August 2016

Elia Suleiman: Palestinci nisu usamljeni, sve više ljudi prepoznaje našu tragediju!

U Sarajevu je proslavljeni palestinski reditelj Elia Suleiman boravio u ulozi predsjednika žirija Takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala, a za Interview.ba otkriva kako je bilo odrastati u okupiranoj Palestini, te šta ga i danas pokreće u misiji mijenjanja svijeta koji tone u katastrofu.

Iza njega su njujorške godine koje su ga oblikovale u filmskog autora, danas svojim domom zove Pariz, kao tinejdžer iskusio je londonski život, ali su u njegovo tkanje duše neizbrisivo utisnuti rodni Nazareth i Palestina. Elia Suleiman je proslavljeni palestinski reditelj koji je za svoje filmove dobio brojna međunarodna priznanja, a njegova trilogija o Palestini: Hronika nestajanja (1996), Božanska intervencija (2002) i Vrijeme koje preostaje (2009) kinematografska su hronika nestajanja jedne zemlje, ali i podsjećanje da ta zemlja i dalje živi i nada se.

INTERVIEW.BA: Kako izgleda stvarati umjetnost, pokušavati prenijeti svoje poimanje svijeta iz situacije u kojoj su ti uskraćena, bezmalo, sva prava….

ELIA SULEIMAN: Evo spomenuli smo prije ovog razgovora Danisa Tanovića, ili, evo SFF. Znači radi se o istinskoj volji, volji za otporom koja može biti mnogo jača kad niste u najugodnijoj situaciji. To je insistiranje na kontinuranoj normalnoj situaciji na dnevnoj bazi. Naravno, otpor ima različite vidove: može biti tvoj lični otpor vojnoj sili, ili otpor kroz umjetnost. Mislim da je ovaj drugi mnogo postojaniji, onaj koji ostaje, jer ovaj vojni blijedi. Taj umjetnički otpor u ovom trenutku je u usponu, jer se pojavila mlada generacija autora koja sama zauzima stav i pravi filmove. U ranije vrijeme filmove o Palestini pravili su stranci, jer za Palestince je bilo skoro nemoguće doći u tu situaciju. I sam se sjećam mnogih kucanja na različita vrata i brojnih situacija u kojima sam ostao bez odgovora. Niko nije vjerovao u tebe i niko te nije želio podržati.

INTERVIEW.BA:Kako je bilo odrastati u Palestini?

ELIA SULEIMAN: Prilično dosadno. Nazareth je mali grad smješten na brdu. A biti palestinski grad u Izraelu je razlog zašto govorim ‘dosadno’. Bio je to geto, opkoljeni grad potlačenih ljudi i nije bilo nikakvih kulturnih aktivnosti. Namjera vlasti bila je jasna: “ignorisanje postojanja u bilo kom obliku”. Vlasti su samo prikupljale porez, nikad nisu vraćale ništa. Govorim o vrlo grubom odnosu prema Palestincima, oduzimanju imovine, progonstvima, hapšenjima bez ikakvog osnova. Moj otac je bio uhapšen kad sam bio mali i optužen za krijumčarenje oružjem. Proveo je u zatvoru nekoliko dana, pa potom pušten. To je jednostavno ambijent terora i terorisanja stanovništva.

 

INTERVIEW.BA: Kad ste shvatili da želite otići?

ELIA SULEIMAN: Osjećao sam da postoji i drugačiji način života. Sa 17 godina otišao sam u London. Prao sam suđe po restoranima, postao pravi tinejdžer… Već tada sam sanjao o boljem, drugačijem životu, ali nije bilo lako doći do toga. Ispisao sam se iz škole, ljudima sam objašnjavao šta želim postati, ali bile su to govorancije bez pokrića, riječi bez sadržaja. Htio sam biti reditelj, a u stvarnosti sam pogledao nekoliko filmova i moje poznavanje kinematografije tada se svodilo na klišeizirane fraze.

INTERVIEW.BA: Kakve poruke ste željeli i želite svijetu poslati svojim filmovima?

ELIA SULEIMAN: Ono što sam pokušavao uraditi kroz te filmove jeste da povežem jučer i danas. Da 1949. godina i dalje stanuje u našim životima i da se ponavlja. Okupacija, regresija, manje ljudi, manje palestinske zemlje, konfiskacija, zatvaranje ljudi, sve se to dešava i danas, kao i te 1949.

INTERVIEW.BA: Ima li nade?

ELIA SULEIMAN: Pogledajte naslove mojih filmova: Hronika nestajanja – to je predviđanje, ali to je i nestajanje jedne zemlje, pa Božanska intervencija – traženje intervencije, pa Vrijeme koje je preostalo – poimanje da nema još mnogo vremena.

INTERVIEW.BA: Znači da postoji sat koji otkucava posljednje trenutke?

ELIA SULEIMAN: Sat je već otkucao svoje. Jedina stvar koja nikad ne prestaje je nada za promjenom. I dalje se, svi mi, nastavljamo nadati. Da nema nade, ne bih ovdje s vama sjedio i razgovarao, ne bih snimao filmove. To znači da postoji mogućnost za promjenu. I ovo – o vremenu koje je preostalo, ne odnosi se samo na Palestinu, već na cijeli svijet. Približavamo se  katastrofi, pogledajte politiku cijelog svijeta. Tamo gdje se trebaju rješavati problemi i donositi odluke, ne rješavaju se i ne odlučuje se. Pa i vi ovdje živite u tranziciji kojoj se ne vidi kraj!

INTERVIEW.BA: Evo jedno potpuno naivno pitanje: kako je moguće da moćni arapski svijet ne pomogne Palestini?

ELIA SULEIMAN: Ha ha ha! Pa vi se šalite! Katastrofa koja je počela 1949. koproducirana je i sufinansirana u arapskom svijetu! O, pomažu oni! Ali Izraelu. Ja govorim o saudijskoj delegaciji koja je prije nekoliko dana bila u Izraelu, govorim  o savezima stvorenim zbog moći i stvaranja novog bogatstva. Govorim o korumpiranim strukturama moći.

INTERVIEW.BA: Postoji li ijedan istinski prijatelj Palestine u svijetu?

ELIA SULEIMAN: Da! To su pojedinci, mislioci, intelektualci. I nemojte misliti da su Palestinci najusamljeniji ljudi na svijetu. Ne! Mi imamo mnogo prijatelja, saveznika… Čak i ako sam ranije u ovom razgovoru rekao da je prekasno, moram reći da se danas dešava pravo prepoznavanje stvari, a da se ne radi o onom koje ima pokroviteljski odnos. Danas se dešavaju prava, zrela savezništva širom svijeta kad je Palestina u pitanju. Ne govorim o licemjernim vladama širom svijeta, i političkim nivoima, ali pojedinci i pokreti koje oni formiraju shvataju stvarno stanje. 

INTERVIEW.BA: Ima li tih pojedinaca i u Izraelu?

ELIA SULEIMAN:  Mašinerija ispiranja mozga koju posjeduje Izrael je prilično jaka i počinje od malih nogu, ali ima jevrejskih duša koje ne mogu i ne žele progutati laži i licemjerstvo. Oni stoje na moralnom tlu, izdignuti iznad situacije. Ne radi se o tome da trebate biti propalestinski orijentirani, već zauzeti moralno ispravan stav. I ima onih koji to i rade. Od intelektualaca do običnog svijeta. Ima i primjera poput ovog: Izraelci u sezoni ubiranja maslina dolaze Palestincima pomagati u berbi, odnosno postavljaju se kao ljudski štit, kako bi ih zaštitili od pucnjave. I uvijek je takvih malo, ali se oni računaju mnogo.

INTERVIEW.BA: Predviđate da tonemo u katastrofu, da li će tome doprinijeti i eventualna pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD?

ELIA SULEIMAN: Možda će to samo ubrzati proces, ali on nije odlučujući faktor te katastrofe. Imamo mi mnogo Trumpova u cijelom svijetu: Putin, Hollande, arapski svijet… Trump je samo glas koji govori za sve njih.

Dražana Lepir: Želimo istinu o banjalučkoj ratnoj priči

Dražana Lepir iz Banjaluke predvodi nevladinu organizaciju ‘Oštra nula’, koja je, po potrebi, državni neprijatelj broj jedan, strani plaćenik, izdajnik nacije i tome slično. Međutim, ova organizacija hvata se u koštac s važnim društvenim pitanjima.

ENTITETSKI NEPRIJATELJ BROJ 1: Medijski smo bili prozivani do te mjere da su nas u Glasu Srpske optužili da smo htjeli zapaliti prostorije boračke organizacije u Banjaluci i Istočnom Sarajevu, kao da smo teroristi. Bili smo neprijatelji, antisrbi, izdali svoju naciju, htjeli paliti. A, mi smo samo ona neugodna istina, neugodnost kojom želimo  da se bavimo.

INTERVIEW.BA: Šta je u ovom momentu u fokusu Oštre nule, šta je najaktuelnija tema kojom se bavite?

LEPIR: To je kultura sjećanja. To je nešto oko čega educiramo, prikupljamo informacije i postavljamo stvari tako da pokušamo shvatiti na koji način se baviti kulturom sjećanja ovdje u Banjaluci, Republici Srpskoj i čitavoj Bosni i Hercegovini.  Zanima nas imamo li partnere u našem okruženju.

Zašto smo se odlučili za kulturu sjećanja? Zato što su cilj naše organizacije aktivni pojedinci, građani i građanke koji ne misle samo o sebi, nego prepoznaju i probleme drugih ljudi, solidarišu se, grade zajednicu , da ne zaboravimo tog drugog.

Mi se i priključujemo onim inicijativama koje su se posebno bavile dešavanjima tokom rata u BiH. Zbog toga smo bili targetirani i napadani, ali uvidjeli smo da se te stvari u našem društvu najprije moraju rješavati.

INTERVIEW.BA: I, hoćete li imati partnera za ovakvu temu?

LEPIR: Naravno da hoćemo. Tu su centar ‘Kvart’ iz Prijedora, BASOC iz Banjaluke i mnogi drugi među organizacijama. Ima ljudi s kojima se može raditi. Činjenica da je da mi u Banjaluci nemamo nezavisnih organizacija koje se bave tom temom. Uglavnom  su to boračke organizacije ili neke druge koje su desno orijentisane, ali ni to ne znači da nećemo naći pojedince koji su spremni na saradnju. Ovo je tema koja zahtijeva sistematičan pristup i senzibilizirane ljudi.

INTERVIEW.BA: To uključuje i pričanje banjalučke priče?

LEPIR: Banjalučka priča iz period 1992.-1995. nije ispričana. Dosta nas koji se bavimo time zna šta se tu dešavalo tokom rata, ali vidjećemo. Mi želimo istinu o tome jer želimo bolje ovom gradu.

INTERVIEW.BA: To je, zapravo, povezano sa standardnim zidom šutnje?

LEPIR: Da, upravo tako. Možda taj zid treba da bude jedno vrijeme, ali ja vjerujem da ljudi nakon 20 godina trebaju progovoriti. Da vidimo šta možemo da naučimo o svemu tome. Mi smo bili svugdje – u Prijedoru, Srebrenici, Jadovnu, Jasenovcu. U Republici Srpskoj imamo taj narativ o stradanju Srba iz Drugog svjetskog rata što je nije zanemarivo, ali to ne može poslužiti kao izgovor za dešavanja iz perioda 1992.- 1995. I upravo je to možda prostor gdje trebamo reći – da, ako se moglo desiti od 1941.- 1945., onda se moglo desiti i ovo 1992.-1995. I mislim da tu ne možemo biti na strani nekoga samo zato što pripadamo istoj etniji.

INTERVIEW.BA: I je li ovo samo zadatak nevladinog sektora?

LEPIR: Ovo nije zadatak nevladinih organizacija. Ovo je zadatak institucija koje bi zaista trebale stati na kraj tom prebrojavanju i zauzeti jedan stav kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Jer Bosna i Hercegovina, kako god je vidjeli, koliko god navodno mržnje ovdje bilo, ima šansu. I ne smijemo je izgubiti zbog toga što naše institucije ili trenutna politička struktura profitiraju na dešavanjima od 1992. do 1995.

INTERVIEW.BA: Jeste li vi zbog svega ovoga neprijatelji sistema?

LEPIR: Da ste me ovo pitali prije nekoliko godina, rekla bih – da, jesmo! Ali nakon ovih šest godina ja mislim da je to nešto što svako mora da prođe. I to je ono gdje se pokazuje da ste vi zaista u ovoj priči, zato što želite ili ste samo u mogućnosti da imate neki projekat i organizaciju. Mi kao udruženje pokazali smo ovo prvo jer smo prošli trnovit put. Medijski smo bili prozivani do te mjere da su nas u Glasu Srpske optužili da smo htjeli zapaliti prostorije boračke organizacije u Banjaluci i Istočnom Sarajevu, kao da smo teroristi. Bili smo neprijatelji, antisrbi, izdali svoju naciju, htjeli paliti. A, mi smo samo ona neugodna istina, neugodnost kojom želimo  da se bavimo.

INTERVIEW.BA: Ali to je klasična matrica prema svim ‘neprijateljima’?

LEPIR:  Meni su pokazatelj za to nedavni protesti opozicije u Banjaluci, koja je jednako tretirana. Nisu dobili mjesto za proteste, dozvolu za pokret, aktivirani su razni spinovi o stranim plaćenicima. To je sve ona matrica kojom se vlast koristi protiv nevladinog sektora ili pojedinaca koji istupe. To je pokazatelj da vlast ne odstupa od svoje matrice, ali mislim da je to zmija koja će pojesti samu sebe.

INTERVIEW.BA: Koja je cijena koju plaćate zbog takvog angažmana?

LEPIR: Cijena je velika. Svaki stav, svako slobodarsko razmišljanje se kažnjava. Kažnjava se time što se skoro pa stavi tačka na vaš život. Ja mogu govoriti o svom slučaju. Meni je 2011.godine rečeno, kada sam stažirala u jednoj instituciji, da me ne može hraniti ruka koju kritikujem. I nisam mogla dobiti mogućnost za posao. I ne znam da li bih je sad igdje mogla dobiti. Nisam više ni pokušavala, jer sam vidjela da ljudi tamo strepe od svakoga, samo da bi zaradili koru hljeba i prehranili svoje porodice. 

Elvir Karalić: Kad vidiš lica ljudi kojima pomogneš…

Do danas je više od 300.000 ljudi primilo pomoć Udruženja “Pomozi”. Najveće zasluge idu Travničaninu Elviru Karaliću, koji je život posvetio pomaganju drugima. Ovo je njegova priča.

EVO ZAŠTO IDEMO U SIRIJU: “Ulazak u mobilnu bolnicu bio je šokantan: mnogo osakaćene djece, bez ruku, nogu, očiju… Srce da ti pukne. Tad sam napravio fotografiju s dječakom kojem je aviobomba otkinula obje noge, postavio je na Facebook i napisao: Evo zašto njima da pomognemo, kao repliku onima koji su nas pitali zašto idemo tamo”

OBROK ZA SVE: “Angažujemo socijalno ugrožene ljude kojima se plaća za taj rad. Imamo čovjeka iz okoline Vareša koji pješači 20 kilometara da bi došao do autobusa i stigao u Sarajevo da obrađuje zemlju. Očekujemo velike količine krompira koji ćemo iskoristiti za projekat ‘Obrok za sve’, a to je sad već 200 ljudi kojima na dnevnoj osnovi nosimo hranu”

Kad se nađete licem u lice s Travničaninom Elvirom Karalićem, koji 17 godina živi u Sarajevu, odmah vam postane jasno kako je njegova životna misija, a to je pomaganje drugima, zadobila postojeće razmjere. Osnivač humanitarne organizacije “Pomozi”, Elvir je čovjek velikog srca, koji je ostavio odlično plaćen posao i posvetio se pomaganju socijalno ugroženim sugrađanima. Do danas je broj ljudi kojima je njegova  organizacija na neki način pomogla prešao 300.000. Elvirova zarazna energija i odlučnost da savlada svaku prepreku rijetki su i vrijedni divljenja.

INTERVIEW.BA: Kako je nastalo Udruženje “Pomozi”?

KARALIĆ: U decembru 2011. godine nekoliko nas  okupilo se u humanitarnoj akciji na inicijativu prijateljice koja je na Facebooku postavila status: Neću lajk, hoću čokoladu. Tad smo iz ničega skupili prvo čokolade, pa prešli na druge korisne stvari te smo imali stan prepun hrane i garderobe. Sve smo podijelili mališanima iz domova za nezbrinutu djecu te odraslima s poteškoćama u razvoju.

Tad sam bio između poslova. Iako sam studirao kriminalistiku, uvijek sam radio u telekom operaterima, a prije toga sam pet godina proveo u jednoj firmi gdje sam bio zadužen za američko tržište. Kasnije sam bio direktor sektora za podršku korisnicima, odlična plata, super posao. Tokom ramazana 2012., polovinom augusta, objavio sam na Facebooku apel za pomoć jednom samohranom ocu izričito tražeći da sve bude u robi. Međutim, za kratko vrijeme, prijatelji iz BiH i Amerike poslali su novac i prikupilo se oko 400 KM. I vidim da se može ako se hoće, s tim što ljudi žele biti sigurni da će njihova sredstva otići baš tamo gdje treba. Miks raznih stvari doveo je do odluke da sve ostavim i posvetim se pomaganju.

INTERVIEW.BA: Ali još nije bilo organizacije na vidiku?

KARALIĆ: Uvidio sam tada da je potrebna organizacija, krovno udruženje koje će ljude koji trebaju pomoć i one koji im žele pomoći uvezati na najdirektniji način. Godinu dana sam paralelno radio 16 sati dnevno: osam na svom poslu i osam na humanitarnom projektu, možda i više. Povlačenja više nije bilo. Ne potičem iz imućne porodice, sve sam zaradio svojim rukama, imao sam i motore i automobile, ali uvijek sam se pitao postoji li nešto više od toga, jer ne može biti da je to – to. Imao sam veliku mrežu ljudi, prijatelja i poznanika na Facebooku, svi su me znali iz pozitivnih situacija, pa sam imao neku vrstu kredita kad sam krenuo u ovu priču. I sav svoj imetak – auto, platu i slobodno vrijeme – stavio sam u službu pomaganja. Nije više bilo kafa, odmora, rođendana, izleta, vikenda… Niko od mojih prijatelja nije to uzeo za zlo, razumjeli su šta me pokreće.

INTERVIEW.BA: Ko je bio s vama u početku osnivanja udruženja?

KARALIĆ: Bilo je dosta volontera, 15-20 ljudi koji su uglavnom imali svoje poslove, ali su se vrtjeli oko te ideje. Ime je nastalo na parkingu ispred kafea Aquarius kada mi je drug rekao: “Vidio sam ono šta radiš, imam ideju za portal, bilo bi super da se zove Pomozi.ba!” I dan-danas on je zadužen za web hosting Pomozi.ba. I organizacija je tako dobila ime. Radili smo stalno, postavljali korpe u tržnim centrima, lijepili letke, a 16. oktobra 2012. zvanično smo se registrovali na područuju FBiH kao udruženje za pomoć socijalno ugroženim porodicama i pojedincima. To nam je olakšalo dalje akcije.

INTERVIEW.BA: U januaru 2013. našli ste se u konvoju pomoći Siriji.

KARALIĆ: To je bila nevjerovatna stvar. Taj poduhvat mi je bio bitan jer smo mi iz ovakve države, koja uvijek čeka, moli, pruža ruke, mogli nekome pomoći. Akciju je pokrenulo Udruženje “Solidarnost” iz Bihaća, a mi smo se priključili s ogromnom voljom i željom da pomognemo sirijskim izbjeglicama. Bilo je dosta skeptika koji su govorili šta imaš ti tamo pomagati pored naše sirotinje. Objašnjavao bih im kako je to akcija koja traje jedan mjesec, a našim ljudima pomažemo ostalih jedanaest, skretao pažnju na to kako nema te elementarne nepogode i stanja siromaštva koje je teže od rata. Bosanci i Hercegovci su dužni pomagati ljudima u zaraćenim područjima, pa kilo brašna – kilo brašna – jer mi najbolje znamo kako je to strašno. Nama je dolazila pomoć i u novcu i u robi, a ako je nismo dobili, to nisu krivi ljudi koji su slali, krivite posrednike.

INTERVIEW.BA: Kako je izgledao put do tamo?

KARALIĆ: Bio je to put od 6.000 kilometara u oba pravca i trajao je 14 dana. Krenula su dva šlepera i nas sedmero. Tad je u Bihaću napadalo pola metra snijega i nismo mogli proći na graničnom prelazu Izačić, već okolnim putem, na drugi prelaz. Do granice je put bio pun poteškoća, jedan kamion se skoro prevrnuo… Nastavili smo preko Srbije, Bugarske i Turske, a u Istanbulu zaglavimo dva dana jer nismo imali odgovarajući pečat. Radilo se o neiskustvu, jer smo uvijek mi bili ti koji su primali pomoć. Kada smo napokon ušli u grad na samoj granici Turske i Sirije, nedaleko od Halepa, bio je to povratak u ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu. Po 14-15 ljudi živjelo je na pet-šest kvadrata. Ulazak u mobilnu bolnicu bio je šokantan: mnogo osakaćene djece, bez ruku, nogu, očiju… Srce da ti pukne. Tad sam napravio fotografiju s dječakom kojem je aviobomba otkinula obje noge, postavio je na Facebook i napisao: Evo zašto njima da pomognemo, kao repliku onima koji su nas pitali zašto idemo tamo.

INTERVIEW.BA: Danas imate jasnu viziju kako da pomognete, ali i da ljudima date priliku da ne budu ovisni o pomoći drugih.

KARALIĆ: Nije to bila samo misija pomoći socijalno ugroženima već i državi i društvu. Svjestan sam koliko je neobrađene zemlje oko nas, a imamo mnogo ruku koje traže posao. I zato mi je bila želja da spojimo to dvoje, a ove godine smo u manjem obimo i uspjeli. Da ruke prebacimo na tu zemlju i da ti ljudi od toga žive, ne tražeći pomoć. I stvarno može! Ove godine smo zasijali 40 duluma krompira i postavili nekoliko plastenika s paradajzom, paprikama i krastavcima, na njivi koju nam je ustupio jedan čovjek. Angažujemo socijalno ugrožene ljude kojima se plaća za taj rad. Imamo čovjeka iz okoline Vareša koji pješači 20 kilometara da bi došao do autobusa i stigao u Sarajevo da obrađuje zemlju. Očekujemo velike količine krompira koji ćemo iskoristiti za projekat “Obrok za sve”, a to je sad već 200 ljudi kojima na dnevnoj osnovi nosimo hranu. I tu smo zatvorili krug. Ne možemo pobijediti bolest koja je uzela maha, ali siromaštvo možemo i moramo! Kad naiđemo na tešku situaciju, znam da čim se vratim s terena i objavim to, stvar je gotova, i pojedincu ili porodici pomoć brzo stiže.

INTERVIEW.BA: Koliko ste ljudi pomogli dosad?

KARALIĆ: Oko 300.000. Najveći broj onih kojima smo pomogli bio je u vrijeme poplava, jer je tad isporučena ogromna količina robe: oko 5.000 tona ili 200 šlepera hrane i ostale robe podijelilo se te godine. Još se pomaže ljudima pogođenim poplavama širom BiH. A i tad su se dešavale loše stvari: neko bi dobio sedam veš-mašina od različitih organizacija, a neko nijednu. To smo naknadno saznavali, jer se nije provjeravalo ko je šta dobio. Ljudi ne vjeruju nikome, i ja ih ne krivim, pa radije daju samostalno – kad znaš čovjeka, daš. I to je super. Ali ako ne znaš, onda se svašta može desiti. Jedna nana nema Facebook i ne zna ništa, a komšija do nje je spreman iskoristiti priliku i namaknuti sebi tih sedam mašina. Kad se saznalo, mještani su ga htjeli linčovati, toliko su bili ogorčeni.

INTERVIEW.BA: Koji vas je slučaj najviše potresao?

KARALIĆ: Najviše me pogodio mali bolesni dječak Bekir, koji je, nažalost, preminuo od raka, ali sad bar više nema bolova, nema patnje… Kad su ga doveli u bolnicu, bio je razdragano i veselo dijete… Zbog tumora je izgubio vid, pa je samo pitao: “Mama, ko je ugasio svjetlo?” Mene to i sad rasplače. I kasnije, kad je izašao iz bolnice, kad su nam rekli da mu nema pomoći ni nakon što smo u sedam zemalja širom svijeta kontaktirali ljekare, čovjek se osjeti potpuno bespomoćnim. Gleda a ne može ništa učiniti.

INTERVIEW.BA: Ipak, u mnogo ste slučajeva uspjeli…

KARALIĆ: Ima, naravno, priča sa sretnim krajem. Svijetli primjer je porodica Agić, koja je živjela prekoputa Studentskih domova u Nedžarićima u napola izgorenoj, ruševnoj kući. Otac je prodavao košpice na utakmicama, majka je imala psihičkih problema, a jedno dijete je umrlo, vjerovatno usljed tih okolnosti. Odmah sam shvatio da se radi o poštenim ljudima i rekao sam im da ćemo im napraviti kuću. Taj čovjek je imao neku zemlju u okolini Sarajeva i za godinu dana smo napravili kuću. Ispred nje je, na njegovo insistiranje, postavljena ploča sa zahvalnicom onima koji su pomogli. Kad vidiš lica ljudi kojima si ispunio dato obećanje, to se ne može opisati, mora se doživjeti. 

Aleksandar Trifunović: Samo da ovaj majmun ne opali iz tenka!

Jedan od najpopularnijih bh. novinara objašnjava zašto je važno biti optimista. Pri tome koristi stilsku figuru koja se neće svidjeti ovdašnjim političarima.

PAMETNJAKOVIĆI I PROTESTI: “Učestvovao sam u mnogim aktivističkim protestima kojima se nastojalo promijeniti određene stvari. I uvijek je ta vrsta aktivizma izazivala više kritike od same politike koja je dovela do takvog stanja. Toliko su ti pametnjakovići blaži prema politici nego prema samoj kritici tog sistema da to nikako ne mogu da shvatim” 

POLITIKA JE TU DA SLUŽI: “Politika ne smije biti na pijedestalu. Političari ne smiju biti elita. Politika je tu da služi. A kod nas je politici sve dozvoljeno. U takvoj situaciji sva politička rješenja unazađuju i unesrećuju građane. U suštini, moramo natjerati politiku da se bavi nama, a ne sobom”

Glavni i odgovorni urednik online magazina Buka iz Banje Luke, Aleksandar Trifunović, kaže da je, uprkos svakodnevnim iskušenjima, ipak optimista u pogledu svega što se dešava u Bosni i Hercegovini. Pesimizam smatra idealnim gorivom za održavanje sadašnjeg režima i njegovih popratnih posljedica. A, ima li razloga za optimizam? Ima! Mi nismo najlošiji na svijetu, ne živimo u najgorim ekonomskim uslovima i imamo resurse zbog kojih vrijedi ostati ovdje. Samo se treba probuditi i negativnu energiju pretvoriti u akciju.

 INTERVIEW.BA: Ako biste bili u prilici da širite optimizam među ovdašnjim ljudima, šta biste rekli, zbog čega je vrijedno ostati i opstati u ovoj zemlji?

TRIFUNOVIĆ: Optimizam je najzdraviji odnos koji čovjek može imati prema sebi. Jedini optimizam koji poštujem je optimizam prema sebi. Rečeno matematičkim rječnikom, skupom optimizama prema sebi ovo društvo će postati optimistično. Imamo pesimistično društvo jer je ljudima potpuno ubijeno dostojanstvo, potpuno su poniženi i u tom stanju izopštenosti iz društvenih kretanja imate situaciju da je pesimizam dominantno stanje. U suštini, pesimizam ne mora biti vezan, niti je uvijek vezan, za materijalnu situaciju, on je neka vrsta predaje. Možeš da kritikuješ ovo društvo i govoriš o najgorim osobinama, ali dok god imaš nade da će ono da se promijeni, a meni je to isključiva motivacija za rad, to jeste optimizam. Ovdje ljude koji kritikuju smatraju pesimistima. Ne, nego oni koji ne rade ništa, ljudi koji su se predali, oni su pesimisti. Taj je pesimizam zapravo kukavičluk.

INTERVIEW.BA: Koji su argumenti za to?

TRIFUNOVIĆ: Moji argumenti su: sve dok imaš razloga da ustaneš, imaš razloga da budeš optimista. Ne možeš promijeniti državu to jutro kad ustaneš, ali sigurno u tom danu, jednom jedinom danu, možeš promijeniti sebe od juče. I svaka promjena sebe od juče je neka vrsta napretka i neka vrsta optimizma. Mi nismo najlošiji na svijetu, ovo nije najlošija zemlja, ovo nisu najteži ekonomski uslovi, ima mnogo gorih. I upravo zbog toga trebamo imati dozu optimizma da nam može biti bolje. 

INTERVIEW.BA: Gledajući kompletnu situaciju, pogotovo kroz prizmu medija, stiče se utisak da ovdje ništa ne valja. Šta, zapravo, valja u ovoj zemlji?

TRIFUNOVIĆ: Suština političkog života ovdje jeste da mi od naših političara očekujemo da naprave što manje štete. Tako da je političko novinarstvo, u ovim manjinskim medijima koji nisu pod kontrolom, ustvari stajalište da političari ne naprave veliku štetu. To je ono kad majmun uđe u tenk – samo da majmun ne opali iz tenka. Mi se nadamo da ovi majmuni neće opaliti, eto šta svih ovih godina radimo.

Imati ovakvu zemlju i ovakvu konfiguraciju terena, geostrateški položaj, kvalitet vode, to su sve pretpostavke koje govore da ovdje vrijedi ostati i boriti se. Pored toga, potrebna nam je i mala promjena mentaliteta: malo više optimizma, da više cijenimo sebe a manje one koji nas ponižavaju. Pesimizam je idealno stanje za one koji vladaju ovom zemljom. I kako god stvari nabacimo na papir, mnogo je više razloga da ljudi ostanu da žive ovdje nego u nekim većim zemljama, gdje je stepen siromaštva mnogo veći.

INTERVIEW.BA: Opet ostaje ta medijska slika koja ljude, između ostalog, tjera da gledaju van granica BiH.

TRIFUNOVIĆ: Kriviti medije za ovo stanje je izgovor za neshvatanje problema. Vi, bez obzira na medije, imate sve uslove da saznate gdje smo, kako stojimo, jer s današnjom tehnologijom niko ne može da vas prevari i slaže. Kad vas neko izmanipuliše, to je na vašu sopstvenu glupost. Ako ne želite da budete prevareni, mediji tu ne mogu ništa. Evo primjera: imamo situaciju da je BiH po rezervama vode u evropskom i svjetskom vrhu, a istovremeno uvozimo vode više nego što nam treba. Za to nisu krivi mediji. Mi smo krivi što se ne znamo ni vode napiti.

INTERVIEW.BA: Šta vam je najintrigantnija tema, čime se najviše bavite, šta radite s guštom?

TRIFUNOVIĆ: Ja volim fotografiju, radim putopise. Meni je moranje pisati o nekim stvarima. Ne znam zašto bih pisao o Bakiru Izetbegoviću i Miloradu Dodiku kad to nisu ljudi koji bi mene uopšte zanimali da nisu na pozicijama na kojima jesu. Primoran sam da se bavim ljudima koje u normalnim uslovima ne bismo primjećivali. To je neko moranje. Poput glasanja u BiH. Zažmiriš i glasaš za ljude za koje znaš da su toliko iskompromitovani, da nema novih lica. Društvo treba početi čistiti tamo gdje je najprljavije, a to je u vrhu politike.

INTERVIEW.BA: Je li vas strah baviti se ovakvim temama u ovo vrijeme?

TRIFUNOVIĆ: Svaki normalan čovjek ima taj strah, jer toliko je budala oko nas da je dovoljna samo jedna da napravi haos. Imamo svijet pun budala. Vraćamo se onom majmunu na početku: jedno je kad majmun vodi državu pa kad sjedne u tenk; drugo je kad na ulici imaš ljude, koji su naizgled normalni, koji mogu da ti upropaste život jer im se ne sviđa kako pišeš. S druge strane, ako ustukneš, oni pobjeđuju. Svi trebamo pružiti šansu normalnim ljudima i pokazati da normalan život nema cijenu. Jer ako je uslov normalnog života da se povučeš, da ne tražiš da živiš bolje, u skladu sa svijetom, ti si onda pristao da živiš na nenormalan način. I na neki način si prešao u svijet budala.

INTERVIEW.BA: A šta je za vas danas najveća ubleha koja se plasira javnosti Bosne i Hercegovine?

TRIFUNOVIĆ: To što mislimo da je virtualni aktivizam najbitniji, ili čak jedini mogući aktivizam. Osjećaj da ako nešto lupite na Facebooku ili na Twitteru, da je to sasvim dovoljno od vas. Ljudi su mahom nezadovoljni i svoje nezadovoljstvo trebaju pretvarati u konkretne akcije kako bi eliminisali uzroke problema koji ih tište. Učestvovao sam u mnogim aktivističkim protestima kojima se nastojalo promijeniti određene stvari i uvijek je ta vrsta aktivizma izazivala više kritike od same politike koja je dovela do takvog stanja. Znači, toliko su ti pametnjakovići blaži prema politici nego prema samoj kritici tog sistema da ja to nikako ne mogu da shvatim.  

INTERVIEW.BA: Je li moguće u ovakvom ustavnom okviru i političkom sistemu očekivati promjene?

TRIFUNOVIĆ: Mislim da je to jedna od moćnih mantri koja nas udaljava od suštine. To je da je sistem u BiH takav da onemogućuje bilo kakvu promjenu. Podsjećam da je Dejtonski sporazum prekinuo rat, ali nije donio mir. Mi u BiH nismo u miru. Imamo sistem i državu koji su opasni po život. Ako ovim političarima date prekomponovanje ustava koji je bio privremeno rješenje, onda možete dovesti do još gore situacije. Pamet potrebnu za taj zahvat ja ne vidim kod sadašnje politike. Kod lokalnih zajednica, na primjer, možete mijenjati stvari i unaprijediti život na najvišem mogućem nivou. A, to niko ne radi. I tu se žale što imaju kantone, entitete. Ali imaš lokalnu zajednicu u kojoj ti niko ne smeta.

INTERVIEW.BA: Šta je onda to konstruktivno rješenje koje nam trenutne politike ne nude?

TRIFUNOVIĆ: Politika ne smije biti na pijedestalu. Političari ne smiju biti elita. Politika je tu da služi. A kod nas je politici sve dozvoljeno. U takvoj situaciji sva politička rješenja unazađuju i unesrećuju građane. U suštini, moramo natjerati politiku da se bavi nama, a ne sobom.

INTERVIEW.BA: Da li će približavanje EU dovesti do bitnijih promjena?

TRIFUNOVIĆ: Mislim da Evropska unija radi pogrešno i da bi mogla ljudima bolje da definiše koji su to benefiti ulaska BiH u porodicu evropskih naroda. I ma kako EU trenutno prolazila kroz turbulencije i probleme, ona je jedino rješenje za BiH. Mislim da joj se trebamo okrenuti i težiti. Naši političari koriste EU kao politički alat, ili da ucjenjuju evropske zvaničnike, ili da oni vode taj proces, a da ni oni ni većina naroda nisu svjesni tog procesa, odgovornosti i obaveza. Kao ni benefita koje dobivaš kad postaneš dio te porodice. U smislu svega, poplava, klime, migranata, investicija, samo zajedno se možemo boriti. BiH ne može sama. I to je svakako jedino društvo koje nas želi u svom krugu. Niko drugi. Imamo tu opciju ili da ostanemo sami, a tu smo najgori. 

Siniša Vukelić: Dok svijet traži Pokemone, naša vlast traži kredite

Urednik portala Capital.ba objašnjava u kakvoj smo ekonomskoj situaciji i šta nas čeka narednih mjeseci. Uglavnom, ništa dobro.

ZADUŽIVANJEM PROTIV PROBLEMA “Vlasti znaju da su im jedina prijetnja nekoliko grupacija poput udruženja boraca, penzioneri i javni sektor, i sve će učiniti da njihova primanja ne kasne. Zato će se zaduživati da oni ne bi pravili probleme”

Već devet godina banjalučki portal Capital.ba pokušava da na kredibilan, činjenično zasnovan način ukaže na nepovoljna ekonomska kretanja i kriminal koji nagriza sistem u Bosni i Hercegovini. Njegov osnivač, novinar Siniša Vukelić, kaže da to ima svoju cijenu i da je teži put, ali jedini ispravan. Danas, kada su vlasti u ćorsokaku s gotovo uništenom privrednom aktivnošću, jedina preostala stvar koja se može uraditi jeste vanjska intervencija, kaže on. I to da bi političari završili obaveze koje su bile na dnevnom redu prije petnaestak godina. Ali sada s kamatama koje plaćamo MMF-u.

INTERVIEW.BA: Capital.ba je medij koji se bavi suhim ekonomskim činjenicama, koje nisu uvijek dobrodošle jer nisu povoljne. Koliko je izvještavanje na ovaj način, bez uključenih emocija, doprinijelo izmjeni stanja svijesti kod nas?

VUKELIĆ: Capital.ba postoji već devet godina i naša orijentacija jeste da izvještavamo o činjenicama i ne donosimo sudove, nego publici ostavimo zaključke. Mislim da to i jeste suština novinarskog posla. Ali kako vrijeme odmiče, zbog stanja novinarstva kod nas, čini se da publika traži pojašnjenja, traži da im se sve objasni, uperi prstom – da, ovo je smeće od političara, ovaj direktor je lopov i kriminalac – što je potpuno pogrešno. Tako publika postaje lako izmanipulisana.

Mi smo, s druge strane, odabrali teži put, kredibilno izvještavanje, i zbog toga nas prenose u cijeloj regiji. Ne prezamo od istraživanja bilo kakve priče u kojoj se pokazuje da ima kriminala ili korupcije.

INTERVIEW.BA: Je li teško raditi na ovakav način? Ima li problema, prijetnji?

VUKELIĆ: Da, naravno. Prijetnje su nešto sa čime mi živimo. Ali ako želite da se bavite ovim poslom, morate shvatiti da je to njegov dio. Većina novinara kod nas ima nerealna očekivanja, jer ne možete, nakon što nekome izmaknete fotelju, otkrijete finansijsku aferu, spriječite kriminal, ili korupciju, ili nepotizam, očekivati da vam se ta osoba nasmije na ulici. I sve je u redu dok se stvari odvijaju kroz sistem žalbi i tužbi, ali prijetnje sve više postaju pravilo, jer vladajuća kasta smatra da niko nema pravo da pita za njihove poslove, da su javni novci njihovi novci koji su im dati na upravljanje četiri godine. I to je ono što postaje zabrinjavajuće.

INTERVIEW.BA: Pošto dugo pratite ekonomska kretanja u BiH, kako biste opisali trenutnu ekonomsku sliku u oba entiteta?

VUKELIĆ: Ovo sve liči na baruštinu u kojoj smo svi mi žabe i u kojoj se temperatura vode sve više povećava, a mi se pravimo da to ne postoji. Svi misle da ovo neće još dugo i da se nešto mora promijeniti. Ništa se neće promijeniti dok narod to ne promijeni, naravno. Politički lideri su se dobro izvježbali u podjeli teritorija i naroda, uzeli medije, tajkune, svoja mala carstva u kojima vladaju. Izbori im ne donose nikakve promjene zato što se jedna trećina izbora pokrade, jedna trećina glasačkog tijela se kupi, jedna trećina se ucijeni kroz sektor javnih nabavki. Vlasti znaju da su im jedina prijetnja nekoliko grupacija poput udruženja boraca, penzioneri i javni sektor, i sve će učiniti da njihova primanja ne kasne. Zato će se zaduživati da oni ne bi pravili probleme. Suština je na drugoj strani, u opoziciji koja pokazuje nekompetentnost da se suprotstavi vladajućima. Svi su prije bili s nekim u koaliciji; ovo je mala zemlja, ovdje je toliko interesa isprepleteno i svi su radili usluge jedni drugima.

INTERVIEW.BA: Šta bi bile neke urgentne ekonomske mjere u situaciji u kojoj je kriza otišla predaleko?

VUKELIĆ: Poslovno, ambijent u BiH mora se poboljšati. On sada počiva na vezama privatnog i javnog sektora i niko neće doći izvana da investira tamo gdje država motiviše poslovanje u sivoj zoni. Jer ako poslujete zakonito, vi ste nekonkurentni. Mora se tražiti rješenje na rashodovnoj, a ne prihodovnoj strani budžeta. Trenutno su na raspolaganju dva načina: podizanje nameta i zaduživanje kod stranih kreditora ili domaćih banaka. Ovdje se traži smanjenje javnog sektora i njegova profesionalizacija, mora se riješiti problem velikih državnih gubitaša poput željeznica, šuma, elektroprivreda. Mora se početi s procesuiranjem krupnih riba. Ovdje narod želi posao i pravdu. Posao se sve teže može obezbijediti, ali dajte im bar pravdu ili privid pravde. Da narod stekne osjećaj da sistem funkcioniše.

Pravna sigurnost je ono što investitori žele da vide, žele stabilne zakone, da se oni ne mijenjaju ad hoc. Strani investitori ne vole čak i ako se naglo smanjuju porezi i doprinosi, jer to ukazuje da će neka nova vlada povećati poreze, a oni moraju projektovati svoje prihode i rashode u tako velikim investicijama na period od 20 godina kako bi mogli znati šta će se dešavati i imati sigurnost.

Naša prednost je u tome što male firme s nekoliko stotina zaposlenih mogu donijeti velike promjene u lokalnim zajednicama. A, tim malim firmama je prednost i blizina Evropske unije, za razliku od Kine.

INTERVIEW.BA: Koliko su aranžmani sa MMF-om uopšte korisni, koliko su dio rješenja, kada znamo u kakvoj situaciji su budžeti?

VUKELIĆ: Sve se svodi na jednu stvar: mi ćemo platiti visoku cijenu da bi neko natjerao našu vlast da uradi neki posao koji svakako treba da uradi. Platit ćemo velike kamate MMF-u da bi taj MMF prisilio vlasti da urade nešto što je trebalo da uradi prije 15 godina. Ništa u zahtjevima MMF-a nema sporno, sve su to stvari koje su trebale biti urađene ranije. Bolja kontrola finansijskog sektora, u RS-u su propale dvije banke, neke od njih su na granici. U Federaciji se također vrši vanredna kontrola, traži se smanjenje izdvajanja za neke budžetske zadatke koji ne idu u prilog razvoju i investicijama.

Novac MMF-a ne bi trebao da vlast nije trošila na predizborne populističke poteze i postavljanje nekompetentnih ljudi koji nanose više štete nego koristi. I sad su došli u situaciju da se više nema kud: ili tražiti novac od MMF-a ili priznati da nema novca da se isplaćuju budžetski korisnici. Cijena za posljednji aranžman s MMF-om je manja u odnosu na neke prethodne, ali su uslovi za reforme koji se vežu za reformsku agendu daleko oštriji. A uslove su kreirale zemlje koje su predstavljene u MMF-u i koje su pokrenule Reformsku agendu. I to je jedini način da se naše vlasti pritisnu da nešto urade.

INTERVIEW.BA: Šta je alternativa MMF-u?

VUKELIĆ: Alternativa je za RS, najprije, zaduživanje na domaćem tržištu kapitala koje je već poprilično iscrpljeno. Vlada RS-a se ekspanzionistički zaduživala emisijom obveznica i trezorskih zapisa. U Federaciji planiraju zaduženje kod komercijalnih banaka koje je navodno jeftinije, što nije tačno. Oni gledaju ovako: svaka cijena koju platimo je manja od one kad povučemo neke bolne reforme. Bolje je da se zadužimo kod komercijalnih banaka i platimo veće kamate nego onu cijenu koja se ne izražava u novcu. Dakle, dok svijet traži Pokemone, naši traže kredite.

INTERVIEW.BA: Mislite li da će političke elite sada, dvije decenije nakon rata, zbog eskalacije krize, napraviti nešto što liči na smislenu ekonomsku politiku?

VUKELIĆ: Oni to ne bi uradili da nije bilo pritiska sa strane. Ja mislim da bi ovako moglo da traje još 20-30 godina. Ovaj organizam je toliko obolio da svi indikatori pokazuju da se više ne možemo izboriti sami, da više lijekovi ne pomažu, već treba neka vanjska intervencija. Ovdje decenijama vladaju kriminalci i tajkuni, takozvani  kontroverzni biznismeni. U čitavom svijetu se gleda na rupe u zakonu, a kod nas se od rupe pravi zakon koji pomaže u ostvarivanju milionske dobiti i iznošenju kapitala iz BiH. Suviše je veliki ulog da bi se svi toga odrekli. Sva prividna borba protiv kriminala je grebanje noktima po staklu.

INTERVIEW.BA: Uprkos nepovoljnom okruženju u kojem živimo, na šta bismo se trebali fokusirati kako bi se pokrenula privredna aktivnost?

VUKELIĆ: Šta bi bilo rješenje? Hajde da ostavimo na stranu neke velike projekte, firme. U RS-u ima oko 50.000 malih zanatskih radnji i firmi koje zapošljavaju do 20-30 ljudi. Hajde da vidimo šta je moguće da uradimo da svaka od tih firmi sljedeće godine primi samo po jednog radnika. Samo po jednog! Kako da ih subvencionišemo, kako da pomognemo nekome ko se bavi polaganjem parketa, ko ima deset zaposlenih, da uposli samo jednog čovjeka. I odmah ćemo imati efekte, odmah će biti 30-40 hiljada zaposlenih. Dakle, treba pomoći male porodične biznise umjesto da im se stalno šalju inspekcije i uzima novac, dok se velike kompanije zaobilaze jer su velike i od njih novac uzimaju lideri političkih stranaka.  

Viktor Ivančić: Novinarstvu su odavno povađeni zubi, ono više nikoga ne uznemirava!

Šta je ostalo od sedme sile, zašto ne vjeruje u praksu istraživačkog novinarstva, kako novinari reproduciraju status quo, ko će ubuduće ispisivati društvene kritike… Prvi urednik kultnog Feral Tribunea objašnjava u kakvom je stanju novinarstvo danas.

ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO:Nemam ništa protiv koncepta, nego protiv uvriježene prakse. U devet od deset slučajeva pompoznih istraživačkih otkrića radi se o dokumentima koje neko doturi novinama zato da bi diskreditirao nekoga drugog

Viktor Ivančić jedan je od najboljih novinara na prostorima bivše Jugoslavije i osnivač kultnog Feral Tribunea. Danas je angažiran u manjinskom tjedniku Novosti u Hrvatskoj i tamo ispisuje neke od najboljih tekstova koji se tiču stanja aktuelnih postjugoslavenskih država. Ozbiljan i analitičan, ponad površnog kritizerstva, ostaje jedna od svijetlih tačaka novinarske profesije. Njegova Bilježnica Robija K. štivo je koje se i danas čita s nesmanjenom pažnjom, a njegov književni rad – poput posljednjeg romana Radnici i seljaci – podrazumijeva iznimno konceptualiziran umjetnički angažman.

INTERVIEW.BA: Novinarstvo se konceptualno promijenilo. Od kulture odlaska na kiosk došli smo do kulture klika. Kako se to odražava na kritičku svijest čitatelja?

IVANČIĆ: Razvoj informacijske tehnologije tu je važan samo utoliko što proširuje mogućnosti onoga ko tu tehnologiju kontrolira, a to je kapital. Novinarstvo je, u svom većinskom obimu, odavno u službi kapitalističkog poretka, a uzurpacijom interneta taj proces samo ubrzano eskalira. Jedan od razloga leži u činjenici da novinarstvo kao struka više ne živi od svoje temeljne djelatnosti, a to onda vodi u različite oblike sistemski postavljenih lojalnosti i naposljetku do promjene karaktera zanata koji je nekoć posjedovao ozbiljan kritički, pa i slobodarski potencijal. U tom se smjeru kreće i utjecaj nakritičku svijest čitatelja”: temeljni cilj je proizvesti što pasivniju publiku, takvu koja će biti uvjerena u svoju potpunu političku nemoć, u svoju statičnu historijsku rolu, i pritom se još osjećati zadovoljnom.

INTERVIEW.BA: Iščezava li, za račun prenesenih vijesti i senzacija, autentična novinarska priča?

IVANČIĆ: Iščezava u onoj mjeri u kojoj iz vodećih medija iščezava autentičan život. Kada pogledate prve stranice novina, ili prve minute televizijskih vijesti, vidite da je djelatnost političke klase predstavljena u klasičnim estradnim formama, kakve su nekoć bile rezervirane za filmske ili sportske zvijezde. Stvarni život sve manje stanuje u medijima. Oni se bave mistifikacijama, proizvodnjom lajfstajla i određivanjem lažnih prioriteta. Ostatak sadržaja čini obilje informativnih bespotrebnosti, čime se zasljepljuju konzumenti i odvraća pažnja sa stvarnih društvenih problema. Prevladavajuća strategija je, dakle, manipulacija.

INTERVIEW.BA: Problematizirali ste koncept istraživačkog novinarstva. Zašto?

IVANČIĆ: Nemam ništa protiv koncepta, nego protiv uvriježene prakse. U devet od deset slučajeva pompoznih istraživačkih otkrića radi se o dokumentima koje neko doturi novinama zato da bi diskreditirao nekoga drugog, a da kriteriji nemaju više nikakve veze s tzv. javnim interesima, nego su oni sasvim partikularni. Budući da je većina medija izgubila svoju nezavisnu poziciju, što znači da su u službi određenih političkih i ekonomskih grupacija, takva jeuslužna, odnosno egzekutivnai prirodaotkrićakoje nam serviraju. Svaka čast izuzecima, ali smiješno je daistraživačko novinarstvoi dalje figurira kao nekakva etički čista platforma profesije, žanr preko kojeg će žurnalizam širiti legendu o svojoj davno izgubljenoj slavi, kada uglavnom imamo posla s parapolicijskom rabotom i odredima za egzekucije.

INTERVIEW.BA: U tom smislu, je li se promijenio omjer kritičkog i političkog u novinarstvu?

IVANČIĆ: Bojim se da će ozbiljna društvena kritika ubuduće sve više dolaziti izvan polja novinarstva. Novinarska kritika koja je danas u trendu uglavnom ima povađene zube, u najboljem je slučaju usmjerena na popravljanje postojećeg stanja, dakle na reprodukciju statusa quo. Ona više ne izaziva nelagodu, niti ima ambiciju da uznemiri. To, međutim, ne znači da će društvena kritika nestati, samo ćebarem se tako nadamnastupati iz prirodnijeg okoliša. Već sada, primjerice, alternativni mediji, bez obzira na njihovu čitanost, čak i kada ne slijede standardne uzuse novinarske profesije, imaju neusporedivo veću vjerodostojnost od velikih mainstream tvrđava, a tada i pitanje utjecaja postaje relativno. Zapravo je vrlo vjerovatno da će se i pošteno profesionalno novinarstvo, shvaćeno u tradicionalnom smislu riječi, preseliti na marginu, dok će u središnjoj medijskoj struji dominirati politička propaganda, zabava i prilozi kroz koje će biti simulirana nekadašnja validnostsedme sile”, a služit će discipliniranju građana.

INTERVIEW.BA: Koliko je u angažmanu odmakla postjugoslavenska književnost i možete li nam reći koje knjige čitate te koje medije pratite?

 IVANČIĆ: Zbog prirode posla, pratim isuviše medija, manjeviše s mazohističkim pobudama. Cijenim neke male i nezavisne punktove otpora, kao što su Peščanik, Tačno.net ili Novosti. Moj uvid u postjugoslavensku književnost je krajnje površan, pa se ne bih usudio dijeliti generalne ocjene. Trenutno čitam Kritiku bosanskog uma Tarika Haverića i to je izvrsno.