December 2016

Zagađenja gradova u BiH najviše su zabrinula građane, medije i nevladine organizacije, dok vlasti uglavnom šute. Ekotim iz Sarajeva jedna je od organizacija koja, već 14 godina, pokušava da procese pokrene sa mrtve tačke na kojoj se praktično nalaze. Njen čelnik Rijad Tikveša za interview.ba govori o izvorima opasnih zagađenja i mogućim rješenjima.

ČEKANJE NA ZAGAĐENJE ‘Veliki je problem što se ljekari ne oglašavaju i ne izdaju nikakva uputstva za građane za ponašanje u ovakvim danima. Problem je i što su vlade kantona i Federacije postavile previše labava pravila za interventne mjere, jer ako se ispostavi da će zrak biti zaustavljen iduća tri dana, onda ne treba čekati emisiju od 400 mikrograma da se nešto poduzme.’

INTERVIEW.BA: Svake zime u nekoliko bh. gradova imamo istu situaciju sa zagađenjem i činjenicu da vlasti praktično ništa ne rade. Zašto?

TIKVEŠA: Svake zime imamo istu situaciju odnosno povećane vrijednosti zagađenja zraka, u dužem periodu. Kratkotrajno zagađenje nije problem, ali kada u Sarajevu imate između 150 i 300 mikrograma po metru kubnom i kada udišete 2.000 litara zraka koji prolazi kroz vaša pluća, onda smo kao jedan filter u kojem ostaju sve te čestice. Problem je što su te sitne čestice promjera 10 i 2,5 mikrometra i one kroz pluća prodiru direktno u krvotok i dalje prouzrokuju zdravstvene probleme. Te mikročestice služe kao transporteri i vežu na sebe teške metale, kiseline, različite opasne tvari.

Veliki je problem što se ljekari ne oglašavaju i ne izdaju nikakva uputstva za građane, za ponašanje u ovakvim danima. Problem je i što su vlade kantona i Federacije postavile previše labava pravila za interventne mjere, jer ako se ispostavi da će zrak biti zaustavljen iduća tri dana, onda ne treba čekati emisiju od 400 mikrograma da se nešto poduzme. Treba je odmah smanjiti da bi se što manje upumpalo u taj oblak koji nam stoji iznad glave. Problem su prespore reakcije i loš okvir za interventne mjere jer se treba predugo čekati da bi se nešto preduzelo.

INTERVIEW.BA: Upravo vidimo da dok traje zagađenje koje je očito, zvanične institucije šute, a reaguju samo nevladine organizacije, mediji i građani. Zbog čega je to tako?

TIKVEŠA: Baš zato što su napravljene takve mjere da se treba tri dana trpiti zagađenje od 400 mikrograma i da se čeka prognoza prema kojoj se stanje neće mijenjati, da bi se tek onda počele poduzimati mjere. Postoje različite mjere, ali niko ne sprečava naša ministarstva da ih primijene i ranije. Na primjer, jedna banalna mjera, a koja se pokazala efikasnom, je pranje ulica. Zašto nikad nijedne zime komunalnom preduzeću nije naređeno da opere ulice, posebno u jutarnjim satima kada se svo to zagađenje spusti na ulice prije nego što krenu automobili. Za bar 30-40 posto bi se smanjilo zagađenje kada bi se oprale ulice. Problem su i veliki zagađivači koje kontrolišu Federalno ministarstvo okoliša i federalna inspekcija. Dakle, oni treba da donesu svoj plan mjera i podstaknu kantonalna ministarstva da ih provode. 

INTERVIEW.BA: Primjer Sarajeva za ovo gore navedeno je očito najbolji kada je u pitanju enormno zagađenje zraka.

TIKVEŠA: Kad je takvo veliko zagađenje u nekim drugim gradovima, na primjer, u Parizu, gdje ima cijeli niz mjera obavještenja, kod nas se ništa od toga ne poduzima, čak se ne smanjuje ni odlazak djece u školu. Djeci je najteže jer se najveće koncentracije tih čestica zadržavaju na visini od 80-100 centimetara, gdje su otprilike njihovi respiratorni organi.

INTERVIEW.BA: Kako možemo natjerati vlasti da nešto urade, što su svakako same dužne uraditi?

TIKVEŠA: Osim iniciranja putem medijskih istupa i podizanja svijesti kod građana, nema drugog načina da se izvrši pritisak i napravi neko rješenje. Mada rješenje nije nimalo jednostavno, vrlo je složeno. Tiče se svega – subvencija, instalacije sistema za grijanje, cijene plina do automobila, postrožavanja registracije, nemogućnosti registracije onih kod kojih je namjerno uklonjen katalizator. Imamo cijeli sistem preprodaje katalizatora gdje takva auta zagađuju puno više od onih najstarijih, a koja imaju ugrađene katalizatore.

INTERVIEW.BA: Ko su trenutno najveći zagađivači kod nas, posebno u urbanim sredinama?

TIKVEŠA: U urbanim sredinama to su termoelektrane, cementare, druga vrsta industrije koja ima visoke peći poput čeličana, koksara i slično. To je sto posto što se tiče industrije. Pored toga, problem je veliki broj kućnih ložišta koja koriste ugalj za zagrijavanje i druge krute materije, te automobili. I to je srž našeg problema. U cijeloj zemlji to su nam svi izvori zagađenja.

INTERVIEW.BA: Termoelektrane spadaju u najveće zagađivače, a svega nekolicina ima filtere koji mogu spriječiti emisiju štetnih gasova.

TIKVEŠA: Pitanje je koliko i da li termoleketrane imaju filtere i da li ih uopšte koriste. Recimo da ih imaju. Ali uprkos filterima, oni emituju velike količine C02, PM čestica i sumpordioksida. Sumpordioksid se ne može zaustaviti filterom i mi vidimo na mjernim stanicama njegove visoke vrijednosti, pogotovo u Tuzli i u Zenici. On ima različiti utjecaj i na prirodu i na ljudsko zdravlje. Recimo, kad se sumpordioksid udiše sa vodenom parom, onda nastaje direktno sumporna kiselina. Ona iznutra nagriza pluća, o čemu bi svakako trebali govoriti ljekari koji vide posljedice.

INTERVIEW.BA: Šta konkretno vlasti u Bosni i Hercegovini moraju uraditi kako bi ispunile i svoje međunarodne obaveze koje stalno pristižu u okviru evropskog partnerstva?

TIKVEŠA: Napravljen je Nacionalni plan za smanjenje emisija (NERP) koji predviđa da se u postojeće termoelektrane ugrade postrojenja za odsumporavanje, međutim, i tu postoje problemi. Mi smo poslali komentare na predložena rješenja za otpad koji nastaje, jer će se i dalje ugrožavati stanovništvo. To je bila jedna od primjedbi. Dakle, ako se ulažu desetine i stotine miliona maraka u zaštitu okoliša, zašto se onda ne radi na ispravan način?  

INTERVIEW.BA: Je li to znači da onda trenutne okolinske dozvole nisu usklađene sa važećim direktivama EU?

TIKVEŠA: Nisu usklađene i ne predviđaju sve stvari koje bi trebalo sprovesti. Mi sada imamo situaciju da trenutno dvije najveće termoelektrane nemaju nikakve okolinske dozvole jer su im prethodne istekle, a za nove nisu provele propisane procedure. Rade mimo propisa.

INTERVIEW.BA: Vlasti planiraju gradnju novih termoenergetskih objekata koji troše ogromne količine uglja, iako su trendovi unutar EU da se takvi objekti zatvaraju. S jedne strane, političari tvrde da idemo prema EU, a s druge, praktično rade suprotno.

TIKVEŠA: Novi objekti dolaze uz priču da je to sigurnost za budućnost, radna mjesta za rudare, nove uposlenike zato što se kompletna priča zasniva na tome da ćemo mi izvoziti električnu energiju u okruženje i da ćemo od toga profitirati. Međutim, postoje drugi detalji. Ukoliko cijena električne energije ostane ovakva kakva je sada u Evropi, mi nećemo moći izvoziti. Jer da bi ove termoelektrane bile isplative, cijena megavata bi trebala biti oko 58 eura. Trenutna cijena je između 30 i 34 eura. Tako da mi podižemo kredit da napravimo veliku investiciju koja će nam proizvoditi nešto što nećemo moći izvoziti.

Studije pokazuju da su trenutni rudnici baza za zapošljavanje radnika koji su tu jednostavno situirani jer imamo uposlen enormno velik broj pravnika, čistačica, vozača kamiona, vozača teških mašina. Dakle, previše je administracije, a ne pravih rudara.

INTERVIEW.BA: Bosna i Hercegovina je članica Energetske zajednice EU. Šta to podrazumijeva, šta to mi moramo uraditi, kakve politike usvojiti da bismo bili ravnopravni?

TIKVEŠA: Moramo imati energetske strategije, zatim zakone kojima se prihvataju i usvajaju evropske direktive, moramo imati plan za diverzifikaciju energetskog sektora, da nam energija ne dolazi samo iz jednog sektora već različitih izvora. I moramo imati određene količine energije iz obnovljivih izvora. Kod nas se manipulira i tvrdi da mi već imamo 40% energije iz obnovljviih izvora iz hidroelektrana, iako ne spadaju pod to jer one uništavaju okoliš, mijenjanju staništa životinja i kompletne rijeke. Mi nemamo ni energetsku strategiju koja bi nam pokazala koliko nam energije i energetskih objekata zapravo treba. To znači da nemamo plan.

INTERVIEW.BA: Zašto nam je važna Energetska zajednica?

TIKVEŠA: Bez Energetske zajednice nema ni puta u Evropu. EU ima 200 direktiva koje se odnose na zaštitu okoliša, a Energetska zajednica je izdvojila sedam osnovnih. Mi bez tih sedam osnovnih nemamo dalje šta tražiti. Ona je preteča EU i mi je moramo poštovati. Može nam donijeti investicijske projekte i omogućava nam tržište za električnu energiju. Bez toga nemamo kome prodavati.

BAZA DOMAĆIH STRUČNJAKA

Udruženje Ekotim je osnovano 2002. godine od strane grupe studenata i srednjoškolaca s namjerom da poprave stanje okoliša kod nas. Njihove prve aktivnosti su bile čišćenje parkova, sađenje drveća, podizanje ekološke svijesti. Nakon 14 godina članovi su postali magistri i doktori, a Ekotim baza eksperata za zaštitu okoliša. Sa svakom aktivnošću se bore za bolji okoliš – smanjenje zagađenja zraka, obavještavanje građana o opasnostima zagađenja, smanjenje zagađenja voda, promocija i instaliranje novih kapaciteta za upravljanje otpadom. Najomiljenija aktivnost im je stalna edukacija djece u osnovnim i srednjim školama. Više o Ekotimu saznajte na ekotim.net

Nakon festivala Exit, Novom Sadu još jednom je dodijeljena uloga regionalnog kulturnog centra. Dobio je prestižnu titulu Evropska prijestonica kulture za 2021. Šta će ovo značiti ne samo za ovaj grad, nego i regiju, za interview.ba pojašnjava Lazar Jovanov, član organizacionog tima.

KULTURA ZA NAROD  ‘S obzirom na to da mi imamo neke manifestacije, događaje i festivale koji imaju karakter spektakla, ovog puta smo se trudili da akcenat stavimo na socijalni momenat u konktekstu uključivanja šire populacije u kulturni život grada. Da kultura ne bude samo jedna elitistička zabava, nego da bude dostupna svima.’

Lazar Jovanov je glumac iz Novog Sada, doktor nauka o menadžmentu, umjetnosti i medijima i član tima Evropske prijestonice kulture (EPK) Novi Sad 2021 sa kojim smo razgovarali o tome kako je tekao proces kandidature Novog Sada za ovu prestižnu kulturnu manifestaciju. On govori o tome šta znači evropeizacija kulture i kakav će utjecaj sama titula donijeti kulturnoj politici ovog vojvođanskog grada.

INTERVIEW.BA: Novi Sad je izabran za Evropsku prijestonicu kulture 2021. godine i prvi grad van Evropske unije koji će ponijeti ovu laskavu titulu?

JOVANOV:  Da, ako ne računamo Istanbul. Možemo reći da je to jedan istorijski momenat ne samo za naš grad, nego uopšte i za državu s obzirom da smo kandidat za članstvo u EU. I sa aspekta evropske dimenzije projekat je veoma važan u smislu povezivanja sa evropskim i regionalnim organizacijama i umetnicima. Na neki način to omogućava pristup različitim fondovima, što će omogućiti da kulturna produkcija, uopšte, bude nezavisnija u odnosu na postojeći budžet grada Novog Sada.

INTERVIEW.BA: Eksperti Evropske komisije su se nakon analize finalne aplikacije na 112 stranica odlučili za Novi Sad. Koliko ste radili na ovoj aplikaciji?

JOVANOV: Finalna aplikacija je rađena od početka ove godine kada je i formiran krajnji tim koji je izrađivao aplikaciju. To je kratak rok. Mi smo ušli u finalnu trku u februaru, a u septembru mesecu morali smo da predamo finalnu aplikaciju. To znači da treba da izradite koncept cele kandidature, umetničku viziju, a na sve to morate da uradite javni poziv za projekte. Tu smo bili, u nekom smislu, u „cajtnotu,“ ali kako smo videli iskustva drugih gradova, uvek se to tako dešava da je kratak rok za predaju aplikacija – od predfinalne trke do finalne.

INTERVIEW.BA: Novi Sad je centar kulture, dakle kako je trajao taj proces rada u kratkim crtama, odnosno kako je to radio Novi Sad?

JOVANOV:  Jako je bilo važno uključiti što više aktera kulturne scene grada Novog Sada. Dakle, uključiti sve zainteresovane strane kako bi proces bio što demokratičniji. Važno je da taj projekat podigne kulturne kapacitete grada i da se suštinski promene dese u samom kulturnom sistemu. Verujem da naši gradovi u ovom regionu boluju od istih boljki kada je u pitanju ne samo kulturni sistem, nego uopšte. 

Dakle, da se poradi na transparentnosti u procesu odlučivanja i izboru kadrova, u departizaciji, u demokratizaciji procesa izbora kadrova koji će odlučivati o dodeli finansija za projekte u kulturi, i da se poradi na onim vrednostima koje su suštinske u kulturnom životu grada, tj. da se podigne nivo kulturnih potreba stanovništva kroz participaciju i kroz učešće, da taj projekat ima izražen onaj socijalni momenat koji je jedan od najvećih vrednosti projekta, ako mene pitate.

INTERVIEW.BA: Ovom kandidaturom otvaraju se nove velike mogućnosti za dalji razvoj Novog Sada, ali i općenito vaše zemlje?

JOVANOV: U samom procesu kandidature, pošto ona sama po sebi poseduje određene benefite, već se izvršilo izvesno povezivanje sa drugim evropskim gradovima prestonicama  kulture ili kandidatima. Samo u tom periodu povezali smo se sa 30 gradova i sa njihovim organizacijama, kao i sa drugim kandidatima. Uspostavljamo vezu i sa regionalnim gradovima. Imali smo, naprimer, prisnu vezu sa Osijekom u tom procesu kandidature. Iako Osijek nije uspeo da dobije tu titulu, oni će biti deo naše Evropske prestonice kulture kroz povezivanje kroz projekte.

INTERVIEW.BA: Novi Sad je već prepoznat zahvaljujući EXIT festivalu sa zanimljivom i bogatom kulturnom ponudom, kako vidite vaš grad na najprestižnijem događaju u Evropi? Na šta ćete staviti akcenat?

JOVANOV:  S obzirom na to da mi imamo neke manifestacije, događaje i festivale koji imaju karakter spektakla, ovog puta smo se trudili da akcenat stavimo na socijalni momenat u konktekstu uključivanja šire populacije u kulturni život grada. Da kultura ne bude samo jedna elitistička zabava, nego da bude dostupna svima. A kako ćemo to da uradimo? Kroz mobilnost umetnika, osvajanje novih javnih prostora kroz sistem edukacije koji će da promoviše te neke vrednosti za koje se mi zalažemo i koji će nastojati da od najranijih godina uključujemo omladinu u kulturni život grada, da im podižemo nivo kulturnih potreba. Naravno, postoje i mnogi drugi alati.

INTERVIEW.BA: Kakva je kulturna strategija Novog Sada?

JOVANOV: Kulturnu strategiju su izrađivale moje kolege: Ivana Volić, Goran Tonka, prof. Predrag Cvjetičanin. To je na neki način nužni dokument, jer da bi se dobila titula EPK morate imati strategiju za razvoj kulture. I on je korenspodirao sa našom aplikacijom, i oni insistiraju na određenim vrednostima: transparentnosti, demokratizaciji kulture, transparentnosti u procesu odlučivanja, insistiranje na participaciji, na izbegavanju elitističnosti u kulturi, u procesu evaluacije i monitoringa kulturnih projekata – što je jedan od najvažnijih procesa koji se zanemaruju ne samo kod nas. Iskustva su pokazala i u evropskim gradovima, da bismo znali kako da se dodeljuju sredstva prema zasluzi. Ono što mi danas imamo je ustaljeni institucionalni sistem u kulturi koji dobija sredstva po inerciji, to je ustaljeni sistem koji onemogućava dalji razvoj kulture.

On je sudija u općinskom sudu u Ljubuškom i profesionalni fitnes model. Za interview.ba govori o tome kako funkcioniraju ove dvije karijere zajedno i kako da svoj životni stil promijenimo nabolje te održimo motivaciju u teškim vremenima.

ISKLJUČI TELEVIZOR, UKLJUČI SEBE ‘ Osobno u stanu nemam televizor, na internetu se „izlažem“ i konzumiram isključivo pozitivne sadržaje, koji uglavnom nemaju veze sa mainstream informacijama. Okružen sam ljudima koji imaju sličan svjetonazor i interese. Po meni u današnjem svijetu jedan od najvećih izazova je očuvati mentalno zdravlje i upravo iz toga razloga je važno održavati mentalnu higijenu’.

Haris Jakić iz Ljubuškog je spojio naizgled nespojive profesije. Profesionalni je sudija općinskog suda u Ljubuškom ali i profesionalni fitnes model, a u posljednje vrijeme i sudija na sportskim takmičenjima. U Bosni i Hercegovini gotovo nepoznat, u inozemstvu je sportska zvijezda. To potvrđuju njegove nagrade koje je osvajao širom svijeta, a posljednju je dobio u Budimpešti. Kaže da za ovakve ali i druge uspjehe u životu morate imati jasan cilj i viziju. Inače, nećete daleko stići.

INTERVIEW.BA: Ljudi vas poznaju i kao profesionalnog fitnes modela i kao  profesionalnog sudiju. Moram vas pitati da li su te dvije profesije uopšte spojive?

JAKIĆ: Iskreno, veoma teško. Biti profesionalac u dvije profesije koje nemaju zajedničkih tačaka  ponekada se čini kao naučna fantastika. Ali uz jednu ozbiljnu organizaciju i maksimalnu manipulaciju sa faktorom vremena sve je moguće. Fokus je najvažniji, tako da u trenutku kada se bavite određenom aktivnošću sva pažnja mora biti na toj aktivnosti u suprotnom željeni rezultati će izostati. To je jedno staro pravilo „ moći sadašnjeg trenutka“  koje se konstantno potvrđuje. Znači za uspješno bavljenje bilo kojom profesijom pažnja ili bolje reći prisutnost je veoma važna, naravno, uz nezaobilaznu ljubavi i strast, začinjenu sa velikim redom, radom i disciplinom.

INTERVIEW.BA: Sudija ste i na sportskim takmičenjima?

JAKIĆ: Nakon završetka  natjecateljske karijere koju sam uspješno okončao sredinom ove godine u Budimpešti, ostvarivši  dugo sanjani san postati svjetski prvak u Men’s Physique kategoriji, pozitivno sam odgovorio na ponudu Međunarodne natural bodybuilding i fitness federacije. Stekao sam licencu prvog bosanskohercegovačkog sudije i imao svoje vatreno krštenje na Europskom prvenstvu u Bratislavi, a nedavno sam i sudio na Italian Grand Prix-u (INBA Elite Tour) održanom u Bologni prije par dana.

INTERVIEW.BA: Očito je potrebno jako mnogo fizičke snage i volje da se održi tempo i napravi neka vrsta balansa. Kako to uspijevate u dva dijametralno suprotna zanimanja?

JAKIĆ: Morate imati jasan cilj, jasnu viziju koju slijedite u suprotnom nećete daleko stići. Danas su veoma popularni motivirajući video materijali. Oni su dobri u smislu da čovjeka pokrenu sa mrtve tačke kako bi došao u fazu u kojoj može realno sagledati svoju trenutnu situaciju. Međutim, na duge staze su potpuno neučinkoviti, jer ako nemate dobru bazu, koja se sastoji od jasnog cilja, nećete daleko dogurati.

Upravo iz toga razloga imamo dosta ljudi koji sa velikim entuzijazmom krenu sa treningom i veoma brzo se „ohlade“. Isto tako jedan od razloga je neprihvatanje ograničenja koje nam nameće ovaj materijalni svijet a to je činjenica da rezultati postaju vidljivi tek nakon određenog vremena, a sve iz razloga inertnosti materijalne razine egzistencije.  Većina  ljudi očekuju brze i instant rezultate, tako da kada uzmete u obzir pogrešnu motivaciju i jedan nerealno postavljen cilj razočarenje je neminovno.  

INTERVIEW.BA: U vremenima kada smo bombardovani nizom negativnih dešavanja, atmosferom koja i nije baš inspirativna, kako održati motivaciju? Kakav je vaš recept?

JAKIĆ: Stvoriti pozitivno okruženje, odmaknuti se od izvora negativnih informacija, od negativnih ljudi. Pažljivo promatrati kakvim sadržajim „punimo“ našu „radnu memoriju“. Osobno u stanu nemam televizor, na internetu se„izlažem“ i konzumiram isključivo pozitivne sadržaje, koji uglavnom nemaju veze sa mainstream informacijama. Okružen sam ljudima koji imaju sličan svjetonazor i interese. Po meni u današnjem svijetu jedan od najvećih izazova je očuvati mentalno zdravlje i upravo iz toga razloga je važno održavati mentalnu higijenu.

INTERVIEW.BA: U kojoj profesiji vi dajete bolje rezultate?

JAKIĆ: Ocjenu na kojem području sam bolji, ostavio bih nekome drugome, budući da je teško govoriti o svojim uspjesima i ostati hladne glave. Sredinom šestoga mjeseca u Budimpešti sam realizirao jedan dugo sanjani san, kojeg sam sanjao više od jednog desetljeća. Jednostavno nakon toliko uloženo truda, rada, vremena, sredstava, želje, volje, jasne vizualizacije, uspjeh nije mogao da izostane. Postati svjetski prvak u disciplini Men’s Physique za mene je značilo potvrdu da je svaki san moguće ostvariti uz jedan kontinuiran rad na sebi.

VLASTITI FITNESS KLUB

Zajedno sa bratom Adisom Jakićem, koji je na ovim prostorima bio pionir fitnesa i bodybuildiga, inače svjetskim prvakom iz Dubaija 2015. godine, osnovao sam Natural Bodybuilding  & Fitness Klub „BRAVERASE GYM“ koji broj oko 200 članova i među kojima uvijek egzistira nekoliko takmičara koji pod našim stručnim vodstvom ostvaraju zapažene rezultate na međunarodnim takmičenjima.

ŽIVJETI, NE ŽIVOTARITI

Ljudsko tijelo je dizajnirano na takav način da zahtijeva neki vid fizičke aktivnosti, u suprotnom propada ili se u najboljem slučaju vitalni životni procesi usporavaju što opet vodi tome da se ne može osjetiti punoća života. A jedan od životnih ciljeva bi trebao biti da se ŽIVI, a ne ŽIVOTARI.

Dok se Bosna i Hercegovina susreće sa ubrzanim nestankom stanovništva, odlaskom u inozemstvo i niskim natalitetom, država ne želi omogućiti svima koji žele da, barem, pokušaju dobiti dijete. Zbog čega je problem vantjelesna oplodnja? Za interview.ba govori Lana Prlić, potpredsjednica SDP-a.

BEZAKONJEM PROTIV ŽIVOTA „Mi u Bosni i Hercegovini se borimo već godinama da se usvoji zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji koji prepoznaje bračne i vanbračne parove, ali ne i žene bez partnera koje žele svoje potomstvo. Žene koje nemaju partnera, a žele da se ostvare kao majke, to je sasvim u redu i za nas, međutim, prvenstvo želimo da se usvoji ovaj zakon, a nakon toga amandmanima i izmjenama se to može u njega ugraditi.“

Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu koja nema zakon o vantjelesnoj oplodnji. Fond zdravstvenog osiguranja RS od kraja 2012. godine finansira dvije procedure vantjelesne oplodnje. Od septembra 2016. godine, Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo usvojio je Odluku o refundaciji troškova za dva pokušaja vantjelesne oplodnje (4.000 KM za prvi, 2.000 KM za drugi pokušaj). Kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja saglasno Odluci mogu finansirati do dva pokušaja vještačke oplodnje, i to ukoliko je žena starosti do 37 godina.

INTERVIEW.BA: Mnogi bračni parovi u BiH godinama uzaludno pokušavaju dobiti dijete. Procjenjuje se da između 15 i 17% parova pati od  steriliteta. Problem predstavlja nedostatak zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji?

PRLIĆ: Prema podacima do kojih sam došla, svaki šesti par u Bosni i Hercegovini ima problem steriliteta. Biomedicinska oplodnja je jedan od načina liječenja neplodnosti. U BiH, zbog samog sistema i uređenja države, imamo različite zakone o biomedicinski potpomognuoj oplodnji na raznim nivoima. U Republici Srpskoj se financiraju u potpunosti dva postupka, u Brčko Distriktu potrebno je podnijeti zahtjev za refundaciju troškova tretmana, dok na nivou Federacije Bosne i Hercegovine ovaj zakon nije prepoznat.

Naravno, u nekim kantonima postoje odredbe koje dozvoljavaju i sufinanciraju ili u potpunosti financiraju ovaj tretman, ali to nije rješenje. Zakon o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom predložen je još 2014. godine u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, i još uvijek nije usvojen, te je naišao na mnoge prepreke. Ovaj zakon je od iznimne važnosti i potrebna je hitno usvajanje istog kako bi se spriječilo manipuliranje odredbama na ovu temu na kantonalnim nivoima, kao i da se omogući svima ostvarivanje zdravstvene zaštite i prava osobama kojima je medicinski potpomognuta oplodnja jedini način stjecanja potomstva.

INTERVIEW.BA: Sve zemlje u okruženju imaju poseban zakon u ovoj oblasti. Zbog čega BiH kaska?

PRLIĆ: Upravo tako, Hrvatska i Srbija imaju već dobro uhodanu praksu ovog zakona i to sami rezultati pokazuju. U Hrvatskoj je zakon i otišao korak dalje i dopustio pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju i punoljetnoj ženskoj osobi koja nije u vanbračnoj ili bračnoj zajednici. Ova mogućnost je podigla najviše prašine u Hrvatskoj i zatim se reflektovala i na sami zakon koji je predložen u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je ovaj zakon usvojen još 2012. godine i zabilježeno je da je za godinu dana ostvareno 5 477 pokušaja liječenja neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom.

Srbija je također korak ispred naše države, gdje parovi imaju pravo na tri besplatna tretmana, te mogućnost biranja klinike bilo privatne ili javne gdje žele da ostvare svoje pravo. U Hrvatskoj bračni, vanbračni par i žena imaju pravo na šest besplatnih tretmana, uz uslov da prva dva budu prirodnim putem.

U Bosni i Hercegovini ovaj problem očito nije prepoznat uz sav napor SDP-a da ovaj zakon bude usvojen i što prije implementiran. Moramo shvatiti da ovim zakonom dajemo mogućnost svakome da postane roditelj, a ne samo privilegovanim koji imaju financije za ovaj vid liječenja.

INTERVIEW.BA: S obzirom na to da je za vantjelesnu oplodnju potrebno izdvojiti između četiri i osam hiljada konvertibilnih maraka, da li je medicinski potpomognuta oplodnja privilegija bogatih?

PRLIĆ: Kao što sam već navela, ljudi koji su u mogućnosti da financiraju ovaj tretman za sada samo oni imaju pravo da budu roditelji. Drugi koji nemaju financija da ostvare tretman, odustanu. I to nije uredu. Moje mišljenje i mišljenje mojih drugova i drugarica je da svi moraju ista prava, a na pojedincima je da odluče da li da iskoriste to pravo ili ne.

INTERVIEW.BA: Vjerovatnoća da žena u 40-im godinama rodi je mala, ali uz MPO to je moguće (pa i u 45. godini), znate li koliko je žena zbog neposjedovanja potrebnih finansija, odnosno zakona o vantjelesnoj oplodnji u BiH izgubilo šansu da se ostvari kao majka?

PRLIĆ: I mala šansa je šansa. I mala šansa daje mogućnost uspjeha, pa tako i kod žena preko 42 godine starosti. Vjerovatno jako mnogo žena je izgubilo životnu priliku da se ostvari kao majka zbog toga što ovaj zakon nije prepoznat, i da budemo iskreni i kažemo da se jako malo priča o ovoj tematici.

INTERVIEW.BA: Koga trebamo kriviti za to?

PRLIĆ: Treba da krivimo one koji su glasali protiv ovog zakona i direktno uzeli pravo ljudima da postanu roditelji. Odlučili su u ime građana i oduzeli im to pravo pa se moramo zapitati ko to nas predstavlja. Također, moramo kriviti i one koji imaju lično mišljenje da ovaj tretman nije ispravan i glasaju na osnovu svog ličnog mišljenja, a ne na osnovu zajedničkog dobra koji ovaj zakon donosi. Također, jedan od argumenata koji se koristi da bi se usprotivilo ovoj vrsti zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutoj oplodnji je da je zamrzavanje embrija ubojstvo, što nije istina. Prava istina je da u stvari zamrzavanje embrija omogućava ženi da izbjegne ponovni hormonalni tretman i bolno vađenje jajnih stanica.

INTERVIEW.BA: Šta je po Vašem mišljenju osnovni problem, odnosno zašto bh. društvo ne stoji iza buduće majke, jer svakoj ženi je potrebno omogućiti to pravo?

PRLIĆ: Upravo je problem u tome što niko ne kaže šta tačno u zakonu koji je predložio SDP BiH ne valja i šta bi to tačno trebalo promijeniti. Kao što sam već rekla, lična mišljenja ne treba da budu  vodilja glasanja, već zajedničko dobro, odnosno davanje prava ljudima za koje će oni odlučiti da li da ih iskoriste ili ne. Treba biti jasno da nema ništa „umjetno“ u biomedicinskoj oplodnji, nadalje nije ispravno reći umjetna oplodnja, jer u tom procesu nema ništa neprirodno. Neusvajanje zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji je ništa drugo već diskriminacija žena i muškaraca koji ne mogu dobiti djecu prirodnim putem.

INTERVIEW.BA: Šta konkretno zakon o MPO predviđa, šta je sa ženama koje nemaju partnere, a htjele bi se ostvariti kao majke?

PRLIĆ: Zakon o MPO koji je predložen, ne prepoznaje taj vid i pravo biomedicinski potpomognute oplodnje. U Hrvatskoj postoji ta praksa u kojima punoljetne žene imaju pravo na heterolognu oplodnju, samostalno bez partnera. Mi u Bosni i Hercegovini se borimo već godinama da se usvoji zakon o biomedicinski potpomognutoj oplodnji koji prepoznaje bračne i vanbračne parove, ali ne i žene bez partnera koje žele svoje potomstvo. Žene koje nemaju partnera, a žele da se ostvare kao majke je sasvim uredu i za nas, međutim, prvenstvo želimo da se usvoji ovaj zakon.  Ovaj zakon je ponovno na dnevnom redu 21 .decembra, 2016. u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine.

INTERVIEW.BA: Da li je potrebno da građani i građanke budu glasniji i da traže  načine da se ovaj zakon što prije usvoji kako bi osigurali ostvarivanje potomstva?

PRLIĆ: Apsolutno, građani i građanke treba da budu  glasniji, kao i mediji putem kojih građani i građanke dobivaju informacije. Biomedicinski potpomognuta oplodnja ne smije biti tabu tema, to je potreba naših građana koji nisu upoznati sa ovim zakonom, osim onih kojima je potreban. Također, neinformiranost, pogrešna terminologija i nezainteresovanost kako pojedinih parlamentaraca tako i građana je dovelo do nerazumijevanja povodom ovog zakona.

Naprimjer, većina ljudi biomedicinski potpomognutu oplodnju nazivaju „umjetnom“ što stvara određeni jaz u društvu, a to nije tačno. Ne postoji ništa umjetno u ovom tretmanu, stanice se spajaju jednako kao i u tijelu žene, razlika je samo što se spajanje događa van tijela i zatim se stanice vraćaju u tijelo žene.

INTERVIEW.BA: U septembru ove godine Zavod zdravstvenog osiguranja KS usvojio je Odluku o refundaciji troškova za dva pokušaja vantjelesne oplodnje (4.000 KM za prvi, 2.000 KM za drugi pokušaj). Međutim, uz pisani zahtjev za refundaciju troškova vantjelesne oplodnje Zavodu treba priložiti, između ostaloga, i vjenčani list, dakle, vanbračnim parovima je uskraćeno pravo na povrat novca, iako su u Federaciji BiH bračna i vanbračna zajednica zakonski izjednačene u pravima?

PRLIĆ: Interesantno je da ste spomenuli Kanton Sarajevo, u kojem ima najviše parova sa sterilitetom i potrebom za liječnje biomedicinski potpomognutom oplodnjom, što je i za očekivati zbog velikog broja stanovnika na prostoru KS. Ovi iznosi koje ste naveli nisu dovoljni za ovaj tretman i u većini slučajeva prvi tretman pa čak i prva tri pokušaja tretmana ne dovedu do trudnoće, što znači da su parovi opet osuđeni na financiranje tretmana iz svog džepa. U Kantonu Sarajevu je biomedicinski potmognuta oplodnja definisana na ovaj način, u Unsko-Sanskom Kantonu, na drugi način, Zeničko-Dobojski Kanton na treći način. Izjednačavanje zakona, odredbi i cijene tretmana se moraju usaglasiti, uključujući i izjednačavanje uvjeta na prostoru ne samo Federacije, već cijele BiH.

INTERVIEW.BA: Šta mislite o tome da se refundacija troškova za MPO poveća na šest pokušaja što je standard u zemljama regiona?

PRLIĆ: Opet u susjednoj nam Hrvatskoj imamo primjer Zakona o biomedicinski potpomognutoj oplodnji gdje se daje mogućnost građanima i građankama Hrvatske na šest pokušaja biomedicinske oplodnje, s tim da je uslov da prva dva pokušaja budu prirodnim putem. Prema istraživanjima žene do 42. godine pa čak i do 45. godine se mogu ostvariti kao majke. Dobna granica se može pomjeriti i treba, jer pet godina je veliki period i ukoliko, naravno, liječničko mišljenje dopušta isto.  

Novinarka koja piše o nauci i tehnologiji iza sebe ima završene studije biologije, ruskog jezika i književnosti. Autorica je popularnog bloga Quantum of Science. Za interview.ba govori o novinarstvu i utrci za lajkovima, o lošim udžbenicima i budućnosti planete.

“Često me greškom predstavljaju kao naučnika. Međutim, ja nemam nikavo pravo da se tako nazivam – ne bavim se naučnim radom i istraživanjem, niti sam uposlenik neke institucije koja se time bavi. Ja sam novinarka koja je završila studij jedne egzaktne nauke, a to znači da se bavim izvještavanjem iz oblasti nauke i tehnologije. Zadatak mi je nešto jednostavnijim jezikom široj publici objasniti značaj nekog istraživanja”, kaže na početku razgovora za interview.ba Jelena Kalinić, diplomirani biolog, bakalaureat ruskog jezika i književnosti te magistar komparativne književnosti, koja planira i doktorski studij.

Jelena je u blogerskoj zajednici poznata i po naučnopopularnom blogu Quantum of Science, na kojem piše o različitim temama, ali svima im je zajednički imenitelj – nauka. Produžena ruka ovog bloga su Jelenina predavanja iz popularne nauke u osnovnim i srednjim školama širom BiH, a te aktivnosti sponzorira Fond otvoreno društvo BiH koji je, kako kaže, zaslužan što je blog opstao i što postoje predavanja. Usto, angažirana je i na animiranim videolekcijama iz biologije, hemije i fizike za obrazovnu platformu Bookvar, koja je “posestrima” Academy 387 i HUB-a, a autorica je i tekstova o nauci na portalu Analiziraj.ba i u rubrici KUN u Oslobođenju.

INTERVIEW.BA: Otkud fascinacija naukom, i to mnogostruka? Na jednom od portala za koje pišete ovako stoji: “Bavi se prevođenjem, teorijom književnosti, lingvistikom, historijom prirodnih nauka i ilustracijom iz oblasti prirodoslovlja.”

KALINIĆ: Rođena sam u porodici u kojoj se obrazovanje izuzetno cijenilo, a u kući praktično nije bilo drugih dragocjenosti osim knjiga. Pradjedovi su mi bili inženjeri, djed prorektor UNSA. Odmalena su me roditelji i djed poticali da se interesujem za nauku i umjetnost. Htjela sam studirati književnost, grafiku, biologiju i hemiju, a biologija mi se od svega toga učinila najperspektivnijom. Međutim, nakon studija biologije nisam mogla naći posao iako sam bila student generacije, niti otići u inostranstvo, pa sam upisala studij ruskog jezika, što je bilo, na neki način, moje traženje identiteta – naime, pradjedovi su mi bili ruski emigranti.

INTERVIEW.BA: Kako je moguće da niste angažirani na nekoj od ovdašnjih akademskih institucija?

KALINIĆ: Kada sam završila studij biologije u roku, sa prosjekom 9,25, konkurirala sam za mjesto asistenta. Međutim, moji bivši profesori, ljudi kojima sam vjerovala i voljela ih, “škartirali” su me i za asistenta uzeli studenticu kojoj sam ja objašnjavala osnovne biološke koncepte regulacije genske aktivnosti i koja je studij završila s nižim prosjekom od mog, sve pod izlikom da ja ne mogu biti asistent jer nisam završila nastavnički smjer. Tačno je da to u Statutu fakulteta piše, ali je i tačno da su asistenti postajali i ljudi koji nisu studirali nastavnički.

Moji bivši profesori su mene i moju porodicu osudili na to da živimo na ivici egzistencije, bili smo praktično gladni, živjeli od očeve penzije nešto manje od 400 KM jer mi je majka dobila otkaz u Energoinvestu te tako nisam imala sredstava upisati magistarski, niti otići na studij u inostranstvo. Jedina šansa mi je bila postati asistent, pisati naučne radove i od plate isfinansirati magisterij. Nisam se mogla čak ni priključiti fantastičnom INGEB-u jer ni oni nisu imali sredstava za nove ljude. Jedan od mojih bivših profesora je čak govorio kako će me “uhljebiti”, valjda da spere svoju nečistu savjest, ne znajući da meni “uhljebljenje” ne znači ništa, da mi je stalo samo do bavljenja naučno-istraživačkim radom. Moji bivši profesori su upropastili moju naučnu karijeru i omogućili da budem danas to što jesam. Hvala im.

INTERVIEW.BA: Šta je za vas nauka?

KALINIĆ: Nauka je sistem razmišljanja. Sistem koji vas tjera da istražujete, pokrepljujete svoje stavove validnim argumentima, provjeravate teze, mislite racionalno i induktivno, a ne dogmatski, slijepo i neutemeljeno. Takav način razmišljanja vodi akumulaciji znanja, pa je nauka ujedno i skup znanja. Istovremeno, nauka je, uz umjetnost, najuzvišeniji vid ljudskog djelovanja i odraz ljudima inherentne potrebe za spoznavanjem svijeta oko sebe i samog čovjeka.

INTERVIEW.BA: Već dugo pišete na blogu Quantum of Science. Kakvim se temama bavite, kakav profil čitatelja imate i kakve reakcije dobijate?

KALINIĆ: Blog nije visokospecijaliziran, te pokriva teme širokog raspona: od molekularne biologije do kvantne fizike i astrofizike. Čitatelji su uglavnom ljudi koji već posjeduju inklinaciju ka racionalnom načinu razmišljanja i preziru pseudonauku. Blog nema ciljanu publiku. Međutim, kada radite boost posta, onda taj post dolazi do mnogo šire publike, pa tako i do ljudi koji misle drugačije nego što naučno validni i provjereni  argumenti tvrde. Najviše komentara – i pozitivnih i negativnih – bude na postovima u kojima se govori o genetički modificiranim organizmima ili o vakcinama.

INTERVIEW.BA: Znati toliko toga, a živjeti u svijetu i sa svijetom koji se, uglavnom, znanjem, ako ga i ima, koristi samo zarad vlastite koristi, da li je blagoslov ili prokletstvo?

KALINIĆ: Uh… Ne mislim da je moja obrazovanost na spektakularnom nivou. Zapravo, stepen moje obrazovanosti je nešto što se u razvijenom svijetu smatra pristojnim, “must have” znanjem. Ja moram još mnogo toga pročitati i naučiti. Blagoslov ili prokletstvo? Krajnosti se dodiruju; ono što je za jednog čovjeka prokletstvo, za drugog je blagoslov, a to dvoje obično idu ruku pod ruku. Međutim, ja ne mogu zamisliti drugačiju sebe i biti iole sretna sa takvom drugom “ja” te tako ni nemam pravo razmišljati o svemu tome kao o prokletstvu. Osuđena sam na sve ovo tako kako je i nimalo se ne žalim.

INTERVIEW.BA: Teme poput vakcinacije često su predmet rasprava u online svijetu. Kako staviti tačku na “i”?

KALINIĆ: Nema stavljanja tačke na “i”! Problematika vakcinacija i antivakcinalnog pokreta je nešto što postoji od vremena Edwarda Jennera. Stati s educiranjem i pomisliti kako je to kraj, pogrešan je pristup. Bar jednom godišnje treba u medijima imati specijale o vakcinaciji, u kojima će o važnosti vakcinacije, ali i o komplikacijama nakon nje, govoriti pedijatri i epidemiolozi, a ne elokventne, ali ignorantske osobe.

INTERVIEW.BA: Nerijetko proučavate sadržaj udžbenika. Šta je porazno, čemu su djeca izložena i da li vaše riječi dopiru do onih koji o tome odlučuju?

KALINIĆ: Porazno je da univerzitetski profesori pišu udžbenike za osnovnoškolce u kojima ima niz materijalnih grešaka ili su izrazito suhoparni. Naročito su ugroženi predmeti Moja okolina, Priroda, Biologija i Fizika, dok je u Hemiji mnogo bolja situacija. Udžbenici imaju previše teksta, loše ilustracije te nevješt stil pisanja. U našim udžbenicima piše kako Sunce stoji, umjesto da je opisano kako se i ono kreće. Na ilustraciji za jegulju nalazi se murina. Ispod ilustracije bubrega i mokraćnog mjehura piše “sistem organa za razmnožavanje kod žena”. Važne stvari se ne uče, a programi se zadržavaju na ne toliko bitnim stvarima. Kao da se nastavnici u školama ništa ne pitaju kada se mijenjaju planovi i programi i stvaraju udžbenici. Nastavnici nadležnima dostavljaju svoje primjedbe, koje se nikad ne uvaže. U svijetu djeca sa 10 godina imaju neku predstavu o atomu i DNK; kod nas se djeca “štite” od novih znanja i zaostaju za vršnjacima.

INTERVIEW.BA: Koje vas naučno otkriće fascinira u modernom svijetu?

KALINIĆ: Ovih dana to je CRISPR/Cas 9 tehnologija editovanja gena. Možda će za koji mjesec biti nešto drugo.

INTERVIEW.BA: Čime se s najviše strasti bavite u svojim blogovima?

KALINIĆ: Mislim da najviše strasti uložim u borbu protiv pseudonauke, nenaučnog mišljenja i mambo-džambo ljekarija jer to nanosi mnogo štete društvu.

INTERVIEW.BA: Koja je najveća predrasuda proistekla iz neznanja?

KALINIĆ: Ne znam koliko je to predrasuda iz neznanja, koliko odraz drskosti i mizoginije, ali je uvredljivo ocjenjivati intelektualne sposobnosti žene kao osobinu obrnuto proporcionalnu fizičkoj privlačnosti. Još jedna predrasuda je dovela do toga da, kada želimo uvrijediti nekoga, nazovemo ga neandertalcem, međutim, svi ljudi bijele rase, pa tako i mi, imamo mali procenat neandertalskih gena.

INTERVIEW.BA: Koliko mediji, odnosno novinari, iz neznanja, površnosti i brzine, stvaraju štete plasirajući informacije iz nauke koje ne odgovaraju činjenicama?

KALINIĆ: Mnogo. Ali trka za senzacionalizmom i brojem pregleda i “lajkova” upropaštava i druge segmente novinarstva. Time novinari sami degradiraju svoju profesiju, umjesto da budu ono što su nekad bili – intelektualna elita ljudi koji o svemu znaju ponešto. Najveću štetu novinari su uradili u naslovima izvještavajući o  populaciono-genetičkim istraživanjima našeg regiona, pri čemu su senzacionalistički pokušavali ustvrditi koja je nacija starija, ko od koga vodi porijeklo. Premda su ljudi uključeni u ta naučna istraživanja dali odvagane izjave čiji zaključci uopšte nisu govorili o nacijama, naslovi i novinarska interpretacija su potkrijepili demagoške diskurse i ideologije, umjesto da ih potkopaju.

INTERVIEW.BA: Kuda ide nauka 21. stoljeća?

KALINIĆ: To me često pitaju, a ja stvarno nemam odgovor. Imamo “krizu” u fizici i raskol oko toga da li Standardni model dobro opisuje univerzum. Vjerovatno ne, ali istovremeno nisu otkrivene ni nove čestice koje bi oborile Standardni model. Biologija napreduje ka terapijama genima, međutim, pitanje je da li će se te terapije moći efikasno koristiti na ljudima. Spremamo se na Mars, a već je prilično sigurno da ne možemo kontrolirati klimatske promjene niti ljudsku populaciju. Počeo je s radom eksperimentalni fuzioni reaktor, ali vrlo ćemo teško naći način da on bude komercijalno iskoristiv. Dakle, ima još puno posla, a tako malo vremena za ljudski rod.  

Već godinama traje borba tuzlanskog Centra za ekologiju i energiju da skrene pažnju na ubitačno zagađenje okoliša u ovom gradu. Jedini koji tu borbu ozbiljno shvataju su građani koji u nemalom broju obolijevaju od raka.

TUZLA ZAGAĐENIJA OD PEKINGA “Interesantno je porediti se sa Pekingom, jer Peking poduzima nešto i tamo se osim za proizvodnju i profit, brine i o drugim stvarima. Vidjelo se prošle godine da su u Kini zaustavljali život u gradovima kada bi koncentracija štetnih tvari u zraku dostizala kritične vrijednosti. Dakle, zaustave rad škola, tvornica, svega, i bave se problemom. To se desilo dva puta prošle godine. Kod nas u Tuzli vrijednosti su bile deset puta veće i ništa se nije dešavalo”. 

Centar za ekologiju i energiju iz Tuzle jedna je od vodećih bh. nevladinih organizacija koje se bore za čistiji okoliš i smanjenje emisije štetnih tvari. Međutim, s druge strane linije, oni koji imaju vlast, nemaju sluha za ugrožavanje života građana kojima služe. Sva prekomjerna zagađenja, sve studije koje to potvrđuju, kao ni oboljeli od raka, nisu dovoljan motiv opštinama, kantonima, entitetima i državi da nešto poduzmu. A situacija je više nego alarmantna, kaže direktorica ovog centra Džemila Agić.  

INTERVIEW.BA: Već godinama se kod nas ponavlja isti scenarij zagađenja zraka u velikim gradovima. I iako je stanje najčešće za vanrednu situaciju, niko suštinski ništa ne poduzima. Zbog čega?

AGIĆ: Nadležne institucije se najprije bore da pokažu da to ne postoji. I kada kontaktiram ljude iz lokalne zajednice, na kantonalnim ili federalnom nivou, oni kažu da mi nismo najzagađeniji, kao da je važno da li smo na prvom ili petnaestom mjestu. Važno je da imamo zagađenje i da moramo poduzimati mjere. Imam osjećaj da više energije troše da dokažu da toga nema nego da prihvate problem i počnu ga rješavati. Zašto to ne urade? Zato što bi se trebao mijenjati cijeli sistem, morale bi se poduzimati mjere i posvetiti rješavanju problema. Mi imamo novca, plaćamo određene naknade i punimo budžete, i ta sredstva bi se trebala usmjeriti u rješavanje ovih problema. Međutim, trebaju se postaviti neke granice. Treba reći građanima da imamo problem koji ih direktno ugrožava. Hajmo zajednički da poduzmemo nešto. Ali niko nema volje ni hrabrosti da to građanima kaže.   

INTERVIEW.BA: To bi bilo u idealnoj situaciji. Ali ovdje se takvi problemi uglavnom ignorišu.

AGIĆ: Da, vlasti ne žele o tome da pričaju. Prepoznaju ga samo građani i nevladine organizacije. Pomak koji sam primijetila jeste da se u gradu Tuzli nešto mijenja, da ljudi počinju da prepoznaju problem. Počeli su, u saradnji s nama, da se interesuju šta treba uraditi. U Tuzlanskom kantonu, gdje smo okruženi rudnicima koji proizvode mnogo sumpor-dioksida, imamo jednog čovjeka koji predvodi grad i koji se ohrabrio da kaže da ćemo zabraniti spaljivanje sumpora. To je veliki iskorak i velika nada, jer to neko mora ograničiti. Gradonačelnik je najavio da će se u gradskom budžetu odvojiti sredstva za poticanje građana na korištenje ekološki prihvatljivih energenata kao što su drvo, pelet ili termalna energija iz termoelektrane. Grad će napraviti zone u kojima će uvesti termalnu energiju, a pomoći građanima koji i dalje moraju koristiti ložišta.  

INTERVIEW.BA: Koliko treba vremena da se napravi ovaj sistem i osjete efekti?

AGIĆ: Teško je sada reći. To bi trebalo da krene s budžetom za 2017. i to je prva faza. Trebat će vremena za značajne pomake, ali bismo efekte mogli osjetiti već naredne godine ako bi se zabranilo spaljivanje uglja. Ali mora postojati sprega između općinskih, kantonalnih i federalnih inspekcija. Kada se, naprimjer, kontroliše kamion s ugljem za prodaju, mora se pitati koliki je procenat uglja i gdje će se prodati. To bi radile općinske i kantonalne inspekcije. A, tu je i tržišna inspekcija.

Drugo što treba uraditi i što je termoelektrana u Tuzli dužna prema Nacionalnom planu za smanjenje emisija, jeste da se napravi sistem za odsumporavanje. Kada bi se desilo da do kraja 2018. godine smanje emisije za nekih 80%, da radimo s građanima i poboljšamo stanje saobraćaja, to bi bili pomaci koje bismo mogli osjetiti već naredne zime.

INTERVIEW.BA: Ko treba poduzeti prve korake? Vlast je širok pojam.

AGIĆ: Treba postojati široka saradnja između federalnog ministarstva i inspekcije, te kantonalnog ministarstva i inspekcije. Federalno ministarstvo za okoliš i turizam bi trebalo biti lider za sve. Ono bi trebalo da vodi ovu kampanju, ovaj proces, da daje instrukcije kantonima,  općinama i gradovima. Mi smo kontaktirali federalno ministarstvo i tražili od ministrice da napravi granične vrijednosti za emisiju. Jučer smo, na primjer, u Lukavcu imali ubitačne vrijednosti polutanata u zraku, ali pošto nemamo granične vrijednosti, nikad niko neće reagovati. Imamo samo godišnje granične vrijednosti. Dakle, kada se federalna ministrica ne usuđuje da nešto poduzme, kako će kantoni?! Odgovornost leži na Federalnom ministarstvu. 

INTERVIEW.BA: Kakva je situacija sa zagađenjem zraka u Tuzli ovih dana? Kakve su vrijednosti?

AGIĆ: Posmatrajući monitoring zraka u Tuzli od 15. novembra, došlo je do pogoršanja i po pitanju sumpor-dioksida i po pitanju čestica. Kada se posmatraju čvrste čestice, one su se kretale između 100 i 300 mikrograma po metru kubnom za dnevne vrijednosti. To je veoma opasno. Mi, dakle, nemamo dnevne granične vrijednosti, ali Svjetska zdravstvena organizacija kaže da je sve preko 20 mikrograma opasno. Kada dostigne 50 mikrograma, ugrožene su osjetljive grupe, kada je 100 – nezdrav je zrak za sve, a kada je 250 miligrama, ubitačne su. Što znači da često imamo upravo te ubitačne vrijednosti, ali to niko ne prepoznaje.

INTERVIEW.BA: Šta znače “ubitačne vrijednosti”?

AGIĆ: Da koncentracije zagađujućih materija u zraku mogu izazvati trenutnu smrt.

INTERVIEW.BA: Vi ste radili više studija o zagađenju okoliša i dobili interesantne rezultate. U jednoj ste čak poredili zagađenje Tuzle i Pekinga te došli do saznanja da je Tuzla zagađenija.

AGIĆ: Vlasti u Tuzli i Lukavcu imaju mjerne stanice kojima prate kvalitet zraka i mi radimo poređenje prosječnih dnevnih vrijednosti. Interesantno je porediti ih s Pekingom, jer Peking poduzima nešto i tamo se osim za proizvodnju i profit brine i o drugim stvarima. Vidjelo se prošle godine da su u Kini zaustavljali život u gradovima kada bi koncentracija štetnih tvari u zraku dostizala kritične vrijednosti. Dakle, zaustave rad škola, tvornica, svega, i bave se problemom. To se desilo dva puta prošle godine u Pekingu. Kod nas u Tuzli vrijednosti su bile deset puta veće i ništa se nije dešavalo. Recimo, prosječna vrijednost za Tuzlu za čvrste čestice bila je 220 mikrograma po metru kubnom, dok je u Pekingu bila 160.  Ova poređenja radimo da izazovemo reakciju, da neko nešto poduzme, a vlast odgovara tako što se samo brani i kaže da to nije tako.   

INTERVIEW.BA: Tuzla ima i problem šljakišta koja su nelegalna i koja pravi Termoelektrana. Ona zagađuju zrak, vodu i zemlju. Šta raditi s njima?

AGIĆ: To nakupljanje šljake, odnosno otpadnih materija iz Termoelektrane Tuzla vrši se prethodnih 40 godina, sve do danas. Zatrpali su ogromne količine i nisu ih napravili neškodljivim za građane. Prepoznajem bahato ponašanje predstavnika Termoelektrane i Elektroprivrede jer bi oni trebali imati osjetljiv pristup prema ekološkim posljedicama koje građani trpe. Tužno je vidjeti vapaj građana koji žive u okolini Termoelektrane i šljakišta, a niko ih ne čuje. Dakle, oni to negiraju i ne žele sagledati stvari, tvrdeći da se javnost nepotrebno uzbuđuje. Za to vrijeme u tim mjesnim zajednicama ljudi umiru od raka.  

INTERVIEW.BA: Je li to stvarno uzrokovano šljakištima?

AGIĆ: To se može usko povezati, ali bi oni trebali istražiti. Mi nemamo toliko sredstava da bismo istražili koliki je životni vijek, od čega su ljudi umrli… To bi trebala raditi ministarstva ili oni koji su uzročnici zagađenja, da pokažu kako nisu oni krivi. Oni samo negiraju problem. Ali je evidentno da stanovništvo ima zdravstvenih problema povezanih sa zagađenjem i da niko ne reaguje. Radili smo jednu studiju da pokažemo zagađenje kroz prisustvo teških metala u noktima i kosi, i to se potvrdilo. Ovakve stvari možemo inicirati, skrenuti pažnju, a oni trebaju završiti ostatak posla. Zašto nisu došli do tih građana?!  

INTERVIEW.BA: Možete li biti eksplicitni – da li Termoelektrana Tuzla truje ljude u vašem gradu?

AGIĆ: Naravno da truje. Termoelektrana spali skoro četiri miliona tona uglja, ima prevelike emisije sumpor-dioksida, a nema odsumporavanja. Između 40 i 50 hiljada tona sumpor-dioksida završi u okruženju. Ogromne količine prašine završavaju u okruženju. To su uzročnici smrti kod ljudi. Energetska zajednica Evropske unije radila je studiju kojom je pokazala da štete koje Termoelektrana Tuzla pravi okolišu na godišnjem nivou iznose 350 miliona eura. I sve se to brani održavanjem radnih mjesta, a, s druge strane, te iste ljude se ubija.

INTERVIEW.BA: Koliko su mjerenja zagađenja u Tuzli relevantna i kontinuirana?

AGIĆ: Mi vjerujemo da su mjerne stanice koje imamo u Tuzli dobre i da pokazuju dobre rezultate, ali ono što  zbunjuje je da često dolazi do njihovog prekida i prestanka rada. I onog momenta kad mi nazovemo ministarstvo, oni se pravdaju da čekaju slovenačke stručnjake koji će ih popraviti pa se to oduži na nekoliko mjeseci. U 2015. smo imali četiri mjeseca potpunog prekida rada mjernih stanica iz nekih razloga. Prije nekoliko dana, zbog prekomjernog zagađenja, prestala je da radi mjerna stanica u centru Tuzle, pored Bosanskog kulturnog centra. U ministarstvu kažu da je to upravo zbog prevelikih koncentracija zagađujućih materija. Dakle, kada nam najviše treba, mjerne stanice ne rade.   

INTERVIEW.BA: Koje hitne mjere treba poduzeti kako u Tuzli tako i u drugim gradovima na smanjenju zagađenja?

AGIĆ: Ponajprije riješiti pitanje saobraćaja. Na primjer, javne institucije mogu umjesto davanja novca za prevoz svojim uposlenicima, dati karte za javni prevoz. Zatim, pomoći firmama koje se bave prevozom putnika da prevezu što veći broj građana. Zatim bi trebalo smanjiti emisije s individualnih ložišta i povećati energetsku efikasnost objekata, kolektivnih i kuća. To su neki od prijedloga. Ako mislimo na budućnost nas i naše djece, ulagat ćemo u ovo. Jer istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da čvrste čestice koje udahnemo danas mogu čak i za 20 godina uzrokovati rak.    

O jeziku i nacionalizmu, ideji policentričnog jezika, posljedicama stavova te ekskluzivno o novom projektu za Interview.ba govori Snježana Kordić.

JEZIK BOŠNJAČKOG NARODA:  Naravno da je nelogično da jedna strana ima naziv predmeta “Jezik bošnjačkog naroda”, a druga “Srpski jezik”. Zašto i tamo nije opisni naziv? Nadalje, netočan je i naziv “Jezik bošnjačkog naroda” jer jezik nije vezan samo za taj narod, govore ga i druga tri naroda pa je to i njihov jezik, a oni nisu navedeni. Sve to u RS je primjer političke manipulacije

Snježana Kordić najpoznatija je lingvistkinja na području bivše Jugoslavije. Osim međunarodno valoriziranih znanstvenih radova, bila je saradnica na europskim univerzitetima. Autorica je kultne knjige ”Jezik i nacionalizam”. 

INTERVIEW.BA: Vaša temeljna teza je da se u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori govori jedan jezik. Zašto je važna?

KORDIĆ: Ne bih to nazvala tezom, nego običnim konstatiranjem činjeničnog stanja. Jezična stvarnost i svi (socio)lingvistički kriteriji dokazuju da imamo jedan zajednički standardni jezik policentričnog tipa kakav je i njemački, engleski, arapski, španjolski… A zašto je to potrebno reći? Samo zato što je to istina, a ja sam znanstvenik, dakle osoba koja treba iznositi empirijski provjerljivu istinu.

INTERVIEW.BA: Pokrenuli ste projekt istovremenog izbacivanja nacionalnih naziva jezika u sve četiri države. Možete li ekskluzivno za Interview.ba reći više o tome?

KORDIĆ: Zadnjih desetljeća sve četiri zemlje institucionalno promiču četiri različita imena za jezik koja sugeriraju da se radi o četiri jezika. I onda se u praksi i ponašaju kao da su to četiri jezika, npr. razdvajaju djecu po nacionalnosti u školama u ime navodno različitih jezika, prevode u parlamentu BiH s engleskog tri puta na navodno tri jezika, traže zaseban televizijski kanal u ime navodno drugog jezika. Izlaz iz te situacije je da što više ljudi javno iznosi tvrdnju da imamo zajednički jezik i da zahtijevaju postizanje usuglašenosti oko jednog zajedničkog naziva za naš zajednički jezik.

Domaći lingvisti iz sve četiri države bi se trebali usuglasiti oko zajedničkoj naziva jezika. Ali oni su u službi nacionalizma i ne može se očekivati da će se brzo usuglasiti. Zato bi bilo realno primijeniti rješenje koje je već isprobano u svijetu u drugim sredinama kad je tamo vladao nacionalizam pa se to prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Naprimjer, u Austriji nakon 2. svjetskog rata je vladala velika netrpeljivost prema Nijemcima pa su predmet materinskog jezika u školama preimenovali u “Nastavni jezik”. Sedam godina se tako zvao predmet u školama i svjedožbama, dok se netrpeljivost nije smirila i postalo ponovo moguće vidjeti ime drugog naroda u nazivu svog jezika.

Kod nas su u netrpeljivosti gori od Austrijanaca, preskočili su stupanj “Nastavni jezik” i otišli još korak dalje u svom nacionalizmu forsirajući četiri različite oznake za jezik i tvrdeći da su to četiri jezika. Zato sada treba napraviti korak nazad, vratiti barem na onaj stupanj kakav je bio u Austriji. A to je da se u sve četiri države predmet materinskog jezika u školama privremeno nazove neutralno “Nastavni jezik” u nižim razredima i “Jezik i književnost” u višim razredima. Time bi nestalo formalne osnove za razdvajanje djece, a djelovalo bi stimulativno i na poboljšavanje kvalitete nastave u smjeru veće objektivnosti i manje nacionalističkih pristranosti.

Zato sam na upravo održanoj konferenciji u Sarajevu predložila da se ne koristi ni izraz “bosanski jezik”, kao što sam mjesec dana ranije na konferenciji u Beogradu predložila da se ne koristi ni izraz “srpski jezik”. A već prije sam isto rekla za nazive “hrvatski jezik” i “crnogorski jezik”.

Kad bi uvođenje neutralnog naziva predmeta u škole počeli zahtijevati javno razni ljudi – učenici, njihovi roditelji, nastavnici – onda bi i neki političari mogli to uvrstiti u svoj program računajući da time pridobivaju određen broj glasača za sebe. U nekim drugim društvima bi fakultetski profesori jezika pokretali takvu promjenu, ali kod nas su baš oni izvor problema jer su se uskladili s nacionalističkom ideologijom.

INTERVIEW.BA: Kako se odnositi prema slučajevima u kojima zabrana naziva jezika predstavlja diskriminaciju, naprimjer s povratničkom populacijom u RS? Njima režim zabranjuje naziv jezika…

KORDIĆ: Naravno da je nelogično da jedna strana ima naziv predmeta “Jezik bošnjačkog naroda”, a druga strana “Srpski jezik”. Zašto i tamo nije opisni naziv? Nadalje, netočan je i naziv “Jezik bošnjačkog naroda” jer jezik nije vezan samo za taj narod, nego ga govore i druga tri naroda pa je to i njihov jezik, a oni nisu navedeni. Sve to u Republici Srpskoj je još jedan primjer političke manipulacije nazivom jezika i potvrđuje koliko je potrebno ono rješenje s neutralnim nazivom jezika koje sam predložila. Jer bez neutraliziranja naziva jezika pomoću “Nastavni jezik” ili “Jezik i književnost” nije moguće izići iz destruktivnog kola u kojem plešu svi naši nacionalizmi. Zaista se čovjek mora maknuti iz koordinata kretanja koje su nam zadali nacionalistički narativi. Tek kad se iskorači van, može se vidjeti i cjelina problema i iskristalizirala se rješenje.

INTERVIEW.BA: Pravo naroda da zove jezik svojim imenom?

KORDIĆ: Zanimljivo je da je njemački lingvist Bernhard Gröschel išao provjeriti gdje je zapisano to pravo i došao je do zaključka da je u doba hrvatske Deklaracije 1967. jednostavno izmišljeno da postoji to pravo. Oni su to lansirali, a drugi preuzeli bez provjeravanja i do danas se stotine puta pozivali na to nepostojeće pravo. Gröschel je utvrdio da ni u jednoj deklaraciji prava UN-a ili UNESCO-a i ni u jednoj evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava ili prava manjina (Helsinškog dogovora/OSCE-a ili Vijeća Evrope) ne postoji pravo naroda da jezik zove svojim imenom.

INTERVIEW.BA: U Hrvatskoj ste zbog svojih teza trpili represiju, pa ste nezaposleni?

KORDIĆ: Znate, svatko u životu donosi odluke i snosi posljedice svojih odluka. Ja sam sama odlučila da kritiziram neke pojave u mojoj struci i nisam imala iluzija da će zbog toga biti sretni oni koje kritiziram. Unaprijed sam znala posljedice koje to donosi i bila spremna na njih. Racionalno sam ušla u to, kao što nastojim biti maksimalno racionalna i u drugim stvarima. Ja nisam kamikaza. Sama sam u Zagrebu prije dvadeset godina dala otkaz na centralnoj nacionalnoj katedri za jezik. Žaliti se što sam nezaposlena ne bi bilo ni formalno u redu jer se nigdje u svojoj zemlji nisam ni kandidirala, iako su me neki nagovarali da se pro-forma kandidiram. Ali znam dobro kako sve to funkcionira pa nisam.

Bila sam još jednom, i to prije deset godina, u situaciji da je preda mnom mogućnost ugodnog i uglednog posla. Garantirana doživotna primanja u iznosu od 5.000 eura svakog mjeseca. To nije bilo obećanje, nego konkretan novac jer sam već radila na tom radnom mjestu pola godine i dobivala tu plaću. I onda je jedna osoba javno i službeno pred brojnim svjedocima među kojima su bili i moji studenti, postoji i zapisnik, uvjetovala potpisivanje trajnog ugovora time da kažem kako vi i ja govorimo drugim jezicima. Rekla je da i ona tako radi i da trebam i ja.

Ja sam bila pred donošenjem odluke i procijenila sam da mi prethodni dugogodišnji rad na stranim fakultetima omogućava da mogu biti trajno nezaposlena, i time nezavisna i slobodna. I nisam se odrekla znanosti i svega što sam dotad pisala. To mi je važnije. I ne vidim sebe kao nezaposlenu jer toliko stalno nešto radim, povodom zadnje knjige dala sam preko pedeset intervjua, ne znam kad bih uopće stigla biti još i formalno zaposlena.

INTERVIEW.BA:Vaš komentar na skretanje udesno u regionu i šire?

KORDIĆ: Već četvrt stoljeća je nacionalizam kod nas zaglušujuće ekstremnog intenziteta. Lupa u uši danas pa smo skloni reći da je sad u usponu. Ali ni imati stupanj nacionalizma kakav je bio jučer nije nikakva utjeha kojoj bi se trebali radovati. Čitavo vrijeme je institucionalno podupiran. Problem je kad sistem institucionalno podupire nacionalizam jer, kao što Holm Sundhaussen kaže, bez tog upravljanja odozgo iscrpi se snaga nacionalizma u ponekad nasilnim, najčešće kratkoročnim akcijama, koje prije ili poslije jednostavno presahnu. Tek zajednička igra manipulacije odozgo i nesigurnosti u bazi daje nacionalizmu njegovu neuračunljivu eksplozivnu snagu. Političari, intelektualci i novinari su njegovi stvarni protagonisti.

Bojkotiram HRT

INTERVIEW.BA:  Koje medije volite?

KORDIĆ: Recimo, HRT bojkotiram gledati već četvrt stoljeća. Iako mi je profesija moj materinski jezik, pratim vizualne medije na engleskom ili njemačkom jer u mojoj zemlji jezični cenzori koriste HRT da usađuju u ljude novogovor. I ja jednostavno ne želim biti izložena tome, kao ni manipulatorskom sadržaju koji odašilje HRT čitavo vrijeme. U drugim medijima ima izvrsnih autora koje redovito čitam.

Mještani sela Divkovići godinama se bez vidljivog uspjeha bore protiv zagađenja koje proizvodi termoelektrana u Tuzli. Većina stanovništva je iselila, a preostali dio čeka smrt usljed karcinoma.

PREPUŠTENI SAMI SEBI “Doslovno smo prepušteni sami sebi. Ta odlagališta niti se mogu maknuti niti će ikada iko to uraditi. Prave se nova i opet se ne radi po propisima, ugrožava se isto stanovništvo. Mislim da neće dugo vremena proći prije nego selo ostane prazno”

Prema mjerenjima kvaliteta zraka, Tuzla spada među najzagađenije evropske gradove. Ta činjenica malo koga zabrinjava. Najbolji primjer šta ovo zagađenje uzrokuje jeste selo Divkovići u Mjesnoj zajednici Bukinje čiji stanovnici masovno obolijevaju od karcinoma. Termoelektrana Tuzla u blizini njihovih domova, na nelegalan način i bez ikakve dozvole, odlaže šljaku punu teških metala koji zagađuju zrak, zemlju i vodu. Ovim ljudima niko ne želi pomoći. Čak ni onda kada obole od karcinoma. Budu poslani kući da umiru u užasnim bolovima, kažu nam u ovom selu.

INTERVIEW.BA: Šta se to zapravo dešava u tuzlanskom selu Divkovići? Zbog čega već godinama vodite kampanju za spas lokalnog stanovništva?

STOJAK: Selo Divkovići je udaljeno dva kilometra od termoelektrane i na njemu je najveća deponija šljake. Godinama se tu odlagala i sada se otpad potpuno približio naseljenom mjestu, na pedesetak metara. Već ima kuća koje su u samom šljakištu. Ljudi piju vodu iz bunara, a voda vuče teške metale iz šljakišta. Ljudi su također prisiljeni da na zagađenom zemljištu uzgajaju usjeve.  

INTERVIEW.BA: Ovaj problem ne postoji od juče, od ove godine, je li tako?

STOJAK: Nije, to se odvija godinama. Ali je u posljednje vrijeme sve više mještana počelo da obolijeva. Ljudi umiru. Svako kome se obraćamo okreće glavu. Ljudi u mukama umiru od karcinoma. To su patnje. Čuješ samo komšije kako jauču od bolova jer ih otpuštaju iz bolnice kad vide da je karcinom pluća i da se ne može ni zračiti. Svi ljudi koji su ovdje umrli imali su karcinom. 

INTERVIEW.BA: Dakle, karcinom je masovna pojava u selu?

STOJAK: Masovna pojava. Dat ću vam primjer iz posljednja četiri mjeseca, da ne idem dalje: četiri osobe su umrle od karcinoma. Ovdje je ostalo još samo 70 stanovnika. Na kraju će ostati samo prazne kuće. Niko ne želi ni da dođe jer znaju da je zagađeno. Niko neće da dođe ni na roštiljanje.

INTERVIEW.BA: Da li u ovom momentu imate bilo kakve dokaze o zagađenju zemljišta, odnosno zraka u Divkovićima?

STOJAK: Urađeno je nekoliko studija o zagađenju. Centar za ekologiju i energiju iz Tuzle utvrdio je prisustvo različitih teških metala. Meni čak savjetuju u privatnim razgovorima da se pokupim i odem, ali sam rekao da ću ostati da se borim koliko mogu. Nedavno sam sahranio i oca, koji je preminuo od karcinoma. Jedno dijete mi se liječi. Ovdje je ostalo svega nekoliko djece. Iz termoelektrane ne žele ni da razgovaraju.

INTERVIEW.BA: Pošto termoelektrana izbacuje tu šljaku, da li imate ikakve reakcije iz Elektroprivrede, ili grada Tuzle? Ima li ikakvih namjera da se to sanira?

STOJAK: Šljakište u Divkovićima nema nikakvih dozvola i nikad ih ne može ni dobiti. Kad je nešto nelegalno, onda svako šuti. Mi smo prijavljivali. Mi znamo da termoelektrana treba raditi, ali ne moramo biti žrtveno janje. Samo se borimo za opstanak jer ovdje živimo vijekovima. Iz termoelektrane apsolutno ne žele da razgovaraju sa stanovništvom.

INTERVIEW.BA: Dakle, niko ne želi da razgovara s vama?

STOJAK: Niko. Ja sam predsjednik mjesne zajednice koja ima 5.000 stanovnika, a na njenom dijelu se nalaze sva odlagališta. Mene kao predstavnika mjesne zajednice ne žele primiti. Četiri godine nismo imali sastanak. Postavljaju se kao da su oni vlasnici, kao da je termoelektrana privatna, a ne društvena imovina, u vlasništvu svih nas. S gradom Tuzlom smo takođe pokušali nešto, ali smo i tu naišli na otpor. Termoelektrana godišnje uplaćuje gradu oko pet miliona za zaštitu okoliša. Ta sredstva se ulažu svugdje osim u ovo okruženje. Ulažu se u pozorišta, mostove, infrastrukturu, u sve osim ovdje, gdje su nam potrebna za stvarnu zaštitu okoliša.

INTERVIEW.BA: Možemo onda reći da na to veliko zagađanje niko ne reaguje?

STOJAK: Apsolutno niko. Svi su okrenuli leđa, i po mom mišljenju, svi koji su nadležni su krivi. Barem su mogli mještanima zvanično reći nemojte piti izvorsku vodu, nemojte piti vodu iz svojih bunara, već šute i puštaju ljude da se truju. Ili, nemojte koristiti zemljište, nemojte sijati. Svi šute.

INTERVIEW.BA: O obimu zagađenja i svemu što ono uzrokuje malo se zna u javnosti. Zbog čega je tako?

STOJAK: I onaj ko bi želio da priča, zaposli nekog svog u termoelektrani i onda se ušuti. Poznato je kolike su tamo plate. I svi koji bi trebali da pomognu imaju djecu zaposlenu u termoelektrani.

INTERVIEW.BA: Rekli ste da tu trenutno živi 70 ljudi. Koliko ih je nakon rata napustilo mjesnu zajednicu?

STOJAK: Poslije rata je otišlo 400 stanovnika; nisu otišli što im je drago, već što su morali. Niko ne napušta rodnu grudu tek tako. Dakle, isključivo radi zdravstvene situacije i zbog djece, koja ovdje odmah dobijaju bronhitis. Ostatak je izumro. I sve se to događa u jednom od najbogatijih naselja u Tuzli i okolini.

INTERVIEW.BA: Šta je rješenje za preostale stanovnike Divkovića? Hoćete li tužiti nekoga? Kako ćete ostvariti prava na dostojanstven život?

STOJAK: Trenutno rješenje je tužba. Ali je problem što je preostalo stanovništvo iscrpljeno i nisu u dobroj finansijskoj situaciji. I opet treba naći advokata koji bi to pokrenuo, iako je lako dokazati mnoge stvari. Ostalo nam je jedino da se obraćamo stranim predstavnicima u BiH. Drugog izbora nemamo.

INTERVIEW.BA: Mjerenja koja su rađena, je li to radio samo nevladin sektor?

STOJAK: Firma iz Banjaluke je u ime termoelektrane došla s kombijem da mjeri kvalitet zraka na području Mjesne zajednice Bukinje. Postavili su taj kombi za mjerenje na period od 15 dana i pored toga što već ima jedna mjerna stanica u Bukinju, koja je navodno non-stop u funkciji. I jedna nevladina organizacija je postavila mjernu stanicu koja je više puta pokazala neregularnosti. Pokušao sam od termoelektrane da dobijem podatke o tome kakve su vrijednosti oni izmjerili, a odgovorili su mi da nisu ništa mjerili. Iako imam dokaz, napravljene su fotografije s mjesta na kojem su mjerili. Onda vam je jasno šta rade: hoće da nas ubijede da više ne vjerujemo ni svojim očima.

INTERVIEW.BA: Zbog čega se termoelektrana ponaša tako?

STOJAK: Zbog toga što institucije ne rade svoj posao. Prva nadležna je Federalna inspekcija, koja će ti nakon mjesec dana napisati sve osim odgovora. Samo me interesuje na koji način rade osobe koje su dužne da izađu na lice mjesta. Da inspekcija radi svoj posao, svi drugi bi ga radili. To bi imalo utjecaja i na rad termoelektrane i na naš život ovdje. Da naši životi ne ispaštaju.

INTERVIEW.BA: Na kraju, šta bi bio zaključak – da ste vi u Divkovićima prepušteni sami sebi?

STOJAK: Doslovno smo prepušteni sami sebi. Ta odlagališta niti se mogu maknuti niti će se ikada maknuti. Prave se nova i opet se ne radi po propisima, ugrožava se isto stanovništvo. Mislim da neće mnogo vremena proći prije nego selo ostane prazno. Pitali smo zašto ne pomognu ovom stanovništvu, što ne zaposle nekoga. A jedan čovjek iz termoelektrane mi je rekao da ne bi mogli proći ljekarski test. Tražili smo i da osiguraju boce s kisikom u ambulanti u Bukinju za ljude koji su na samrti, da im se olakša tih posljednjih mjesec dana života, ni to nisu htjeli. Eto kako nas tretiraju.

Legendarni sarajevski fotograf nedavno je otvorio zapaženu izložbu pod nazivom “Žene u Sarajevu pod opsadom”. Sada sprema monografiju posvećenu najgorem periodu u povijesti Sarajeva, a za Interview.ba sjeća se rata, teških prizora, prvih pogibija, dana provedenih u logoru…

OLGA I SUADA: “Analizirajući taj događaj, osuđivao sam sebe što su stalno spominjali Suadu, a ne i Olgu. Kada sam gledao materijale, vidio sam da djevojka koju sam tada snimio nije plava; tek kasnije se saznalo da je to Olga Sučić. Mislim da niko od kolega, nažalost, nema fotografiju pogibije Suade Dilberović na mostu. Imamo samo onu poznatu mrlju krvi koju smo viđali na televiziji”

Hidajet Delić je u periodu opsade Sarajeva (1992. – 1995.) radio kao fotoreporter BH Pressa i saradnik AP-a. Svojom kamerom je dokumentirao svakodnevni život grada. Njegova izložba “Žene u Sarajevu pod opsadom” obuhvata samo prvu godinu rata i početak agresije. Delić za Interview.ba kaže da su Sarajke, i pored svih napora, uvijek pokušavale da budu uredne i hrabre, imale su na licu neku nadu. Mišljenja je da je to održalo ovaj grad. Snimio je prvu žrtvu agresije na Sarajevo – Olgu Sučić. Nesebično je pomagao ranjenim sugrađankama i sugrađanima, odlažući pri tom kameru, pa je nerijetko dobijao ukor urednika. Bio je zarobljen i proveo 45 dana u logorima na Palama i u Foči.

INTERVIEW.BA: Bili ste u Sarajevu tokom opsade te napravili mnogo fotografija. Kakve su žene bile tih ratnih godina?

DELIĆ: Kad gledam s ove distance, mislim da su prije svega bile hrabre pa onda lijepe. Prva godina rata u Sarajevu, posebno za žene, bila je prilično teška. Nije bilo hrane, vode, struje, plina… Ono što sam ja tada viđao, svi su se trudili da budu čisti, svi su prali veš, svi su nosili vodu da bi se mogli okupati, oprati kosu. Mislim da su se Sarajke u tim prvim danima rata, a trajao je, nažalost, dugo, borile ljepotom protiv onoga što nam se događalo.

INTERVIEW.BA: Petog aprila 1992. snimili ste i pogibiju Olge Sučić, jedne od prvih žrtava agresije na glavni grad BiH? Sjećate li se tog događaja?

DELIĆ: Da, sjećam se. Zbog toga što sam, mnogo godina kasnije, analizirajući taj događaj, osuđivao sebe što su stalno spominjali Suadu, a ne i Olgu. Kada sam gledao te materijale, vidio sam da djevojka koju sam snimio nije plava; tek kasnije se saznalo da je to Olga Sučić. Mislim da niko od kolega, nažalost, nema fotografiju pogibije Suade Dilberović na mostu. Imamo samo onu poznatu mrlju krvi koju smo viđali na televiziji. Tada sam prvi put u životu vidio nečije ranjavanje – mislim na Olgu Sučić. Nju su pogodili dum-dum metkom, pucali su iz kalašnjikova. Moram to objasniti: ulazna rana je vrlo mala, ali izlazna deset puta veća. Kada su je podigli – ne volim se sjećati tih trenutaka, ali nagledao sam se svega u ovom ratu – krv se izlila kao da je iz kanistera. Snimao sam dok su je oni momci nosili s mosta ka Titovoj ulici. Na tramvajskim šinama su bila kola hitne pomoći i vidio sam kako ona mijenja boju, kako, ustvari, umire. To je prva osoba koju sam vidio mrtvu u bosanskom ratu.

INTERVIEW: Kroz fotografsku formu prikazali ste ulogu žene tokom opsade. Možda to drugima posluži kao inspiracija da dublje istraže ovu temu?

DELIĆ: Kada sam u aprilu ove godine dobio ponudu od Nihada Kreševljakovića i Modula Memorije da napravim izložbu o ženi, počela je i priča da bi trebalo podići spomenik ženi Sarajeva. Mislimo da su žene odbranile ovaj grad, a ne oni sa oružjem. Rado sam se odazvao pozivu. Moje kolege su napravile mnogo izložbi o djeci, vojnicima, muškarcima… Ideja se pokazala odličnom, a poslije sam dobio nekoliko  ponuda da proširimo postavku. Na izložbi koja je bila na Modulu Memorije u Skenderiji prikazano je 100 fotografija.

INTERVIEW.BA: Sjećate li se fotoreportera koji su vrebali na kritičnim tačkama kako bi dobili ekskluzivne fotografije žrtava u trenutku pogibije?

DELIĆ: Sjećam se, naprimjer, fotografije koja je kružila svijetom, one o ženi koja je sređena. Nju proglašavaju hit fotografijom. Čovjek je “ispucao” deset rolni filma – a rolna ima 36 snimaka – da bi snimio jednu fotografiju: nju sređenu kako prolazi pored vojnika. Mi smo te naše kolege zvali “lešinarima”, zato što su davali djeci čokoladu da trče preko snajperskih linija da bi možda bili pogođeni i ranjeni kako bi oni mogli napraviti fotografiju koju bi prodali.

INTERVIEW: Nerijetko ste propustili napraviti fotografiju jer ste pomagali ranjenicima. Također ste ostavljali kameru kada biste primijetili da ljudima koje snimate to smeta?

DELIĆ: Skoro uvijek bih ostavio kameru kada bih vidio da neko negoduje ili ima otpor prema snimanju. Smatrao sam da u trenucima bola, kada vidite da je neko poginuo, a neko plače za njim, nemate pravo da mu kradete te trenutke nesreće. A bilo je tog pomaganja. Često sam dobijao ukor od urednika zbog toga što su neki imali fotografije tih ljudi, a ja sam pokušavao da im pomognem, da ih unesem u auto i odvezem u bolnicu.  

INTERVIEW: Doživjeli ste i noćnu moru svakog ratnog izvještača: bili ste, i to tokom obavljanja radnog zadatka, uhapšeni i odvedeni u zatvor, gdje ste maltretirani. Dugo ste odbijali da pričate o tome…

DELIĆ: Mene i kolegu koji je sa mnom radio za Associated Press su na mostu Bratstva i jedinstva kidnapovali srpski specijalci jer su trebali nekoga za razmjenu. Bosanske snage su prije toga uhapsile nekog njihovog pukovnika ili potpukovnika na Stupskoj petlji. Pošto je kolega bio Srbin iz Beograda, njega su pustili nakon dva dana, a ja sam zaglavio 45 dana u logoru. Prvo sam bio na Palama, a kasnije u Foči, u zatvoru u kojem su me optužili da sam namještao sve one masakre po Sarajevu. Bilo je jedno glupo pitanje, kao: “Gdje ste nabavili onoliko crvene farbe?!” Bilo je ludo pomisliti da se može nabaviti farba u Sarajevu. Oni su sve vrijeme pokušavali da me ubijede da to mi sami sebi namještamo, da sebe granatiramo i ubijamo, što je bilo van pameti.

Srećom, za 45 dana sam razmijenjen za neke njihove novinare i vojnike koji su bili zarobljeni na Ozrenu. Optužili su me da sam ubijao Srbe u Sarajevu – ja koji čak nisam ni služio vojsku jer sam imao veliku dioptriju! Optužili su me da sam naređivao da ubiju neke Srbe koji nisu htjeli da pjevaju partizanske pjesme. Gluposti. Najgore je što neki od tih ljudi koji su mene optuživali danas rade u sudstvu Republike Srpske.

INTERVIEW: Koliko je za vas bitna kultura sjećanja?

DELIĆ: Vrlo bitna. Smatram da se tome u Sarajevu, i u cijeloj BiH, posvećuje malo pažnje. Modul Memorije je to pokušao, kao i Muzej djetinjstva, koji je odlična ideja. Stvari koje nisu zabilježene, uslikane i snimljene, brzo se zaborave. Prolazi vrijeme, dolaze nove generacije koje o ratu samo mogu slušati ili gledati na televiziji.

INTERVIEW: Pripremate i monografiju “Vrijeme koga nema”…

DELIĆ: Negdje sam na polovini materijala kojeg trebam pogledati, pripremiti, napraviti male tekstove za svaku fotografiju kako bi se nešto objasnilo i dokumentovalo. Nažalost, nekoliko desetina hiljada negativa ostalo je nepregledano. To je materijal koji iziskuje višegodišnje pregledanje. Već deset godina radim na polovini knjige, a kad ću je završiti, to nisam siguran. Svi koji su vidjeli dio koji je završen oduševljeni su i pitaju me zašto ne bih podijelio materijal u dva dijela. Mislim da dijeljenje nije dobra stvar; treba pogledati od početka do kraja pa donijeti odluku da li vam se sviđa ili ne, da li je dobro ili nije.

INTERVIEW.BA: Kakav biste savjet dali mlađim kolegama? Gdje griješe, šta mogu popraviti…?

DELIĆ: Dobra fotografija se vidi. Dobra fotografija se osjeti. Nije bitno čime je napravite: analognim, digitalnim ili skupocjenim fotoaparatom. Fotoaparat pravi fotografije, ali fotografiju vidite vi, a ne kamera. Fotografiju prvo morate osmisliti pa je tek onda snimiti. Ovo što ja zovem “era škljocanja” ne donosi ništa dobro ni fotografiji ni ljudima koji pokušavaju da se bave njom. Digitala je dala jednu veliku prednost: fotografija, film i obrada, fotopapiri i uređaji bili su skupi. Sada toga nema. Snimite najjeftinijim fotoaparatom i gotovo. Danas za 100 maraka možete snimiti fotografiju koja može dobiti Pulitzerovu nagradu. Za fotografiju treba razmišljanje, treba je osmisliti. Ne možete napraviti 100 fotografija, pa izabrati jednu da je dobra. Ne! Morate napraviti pet fotografija od kojih je jedna dobra.