July 2016

Pierre Courtain: Dobro je biti sanjar, u Sarajevu pogotovo!

Njegova galerija Duplex/100m2 kultno je mjesto susreta, druženja, razmjene ideja. Ali i prodaje umjetnina. U Bosnu je došao u sklopu razmjene studenata, a danas u Pariz ide samo na odmor. Tamo više ne bi mogao živjeti. Upoznajte rođenog Parižanina, jednog od najpopularnijih građana Sarajeva.

Francuz Pierre Courtain o Bosni i Hercegovini najviše je znao iz izvještaja francuskih medija o ratu. Godine 2000, putem razmjene studenata, došao je iz Pariza u Sarajevo, a četiri godine kasnije otvorio je ovdje svoju prvu galeriju, pod nazivom 10m2. Dvanaest godina poslije to je 100m2. Galerija je postala mjesto slobode, susreta, ali i odskočna daska za novo tržište umjetnina u našoj zemlji. Njegova priča započela je ulaganjem od svega 200 eura.

INTERVIEW.BA: Zašto ste izabrali Sarajevo? Postoje li neke vrijednosti koje su vam omogućile više prostora i slobode?

COURTAIN: To je bilo gotovo slučajno. Godina 2000. bila je godina razmjene između moje škole u Parizu i sarajevske Likovne akademije. Imao sam fond koji me podržavao da odem u neku od evropskih zemalja. Odabrao sam Bosnu. I sâm sebe sam pitao zbog čega. Možda jer mi je Sarajevo ostalo u sjećanju iz vijesti tokom rata, u vrijeme kada sam odrastao. Znao sam tu priču, i rekao sam što da ne. Tako sam direktno upoznao mnogo studenata, profesora… Bio je to moj ulaz u društvo. Isto sam uradio 2004. godine i onda odlučio da želim ostati.

INTERVIEW.BA: Kako se desila ta odluka?

COURTAIN: Sjećam se dobro da sam s prijateljima cijelu noć sjedio i razgovarao u kinu “Bosna”. Odlučio sam da uradim nešto. I tako sam u novembru te godine otvorio galeriju 10m2, uz pomoć francuske ambasade i francuskog kulturnog centra. Bilo je to doslovno deset kvadratnih metara u Staklenom gradu. Projekat je bio na godinu dana i planirao sam da se nakon toga vratim u Pariz. Međutim, odziv je bio nevjerovatan, bili smo svugdje u medijima, privukli smo dosta umjetnika, pa sam odlučio produžiti. U Parizu ima preko 400 galerija, u Sarajevu gotovo da ih nema. Zašto ne probati, jer rizik nije bio prevelik. Ako ne bude išlo, uvijek se mogu vratiti u Francusku. I sada, 12 godina nakon svega, još smo tu. Nakon mnogo uspona i padova, kao bilo gdje u svijetu, ali tu smo.

INTERVIEW.BA: Da li biste rekli da je priča o Duplexu uspješna?

COURTAIN: Zavisi od toga šta smatrate uspjehom. Za mene je veliki uspjeh to što smo zauzeli dobru poziciju u Sarajevu u drago mi je kad vidim da u novinama piše “bosanska galerija Duplex”. Moja ideja i jeste bila da je uključimo o bosansko društvo. Stalno smo promovisali bosanske umjetnike jer je njih u programu više od 70 posto. To jeste uspjeh. Uspjeh je i zato što radimo s umjetnicima iz Sarajeva, Mostara, Banjaluke, Zenice, Trebinja… I imamo izuzetnu podršku etabliranih umjetnika poput Jusufa Hadžifejzovića, Gordane Anđelić-Galić ili Maje Bajević. I finansijski je uspjeh, jer smo evo 12 godina uspjeli da ostanemo otvoreni. Zahvaljujući i prijateljima poput Fondacije Agnes B iz Francuske. Mi smo na pozitivnoj nuli, našli smo dobru strategiju da držimo galeriju otvorenom. Radimo i nekoliko puta godišnje sajam umjetnosti, i to van BiH, u Parizu, Budimpešti, Beču, Stockholmu, tamo gdje postoji tržište umjetninama. Uspjeh je da imamo potpuno nezavisnu galeriju u kojoj možemo izlagati ono što želimo. Naš je cilj da tako ostane.

INTERVIEW.BA: Na osnovu vašeg iskustva, da li je u ovoj zemlji moguće uspjeti?

COURTAIN: Definitivno – da. Glavni problem ovdje nije novac, nego menadžment. Ako imate dobar menadžment i dobru strategiju, uvijek možete naći način da postojite i radite ono što želite. U Sarajevu ima mnogo ljudi koji imaju novca, iako je možda čitav kontekst težak. Sada treba investirati u stvari poput umjetnosti i tako podržati lokalne umjetnike. Mi sada trebamo povezati galeriju s tim ljudima, to je kao neka vrsta obrazovnog programa. Jer mladim umjetnicima je posebno teško i pokušavamo ih povezati s tržištem. Nije lako, ali je sve bolje.

INTERVIEW.BA: Šta vam Bosna nudi u odnosu na Francusku? Teško nas je porediti s Francuskom, koja mnogo ulaže u kulturu.

COURTAIN: Ja, naprimjer, nikada ne bih mogao otvoriti galeriju u Parizu jer je to prevelika investicija, gotovo nemoguće. U Sarajevu, zbog cijena i svega ostalog, to je itekako moguće. Zatim, moj svakodnevni život ovdje je iznenađujući, upoznajem mnogo novih ljudi svake sedmice, interesantno je i uživam. Pošto sam ovdje dugo, imam veliku mrežu prijatelja i osjećam se kao kod kuće. Na odmor u Pariz idem dvije sedmice godišnje, a kada se vraćam u Sarajevo, osjećam kao da se vraćam kući. Čudan osjećaj. Naravno, volim Pariz, ali mislim da nikada više neću živjeti tamo.  Nakon dvije sedmice u Parizu, previše je stresa, a ovdje je mirno i opušteno. Osjećam se dobro i mogu raditi.

INTERVIEW.BA: Koliko su politička situacija i kompletna atmosfera u zemlji prepreka da se nešto uradi?

COURTAIN: To nije istina. Kao što sam rekao, sve zavisi od menadžmenta i strategije. Galerija 10m2 je najbolji primjer, jer sam ja tada bio student, nisam imao novaca i otvorio sam je za nekih 200 eura. Dakle, i s malo novca možete uraditi dobre stvari. Što se tiče institucija, rekao bih da što više urade za nas, to bolje. I na polju umjetnosti dosta se dešava, postoji razvijena kulturna ponuda u gradu. Volim da razmišljam pozitivno, optimistično. To vam je kao priča o tome da li je čaša napola puna ili napola prazna. Zavisi kako gledate na stvari. Uvijek je bolje biti sanjar i pokušati raditi, a Sarajevo je dobro mjesto za to. Ako se ne uspije, nije velika šteta. Ako biste u Parizu pokušali otvoriti galeriju i propali, trebalo bi vam pet godina da se oporavite.

INTERVIEW.BA: Ali ovdje je mnogo ljudi uspavano, ne žele raditi ni boriti se. Dijelite li taj osjećaj?

COURTAIN: To je dobro pitanje. Ljudi su ovdje očajni jer misle da ništa ne mogu uraditi. Preferiraju individualni pristup, a taj je način najpogubniji za društvo. Kada oformite neku grupu, onda možete raditi i to sve olakšava. Ovdje ljudi više misle na sebe. Teško je tako ići naprijed. Tu je, naravno, i loša ekonomska situacija, mnogi se bore samo da plate račune. Mislim da je dosta i utjecaja stranih nevladinih organizacija, koje Bosancima prečesto govore šta trebaju raditi. Tako nastaje pritisak koji čini da se ljudi osjećaju loše. Ja drugačije posmatram ljude, dajem im slobodu, pozitivan poticaj, imam povjerenja u njih. Kada je prodaja u pitanju, nekada budemo očajni, ali kad nešto prodamo u drugim evropskim metropolama, shvatimo da umjetnici ovdje nisu loši, nego da ne postoji tržište umjetninama.  Zato sada pokušavamo da ovdje razvijemo tržište. I to će polako doći. Broj kvalitetnih umjetnika u ovako maloj zemlji je nevjerovatan.

INTERVIEW.BA: Korupcija je veliki problem ovdje. Da li ste je kao stranac iskusili?

COURTAIN: Nisam. Interesantno, ali ne. Da je ovo neka velika galerija koja mnogo prodaje, možda bih imao više inspekcija ili tome slično. Do sada se ništa ozbiljno nije događalo. Radimo u skladu s propisima i sve je u redu, stvari funkcionišu. Sistem je komplikovan, za radnu vizu moram imati potvrdu psihologa svakih devet mjeseci. Ali komplikovano je i u Francuskoj ako želite pokrenuti posao. A pošto sve radim s advokatom, nisam nikada imao problema sa korupcijom. I nikada ne bih želio učestvovati u toj igri. To se neće desiti. 

Vanja Solaković:: Bosanac je sam sebe osudio da bude glup

Bend Činčila nedavno je objavio prvi album, nazvan ‘Šta znam’. Tim povodom, frontmen grupe govori za Interview.ba o ključnim preokupacijama Činčile.

Bend egzotičnog naziva Činčila već nekoliko godina postoji u Sarajevu. Tek su ove godine objavili prvi album, Šta znam, kojim su pokazali izuzetan talenat i energiju. I još da itekako promišljaju našu stvarnost i da je žele mijenjati. Njihova baza je jedan adaptirani podrum, što očito nije velika prepreka da mijenjaju svijet u kojem žive. O tome za Interview.ba govori frontmen benda Vanja Solaković. 

INTERVIEW.BA: Činčila je relativno mlad bend, postojite svega nekoliko godina, ali ste za kratko vrijeme uspjeli da kroz muziku i nastupe pokažete nevjerovatnu kreativnost. Odakle vam ta energija u sveopštoj bosanskoj apatiji?

SOLAKOVIĆ: S energijom smo rođeni i ona je nepresušna. Nema šanse da na nju može okolina utjecati negativno, jer je upravo energija ta čiji je zadatak da utječe na okolinu pozitivno. Bosna je jedna mala sredina i, nažalost, mnogo je stvari utjecalo da se u njoj stvori negativna energija. Najveći problem je u odnosu među ljudima i to se jedino kroz umjetnost može mijenjati.

INTERVIEW.BA: U maju ste promovisali prvi album, nazvan Šta znam. Kakav je odjek imala promocija? Slušatelja ovakve muzike u BiH i nema baš mnogo u odnosu na, recimo, turbofolk?

SOLAKOVIĆ: Promocija albuma je iznenađujuće dobro prošla s obzirom da kod nas vladaju veliko bezumlje,  kolektivna nesvijest i opšta lijenost. Imam osjećaj da je ljudima mrsko istraživati stvari koje nisu uobičajene i nametnute od strane sistema, uopšte ne žele da svoje znanje prošire, tako kad kažu glupi Bosanac, imaju pravo. Bosanac je sam sebe osudio da živi konzervativno i da bude glupan, jer i sami znamo koliko smo se zatvorili. Da li je to stvarno samo iz lijenosti ili ima i doze straha, stvarno ne znam, ali znam da je to najveći razlog što omladina bježi iz Bosne. Onda imate doslovno debile na vrhovnim pozicijama, a obrazovani i školovani ljudi jedva preživljavaju. Logično je kad debili rade loše svoj posao da ništa ne funkcioniše kako treba, i zato nam je država pokvarena. Kad na to dodaš i korupciju, onda je najsmješnija stvar slušati narod kako kuka, a niko ništa ne čini, svi sjede u kafanama i žale se da nemaju. Turbo folk je samo ogledalo krkanluka i malograđanstva, tako da me ne čudi da je toliko rasprostranjen. Bosna pati od kolektivne gluposti.

INTERVIEW.BA: Ono što radite može se slobodno nazvati kvalitetnom umjetnošću, originalnim zvukom, izuzetnim vizualima koje pažljivo osmišljavate. Šta želite poručiti publici svojom muzikom?

SOLAKOVIĆ: Mi radimo ono što volimo, a pored toga želimo kroz svoj rad da komuniciramo s ljudima i pokušavamo im pokazati stvari iz drugačijeg ugla.

INTERVIEW.BA: Može li muzika, ova, neka druga, mijenjati stvari kod nas? Možete li vi i želite li ostvariti utjecaj u tom pogledu, biti primjer?

SOLAKOVIĆ: Mislim da je glavni cilj umjetnosti komunikacija i navođenje ljudi na pozitivne stvari, na pozitivne promjene. Siguran sam da možemo mnogo utjecati na ljude s obzirom na to da živimo u maloj sredini.

INTERVIEW.BA: Svjedočimo egzodusu mladih prema drugim evropskim zemljama. Je li to najbolje rješenje ili ostati i boriti se, raditi ono što voliš i dobiti ono što želiš kod kuće?

SOLAKOVIĆ: Glupo se ograničiti na svoju kuću, nama je kuća čitav svijet. Ne čudi me što mladi odlaze, ali isto tako mora ostati neko ko će mijenjati stvari. Nije ni loše biti u ovakvoj državi, jer je inspirativna: gdje je mnogo problema, tu je i mnogo inspiracije. Mislim da je najbolje djelovati globalno i nikad ne zanemariti Bosnu i Hercegovinu, jer upravo komunikacijom i povezivanjem  sa stranim državama i kulturama možemo donijeti osvježenje i promjene koje će pozitivno utjecati na našu sredinu.

INTERVIEW.BA: Sa svih strana stižu pohvale za vaš rad. Sada kada imate prvi album, šta ćete dalje?

SOLAKOVIĆ: Naše su ambicije da radimo što više i da širimo našu umjetnost globalno. Planovi su nam da radimo na drugom albumu, da odradimo turneje po regionu i šire. Mada mislim da je ipak glavna stvar da se obogatimo kao Dino Merlin i većina s ex-yu scene tako što ćemo pokrasti dobre melodije od svjetskih izvođača i na to staviti svoje tekstove ne bismo li napravili hitove.

Ivica Đikić:Srebrenica je najvažnija tema našeg doba

O hvaljenom romanu Beara i književnoj potrazi za motivacijom, govori pisac i novinar Ivica Đikić, glavni urednik hrvatskog tjednika Novosti.

GENOCID KAO POSAO “Beara nije bio neuračunljivi manijak i privatno zainteresirani osvetnik: njemu je genocid bio posao prema kojem je osjećao odgovornost veću nego prema ljudskosti, moralu i zdravom razumu”

Ivica Đikić je novinar i urednik tjednika Novosti, koji izlazi u Hrvatskoj. Nekadašnji je suradnik kultnog splitskog tjednika Feral Tribune. Osim po novinarskom, Đikić je poznat i po iznimnom književnom djelu. Njegov posljednji roman Beara istovremeno je dokumentarna priča, rekonstrukcija genocida u Srebrenici, ali i vrlo hrabra potraga za motivacijom.

INTERVIEW.BA: Vaš roman Beara jedan je od rijetkih koji se ne svodi na opis zločina, nego pokušava ući u motivaciju. Koliko je bilo teško doći do toga?

ĐIKIĆ: Po mom mišljenju, jedno od ključnih mjesta u pisanju književnosti, i točka koja dijeli književnost od novinarstva i historiografije, jeste doći, odnosno pokušati doći do onoga što pokreće likove da čine ono što čine, ili što ih motivira da se ne pokreću ni u kojem smjeru. Ne vjerujem u književnost koja isporučuje decidirane i konkretne odgovore kad je u pitanju motivacija likova ili bilo što drugo: vjerujem da je književnost kompleksna umjetnička i intelektualna potraga za odgovorima. Književnost nije ispisivanje dijagnoza, recepata ili presuda: književna sredstva su suptilnija, traže razmišljanje čitatelja i prodiru u srž dublje nego što to mogu dijagnoze i sudske presude.

INTERVIEW.BA: Kako ste se odlučili na pisanje Beare s obzirom na ukupan društveni kontekst u bivšoj Jugoslaviji?

ĐIKIĆ: Nisam se obazirao na aktualni društveni i politički kontekst; uostalom, ovaj roman nastajao je desetak godina. Srebrenica je, po mom uvjerenju i po mom shvaćanju svijeta i života, najvažnija tema našeg doba, naročito za nas koji živimo ovdje. Kakav god bio društveni i politički kontekst, genocid nad srebreničkim Bošnjacima dovijeka će stršiti nad ovim prostorom kao opomena što su obični ljudi spremni učiniti kad se za to stvore odgovarajuće političke, ideološke i društvene okolnosti. A srpsko političko i vojno rukovodstvo godinama je stvaralo pretpostavke da se dogodi genocid, odnosno da dovoljna količina ljudi na jednom prostoru provede višednevno masovno ubijanje te da još veća količina ljudi na istom prostoru podrži ubijanje ili da samo okrene glavu na drugu stranu.

INTERVIEW.BA: Šta mislite o kritikama da ste genocidu dali ljudsko lice?

ĐIKIĆ: Mislim da ljudi koji potpisuju takve kritike, a radi se o ljudima s nacionalističke i šovinističke desnice u Hrvatskoj, naprosto nisu pročitali moju knjigu, već su pročitali samo neke moje intervjue povodom Beare i tendenciozno izvadili samo ono što im se uklapalo u unaprijed postavljenu tezu da opravdavam zločin i zločince. Jer što bi mogao drugo netko tko je radio u Feralu i tko je posljednjih nekoliko godina zaposlen u Novostima, tjedniku Srpskog narodnog vijeća. Ja sam genocidu pokušao dati ime i prezime, odnosno imena i prezimena, jer genocid nije učinila neka viša sila ili neko više neidentificirano Zlo: genocid su počinili konkretni ljudi koji u najvećem broju slučajeva u svom dotadašnjem životu nisu pokazivali da su patološki ubojice i kriminalci.

INTERVIEW.BA: Je li u pisanju ovakvog romana bilo teško održati balans između fikcije i fakcije?

ĐIKIĆ: Teško se, prije svega, bilo odlučiti između fikcije i dokumentarizma u pisanju o srebreničkom genocidu. Dugo mi je trebalo da shvatim da faktografiju trebam izložiti kao da je riječ o fikciji, ispripovijedati jednu priču kao roman a da sve bude precizno, točno i konkretno, kao što je bilo u stvarnosti. Kad sam došao do toga, sve drugo bilo je mnogo lakše, uključujući izbjegavanje brojnih skliskih točaka, a tu ponajprije mislim na rizik od skretanja u patetiku i moraliziranje, kao i na opasnost da se lako naruše unutrašnja logika i dosljednost književnog postupka. Ono što je najviše romaneskno u Beari jest ono što se na prvi pogled najteže vidi i što, zapravo, ne treba da se vidi: to je ritam pripovijedanja, dramaturgija svedena na elementarno, to jest na približavanje glavnom liku i na, veće ili manje, udaljavanje od njega, udaljavanje da bismo vidjeli kontekst i da bismo osjetili atmosferu u kojoj glavni lik, kapetan bojnog broda Ljubiša Beara, u svojoj pedeset i šestoj godini, postaje organizator i predvodnik najvećeg etnički motiviranog masovnog ubijanja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

INTERVIEW.BA: U romanu je dominantna veza između zločinca i ideologije. Može li se zločinstvo svesti isključivo na ideologiju i kako gledate na to iz vašeg novinarskog iskustva?

ĐIKIĆ: Srebrenički genocid toliko je kardinalan događaj da ga, po meni, nije moguće objasniti isključivo ideološkom zaluđenošću zločinaca, naročito kad je riječ o postupcima generala Mladića, ali velikosrpska ideologija podarila je nužni okvir, ili više opravdanje, za manifestaciju zločinačkih sklonosti, koje su čučale u mnogim ljudima. Isto tako, to je bio okvir i da mnogi koji nisu patološki ubojice i zločinci pristanu sudjelovati u ubijanju i drugim segmentima genocida ili da ne pružaju otpor onome što se događa pred njihovim očima. Ideologija i sistematski širena mržnja dale su “viši smisao” pokolju: da bi uspjeli pobiti osam tisuća zarobljenika i civila u četiri dana, ljudi poput Beare trebali su osjećaj da čine nešto u interesu nacije i politike, da obavljaju posao koji se mora obaviti, trebali su osjećaj da će ih kolektivitet, u čije ime ubijaju, zaštititi i nagraditi nakon što sve bude gotovo. Beara nije bio neuračunljivi manijak i privatno zainteresirani osvetnik: njemu je genocid bio posao prema kojem je osjećao odgovornost veću nego prema ljudskosti, moralu i zdravom razumu.

Damir Imamović:Na kraju ćemo postati zemlja posvađanih staraca

Jedan od predvodnika talasa novog sevdaha analizira rodno Sarajevo, sevdah, crno-bijeli svijet u kojem živimo, te komentira rezultate popisa stanovništva u BiH.

HIMZO I USTAŠKI OFICIRI: “Zašto na ulazu zgrade na Baščaršiji u kojoj je živio Himzo Polovina, i gdje još živi njegova supruga Fikreta, nema ploče na kojoj piše Ovdje je živio Himzo Polovina? A ima spomen-ploča nekog sitnog pjesnika čija je jedina zasluga što se na vakat iščlanio iz Saveza komunista i upisao u SDA. To me nervira – slavljenje budala. Školama dajemo imena ustaških oficira, koji nas umalo nisu sve uništili, a djeca nam ne znaju ko je Vladimir Prelog!”

Umjesto uobičajenog biografskog zapisa o našem sugovorniku, evo nekoliko rečenica iz pera kritičara i poznavalaca sevdalinke koje ga najbolje opisuju: “Damir Imamović je novi, opet izvorni glas sevdaha današnjice!”; “Istinski revolucionar žanra sevdalinke!”; “Damir reinterpretira sevdah ispisujući novu stranicu istorije ove muzike. Osim što pomjera granice ostajući vjeran tradiciji, Imamović se novim repertoarom dokazuje i kao izuzetan storyteller”; “Nije rođen samo novi pjevač sevdalinki, s Damirom Imamovićem je rođena nova sevdalinka”; “Ovako eruditska i emotivna etno-kombinacija tri instrumenta i glasa rijetko se viđa.” Tridesetosmogodišnji Damir Imamović, koji je prije tri mjeseca objavio album Dvojka, spoj tradicionalnih sevdalinki i svojih autorskih pjesama, za Interview.ba vratio se u vrijeme kad još nije bio ni rođen, a kada je sevdah kojeg poznajemo počeo da gubi utrku s novokomponovanom muzikom. 

INTERVIEW.BA: Kako je propao sevdah kojeg se danas možemo samo sjećati?

IMAMOVIĆ: Sevdah je krajem šezdesetih, odnosno početkom sedamdesetih upao u crnu rupu estrade. Festival Ilidža je, između ostalog, ustanovljen kako bi se pomoglo žrtvama zemljotresa u Skoplju 1964. Ekipa okupljena oko festivala – Jovica Petković, Nada Mamula, Zaim Imamović…  – željela je, kao i pop pjevači tog doba koji su imali opatijski festival, svoju manifestaciju, neku ljetnu pozornicu na kojoj će se jednom godišnje okupljati. Festival je nakon nekoliko godina počela preuzimati estrada, krenule su svađe i propala je početna ideja. Iskreno govoreći, taj festival u svom konceptu održavanja propada već početkom 1970-ih i najveći dio te scene prelazi u narodnjake. S druge strane, nije se pronašao novi jezik za tradicionalnu muziku i sevdalije su se našle u procijepu između novih zahtjeva publike i konzervativne intelektualne javnosti, koja nije blagonaklono gledala na kreativnost u tradicionalnoj muzici. I današnji sevdah još more te dvije bolesti: primitivizam i konzervativnost.

INTERVIEW.BA: Da li danas ovisite o BiH i koncertima na njenom tlu?

DAMIR IMAMOVIĆ: Danas imamo otvorenu internacionalnu scenu, dijelom jer su je neki ljudi prije nas otvorili, dijelom zbog dijaspore, a dijelom i zato što je nas nekoliko krvnički radilo da je otvorimo. Mislim da će sad pune dvije godine kako nisam nijedan koncert svirao u BiH, izuzimajući nastup u Travniku. Mogu preživjeti bez toga – sviram u zemljama regiona, gdje god me zovu. Danas imamo mnogo više prilika za nastupe nego što ih je imala generacija radijskih pjevača: oni su bili osuđeni na lokalne svečanosti.

INTERVIEW.BA: U svoje pjesme unosite duh vremena, progovarate o temama bliskim onome što živimo, ulazite u muzičke žanrove u kojima dosad nismo mogli ni zamisliti sevdah… Volite eksperimentirati i vidjeti kuda će vas to odvesti. Kuda vas je odveo album Dvojka?

IMAMOVIĆ: Nekoliko ljudi mi je reklo kako im se čini da je Dvojka mnogo tradicionalniji CD nego ijedan prijašnji. A ja ga pola napisao: i tekstove i muziku! I to mi je stvarno bilo smiješno. Nakon što sam od 2006. do 2012. napravio pet CD-ova, što je sulud tempo za našu malu scenu, odlučio sam za naredni album sebi dati dovoljno vremena. Ni naše tržište ne može podnijeti toliku hiperprodukciju, a nemaš ni toliko emisija da ispričaš šta si ti to zapravo htio. Da ne govorim kako se rijetko, izuzev TVSA i još nekoliko lokalnih televizija, kod nas pušta novi sevdah. Siguran sam da ga više puštaju u Sloveniji na Studentskom radiju nego i na jednom radiju kod nas.

INTERVIEW.BA: Kako je nastala pjesma Sarajevo? I koliko to Sarajevo odgovara ovom stvarnom gradu?

IMAMOVIĆ: Ne volim objašnjavati pjesme, ali tačno znam osjećaj iz koga je nastala pjesma Sarajevo. Svako ima sopstvenu sliku svog okruženja. Ono što mene strašno nervira kod nas kao zajednice su pesimizam i negativnost, nihilizam koji stalno živimo. Iz moje perspektive, to je Sarajevo; iz nečije druge, to su Tuzla, Zenica, Banja Luka, Beograd… Otvoriš Facebook i vidiš četiri ljudske gadosti i kažeš sebi: Mi živimo u najgorem od svih svjetova – ovo je najgori grad na svijetu, ovdje ništa ne valja. Nedavno sam izjavio kako mi veliki problem predstavlja to da smo dopustili sebi da nam je glavna oznaka mentaliteta želja da se pobjegne odavde, a da se onima koji još nisu uspjeli pobjeći govori sa sažaljenjem: Jao, pa ti dole živiš… To je poput igre: ko nije pobjegao, magarac bio. Iako apsolutno razumijem zašto je takva situacija, mislim da to nije zdrav način razmišljanja. Mnogi nemaju izbora, ali ako odlučiš ostati, daj sebi malo digniteta. Nije Sarajevo najgori grad na svijetu. Otiđi malo u Pakistan, pa kad vidiš kako ljudi spavaju na ulici i jedu ostatke hrane, a pritom imaju stalni posao, vidjet ćeš da Sarajevo nije najgori grad.

INTERVIEW.BA: Čini se da nas taj sindrom žrtve prati od rata…

IMAMOVIĆ: Sigurno! Nalijepio se na neki kompleks niže vrijednosti. Mislim da je nihilizam koji živimo doveo do toga da Sarajevo ne vidimo kao mjesto u kojem je živio jedan Emerik Blum, pa genijalni pisci, prevodioci, aktivisti, žene koje su pisale izvanredne knjige još prije Prvog svjetskog rata, prije svih velikih emancipacija… Ne crpimo iz toga, kao da progresivni ljudi nemaju tradiciju, odustali su od nje, prepustili su je konzervativcima… Niko se ne sjeća pametnih, progresivinih, emancipatorskih stvari koje su se ovdje desile, nego smo prepustili glupanima da nam pričaju šta je naša historija. I moja pjesma Sarajevo je rođena iz osjećaja nastalog nakon jednog druženja, kad sam sjedio s prijateljima, starijim prevodiocima i pjesnicima, koji su mi pričali šta je sve postojalo u Sarajevu šezdesetih i sedamdesetih, kakve institucije, šta se sve prevodilo i na kojem nivou se radilo, kakvi ljudi… I zapitao sam se zašto oni nemaju bistu, izložbu u muzeju, ime ulice? Zašto nema TV emisija o pametnim stvarima? Klinci rastu misleći da su oni ovdje prvi naučili francuski jezik, misle da prvi čitaju ozbiljne knjige o pozorištu, da su prvi koji vole džez ili klasiku, da prije interneta nije bilo ničega, ili da je aktivizam krenuo od Queer festivala i Likovne akademije u Sarajevu.

INTERVIEW.BA: To su zaista fascinantne stvari…

IMAMOVIĆ: Te fascinantne stvari iz historije grada u meni su proizvele osjećaj tipa: čovječe, mi pamtimo jedino džank! Kad ćemo početi pamtiti i vrednovati pozitivu i ljude koji su uradili super stvari? Zašto na ulazu zgrade na Baščaršiji u kojoj je živio Himzo Polovina, i gdje još živi njegova supruga Fikreta, nema ploče na kojoj piše Ovdje je živio Himzo Polovina? A ima spomen-ploča, ili šta već, nekog sitnog pjesnika čija je jedina zasluga što se na vakat iščlanio iz Saveza komunista i upisao u SDA. To me nervira – slavljenje budala. Školama dajemo imena ustaških oficira, koji nas umalo nisu sve uništili, a djeca nam ne znaju ko je Vladimir Prelog! To ne mogu shvatiti. Iz te vrste osjećaja je nastala pjesma Sarajevo.

INTERVIEW.BA: Kod nas su stvari ili crne ili bijele: ili kujemo u zvijezde ili udaramo dok je neko na podu.

IMAMOVIĆ: Ništa se ne može postići crno-bijelom slikom. Pored te nihilističke, ima i druga krajnost: Sarajevo je najbolji grad, jaraneee, nigdje nema takve čaršije… Svako će na Facebooku šerovati vijest “Sarajevo je čudo od grada”, i svako će šerovati ono “Gadi mi se Sarajevo, mislim da ga je trebalo zapaliti”. Niko neće podijeliti vijest koja, naprimjer, kaže: Sarajevo je grad koji ima mogućnost da bude balkanski Berlin jer ima to i to, ali se to ne ostvaruje zato i zato. Ne može se takvo nešto staviti na Facebook – ima rečenica i po u naslovu, a mora se i razmišljati. 

INTERVIEW:BA: A sad intenzivno razmišljamo o popisu stanovništva. Šta vi mislite?

IMAMOVIĆ: Mislim da ćemo na kraju zaista postati zemlja posvađanih staraca. To će, kao u Monty Pythonu, biti one čikice, prznice koje sjede po strani života i svađaju se, a sva su djeca otišla… To popis govori, u svakom smislu. Ti posvađani starci će sjediti i jedni drugima zamjerati na nečemu što je bilo prije 40 godina, vrlo slabo jesti, jer neće biti šta da se jede, a neće imati ni ko da im donese hranu, jer će djeca biti u Švedskoj. Osim toga, taj popis pokazuje koliko smo zapušteni, kao ćilim koji se ne praši i ne usisava dvadeset godina. Imaš hiljade ljudi na platama koje nisu zanemarive, državu, ministarstva, diplomatiju, kancelariju za pregovore s Evropskom unijom, i mi smo opet zapušteni kao da se niko ne bavi ovim društvom. Nakon ovakvih rezultata popisa, političare treba pitati: Pa dobro, jel vi išta radite? Oni sistematski, bar kad su ključne stvari u pitanju, kao što su obrazovanje ili odlazak ljudi iz zemlje, ne rade ništa!

 

Jasminko Halilović: Muzej ratnog djetinjstva je svjetska priča

Prvo je nastala knjiga. Iz nje je iznikla ideja o muzeju. Projekt je oduševio ljude širom svijeta, ali je stvar, očekivano, zapela usred Sarajeva. I to zbog – prostora.

HAJDE DA SE UMUZEJIMO: “Skovali smo glagol ‘umuzejiti’, što znači ‘učiniti nešto dijelom muzejske kolekcije’. Ali, ljudi koji nam donose svoje uspomene kako bi ih umuzejili, govore nam da taj čin znači mnogo više, da njime zatvaraju jedno poglavlje svoga života. Zato nam treba Muzej ratnog djetinjstva – najantiratnije mjesto na svijetu”

NACIONALIZAM KAO PARAVAN: “Muzej ratnog djetinjstva je samoodrživa, moderna kulturna institucija,  priznata u cijelom svijetu. Njeno otvaranje ovog ljeta u Sarajevu blokirali su ljudi koje biste vjerovatno nazvali nacionalistima, ali oni to nisu uradili samo zbog svojih uvjerenja nego i zato što su korumpirani zaštitnici privatnih interesa”

Originalna ideja glasi ovako: osnovati Muzej ratnog djetinjstva, koji bi prikupljao priče djece nastale u ratu, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i širom svijeta. Ideja je rođena nakon što je Sarajlija Jasminko Halilović napisao knjigu Djetinjstvo u ratu, koja je izazvala interes od Japana do SAD-a. I kada je muzej konačno trebao dobiti fizičku formu u junu ove godine, zaustavila ga je politika. Uprkos tome, ideja Muzeja ratnog djetinjstva nastavlja da živi i odavno je prerasla okvire Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada. Sada je sve samo pitanje vremena. 

INTERVIEW.BA: Od objavljivanja knjige do ideje Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu, pređen je dug put. Možemo spomenuti da je sa svime upoznata i javnost u Japanu. Šta se dešavalo u međuvremenu i gdje se sve danas zna za knjigu i muzej?

HALILOVIĆ: Za knjigu i muzej sada se zna diljem svijeta. O projektu su izvještavali neki od najvećih svjetskih medija, od BBC-ja, CNN-a i Al Jazeere pa do Asahi Shimbuna i Nikkeia. Prošlo je tačno šest godina otkako sam objavio ideju za knjigu. Ipak, mislim da smo za to vrijeme uradili mnogo: knjiga je promovirana širom svijeta, sjajno prihvaćena u BiH, nagrađivana i prevedena na pet jezika, a sada, evo, imamo i Muzej ratnog djetinjstva, čije različite aktivnosti – istraživačke, izlagačke i edukativne – već traju, iako još nema svoj stalni prostor. Naravno, za mene, ali i ostale članove tima, međunarodni uspjesi ili nagrade uvijek su bili i ostat će u sjeni značaja koji projekt ima za one koji su bili djeca u ratu. Njihovo povjerenje, osjećaj da im vraćamo sigurnost i dostojanstvo, osjećaj da smo izgradili kuću u koju su svi dobrodošli – to je kapital ovog projekta i ono što nas pokreće.

INTERVIEW.BA: Možete li nam otkriti gdje će muzej biti smješten te koliko i kakvih eksponata će okvirno imati?

HALILOVIĆ: Muzej ratnog djetinjstva već jeste i bit će prisutan svuda oko nas: kroz putujuće i virtualne izložbe, kroz edukativne aktivnosti u školama i učešće u drugim događajima, poput konferencija, radionica i druženja. Ishodište svega bit će u Sarajevu, na njegovom stalnom izložbenom mjestu, odnosno u našem istraživačko-dokumentacionom centru. U kolekciji se već nalaze hiljade eksponata, i samo manji dio bit će predstavljen na stalnom izložbenom mjestu u Sarajevu. Ipak, svi eksponati i priče bit će komunicirani kroz tematske ili putujuće izložbe, ili kroz produkciju filmova, knjiga i drugih materijala.

Što se tiče lokacije u Sarajevu, ne možemo reći gdje će ona biti. Nažalost, još nema dovoljno političke volje da se pronađe odgovarajući prostor koji ćemo iznajmljivati. Krajem juna smo bili nadomak rješenja, ali je stvar na kraju, neočekivano i na zapanjujući način, blokirana u Općini Stari Grad. Načelnik Ibrahim Hadžibajrić je gotovu odluku o dodjeli prostora u ulici Logavina povukao pet minuta prije potvrđivanja zbog pritiska različitih interesnih grupa koje su s tim prostorom imale druge planove. Malo prije toga, na toj sjednici, Općinsko vijeće je većinski glasalo za rješavanje ovog pitanja; protiv su bili jedino vijećnici SDA, štiteći nečije privatne interese. Sada nam, nakon nekoliko mjeseci izgubljenih zbog uvjeravanja da ćemo dobiti taj prostor, predstoji dalja borba za neku drugu ili tu lokaciju.

INTERVIEW.BA: Zbog čega je za vas važan muzej i zbog čega on mora postojati u zemlji koja svakako ima višak prošlosti i u njoj još živi? Šta će nam sjećanje na djetinjstvo u ratu ponuditi za budućnost?

HALILOVIĆ: Djetinjstvo je iskustvo koje svi dijelimo, a ratno djetinjstvo je specifično i vrlo složeno. Razgovarajući i dijeleći svoje priče, postajemo bliži jedni drugima. Mi smo kroz ovaj projekt uvidjeli, procijenili i utvrdili da je djetinjstvo dobra tema za otpočinjanje dijaloga. Muzej ratnog djetinjstva je platforma za dijeljenje iskustava i priča te zbog toga postaje alat za zbližavanje ljudi. Osim toga, oni koji su bili djeca u ratu žele u ovaj muzej odvesti svoju djecu i predstaviti im dio sebe. Djeca postavljaju teška pitanja, a Muzej ratnog djetinjstva može ponuditi veliki broj odgovora. Mi smo skovali i glagol “umuzejiti”, što znači “učiniti nešto dijelom muzejske kolekcije”. Ali, ljudi koji nam donose svoje uspomene kako bi ih umuzejili, uvijek nam govore da taj čin znači mnogo više, te da njime zatvaraju jedno poglavlje svoga života. Zbog svih ovih razloga, treba nam Muzej ratnog djetinjstva – najantiratnije mjesto na svijetu.

INTERVIEW.BA: Je li sama ideja muzeja, kada govorimo o Bosni i Hercegovini, prerasla sarajevske okvire i kakve su reakcije iz drugih dijelova države?

HALILOVIĆ: Muzej ratnog djetinjstva nikada nije bio ni zamišljen kao sarajevski, pa čak ni kao bosanskohercegovački. Vjerujemo da je iskustvo koje istražujemo i predstavljamo univerzalno i da je naslijeđe cijelog svijeta. Zasad nam je drago što naša kolekcija svakodnevno biva obogaćena eksponatima iz svih krajeva BiH, ali naši planovi su mnogo veći. U budućnosti želimo u nju uključiti eksponate iz drugih konfliktnih i postkonfliktnih zona, i naš desetogodišnji cilj je stvoriti najveći svjetski arhiv na ovu temu.

INTERVIEW.BA: Šta je glavna prepreka ovog projekta i koliko mu još uvijek jak nacionalizam škodi?

HALILOVIĆ: Dok otrovni nacionalizam zaista zagađuje našu svakodnevnicu i živote, on je često tek paravan za ostvarivanje ličnih interesa. To kontinuirano stavljanje privatnog interesa ispred javnog i odsustvo bilo kakve odgovornosti urušavaju našu zemlju. Uzmimo primjer Muzeja ratnog djetinjstva: radi se o samoodrživoj, modernoj kulturnoj instituciji koja je priznata u cijelom svijetu. Njeno otvaranje ovog ljeta u Sarajevu blokirali su ljudi koje biste vjerovatno nazvali nacionalistima, ali oni to nisu uradili samo zbog svojih uvjerenja nego i zato što su korumpirani zaštitnici privatnih interesa.

INTERVIEW.BA: Kakva je budućnost Sarajeva i BiH s obzirom na probleme koje spominjemo?

HALILOVIĆ: Čini se da će nekoliko narednih godina biti od velike važnosti za budućnost Sarajeva, BiH, ali i Evrope. Iznenada se ponovo lome koplja oko osnovnih vrijednosti i svi ćemo morati dati jasan odgovor na pitanje u kakvom društvu želimo živjeti: otvorenom i tolerantnom ili zatvorenom i isključivom. Mislim da je zato važno da što više građana i građanki preuzme odgovornost za svoj dio ovog odgovora. Ako želimo živjeti u otvorenim i tolerantnim gradovima i državama, očigledno se za njih moramo boriti. Neka mnogo razvijenija društva od našeg danas, nažalost, potvrđuju da te vrijednosti nikada nisu zagarantovane. Ne volim slijepi optimizam, ali ako se budemo snažno borili, vjerujem da Sarajevo može (ponovo) (p)ostati otvoren i tolerantan grad.