturne politike. Uspijevate li se odazvati glumačkom pozivu i angažmanu?

BEGAGIĆ: Ne. Mislim da je to direktni sukob interesa da neko ko vodi pozorište u isto vrijeme sam sebi dodjeljuje uloge i na sličan način, tako da sam u jednom trenutku shvatio, lično posmatrajući i analizirajući razvoj svoje karijere, da bi glumački angažman u trenutku kad vodite jednu ozbiljnu umjetničku organizaciju naprosto previše oduzimao moga angažmana, a onda ne bismo ozbiljno mogli imati projekciju razvoja naše kuće. S druge strane, nedostaje mi gluma.

INTERVIEW.BA: S obzirom na to da se bavite kulturnim menadžmentom, kulturnim politikama i fenomenima savremene umjetničke produkcije, kako doživljavate kulturnu politiku u BiH, da li se dovoljno ulaže u nju?

BEGAGIĆ: Mi imamo taj jedan praktično disperzirani sistem. Kulturnu politiku provodimo na 12 različitih razina, deset kantona, Brčko Distrikt, Republika Srpska, plus neka koordinirajuća uloga Federalnog ministarstva i Ministarstva civilnih poslova BiH. Tako da teško možemo govoriti o jedinstvenoj kulturnoj politici. Možemo govoriti o nizu kulturnih politika koje se provode bez ikakve koordinirajuće aktivnosti. Nije jednostavno. Uglavnom, sve se svodi na pojedince i na političke elite kojima kultura redovno nije na listi prioriteta.

INTERVIEW.BA: Šta očekuje Zenicu kao prvi bh. grad koji je zvanično najavio kandidaturu za Evropsku prijestonicu kulture (EPK)?

BEGAGIĆ: Očekuje nas veliki posao. To nije jednostavna stvar. Aplikativni proces prijave je vrlo ozbiljan. Ono što je prvi korak svih uslova je izrada strategije kulturnog razvoja grada Zenice. Na tome Gradska uprava trenutno radi. Budući da su gradovi nositelji aplikacija, mi smo se, zaista, ponudili, kao najveća gradska institucija kulture, institucija koja dominira kulturnom scenom srednje Bosne, da stavimo na raspolaganje sve naše raspoložive resurse, prvenstveno kadrovske, kreativne i produkcijsko/tehničke, tehnološke, prostorne i slično. Veseli me da se institucija kojom rukovodim nalazi u jednom gradu koji je prepoznao značaj, vrijednost i potencijale koje nudi najznačajniji kulturni projekat Evropske unije, a to je Evropska prijestonica kulture. Gradska uprava Grada Zenice je prva usvojila inicijativu zvanično i ona je trenutno u fazi izrade. 

Bratislav Savić: Sreća u životu je stvar odluke!

Ulazak u novu kalendarsku godinu je upravo vrijeme kada ljudi donose odluke o promjenama u vlastitom životu. Međutim, koliko njih se uistinu i desi? Bratislavu Saviću iz Leskovca u Srbiji 2016. je upravo bila godina promjena. On danas kao govornik i motivator pomaže drugima da urade isto.

MI SAMI SMO PROMJENA ‘Ako se promeni naš pogled na neku situaciju, i ta situacija se menja. Iz ovoga vidimo da postoji izlaz iz apsolutno svake situacije. Sve zavisi iz kog ugla mi to gledamo. Na jednu istu stvar ljudi će uvek gledati različito. To znači da nije do te stvari, već do nas samih. Ljudima savetujem da se okrenu sebi i svom životu.’

INTERVIEW.BA: Možete li nam, za početak ovog razgovora, pojasniti koje su to promjene u životu koje ste Vi napravili i šta se, zapravo, konkretno promijenilo kod Vas u svakodnevnom životu?

SAVIĆ: Promenio se ceo moj život. Onog trenutka kada sam se promenio ja i život mi se počeo menjati. Sve kreće od preuzimanja odgovornosti nad svojim životom, ja sam to učinio. Kada sam shvatio da promena nastaje kada nešto promenimo sami, krenuo sam da preduzimam ključne promene u svom životu. Ima toliko toga o čemu bi se moglo pričati, ali eto, neke od tih promena jesu: samostalnost u vidu novca, promena okruženja, izlazak iz zone komfora, početak sopstvene karijere i posla…i još dosta toga.

INTERVIEW.BA: Iako žele napraviti promjene, ljudi se ipak boje. Zbog čega postoji strah i kako preskočiti preko ograde u život bez straha?

SAVIĆ: Upravo tako. Strah nije ništa drugo već posledica naših misli. Mi najpre moramo da razmišljamo o nečemu, a naše misli zatim prouzrokuju određenu emociju, u ovom slučaju emociju straha. Uvek se javlja strah od nepoznatog, zbog toga strah i nastaje. Mi ne znamo kako će se nešto odigrati i onda stvaramo misli kako će to nešto ispasti, da li će sve proći kako treba, šta ako ne prođe dobro…itd. Radom na sebi možemo se rešiti straha, kao i svake druge emocije koja ne može da nam služi. Potrebno je samo da krenemo, jer i najveći putevi od 1.000 milja kreću onim prvim korakom.

INTERVIEW.BA: Ljudi u našem regionu duboko vjeruju da ne mogu ništa promijeniti, odnosno da se ništa neće promijeniti. Je li ipak moguć drugačiji pogled na situaciju i šta mi kao pojedinci možemo u tom pogledu uraditi?

SAVIĆ: To su nam nametnuti programi i uverenja koja potiču još od samog detinjstva. Uverenje nije ništa drugo već puno puta ponovljena misao. Možemo je ponoviti sami sebi, ali možemo je i čuti i od drugih ljudi, najčešće naših roditelja. Nakon toga to postaje naša istina koju živimo. Kao pojedinci, možemo doneti odluku da ćemo promeniti uverenja koja nam ne služe. Ako u vezi nečega imamo lošu emociju, zapravo emociju niske vibracije, to je znak da to uverenje nije dobro.

INTERVIEW.BA : Vezano za prethodno pitanje, najčešći izgovor zašto se nešto ne može uraditi jeste da nam to neko drugi onemogućava – partner, roditelji, komšije, poslodavac, vlast. Dakle, neko drugi kontroliše naš život. Je li tako, odnosno mora li biti tako?

SAVIĆ: Ljudi krive ostale ljude za svoj neuspeh jer ne žele da priznaju sebi da su isključivo oni odgovorni za ono što im se događa. Mišljenje drugih ljudi igra ovde jako veliku ulogu. Mene je osvestila misao da sve dok nam bude bilo važno šta neko drugi misli o nama, taj neko nas poseduje. Kada nam je nešto prioritet uvek nađemo način, ali kada nije onda nađemo 1001 izgovor.

INTERVIEW.BA: Šta preporučujete ljudima s kojima razgovarate, šta da rade kada misle da su u naizgled bezizlaznoj situaciji? Ima li izlaza iz svake situacije?

SAVIĆ: Ako se promeni naš pogled na neku situaciju i ta situacija se menja. Iz ovoga vidimo da postoji izlaz iz apsolutno svake situacije. Sve zavisi iz kog ugla mi to gledamo. Na jednu istu stvar ljudi će uvek gledati različito. To znači da nije do te stvari, već do nas samih. Ljudima savetujem da se okrenu sebi i svom životu. Najčešća pitanja jesu u vezi sreće, a sreća je stvar odluke. Promenom uverenja i načina razmišljanja možemo promeniti i svoj život, ali je svakako potrebna upornost i vera u sebe.

INTERVIEW.BA: Kako krenuti sa promjenama? Postoji li neka formula, recept, set pravila, put kojim trebamo ići?

SAVIĆ: Čarobni štapić ne postoji, ali mi smo kreatori svojih života tako da se sva magija nalazi u nama. Uvek imamo izbore, šta ćemo raditi, sa kim ćemo biti, koga ćemo slušati..Upravo tome je i namenjen moj kanal na YouTubeu “VJERUJEM U ČUDA”, da ljudi shvate da je sve do nas samih. Moj savet svima je da prate svoje osećaje. Naši osećaji nas nikada ne mogu prevariti i nikada ne možemo otići u pogrešnom smeru. I za kraj jedna rečenica koja je meni puno pomogla u životu: “Nije život ono što se događa, već naš pogled na to što se događa”.

INTERVIEW.BA: Upravo smo zakoračili u 2017. godinu i svakako ne možemo unaprijed znati kakva će ona biti ,dobra ili loša. Šta biste rekli ljudima u našoj regiji, kako da je učine dobrom za sebe, bez obzira na okolnosti?

SAVIĆ: Tačno je da ne možemo uticati na okolnosti, ali možemo uticati na ono šta radimo danas da nam bude bolje. Najbolji savet koji vam mogu dati jeste da osvestite sve što radite u sadašnjem trenutku. Često kada odlutamo u budućnost, dešava da nam se to da nam se javi strah (strah od nepoznatog) jer mi ne znamo šta nas čeka tamo. Zato je bitno iskoristiti sve ono što nam SADA može služiti. Želim vam da u novoj 2017. godini budete najbolje verzije sebe i da ovaj svet učinite boljim mestom posle vas, tek onda zaista ostavljate nešto iza sebe.