November 2016

U Novom Pazaru je završio osnovnu muzičku školu, u Sarajevu Muzičku akademiju, a flamenko je usavršavao na izvorištu, u Španiji. S muzikom je uvijek, a najveći su mu problem godišnji odmori, kada u gepeku obično zafali mjesta za gitaru.

KOLIJEVKA FLAMENKA: “Andaluzija je kolijevka flamenka. Višestoljetnim suživotom naroda, Arapa, Jevreja, Španjolaca i Roma, ali i kultura, stvorila se jedinstvena umjetnost. Sredinom 19. vijeka flamenko počinje bivati popularan, te se od porodičnog okruženja i sa zabava, svadbi i sahrana uglavnom romskog dijela stanovništva, seli na ‘Cafe Cantatos’. To su bili barovi u kojima se izvodio flamenko i gdje su prvi pjevači bili prepoznati” 

Mirza Redžepagić, pionir flamenko gitare u Bosni i Hercegovini, nakon završenog studija klasične gitare na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, postaje stipendista Asocijacije flamenko gitarista Španije. Zajedno sa flamenko pjevačicom Ninom Ćorić iz Zagreba i grupom sarajevskih palmerosa bilježi mnogobrojne nastupe u Sarajevu, Mostaru, Omišu i Zagrebu. Nastupio je i na Međunarodnom Omiš Guitar Festu – jednom od najvećih gitarističkih festivala na ovim prostorima, kao i na Flamenco festivalu u Zagrebu.

INTERVIEW.BA: Kada se kod vas javlja interesovanje za flamenko?

REDŽEPAGIĆ: Flamenko je umjetnost koja obuhvata pjevanje, ples i sviranje. Govorim ovim redom jer se flamenko prvo pjevao, zatim se dodao ples i onda mu se pridružila gitara kao prateći instrument vokalu i plesu. Kasnije se razvila i kao samostalan instrument  u izvođenju ove umjetnosti. Iako često pogrešno tumačen kao ples, flamenko je s jedne strane zapravo spoj svih ovih elementa, a s druge je i stil života naroda Andaluzije.  

Kao dijete, slušao sam tatine ploče Paca de Lucie i zamišljao sebe kako sviram na bini pred stotinama ljudi. Fasciniran zvukom gitare, rekao sam roditeljima da želim naučiti svirati taj instrument, i sa osam godina sam počeo svirati kao učenik osnovne muzičke škole u rodnom gradu, Novom Pazaru. Kroz muzičko obrazovanje sam došao do Muzičke akademije u Sarajevu, gdje sam svirao razne kompozitore španske klasične muzike, koji su u velikoj mjeri bili inspirisani zvucima flamenka i andaluzijske muzike. Izučavajući te kompozitore i njihovu muziku (Isaac Albeniz, Manuel de Falla, Enrique Granados, Tarrega itd.), sve više sam otkrivao svijet flamenka i na završnoj godini studija shvatio sam da je flamenko ono što želim svirati.

INTERVIEW.BA: Na prostorima Andaluzije nastala je flamenko kultura. Vi 2013. godine provodite neko vrijeme upravo u Španiji kao stipendista Asocijacije flamenko gitarista, gdje se usavršavate. Kakva iskustva vam je donio taj boravak?

REDŽEPAGIĆ: Andaluzija je kolijevka flamenka. Višestoljetnim suživotom naroda, Arapa, Jevreja, Španjolaca i Roma, ali i kultura, stvorila se jedinstvena umjetnost. Sredinom 19. vijeka flamenko počinje bivati popularan, te se od porodičnog okruženja i sa zabava, svadbi i sahrana uglavnom romskog dijela stanovištva, seli na “Cafe Cantatos”. To su bili barovi u kojima se izvodio flamenko i gdje su prvi pjevači bili prepoznati.

U ljeto 2012. godine odlučio sam otići u Granadu kako bih osjetio duh Andaluzije i našao učitelja flamenka, jer flamenko je umjetnost koja se ne može naučiti iz knjiga, nota i videoklipova. Pohađao sam nastavu u jednoj privatnoj školi flamenka i imao sreću da radim sa dva priznata učitelja gitare iz Granade. Godine 2013. dobio sam stipendiju Asocijacije flamenko gitarista Španije za specijalističke studije u Madridu, gdje sam svoje znanje unaprijedio radeći sa izvrsnim flamenko pedagogom Joseom Delunaom.

INTERVIEW.BA: Svirate s flamenko pjevačicom Ninom Ćorić iz Zagreba i grupom palmerosa iz Sarajeva “Los Jaleos”. Kako je došlo do ove saradnje i šta vam ona daje u kreativnom smislu?

REDŽEPAGIĆ: Nina i ja se dugo poznajemo, ali do početka ove godine nismo ostvarili saradnju. Sjećam se, kad sam je prvi put čuo kako pjeva, da sam bio fasciniran njenim umijećem zato što je flamenko pjevanje teško. U prvi mah sam pomislio da je Španjolka, zbog savršenog izgovora riječi prilikom pjevanja, što je teško postići ljudima koji nisu sa španskog govornog područja. Početkom 2016. sam je pozvao da dođe u Sarajevo, da snimimo video za numeru koju sam komponovao. Nakon prvih taktova zajedničkog muziciranja, znao sam da je to to i da će se naša saradnja nastaviti.

Na videu se i prvi put pojavljuje grupa palmerosa “Los Jaleos”. Palmerosi su bitan element u izvođenju flamenka jer su, zapravo, ritam sekcija, “bubnjevi u bendu”, a pored ritmičke funkcije, zaduženi su i za “jaleose”. To su uzvici podrške (ole, asi se toca, asi se canta, asi se baila…) kojima bodre izvođače na sceni.  “Los Jaleos” čine moji prijatelji i saradnici Merita Bavčić, Hector Morić, Elma Karčić, koja je trenutno u Granadi gdje izučava flamenko ples, i Vanessa Riuz Torres, Španjolka s višegodišnjom sarajevskom adresom koja je veliki poznavalac flamenko umjetnosti i kulture i od koje sam naučio mnogo stvari o flamenku.

INTERVIEW.BA: Da li je domaća publika prihvatila vaš prvi nastup? Sjećate li se repertoara?

REDŽEPAGIĆ: Prvi javni nastup i prvi domaći flamenko šou u BiH izveden je u februaru ove godine. Nastupili smo u klubu Mash. Bio sam nervozan, jer i pored velikog broja nastupa koje sam u životu imao, ovaj je bio poseban jer sam svjestan da je to veliki korak za mene i da se tim nastupom udaraju temelji flamenka u našoj zemlji.  Izašli smo na scenu i već nakon prvih taktova vidjeli smo osmijehe ljudi u publici, što nam je iz numere u numeru davalo vjetar u leđa. Svirali smo tradicionalne flamenko numere, nekoliko mojih kompozicija i djela velikih umjetnika flamenka kao što su Carmen Linares, Camaron de la Isla, Diego del Gastor i drugi.

INTERVIEW.BA: Sami komponujete muziku?

REDŽEPAGIĆ: Kao gitarista koji je muzički odgajan kroz klasiku u muzičkim školama, mogu reći da i nisam bio baš “poslušno dijete”, jer nakon nekoliko dana provedenih uz note nove kompozicije, vrlo brzo bi mi dosadilo reprodukovati je svaki put isto, te sam dodavao neke note i momente koji su meni zvučali dobro. Tako sam kroz srednjoškolski period tražio sebe  svirajući u raznim rock bendovima. I tokom studiranja sam otkrivao i eksperimentisao sa jazzom, savremenom i elektronskom muzikom, te muzikom svijeta i različitih tradicija, što se danas popularno zove world music. Sve je to put da negdje u sebi otkrijem tu želju da se ispoljim u kreativnom smislu, smišljajući “svoju” muziku. Kažem “svoju” jer smatram da je stvoriti neku novu muziku gotovo pa nemoguće, jer je svaka nova muzička ideja zapravo skup zvukova koje smo već negdje čuli i koje smo u tom trenutku materijalizacije postali svjesni.

Sjećam se momenta kad sam odlučio da komponujem svoju prvu flamenko kompoziciju koja će zvučati tradicionalno, ali je na kraju ispala totalno jazzy jer sam u tom periodu dosta slušao Pata Methenyja, mog omiljenog jazz gitaristu. Ono što zapravo radim jeste da skupljam svoje muzičke ideje i stavljam ih u tradicionalne flamenko forme, gdje na koncu sve to dobije logični muzički oblik.

INTERVIEW.BA: Možete li nam nešto reći o saradnji s vokalom Almedinom Varošaninom?

REDŽEPAGIĆ: Almedin Varošanin, moj dugogodišnji prijatelj iz Novog Pazara, veliki je zaljubljenik i izvrstan interpretator sufijske muzike. Odmah mi je pao na pamet, zvao sam ga, izložio mu ideju i on je bez razmišljanja rekao: Pristajem! Projekat je simbolično nazvan “Tareb y Duende”, gdje imate dva naziva, arapski i španski, za jedan fenomen, a to je muzički zanos, trans… Riječ tareb u svom korijenu znači treperiti i u orijentalnom svijetu se korisiti da opiše stanje opčinjenosti instrumentom ili glasom, dok se duende može prevesti kao magija, zanesenost, demon, a sve to u svrhu objašnjenja stanja opčinjenosti flamenko muzikom. Slično postoji i kod nas, mada u nešto drugačijem obliku, a to je “padanje u sevdah”. “Tareb y Duende” je premijerno izveden na ovogodišnjem Flamenco Festivalu u Zagrebu, gdje je naišao na odlične reakcije publike. U projektu učestvuju Nina Ćorić, Almedin Varošanin i Davor Maraus na udaraljkama.

INTERVIEW.BA: Gitara je zahtjevan instrument. Dug je i naporan put do majstorstva, traži godine neprekidnog, posvećenog vježbanja. Kako izgleda vaš radni dan kada ste sami s gitarom?

REDŽEPAGIĆ: Pošto radim u muzičkoj školi kao nastavnik gitare, gitari sam konstantno izložen. Dok sam studirao na akademiji, mislio sam da kad završim studije neću imati potrebe da vježbam više, ali tek nakon završenih studija zapravo sam počeo da sviram. Sve do tada sam učio zanat, provodeći sate vježbajući program, razvijajući tehniku, stvarajući osnovu za kreiranje svojih ideja. I danas svakodnevno provodim mnogo vremena s gitarom, istražujući nove ideje i usput razvijajući svoj stil sviranja. Najteže mi pada period godišnjih odmora, kada u gepeku uglavnom nema mjesta za gitaru, pa onda iznalazim načine kako da je prebacim.

INTERVIEW.BA: Kako izgleda vaš pogled na druge umjetnosti? Šta vas privlači i da li vam ta iskustva koriste u muzici?

REDŽEPAGIĆ: Mislim da je to nužno za izgradnju čovjeka kao zdrave osobe i kao umjetnika. Osoba koja ne čita, ne posjećuje predstave, ne pogleda neki kvalitetan umjetnički film, ne može se razvijati kao umjetnik. Vjerujem da inspiracija dolazi istraživanjem, upoznavanjem novih stvari, gdje je i druženje sa ljudima jako bitan faktor u izgradnji umjetničke ličnosti. Nažalost, kada se danas okrenete oko sebe, vidite društvo u kom se rijetko čita.

Čitam nekoliko knjiga odjednom

OMILJENA KNJIGA: Omiljenu knjigu nemam jer mi se teško odlučiti. Ima mnogo autora kojima se divim i koje rado čitam. Čitam po nekoliko knjiga odjednom, zavisi od raspoloženja tog dana. Tako oduvijek radim. Mnogo čitam istočnu literaturu, poeziju: Omer Hajjam, Hafiz Shirazi, Mevlana Rumi. Od domaćih volim čitati Karahasana. Od klasične literature volim Dostojevskog, a trenutno čitam dramu Muhe od Jean-Paula Sartrea.

MUZIKA: Muzici pristupam analitički, tako da uglavnom slušam nove stvari. Nedavno sam “skinuo” sto CD-ova muzike Azije i to trenutno istražujem. U jesen volim Debussyja, u autu slušam flamenko, a maqamsku (orijentalnu) muziku mogu uvijek da slušam.

FILM: Filmove volim, ali u zadnje vrijeme ih slabije gledam jer sam po tom pitanju totalno hazardni tip. Ne znam pogledati film ako mi se svidi a da ne pogledam sve ostalo od tog režisera. Jako volim Woodyja Allena, Kubricka i braću Coen. Zadnje što sam gledao je bio odlični rumunski film 12:08 Istočno od Bukurešta. Omiljeni film mi je The Big Lebowski.

Advokat iz Banjaluke i član Pravnog tima Mreže ACCOUNT objašnjava zbog čega je bitno da se stvori kultura korištenja pravnog sistema i šta sama mreža nudi građanima putem besplatne pravne pomoći.

ACCOUNT I OSTVARIVANJE PRAVA “Ovo je mjesto na koje se građani mogu bez straha obratiti, to ne košta ništa i mogu dobiti određeni savjet u kojem pravcu da se radi. To je veoma bitno.  Drugo je da postoji mogućnost da se prijavi slučaj i da zbog toga neće imati bilo kakvih posljedica”

Mreža ACCOUNT već nekoliko godina građanima Bosne i Hercegovine nudi usluge besplatne pravne pomoći putem tima od nekoliko advokata iz različitih dijelova zemlje. Ova mreža nevladinih organizacija odlučila je pomoći građanima da lakše savladaju pravosudni sistem i ispoštuju sve procedure kako bi ostvarili svoja prava i dokazali potencijalnu korupciju. Član pravnog tima Nebojša Milanović za Interview.ba kaže da kod nas još uvijek ne postoji kultura korištenja pravnih sredstava i zbog toga se malo ljudi odlučuje prijavljivati bilo kakve slučajeve.

INTERVIEW.BA: Šta je to što građanima pruža Mreža ACCOUNT kroz uslugu Besplatne pravne pomoći, šta mogu koristiti i kako im možete pomoći?

MILANOVIĆ: Tokom prve godine rada Pravne službe građanima smo dijelili pravne savjete u vezi sa slučajevima zbog kojih su nam se obraćali – šta bi mogli da rade, kome da se obrate, pisali podneske. Ljudi su se obraćali zbog raznih slučajeva koji nužno i nisu vezani za korupciju. Ali građani smatraju da su na neki način zakinuti. Dakle, išli smo i idemo na realne situacije u kojima ljudima možemo pomoći. Pomažemo u istraživanju kako bi građani utvrdili da li prema važećim zakonima uzrok njihovih problema može biti kvalifikovan kao korupcija.

Ove godine pomažemo i konkretnije. Građanima pomažemo u podnošenju zahtjeva, obično za pristup informacijama, pripremi dokumentacije, savjetujemo ih, s tim što kao nevladina organizacija ne možemo nastupati kao pravni predstavnik pred bilo kojom sudskom instancom. Dakle, pomažemo im da ostvare svoja prava. Uz sve ovo, poštujući procedure putem kojih najbolje možemo završiti određene postupke ili dokazati da li se iza bilo kojeg navoda krije djelo korupcije.

INTERVIEW.BA: Dakle, sada građani Bosne i Hercegovine imaju otvoren kanal za besplatnu pravnu pomoć. Nedavno ste pokrenuli i web stranicu www.bpp.ba, putem koje svako može zatražiti pomoć. Koliko ovo poboljšava komunikaciju?

MILANOVIĆ: Ta web stranica pruža zaista mnogo informacija o tome šta i kako raditi, kakve su procedure, kome se obratiti i šta se eventualno može očekivati. Tu je najveća njena vrijednost, mada opet većina naših klijenata i dalje to radi pismenim putem, na papiru, kada je u pitanju prijavljivanje slučajeva.

INTERVIEW.BA: Koliko ste do sada imali slučajeva koji se tretiraju kao sumnja na korupciju, odnosno, koliko je javnost zainteresovana da ih prijavljuje?

MILANOVIĆ: Ja bih spomenuo nekoliko kvalitetnih slučajeva u kojima postoji sumnja na korupciju. To je slučaj Hamdije Veladžića iz Bužima koji je optužen za zloupotrebu zvaničnih dokumenata preduzeća u kojem radi. To je nekako najbliže onom što bismo mogli nazvati korupcijom. Još jedan interesantan slučaj je iz Zavidovića, a tiče se isplate zaostalog novca radniku iz firme u kojoj je radio. Također, ono što bi se moglo pretvoriti u veliki slučaj jeste SAB banka iz Sarajeva, gdje također imamo prijavu, a što je predmet koji je otvoren već niz godina. To bi bili najinteresantniji slučajevi do sada, pored niza sitnih kojima se bavimo.

INTERVIEW.BA: Jedan od bitnih ciljeva ovog projekta jeste i da se ljudi motivišu da prijavljuju slučajeve, da se stvori jedna takva vrsta kulture. Pošto je broj slučajeva još relativno mali, zbog čega mislite da ljudi ne prijavljuju ovakve predmete?

MILANOVIĆ: Zašto ljudi ne prijavljuju? Mislim da je to prvo kulturološki problem. Mi smo podaničko društvo, uključujući regiju, društvo koje se plaši samo sebe pa se onda plaši vlasti. Nema te građanske hrabrosti. Onaj ko ima građanske hrabrosti, na njemu se kola slome. Uz to, ljudi ne vjeruju u sistem, u državu; vjeruju da će vlasti prije zaštititi nekoga svoga nego da će provoditi vladavinu zakona.

INTERVIEW.BA: Kako ACCOUNT može konkretno pomoći građanima? Ovo pitamo u ime svih onih koji su zainteresirani.

MILANOVIĆ: Prvo, ovo je mjesto na koje se mogu bez straha obratiti, to ne košta ništa, a mogu dobiti savjet u kojem pravcu da se radi. To je veoma bitno. Drugo je da postoji mogućnost da ljudi prijave slučaj i da zbog toga neće imati bilo kakvih posljedica. Tu još možemo navesti da je jako bitan proces dobijanja informacija od vladinih institucija, pri čemu mi pomažemo, a to zna biti problematično. Bitno je i da se ovim našim radom stavi do znanja vlastima da s druge strane ima neko ko poznaje sistem i procedure.

INTERVIEW.BA: Kakvu reputaciju ima ACCOUNT? Da li ima ikakve uloge kada se ACCOUNT pojavljuje u nekom procesu?

MILANOVIĆ: Nema. I to je dobro. Postoje procedure koje se moraju ispuniti i dobro je da se svi pred zakonom tretiraju na jednak način. Pravila su ista za sve. Da li će sud nešto odobriti ili ne samo zato što se pojavljuje ACCOUNT, naravno da neće. Dakle, govorimo o poštivanju pravnih procedura i to je ono što promovišemo u javnosti i među ljudima koji nam se obraćaju.

INTERVIEW.BA: Koja je to vrsta slučajeva u kojima možete pomoći građanima?

MILANOVIĆ: Mislim da je bitno da se stvari objektivno sagledaju, da se vidi šta bi to realno moglo predstavljati korupciju. Ljudi najprije moraju da pokušaju da ostvare svoja prava, jer im to niko neće uraditi u njihovo ime. Zakonska obaveza države nije da zastupa građane. Mi možemo pomoći u bilo kojem predmetu, nekom najmanjem, koji građani percipiraju kao korupciju, a da možda s njom nema veze. Mi uvijek kažemo da ćemo istražiti, pomoći da se dođe do informacija koje su bitne kako bi se vidjelo o čemu se radi. Dakle, svakome se može pomoći, ako ništa da mu ukažemo u kom pravcu da ide, šta da uradi. Ali bez garancije da će se postići određeni rezultat, jer sve to zavisi od dokaza i sudskog procesa.

INTERVIEW.BA: Dakle, to bi bila i poruka građanima?

MILANOVIĆ: Jeste, poenta je da se obrate, da probaju, ali da ne očekuju neke spektakularne rezultate. Trebaju očekivati pomoć, da će im se reći šta je moguće a šta ne, šta je realno a šta ne, i da pokušaju da ostvare neko svoje konkretno pravo. S malim pomacima i sami ljudi mogu stvoriti promjenu percepcije, da se moguće izboriti za svoja prava, da je moguće promijeniti sliku i da nije sve korumpirano, odnosno da je moguća vizija nekakvog boljeg društva. 

Sarajevska novinarka je prije desetak dana dobila veliko međunarodno priznanje “Knight International Award” kao učesnica Projekta za izvještavanje o organiziranom kriminalu i korupciji širom svijeta. Ovo je jedna od najprestižnijih nagrada koju novinar može dobiti.

EFEKTI ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA “Najveća promjena napravljena je izvještavanjem u Uzbekistanu, zato što je nakon toga Švicarska zaplijenila 600 miliona dolara, američka vlada potražuje 1,3 milijarde dolara za koje smatra da su stečene krivičnim djelom, sve na osnovu našeg izvještavanja. Jedna od firmi koja je učestvovala u aferi pristala je da plati 700 miliona dolara odštete, a druga više od milijardu’.

Rijetki su novinari u svijetu koji budu odlikovani najvišim nagradama Međunarodnog centra za novinare, a među njima se odnedavno nalazi i Sarajka Miranda Patrucić. Ona je već godinama angažovana na međunarodnim istraživačkim projektima koji se provode putem Projekta za izvještavanje o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP) te je tako većinu 2016. godine provela na putovanjima širom planete, predvodeći istraživačke timove i organizirajući treninge. Niz je priča o kojima je izvještavala, a među najpoznatijima je ona o Panamskim dokumentima, kroz koje su otkriveni porezni rajevi za poznate ličnosti u svijetu.  

INTERVIEW.BA: Nedavno ste osvojili nagradu Međunarodnog centra za novinare “Knight International Award” za predan istraživački rad i ostvarene rezultate. Kolika je važnost te nagrade? 

PATRUCIĆ: To je jedna od najprestižnijih nagrada na svijetu i dodjeljuje se novinaru za cjelinu njegovog rada, odnosno za životno postignuće, iako to meni djeluje čudno zbog mojih godina. Žiri je sastavljen od vrhunskih novinara i izbor traje 11 mjeseci. Svega dvije osobe godišnje dobiju ovu nagradu, a prije toga slijedi pet preporuka iz cijelog svijeta.

INTERVIEW.BA: Na osnovu čega ste je vi zaslužili?

PATRUCIĆ: Ja sam dio karijere provela u Crnoj Gori, gdje sam izvještavala o premijeru i njegovim poslovima, sprezi sa organizovanim kriminalom.  To je jedan dio. Drugi dio odnosi se na rad u Azerbejdžanu, gdje je moja prijateljica i poznata novinarka Hatidža Ismajlova bila u zatvoru. Uhapšena je i pritvorena zbog izvještavanja. U toj sam zemlji vodila tim novinara koji je razotkrio da je prva porodica Azerbejdžana dobila milijardu dolara mita, razotkrili smo njihovu imovinu u Britaniji i drugim zemljama, a dio priče odnosio se i na Panamske dokumente. Hatidža je nakon godinu i po puštena iz zatvora i kaže da je to rezultat upravo našeg rada. Znači, vlasti je ne bi pustile da nisu vidjele da i drugi žele raditi to isto i da neće prestati dok ne bude slobodna. Jedna od priča je i o mitu u Uzbekistanu, gdje smo otkrili da su tri velike telekom kompanije platile milijardu dolara mita kako bi radile u ovoj zemlji.

INTERVIEW.BA: Bili ste i dio istraživačke mreže novinara koja je razotkrila Panamske dokumente, korupcijsku aferu poznatu ovdašnjoj javnosti. Kakva je bila vaša uloga?

PATRUCIĆ: Tu sam radila na globalnom nivou, više nego na Balkanu. Na ovoj priči sam radila od samog početka. Sve je počelo u maju prošle godine, kada sam u Miamiju saznala da je u pitanju veliki projekat, da bi se ispostavilo da smo znali svega deset posto od onoga što smo na kraju otkrili o offshore kompanijama. Na sastanku u Washingtonu smo vidjeli da ćemo imati premijera Islanda, zatim rusku vezu, potom Azerbejdžan. Tada nas je bilo 30 okupljenih oko projekta, na narednom sastanku u Münchenu 80, na kraju je 400 novinara radilo. Moj dio se odnosio na Azerbejdžan i udio vlasništva predsjednika države u rudnicima zlata.

INTERVIEW.BA: Koji je od ovih primjera imao najviše utjecaja na javnost, donio promjenu?

PATRUCIĆ: Definitivno je najveća promjena napravljena izvještavanjem o Uzbekistanu zato što je nakon toga Švicarska zaplijenila 600 miliona dolara, američka vlada potražuje 1,3 milijarde dolara za koje smatra da su stečene krivičnim djelom, a sve na osnovu našeg izvještavanja. Jedna od firmi koja je učestvovala u aferi je pristala da plati 700 miliona dolara odštete, a druga više od milijardu. Dakle, ovdje su vlade uspjele da povrate novac na osnovu novinarskog istraživanja, čak i u većoj vrijednosti od samog mita.   

INTERVIEW.BA: Pretpostavljamo da ima mnogo opasnosti u ovakvom istraživačkom radu?

PATRUCIĆ: Naravno da ima. U svojoj karijeri sam se susretala s prijetnjama smrću, uvijek imate problem da li vas neko prati, uvijek imate pokušaje da vam neko upadne u e-mail, na Facebook, i prikuplja podatke o vama.

INTERVIEW.BA: I je li bilo toga?

PATRUCIĆ: Bilo je pokušaja, ali niko nije uspio jer mi vodimo računa o sigurnosti. Imamo zaštićene kompjutere. Ja imam poseban čip kako bih pristupila e-mailu, tako da se niko ne može logovati na moj kompjuter ako taj čip nije ubačen. Ali se našem novinaru u Rusiji desilo da su mu hakirali e-mail. Radim s mnogo kolega u Centralnoj Aziji, u Azerbejdžanu, gdje zatvaraju novinare, osvećuju se članovima porodice, tako da istinski pazim.

Dosta toga je planiranje, jer ne želim završiti u zatvoru, ne želim biti ubijena, da mi podmetnu nešto ispod auta. Pred svako putovanje se planiraju sigurnosni rizici, ovisno s kim razgovarate. Jednom sam čak imala osobu koja je putovala sa mnom i bila zadužena za moju sigurnost. U neke zemlje više ne mogu da idem. Na primjer, u Rusiju.

INTERVIEW.BA: A razlog je…

PATRUCIĆ: Zato što sam radila s novinarima u Rusiji. Oni ne žele rad s njihovim novinarima. Održala sam jedan trening i njihova tajna služba je došla, ispitivali su me, htjeli su da potpišem dokument u kojem piše da sam strani agent, što nisam htjela. Onda su mi rekli da ako se vratim u Rusiju i ako budem željela raditi ovu vrstu posla, da će me zatvoriti. Također, i u Uzbekistanu mi je rečeno da bi bilo dobro da više ne dolazim. S druge strane je dobra stvar da imam kredibilitet i sve nagrade koje sam dobila pomažu zaštiti, jer će bilo šta da neko pokuša izazvati globalnu reakciju. Također, uvijek radi tim novinara, nikad niko sam, i uvijek ima neko da nastavi priču, a i naš rad je kredibilan jer je sve potkrijepljeno dokumentima i dokazima. I to nikad nisu lične priče ili motivacije.

INTERVIEW.BA: S obzirom na sve otežavajuće okolnosti i opasnosti, koliko je ovaj istraživački rad važan za javnost?

PATRUCIĆ: Važan je i za javnost i za medije. U medijima vidimo da su sadržaji isti, kopirani. Sjećam se situacije u Washingtonu: taksijem me vozio čovjek koji je glasao za Trumpa i koji je objašnjavao šta je sve čuo o Hillary. Pitala sam ga kako to zna. Odgovorio je da je vidio na više mjesta. Dakle, ljudi nešto što vide na više medija doživljavaju kao istinu iako nema nekog konkretnog izvora. Važno je ljudima dati kompletnu informaciju, proučiti temu, dati im korisne stvari.   

INTERVIEW.BA: Kakva je situacija u BiH po pitanju istraživačkog novinarstva?

PATRUCIĆ: Ovdje ima mnogo posla za novinare. Mislim da bi svi veći mediji trebali imati istraživački odjel, trebali bi ulagati u edukaciju novinara. I svaka dnevna priča bi mogla biti jača kada bi se uložilo malo više truda. Mediji u svijetu sve više uviđaju da treba jedinstvenog sadržaja.

INTERVIEW.BA: Jeste li imali problema u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu?

PATRUCIĆ: Ja nisam jer ne radim mnogo tu, ali drugi jesu. Prisjetite se nedavne afere, prijetnji jednog doktora novinarki CIN-a. Generalno u BiH situacija nije toliko loša u poređenju s drugim dijelovima svijeta. Često sam u Aziji, i drugdje, i tamo vidim da novinare zatvaraju, podmeću im drogu, zatvaraju članove njihovih porodica, ubijaju ih. U našoj zemlji je dobro, ali ne valja kad se pređe ta linija gdje vlast kaže da novinarstvo nije dobro – samim tim se stvara atmosfera da se može desiti nešto gore. Toga se pribojavam: da će biti napada na novinare, da niko ništa neće reći, da neće biti reakcija. 

INTERVIEW.BA: Ali, ni mediji ne koriste slobodu koju imaju?

PATRUCIĆ: Ne, a trebali bi. Znam da je ekonomska situacija loša, novinari su nezaštićeni, ali i zato što misle da nema svrhe to što rade. Moje iskustvo je da, kad se nešto nađe na internetu, pogotovo na engleskom jeziku, to često ima efekta. Evo primjera iz Azerbejdžana. Nakon što smo objavili priču o rudnicima zlata, strani kupci nisu htjeli kupovati to zlato jer pravila nalažu da ne možete kupovati od nekoga ko je politički eksponirana ili kompromitovana osoba. Samim tim taj biznis gubi. Dakle, nije sve samo do sudova, tužilaštva, vlasti.

INTERVIEW.BA: Da li se vi bojite dok radite?

PATRUCIĆ: Desi se. Mene je više strah za ljude s kojima radim, jer sam ja dijelom zaštićena pošto sam strankinja. Nekad se nađete u situaciji da ne znate kako se ovo desilo, pogotovo kad dobijete neke važne informacije; tada preuzimate rizik, ali te strašne situacije se brzo zaborave. Jer, kad biste živjeli i radili u strahu, onda ne biste mogli raditi ovaj posao.

INTERVIEW.BA: Najsvježiji je primjer kolege Slobodana Vaskovića iz Banjaluke, koji je morao napustiti zemlju nakon prijetnji po život. Kako komentarišete ovaj slučaj?

PATRUCIĆ: Mislim da je to bolje,  jer je mrtav novinar beskoristan novinar. Važnije je napustiti zemlju ako postoji takva prijetnja. I kod mene, ako bi se nešto slično desilo, moji urednici bi tražili od mene da napustim zemlju. Novinari najčešće ne objavljuju takve stvari jer nekad treba samo da se stiša bura, nešto se dešava i proći će, otići ćete malo iz zemlje i stvari će se smiriti.    

INTERVIEW.BA: Za kraj, pitanje o novinarkama: jesu li one podcijenjene u ovoj profesiji?

PATRUCIĆ: Ljudi kada vide da ste žena, na početku vas ne shvataju ozbiljno. Treba vremena, pogotovo nakon što shvate kojim temama se bavite. Različiti su standardi u svijetu, ali su žene manje plaćene u odnosu na muškarce. Rjeđe dobijaju menadžerske pozicije, manji je broj istraživačica, ali opet postoje izuzeci poput Marine Walker, koja je zamjenica urednika Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara, na primjer. Imate ženu koja razvija istraživačko novinarstvo na Bliskom istoku, što je vrlo zahtjevna pozicija. U našoj mreži je 50 posto žena, u Azerbejdžanu je mnogo njih…

Dugogodišnja aktivistica, članica nevladinog sektora i borkinja za neku bolju Bosnu i Hercegovinu, Živana Sabljić pokušala je ove godine i putem kandidature na lokalnim izborima u Drvaru da donese potrebne promjene. Međutim, uvjerena je da politika u našoj zemlji potvrđuje samu sebe kroz svake nove izbore.

DRVAR BEZ TITA “Već dugo ne mogu da shvatim da ljudi glasaju za dnevnicu, a ne za svoju djecu, unuke, potomke. Nije mi jasno gdje nestade tradicija naših predaka, koji su se fantastično znali boriti kada nije bilo ni demokratije ni bilo čega drugog. Bili su daleko veći borci nego mi danas, kada navodno imamo sve”

Živana Sabljić, jedna od najpoznatijih poslijeratnih Drvarčanki, neumorna je u namjeri da od svoga grada i ove zemlje napravi pristojno mjesto za život. Međutim, politika koja navodno štiti nacionalne interese zapravo već decenijama pustoši ovaj kraj, i jedini koji od toga imaju koristi su političari. Oni su kupili stanove u Novom Sadu, Beogradu i Banjaluci. Nekada uspješan primjer povratka srpskog stanovništva na vlastita ognjišta, Drvar je pretvoren u priču o egzodusu u svijet.

INTERVIEW.BA: Gospođo Sabljić, ove godine ste se u Drvaru pokušali angažirati u politici nakon dugo vremena provedenog u nevladinom sektoru. Kakvo je bilo to iskustvo?

SABLJIĆ: Kao neko ko je proveo dosta vremena u nevladinom sektoru, shvatila sam da on ne može da utiče mnogo na dešavanja u Bosni i Hercegovini. Jedino su politika i političari to u mogućnosti. Pošto nismo zadovoljni kako pozicijom tako ni opozicijom, grupa ljudi se odlučila da kroz PDP pokuša da uđe u općinsko vijeće. Naš cilj je bio da dobijemo jedno odborničko mjesto kako bismo mogli pratiti rad skupštine u Drvaru. Jedini način da se prati rad jeste da se bude dio te skupštine. Dobili smo jedno odborničko mjesto, a nosilac liste je ušao u vijeće. Međutim, i dalje smatramo da je izborni proces u BiH šarena laža i ne vidimo neku promjenu bez promjene izbornog zakona.

Nažalost, izbori u BiH su mjesto potkupljivanja i jedini način da dobijete dnevnicu a da zaokružite nešto. I time vodeće političke stranke uspješno manipulišu kroz svoje produžene ruke koje nalaze u svojim interesnim sferama.

INTERVIEW.BA: Znači, grupa ljudi iz nevladinog sektora je pokušala da napravi neku političku promjenu?

SABLJIĆ: Ove godine je mnogo ljudi iz nevladinog sektora ušlo u politiku. Problem je što se nismo priklonili tim velikim pobjednicima, što bi bilo licemjerno jer se sve vrijeme borimo protiv njih. Mi smo stali na stranu nekih normalnijih političkih opcija i stoga je naš proboj u vlast skromniji.

INTERVIEW.BA: Vi ste također bili na kandidatskoj listi?

SABLJIĆ: Bila sam, ali nisam radila mnogo na kampanji zato što prezirem sve ono što se radi. I onda ne mogu protiv sebe. Ne mogu ja ići od vrata do vrata i pričati bajke kada znam da to nije tako. Nažalost, narod u Bosni i Hercegovini decenijama nasjeda upravo na bajke o tome da će nam biti bolje, da će se povećati zaposlenost.

INTERVIEW.BA: U Drvaru su ljudi opet podržali iste političke opcije i postojeće stanje?

SABLJIĆ: Jeste. Izbori u BiH ne mijenjaju ništa i samo potvrđuju propast, potvrđuju da se narodu u cijeloj zemlji sviđa enormno bogaćenje šačice političkih voždova.

INTERVIEW.BA: Da li je to što ste žena bilo ograničavajući faktor u smislu kandidature?

SABLJIĆ: Za mene lično to nije bio i ne može biti ograničavajući faktor jer se godinama i decenijama borim za snažniju ulogu žene. Ono što je zanimljivo kod pravljenja predizbornih lista, a to sam vidjela kroz rad sa kandidatkinjama, najmanje 50 posto žena nije znalo zašto se nalazi tu. Samo kažu mene su stavili. One se na listama nalaze radi kvote i zagarantovanog procesa bez kojeg ta politička partija ne bi mogla. I ništa drugo. Ali ovo nije problem žene, nego nas i našeg mentaliteta.

INTERVIEW.BA: Šta se dešava u Drvaru kao sredini koja nije u fokusu velikih politika? Kako opisujete tamošnje stanje?

SABLJIĆ: Ja bih Drvar opisala kao prekrasno mjesto, kao ljepotu koju su nam priroda i Bog dali, sa izuzetnom inertnošću stanovništva. Ekonomska situacija jeste teška, ali inertno stanovništvo je veći problem od ekonomske situacije.

INTERVIEW.BA: Ali to su ljudi sami izabrali?

SABLJIĆ: Nažalost, tako je. Već dugo ne mogu da shvatim da ljudi glasaju za dnevnicu, a ne za svoju djecu, unuke, potomke. Nije mi jasno gdje nestade tradicija naših predaka, koji su se fantastično znali boriti kada nije bilo ni demokratije ni bilo čega drugog. Bili su daleko veći borci nego mi danas, kada navodno imamo sve. Situacija u Drvaru je tragična, narod odlazi, strah je ogroman. Ovdje možete biti ukoliko ste član vladajuće elite, onda ste neko i nešto. Mali broj se drzne da ima svoj stav jer budite ubijeđeni da zaista to mnogo košta. Košta živaca, novca i ostalog.

Ono što smo uspjeli jeste da u Drvar dovedemo Federalnu upravu policije, i, kao prvo, pojavljujemo se kao svjedoci raznih malverzacija koje su se desile. To je klasična pljačka naroda od strane visokih funkcionera. I evo sada su krenuli prvi sudski procesi. Šta očekivati u zemlji u kojoj jedan dan  hapse, drugi dan puštaju? Ne očekujem ništa. Ono što me ispunjava jeste moja sloboda bez obzira na posljedice koje trpim.

INTERVIEW.BA: Koja je cijena te slobode?

SABLJIĆ: Samo ću vam reći jedan podatak: mi smo kao žene napadnute preko Radio Drvara od čelnih ljudi kroz niz seksističkih izjava. Tužili smo načelnika i potpredsjednika Skupštine Hercegbosanskog kantona. Eto šta košta. Košta jako mnogo. Ta ista opština Drvar je na moju farmu, od koje preživljavam jer drugačije ne mogu u ovom gradu, poslala kantonalnu inspekciju kao samostalnom poljoprivrednom proizvođaču. Košta i to da ste na udaru, ljudi vas tapšu, kažu u pravu ste, ali sami ne rade ništa.

INTERVIEW.BA: To, kao i u drugim dijelovima BiH, uzrokuje da ljudi odlaze?

SABLJIĆ: Zaista odlaze. Imate situaciju da ljudi s medicinskim fakultetom ne primaju po šest mjeseci nikakav dohodak, a kada prime, to je 10, 20 ili 30% od ličnog dohotka. Kako onda zadržati te školovane mlade ljude?

INTERVIEW.BA: Srpske političke partije godinama se zalažu za poboljšanje statusa srpskog naroda u tih nekoliko opština, Drvaru i okolini. Je li to opet samo priča pred izbore?

SABLJIĆ: Drvar je nekada bio pozitivan primjer što se tiče povratka, ali sada može poslužiti kao negativan primjer napuštanja i odlaska. Njihova uloga u srpskim enklavama u Federaciji, jer Srbi jesu u enklavama, nažalost, i njihovo zalaganje za srpski nacionalni interes rezultirali su time da su svi ministri kupili stanove po Novom Sadu, Beogradu i Banjaluci. I to je bio jedini srpski nacionalni interes SNSD-a.

INTERVIEW.BA: Kakav je odnos kantonalnih vlasti iz Drvara prema tim opštinama sa srpskom većinom?

SABLJIĆ: Znate, kada mi izaberemo naše predstavnike koji štite srpske nacionalne interese, oni to tako dobro rade u Drvaru. Ali kada odu u Livno na skupštinu kantona, onda su takvi dilovi između HDZ-a i SNSD-a da oni fantastično komuniciraju. Tako da na sjednicama umire srpski nacionalni interes uz blagoslov srpskih predstavnika. Na primjer, ove je godine Vlada Kantona 10 proglasila 18. novembar neradnim danom i praznikom, a to je dan Herceg Bosne. Šta reći? Navodno su srpski i bošnjački poslanici preglasani, ali ne vjerujem da su nešto uradili. Ovo je čisto kršenje Ustava BiH.  

INTERVIEW.BA: Ima li ikakvog ekonomskog napretka u vašoj opštini? Dosta je partija ove godine obećavalo pomake u tom pogledu.

SABLJIĆ: Tu se Drvar zaista može pohvaliti  fantastičnim rezultatima. Recimo, dođe načelnik iste političke opcije i otjera sve one koji nisu njegovi istomišljenici te primi nove. Tako da je u Drvaru naročito pred izbore povećan broj zaposlenih, ali ne u proizvodnom pogonu niti u nečemu od čega bi narod trebao da živi, već ovi što lijepe plakate dobijaju mjesta čuvara pa neki opljačkani objekat čuva po njih desetero. Povećava se broj izmišljenih radnih mjesta, a inspekcije tu ne rade ništa. U Drvaru mi još živimo od onoga što nismo sadili, živimo od onoga što nismo gradili. U budžetu ne postoji razvojna komponenta.  

INTERVIEW.BA: Hoćete reći da se živi od onoga što je ostavio Tito?

SABLJIĆ: Pa, normalno. Oni ne mogu ni okrečiti ono što je Tito napravio. Ministarstvo zdravstva nam služi za obolijevanje zdravstva, ministarstvo šumarstva samo za sječu šume, ministarstvo privrede da prodamo ono što je ostalo.

INTERVIEW.BA: Odakle crpite inspiraciju i energiju za sve što radite?

SABLJIĆ: Znate šta, ja imam dva velika sina i dva unuka. Meni nikako nije jasno da moja djeca mogu da žive i gledaju ovo ovako bez kritike. Moje djetinjstvo je bilo daleko sadržajnije i interesantnije od djetinjstva mojih unuka. Možda je to inspiracija. I na kraju, ne mogu da shvatim da nečiji glas vrijedi svega 20 ili 50 KM. 

Studentica ekonomije iz Cazina prvi put se kandidirala na lokalnim izborima i uspjela osvojiti dovoljno glasova za ulazak u općinsko vijeće. Kaže da je ovim pokazala da i mladi ljudi mogu nešto učiniti.

FOTELJA I JA: “Preuzimanje fotelje ne smatram privilegijom, već zadatkom, obavezom, i nisam uopšte bila euforična kada sam osvojila vijećnički mandat. Bit ću euforična tek nakon četiri godine, kada pokažem neke rezultate i kada zajedno vidimo da smo ostvarili cilj”

Nerma Lulić, studentica završne godine Ekonomskog fakulteta, po prvi put se upustila u političku avanturu i kandidirala za vijećnicu u Općinskom vijeću Cazin ispred stranke A SDA. Na prvom mjestu joj je bio program, odnosno nešto što treba uraditi za svoj grad, a to je zadržavanje mladih i otvaranje radnih mjesta. Na osnovu toga je i dobila povjerenje birača. To što je žena, kaže, nije igralo preveliku ulogu. Ljudi su je cijenili zbog ideja koje je prezentirala.

INTERVIEW.BA: Šta je bila motivacija za vaš ulazak u politiku?

LULIĆ: Moj otac se čitav život bavio politikom na lokalnom nivou, bio je osam godina vijećnik u Općinskom vijeću Cazina. Godine 2014. je izabran za zastupnika u Skupštini USK, ali je u januaru te godine tragično preminuo. Nakon njegove smrti osjetila se neka praznina i onda sam počela razmišljati o tome. Dobila sam ponudu da budem kandidatkinja na ovogodišnjim izborima, što sam i prihvatila. To je bio moj razlog.

INTERVIEW.BA: Kako je izgledao vaš prvi susret s politikom, svom frkom oko izbora. Za nekoga ko tek počinje, mora da je vrlo traumatično?

LULIĆ: Ja sam zamišljala da će biti i strašnije i sa više stresa. Međutim, ostala sam ugodno iznenađena. Najviše me iznenadilo to što smo u našoj stranci timski radili i što smo željeli svi zajedno da napravimo što bolji rezultat.

INTERVIEW.BA: Šta je bio vaš fokus tokom kampanje? I šta je privuklo vaše birače?

LULIĆ: Najviše sam se fokusirala na mlade i pitanje njihovog zaposlenja. I sama sam studentica završne godine Ekonomskog fakulteta i očekujem zaposlenje. Željela sam spriječiti da moji prijatelji nakon studija napuštaju ovaj grad jer ne mogu naći posao. Tako da se program bazirao na ekonomiji, otvaranju novih radnih mjesta, za što su kreirane posebne poslovne zone u našoj općini.

INTERVIEW.BA: Dakle, sam program, ono za što ste se zalagali u kampanji, donio vam je glasove za izbor u općinsko vijeće?

LULIĆ: Jeste. Smatrala sam da mi mladi ne smijemo biti pasivni i da ne čekamo da neko nešto poduzme u naše ime, nego da mi budemo pokretači razvoja. Zato treba da nas više zanima politika, da se aktiviramo i mijenjamo stvari.

INTERVIEW.BA: Da li je to što ste žena imalo ikakve uloge tokom kampanje? Da li je bilo razlike u odnosu na muškarce koji dominiraju politikom?

LULIĆ: Ljudi su me većinom i ranije poznavali, ali su na mene gledali kao na dijete. Tek kad sam počela aktivno imati sastanke, raditi na terenu, pričati, objašnjavati, sve se promijenilo. Kasnije nisam osjetila bilo kakav negativan odnos prema meni niti bilo kakve komentare.

INTERVIEW.BA: Dakle, bilo je predrasuda…

LULIĆ: Ljudi uvijek imaju predrasude prema ženama. Ali kada pokažeš da si sposobna i da znaš šta radiš, onda se to brzo promijeni i počnu te tretirati kao ravnopravnu.

INTERVIEW.BA: Pošto ste sada već u političkom životu, da li ste uspjeli steći bilo kakav utisak o tome kakva je pozicija žena u politici?

LULIĆ: Mislim da žene imaju dosta prostora, ali ih je malo u politici. Malo njih se odlučuje politički angažirati. Ne znam zašto. Da li zato što misle da neće dobiti taj prostor, da neće biti cijenjene. Ja imam dobro iskustvo, ne znam da li je do stranke koju sam izabrala, ali me uvažavaju, cijene se ideje i rezultati.

INTERVIEW.BA: Vjerujete li da ćete tokom vijećničkog mandata imati dovoljno prostora da realizirate sve što ste zacrtali?

LULIĆ: Vjerujem. Čak sam ubijeđena u to. Preuzimanje fotelje ne smatram privilegijom, već zadatkom, obavezom, i nisam uopšte bila euforična kada sam osvojila vijećnički mandat. Bit ću euforična tek nakon četiri godine, kada pokažem neke rezultate i kada zajedno vidimo da smo ostvarili cilj.

INTERVIEW.BA: Šta su prioriteti općine Cazin u naredne četiri godine?

LULIĆ: Radna mjesta. Obezbijedili smo nekoliko poslovnih zona i vjerujemo da će one biti pokrenute u narednom periodu.

INTERVIEW.BA: Kako vi kao mlada političarka gledate na situaciju u Cazinu?

LULIĆ: Rekla bih da je mnogo promjena nabolje. Aktivno radimo na infrastrukturi u općini i provodimo politiku kojom podstičemo ljude da ih se tiče šta se dešava, a ne da pasivno posmatraju. I odavde ljudi odlaze, ali je to u manjem broju.

INTERVIEW.BA: Mislite li da ćete biti pod pritiskom? Često se od političara traže razne usluge, postoje razni interesi, lobiranje…

LULIĆ: Mislim da će toga biti jer smo takvo društvo i ljudi smatraju da to tako funkcioniše. To treba promijeniti i to mi je bolna tačka. Kada ti daju glas, očekuju nešto zauzvrat. Ne bi trebalo biti tako. Nisi bitan ti kao pojedinac jer dobiješ neki posao, već se nešto treba uraditi na nivou lokalne zajednice.

INTERVIEW.BA: U tom kontekstu, vjerujete li da se u ovoj zemlji ipak može nešto napraviti?

LULIĆ: Vjerujem, i to je jedan od razloga zbog čega sam se počela baviti politikom. Mladi se moraju pokrenuti, a ne samo gledati na to kao da nema promjene i da je najbolje otići. Ovo je naša zemlja i za nju se trebamo boriti. Najgore mi je što mnogi od njih gledaju da se “uhljebe”, da tako kažem, a malo njih želi po završetku studija da pokrenu nešto svoje, da budu inovatori, da nađu neko rješenje. Najlakše je dići ruke i otići.

INTERVIEW.BA: Načelnik općine Cazin Nermin Ogrešević je reizabran na proteklim izborima. Kako ocjenjujete njegov rad?

LULIĆ: Pošto je osvojio već četvrti mandat, iza njega stoje samo rezultati. Sretna sam što ćemo sarađivati i što je mladima dao veliku šansu, što uvažava naše ideje i što smatra da vlast nije privilegija, nego rad i rezultati. I samo to cijeni. 

Gdje su i kako danas djeluju plenumi formirani nakon protesta 2014., zašto nismo istrajni u okupljanjima na ulicama te postoji li u institucijama spremnost za dijalog s građanima, objašnjava aktivistica i doktorica političkih nauka.

PODRŠKA I ZASTRAŠIVANJE: “Malo je poznato da je, po izvjesnoj anketi koja je kružila u međunarodnim krugovima, proteste i plenume podržavalo preko 80 % ispitanika iz raznih krajeva zemlje, naglašavam – u oba entiteta. Ali ljudi gube poslove zbog pogrešne riječi, a kamoli protesta. Ljudi su naprosto zastrašeni.”

Svjetlana Nedimović je dobro poznato lice s protesta 2014., kada je aktivno učestvovala u plenumima građana i građanki Sarajeva. Doktorica političkih nauka, koja je jedno vrijeme provela na čelu medijsko-edukativnog projekta za studente Puls demokratije, posvetila se istraživanju politike, tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, a i u praksi svojim aktivizmom često pokazuje kako se stvari mogu i moraju mijenjati.

INTERVIEW.BA: Šta se desilo od plenuma započetih 2014. nakon građanskih protesta?

NEDIMOVIĆ: Slična okupljanja i narodne skupštine viđamo širom svijeta i znamo da u nekom trenutku naprosto stanu – a efekat je teško sagledati izbliza. Istinsko postignuće jesu grupe koje nastavljaju društveno-politički rad, grupe s neprocjenjivim iskustvom političkog rada s kojim se ne mogu mjeriti nikakve radionice kakvima nas u zadnje dvije decenije podvrgavaju međunarodni krugovi.

Plenumi su prvenstveno bili preventiva ovdje već uobičajenih preotimanja protesta: razne se skupine bliske establišmentu šalju da proteste preusmjere ili ih diskredituju. Uz sve smetnje i nesavršenosti, plenumi su tu bili neočekivan i učinkovit odgovor.

Dalje, tek tad se vidjelo koliko su institucije odvojene od naroda, jedinog legitimnog subjekta političkog odlučivanja. Ovdje je riječ transparentnost izlizana od upotrebe, dočim međunarodni i domaći krugovi, i vladin i nevladin sektor, brižljivo skrivaju činjenicu da poenta demokratije nije samo u transparentnosti – obznanjivanju rada institucija – već i u odlučivanju. A upravo je odlučivanje proces zatvoren za narod. Odlučivanje svedeno na dan izbora je iluzija slobode i djelovanja. Kroz plenume smo shvatili da, osim gole fizičke sile, društvo nad svojim ‘izabranim predstavnicima’ nema nikakve vlasti niti kontrole.

Konačno, tada smo oživjeli sjećanje na naše istorijsko iskustvo otpora, samoorganizovanja i autonomije, od II svjetskog rata do samoupravljanja u radnim kolektivima i lokalnim zajednicama. Grešaka je bilo i onda, ali ta prošlost je naše vrlo jako uporište za tvrdnju da je ovo što živimo ograničena, minimalna demokratija. Višestranačje koje na sav glas hvale međunarodni zvaničnici ne može nam nadomjestiti gubitak moći neposrednog odlučivanja o svemu značajnom za naše živote. Mi smo izgubili materijalna i socijalna prava bez kojih su političke slobode tek malo više od puke forme.

INTERVIEW.BA: Koliko danas postoji kritična masa koja može nešto promijeniti?

NEDIMOVIĆ: Masa je samo jedan faktor. Bitni su i istorijski trenutak, postojanje organizacije, sposobnost strukturiranja, ideja o promjeni i kako je postići. Do radikalnih promjena neće doći bez kontinuiteta političkog rada i borbe, a nama ne može pomoći ništa manje od radikalnih promjena. Od popravki nema koristi, one samo produžavaju život nakaradnog poretka. Ključno je nicanje alternativnih političkih aktera, spremnih da i unutar i van institucija vode političku borbu za jasne ciljeve.

INTERVIEW.BA: Šta je naš najveći problem kad je riječ o građanskom aktivizmu? Zašto nema snage da se istraje, jesu li jednostavno građani uvjereni kako se ništa ne može promijeniti?

NEDIMOVIĆ: Protestima se obično pripisuje neistrajnost, ali svrha protesta nije trajnost. Svrha protesta je iskazati nezadovoljstvo, cilj je povući granicu vršenjem silovitog momentalnog pritiska na vlasti. Sam aktivizam je mnogo širi od protesta, a istrajnosti mu ne manjka. Razne grupe godinama rade – bez trijumfalnih pobjeda, ali pobjeda je u ovim uslovima već i sama činjenica da se bitke vode – i to sve češće. To je rad na duge staze. Treba ponovo naučiti ono što je društvo sistemski natjerano zaboraviti: kako se organizovati i izgraditi mreže solidarnosti koje omogućavaju istrajnost borbe i ublažavanje materijalnih posljedica po one koji se bore, kako udružiti snage i sve bitke objediniti u jednu, što je neophodno jer sve te bitke proizlaze iz cjelokupnog sistema. Naučiti, konačno, kako biti političan bez uklapanja u standardne sheme sistema gdje ‘demokratski izabrani predstavnici’ tokom četiri godine imaju apsolutnu vlast nad nama i našim dobrima.

INTERVIEW.BA: Zašto na ulicama, kad se zakažu protesti, završi nekoliko stotina ili u najboljem slučaju nekoliko hiljada ljudi, zašto nema stotine hiljada, gdje su svi ti nezadovoljni i zašto ne protestuju?

NEDIMOVIĆ: Treba znati da svaka pobuna ima posljedice – ljudima biva izravno ugrožena materijalna egzistencija. Malo je poznato da je, po izvjesnoj anketi koja je kružila u međunarodnim krugovima, proteste i plenume podržavalo preko 80 % ispitanika iz raznih krajeva zemlje, naglašavam – u oba entiteta. Ali ljudi gube poslove zbog pogrešne riječi, a kamoli protesta. Ljudi su naprosto zastrašeni.

INTERVIEW.BA: Šta je gorući problem u BiH?

NEDIMOVIĆ: Nije gorući jedan no cijeli kompleks problema: osiromašenje društva i uništavanje same ideje društva, obesmišljavanje slobode i diskreditovanje ideje jednakosti, zatiranje bilo kakve solidarnosti i svijesti o nužnim promjenama, uz sistemsko zastrašivanje ljudi…

INTERVIEW.BA: Jesu li ikad zahtjevi prema vlastima dobili neki konkretan odgovor, rješenje?

NEDIMOVIĆ: Ne u smislu obično očekivane reakcije. Ali bitno je vlasti protresti i pokazati da stvari ne mogu uzimati zdravo za gotovo. To im komplikuje realizaciju kojekakvih privatnih ‘poslovnih’ poduhvata i tjera ih da odustanu od namjera kakva je bila gradnja hidrocentrale u Nacionalnom parku Una.

Generalno, ovdje tražene odgovore neće dati ni pozicija ni opozicija, pošto se tu radi o desnici ili, u najboljem slučaju, slabo profilisanom političkom centru. A na pitanja današnjice, ne samo ovdje, odgovoriti može samo istinska ljevica, smiona i politički pametna (nikako ovdašnje stranke tek folklorno ljevičarske!).

Npr. i pozicija i opozicija i dvorski stručnjaci redom pozdravljaju smanjenje iznosa za topli obrok. Niko ne spominje pad radničkih plata jer je topli obrok funkcionisao kao nadomjestak dijela plate – zato što je tako odgovaralo poslodavcima. Sad trpe samo radnici, jer njih niko štiti, i svima se poručuje da je normalno prihvatiti robovanje da bi privatnici ostvarili maksimalan profit.

INTERVIEW.BA: Vidite li ikoga u političkom okruženju spremnog da reaguje kad se dese protesti – spremnog da sjedne za sto sa aktivistima i razgovara o problemima?

NEDIMOVIĆ: Šta bi uopšte značilo takvo zatvoreno sijelo grupice ljudi kad su cijele institucije otuđene od društva; otete i uzurpirane? Narod se u institucije mora vratiti kao akter odlučivanja a ne kao objekat odluka. Sad se i javne rasprave, jedino gdje smo mogli bar govoriti i postavljati pitanja zvaničnicima, praktički održavaju krišom, ili ih se zatrpava vojskom stranačkih agitatora.

INTERVIEW.BA: Na čemu ste vi trenutno angažirani?

NEDIMOVIĆ: U Sarajevu je u toku reforma zdravstva koja vodi ograničavanju zdravstvenih usluga i broja ljudi koji imaju pravo na te usluge. Ušteda se praktično vrši potpunom privatizacijom stomatoloških usluga i ukidanjem Studentske poliklinike. Ranije su već rezane esencijalne liste lijekova. Vodi se i bitka za vodu. Nevjerovatno zvuči, ali Sarajevo se bori da uopšte ima vode i da ta voda ostane pitka. Stara priča koju sada legitimizira i Reformska agenda – što je finalni udar na društvenu svojinu, radnička prava i sektor javnih usluga. Sve se radi pod pritiskom međunarodnih organizacija i institucija kao EU, MMF, Svjetska banka, a uz zdušnu podršku domaćih političkih elita.

Time se trenutno bavim – a bitaka ima bezbroj. Vrlo je bitna ideološka bitka na izgradnji boljeg i pravednijeg društva – za naše nasljeđe antifašizma i društvene revolucije, odbranu oslobodilačkog pokreta i napora jedinih istinski naprednih snaga u našoj istoriji, predvođenih tadašnjom Komunističkom partijom Jugoslavije. Na djelu je klasična čistka istorije da bi se legitimizirala vladavina privatnih interesa. Na tome s našim vlastima perfektno sarađuju međunarodne donatorske i mnoge nevladine organizacije. Jedni rade čistku istorije a drugi inžinjering društvene svijesti kako bi se obezvrijedila i iskorijenila i sama ideja pravednijeg poretka.

Godina 2017. vrlo je bitna u pogledu ovih borbi. Prije kampanje za opšte izbore 2018. godine, nastojaće se pod kontrolu staviti sve sfere javnog života, podjednako materijalne i nematerijalne proizvodnje.

INTERVIEW.BA: Mislite li da će ikad u skorije vrijeme doći do masovnog socijalnog bunta, protesta koji će istrajati i potrajati?

NEDIMOVIĆ: Socijalni bunt je samo signal. Nama treba kontinuitet jedinstvene političke borbe – za početak, raskrinkavanje sistema zasnovanog na uzurpaciji moći, dominaciji i izrabljivanju. A potom borba i rad na izgradnji drugačijeg poretka, pri čemu je nužno ne robovati klišeima. Moramo se, između ostalog, sami sa sobom izboriti da prevladamo depolitizaciju društvenog djelovanja. Politiku su zaposjele stranke, i to stranke isključivo liberalnog centra i konzervativne desnice, a nas se uvjerava da moramo biti apolitični, jer je politika prljava; nemoralnim se smatra čak i kad neko izjavi da vodi političku borbu. Ali politička borba nije tek uobičajeno stranačko prepucavanje, to je legitimna borba kolektiva za sam kolektiv, na platformi potpuno drugačijoj od postojećih i u formi organizacije bitno drugačijoj od postojećih.

Nakon što je dobio otkaz u Javnom komunalnom preduzeću “Komb” iz Bužima, Hamdija Veladžić kreće u tešku i neizvjesnu borbu za pravdu. Stvari su krenule nabolje kada se za pomoć obratio Antikorupcijskoj mreži Account.

ACCOUNT I PODRŠKA: “Mreža Account je u najkraćem roku intervenisala po mojoj prijavi. Prije tužilaštva i suda. Analizirali su prijavu, zaprimili predmet i na neki način dali epilog svim tim dešavanjima. Oni su napravili stručan izvještaj, nalaz i mišljenje i podržali su me” 

Hamdija Veladžić iz Bužima odlučio je prijaviti nešto što je smatrao da je koruptivna radnja u Javnom komunalnom preduzeću “Komb”, u kojem je uposlenik. Naime, uprava preduzeća ga je na osnovu vještačenja grafologa optužila da je u knjigu protokola svojevoljno unio izmjene koje su navodno išle u korist bivšeg direktora optuženog za određene malverzacije. Zbog toga je dobio otkaz za koji kaže da ga je donijela nestručna komisija, koja je usput prekršila niz pravnih procedura uz lažni nalaz vještaka. Veladžić je vraćen na posao nakon žalbe Nadzornom odboru, ali ne odustaje od sudskog postupka u kojem će dokazati svoju nevinost, odnosno narušavanje ličnog i profesionalnog ugleda.   

INTERVIEW.BA: Vi ste odlučili prijaviti slučaj korupcije u JKP “Komb” u Bužimu. Na šta se tačno odnosila koruptivna radnja?

VELADŽIĆ: Uprava preduzeća je podnijela zahtjev za vještačenje spornog rukopisa vještaku grafologu. Taj vještak je postupio po zahtjevu uprave i napravio je nalaz u kojem je mene teretio da sam u knjigu protokola nadzornog odbora dopisao sporni rukopis o taksi na priključak korištenja sredstava, a koji ja nikad nisam dopisao i uradio. To se veže za 2004. godinu, kada ja nisam ni bio radnik komunalnog preduzeća. U komunalno sam došao u decembru 2006.  

INTERVIEW.BA: Na koju godinu se inače odnosi ta radnja?

VELADŽIĆ: Uprava nikada nije ni utvrdila kad je to djelo učinjeno, da li 2004. ili poslije u nekom periodu sve do 2015. Znači, to nije utvrđeno i osnov za otkazivanje mog ugovora o radu je bio taj lažni nalaz vještaka koji je izdao nalaz i lažno utvrdio nešto što se nikada nije desilo. Taj nalaz je za posljedicu imao otkazivanje ugovora o radu i komisija koja je vodila disciplinski postupak nije to stručno uradila jer nisu poštovana mjerila struke, pogotovo od strane pravnika koji su bili u njoj. Nalaz vještaka je bio paušalan i komisija to nije prepoznala. Kroz nalaz nije dokazano da sam ja to uradio, niti se to može dokazati. Šta se dešavalo na relaciji direktor preduzeća – vještak grafolog, to je prepušteno Tužilaštvu KS i Federalnoj upravi policije. 

INTERVIEW.BA: Možete li nam reći kakva je zapravo bila namjera iza svega što se dešavalo, da li ste kroz dosadašnji razvoj stvari to uspjeli otkriti?

VELADŽIĆ: U tom periodu trebalo je doći do smjene direktora komunalnog preduzeća. I samog tog dana kad mi je direktor lično uručio taj lažni nalaz, pitao me jesam li ja kandidat za imenovanje vršioca dužnosti direktora komunalnog preduzeća i jesam li s kim obavljao razgovore u tom periodu. Rekao sam da jesam obavljao razgovore i da jesam bio jedan od kandidata. On mi je rekao da to nije za mene, da sam se ja tu bavio nekim kriminalnim radnjama, da on za to ima dokaz i dao mi je taj lažni nalaz vještaka koji je on pribavio.

INTERVIEW.BA: Ključnom se čini činjenica da se vas optužuje za djelo koje je navodno počinjeno u vrijeme kada niste bili uposlenik navedenog preduzeća. Kako ste uopšte mogli doći do dokumentacije ako niste bili uposleni?

VELADŽIĆ: Tu je podnesena krivična prijava protiv ranijeg direktora preduzeća iz 2004. godine i uprava je smatrala da je neko s njim sarađivao, da mu je neko pomagao i da je neko dopisao u knjigu protokola, a sumnjala je da sam ja dužio tu knjigu i da sam je dopisao. Da je neko bio pomagač u tom krivičnom djelu bivšeg direktora da bi ga se zapravo zaštitilo.

INTERVIEW.BA: Vještak grafolog napravio je vještačenje u kojem je naveo da rukopis koji je dopisan odgovara vašem rukopisu, odnosno da ste vi dopisali određene stvari u službene dokumente kako biste pomogli bivšem direktoru protiv kojeg se vodi sudski postupak. Vi ste osporili ovaj nalaz?

VELADŽIĆ: Kod nalaza vještaka meni je sporno sve. S obzirom da sam po struci pravnik, uputio sam tri prigovora vještaku na taj nalaz, s detaljnim obrazloženjem svakog slova, da se to ne slaže s mojim rukopisom, da ja to nisam nikad uradio, da to nije moj rukopis, da je nalaz lažan. Vještak se na to sve oglušio, nikad na moje prigovore nije odgovorio, nije napisao ijedno slovo. Samo je moj treći prigovor vratio meni na adresu.

INTERVIEW.BA: Da li imate dokaz za ovu tvrdnju i da li vam je dopušteno dodatno vještačenje?

VELADŽIĆ: Ja sam tražio dodatno vještačenje od uprave komunalnog preduzeća, od direktora komunalnog preduzeća i njima sam uputio četiri zahtjeva da mi se dozvoli da vještačim, mimo postupka, kao što je i direktor vještačio mimo kakvog otvorenog disciplinskog postupka. Međutim, uprava meni nikad nije dozvolila da to uradim, da se meni knjiga protokola da na revers, da angažiram vještaka, jer sam i ja na to imao pravo.  

INTERVIEW.BA: Je li se ikad desilo dodatno vještačenje?

VELADŽIĆ: Desilo se da sam ja vještačio kopije rukopisa i ono što sam mogao sam obezbijediti, a to su dva preliminarna nalaza vještaka, koji su potvrdili da to nije moj rukopis, da tu nema elemenata da se stvari podudaraju i da to nije moje. Laički gledano, nije moje, a pogotovo gledajući sa stručne strane.

INTERVIEW.BA: Na kraju ste protiv vještaka grafologa ove godine podnijeli i krivičnu prijavu?

VELADŽIĆ: Podnio sam krivičnu prijavu protiv grafologa po osnovu izdavanja lažnog nalaza. On je lažno vještačio, lažno me teretio da sam nešto uradio. 

INTERVIEW.BA: Protiv vas je u JKP “Komb” pokrenut i disciplinski postupak zbog teže povrede radnih obaveza. Kako je taj postupak završio?

VELADŽIĆ: Komunalno je po dobijanju nalaza pokrenulo disciplinski postupak protiv mene kao zaposlenika komunalnog preduzeća. S obzirom da sam bio povrijeđen, otvorio sam bolovanje i otišao na medicinsko liječenje. Komisija je provela postupak, ja se nisam odazvao disciplinskoj komisiji na poziv, a razlog je bio i što su mi uskratili pravo na pravičnu odbranu, jer sam imao pravo da vještačim rukopis, a taj zahtjev sam dostavio upravi prije održavanja sjednice disciplinske komisije. Uprava je bila dužna da i meni dozvoli da vještačim rukopis pa da i ja iznesem svoje nalaze i dokaze. A, uprava za to vještačenje nije imala svakako odobrenje, jer knjiga protokola pripada nadzornom odboru. I direktor je sam poslao knjigu na vještačenje, a za to nije imao ovlaštenja. 

INTERVIEW.BA: Prema uvidu u dokumente koji smo mi imali, komisija koja je odlučivala o vašem slučaju navela je da ste mogli prisustvovati pretresu vašeg slučaja, ali da ste to izbjegli pozivajući se na bolest iako ste na dan zasjedanja komisije lično donijeli dokaze o bolovanju. Zbog čega ste izbjegli pretres?

VELADŽIĆ: Tog dana sam bio u zgradi preduzeća i donio sam doznake da sam otvorio bolovanje. Donio sam i zahtjev kojim tražim pravo na vještačenje. I tu sam iznio da sam povrijeđen, da mi se stavlja na teret nešto što nisam radio i da to nikad neću priznati.

INTERVIEW.BA: Komisija je konstatovala da bronhitis koji imate nije vrsta bolesti koja bi vas fizički spriječila da dođete na saslušanje i vlastitu odbranu.

VELADŽIĆ: Ja sam i psihički bio potresen i smatrao sam da ne mogu kvalitetno da obavljam svoju odbranu i bilo mi je neprihvatljivo da me procjenjuje neka komisija sastavljena od članova koji imaju završenu samo osnovnu školu, da me ponižava. I nisam dozvolio da me ta komisija ispituje jer su mi uskratili pravo da i ja vještačim.   

INTERVIEW.BA: Vi ste poslali odgovor komisiji i drugim organima JKP “Komb”, u kojem ste naveli da komisija po stručnim kvalifikacijama, pod broj jedan, nije sposobna da odlučuje o ovakvim stvarima. Zbog čega ste tako mislili?

VELADŽIĆ: Bili su nestručni za taj postupak. Tu je samo jedna osoba imala visoku stručnu spremu, ostali nisu imali iskustva s pravnom materijom. Bio je jedan sa osnovnom školom, dvojica sa srednjom. Oni su i prekršili pravilnik, jer su trebali dati osam dana za pripremu odbrane, a dali su kraći rok, po svom nahođenju. Sve skupa nema uporišta u zakonu i činjenicama, sve je zasnovano na laži.   

INTERVIEW.BA: Sindikat se oglušio na ovaj slučaj, a vi navodite da se nisu izjasnili jer zvanično nemaju nikakvih dokumenata o procesu koji se vodio protiv vas unutar preduzeća.

VELADŽIĆ: Uprava je zatražila od sindikata svojim aktom da se očituje prije otkazivanja ugovora o radu, a ja sam član sindikata. Međutim, taj akt sindikata je zatajen u službi korespondencije i nikada nije došao na adresu sindikata. Tako da se sindikat nije ni mogao očitovati jer nije ni znao da je uprava taj akt napisala i da se treba očitovati. To je, dakle, zatajeno. A otkaz radniku se ne može dati dok se sindikat ne konsultira.  

INTERVIEW.BA: Šta se trenutno dešava u ovom slučaju, jeste li vi i dalje uposlenik preduzeća ili otkaz ugovora o radu i dalje vrijedi?

VELADŽIĆ: Ugovor o radu je meni bio otkazan zaključno sa 24. novembrom 2015. U zakonskom roku sam uložio žalbu na taj otkaz, sâm sam to napravio i predao na protokol. Prema tom pravilniku, žalba se upućuje drugostepenom organu, tj. nadzornom odboru. Nadzorni odbor je razmatrao žalbu i uvažio je kao osnovanu i poništio odluku direktora o otkazu ugovora o radu. Odluka o mom povratku je postala pravosnažna, međutim, tu su se i dalje dešavali problemi. Direktor nije tada htio da provede odluku nadzornog odbora, tako da sam angažirao i inspekciju rada i direktor je dva-tri puta pisao da on to neće sprovesti, da on to neće završiti, da sam ja kriminalac.

INTERVIEW.BA: I vi sada ponovo radite?

VELADŽIĆ: S obzirom da je došlo do promjene direktora u komunalnom preduzeću, novi direktor, koji je stupio na dužnost prvog aprila 2016., odmah je postupio po odluci nadzornog odbora i mene vratio na posao. U ovom predmetu stvar nije došla do suda i to je završeno po osnovu promjene direktora pa ja imam status uposlenika, cijeli radni staž mi je uvezan, tako da se to na taj način završilo.  

INTERVIEW.BA: Kako se sve reflektiralo na vaš život, profesionalni i privatni?

VELADŽIĆ: Ja do sada nikada nisam imao ovakvih afera. Ovo je bila stvar koja me povrijedila, tako da sam  osjetljiv po ovim pitanjima. Nisam ovo lako mogao pretrpjeti. Morao sam zatražiti pomoć kod neuropsihijatra, dobio sam pomoć i terapiju i stabilizirali smo stanje. Sve je to stresno djelovalo na mene, moju porodicu, djecu, prijatelje u gradu. Bilo mi je olakšavajuće jer imam troje djece na školovanju. 

INTERVIEW.BA: Da li biste ovo ponovo uradili kad biste bili u istoj situaciji?

VELADŽIĆ: Sigurno bih to uradio i prijavio bih  korupciju, sve što se dešavalo, bez obzira na posljedice. Ja mislim da niko u ovome nije imao većih posljedica od mene, a onda, zašto da ne, neka ih trpe i drugi. I ako bude pravde, oni moraju ovu priču ispričati pred sudom i moraju biti za ovo sankcionisani.  

INTERVIEW.BA: Koji je doprinos Antikorupcijske mreže Account i tima Besplatne pravne pomoći razrješenju vašeg slučaja? 

VELADŽIĆ: Mreža Account je u najkraćem roku intervenisala po mojoj prijavi, i prije tužilaštva i suda. Analizirali su moju prijavu, zaprimili predmet, i na neki način dali epilog svim tim dešavanjima. Oni su napravili stručan izvještaj, nalaz i mišljenje i podržali su moju prijavu.  

INTERVIEW.BA: Da li imate povjerenje u rad tima i da li biste opet koristili usluge pravnog tima Besplatne pravne pomoći?

VELADŽIĆ: Kad sam napravio prijavu, malo sam istražio rad Mreže Account. Imao sam puno povjerenje u njih jer sam vidio da su javno iznijeli slučajeve na kojima su radili. To me ohrabrilo. Dakle, imam puno povjerenje u tu mrežu, ona je prva koja je pritekla u pomoć i stručno završila stvari. 

INTERVIEW.BA: Podnijeli ste krivičnu prijavu, da li je to bilo po preporuci pravnog tima BPP i da li ćete poslati zahtjev da oni nastave monitorisati sudski proces? 

VELADŽIĆ: Moja lična sugestija je da ova mreža prati predmet, jer što više institucija prati, što više bude transparentno, onda mogu očekivati da će to biti i pravično i završeno pred tužilaštvom i sudom. Ja sam se i oslonio na izvještaj Accounta i iskorišten je kao dokaz u krivičnoj prijavi.   

Splićanka koju s pažnjom prati cijela regija posljednjih je godina napravila pravu revoluciju: postala je motivacijski govornik čije savjete slušaju i prakticiraju hiljade ljudi. A ona svima upućuje jednostavnu poruku: prihvatite situaciju i preuzmite odgovornost.

BIRAJTE! “Birajte ono što vam služi. Mediji su prepuni predivnih vijesti, predivnih tema, ljudi koji su uspjeli u životu. Samo, ne biramo što slušati i gledati. To je prva stvar koju bih savjetovala: birajte! Ako vidite neki negativni naslov, ne otvarajte ga. Vjerujte u moć pozitivnog razmišljanja”

Nakon što je i sama proživjela teške životne periode, Ana Bučević, profesorica kineziologije iz Splita, odlučila je da pomogne sebi, a onda i drugima. Danas piše knjige, snima videoklipove, drži seminare i govore, te donosi nove perspektive u življenju i stvaranju. Svima poručuje i ponavlja: sami kreiramo vlastitu realnost. Pročitajte koje su to bile njene životne lekcije i kako je za 180 stepeni promijenila svoj život.  

INTERVIEW.BA: Gospođo Bučević, veliko je nezadovoljstvo ovdašnjih ljudi kontekstom u kojem žive i veliki je egzodus prema zapadnim zemljama. Šta kažete na ovu situaciju, kakva je vaša poruka?

BUČEVIĆ: Ono čemu sve više svjedočim u životu jeste da zaista kreiramo vlastitu realnost. To potvrđuje veliki broj ljudi koje savjetujem. Ako podlegnete kolektivnoj depresiji, onda vam nema spasa: naći ćete ljude koji će pričati o nezadovoljstvu, o neimaštini, o bolestima. Moj prijedlog za početak je da, što možete više, isključite vijesti, te negativne crne naslove koji, kada malo promislite, nemaju nikakve veze s onim što smatrate da trebate biti. Uvijek pitam ljude što rade s tim informacijama, zašto gledaju. Prije neki dan sam bila kod roditelja, ne pratim inače vijesti, ništa negativno što se događa, jer ne želim da mi je fokus na tome, ali je kod njih televizor bio upaljen za vrijeme dnevnika, na kojem je prikazano, pred cijelom državom, kako čovjek kamionom ubija obitelj. Zašto to ljudi, pobogu, gledaju? Što ja imam od toga što sam vidjela da jedna obitelj gine? To je ono što ljudi moraju shvatiti – da nas mediji hrane negativnim stvarima. Kako se možeš nasmijati nakon što to vidiš na televiziji? Ne možeš, jer si ljudsko biće i osjetiš empatiju prema toj obitelji, prema toj djeci.

INTERVIEW.BA: Ali zasuti smo negativnim stvarima.

BUČEVIĆ: Birajte ono što vam služi. Mediji su prepuni predivnih vijesti, predivnih tema, ljudi koji su uspjeli u životu. Samo, ne biramo što slušati i gledati. To je prva stvar koju bih savjetovala: birajte. Ako vidite neki negativni naslov, ne otvarajte ga.  Zatim, vjerujte u moć pozitivnog razmišljanja. Ako biste samo okrenuli rečenicu pa umjesto “nisam loše” rekli  “dobro sam”, svjedočili biste velikim promjenama u životu. A najbrža promjena događa se kada ljudi osjete zahvalnost, kada shvate da je većini fokus na onome što nemaju, umjesto na onome što imaju.

INTERVIEW.BA: Ljude ipak najviše zanima šta rade današnje zvijezde javne scene, a to su očito političari i stranke. Kakve poruke oni šalju?

BUČEVIĆ: Veći dio onoga što zovemo problemom smo mi nego oni. Ljudima to ovako objasnim: prvi mjesec niste dobili plaću, ostali ste raditi; drugi mjesec niste dobili plaću, ostali ste raditi; treći mjesec ni ja vam ne bih dala plaću jer mi radite besplatno. Pa što bih vam platila kad mi i dalje radite? Je li shvaćate? Tako razmišljaju oni koji vam ne daju plaću. Kada bi se svi usudili prvog mjeseca kad ne dobiju plaću dati otkaz, drugi mjesec bi je svi dobili. Mi smo ti koji od straha ostajemo i dalje raditi bez plaće, mi smo to dozvolili. Isto tako i političari. Kada bi se cijeli narod  digao na noge i reagirao, oni bi nešto promijenili. Evo sad je, naprimjer, uveden porez na kućne ljubimce u Hrvatskoj. O tome svi mediji pišu, ali da li će iko išta poduzeti? Neće. Dignut će se halabuka pet dana, stišat će se, porez na kućne ljubimce će ostati, ljudi će ga platiti i što se dogodilo? Ništa! Samo moramo shvatiti da smo mi ti koji dozvoljavamo da nam se nešto radi. Ljudi koji prihvate odgovornost za vlastiti život, oni mijenjaju živote. Oni drugi koji samo okrivljavaju vladu, sustav, roditelje, muža, ženu, neće se maknuti s mjesta.

INTERVIEW.BA: A, opet, vjerovatno će mnogo ljudi nakon ovog intervjua reći lako je Ani pričati jer nije u mojoj situaciji, bez novca, posla i nade… I bježat će u druge zemlje da traže sreću, zadovoljstvo

BUČEVIĆ: Takvim ljudima bih poručila da zapamte da sebe nose sa sobom. Gdje god odu, sebe će ponijeti sa sobom. I ako su ovdje negativni i depresivni, bit će i negdje drugo. Sreća nije tamo negdje, sreća je sada i ovdje. Kada vam osoba kaže lako je tebi!, to je njen izgovor, jer niko ne vidi put koji je prošao onaj koji je uspješan. Niko nije vidio Anu koja je samohrana majka, Anu koja nije znala kako će djetetu sutra dati doručak, Anu koja je sve zlato morala založiti da bi djetetu za Božić mogla dar kupiti, Anu koja je plakala na podu u stanu kad su joj struju isključili, i da ne nastavljam, jer bih cijeli ovaj intervju mogla pričati o putu koji sam prošla. Zato sam u stanju pričati ljudima o tome što je moguće postići, jer nema toga što mi neko može reći da je njemu teško a da ja nisam prošla.

Imala sam gospođu Mariju u Novom Sadu, nikada je neću zaboraviti, sva obitelj joj je izginula u saobraćajnoj nesreći. Kad je ta žena izašla na pozornicu na seminaru, nastao je muk. Ona se išla ubiti, s djetetom je htjela skočiti s mosta. Ostali su živi jer joj se ono obratilo u zadnji tren. Danas je ona jedna zadovoljna, pozitivna i samosvjesna žena koja je to prebrodila. Dakle, može se. Samo treba poslušati. Ako ti ne znaš kako, daj poslušaj kad ti osoba koja je prošla nešto kaže da možeš. Tako da bih poručila da ne znam na kakvom dnu da se nalazite, postoji izlaz. Nikada nećete ostati bez izlaza, ali na  vama je da ga pronađete.

INTERVIEW.BA: Da li je na ovim prostorima moguće živjeti taj ispunjen, bogat i harmoničan život o kakvom govorite u javnim nastupima?

BUČEVIĆ: Apsolutno je moguće. U svakom gradu i svakoj državi postoje sretni, zadovoljni i ispunjeni ljudi. Ali ako ste depresivni i negativni, nećete ih sresti. Oni žive u drugoj realnosti, druže se s drugim ljudima. Jer ako vjerujete da živite u državi u kojoj ne možete uspjeti, kako ćete svjedočiti uspjehu kad ste uvjereni da ne možete uspjeti. Nema veze gdje živimo, važno je kako se osjećamo, o čemu razmišljamo, u što vjerujemo, o tome ovisi, a ne o geografskom položaju.  

INTERVIEW.BA: Kako na svojim predavanjima koncipirate pojam sreće? Šta je to što će nas zadovoljiti?

BUČEVIĆ: Prije svega, važno je da ljudi definiraju šta je za njih sreća. Kada pitam ljude da definiraju uspjeh, 99 posto njih ostane u tišini. Žele nešto a ne znaju što je to. Što je za vas sreća? Prvo se to pitajte. I ono što će vam svaki sretan čovjek reći jeste da je sreća stvar odluke. I to je ono što nesretan čovjek ne može razumjeti. Ali sreća je zaista stvar odluke. Znači, u datom trenutku ja odlučujem biti sretan. Dakle, ujutro sam se probudila i odlučujem biti sretna jer sam se probudila. Suprug mi je dobio karcinom, a ja u drugom stanju – ja odlučujem biti sretna jer sam u drugom stanju, odlučujem da mi suprug sada ima najveći razlog za ozdraviti, stiže mu dijete. Kiša pada, ja odlučujem biti sretna jer je kiša, jer neko se nije jutros probudio, ja sam se probudila. Dakle, to znači biti sretan. Odlučite pronaći fokus.

INTERVIEW.BA: Šta je za vas lično sreća, šta vas čini sretnom?

BUČEVIĆ: Imam skoro 40 godina, evo moja mama sada putuje sa mnom na seminar u Zagreb. Imam žive roditelje. Zamislite blagoslova. Da, pola života sam preživjela i još imam mamu i tatu uz sebe. I to je ono kad ljudi kažu – ti si uvijek sretna. Ali meni je sam taj fokus da su roditelji još uz mene dovoljan razlog da budem sretna. Moja djeca su živa i zdrava, moj suprug je zdrav, imam brata, sestru. Fokus mi je na blagoslovima kojima sam okružena. I kada to shvatite, onda shvatite da biti sretan je izbor.

INTERVIEW.BA: Šta je prvi korak koji u ovoj priči treba preduzeti?

BUČEVIĆ: Prvi korak uvijek je prihvaćanje situacije. Uvijek! O čemu god da se radilo. O bolesti, neimaštini, rastavi braka, gubitku posla, bilo čemu. Prihvaćanje. Dakle, prihvatiti situaciju takva kakva je. U redu, nemam novaca; OK, moj brak je gotov, idem ispočetka; imam dijagnozu… Dakle, prihvaćanje. Tek kada nešto prihvatite, možete to i mijenjati. Alkoholičar ako ne prihvati da je alkoholičar, neće prestati piti. Prihvaćanje  je uvijek prvi korak. Drugi je uvijek preuzimanje odgovornosti. Prihvaćanje, ne krivica. Niste vi krivi što nemate novaca, ali prihvatite odgovornost da ste se možda svojim izborima, odlukama ili izgovorima doveli u tu situaciju, i onda krenite to mijenjati. Ako ne znate kako, pitajte. Nije sramota. Čitajte. 

INTERVIEW.BA: Kako ste vi napravili tu promjenu?

BUČEVIĆ: Ja sam se smatrala inteligentnom, obrazovanom, mladom ženom iz Splita, tu su roditelji koji su mi sve mogli u djetinjstvu priuštiti. Dakle, imala sam predispozicije da živim sretan život. Zašto nisam bila sretna? Zašto nisam imala novaca? Zašto sam ostala samohrana majka?  Dakle, kada sam priznala sebi da ja ne znam bolje, počela sam čitati knjige, slušati seminare, gledati videa, od najpoznatijih ljudi na svijetu. Čak i od Donalda Trumpa, Roberta Kiyosakija, dakle, od ljudi koji su uspješni. I kada sam prigrlila da mi neko treba reći kako i počela slušati, život mi se promijenio. Prihvatite da možda ne znate kako. Imate YouTube, imate, recimo, preko 470 mojih videa gdje besplatno dijelim savjete o svim mogućim životnim temama. Educirajte se. Onaj koji se educira, taj će uspjeti.  

INTERVIEW.BA: Da li možete procijeniti vibracije koje vam odašilju ljudi?

BUČEVIĆ: Mogu. Što sam više radila na sebi, to sam više bila u stanju osjetiti vibraciju ljudi. Svi možete osjetiti tuđu vibraciju po realnosti koju žive. Mi smo vibracijska bića i u ovom svemiru djeluje zakon privlačenja. Dakle, vaša realnost novca pokazuje vašu vibraciju prema novcu, situacija u ljubavi pokazuje vašu vibraciju prema ljubavi, zdravstvena situacija pokazuje vašu vibraciju prema zdravlju. Po realnosti vi tačno možete shvatiti kakva je vibracija. Osoba koja kaže danas novac imaju samo lopovi, ima jako nisku vibraciju prema novcu. I zato ga nema. Osoba koja kaže danas su sve žene iz interesa s muškarcima, ima nisku vibraciju prema ljubavi. Zato je i nema. Ljudi misle da ono što gledaju izaziva njihove reakcije. Ne. Vaša reakcija će izazvati ono što ćete vidjeti.

INTERVIEW.BA: Dakle, moramo promijeniti način na koji mislimo i pričamo?

BUČEVIĆ: Ajmo laički: kada biste vi promijenili ono što govorite, a ja sam ovome najveći živući svjedok, neko ko je posve promijenio svoju realnost, kada biste samo počeli pričati drugačije, svjedočili biste čudima u životu. Tu je vibracija važna. Ovaj intervju će čitati neko na jako visokoj vibraciji i bit će mu posve jasno. Neko na nižoj vibraciji će skroz drugačije doživjeti naš razgovor. I o tome vam ovisi kako će vas ljudi čuti i doživjeti.

Za sebe će reći da je „psi’olog, neostvareni … , istraživač, prvi čovjek iz Kalinovika sa Twitter nalogom, piše blogove kad nema preča posla.“ Ali on je mnogo više. Oblikovali su ga kako je kazao u jednom drugom intervju „školska i gradska biblioteka u Kalinoviku. Politikin “Zabavnik”, Branko Ćopić, Nietzsche, Meša Selimović, Titove staze revolucije, EKV, Laibach i stripovi.“ Studirajući psihologiju, shvatio je da je čovjek veoma komplikovana životinja i da nam treba znanja, iskustva, strpljenja i tolerancije da ga razumijemo.

Tokom nedavno okončanog petomjesečnog istraživanja selefija u Bosni i Hercegovini, analitičar i psiholog Srđan Puhalo imao je priliku praktično iskusiti znanje, iskustva, strpljenje i toleranciju da razumije ovaj pokret. Nema veće satisfakcije za njegov osjećaj egzibicionizma, kako nam je opisao, od činjenice da on kao Srbin iz Banjaluke radi istraživanje sa selefijama. Da li su selefije potencijalni teroristi koji znaju skuhati vrlo ukusan ručak…samo su neka od naših pitanja.

INTERVIEW.BA: Šta bi baba Radojka rekla za Srđanovo  druženje i ručkove sa selefijama?

PUHALO: Baba je vrlo fleksibilna žena i tolerantna. U svakom slučaju, vjerujem da bi se brinula da li sam bio kulturan, fin i da li sam mljackao. I na kraju krajeva, pitala bi  me ko je oprao suđe poslije ručka?

INTERVIEW.BA: Razgovarali ste i sreli se sa više od  120 selefija u BiH. Ko su ti ljudi, u stvari?

PUHALO: To su, prije svega, ljudi. Dakle, ljudi koji su izabrali da žive takav Islam, odnosno da žive po tim pravilima. A kad malo duže razgovaram s njima, vidim da imaju mnogo problema koji opterećuju običnog čovjeka u Bosni i Hercegovini. Imaju stavove o svemu u društvu a njjihova interpretacija je u skladu sa njihovim učenjem. Ono što je najvažnije jeste da je to njihov izbor. Niko im to nije nametnuo. I mislim da na to imaju pravo.

INTERVIEW.BA: S obzirom na to da mnogi ekstremisti različitih vjeroispovjesti nose duge brade, odnosno imaju sličan outfit kao selefije, moram vas pitati kao psihologa, u čemu je fol s tom dugom bradom?

PUHALO: Ta njihova pojavna strana je, u stvari,  ono što mi vidimo na ulici, društvu i u medijima. Iza duge brade i potkraćenih pantalona stoje potpuno različiti ljudi koji imaju različita razmišljanja o mnogo čemu. Ono što im je zajedničko jeste da sebe smatraju selefijama i praktikuju takav način Islama. Oni na taj način pokušavaju da budu slični Muhammedu. Kroz te brade i pantalone pokušavaju da kažu: „ Da, mi smo njegovi sljedbenici.“

INTERVIEW.BA: Kako su Vas prihvatili tokom istraživanja? Da li je bilo neprijatnih situacija nakon što bi se predstavili kao Srđan Puhalo iz Banja Luke?

PUHALO: Neki su pristali da mi pomognu, ne samo da odgovore na pitanja, već i da me povežu sa drugim ljudima. Drugi su jednostavno odbili da učestvuju u istraživanju iz različitih razloga i to poštujem. Onoga trenutka kad vas prihvate i puste  u svoj prostor, vi ste njihov gost. Odnose se domaćinski. Neki su bili više, a neki manje prisni. Ali taj odnos je bio vrlo korektan.

INTERVIEW.BA: Izdvojite nam neki razgovor ili ručak u jednoj od porodica koju ste posjetili? Kako su Vas ugostili, šta su pripremili za ručak, odnosno kakvi su kao domaćini?

PUHALO: Odlični su domaćini. Ali morate prihvatiti njihova pravila igre. Interesantno je kad komunicirate sa domaćicom te kuće: dođete kao gost u tu kuću, pojedete kolač i popijete sok, sve je to divno i krasno, ali joj se preko facebooka zahvalite. Jer po njihovim pravilima ne trebate da kontaktirate sa ženama.  Koliko god to bilo čudno, to su ta pravila koja sam ja prihvatio, naravno. Oni su zahvalni kada to poštujete, i nije bilo nikakvih problema.

INTERVIEW.BA: Šta je bilo za ručak?

PUHALO: Neki odlični rižoto. I kolači. Vrlo ukusno. Najinteresantniji je taj opušteni razgovor koji se vodio tokom ručka gdje vidite da su to ljudi sa kojima se o različitim temama može pričati.

INTERVIEW.BA: Prisustvovali ste i nekim molitvama/namazima u džamijama … kako se drugi vjernici ophode prema selefijama?

PUHALO: Bio sam na džumi u Maglaju i nisam primjetio neku razliku iako je to bio period trvenja oko džemata i paradžemata. U ovoj džamiji nije bilo nekog ekskluziviteta, nije bilo nikakve diskriminacije. Ljudi su obavili molitvu, saslušali hodžin govor i razišli se.

INTERVIEW.BA: Predrasude su primjetne u društvu prema selefijama naročito u posljednje vrijeme kad se terorizam nerijetko vezuje baš za ovu populaciju. Da li su oni opasni po bh. društvo? Jesu li oni potencijalni teroristi?

PUHALO: Ta pitanja ne možemo da prenebregnemo. Iz redova selefija, s jedne strane, imamo ljude koji su pravili probleme, od dizanja u zrak policijske stanice u Bugojnu do pucanja na američku ambasadu. Imali smo ljudi koji su išli u Siriju da ratuju…Međutim veliki broj tih ljudi koji sebe nazivaju selefijama ne podržavaju nikakav oblik terorizma ili nasilja.

INTERVIEW.BA: Da li su vehabije/selefije odmetnici od svojih porodica, i zajednice općenito?

PUHALO: To su individualne priče i vrlo je teško generalizovati. Neke porodice su skeptične, donekle ih odbacuju, a druge strane, imate situaciju da im je porodica  podrška u društvu koje ih odbacuje. Najčešće im partner ili porodica pružaju podršku i daju im osjećaj pripadanja.

INTERVIEW.BA: Od čega žive? Ko ih finansira?                      

PUHALO: Oni žive od svog rada. Nisam vidio nikakvo bogatstvo i glamur. Kad sam ih pitao da li dobijaju 500 KM ako su im žene pokrivene, rekli su mi: „Slobodno te ljude pošaljite nama. Dobro bi nam došao taj novac.“ Vrlo su skromni i traže malo.

INTERVIEW.BA: Nakon što ste napisali blog na Frontalu pod naslovom „Kako sam preživio 130 selefija?“ primjećujem pozitivne komentare, a bilo ih je i drugačije prirode, pretpostavljam?

PUHALO: Bilo je i pozitivnih i negativnih. Drago mi je što sam napisao ono što sam vidio i doživio, nisam ni pretjerivao ni potcjenjivao. To je jedan od rijetkih tekstova koji na drugačiji način piše o njima.

INTERVIEW.BA: I za kraj, možete li uporediti Kalinovik i Maoču s obzirom na to da se radi o dva mala zaboravljena grada od politike i budžeta?

PUHALO: Ljudi koji žive u Maoči su svjesno izabrali izolaciju, ali ne izolovanost. Značilo bi im da imaju bolji put i infrastrukturu.  Izabrali su to selo i to mjesto, jer misle da će tako lakše proživjeti svoj život. Mnoga mjesta u BiH prosto umiru ne svojom voljom, nego zbog vlasti koja nas tjera da idemo i da izumiremo.

SELEFIJE U BiH

U svojoj socio-pihološkoj studiji „Selefije u BiH“ kojom se bavio tokom petomjesečnog istraživanja od novembra 2015. do  marta 2016.godine, psiholog Srđan Puhalo je proučavao kako mediji i portali izvještavaju o selefijima, ali i kako građani participiraju ovu populaciju . Na osnovu primjera medijskog izvještaja vezanog za ubistvo dvojice pripadnika Oružanih snaga BiH u Rajlovcu koje je počinio Enes Omeragić, Puhalo ukazuje na nepotvrđenost informacija, te kad su „selefije tako dobro naoružani, šta onda radi policija, i da li novinari više znaju?“ Dakle, medijima je važno da brzo reaguju nauštrb kvaliteta, tačnosti i provjerenosti informacija. Među građanima BiH dominiraju negativni stereotipi prema vehabijama/selefijama. Uglavnom ih opisuju kao nekog ko ne voli druge ljude (32,0%), svadljive (31,8%), hladne (30,1%), nekulturne (28,6%), prljave (17,7%), neljubazne (16,3%) i neiskrene (16,3%). Od oblika nasilja koji su doživjeli selefije u našoj zemlji najčešće se susreću sa verbalnim (72%) i emocionalnim (58%) nasiljem. Svaki deseti ispitanik je imao probleme sa fizičkim nasiljem.

 

S Marieluise Beck, poslanicom partije Zeleni u Bundestagu i predsjedavajućom Parlamentarne grupe za BiH, razgovarali smo tokom njenog boravka u Bosni i Hercegovini u organizaciji Goethe-Instituta u Sarajevu.

Kao članica partije Zeleni (Die Grünen), Marieluise Beck vršila je mnoge dužnosti, među kojima i onu sekretarke Ministarstva za porodicu, penzionere, žene i omladinu. Danas je članica parlamentarne skupštine Vijeća Evrope i OSCE-a, a trenutno je i predsjedavajuća Parlamentarne grupe za BiH u Bundestagu. Kako je gospođa Beck godinama radila kao povjerenica za izbjeglice njemačke vlade, naglasak našeg razgovora upravo je i bio na pitanjima pomoći izbjeglicama kojih je trenutno u Njemačkoj više od milion.

INTERVIEW.BA: Svjedoci smo ekspanzije nacionalizma, fašizma, pa i rasizma u posljednjih nekoliko godina u Evropi. Šta je sa demokratskim procesima danas?

BECK: Demokracija znači da uvijek mora postojati borba za održavanje određenih struktura unutar kojih će se pronalaziti racionalna rješenja za aktuelna pitanja. Međutim, u nekim periodima kada se ovakve stvari dešavaju možda malo intenzivnije, uvijek se propituju demokratski procesi i to na takav način da se na vrlo  komplicirana pitanja daju prejednostavni odgovori. Pokušava se uticati na emocije ljudi. Čak se šire dezinformacije kako bi se poremetili ti demokratski procesi. To funkcionira tako što se apelira na emocije, na strah kod ljudi, posebno u grupama, naprimjer kod muškaraca, čime im se pokušava nametnuti strah da će izgubiti dominantnu ulogu u svom društvu. Pokušavaju se iskoristiti vjerske razlike. Apeliranjem na emocije i strah stvaraju se razlike, čime se postiže udaljenost između ljudi, a to se onda u političkom kontekstu i moći zloupotrebljava.

INTERVIEW.BA: Blizu milion izbjeglica je tokom prošle godine došlo u Njemačku. Koliko je ova kriza slična, ili srodna, sa izbjegličkim valom iz bivše Jugoslavije tokom 90-ih?

BECK: Znam da zemlje poput Bosne i Hercegovine, iz koje su u ratnim godinama mnoge osobe potražile zaštitu kao izbjeglice u Njemačkoj, sada sa interesom prate šta se to dešava u Njemačkoj kada se neki drugi ljudi iz drugih dijelova svijeta nalaze u sličnoj situaciji. Vjerovatno ih zanima da li će ove izbjeglice imati priliku ostati u Njemačkoj ili će se pak vratiti u svoje države kad opet bude mir. Odluka da se bosanskohercegovačke izbjeglice vrate u BiH bila je veoma teška i o njoj se u Njemačkoj puno govorilo jer su mnoge bh. porodice bile integrirane u njemačko društvo. U političkom smislu, i danas je bitno razgovarati o tome.

INTERVIEW.BA: Na čelu ste Parlamentarne grupe za Bosnu i Hercegovinu pri Bundestagu. Kako vidite situaciju u našoj zemlji, vidite li napredak?

BECK: Mi smo jedna mala grupa. Moje kolege i ja, koji pripadamo ovoj grupi već više od 20 godina, pomno pratimo situaciju i svi jako dobro poznajemo kretanja u BiH. Znam da se u Republici Srpskoj, nakon sprovođenja referenduma o praznicima, ponovo uspjelo apelirati na etnonacionalizam te s jedne strane osvojiti glasove, a s druge vratiti državu unazad u njenom razvoju. Nažalost, loša je vijest što se i dalje time mogu dobiti glasovi. A dobra je da unutar evropskih institucija ipak postoji uvjerenje da će BiH na svom putu ka Evropskoj uniji uspjeti napraviti pomak.

INTERVIEW.BA: Kako komentirate činjenicu da mladi i obrazovani ljudi svakodnevno odlaze iz BiH?

BECK: Apsolutno ste u pravu u svojoj zabrinutosti. To što tako veliki broj obrazovanih mladih ljudi napušta svoju zemlju i traži novu domovinu usporava razvoj civilnog društva koje želi suzbiti nacionalizam.

INTERVIEW.BA: S obzirom na to da se približavaju predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama, a njihovi rezultati, htjeli mi to ili ne, utiču na čitav svijet, moramo vas pitati šta mislite o kandidatima, odnosno: Trump ili Clinton?

BECK: Svima nama zaista želim da budemo pošteđeni Donalda Trumpa. On je stvarno opasan! Općenito govoreći, on je opasna pojava. Previše on skokova ima u svojim razmišljanjima da bi se prognoziralo gdje bi moglo doći do eventualne krize.