June 2016

Štefica Galić: U Mostaru se ništa neće promijeniti, bili izbori ili ne

Ona vidi sve, osim rješenja koje bi nas trgnulo iz višedecenijske letargije. Jedna od najkarizmatičnijih ličnosti današnjeg Mostara kaže da nije optimista. I ima jake argumente za tu tvrdnju.

Štefica Galić, urednica portala Tačno.net, čiji je zadatak nekako unormaliti Bosnu i Hercegovinu, odnosno natjerati ljude da se suoče s prošlošću, ali i krenu naprijed, kaže da ipak nije optimista. Previše je nacionalizma kojeg ljudi sami biraju, a u promjene u Mostaru također ne vjeruje – jer grad vode oni koji su do sukoba i doveli. Kao društveno angažirana osoba, platila je visoku cijenu svoje borbe za slobodu i još uvijek je plaća. Uz nadu da će se u ovoj zemlji pojaviti neki novi Robin Hood.  

KULTURA PORICANJA: “Kritički pišemo o svim važnim temama, posebno o suočavanju s prošlošću i kulturom sjećanja koja ne postoji u Hercegovini. Ali postoji kultura poricanja. Nisu valjda logore držali ‘neodgovorni pojedinci’, kako im danas tepaju”

KULTURA NASILJA: “Ja sam zbog svog rada zastrašivana, pretučena i danas razbaštinjena. Tako, izgleda, završavaju svi koji misle drugačije od etno-bandi i HDZ-ovskih dilera mržnje koji su ovdje mjera stvari. Meni nisu. Sretna sam da nisam kao oni”

INTERVIEW.BA: Gospođo Galić, kako stigne lijepo vrijeme, tako i Mostar procvjeta, nekako se zaborave  nedaće, pogotovo one političke. Kako vi opisujete mostarsku atmosferu?

GALIĆ: Mostar je prelijep, posebno u ovo doba godine. Pun je turista koji vrludaju po starom dijelu grada, između ispruženih ruku male romske djece za neku sitnu kovanicu, dok Mostarci sjede po kafićima u vječitim raspravama o rođenim Mostarcima i došlama, o dijaspori, o šansi da se Velež vrati u Premijer ligu ili o našemu mraku – potencijalnim izborima. Skeptično indiferentni ili zapjenjeni. Još je ovdje slobodna teritorija. Za sve. Tako je u dijelu grada gdje ja živim, na lijevoj obali Neretve. A u drugom dijelu grada, osim novih objekata koji niču na svakom koraku, stare su poruke s agresivnim grafitima Ultrasa, pozivima na predavanja o “njihovim” žrtvama, o trećem entitetu, trajnoj ugroženosti, ratnim granicama… Grad živi prividno mirno dok u razgovoru ne dotaknete bolnu temu ili ne upalite televizor. A onda, opća opasnost!

INTERVIEW.BA: Vjerujete li da će se SDA i HDZ ikada dogovoriti? Odavno ovo već podsjeća na igru bez granica.

GALIĆ: Ne vjerujem u njihov dogovor. Sve je laž, manipulacija i trgovina – našim životima, našom imovinom, našom djecom. Što imaju zajedničko HDZ i SDA, ništa ili sve? Izmjena izbornog zakona, gradsko vijeće, organizacija grada…, to su floskule koje oni samo ponavljaju. Bili izbori ili ne, u Mostaru se neće ništa promijeniti. Opet će isti vladati. Ove dvije stranke su nas uvele u rat, a danas vedre i oblače u Mostaru, ili cijeloj državi, logikom etno-manipulacija, i zato smo tu gdje jesmo. Naravno, uz svesrdnu asistenciju vjerskih zajednica, koje su davno izgubile duh svojih utemeljitelja. Sve je velika laž, nesloboda i prastrah. Građani su postali bezlični robovi, paralizirani, svaka pobuna se plati – to znam iz vlastitog iskustva. Mostar nema nikakvu političku alternativu, to je problem. Ako je HDZ podržao prijedlog opozicije u Mostaru, to govori da je ona potpuno izgubljena u vremenu i prostoru. Rješenje bi moralo biti jedinstveni grad uz odgovorne mehanizme po kojima Mostar ne bi mogao nikad biti središte Herceg-Bosne jer bi bio izvor stalne nestabilnosti i ekstremizacije Bošnjaka. Šta je s ostalima? Zar oni ne postoje? A svi znamo kako je Mostar u ratu bio najveća žrtva HVO-a i HV-a, od čega se nikad neće oporaviti. Na primjeru Mostara mora se pokazati da se etničko čišćenje i fašizam ne smiju legitimirati izbornim inžinjeringom.

INTERVIEW.BA: Ima li šanse da slobodna misao, odnosno slobodni mediji, poput tacno.net koji predvodite, naprave ikakvu značajnu promjenu?

GALIĆ: Sigurna sam da smo napravili promjenu svojim radom i društvenim angažmanom, pa makar za mrvicu. To nam potvrđuju ljudi koji nam pišu, koji nas čitaju, prepoznaju. Otvoreno i kritički pišemo o svim važnim temama, posebno o suočavanju s prošlošću i kulturom sjećanja koja ne postoji u Hercegovini. Ali postoji kultura poricanja. Nisu valjda logore držali “neodgovorni pojedinci”, kako im danas tepaju, nego dobro organizirani sistem čiji predstavnici danas u Haagu čekaju drugostupanjsku presudu. Zbog ove teze smo portal koji vodim i ja najčešće na udaru Čovićeve mašinerije laži i zastrašivanja. Često organiziramo tribine s najvećim intelektualcima ili promocije knjiga, na koje građani dolaze. Da i ne uspijemo, meni je važno da radim to što radim, zbog sebe. Ako drugi to prepoznaju, dobro; ako ne, bar smo pokušali nešto promijeniti nabolje. Vjerujem u važnost istine, u tačnost, u moralne norme ponesene iz svog doma. Ja sam zbog svog rada zastrašivana, pretučena i danas razbaštinjena. Tako valjda završavaju svi koji misle drugačije od etno-bandi i HDZ-ovskih dilera mržnje koji su ovdje mjera stvari. Meni nisu. Sretna sam da nisam kao oni, makar me koštalo svega. Ne mogu drukčije, ne želim.

INTERVIEW.BA: Posljednjih nekoliko godina bilježimo dramatičan odlazak ljudi u inostranstvo. Koliko je, po vama, ovo zabrinjavajuće (ili je dio rješenja) i koliko je prisutno konkretno u Hercegovini?

GALIĆ: Ljudi odlaze neprestano. Iz Hercegovine, a i iz cijele jugoslavenske Atlantide. Pa, nove elite i danas pljačkaju ono što je u Jugoslaviji napravljeno. Čak i 25 godina poslije rata imaju što odnijeti. Sami nisu ništa napravili osim dugova za zemlju i vlastitih vila ili imovine za svoje poslušnike. Tko bi želio živjeti u takvoj zemlji? Samo oni koji moraju jer nemaju alternative. Mladi ljudi moraju imati šansu pa makar išli po nju drugdje. Nitko ovo ne zaslužuje, oni najmanje. Nažalost, sami nemaju inicijative, nemaju ideala za koje bi se borili. Čim završe školu, učlanjuju se u neku stranku da se što prije “unovče”, uvežu u sistem istih poslušnika, ili odlaze, vanredno polažući medicinsku školu ili neku drugu koja je vani kurentna. Znanje ovdje nikog ne zanima, jer nitko ne voli ljude “koji misle”, koji propituju stvarnost.

INTERVIEW.BA: Šta je ključ rješenja naše krize? Ekonomija? EU? Političari ne žele ili nisu sposobni da naprave funkcionalnu zemlju.

GALIĆ: Rješenje je da se prijeđe iz stanja primirja u mir. Glavna kočnica je nacionalizam, koji je trenutno nerješiv. Trebamo normalnu, funkcionalnu državu, odgovoran sistem, ekonomiju, obrazovni sistem koji će rješavati mlade ljude predrasuda, a ne činiti ih trajnim vrijednostima. Trebali bismo se vratiti etičkim vrijednostima u svim sferama društva. U priču o spašavanju BiH ulaskom u EU ne vjerujem. To je bajka u koju ne vjeruju ni djeca. Ključ rješenja bio bi poraz vrijednosti koje su proizvele rat, genocid, etničko čišćenje, logore, pljačku, tranzicijske dobitnike… Tih vrijednosti bi se trebali odreći sami građani. Bojim se da to nisu spremni uraditi. Svojim upornim biranjem nacionalističkih stranaka, to potvrđuju svake četiri godine.

INTERVIEW.BA: Jeste li optimista? Da li se stvari, globalno gledajući, kreću tamo gdje treba?

GALIĆ: Trump je dobio nominaciju Republikanske stranke u SAD-u; u Austriji, na predsjedničkim izborima,  Bellen je u tijesnoj utrci pobijedio kandidata krajnje desnice; u EU pobjeđuju desničarske stranke; a odnosom prema ogromnom broju izbjeglica ratom izmučenog Istoka, sve podsjeća na tridesete godine u Njemačkoj… Nisam baš optimista. Doduše, situacija u Hrvatskoj me ohrabruje. Tamo se ljudi bude, izlaze na ulicu, smjenjuju ministre, ruše proustašku vladu… To je to. Kod nas je to nemoguće prije svega zbog tro-etno-kleptokratsko-nacionalističke politike koja nas je strahom izolirala jedne od drugih, zatvorila u geta dok oni ne rasture sve. Možda se pojavi neki novi Robin Hood. Ne bismo trebali gubiti vjeru. Ali, ja sam već prestara za nove iluzije. 

EDO MAAJKA: Populizam je idealno gorivo za buduće konflikte

Najbolji reper Balkana, Edo Maajka, poznat po britkom jeziku i pronicljivoj analizi političke i društvene situacije, objašnjava zašto su novim naraštajima nacija i religija bitnije nego onima prije njih, kakav je njegov život u Izraelu, od čega strahuje i zašto “navija” za Našu stranku

DESNICA JAČA: Dolaze još teža i nesigurnija vremena kako u Evropi, tako i kod nas na Balkanu, koji je vječno u ratu s drukčijima. Sa svakom eksplozijom, u Evropi će desnica samo jačati, to je sigurno
 

Popularni reper Edin Osmić, poznatiji pod imenom Edo Maajka, davno je otišao iz rodnog Brčkog, a nakon dugogodišnjeg zagrebačkog životnog poglavlja, posljednjih godina skrasio se u dalekom Tel Avivu, gdje živi sa suprugom Lilah Geva i četverogodišnjom kćerkom Yasmin. Iz svog trenutnog izraelskog doma Edo često dolazi na ove prostore, a ne libi se kritizirati društvene pojave, kako u svojim rimama, tako i na društvenim mrežama, ali i u razgovoru s novinarima. Edo je nedavno boravio u BiH, održao nekoliko nastupa, a nama je to bila prilika da otvorimo mnoge teme: od života u Izraelu, preko fašizma i ISIL-a, do Donalda Trumpa. Ali, prvo pitanje bilo je – muzičko.

INTERVIEW.BA: Nedavno ste sarađivali sa Srđanom Jevđevićem i njegovim Kultur Shockom te snimili pjesme Sloboda i Staza za manjine. Kakve su reakcije? I kuda dalje plovi brod Ede Maajke?

MAAJKA: Brod plovi kako stigne i ne kontroliram ga, pošto nikad nisam na jednom mjestu, pa onda radim onako kako i gdje mogu. Priliku da radim s Kultur Shockom nisam htio propustiti. Uspjeli smo pjesme brzo završiti jer su oni radišni i kompaktni genijalci koji te povuku sa sobom. Da je bilo više vremena, mislim da bismo napravili odličan album. Kad sam okružen tako poticajnim ljudima, onda mi posao ide veoma brzo. Pjesme su odlično prošle u čitavoj regiji i jedva čekam nastupe na Exitu i OK Festu na Tjentištu.

INTERVIEW.BA: Gdje živite danas i koliko često dolazite u BiH?

MAAJKA: Živim u Tel Avivu i Zagrebu. U Tel Avivu provodim većinu vremena i trudim se stvoriti uvjete kako bismo se uskoro mogli prebaciti u Zagreb. U BiH sam rijetko, obiđem obitelj u Brčkom, ekipe u Tuzli i Sarajevu, odsviram nekoliko koncerata godišnje, i to je sve. Otprilike mjesec dana godišnje sam tu.

INTERVIEW.BA: Koliko pratite situaciju u današnjoj BiH?

MAAJKA: Iskreno, najviše pratim fudbalsku reprezentaciju, pojedine pisce, redatelje i muzičare. Ostalo nekad upratim po portalima, iako nemam volje za pratiti takve stvari jer je problematika manje-više ista, sve su to isti članci i iste rečenice sličnih aktera, sami populizam bez imalo odgovornosti. Lakše bi mi bilo odgovoriti šta je dobro u BiH, jer su problemi svugdje i u svim oblastima. Kad sam nedavno bio u Sarajevu, čuo sam na radiju kako se državna radio-televizija uskoro gasi. To mi je bilo nevjerovatno za čuti! Mislim da se još nigdje nije desio sličan slučaj, što samo govori o tome u kakvom stanju je država.

INTERVIEW.BA: Je li nestao revolucionarni duh naroda na prostoru BiH, ali i Balkana? Kao da smo pustili da nas “voda nosi”?

MAAJKA: Ne znam na koji revolucionarni duh naroda mislite; meni je najrevolucionarniji dio naše regionalne istorije bio antifašizam, a sada se po njemu pljuje i pokušava ga se smjestiti u isti koš sa fašizmom. To se trenutno dešava skoro u čitavoj regiji. Imamo mi i revolucionarne stranke, tipa Naša stranka, pa eto vidiš koliko se pokušava s novim idejama i koliko ih se podržava. Nacionalističke populističke stranke su pobijedile u svim državama regiona, odgojile su nove naraštaje na svojim predrasudama i istinama, svi su žrtve, a riječi nacija i religija novim naraštajima su još bitnije nego onima prije njih. To je savršen teren za bilo kojeg političara i gorivo za buduće konflikte.

INTERVIEW.BA: Kad se čujete ili vidite s prijateljima iz BiH, šta vam pričaju, na šta se žale?

MAAJKA: U zadnje vrijeme se mnogo njih iselilo iz BiH, a i oni koji su ostali to planiraju, pa je jedna od čestih tema preseljenje u Evropu. To je trend i u Hrvatskoj, pogotovo u Slavoniji.

INTERVIEW.BA: Šta mislite o Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću?

MAAJKA: Za Milorada stvarno mislim da je kriminalac, lik koji će prije ili kasnije završiti u zatvoru zbog kriminala. Bakir je lik koji se toliko uvlači Erdoganu da mi je neugodno za gledat; ono javljanje u turske medije s porukama kako je Erdogan njegov vlasnik mi je van pameti za čovjeka na njegovom položaju, jako glup potez. Čović mi je nebitan političar kojeg se niko neće sjećati kad ode s položaja. Njih trojica nisu likovi koji mogu donijeti bitne promjene, ali su odlični za prodaje mesa, recimo, u Bingu.

INTERVIEW.BA: Vidite li čovjeka, platformu, ideju, bilo šta što nas može izvesti na pravi put?

MAAJKA: Naša stranka :). Da se desi neko čudo i intelekt u ljudima proradi, pa da ti likovi dobiju potporu na području cijele države, i uzmu period od dva puta po četiri godine, siguran sam da bi se za svakog ko živi u BiH situacija promijenila nabolje. Uz ovakav otpor suživotu, koji najviše dolazi od Dodika, uz mehanizam koji je omogućio ovu pat-poziciju i stajanje na mjestu, jednostavno je nemoguće stvoriti bolji život u BiH.

INTERVIEW.BA: Kako izgleda vaš život u Izraelu? Pogađa li vas ista globalna kriza kao i ostatak planete?

MAAJKA: Naravno da strahujem. Ovdje svi prijete svima i to nisu kao naše “rekla-kazala” prijetnje; situacija u Izraelu je krajnost koja ne postoji nigdje u svijetu. Već si na aerodromu svjestan da ulaziš u ratnu zonu punu fanatika na svim stranama, religija i nacija su jako bitne, a povjerenje skoro da i ne postoji. Teško je biti ljevica i pozivati na suživot kad su napadi nožem svakodnevica, kad su raketiranja na svim stranama normala. Ljudi s mojim stavovima su presmiješni, u šta sam se i sâm uvjerio kad sam išao prosvjedovati protiv posljednjeg rata i kad su zasvirale sirene za raketni napad, pa kad si u podrumu s desničarima koji ti se smiju i kažu: idi sad prosvjeduj . Ali svejedno, ljevica postoji. Ubistvom Jitzaka Rabina nestala je i ljevica u Izraelu, a sada kad imaju možda i najekstremniju vlast ikada, ljevica se ponovo budi. Ovdje su liste nepodobnih također normala, izdajica si ako imalo drukčije razmišljaš. Mislim da je te stvari najbolje objasnio književnik i novinar Amos Oz, koji ne znam ni sâm kako preživljava kad je ovakva vlast iznad njega. Ogromni problem je taj što je antisemitizam toliko jak u Evropi i svijetu da su ljudi koji su jedina snaga koja zagovara suživot u Izraelu konstantno napadani od evropske ljevice i prepušteni su sami sebi. Bore se na dva fronta, s domaćom mržnjom i hajkom da su izdajice jer žele suživot s Palestincima i palestinsku državu, a ujedno i s evropskim lijevim antisemitizmom, koji ne dopušta nijednom Izraelcu pravo na postojanje. I smatra ih genocidašima bez obzira što su ti ljudi jedina šansa suživotu i protiv su genocidne politike u bilo kojem smjeru. Takvo ludilo postoji samo u Izraelu.

INTERVIEW.BA: A kako živite? Strahujete li za svoju djecu, za svijet u kojem će odrastati?

MAAJKA: A moj život… 🙂 Tamo sam tata po cijeli dan, moj život je podređen djeci. Uživam u anonimnosti i borim se sa skupoćom. Postao sam veliki poznavalac igračaka i svih dječijih sadržaja; opsesivno pipam čelo maloj i čekam spreman na svaki virus ili bakteriju koju može pokupiti u igraonicama. Ne koristim javni prijevoz :).

INTERVIEW.BA: Kako vidite Balkan i Evropu u narednim godinama?

MAAJKA: Evropu čekaju teška vremena. Sad smo u situaciji kad se proslavljaju teško dobivene pobjede nad desničarima i bojim se da je to uvod u devalvaciju evropske ljevice i demokracije. Također ne vidim da će se situacija oko ISIL-a uskoro popraviti, a to je zasad glavni izgovor i gorivo za evropsku desnicu i najave zatvaranja granica. Dolaze još teža i nesigurnija vremena kako u Evropi tako i kod nas na Balkanu, koji je vječno u ratu s drukčijima. Sa svakom eksplozijom u Evropi, desnica će samo jačati, to je sigurno.

INTERVIEW.BA: Pred Amerikom su izbori krajem godine: šta ako pobijedi Donald Trump?

MAAJKA: Trump je čovjek koji ne zna ništa o politici i nema respekta ni za koga, osim možda za Putina . Ne vjerujem da će Trump dobiti izbore. Šteta za Bernieja Sandersa što nije prošao dalje; ovako će dobiti Hillary Clinton, ženu bez jasnog stava o bilo čemu, korporativnu marionetu i manje zlo od Trumpa. Ko god od njih dvoje dobio izbore, bit će to osjetno lošiji vođa u odnosu na Obamu. Nadam se da će Bernie pobijediti na nekim budućim izborima.

 

 

Blažo Stevović: U BiH će se brzo desiti narod

Poznati aktivista iz Trebinja, jedan od najhrabrijih i najdosljednijih ljudi u Republici Srpskoj, objašnjava zašto su entiteti propali i šta sve moramo preduzeti kako bi Bosna i Hercegovina krenula naprijed

 

Nekadašnji lider Alternativnog kluba iz Trebinja preživio je sve pritiske vlasti. Njegov klub, kao jedno od važnijih mjesta slobodne misli u Republici Srpskoj – nije. Blažo Stevović, aktivista, borac za ljudska prava, teatarski radnik i Bosanac i Hercegovac, vjeruje da je njegova žrtva bila opravdana. Danas gotovo ilegalno radi u gradu u kojem je, kaže, pogrebno preduzeće najbolja investicija, a “popovi najplaćeniji ljudi”.

INTERVIEW.BA: Gospodine Stevoviću, odavno vas nema u javnosti. Alternativni klub Trebinje kao jedno od mjesta na kojima se moglo slobodno govoriti u Republici Srpskoj, više ne postoji. Šta se desilo u međuvremenu?

STEVOVIĆ: Pretrpio sam mnogo neugodnosti od strane aktuelnog režima u Republici Srpskoj. Poslije svega, mogu reći samo jedno: dobro je pa sam živ. Alternativni klub je pokraden, ljudi zastrašeni, tako da čekamo pravi bezbjedonosni trenutak da se reaktiviramo. Ilegalno, bez pare i dinara, lobiramo za ono za što smo uvijek lobirali, dakle – za jedinstvenu, cjelovitu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Vjerujem da su moja i žrtva Alternativnog kluba opravdane.

INTERVIEW.BA: Da li se išta promijenilo u Trebinju i istočnom dijelu Hercegovine od prije nekoliko godina, kada ste u javnosti aktivno lobirali za promjene?

STEVOVIĆ: Ništa se nije promijenilo u Republici Srpskoj niti u Trebinju. Na sceni je stara matrica, bazirana na mitovima, legendama, lopovluku i klerikalnom fašizmu. Grad u kome je pogrebno preduzeće najbolja investicija i gdje su popovi najplaćeniji ljudi mora nestajati.

INTERVIEW.BA: Vi ste dugo aktivista, čovjek koji se bez ikakvog ličnog interesa, često na svoju štetu, bori za pravdu, promjene, demokratizaciju i normalizaciju ove zemlje. Šta je najrealniji scenario da uistinu takvi i postanemo?

STEVOVIĆ: Ja još vjerujem u poštene i hrabre ljude.Vjerujem da svi oni, među kojima sam i ja, koji jedva preživljavaju, hoće i mogu uskoro na ulice. Da ćemo svi zajedno krenuti ka lopovima i svim onim kretenima koji su nam pokrali preko dvadeset godina života. Brzo će se desiti narod. Svi oni koji misle kao ja postat će većina, a ovi koji vladaju nama bit će apsolutna manjina. Ne bih bio u njihovoj koži.

INTERVIEW.BA: Posljednjih mjeseci svjedočimo urušavanju sistema u Bosni i Hercegovini, posebno u Republici Srpskoj, gdje je kontinuirano, nekontrolirano trošenje državnog novca dovelo do praznih kasa. Šta mislite da će se dogoditi? Je li najbolje pustiti da sve propadne pa onda krenuti iz početka?

STEVOVIĆ: Republika Srpska je sistemski zatrovana. Za njenu dezinfekciju i deratizaciju neophodan je narod koji će natjerati pravosuđe i policiju da pohapse sve lopove u Republici Srpskoj od njenog nastanka do danas.Tek tada počinje osnov za pravno sređivanje Republike Srpske, najvjerovatnije kao sastavnog dijela Bosne i Hercegovine bez entitetskih ovlasti. U Federaciji i Brčko distriktu moraju se uraditi identične stvari. Sa smanjenjem administracije, u startu postajemo bogatija, normalnija i uljudna zemlja. Entiteti, kantoni i distrikt su bacanje narodnog novca. Oni više nikom, osim lopovima, nisu potrebni.

INTERVIEW.BA: Ko je, zapravo, sada na potezu? Međunarodna zajednica u cjelini, EU, SAD, susjedne zemlje? Promjene tokom izbora teško je očekivati?

STEVOVIĆ: Promjene neće pasti s neba. Mi moramo pokazati hrabrost, pokazati da hoćemo promijeniti sistem, lidere, a onda će se pojaviti i sinergija međunarodne zajednice. Naša želja za pravednom BiH imat će dobre odjeke na Zapadu. U ovoj geopolitičkoj konstelaciji, mi mali svakako moramo igrati s najjačima, a to su trenutno EU i NATO

 

Dragiša Sikimić: Istočnoj Hercegovini ozbiljno prijeti biološki nestanak!

U otvorenom i vrlo depresivnom razgovoru, autor i glavni urednik portala Moja Hercegovina objašnjava kako je Istočna Hercegovina uništena, ko je za to odgovoran i kakvoj se perspektivi može nadati jedva 70.000 stanovnika, koliko ih danas živi u ovoj regiji

 

Dragiša Sikimić je prije nekoliko godina pokrenuo web-portal mojahercegovina.com s namjerom da bude glas slobodne misli i riječi na području čitave Hercegovine. Iako je redakcija ovog medija sastavljena od svega nekoliko ljudi, vlastima su se učinili kao velika opasnost. Razlog? Ne boje se stvari nazvati pravim imenom! A to ima svoju cijenu. Pokretač projekta Dragiša Sikimić objašnjava za interview.ba kolika je ona zapravo i zbog čega slijedi odumiranje Istočne Hercegovine.

INTERVIEW.BA: Šta je glavna ideja koja stoji iza Moje Hercegovine? Među desetak portala koliko ih danas ima u Trebinju, vi ste odlučili da budete drugačiji.

SIKIMIĆ: To je bila glavna ideja, jer svi liče jedni na druge. Nedostajalo mi je objektivnosti, stav o bilo kojoj temi: religiji, korupciji, politici, ljudskim pravima… Rekao sam, hajde da pokrenemo medij koji će biti slobodan, objektivan i da svaki član redakcije ima slobodu da odabere temu, da piše apsolutno o svemu. Nema beznačajnih tema. Odnosno, najbeznačajnije teme su najbitnije. Želio sam medij koji će krenuti odozdo, a ne odozgo.

INTERVIEW.BA: Očito da to ima svoju cijenu i da je ovdje teško napraviti takav medij.

SIKIMIĆ: Apsolutno je teško napraviti takav medij. Nadao sam se da ćemo kroz godine rada otvoriti neka vrata za bezuslovne prihode. Međutim, nema šanse za to. Jedino nam neka strana donacija daje prostor da bude onako kako mi zamišljamo da treba biti.

INTERVIEW.BA: A, šta je razlog tome?

SIKIMIĆ: Apsolutni politički uticaj na privrednike i bilo koji grant koji bismo dobili uslovljen je apsolutnom ćutnjom. Njima više nije potrebno da ih hvalimo, da pišemo hvalospjeve o njima, samo je bitno da ćutiš. Super je sve, isprati neki sportski događaj, neku manifestaciju, i to je to.

INTERVIEW.BA: Odlučili ste da govorite. Šta je to značilo, kakve su posljedice?

SIKIMIĆ: Posljedice su takve da imamo i komentare i dobacivanja i poruke, prijetnje, blokade izvora finansiranja, jer ne možemo uopšte doći u poziciju da s nekim ljudima razgovaramo o bilo kakvoj saradnji zato što znamo ko pripada kojoj partiji. Znamo apsolutno sve.

INTERVIEW.BA: Čak i u varijanti da ste vi jedna mala ekipa?

SIKIMIĆ: Oni se najviše i boje takvih projekata. Ovdje imate opozicione i novinare s pozicije. Nemate nijednu ekipu naivnih sanjara koji žele da stvari gledaju iz oba ugla istovremeno. Neka ljudi vide ko su ti koji odlučuju o našim životima, o našim osnovnim ljudskim pravima, pa neka procjenjuju. To u ovoj situaciji nije moguće. Kao neko ko vodi medij u Republici Srpskoj, mogu o nekim temama slobodno govoriti jedino u Federaciji, jer ovdje na medijima koji imaju nacionalnu frekvenciju to nije moguće.

INTERVIEW.BA: Kako biste opisali situaciju u Trebinju i Istočnoj Hercegovini?

SIKIMIĆ: Politički je mirnija nego ranije jer je 2012. došlo do promjene vlasti. SNSD je izgubio vlast pa su se smirile tenzije. Što se tiče medija, na području šest opština živi 70.000 ljudi, a imamo samo šest portala u Trebinju. Druge lokalne zajednice i nemaju slobodne medije, samo one koji funkcionišu u okviru javnih institucija. I mi smo tu došli kao tračak svjetla. A ja namjeravam da to tako i zadržim.

INTERVIEW.BA: Za Trebinje se veže priča koja je prerasla u vic o aerodromu koji je namjeravao napraviti Milorad Dodik.

SIKIMIĆ: To je bio vic od početka. Maloprije smo pomenuli koliko ova regija ima stanovnika, a u okolini imamo pet aerodroma; moramo se složiti da to nije prioritet ove regije ni u kom smislu. Ovdje više nisu prioritet ni radna mjesta – jer nas, jednostavno, nema. Ovdje nema radne snage, nema ljudskih resursa. Tako da je priča o aerodromu suvišna, osim ako ga neće napraviti privatnik, za šta je bilo planova. Ali za Vladu RS, koja nema para da isplati penzije i borački dodatak u jednom selu koje se zove Istočna Hercegovina, to je apsurdno i nemoguće.

INTERVIEW.BA: Je li to opisuje i odnos Vlade RS prema ovom kraju?

SIKIMIĆ: Ne samo da opisuje odnos Vlade nego i pokazuje da ona nema nikakvu strategiju ni prema čemu. Ako govorimo o novim radnim mjestima, Vladin projekat je bila firma “Nikola Tesla”, što je bilo sporno jer ne može neka firma nositi takav naziv. Mi kao medij smo otkrili da mnogi radnici rade za iznos manji od minimalnog prihoda propisanog zakonom. To je projekat u kojem su ljudi radili za 250 KM, što ih ponižava, a jedna je žena primila 12 KM na kraju mjeseca, i to po učinku. I Milorad Dodik je taj projekat otvorio kao spasenje ove regije. I sad će regija koja obiluje ovakvim prirodnim resursima da se spasi tekstilnom industrijom, kojom ne mogu da se bave mnogo razvijenije zemlje.

INTERVIEW.BA: Kažete da ovdje nema ljudi. Odlaze?

SIKIMIĆ: Ljudi odlaze kao i iz cijele Bosne i Hercegovine. Ne postoji privreda, a ovaj dio je manje razvijen od Zapadne Hercegovine, slabija je komunikacija s dijasporom, ljudi se ne osjećaju sigurno kad su u pitanju ulaganja. Ne možete vi u Trebinju, koje je 20 kilometara od Dubrovnika, da zadovoljite mladog čovjeka platom od 500 KM. Sada ćemo u elektroenergetskom sektoru imati smjenu generacija i doći ćemo do toga da će nedostajati inženjera pa ćemo morati da uvozimo radnu snagu. Lokalno stanovništvo ćemo održavati platama od 300 do 500 KM. I koja je budućnost? Apsolutno raseljavanje Hercegovine.

INTERVIEW.BA: Ali, imali smo isto tako medijske napise da Trebinje prednjači po prodaji stanova, vjerovatno zbog lokacije i blizine mora?

SIKIMIĆ: Vi biste sada rekli da Trebinje cvjeta, kupuju se stanovi više nego u Banjaluci, sve sjajno. A, nigdje ne postoji podatak da te stanove iko kupuje osim lokalnih tajkuna i ljudi koji rade u elektroenergetskom sektoru i imaju plate od 2.500 do 3.000 KM. Stanove kupuju i strani turisti stariji od 55 godina, ljudi koji su odlučili da se vrate, penzionerski da žive 20-30 godina i da umru na ovako lijepom suncu i dobroj hrani. Mladi ljude odlaze. Nama da dođu Rusi i Arapi s milijardama, ne mogu naći radnu snagu. U Trebinju ne možete naći konobara da vam radi u kafiću.

INTERVIEW.BA: Znači, u pitanju je biološki opstanak?

SIKIMIĆ: Biološki opstanak je takav da ne vidim rješenje osim politike naseljavanja ove regije. U šali sam rekao da nas jedino Sirijci mogu spasiti – da se nasele ovdje. Sami smo sebi najveći neprijatelji, a zvanična politika nas tjera da gledamo na Istok i Zapad. I gluposti kojima se bavimo. Mojih deset prijatelja je otišlo u Norvešku, Švedsku i Njemačku u posljednih pet godina. Najbliži ljudi. Znam još dvadeset koji su se spakovali i čekaju priliku. Ne može ih zaustaviti ni plata od 800 KM.

INTERVIEW.BA: Postoji li neka smislena politika koja može razriješiti stanje u Trebinju?

SIKIMIĆ: Ovdje je osam godina, do 2012., vladao SNSD, koji je potpuno ekonomski uništio Trebinje, opustošio ga. Poslije toga je došao PDP-ov gradonačelnik Slavko Vučurević, nakon čega se smirila situacija, ali nije bilo realno da se za četiri godine izmijeni stanje. On je obišao brojna mjesta, napravio razgovore, i vide se neki rezultati. Ali pošto nemamo nikakvu saradnju s republičkim vlastima, teško je dati komentar o tome koliko je uopšte moguće nešto uraditi. Trebinje je, naprimjer, najviše stradalo propašću Bobar banke, u kojoj je izgubilo pet miliona maraka. Šta biste vi da ste gradonačelnik?

INTERVIEW.BA: Znači, gradonačelnik tu ne može mnogo uraditi?

SIKIMIĆ: Generalno ne vidim ljude koji ovdje razumiju problem nedostatka ljudskih resursa i brzine raseljavanja Hercegovine. Još niko nije ponudio rješenje, ali mi nismo svjesni toga i kojom brzinom će se stvari dešavati kada krene da umire generacija 1955., koja je trenutno preovlađajuća ovdje. Isto kao što u nekim lokalnim zajednicama prije 30 godina niko nije mogao da vjeruje da će se mjesta prepoloviti. To će se isto desiti nama. Imamo selo kod Ljubinja u kojem živi pet stanovnika, a 1960. godine je imalo 300 đaka. Samo to treba pogledati pa da vas uhvati panika.

INTERVIEW.BA: Šta u ovom kontekstu želi i može uraditi vaš portal?

SIKIMIĆ: Cilj nam je da se približimo ljudima, da na njih utičemo tako da svako od nas bude bolji, odgovorniji. Ne možemo popraviti nijednu vlast, ali ako budemo mijenjali pojedince, možemo mnogo. U protekle četiri godine išli smo od čovjeka do čovjeka i mijenjali stavove o mnogim pitanjima koja čine društvo zrelijim, odgovornijim. Ne zamajavamo ljude velikim stvarima, već tražimo odgovornost među svima nama. To je kurs kojim namjeravamo da se krećemo.

 

 

ANICA RAMIĆ: Šta se desi kada prijaviš korupciju u BiH? Desi se mobbing!

Medicinska radnica iz Trebinja nije htjela trpjeti teror na radnom mjestu i krenula je u dugu borbu za svoja prava. Danas je osnivačica Udruženja Stop mobbing i pomaže drugima. Evo njene priče

 

Anica Ramić je medicinska radnica koja je radni vijek provela u Domu zdravlja u Trebinju. Njena profesionalna i životna priča počela je da se komplikuje kada je na radnom mjestu otkrila niz koruptivnih radnji i na to skrenula pažnju. Uslijedile su četiri paklene godine u kojima su njen bivši direktor, bivši gradonačelnik Trebinja, sudije, tužioci i kolege uradili sve da je uklone s pozicije načelnice Centra za mentalno zdravlje, degradiraju i istjeraju s posla. Ali, Anica je pobijedila. I kaže – ponovo bi učinila isto! Njena i borba stotina drugih građana BiH protiv mobbinga danas se odvijaju putem Udruženja Stop mobbing.

INTERVIEW.BA: Čime je rezultiralo vaše otkriće korupcije u Domu zdravlja u Trebinju?

RAMIĆ: Šta se desi kad prijaviš korupciju? Desi se mobbing. Kod mene je to bio slučaj kada sam radila na mjestu načelnice Centra za mentalno zdravlje. Kada je došao novi direktor, primijetila sam neke nepravilnosti. Mislila sam da ću uspjeti to korigovati, da kažem da to nije u redu, da se ne bi trebalo tako raditi. Međutim, moj dobronamjerni savjet pretvorio se u to da sam radila sebi na štetu, a ne na dobrobit kuće. Poslije su automatski uslijedili premještaj, šikaniranje, omalovažavanje, svi elementi mobbinga… S mjesta načelnika centra, nakon pet godina edukacije i završenog Fakulteta za zdravstveni menadžment, vraćena sam na mjesto medicinske sestre s višom stručnom spremom. Da bi me ponizili, postavili su me da radim na punktu za registraciju. Predmet sam zato predala na sud. Znala bih doći u tu sobicu gdje su grozni uslovi rada, a direktor bi prolazio nekoliko puta dnevno, smijao mi se i davao do znanja šta sam “uradila sebi”.

INTERVIEW.BA: I sve je ovo bila motivacija da osnujete udruženje kroz koje ćete se boriti protiv mobbinga?

RAMIĆ: Na nagovor kolega iz Srbije koji su to već uradili i koji su mi rekli da se neću moći sama boriti, s nekolicinom prijatelja pokrenula sam Udruženje Stop mobbing. Ali onda su se povukli ljudi koji su me podržavali. Bilo ih je strah, mislili su da ako je meni to uradio, i njima će. Udruženje je odmah dobilo medijsku podršku, dobilo je i podršku nadležnih ministarstava, drugih udruženja. Svi kojima sam slala svoj predmet rekli su da postoje elementi mobbinga. Počeli smo kao gupa od 28 ljudi, da bismo danas narasli na 3.300 članova. To je sada velika organizacija koja ima predstavnike u Sarajevu, Doboju, Prijedoru, Banjaluci, a sjedište je u Trebinju.

INTERVIEW.BA: Šta su elementi mobbinga koji su doveli do toga da pokrenete ovaj slučaj pred sudom?

RAMIĆ: Najprije su me izolovali kako mi niko ne bi imao pristupa. Ostala sam sama. Nisam imala nikakav posao, osim da čekam da li će neko doći da se registruje za porodičnu medicinu. U jednom mjesecu sam dobila rješenje da radim na registraciji, a onda za deset dana kao medicinska sestra. U porodičnoj medicini imate tim od jednog ljekara i dvije sestre. Mene ni to nije moglo zapasti, nego sam bila treća sestra, koja je išla po potrebi da “začepi rupe”. Cilj je da me se što više degradira i ponizi. Onda, pitanje plate: on je po zakonu morao da mi da najniži koeficijent visoke spreme, a dao mi je najniži koeficijent više stručne spreme. U sve se uključio i bivši gradonačelnik, također ljekar, i to je bilo grozno. Ja sam izašla javno s tim, sve objavila u jednoj radioemisiji i poslala mu otvoreno pismo. Javno sam sve obznanila, optužila za korupciju, te šta se sve iznijelo i pokralo iz ustanove. Šest stomatoloških ordinacija po školama i u Domu zdravlja, ormari, stolovi, komplet oprema, sve je nestalo. Ja to sve znam jer sam u ovoj ustanovi od njenog osnivanja.

INTERVIEW.BA: Dakle, priča se proširila na elemente kriminala?

RAMIĆ: Da, i ja sam tu povezala bivšeg gradonačelnika i direktora. Onda smo materijale predali u CJB Trebinje. Odmah su poslali ekipu, napravili zapisnik, tražili da se naprave inventurne liste, a njihov komentar je bio da bi trebalo šest hangara da se sve to postavi. Dokumentacija je predata u tužilaštvo, ali je intervenisao bivši gradonačelnik i sve je gurnuto u ladicu. Ali, sada se ponovo pokreće. Kada je direktor vidio da gubi, primio je kćerku bivšeg okružnog tužioca za ljekara i odmah je dobila specijalizaciju kako bi sud okončao slučaj u njegovu korist. Ja sam to objavila u medijima, sve se propratilo, da bi ovaj tužilac tražio da se skine s ovog slučaja, jer se zbog njegove kćerke radilo o sukobu interesa.

INTERVIEW.BA: Kako se sve odrazilo na ljude pored vas?

RAMIĆ: Problem kod mobbinga je i problem porodice, prijatelja, društva. Prijatelji su mi sa strahom prilazili. Moj suprug je druge nacionalnosti i nije mu bilo lako u Trebinju. A kćerka je znala da kaže: “Mama, mila, šta ovo radiš, pojest će nas mrak!” Rekla sam joj da nemam više šta da izgubim, sve sam izgubila, a jedino možemo dobiti. A ako se nećemo boriti, pokupit ćemo se i idemo. Ali, rekla sam da ne idem dok se ne završi ova borba. U početku sam imala podršku, ali kako je vrijeme odmicalo, porodica je patila kao i ja. To je grozno. Na kraju smo morali prodati kuću koju je muž gradio od sedamnaeste godine. Moja je plata bila 18 KM, bila sam u kreditima da bih školovala sina i kćerku. Sve se odrazilo na moje zdravlje: štitna žlijezda mi je proradila, pritisak…

INTERVIEW.BA: Vi ste jedina osoba u Trebinju koja je napravila nešto ovako?

RAMIĆ: Da, jesam. Poslije, kada su stvari krenule da se odmotavaju, ljudi su počeli da pričaju da je bivši direktor zaposlio 50 ljudi i da je za posao tražio najmanje 20.000 KM. Jedan kolega je rekao da mu je tražio 30.000 KM kako bi mu zaposlio dva sina, mlada ljekara. I to je bio njegov vjenčani kum. A onda su se i drugi ohrabrili i počeli da pričaju. Rekla sam im da o tome ne bi trebali pričati jer su dali pare i sami počinili krivično djelo. Također sam pronašla i da je primio jednu ambulantu porodične medicine, koja nije zavedena i koja je nestala. Koje su to pare, koja je to vrijednost! I to nije mogao sam. Imao je podršku jednog kolege, to su oni zajedno, pa je onda bilo moguće kupiti stan u Podgorici, stan u Herceg Novom, u Banjaluci, u Beogradu. Šta da vam kažem…

INTERVIEW.BA: Koliko već traje ovaj proces?

RAMIĆ: Još je na sudu, evo četiri godine. Jedino sam dobila nalaz sudskog vještaka. Na sudu sam svašta doživljavala. U jednoj emisiji u kojoj su bili predstavnici ministarstva, novinarka je uspjela uzeti izjavu od tadašnjeg direktora, koji je rekao da ne priznaje niti jednu instituciju koja je tvrdila da ima mobbinga osim suda, a zbog ponašanja na sudu bilo je vidljivo da on već zna koja je presuda, jer je sutkinja rodica njegove supruge. Sve sam to navela.

INTERVIEW.BA: Uspjeli ste da vratite poziciju u Domu zdravlja?

RAMIĆ: Jesam, uspjela sam i sada vodim veliku službu za kontrolu kvaliteta rada. Kada sam se vratila, nisam imala ideju revanšizma, osvete. Nek sudi neko drugi. Ali su se ostale kolege ohrabrile. Iz hitne službe su napisali da ga ne žele ni kao načelnika službe za koju je bio kandidovan. Sad radi kao ljekar. Sad je on sam. Niko s njim ne kontaktira, tako da se ipak vrijedi boriti.

INTERVIEW.BA: Vaš slučaj je jedan od onih koji su obrađeni u Udruženju. Koliko ste ih do sada imali?

RAMIĆ: Dosad smo obradili 168 slučajeva, a pravnih savjeta imamo svakodnevno. Trenutno imamo primjer iz Doma zdravlja iz Foče, gdje se kolega žali na mobbing, a sve je opet povezano s korupcijom. Ljudi nisu spremni da idu na sud. Kad se prikupe informacije, ljudima se daje savjet i pita ih se šta žele raditi: da li naći pravnog zastupnika, da li da se sami bore ili da mi u njihovo ime proslijedimo ombudsmanu. Traži se i savjetnik sindikata. Imali smo slučaj seksualnog zlostavljanja u Trebinju i tražili smo da se zaustavi u samoj ustanovi. U CJB Trebinje uspjeli smo završiti da dva uposlenika koja su vršila mobbing prebacimo na druga radna mjesta kako bi se sve zaustavilo.

INTERVIEW.BA: Vjerovatno mnogo ljudi trpi mobbing na radnom mjestu a da i ne znaju šta je to. Šta taj pojam obuhvata?

RAMIĆ: To je psiho-teror na radnom mjestu čiji je cilj da se eliminiše osoba s posla, da se degradira i uništi njen ugled. Ti slučajevi uključuju da direktor vrši mobbing, ili kolega kolegi, a zabilježili smo i da su radnici vršili mobbing nad direktorom. Zabilježeno u Trebinju. I taj smo slučaj uspjeli da riješimo.

INTERVIEW.BA: Šta preporučujete ljudima koji prepoznaju da su izloženi mobbingu?

RAMIĆ: Prvo, treba voditi evidenciju o svemu. Zatim se obratiti sindikatu. Nažalost, sindikat se ne bori za radnička prava: ili je vezan za politiku ili za direktora firme. To je bio slučaj i kod mene. Ali, to je put. Postoji inspektorat, ali ni oni ne rade ništa. I, treba pričati javno, koristiti medije, objaviti, prozvati. Mi smo uspjeli na taj način. Pored toga, u Tuzli imamo tim koji predvodi Nurka Pranjić, oni rade tzv. mobingometar, u koji su uključeni specijalisti medicine rada, psihijatri… Oni uzmu slučaj u razmatranje, kao komisija, i donesu mišljenje.

INTERVIEW.BA: Nakon svega, je li vam žao što ste ovo pokrenuli?

RAMIĆ: Nije mi žao. Sad bi vama moj muž rekao “ko zna za šta je to dobro”! Osnovala sam udruženje, pomažem drugima, ljudi su shvatili da sam bila u pravu i sada me cijene jer se borim za pravdu. I opet bih isto uradila. Isplati se boriti, itekako.

 

Anila Gajević: Podršku države nisam ni očekivala

O uspjehu casting agencije Zona i njenom pozicioniranju na svjetskom tržištu, te o značaju tog uspjeha za bh. kulturu, govori talentirana i uspješna menadžerica

Anila Gajević osnivačica je agencije Zona Talent Agency, koja zastupa glumce iz BiH, ali i zemalja regiona te Bugarske, Italije i Turske. Screen International ju je prepoznao kao najboljeg budućeg filmskog lidera. No, njeno najvažnije priznanje je povjerenje koje joj glumci poklanjaju i činjenica da su, skupa s njom, došli do globalnog filmskog tržišta.

INTERVIEW.BA: Ideja o osnivanju agencije za talente bila je pionirska u BiH. Koliko je bilo teško početi i koliko su ljudi vjerovali u vaš uspjeh?

GAJEVIĆ: Nije bilo lako s obzirom da je Zona prva agencija ove vrste u BiH. Kada sam je prije osam godina osnivala, u šifrarniku djelatnosti nije postojao termin agent, nego je najpribližnije bilo menadžer samostalnih stvaralaca. Ovo govorim kako bih objasnila da naš sistem nije ni poznavao posao kojim se ja danas bavim, pa samim tim je bilo teško i povjerovati u uspjeh. Moja porodica i prijatelji su mislili da idem u veliku avanturu i da se upuštam u rizik. Ja i dalje mislim da to jeste bilo i hrabro i ludo, ali sam vjerovala u svoju viziju. Na koncu, propitivala sam strano filmsko tržište, ostvarivala kontakte i pravila mrežu potencijalnih klijenata, tako da nisam baš krenula grlom u jagode.

INTERVIEW.BA: Film je ozbiljna industrija i tržište u čiji ste vrh i sami dospjeli. Koliko su institucije koje trebaju brinuti za kulturu u BiH imale sluha za Vas i općenito za koncept filma kao tržišta?

GAJEVIĆ: Ne mogu reći da sam imala neku bitniju podršku države, ali je nisam ni očekivala, moram biti iskrena. Od samog početka sam bila opredijeljena ka stranim tržištima. Istina jeste da je moja djelatnost iz oblasti kulture, ali svugdje u svijetu ovo je biznis. Ova naša mala država jedva da ima za penzije, a kamoli za neku ozbiljniju strategiju kada je kultura u pitanju. Postoji Fondacija za kinematografiju FBiH, ali ona jedva da može isfinansirati jedan cijeli film godišnje sa svojim budžetom.

INTERVIEW.BA: Postoji li neki zakonski okvir koji bi regulirao ovu oblast ili se sve svodi na dobru volju pojedinaca?

GAJEVIĆ: Zvanično postoje institucije kao što su ministarstva kulture, fondacije i ministarstvo civilnih poslova na državnom nivou, ali mislim da svi koji se bave bilo kakvom produkcijom u oblasti kulture moraju podršku tražiti dalje od toga, bilo da su u pitanju koprodukcije u regiji, društveno odgovorne kompanije, sponzori, pa i pojedinci. Da smo u Evropskoj uniji, sigurno bi i izvori finansiranja kulture bili daleko veći.

INTERVIEW.BA: Ne zastupate samo glumce iz BiH već i iz regiona i šire. Šta je glumce iz drugih zemalja okrenulo baš ka bh. agenciji Zona?

GAJEVIĆ: Zanimljivo je to kako se od početka priča o osnivanju agencije proširila među glumcima u cijeloj regiji i svi su željeli biti dio nje. Ponosna sam da je Zona prvo prepoznala neke mlade talente koje smo predstavili inozemnim casting direktorima kao što su, naprimjer, Amila Terzimehić, koja je igrala s Piercom Brosnanom u November Manu, ili Igor Skvarica, kojemu je partner bio Sean Bean u TV seriji Legends. S druge strane, sretna sam da su sa Zonom i glumci koji su već gradili ozbiljne karijere u svojim zemljama poput: Miraja Grbića, Jasne Bery, Emine Muftić, Feđe Štukana, Selme Alispahić i Ermina Sijamije iz BiH, Gorana i Bojana Navojca, Slavka Sobina te Marije Škaričić iz Hrvatske, Sebastiana Cavazze iz Slovenije, turske zvijezde Nesrin Cavadzade, Rumunke Laure Vasiliu… Više je razloga zašto nam glumci pristupaju: osim želje za internacionalnim radom, mislim da nas preporučuju i dosadašnji projekti, kao i pozicioniranje na evropskom i svjetskom tržištu. A vjerovatno i moja velika ljubav i dobronamjernost prema glumcima, što oni prepoznaju.

INTERVIEW.BA: Dobili ste nagradu, odnosno priznanje za najboljeg budućeg filmskog lidera u izboru časopisa Screen International. Šta to znači za nastavak Vašeg rada?

GAJEVIĆ: Nije baš riječ o nagradi, ali sigurno jeste značajno priznanje od prestižnog svjetskog filmskog časopisa. Važno je to ne samo za mene lično nego i za sve naše glumce. A mogu reći i za našu kompletnu kulturnu zajednicu s obzirom da je Zona, kao bh. agencija, u ovom izboru jedina iz jugoistočne Evrope. Polaskana sam što je redakcija iz Londona prepoznala moj rad i što sam se našla u strogoj svjetskoj selekciji. Rezultati se već vide. Još u Cannesu, na filmskom festivalu, uspostavila sam nove kontakte, a intenzivno nam se javljaju casting direktori s kojima nismo ranije sarađivali, nudeći castinge i uloge našim glumcima. Zanimljivo je da i kolege iz nekoliko evropskih zemalja žele da uspostave saradnju s nama, što je novi aspekt umrežavanja, vrlo koristan za sve nas.