Medicinska radnica iz Trebinja nije htjela trpjeti teror na radnom mjestu i krenula je u dugu borbu za svoja prava. Danas je osnivačica Udruženja Stop mobbing i pomaže drugima. Evo njene priče
Anica Ramić je medicinska radnica koja je radni vijek provela u Domu zdravlja u Trebinju. Njena profesionalna i životna priča počela je da se komplikuje kada je na radnom mjestu otkrila niz koruptivnih radnji i na to skrenula pažnju. Uslijedile su četiri paklene godine u kojima su njen bivši direktor, bivši gradonačelnik Trebinja, sudije, tužioci i kolege uradili sve da je uklone s pozicije načelnice Centra za mentalno zdravlje, degradiraju i istjeraju s posla. Ali, Anica je pobijedila. I kaže – ponovo bi učinila isto! Njena i borba stotina drugih građana BiH protiv mobbinga danas se odvijaju putem Udruženja Stop mobbing.
INTERVIEW.BA: Čime je rezultiralo vaše otkriće korupcije u Domu zdravlja u Trebinju?
RAMIĆ: Šta se desi kad prijaviš korupciju? Desi se mobbing. Kod mene je to bio slučaj kada sam radila na mjestu načelnice Centra za mentalno zdravlje. Kada je došao novi direktor, primijetila sam neke nepravilnosti. Mislila sam da ću uspjeti to korigovati, da kažem da to nije u redu, da se ne bi trebalo tako raditi. Međutim, moj dobronamjerni savjet pretvorio se u to da sam radila sebi na štetu, a ne na dobrobit kuće. Poslije su automatski uslijedili premještaj, šikaniranje, omalovažavanje, svi elementi mobbinga… S mjesta načelnika centra, nakon pet godina edukacije i završenog Fakulteta za zdravstveni menadžment, vraćena sam na mjesto medicinske sestre s višom stručnom spremom. Da bi me ponizili, postavili su me da radim na punktu za registraciju. Predmet sam zato predala na sud. Znala bih doći u tu sobicu gdje su grozni uslovi rada, a direktor bi prolazio nekoliko puta dnevno, smijao mi se i davao do znanja šta sam “uradila sebi”.
INTERVIEW.BA: I sve je ovo bila motivacija da osnujete udruženje kroz koje ćete se boriti protiv mobbinga?
RAMIĆ: Na nagovor kolega iz Srbije koji su to već uradili i koji su mi rekli da se neću moći sama boriti, s nekolicinom prijatelja pokrenula sam Udruženje Stop mobbing. Ali onda su se povukli ljudi koji su me podržavali. Bilo ih je strah, mislili su da ako je meni to uradio, i njima će. Udruženje je odmah dobilo medijsku podršku, dobilo je i podršku nadležnih ministarstava, drugih udruženja. Svi kojima sam slala svoj predmet rekli su da postoje elementi mobbinga. Počeli smo kao gupa od 28 ljudi, da bismo danas narasli na 3.300 članova. To je sada velika organizacija koja ima predstavnike u Sarajevu, Doboju, Prijedoru, Banjaluci, a sjedište je u Trebinju.
INTERVIEW.BA: Šta su elementi mobbinga koji su doveli do toga da pokrenete ovaj slučaj pred sudom?
RAMIĆ: Najprije su me izolovali kako mi niko ne bi imao pristupa. Ostala sam sama. Nisam imala nikakav posao, osim da čekam da li će neko doći da se registruje za porodičnu medicinu. U jednom mjesecu sam dobila rješenje da radim na registraciji, a onda za deset dana kao medicinska sestra. U porodičnoj medicini imate tim od jednog ljekara i dvije sestre. Mene ni to nije moglo zapasti, nego sam bila treća sestra, koja je išla po potrebi da “začepi rupe”. Cilj je da me se što više degradira i ponizi. Onda, pitanje plate: on je po zakonu morao da mi da najniži koeficijent visoke spreme, a dao mi je najniži koeficijent više stručne spreme. U sve se uključio i bivši gradonačelnik, također ljekar, i to je bilo grozno. Ja sam izašla javno s tim, sve objavila u jednoj radioemisiji i poslala mu otvoreno pismo. Javno sam sve obznanila, optužila za korupciju, te šta se sve iznijelo i pokralo iz ustanove. Šest stomatoloških ordinacija po školama i u Domu zdravlja, ormari, stolovi, komplet oprema, sve je nestalo. Ja to sve znam jer sam u ovoj ustanovi od njenog osnivanja.
INTERVIEW.BA: Dakle, priča se proširila na elemente kriminala?
RAMIĆ: Da, i ja sam tu povezala bivšeg gradonačelnika i direktora. Onda smo materijale predali u CJB Trebinje. Odmah su poslali ekipu, napravili zapisnik, tražili da se naprave inventurne liste, a njihov komentar je bio da bi trebalo šest hangara da se sve to postavi. Dokumentacija je predata u tužilaštvo, ali je intervenisao bivši gradonačelnik i sve je gurnuto u ladicu. Ali, sada se ponovo pokreće. Kada je direktor vidio da gubi, primio je kćerku bivšeg okružnog tužioca za ljekara i odmah je dobila specijalizaciju kako bi sud okončao slučaj u njegovu korist. Ja sam to objavila u medijima, sve se propratilo, da bi ovaj tužilac tražio da se skine s ovog slučaja, jer se zbog njegove kćerke radilo o sukobu interesa.
INTERVIEW.BA: Kako se sve odrazilo na ljude pored vas?
RAMIĆ: Problem kod mobbinga je i problem porodice, prijatelja, društva. Prijatelji su mi sa strahom prilazili. Moj suprug je druge nacionalnosti i nije mu bilo lako u Trebinju. A kćerka je znala da kaže: “Mama, mila, šta ovo radiš, pojest će nas mrak!” Rekla sam joj da nemam više šta da izgubim, sve sam izgubila, a jedino možemo dobiti. A ako se nećemo boriti, pokupit ćemo se i idemo. Ali, rekla sam da ne idem dok se ne završi ova borba. U početku sam imala podršku, ali kako je vrijeme odmicalo, porodica je patila kao i ja. To je grozno. Na kraju smo morali prodati kuću koju je muž gradio od sedamnaeste godine. Moja je plata bila 18 KM, bila sam u kreditima da bih školovala sina i kćerku. Sve se odrazilo na moje zdravlje: štitna žlijezda mi je proradila, pritisak…
INTERVIEW.BA: Vi ste jedina osoba u Trebinju koja je napravila nešto ovako?
RAMIĆ: Da, jesam. Poslije, kada su stvari krenule da se odmotavaju, ljudi su počeli da pričaju da je bivši direktor zaposlio 50 ljudi i da je za posao tražio najmanje 20.000 KM. Jedan kolega je rekao da mu je tražio 30.000 KM kako bi mu zaposlio dva sina, mlada ljekara. I to je bio njegov vjenčani kum. A onda su se i drugi ohrabrili i počeli da pričaju. Rekla sam im da o tome ne bi trebali pričati jer su dali pare i sami počinili krivično djelo. Također sam pronašla i da je primio jednu ambulantu porodične medicine, koja nije zavedena i koja je nestala. Koje su to pare, koja je to vrijednost! I to nije mogao sam. Imao je podršku jednog kolege, to su oni zajedno, pa je onda bilo moguće kupiti stan u Podgorici, stan u Herceg Novom, u Banjaluci, u Beogradu. Šta da vam kažem…
INTERVIEW.BA: Koliko već traje ovaj proces?
RAMIĆ: Još je na sudu, evo četiri godine. Jedino sam dobila nalaz sudskog vještaka. Na sudu sam svašta doživljavala. U jednoj emisiji u kojoj su bili predstavnici ministarstva, novinarka je uspjela uzeti izjavu od tadašnjeg direktora, koji je rekao da ne priznaje niti jednu instituciju koja je tvrdila da ima mobbinga osim suda, a zbog ponašanja na sudu bilo je vidljivo da on već zna koja je presuda, jer je sutkinja rodica njegove supruge. Sve sam to navela.
INTERVIEW.BA: Uspjeli ste da vratite poziciju u Domu zdravlja?
RAMIĆ: Jesam, uspjela sam i sada vodim veliku službu za kontrolu kvaliteta rada. Kada sam se vratila, nisam imala ideju revanšizma, osvete. Nek sudi neko drugi. Ali su se ostale kolege ohrabrile. Iz hitne službe su napisali da ga ne žele ni kao načelnika službe za koju je bio kandidovan. Sad radi kao ljekar. Sad je on sam. Niko s njim ne kontaktira, tako da se ipak vrijedi boriti.
INTERVIEW.BA: Vaš slučaj je jedan od onih koji su obrađeni u Udruženju. Koliko ste ih do sada imali?
RAMIĆ: Dosad smo obradili 168 slučajeva, a pravnih savjeta imamo svakodnevno. Trenutno imamo primjer iz Doma zdravlja iz Foče, gdje se kolega žali na mobbing, a sve je opet povezano s korupcijom. Ljudi nisu spremni da idu na sud. Kad se prikupe informacije, ljudima se daje savjet i pita ih se šta žele raditi: da li naći pravnog zastupnika, da li da se sami bore ili da mi u njihovo ime proslijedimo ombudsmanu. Traži se i savjetnik sindikata. Imali smo slučaj seksualnog zlostavljanja u Trebinju i tražili smo da se zaustavi u samoj ustanovi. U CJB Trebinje uspjeli smo završiti da dva uposlenika koja su vršila mobbing prebacimo na druga radna mjesta kako bi se sve zaustavilo.
INTERVIEW.BA: Vjerovatno mnogo ljudi trpi mobbing na radnom mjestu a da i ne znaju šta je to. Šta taj pojam obuhvata?
RAMIĆ: To je psiho-teror na radnom mjestu čiji je cilj da se eliminiše osoba s posla, da se degradira i uništi njen ugled. Ti slučajevi uključuju da direktor vrši mobbing, ili kolega kolegi, a zabilježili smo i da su radnici vršili mobbing nad direktorom. Zabilježeno u Trebinju. I taj smo slučaj uspjeli da riješimo.
INTERVIEW.BA: Šta preporučujete ljudima koji prepoznaju da su izloženi mobbingu?
RAMIĆ: Prvo, treba voditi evidenciju o svemu. Zatim se obratiti sindikatu. Nažalost, sindikat se ne bori za radnička prava: ili je vezan za politiku ili za direktora firme. To je bio slučaj i kod mene. Ali, to je put. Postoji inspektorat, ali ni oni ne rade ništa. I, treba pričati javno, koristiti medije, objaviti, prozvati. Mi smo uspjeli na taj način. Pored toga, u Tuzli imamo tim koji predvodi Nurka Pranjić, oni rade tzv. mobingometar, u koji su uključeni specijalisti medicine rada, psihijatri… Oni uzmu slučaj u razmatranje, kao komisija, i donesu mišljenje.
INTERVIEW.BA: Nakon svega, je li vam žao što ste ovo pokrenuli?
RAMIĆ: Nije mi žao. Sad bi vama moj muž rekao “ko zna za šta je to dobro”! Osnovala sam udruženje, pomažem drugima, ljudi su shvatili da sam bila u pravu i sada me cijene jer se borim za pravdu. I opet bih isto uradila. Isplati se boriti, itekako.
