October 2016

Konceptualni umjetnik, koji se na minulim izborima kandidirao za načelnika Općine Centar, u otvorenom razgovoru demistificira političke, mafijaške i izborne mehanizme.

NEDŽAD I JA: “Nedžad Ajnadžić je ponudio 118 projekata. Uglavnom su raspravljali oko toga kako će koristiti budžet, hoće li biti vode, pa su skontali da je vodovod kantonalna nadležnost. Ja sam se bavio Statutom Općine, u kojem piše da vijeće i načelnik moraju osigurati visoku razinu građanskih sloboda i prava, pa javni red i mir, što znači da bukvalno imam pravo naređivati policiji”

Na proteklim lokalnim izborima, sarajevski umjetnik Damir Nikšić kandidirao se kao nezavisni kandidat za načelnika Općine Centar, ali nije uspio. Građanima je, kaže, želio pokazati kako čitav sistem izgleda izvana i iznutra. Iz partija koje vladaju decenijama rekli su mu da je cirkusant, iako je imao ozbiljne namjere. Najprije da od Centra napravi građansku, urbanu zajednicu koja donosi progres, a ne skup poslovnih subjekata.

INTERVIEW.BA: Gospodine Nikšiću, prvi put ste učestvovali na izborima i to sa kandidaturom za načelnika Općine Centar u Sarajevu. Kako biste opisali to iskustvo?

NIKŠIĆ: Ja nisam bio nečiji kandidat, kao što su bili neki sportisti iza kojih stoji partija koja ih pakuje i servira javnosti. Meni je bilo interesantno vidjeti taj svijet, šta se vidi ispred, a šta iza paravana. Tome sam svjedočio. Htio sam da budem građanski insajder u tom sistemu, da snimam svaki korak kampanje, da edukujem ljude o tome kako se kandiduje kao nezavisni kandidat. I onda u jednom momentu shvatiš da postoji ne samo zadana tema nego i zadani stil, kako treba da govoriš. Govorili su da trebam učiti govor tijela, naprimjer. Oni svi to profesionalno shvataju. Otud naši profesionalni političari, profesionalna politika. Ja sam namjerno ulijetao da razbijem taj stil, te kanone, da probam nešto što je drugačije.

INTERVIEW.BA: Koliko su vas ljudi ozbiljno shvatili s obzirom na ono čime se bavite?

NIKŠIĆ: Neki su mi govorili kako bih trebao više da se šalim, a neki da sam previše ozbiljan. Moja misija je bila da relaksiram politiku, da ne bude preozbiljna. Jer kod nas politika nije ozbiljna, ona je morbidna. Pogotovo su predizborne kampanje pune priče o Srebrenici, genocidu, raspadu Jugoslavije, ratovima, klanjima. To je morbidno. Onda su mi rekli da sam cirkusant u politici. Ja ne mogu da vjerujem da neko 20 godina gleda šta ovi rade, kakav su cirkus napravili od države i društva, i onda kaže da sam ja cirkusant. A samo sam želio relaksiraniji stil, što ne znači da su mi poruke bile neozbiljne. Svi oni koji su pročitali šta sam napisao, shvatili su da sam ozbiljan.

INTERVIEW.BA: U Općini Centar lijeva opcija je izgubila, a desna, s jasno nacionalnom orijentacijom, pobijedila. Kako komentarišete taj zaokret?

NIKŠIĆ: To nije zaokret. To je bilo neminovno, zbog toga što takozvana lijeva opcija, odnosno SDP nije vodio previše računa ni o radničkim ni o ljudskim pravima, više je govorio na neoliberalni način. Često kažem da je jedina razlika u boji kravata: ovi imaju crvenu, a ovi zelenu. A isti je govor – ko će više kilometara puta napraviti. To mene ne interesuje. To je nekakav ekonomski razvoj države koji bi trebao da bude bez obzira ko je na vlasti. Imamo projekte za deset, dvadeset godina i bilo ko da je na vlasti mora ih ispoštovati. Nisam bio zadovoljan načinom na koji se vodi ova opština, a vodila je ljevica, vodio je Bećirović, koji je SDP, pa je prešao u DF, pa postao nezavisan. Zatim, u općinskom vijeću je bilo mnogo SDP-a. Ja nisam vidio da se to vijeće, ta vlast, brine za mlade, za umjetnike, za sadržaj u Centru. Za njihovog vladanja nastale su kladionice, banke, postali smo jedna neoliberalna zajednica gdje su mnogi prostori zatvoreni, gdje općina pravi profit na prostorima koje iznajmljuje za grdne pare, umjesto da ih iznajmi nekome ko nudi lijep, pismen i urban sadržaj. Kad prolazimo ulicom da nisu samo velike firme, kladionice, banke, već da ima i nešto interesantno i korisno za zajednicu. SDP u zadnjih 17 godina nije izgradio takva mjesta i nije bilo razloga da vjerujemo da će i 18. godine nešto napraviti.

INTERVIEW.BA: Koja je razlika u onome što je ponudio Nedžad Ajnadžić i što je obećavao Damir Nikšić građanima Općine Centar?

NIKŠIĆ: Nedžad Ajnadžić je ponudio 118 projekata. Uglavnom su raspravljali oko toga kako će koristiti budžet, hoće li biti vode i tome slično, pa su onda skontali da je vodovod kantonalna nadležnost, pa da je ovo nešto drugo kantonalna nadležnost. Ja sam se bavio Statutom Općine, u kojem piše da općinsko vijeće i načelnik moraju osigurati visoku razinu građanskih sloboda i prava, da moramo osigurati javni red i mir, što znači da ja bukvalno imam pravo da zapovijedam policiji šta da radi, gdje da stavi ljude. I tu dolazimo do onoga što su oni u kantonalnoj skupštini shvatili nakon izbora, da ne postoje nadležnosti, da niko nikome nije nadležan, da policija ne zna koga da sluša. Rekao sam da policija ima da sluša predstavnika građana i građane, a ne kanton. Dakle, išao sam u jezgro problema.  Ova država je decentralizovana, ali partije je interpretiraju kao centralizovanu, da naredba treba da stiže odozgo. To po Ustavu nije tačno. Načelnik policije u Centru treba da sluša mene, meni da podnosi izvještaj, to sve u Statutu piše. Mi građani to ne znamo.

INTERVIEW.BA: Bakir Izetbegović je rekao da je Općina Centar važnija od deset drugih općina. Uslijedile su žestoke reakcije, tvrdnje da je Sarajevo postalo najvažnije, i to Sarajevo do Marindvora.

NIKŠIĆ: Pa, jeste, fildžan država. Sam taj komentar pokazuje koliko im voda na usta ide zbog budžeta. Općina Centar ima do 48 miliona KM godišnjeg budžeta. Općine u Sarajevu generiraju mnogo poreza, više nego kompletna Republika Srpska. Tom izjavom je precizno razotkrio koji su motivi partijskog vladanja. I ne samo SDA, da se razumijemo.

INTERVIEW.BA: Da je Damir Nikšić pobijedio na izborima, šta bi to bilo vidljivo u Općini Centar kao promjena?

NIKŠIĆ: Prvo sam mislio promijeniti politiku i ideologiju koju Sarajevo živi 20 godina. Prioritet ne bi imali borci, boračka populacija, šehidske porodice i njihova djeca, nego studenti, naučnici, umjetnici, ljudi s diplomama. Dvadeset godina je bilo ovako, a možemo četiri godine probati da vidimo šta će biti. Znači, da damo onima koji su korak do uspjeha, a ne na dnu. Stanove bih dao miješanim brakovima, djeci iz miješanih brakova. Totalno bih obrnuo prioritete. Pošto ovi imaju ideološke prioritete, poslijeratne ili vezane za rat, ja bih napravio druge, prioritete budućnosti. Ne možeš izgraditi državu bez miješanih brakova, možeš je samo razgraditi. Dakle, jedna politika bratstva i jedinstva, ako se smije to reći, politika suživota i zajedništva, internacionalizma i progresivnosti. I to bi se promijenilo.

INTERVIEW.BA: Prokomentirajmo aktuelna dešavanja i ljude u Sarajevu. Festival MESS i pokušaj zabrane predstave?

NIKŠIĆ: Tu se radi o prijetnjama ljudi koji za sebe traže vjerske i građanske slobode, a istovremeno su spremni da prijete drugom kada traži svoju slobodu. Ovdje nema dijaloga. Stvar je u tome što mi ne živimo u zajednici, nego u više zajednica, ali je ovo i poziv ljudima koji su slobodarski, građanski raspoloženi da se prepoznaju u jednoj zajednici i traže svoj komad općine, svoj komad države, svoj komad javnog prostora koji im pripada. Trebamo reći da postoje različiti interesi, viđenja i kulture. Ako ti se ne sviđa, možeš da ne pogledaš predstavu ili da se ne baviš time.

INTERVIEW.BA: Slučaj ubistva dvije djevojke kod Zemaljskog muzeja?

NIKŠIĆ: Nezavisni policijski odbor nikad nije pričao o trkačima, a davali su najbolje ocjene tom policijskom komesaru. Vidi se da kod nas svaki segment vlasti postoji sam za sebe i sebi je dovoljan. Oni ispunjavaju forme, jedni druge hvale i primaju platu za to. Policija nema nikakav odnos prema građanima, kao da su država u državi, kao da smo s dvije različite planete, kao da ih je poslao neki okupator.

INTERVIEW.BA: Sebija Izetbegović i situacija na Kliničkom centru?

NIKŠIĆ: Nisam se mnogo bavio time. Ali kao totalni autsajder mogu reći da mi to izgleda ko Monty Python. Najviše bih volio da oni nama ponude neki plan, da vidimo đe oni ćeraju, pa ćemo mi reći može ili ne.

INTERVIEW.BA: Dino Konaković, premijer kantona? Čovjek koji sam sebe predstavlja kao uspješnog političara.

NIKŠIĆ: Ne vidim ga baš toliko. On nije tehnokrata, on je DIF-ovac, ne može se predstavljati kao ekspert za ekonomiju, vladanje, a tako se predstavlja. On bi trebao da bude demokrata, da ima više smisla za razgovor s građanima. I ne bi smio biti arogantan. Mislim da je Dino Konaković jedan od pismenijih i elokventnijih ljudi među njima. Boljeg i pismenijeg čovjeka ta partija neće i ne može dati.

Sa sinom skačem uz Clash i Sex Pistolse

OMILJENA KNJIGA: Sto godina samoće. Najviše volim Marquezov stil. I uopće, čitav latinoamerički duh mi je interesantan.

MUZIKA: Trenutno su to revolucionarne pjesme. Opet sam u Latinskoj Americi: Komandant Che Guevara i slično. I naše sa radnih akcija: Ivo Lola, Hej, haj, brigade. Divni akordi, divne pjesme. Što se tiče električne muzike, s djetetom slušam Sex Pistolse i Clash. Nas dvojica skačemo i plešemo uz to.

FILM: Imam omiljeni žanr: futuristički, svemirski filmovi. Oni pojednostave sve, politiku također. Avatar je rekao više o američkoj politici nego bilo koji drugi.

VAŠ POSAO, ŠTA JE TO? Moj posao je komunikacija. Umjetnost je komunikacija. Kad pustiš Chopina, tačno se osjećaš onako kako se on osjećao dok je komponovao i svirao. Umjetnost ima način da ti prenese stanje uma, stanje duše, i to je komunikacija na najvišem nivou. Tehnologija to još nije uspjela. Drugo je informacija, da ljudima dam uvid u pravo stanje stvari.

UŽIVATE LI U POSLU? Ja radim ono što živim, i živim ono što radim. To je življenje. Talasam frekvencije onako kako živim iznutra. 

Hrvatski režiser Dario Juričan pune tri godine je istraživao kako je nastala imperija Ivice Todorića, vlasnika koncerna Agrokor u čijem je sastavu najveći regionalni lanac marketa Konzum. Uz pomoć novinara Saše Paparella Juričan je istraživao na koji je način Todorić monopolizirao tržišta Jugoslavije i pri tome postao jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Evrope.

Juričan je u razgovorima sa novinarima najčešće isticao dva motiva za pravljenje filma kojega je nazvao Gazda. Prvi je činjenica da je njegov otac završio istu srednju školu kao i Ivica Todorić i godinama radio u Agrokombinatu koji je Todorić privatizovao. Drugi motiv je bila činjenica, kako objašnjava Juričan, da se u Hrvatskoj o Agrokoru nije dovoljno istraživalo niti javno govorilo.

Mjesecima su Juričan i Paparella pretraživali arhive videozapisa, novinskih članaka, razgovarali sa desetinama ljudi, odlazili na otvaranje novih Konzumovih prodavnica i u svom istraživanju stigli do američke kancelarije Jane, robne marke vode u vlasništvu Agrokora. 

Krajem jula 2016. godine film je imao pretpremijeru na filmskom festivalu Motovun za malu i odabranu publiku. Kada je Gazda trebao da krene u kina širom Hrvatske, najveći lanac kina u Hrvatskoj, CineStar, odbio ga je prikazati uz izgovor da neće biti dovoljno gledan. Demant je stigao već na premijeri filma u kinu Europa u Zagrebu početkom oktobra jer se za projekciju tražila karta više.

Dario Juričan za magazin Žurnal govori o prikazivanju filma u Bosni i Hercegovini, balkanskim gazdama i Todorićevom odgovoru na poziv za razgovor.

ŽURNAL: Koliko ste se u ovom višegodišnjem istraživanju poslovanja Agrokora odnosno Konzuma bavili poslovanjem ove korporacije u BiH? U filmu također iznosite podatak da je prosječna plata u Konzumu za 40 posto manja od prosječne plate u Zagrebu. Da li imate takve podatke za BiH?

JURIČAN: Nismo se konkretnije bavili Agrokorom van Hrvatske, osim Janom u New Yorku. Zanimali su nas mehanizmi po kojima ta megakompanija funkcionira u Hrvatskoj. To je kompanija koja se brzo prilagođava lokalnim uvjetima i vrlo je “kreativna” u postizanju svojih ciljeva.
Agrokor ne prednjači u plaćanju radnika, štoviše, imaju poštapalicu da plaćaju “granski prosjek”. Budu šire ruke u trenutku kad preuzimaju pogone, da smekšaju raju.

ŽURNAL: U razgovoru u emisiji “Nedjeljom u 2” govorite kako je Agrokor svaku kompaniju koju je kupio napravio boljom za razliku od “ekipice” u Bosni koja to nije uradila tako. Na koga ste mislili i o čemu se radi?

JURIČAN: Mislio sam prvenstveno na “odličnike” privatizacije u Hrvatskoj, a navodno borave u BiH, na Josipa Gucića i Miroslava Kutlu koji se nalaze na potjernicama MUP-a i nedostupni su hrvatskom pravosuđu.

ŽURNAL: Kada će film biti prikazan u BiH? Da li imate isti problem sa distribucijom filma u BiH kakav ste imali u Hrvatskoj?

JURIČAN: Moj inbox je prazan… U Hrvatskoj grizu neovisni mediji, a ostali ga zaobilaze u širokom luku. Najveći kinoprikazivač u Hrvatskoj odbio je prikazivati film. 

ŽURNAL: Čini se da još uvijek nema interesa u BiH za prikazivanjem filma. Na koji način i kada bi, u slučaju da se film ne bude prikazivao u kinu, publika u Bosni i Hercegovini mogla pogledati film?

JURIČAN: Mi ćemo u skoro vrijeme pokušati doći do kina u BiH. Nadamo se barem preko Sarajevo film festivala. Film će biti dostupan u ožujku 2017. na različitim platformama. 

ŽURNAL: Jedan od načina finansiranja filma bilo je skupljanje novca svih koji su željeli donirati putem interneta. Koliko ljudi iz BiH je doniralo novac za film?

JURIČAN: Kampanjom smo sakupili 7789 $. Bilo je sponzorstava iz 19 zemalja, BiH nije među njima.

ŽURNAL: Konzum je u BiH treća kompanija po godišnjem prihodu. Nekoliko drugih kompanija na listi deset najvećih kompanija u BiH također su vlasništvo jednog čovjeka koji je sam napravio kompaniju od početka a često je dio procesa bila privatizacija neke druge kompanije. Da li smatrate da je primjer kojeg ste Vi u filmu prikazali na neki način model kako se postaje “gazda” i u BiH?

JURIČAN: Ne mogu na žalost ulaziti u BiH procjenu jer ne poznajem dovoljno tržište, ali znam ponešto o balkanskim gazdama. Da bi bili gazda potrebno je sljedeće: niša – područje ili grana kojom želite gazditi, plivanje s politikom bez obzira na njene boje i laka ruka puna keša.

ŽURNAL: Da li Vam se gospodin Todorić možda javio nakon što ste ga u emisiji Nedjeljom u 2 pozvali na razgovor?

JURIČAN: Gospodin Todorić, baš kao i cijeli Agrokor odlučio je negirati postojanje filma i knjige.

ŽURNAL: U najavi filma ste često ponavljali kako je film “priča o uspjehu i kako se do njega došlo, ali i priča o neuspjehu i kako u njemu živimo”. Možete li reći nešto više o ovoj tezi. 

JURIČAN: Htio sam naglasiti da je propuštena prilika da ti nositelji “uspjeha”, kakav god on bio, nisu zemlju učinili uređenijom u smislu državnog uređenja. Slaba država im je odgovarala i još uvijek im odgovara, jer da nije tako mene bi Državno odvjetništvo nazvalo drugi dan nakon prikazivanja filma i priupitalo me za dokumente iz filma. Sad se možemo sporiti jesu li ti nositelji 

U Stocu su razočarani i Hrvati i Bošnjaci. Hrvati se iseljavaju zbog općeg siromaštva i beznađa, a Bošnjaci koji su ostali izloženi su diskriminaciji kojoj je teško naći premca.

STOLAČKI NACIONALIZAM: “Prije nekoliko mjeseci, u stolačkoj pošti otkazan je ugovor dvojici uposlenika samo zato što nisu Hrvati, samo zato što su Anel i Zlatan. Načelnik Općine dodijelio je 40 stipendija studentima, od kojih je jedna pripala i studentu koji nije hrvatske nacionalnosti”

Nedavna dešavanja u Stocu, tokom kojih je prekinut izborni proces zbog kršenja Izbornog zakona BiH, samo su kulminacija frustracije koja u ovom važnom hercegovačkom gradiću traje sve vrijeme nakon rata. Ovo tvrdi dugogodišnji stolački aktivista i političar Nerin Dizdar, koji za ovo stanje direktno optužuje HDZ BiH. Nedavni posjet hrvatskih političara Stocu smatra direktnim miješanjem Hrvatske u unutrašnje stvari BiH, u čemu je, kaže, i ključ rješenja za ovo mjesto. Hrvatska treba zaustaviti svoju destruktivnu politiku prema Bosni i Hercegovini. Do tada, diskriminacija Bošnjaka i Srba u područjima pod kontrolom HDZ-a neće prestati.

INTERVIEW.BA: Gledajući sa strane, situacija u Stocu do proteklih izbora bila je mirna, bez buke i međunacionalnih problema. Međutim, izbori su pokazali da nije tako. Šta je uzrok nasilju kojem smo svjedočili?

DIZDAR: Pa, prvo, teško je reći da problema nema. To što možda nema puno “buke”, kako ste rekli, nije znak da nije bilo i problema. Imali ste situaciju, recimo, da je prije nekoliko mjeseci u stolačkoj pošti otkazan ugovor dvojici uposlenika samo zato što nisu Hrvati, samo zato što su Anel i Zlatan. Načelnik Općine dodijelio je 40 stipendija studentima, od kojih je jedna pripala i studentu koji nije hrvatske nacionalnosti. Škole i zdravstvo su još uvijek podijeljeni, ključni obrazovni i zdravstveni objekti su doslovno uzurpirani na nacionalnoj osnovi. Građanima su uskraćena temeljna ljudska prava. Na nacionalnom spomeniku BiH, Starom gradu, obnovljene su nelegalno izgrađene betonske konstrukcije, simboli etnonacionalističke dominacije, a u službenim aktima Općine bosanski i srpski jezik još uvijek nisu priznati kao ravnopravni.

INTERVIEW.BA: To što navodite primjeri su klasične diskriminacije…

DIZDAR: Dakle, diskriminacija i segregacija na nacionalnoj osnovi su još sveprisutne, u ništa manjem obimu nego ranije. Međutim, i veliki broj građana hrvatske nacionalnosti također je odselio iz Stoca zbog općeg siromaštva. Umjesto da se svim građanima, pa i njima, nude pozitivna rješenja za budućnost, HDZ BiH je za načelnika ponovno kandidirao čovjeka koji je utjelovljenje beznađa, uništenja i bezakonja, a na listu za Općinsko vijeće su delegirali osobu osuđenu za ratne zločine. Vjerujem da je i to razlog koji je razočarao i značajan broj stolačkih Hrvata, koji su se nadali da može doći do pozitivnog pomaka i koji su možda i vjerovali da taj pomak može napraviti HDZ BiH. Mislim da su sva ova dešavanja, ali i ukupne prilike, doprinijeli događajima koji su se odvili drugog oktobra. Naravno, ključni događaj koji je pokrenuo sva kasnija dešavanja bio je smjenjivanje opozicionih članova biračkih odbora koji su se “odvažili” zahtijevati da se glasanje omogući isključivo licima koja posjeduju važeće identifikacijske dokumente Bosne i Hercegovine, kako to zakon propisuje.

INTERVIEW.BA: Od toga je sve krenulo?

DIZDAR: To je bio ključni čin nasilja nad pravnim poretkom države BiH koji je usmjerio tok svih kasnijih dešavanja, uključujući i nemile scene koje su svi htjeli izbjeći, a kamoli u njima učestvovati. U svakom slučaju, nadam se da će svi nadležni organi utvrditi činjenice pristupajući čitavom slučaju na nepristrasan način, iako u to pomalo i sumnjam, govoreći i iz vlastitog iskustva. 

INTERVIEW.BA: Čini se da se ovakvi događaji trebaju desiti kako bi se skrenula pažnja javnosti na to da stvari u Stocu nisu poslagane. Kako biste vi opisali trenutnu situaciju u gradu, odnos Bošnjaka i Hrvata, vladajućih stranaka?

DIZDAR: Odnos Bošnjaka i Hrvata je takav da se moje dijete sasvim normalno i bez problema druži i igra sa djecom hrvatske nacionalnosti u našoj mahali. Nažalost, kada ta djeca pođu u školu, tamo se razdvajaju po nacionalnoj osnovi, a vladajuća općinska oligarhija ih “poučava” da je drugi za njih i njihov identitet prijetnja. Što se tiče vladajućih stranaka, u Stocu se, na općinskoj razini, odnedavno po prvi put može govoriti u jednini, odnosno o jednoj vladajućoj stranci, HDZ-u BiH. Jedan od temeljnih problema HDZ-a BiH je zapravo i nastao u trenutku kada su ostali sami, bez partnera i bez podrške drugih političkih subjekata, od kojih su se svi manje-više otvoreno svrstali u opoziciju.

INTERVIEW.BA: Ako govorimo o diskriminaciji, jesu li Bošnjaci, i zbog čega, još uvijek u podređenom položaju?

DIZDAR: Mislim da sam odgovor na ovo pitanje uglavnom već dao. U Stocu su Bošnjaci i Srbi diskriminisani po svim osnovama. Od toga da većinska bošnjačka sela, ili čak samo bošnjačke kuće u nekim selima, nemaju javnu rasvjetu ili vodovodnu mrežu, do nemogućnosti ravnopravnog raspolaganja javnom imovinom, zdravstvenim i obrazovnim ustanovama, do njihovog ponižavanja nametanjem ekskluzivističkih imena ulica ili tzv. općinskih praznika kojim se de facto slavi protjerivanje Bošnjaka kao oslobođenje. Mogu nabrajati unedogled.

INTERVIEW.BA: Nedavno su i predstavnici hrvatske vlade bili u posjeti Stocu. Kako tumačite ovaj potez? Miješanje u unutrašnje stvari susjedne države ili pomoć Hrvatima u BiH?

DIZDAR: Radi se o isključivom miješanju u unutrašnja pitanja države Bosne i Hercegovine. Tom posjetom su prekršene sve diplomatske procedure i njena očita svrha je bila slanje poruke da se radi o osvojenom teritoriju. Malo i razumijem zainteresiranost Metkovčanina Bože Petrova, pošto je upravo metkovska 116. brigada u Stocu učestvovala u ostvarenju ciljeva politike Herceg-Bosne, odnosno u agresiji na Stolac i BiH s ciljem stvaranja velike Hrvatske. Nakon rata su pripadnici te brigade znali u velikom broju glasati na izborima u Stocu, gdje su na biračka mjesta dovoženi autobusima. Izjava Bože Petrova da se nasilnik ne smije izjednačavati sa žrtvom stoga zvuči kao loša šala. U gradu iz kojeg je procentualno protjerano najviše stanovništva u BiH, odnosno 90 posto gradskog stanovništva i 66 posto ukupnog stanovništva, u kojem je srušeno preko 2.100 kuća Bošnjaka i Srba kao i svih jedanaest džamija i ostalih vakufa, dati takvu izjavu, a ne misliti na te stanovnike,  u najmanju je ruku neukusno, pa i uvredljivo. Takva izjava ne pomaže ni Hrvatima ni bilo kome drugom, nego samo doprinosi produbljenju frustracija. Sve je, naravno, začinio Dragan Čović izjavom kako je Stolac hrvatski prostor, očito ohrabren podrškom rušenju ustavnog poretka Bosne i Hercegovine od strane države članice Evropske unije.

INTERVIEW.BA: Stocu očito treba neko konstruktivno rješenje i prekid sadašnjeg statusa quo. Šta je to i kako se može postići?

DIZDAR: Konstruktivno rješenje je da se Republika Hrvatska prestane ponašati destruktivno. Moramo znati da se radi o kontinuitetu destruktivne politike koja traje već 25 godina. U Saboru Republike Hrvatske je 2014. godine vođena rasprava o tome kako bi Bosna i Hercegovina, dakle susjedna država, trebala biti ustrojena. Saborski zastupnici su upućivali i otvorene prijetnje govoreći na koji način BiH mora biti ustrojena “ili je neće biti”. Svugdje na svijetu takvo ponašanje bi bilo okarakterisano kao ozbiljan diplomatski incident i kao otvorena prijetnja susjednoj državi. Jedino se u Hrvatskoj takvo ponašanje tumači kao zabrinutost za susjede. Promjenom odnosa ove članice Evropske unije i njenim eventualnim opredjeljenjem da se aktivno uključi u podršku jačanja institucija Bosne i Hercegovine koje su jedini garant za osiguranje i zaštitu prava svih njenih građana, otvorili bi se brojni drugi pozitivni procesi i sigurno bi se doprinijelo jednoj široj relaksaciji odnosa.

INTERVIEW.BA: Uprkos sveukupnoj situaciji, da li je nasilje tokom izbornog dana u koje je bio uključen i kandidat za načelnika Salmir Kaplan pravi odgovor? Zar nije nanijelo još veću štetu?

DIZDAR: Na ovo pitanje je teško dati jednostavan odgovor, koji ne uključuje neku vrstu osporavanja ili čak možda i namjernog nerazumijevanja. Nemam nikakve dileme da su svi uključeni u dešavanja od drugog oktobra zasigurno željeli izbjeći svaku vrstu fizičkog sukobljavanja, a naročito nanošenja bilo koje vrste tjelesnih ozljeda. Sigurno je da su vladajuće strukture, koje se hrane generiranjem međusobnog straha i nepovjerenja, s najviše zadovoljstva doživjele ta dešavanja, koja i sada nastoje obilato upotrijebiti u svoju korist. Međutim, sve negativne posljedice spomenutog događaja ne mogu amnestirati lokalne vlasti od pravnog, političkog, ekonomskog pa i fizičkog nasilja koje nad građanima Stoca provode već 25 godina. Pored svega, nemoguće je osporiti činjenicu da Ivan Perić i Općinska izborna komisija Stolac predstavljaju utjelovljenje svega lošega u izbornom procesu i Izbornom zakonu BiH.

Dozvolite da napomenem da su na prošlim Općim izborima i ranijim Lokalnim izborima 2012. godine u Stocu na više mjesta na više sati bili prekidani izborni procesi zbog brojnih nepravilnosti. Ranije, još od 1997. godine, imali ste autobuse vojnika HV-a koji su glasali na izborima u Stocu. Štoviše, imali ste situaciju da su posmatrači i članovi boračkih odbora iz opozicionih stranaka sa hrvatskim predznakom poduzimali neke jako dramatične mjere kako bi spriječili očitu izbornu krađu. Prema tome, nacionalistički spin koji je možda jednim emocionalnim ispadom i omogućen, a kojim HDZ BiH pokušava osigurati veću podršku pričom o nasilnim Bošnjacima koji tuku branitelje Hrvata, jeste problem sa kojim se Inicijativa za Stolac sada treba znati iznijeti. Daleko od toga da će im protivargumenata nedostajati. 

Dakle, uz iskrene želje za ozdravljenjem svima onima koji su pretrpjeli bilo kakvu vrstu lične traume ili ozljede, lično potpuno podržavam čin sprečavanja kidnapiranja volje građana, odnosno falsifikovanja izborne volje, u čemu su očito sinhronizovano učestvovali OIK i trenutna nasilnička općinska vlast u Stocu. Kada kažem da podržavam čin sprečavanja izborne krađe, tu jasno mislim na dio koji se odnosi na zaštitu prava građana da njihova volja bude uvažena svim dozvoljenim sredstvima. O svemu drugome se trebaju očitovati nadležne institucije, i ja još nisam čuo nikoga, pa ni neposredne učesnike tih događaja, da se protivi utvrđivanju svih činjenica vezanih uz gore spomenute događaje.

INTERVIEW.BA: Za kraj, Stolac je sam po sebi “muzej pod otvorenim nebom”. Da li ove napetosti utiču na turizam? 

DIZDAR: Naravno da nepostojanje vladavine prava te paradržavno i antidržavno djelovanje negativno utiču na sve aspekte života, pa tako i na turizam. Nije to baš okruženje koje mami strane turiste gostoljubivošću, gdje vlasti pola svoga stanovništva tretiraju kao nekakav tumor koji treba ukloniti. Stolac je grad s najvećom gustoćom nacionalnih spomenika BiH i kao takav je jedan od simbola kontinuiteta bosanske državnosti. Samim tim, važna je meta za sve antibosanske ideologije, poput one koja vlada Stocem i koja taj grad, ma koliko to apsurdno zvučalo, ne voli i teži njegovom konačnom uništenju. Uvjeren sam da u tome neće uspjeti.

U jednoj od pet najsiromašnijih zemalja svijeta uslovi života su teški, školovanja još teži. Mnogima je problem završiti i četiri razreda osnovne škole. S minimalnom donacijom može se dramatično olakšati nečiji život.

TUGA I SIROMAŠTVO: “Bez vode, struje i zdravstvene zaštite živi većina stanovništva Burkine Faso. Zarazne bolesti iznenada odnesu mnoge živote, a najčešće dječije. Žene rađaju u nehumanim uslovima. Nešto bolja situacija je u glavnom gradu Ouagadouguu, gdje je vidljiv napredak, ali svega 30 kilometara dalje, i tako do granice sa susjednim zemljama, sve je tuga i siromaštvo”

Iako smo navikli da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj se najčešće provode humanitarne akcije, postoje i slučajevi u kojima Bosanci i Hercegovci pomažu drugima. Već se tri godine u Srebreniku i Doboj Istoku prikuplja pomoć za djecu Burkine Faso. Naime, za svega 30 KM može se finansirati njihovo jednogodišnje školovanje. Ove godine, organizacija Međunarodni forum solidarnosti – Emmaus obradovat će 500 djece, riječi su njenog rukovodica za razvoj i saradnju Elmedina Škrebe.

INTERVIEW.BA: Vaša organizacija MFS – Emmaus pokrenula je akciju prikupljanja pomoći za djecu Burkine Faso. Šta je cilj ovog angažmana?

ŠKREBO: Naša akcija nije samo kratkoročna intervencija ili sezonska aktivnost, već je riječ o jednoj smišljenoj ideji koju realizujemo i razvijamo već treću godinu uzastopno. Zahvaljujući saradnji našeg udruženja s partnerima iz Francuske, troje naših uposlenika, među njima i ja, posjetili smo tu zemlju i uvjerili se u katastrofalne uvjete življenja tamošnjeg stanovništva. Burkina Faso je jedna od pet najsiromašnijih zemalja svijeta. Naše udruženje, kao jedna od članica mreže Emmaus Internationala iz Francuske, u postratnom periodu imalo je pomoć drugih članica. Sada kada BiH više nije krizno područje kao tokom i poslije rata, došlo je vrijeme da se i mi solidarišemo s nekim ko je u teškoj situaciji. A stanovnici Burkine Faso to definitivno jesu! Po povratku u BiH, dok smo još bili pod jakim emocijama zbog viđenog, puni ideja i želja, ali i s jakim osjećajem moralne i duhovne obaveze, te potrebe da pomognemo toj djeci, menadžment je podržao svaku našu ideju. Naravno da je najveća korist, između ostalog, bila ulaganje u obrazovanje djece, jer ona su budućnost.

INTERVIEW.BA: Na kakav je odziv naišla inicijativa? Kako ljudi reaguju i koliko su spremni pomoći onima koji imaju manje od nas?

ŠKREBO: Da bi uopšte krenulo u školu, jednom djetetu je svake godine potrebno 30 KM za upis i korištenje skromne školske kantine. Škola im je veoma udaljena, a do nje moraju pješačiti kroz pustinju, tako da jedan skroman obrok imaju u školi. Nekima je to i jedini obrok u toku dana. Rijetki sretnici imaju bicikl, na kojem ih po dvoje, čak i troje voze do škole. Uvjeti su ispod svih normi obrazovanja, djeca nemaju udžbenike i sveske, već znanje usvajaju preko malih tabli “piši-briši”, kakve su se nekada koristile. Većina djece ne završi ni četiri razreda osnovne škole, a rijetki su oni koji nastave školovanje do osmog razreda i dalje.  

Kada ovo ispričamo ljudima, najmanje što učine jeste da tu priču šire dalje i da nam se na osnovu toga jave drugi ljudi sa željom da učestvuju u akciji. I to nam je, kao i cijeli ovaj interes za pozitivnom pričom prije svega, neovisno o broju uplata, motiv da idemo dalje. Ovo je treća školska godina zaredom kako uspijevamo osigurati školovanje jednog broja djece u Burkini Faso. Prve školske godine smo pomogli 209 (jedna škola), prošle 547 djece (dvije škole), a ove bi taj broj trebao biti isti ili čak i veći, ovisno o uplatama. Trenutno imamo 15.000 maraka, što je otprilike dovoljno za stipendiranje oko 500 djece. Krajem mjeseca šaljemo i veliki kontejner humanitarne pomoći za djecu i mještane sela Guesna i Tasage, u kojima se nalaze škole. Pomoć se najvećim dijelom sastoji od paketića koje su pakovala i pripremala djeca s područja općina Srebrenik i Doboj Istok. U Srebreniku je akciju vodio Medžlis Islamske zajednice kroz mektebsku nastavu.

INTERVIEW.BA: Kako ljudi žive u Burkini Faso i šta je trenutno najpotrebnije djeci koja su u vašem fokusu?

ŠKREBO: Ponavljam činjenicu da je to jedna od pet najsiromašnijih zemalja svijeta. Bez vode, struje i zdravstvene zaštite živi većina stanovništva. Zarazne  bolesti iznenada odnesu mnoge živote, a najčešće dječije. Mi smo se nekoliko mjeseci prije polaska preventivno vakcinisali kako bismo se zaštitili. Žene rađaju u nehumanim uslovima. Stanovništvo se većinom bavi poljoprivredom i stočarstvom, rijetki zanatima. Nešto bolja situacija je u glavnom gradu Ouagadouguu, gdje je vidljiv napredak, ali svega 30 kilometara dalje, i tako do granice sa susjednim zemljama, sve je tuga i siromaštvo. Pustinja je plodna, ali nedostatak vode otežava bavljenje poljoprivredom. Dodatni problem je prisustvo divljih životinja koje opustoše i pojedu i ono malo usjeva što uspije izrasti. Da ne govorim o nedostatku alata za poljoprivredni rad. Mi smo im prije dvije godine, a i ove ćemo, poslali nešto alata te nekoliko buntova žice kako bi zaštitili usjeve. I sve to je samo dio patnje tih ljudi. Ali, interesantno, djece ima na svakom koraku, a tokom osam dana provedenih tamo nisam čuo ili vidio niti jedno da plače. Svi su nasmijani, vesele se, pjevaju.

INTERVIEW.BA: Pitaju li vas da li pomažete i djeci iz Bosne i Hercegovine?

ŠKREBO: Bez imalo skromnosti, mislim da je udruženje Međunarodni forum solidarnosti – Emmaus (MFS–EMMAUS), kao domaća nevladina humanitarna organizacija, među onima koji najviše brinu i rade sa i za djecu Bosne i Hercegovine. S uredima u Doboj Istoku, Sarajevu i Srebrenici, te sa 220 uposlenika i preko 50 aktivnih volontera, naše udruženje realizuje niz programa i projekata koji su usmjereni ka djeci i njihovim roditeljima. Pomenut ću program Prihvatnog centra “Duje” u Klokotnici, u kome skrbimo o 418 korisnika različitih socio–zdravstvenih patologija, a među njima ima i manji broj djece korisnika. Tu je i stalna mjesečna finansijska pomoć za 1.340 siročadi iz cijele BiH. Za ovu djecu i njihove staratelje realizujemo i niz projekata razvoja male poljoprivrede kroz nabavku plastenika te sitne i krupne stoke. Kupujemo i školske torbe s udžbenicima i priborom za sve njih. Vršimo izgradnju i rekonstrukciju kuća za siročad… Realizujemo i projekat prevencije dječije pornografije i pedofilije i drugih oblika seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece u BiH posredstvom informacijskih i komunikacijskih tehnologija, te vodimo stranicu www.sigurnodijete.ba. U Srebrenici i Zvorniku imamo naše Dnevne centre za djecu. Zatim, za 47 djece iz ruralnih područja Srebrenice besplatno pružamo uslugu smještaja u našim kapacitetima tokom cijele školske godine. Tako olakšavamo njihovo školovanje, a put do škole iz okolnih sela smanjimo sa 30-40 kilometara na svega nekoliko stotina metara.

O referendumu u RS-u, (ne)djelovanju Tužilaštva BiH i načinu na koji se nacionalizmi međusobno hrane, o kriminalnom klanu Dragana Čovića i infantilnoj politici Mladena Ivanića, za Interview.ba govori Srđan Šušnica, kulturolog i pravnik iz Banjaluke.

INFANTILNI MLADEN IVANIĆ: “U ideološkom  smislu, nema u RS-u opozicije. To je Mladen Ivanić najbolje pokazao svojim infantilnim potezima i rečenicama. Mladen je po drugi put postao razočarenje decenije za mnoge Banjalučane. O Bosiću da i ne govorimo”

Srđan Šušnica jedan je iz plejade mladih i beskompromisnih ljudi koji se u BiH ne boje reći ono što ostali ni ne pomišljaju. Svoja znanja i zvanja uspješno je pretvorio u ozbiljan, oštar i polemičan društveni angažman koji je rezultirao nekim od najdubljih analiza stanja postdejtonske BiH.

INTERVIEW.BA: Period iza nas obilježen je previranjima oko neustavnog referenduma u RS-u. Kako s ove distance gledate na to i činjenicu da se Milorad Dodik nije odazvao na poziv Tužilaštva BiH na saslušanje?

ŠUŠNICA: Režim u RS-u, koji se uglavnom svodi na Dodika i njegovo bliže okruženje, iskoristit će sva pravna, političko-medijska i koruptivna sredstva da produži svoju trakavicu kriminala, antiustavnih poteza i destabilizacije regiona, koju je Dodik započeo još 2006. godine i u koju je uvukao i hercegovački političko-kriminalni klan oko Dragana Čovića. Dodik želi isprovocirati akciju i prinudne mjere pravosudnih organa protiv sebe, upravo po pitanju referenduma. Time on postaje politički prognanik i velikomučenik za srpsku stvar, a ne ono što jeste obični kriminogeni lik i nasilnik. Mislim da bi Tužilaštvo BiH trebalo istraživati i saslušavati Dodika zbog kriminalnih afera, a onu komisiju i okruženje oko njega zbog antiustavnih radnji. Činjenica da Tužilaštvo poziva Dodika na saslušanje povodom nedavnog referenduma, a ne zbog afera pranja novca u Pavlović banci ili ruskog zlata, koje se vuku već godinu dana, govori mi da je nešto vrlo trulo u tom Tužilaštvu i da tu trulež treba ukloniti. Dodik je proruski remetilački faktor koji nije nimalo nevješt u izbjegavanju odgovornosti i opasnosti za sebe. U stanju je proizvesti mnogo gore situacije nego što je ovaj referendum ili neodazivanje Tužilaštvu. Nažalost, s ovim referendumom u svoje lične afere uvukao je cijeli narod.

INTERVIEW.BA: Ako je referendum bio, između ostalog, predizborna taktika vlasti, rezultati izbora govore da je uspjela. Ili mislite drugačije?

ŠUŠNICA: Da, ovaj referendum jeste bio dio izbornog ultranacionalističkog marketinga, ali referendum je i više od toga. On je dio Dodikovog pop-nacionalističkog diskursa kojeg je preoteo od SDS-a i PDP-a, te još jedan korak na izolacionističkom i secesionističkom kursu kojeg njegov režim vodi uz pomoć Rusije. I naravno da je referendumsko-izborna kampanja bila uspješna za Dodika i SNSD, kao što su uspjele i mnoge njegove desničarske kampanje prije. To rezultati izbora pokazuju. No pitanje je da li je Dodikov uspjeh i uspjeh naroda u RS-u. Ja mislim da nije. U svijetu moćnih postoje snage koje priželjkuju Dodikove izborne pobjede, jer što je više Dodika, to je manje stabilnosti. Mnogima ovakav sumanuti i razigrani Dodik odgovara jer uvlači srpski narod u geopolitičke obračune i igre u kojima će se srpsko nacionalno pitanje u BiH riješiti po kratkom postupku, a sasvim legalno i legitimno, po standardu međunarodnog prava. Srbi glasanjem za Dodika sami sebi stavljaju glavu iz pijeska direktno na panj. A Dodik i njegova bratija imaju gdje.

INTERVIEW.BA: Neprestano se priča o opoziciji u RS-u. No, ona se savršeno slaže s vlastima u ideološkom konceptu. Postoji li na političkoj sceni u RS-u ideološka opozicija?

ŠUŠNICA: U ideološkom  smislu nema u RS-u opozicije. To je Mladen Ivanić najbolje pokazao svojim infantilnim potezima i rečenicama. Mladen je po drugi put postao razočarenje decenije za mnoge Banjalučane. O Bosiću da i ne govorimo. Opozicija nije iskoristila tri bitna zicera u svojoj kampanji. Nije iskoristila poziciju u državnoj vlasti da procesuiraju, protresu i izvrše udar na najbliže Dodikove tajkune i igrače i učine ih svjedocima saradnicima kako bi se klika oko Dodika počela razvodnjavati i urušavati. Nije digla tenzije i izvukla ljude na proteste zbog kriminala i afera, već su mislili da će kroz bijele knjige i medije poljuljati Dodikovu vlast. I nije iskoristila negativan stav srbijanskih vlasti u vezi s referendumom, da referendum proglase antisrpskim i antipatriotskim, dignu tenzije, sukobe Dodika sa Beogradom i izazovu Dodika da se brani zbog geopolitičkih avantura u koje uvlači narod. Pitanje je da li i opozicija u RS-u svojim očiglednim nedjelovanjem ustvari igra svoju ulogu u sudbonosnim događajima po BiH, koji sigurno slijede u sljedećih godinu-dvije.

INTERVIEW.BA: U tom smislu, kako vidite sve što se dešavalo oko izbora u Srebrenici?

ŠUŠNICA: Srebrenica je velika obmana srpske nacionalističke politike, koju, nažalost, gutaju političari u Sarajevu, naročito desničari. Pitanje Srebrenice je jedna velika skrama prevučena preko očiju narodnjačkih političara u Sarajevu, a nažalost i preko bosanskohercegovačkog naroda. Nazovi bošnjački, desno orijentisani patrioti, misle da prenaglašavanjem i borbom za Srebrenicu dobijaju neku veliku bitku, a u stvarnosti gube rat i cijelu državu. Ova srpska opsjena uspijeva i dijelom zbog iracionalno velike fiksacije bošnjačkih desničara i vjerskih lidera na genocid u Srebrenici i njihove vulgarne zloupotrebe ovog zločina za viktimizaciju bh. građana i izgradnju bošnjačkog nacionalizma, preko kojih se onda održavaju na vlasti. Zbog ove iracionalne percepcije i nedostatka ili ignorisanja političke inteligencije, bošnjački nacionalisti ostaju apsolutno slijepi na stvarne opasnosti i nesposobni da provode sistemske racionalne mjere u zaštiti najviših državnih interesa i pravne države. Mislim da dobar dio javnosti u Sarajevu i FBiH sve više uviđa da SDA i SBB u dilu sa Čovićem i Dodikom gube i odustaju od države, a građanima podmeću simbole i mantre, i da je to jedan od razloga debakla koji su ove stranke doživjele na izborima. Država za čovjeka i država solidarnosti ne gradi se na izborima, ili na kadroviranjima, ili na nacionalističkim mantrama, a još manje na stranačkom i porodičnom kriminalu, već na pravnoj državi, te racionalnim i održivim političkim temeljima i strategijama.

INTERVIEW.BA: Koliko se vlasti Federacije BiH i Republike Srpske, iako često u političkom sukobu, zapravo nadopunjuju, te kako u tom kontekstu vidite budućnost BiH?

ŠUŠNICA: Dijelom sam već odgovorio na ovo pitanje. Ali da pojasnim i ponovim: najveća zaostavština Radovana Karadžića i srpskog nacionalizma nije RS, već ovaj jednako primitivni bošnjački nacionalizam. Umjesto Jasenovca zlorabi se Srebrenica; umjesto jednog religijskog podamenta imamo drugi; umjesto kosovskih mitova imamo bogumilske mitove. Nije to još toliko precizno izraženo među narodom, jer za razvoj političkih mitova potrebne su decenije i vijekovi, ali se obrisi jasno vide na nivou elita, naročito vjerskih i tzv. intelektualnih. Zašto je bošnjački nacionalizam opasniji za BiH od srpskog? Na jednom apstraktnom nivou, može se reći da je tendencija srpskog, kao i hrvatskog nacionalizma u BiH dezintegrativna, a nasuprot tome bi trebala da stoji neka integrativna, inkluzivna, znači, sekularna, univerzalistička i građanska, racionalna tendencija. No, umjesto toga, nasuprot dezintegraciji ne stoji bosanskohercegovački inkluzivni građanski identitet, već jednako narodnjačka opcija, koja, kao i srpska ili hrvatska ekskludirajuća identitarna opcija, teško da ima mogućnost da se sekularizira, pograđani i postane prihvatljiva za sve. Na konkretnom nivou, bošnjački nacionalizam apsolutno je nemoćan voditi učinkovitu državnu politiku i racionalne poteze u konkurenciji druga dva kongresna nacionalizma, ali koji su vijek ili vijek i po stariji. No, o toj nesposobnosti sam već govorio u prethodnom odgovoru.

Volim sve što je bilo mrsko nacistima

INTERVIEW.BA: Koje su vam omiljene knjige, šta trenutno čitate?

_______________________________________________________________________________________________

ŠUŠNICA: Nemam omiljeni žanr. Čitam sve ono što moram, odnosno, za čim imam potrebu. Trenutno sam završio eseje nekih skandinavskih autora o političkim mitovima, te čitam Pokretne slike od Deleuzea, a počinjem Butlerov Postmodernizam.

_______________________________________________________________________________________

INTERVIEW.BA: Jeste li poklonik kinematografije? Koji vam je omiljeni film?

_______________________________________________________________________________________________

ŠUŠNICA: Da, volim filmove. Dvojako: kao zabavu i kao djelo. Trenutno više konzumiram film kao zabavu, jer me to relaksira. Naročito SF žanr i futurizam. Sa čitanjem filma kao djela sam se upoznao na studijama u Ljubljani i od tada sam senzibilniji na jugoslavenski crni talas, ali i na dokumentarnu formu. Nemam omiljeni film.

_______________________________________________________________________________________

INTERVIEW.BA: Kakvu muziku volite slušati?

_______________________________________________________________________________________________

ŠUŠNICA: Tu sam prilično old-school. Slušam Muddyja Watersa, Johna Leeja Hookera, Leonarda Cohena, Dylana, Dire Straits, Ninu Simone, Billie Holiday, ali volim zaviriti i u portugalski fado, našu sevdalinku, gitaru. U rijetkim trenucima imam izlet u klasiku, ali onu s početka 20. vijeka i to ekspresioniste poput Schönberga, ali i njegovih učenika Cagea i Kirchnera. U biti, volim sve što su nacisti prokazali kao degenerativnu umjetnost.

_______________________________________________________________________________________

Ona, kako kaže, piše po diktatu duše, piše mnogo, a objavljuje vrlo malo. Ona je pjesnikinja Ferida Duraković i tu je da nam objasni zašto nikad neće prestati da pita, zašto smo postali loši ljudi, kako su tome kumovale tjesnoća avlije i provincija, te da nam kaže kako nam se revolucija ne može desiti bez gladne, obrazovane i razljućene mladosti.

Kažu da su pisci i pjesnici čuđenje u svijetu. Njihov je svijet, svijet radoznalih ljudi koji uvijek i iznova postavljaju pitanja o svemu oko sebe. Tako živi i Ferida Duraković, rođena u Olovu, sa stalnom adresom u Sarajevu. Ova nagrađivana pjesnikinja, čija je prva zbirka poezije, Bal pod maskama, svjetlo dana ugledala još 1977., autorica je brojnih djela, među kojima su mnoga namijenjena najmlađima, a njezina poezija i proza prevedeni su na dvadesetak jezika širom svijeta.

INTERVIEW.BA: Šta znači biti pjesnikinja danas?

DURAKOVIĆ: Kao subjekt biti introspektivna, uvijek budna, zahvalna za drugačiji pogled na svijet i njegove poslove, ružne ili lijepe. Biti u zen trenucima stoput na dan. Moći otplakati i odsmijati se bez stida i intelektualiziranja. Opčaravati i biti opčarana riječima. To takođe znači u društvenom kontekstu biti nevažna, nevidljiva, marginalizirana, češće predmet podsmijeha nego divljenja. Ali ja ne umijem da budem nešto drugo čak ni kad spavam. I draža mi je ta pozicija po strani nego u centru – mada sam odavno izučila visoku školu za ležernu komunikaciju sa svijetom. Teški introvert u meni radi i nakon četrdeset godina izlaska u javnost, u meni stalno čuči ona nevidljiva pjesnikinja, koju sam smišljeno učinila vidljivom i prilično zanimljivom, barem sebi i prijateljima.

INTERVIEW.BA: Da li vas pisanje izmješta u drugi, bolji svijet? Šta je vaše utočište u sve očitijem beznađu?

DURAKOVIĆ: Pisanje mi pomaže da lakše podnesem beznađe aktuelnog stanja svijeta, da iz sebe izbacim očaj koji me obuzima kad pogledam gdje i s kim živim na pragu sasvim neizvjesne starosti, da izrazim stid što ovakav svijet ostavljamo svojoj djeci… Ali čitateljicama i čitateljima kroz pjesme, priče i druge oblike teksta nudim svoj svijet – pa izvolite, uđite slobodno, nećete zažaliti.

INTERVIEW.BA: Kojoj svojoj pjesmi se najradije vraćate?

DURAKOVIĆ: Ima jedna, davno, davno napisana, još u trećem razredu gimnazije, kao školski zadatak na temu “More”, i glasi ovako: Možda su slonovi // plakali // plakali… Nikada poslije toga nisam uspjela da “porastem do jednostavnosti” ove djevojačke pjesme! Osmjehnem se kad god je pročitam – nosi u sebi cijeli jedan svjetonazor, zen tren, ono što sam tek nakon mnogo godina shvatila kao svoju poetiku: djetinje čuđenje svemu, pa i sebi.

INTERVIEW.BA: Pišete stalno i svuda, postavljate pitanja sebi i svijetu oko sebe – jedno od njih je bilo i kako je “dobar dan” postalo nepoželjan pozdrav. Prošle su četiri godine od ovog pitanja, kako danas odgovarate na njega?

DURAKOVIĆ: Pišem po diktatu duše, pišem vrlo mnogo i objavljujem vrlo malo, recikliram pjesme iz knjige u knjigu jer ih nikad ne smatram gotovim niti zaokruženim. Što se tiče kolumni, eseja, novinskih tekstova – to je odraz mojih stresova i neuroza koje sam pažljivo gomilala i njegovala sve svoje godine života i rada, da bih u nekom trenutku sve to gruhnula u formu drugačiju od pjesme, ali toliko potrebnu i meni i onima koji prate moje pisanje. Pitam, da, naravno, pitam…  Pitam ne samo u svoje nego i u ime onih koji neće ili ne umiju da pitaju. A ako već znam da pitam, zašto ne bih? Šutjela sam tako dugo da više nikad neću prestati ni da pitam ni da pišem o onom što me dira, boli, zanima, slama, izaziva, oduševljava, pati i raduje… Tako i taj tekst o “dobar dan” u Sarajevu… Eto, vrijedi toliko kao da je sad napisan – to mi se dopada u mojim tekstovima, onim najboljim, znači postigla sam efekat koji ne traje tek tren…

INTERVIEW.BA: Šta trenutno zaokuplja vašu pažnju?

DURAKOVIĆ: Završila sam rukopis pjesničke knjige s naslovom Kao kiša u japanskim filmovima. Sad čekam objavljivanje i radujem se kao djevojčica koja je prvi put objavila pjesmu i misli da je osvojila svijet. Dakle, draga budala…

INTERVIEW.BA: Koliko ljudi danas čitaju poeziju?

DURAKOVIĆ: Pouzdano znam da moja uža i šira rodbina prezire poeziju, a prezire se najčešće ono što se ne razumije. Ako ikad napišem roman, onda će me uzeti ozbiljno. Za sada, što znači 40 godina, još uvijek “sastavljam pjesmice” i čekam da mi se desi roman… A poeziju čitaju, čitaju, vidim na Facebooku – samo da im se servira i da ne traže sami.

INTERVIEW.BA: Koja je pjesnikinja promijenila vaš pogled na svijet?

DURAKOVIĆ: Ima ih mnogo, sa strašću čitam žene, vjerovatno se u dubini duše uspoređujući s njima – i  nije to drskost, ne, nema lažne skromnosti… Ali ovako, na prvu, sjećam se kako me oborila s nogu Wislawa Szymborska davno prije Nobelove nagrade, pa sam strasno iščitavala Emily Dickinson, pa Anu Ahmatovu… Volim Jelenu Lengold, Adisu Bašić, Dijalu Hasanbegović…

INTERVIEW.BA: Jesmo li postali loši ljudi? Ili bar većina?

DURAKOVIĆ: Živimo u malom kontekstu, u tijesnoj avliji, pa nam se čini da živimo među zlim ljudima, dok ti isti ljudi za nas misle da smo zli ljudi… Provincija uvijek proizvodi ovakvo razmišljanje. Svijet se jeste zaokrenuo nadesno, i zlo je veliko – ali to je zato što je zbog interneta svijet postao ta mala zla avlija. Ali ne zaboravimo da je i dobro veliko. Na nama je da se opredijelimo. A što se tiče nas ovdje i sada, moje gospodske godine ne mogu biti optimistične u vezi s ljudskim rodom, to je normalno, ali nisam ni očajna koliko bi trebalo da budem. Ljudi su mi postali providni – transparentni, takoreći. Pa u tom kontekstu ni sebe ne mogu uzeti ozbiljno, a kamoli njih.

INTERVIEW.BA: Ako smo svi letargični, a oni koji nisu mudro šute i rade po uputama, ko je revolucionar i imamo li takvih uopće?

DURAKOVIĆ: Nema revolucije bez gladne, obrazovane i razljućene mladosti. Nema revolucije među radnicima i studentima, gdje joj je prirodno mjesto, jer te mlade ljude vode mali neiživljeni fašisti koji bi odlučivali o tuđem životu, braku, opredjeljenjima i izboru, sve u ime vjere i Boga. A to je zato što su nam djeca nedovršeni, neobrazovani magistri i doktori nauka isto kao i njihovi nedovršeni, neinformisani profesori, koji ne putuju svijetom da bi se s njim samjerali i takmičili u izvrsnosti, nego da bi ga prezreli i odbacili, da bi ponizili Drugog a uzdigli sebe. Naravno – čast izuzecima, oni znaju koji su.

INTERVIEW.BA: Idemo li ka propasti ili nade ipak ima?

DURAKOVIĆ: Ne znam ko je rekao: “Spasa nam nema, propasti nećemo”, ali sva suština je sabrana u ovaj paradoks. Ne odustajem od nade, makar iz inata. Jer nije samo danas grozno, i nije grozno samo nama – bivalo je i gorih i boljih vremena, bit će i boljih i gorih vremena, samo neće biti nas da im svjedočimo. Najbolje kaže Krležin Petrica Kerempuh: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.”

Ne mogu odoljeti životu

OMILJENA KNJIGA:

____________________________________________________________________________________________________

Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova. Zato što je i dan-danas tumačim a ne mogu nikad do kraja da je shvatim.

___________________________________________________________________________________________

OMILJENI FILM:

____________________________________________________________________________________________________

Being there, sa Peterom Sellersom. Politika, tuga i smijeh u jednoj priči.

___________________________________________________________________________________________

MUZIKA KOJU SLUŠAM:

____________________________________________________________________________________________________

Svaku, svugdje i povazdan. Volim sve. Poludim s Tomom Zdravkovićem, odmorim se s Griegom i Orffom, plačem s Leonardom Coenom, vrištim s Freddyjem Mercuryjem, zaspim s Amirom Medunjanin, probudim se s glasom moga dragog – još mi je njegov glas muzika, zamislite!

___________________________________________________________________________________________

ČEMU NE MOGU ODOLJETI:

____________________________________________________________________________________________________

Životu!

___________________________________________________________________________________________

BiH je tradicionalna zemlja s mnogo nacionalizma i religijskog fundamentalizma. Stoga je teško raditi na ženskoj emancipaciji i osnaživanju. Od 143 općine, samo ih je šest dobilo načelnicu na minulim izborima, što doseže jedva četiri procenta.

Iako BiH ima progresivne i proevropske zakone kada je u pitanju ravnopravna zastupljenost žena u političkom životu, u stvarnosti i praksi ovi zakoni nakon rata nikada nisu zaživjeli. Zbog toga su žene više formalno na određenim zakonodavnim ili izvršnim pozicijama, dok stvarnu moć i dalje predominantno imaju muškarci. Tako je samo šest žena ove godine uspjelo osvojiti načelničke mandate. Dugogodišnja feministica, borkinja za ženska ljudska prava i direktorica Fondacije CURE, Jadranka Miličević, za Interview.ba objašnjava šta se to desilo tokom ovogodišnjih lokalnih izbora.

INTERVIEW.BA: Uz već tradicionalnu zapostavljenost kandidatkinja u izbornom procesu, kako gledate na ovogodišnje lokalne izbore? Je li se ženama koje su pokazale političke ambicije ponovila prethodna situacija?

MILIČEVIĆ: Da, kandidatkinje tokom predizbornih kampanja nisu bile dovoljno vidljive i prepoznate u svojim lokalnim zajednicama i zato nisu ni izabrane. Mi koji želimo promjene u bh. društvu trebamo učiniti žene u politici vidljivima, personalizirati njihovo učešće u političkom životu. Insistirati na unutarstranačkim promjenama i omogućiti ženama ravnopravno i aktivno učešće u radu stranačkih tijela u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova. Kontinuirano raditi na senzibiliziranju članstva političkih stranaka o važnosti javne i vidljive podrške stranke u procesima kandidature za političke, stranačke i izborne funkcije. Podržati održavanje javnih događaja, foruma i medijskih predstavljanja kandidatkinja kako bi se u javnosti mijenjala slika bosanskohercegovačke politike.

INTERVIEW.BA: Sveukupno je šest žena osvojilo mjesta načelnica. Možemo li ovo zvati napretkom? 

MILIČEVIĆ: Činjenicu da je izabrano šest žena na načelničke funkcije možemo smatrati malim napretkom, jer u prošlom je sazivu bilo pet načelnica, ali kao aktivistkinja za ženska prava sam nezadovoljna. U odnosu na ukupan broj općina, 143, osvojenih šest pozicija – ili oko četiri procenta – malo je i nastavlja se diskriminacija žena.

INTERVIEW.BA: Jedan primjer s ovih lokalnih izbora se izdvaja, jer je uistinu briljantna pobjeda nezavisne kandidatkinje Amre Babić u Visokom. Da li ovo dokazuje da žene političarke kod nas ipak mogu uspjeti? 

MILIČEVIĆ: Uspjeh Amre Babić je rezultat savjesnog i kontinuiranog rada četiri prethodne godine, sa stručnim i sposobnim timom, što nam pokazuje da imamo žene političarke koje mogu uspjeti. Važno je spomenuti da žene kao nezavisne kandidatkinje imaju više prepreka na putu ka osvajanju pozicija za sve nivoe vlasti. Ali ako se dobro pripreme za sve izazove i neprijatnosti na koje će nailaziti, mogu uspjeti. Izazovi su patrijarhalno bh. društvo, koje teško prihvata činjenicu da i žene mogu biti liderice/voditeljice promjena, da mogu voditi uspješne pregovore i namicati sredstva za izgradnju infrastrukture, otvaranju novih radnih mjesta…

INTERVIEW.BA: U BiH imamo dobre zakone, određene kvote za zastupljenost žena, sve na mjestu. Šta opet ne djeluje u praksi? Je li birači ne žele glasati za žene ili im stranke ne daju dovoljno prostora? 

MILIČEVIĆ: U praksi se ne primjenjuju doneseni zakoni, ne vrši se monitoring i ne koriste se postojeći mehanizmi. Kako žene nisu vidljive u medijima i javnosti, nisu  prepoznate od strane glasačkog tijela.  Za žene će glasati samo one žene koje znaju koji je značaj žena u politici. No, žene koje nemaju nikakve veze s politikom nikada neće glasati za druge žene jer smatraju da one ne mogu  snositi odgovornost kao muškarci. Bitno je da same žene ne stvaraju razne vrste barijera. Ukoliko žene iz političkih partija i iz drugih sektora (biznisa, civilnog društva, medija) prihvate da trebaju nešto mijenjati, ako budu na tome uporno u kontinuitetu radile, i ne budu dozvolile da se to pitanje zaboravi, vjerujem da se može uspjeti. Nažalost, kod nas je glavno opravdanje za sve “preživjet ćemo”. Bitno je da civilno društvo (nevladin sektor) podržava i političarke koje će se zaista boriti za promjene i koje neće biti samo vojnikinje i poslušnice  partije.

INTERVIEW.BA: Dugo se bavite ovom problematikom u Bosni i Hercegovini. Jesu li žene uistinu dobile prava kakva imaju u drugim evropskim demokracijama i šta još nedostaje?   

MILIČEVIĆ: Žene u politici nisu adekvatno predstavljene. Nije nam bilo dozvoljeno da učestvujemo u  mirovnim procesima, nema nas ni u pristupnim pregovorima, nema nas u radnim grupama za ustavne promjene, pa smo pokrenule inicijativu. BiH je veoma tradicionalna zemlja, s dosta nacionalizma  i religijskog fundamentalizma. Stoga je teško raditi na ženskoj emancipaciji i osnaživanju, uključujući političku participaciju.

Cijeli život je prilika da radimo na sebi, da budemo bolji, poručuje čovjek koji je osvojio srca mnogih ljudi odlukom da slijepom mladiću Mustafi Mehiću pomogne istrčati Sarajevski polumaraton. Evo njegove priče.

KAKO ORGANIZIRATI  “NOVI POČETAK” U VLASTITOM ŽIVOTU: “Donijeti jednostavnu odluku da ćemo biti bolji u svakom segmentu svog života. Okružiti se onima kojima je stalo do vas, dati otkaz negativnima i namrgođenima. Imamo samo jedan život, a ne dva ili tri; kako ćemo ga provesti i šta ćemo uraditi, zavisi isključivo od nas samih. Henry Ford jednom je rekao: ‘I kad mislite da nešto možete i kad mislite da to ne možete, vjerovatno ste u pravu’”

Šira javnost u Bosni i Hercegovini je za Sarajliju Tomislava Cvitanušića nedavno doznala kroz priču o slijepom mladiću Mustafi Mehiću, kojem je pomogao da istrči Sarajevski polumaraton. Ova priča dirnula je mnoge. Iza nje stoji velika motivacija – promijeni sebe da bi promijenio druge ljude i svijet. Takav je približno Tomislavov životni moto koji iskazuje kroz posao, druženje s ljudima, atletiku, planinarenje…Tomislav Cvitanušić za Interview.ba govori upravo o volji za promjenom.

INTERVIEW.BA: Gospodine Cvitanušiću, posljednjih dana bili ste u žiži zbog izvanredne priče o slijepom mladiću Mustafi Mehiću, koji je istrčao Sarajevski polumaraton. Šta je bio vaš motiv da pomognete Mustafi i zbog čega je ovaj primjer važan za sve nas?

CVITANUŠIĆ: Nakon što sam na portalu Klix pročitao prilog o slijepom momku Mustafi, u kojem je on rekao da bi se želio baviti sportom i atletikom a da ne može jer treba stalno neko biti uz njega, odlučio sam da mu se javim i da pokušamo zajedno ispričati jednu ljudsku priču koja bi bila inspiracija i drugima. Pogotovo onima koji su u našem društvu marginalizirani; tu prije svega govorim o osobama sa invaliditetom.

INTERVIEW.BA: Mustafina priča je, po svemu sudeći, izvrstan argument za ljude da se pokrenu. Šta vas tjera na aktivnost, promjenu i novu životnu energiju?

CVITANUŠIĆ: Cijeli život je prilika da radimo na sebi, da budemo bolji. Ljudi općenito ne koriste sve svoje potencijale, nego u većini slučajeva traće vrijeme na stvari od kojih nema nikakve koristi, kako njima tako i njihovoj okolini. Živimo u vremenima kada se gleda samo sebe, sve je podređeno profitu i materijalnom, i mnoge stvari koje imamo i koje su nam na dohvat ruke uzimamo zdravo za gotovo a da pritom ne razmišljamo da nisu baš svi imali tu sreću. Stupanj razvoja i civiliziranost jednog društva određuju odnos tog društva prema osobama kojima je pomoć potrebna, invalidima, socijalnim slučajevima…

INTERVIEW.BA: Sve se suštinski vrti oko motivacije i našeg pokretanja s mrtve tačke. Kako vi motivišete ljude koji počinju s trčanjem, kakav način razmišljanja ljudi trebaju usvojiti?

CVITANUŠIĆ: Ljudi su stvoreni za kretanje. Sjedilački način života, kakvim danas živi ogromna većina, upravo je uzrok mnogih bolesti i oboljenja modernog čovječanstva. Pored toga, mi smo društvo u kojem je sasvim normalno stalno biti negativan, kukati, kritikovati, a istovremeno ne raditi ništa na sebi i ne ponuditi nikakva rješenja. Ako želimo vidjeti promjene, moramo prvo promijeniti sebe i biti dovoljno hrabri da uradimo nešto što nam je potpuno novo. Za početak, riješiti se loših navika, gubljenja vremena na besmislene stvari, te se okružiti ljudima koji su pozitivni i kojima je stalo do vas. Trčanje je jeftino, svakom dostupno, i to je, na kraju, naše prirodno kretanje. Nakon samo nekoliko treninga trčanja ili brzog hodanja, a to je nauka dokazala, svako će se osjećati puno bolje i pozitivnije. Jednostavno, imat ćemo više energije, raspoloženje će biti odlično, a i ponašat ćemo se potpuno drugačije i u svojoj okolini. Za početak je dovoljno preći kućni prag i izaći u šetnju ili na trčanje. To je obično najteži korak.

INTERVIEW.BA: Glavni izgovor kada ne želimo nešto raditi jeste da nemamo vremena, pogotovo u apatičnoj zemlji poput BiH. Je li to zaista validan argument i je li ovo zemlja u kojoj se stvarno ništa ne može uraditi?

CVITANUŠIĆ: Prije deset godina,  Sarajevski polumaraton sa tridesetak učesnika činio se kao utopija. Pokušaj nekoliko entuzijasta da u Sarajevu naprave nešto što je popularno u svijetu, masovnu uličnu utrku, nije mirisao na uspjeh. Prije nekoliko dana, skoro 2.500 trkača i djece uzeli su učešće na desetom jubilarnom Sarajevskom polumaratonu, najvećoj međunarodnoj sportskoj manifestaciji u BiH, te jednoj od ljepših u regionu. Na početku su nam govorili da nećemo uspjeti, pogotovo da natjeramo Bosance i Hercegovce da trče, a mi smo ipak uspjeli. Očito je da smo zemlja koja ima potencijala, imamo i sjajne ljude, ali im ne dajemo prostor i priliku. Oni koji malo ili ništa ne znaju su najglasniji, pa ovu zemlju vode jedni te isti ljudi već više od 20 godina. Rezultat vidimo.

INTERVIEW.BA: Kojim se sve sportovima bavite i šta sve radite u životu? Kako se borite s vremenom?

CVITANUŠIĆ: Upravljanje vremenom je zaista postalo umjetnost u današnje vrijeme. Ja volim da kažem da nam je 168 sati na raspolaganju u jednoj sedmici. Naš je izbor kako ćemo ih potrošiti. Ako se dobro organiziramo, iznenadit ćemo se. Problem je što često naše vrijeme trošimo besmisleno. Vrijeme je jedini resurs koji se ne obnavlja i nepovratno nam curi kroz prste. Trebamo ga trošiti na dobre ljude oko sebe, na one kojima je potrebna pomoć i na svoje stalno usavršavanje, rad na sebi. Naučiti nove vještine, nešto novo, uvijek je zanimljivo, otvara nam nove vidike i daje potpuno drugačiju perspektivu o ljudima i životu. Rad na sebi koji nikada ne prestaje jedini je način da budemo potpuno ispunjeni i korisni, i sebi i drugima.

INTERVIEW.BA: Za kraj, kako organizirati  “novi početak” u vlastitom životu?

CVITANUŠIĆ: Donijeti jednostavnu odluku da ćemo biti bolji u svakom segmentu svog života. Okružiti se onima kojima je stalo do vas, dati otkaz negativnima i namrgođenima jer će oni poput “energetskih vampira” pokušati da vam isisaju vrijeme i svu energiju ubjeđujući vas kako nešto nije moguće, a ne ponuditi rješenja kako je nešto moguće. Imamo samo jedan život, a ne dva ili tri, i kako ćemo ga provesti i šta ćemo uraditi zavisi isključivo od nas samih. Za kraj, volio bih citirati Henryja Forda koji je jednom rekao: “I kad mislite da nešto možete i kad mislite da to ne možete, vjerovatno ste u pravu.” 

Andrić je sve to lijepo objasnio

OMILJENA KNJIGA: 

______________________________________________________________________________________________

Travnička hronika. Ivo Andrić je lijepo objasnio kakvi smo mi ljudi u Bosni, a što se nama to ne sviđa, naš je problem.

______________________________________________________________________________________________ 

OMILJENI FILM:

_______________________________________________________________________________________________________

Iskupljenje u Shawshanku.

______________________________________________________________________________________________ 

MUZIKA KOJU SLUŠAM:

_______________________________________________________________________________________________________

Sting i Andre Rieu.

 ______________________________________________________________________________________________

SVE O MOM TRENINGU:

_______________________________________________________________________________________________________

Svaki dan pokušajmo biti bar malo bolji nego smo to bili jučer.

______________________________________________________________________________________________ 

ČEMU NE MOGU ODOLJETI:

_______________________________________________________________________________________________________

Dječijem osmijehu.

______________________________________________________________________________________________