Apatija je opasno stanje, kaže Sarajka koja godinama nesebično promovira mlade bosanskohercegovačke umjetnike. Autorica čiji su radovi imali uspjeha i izvan zemlje smatra da, uprkos haotičnom stanju, ipak postoji nada. Rješenje nije u revoluciji, nego u kontinuiranim malim koracima
ŠTA MOŽE UMJETNOST: “Umjetnost je medij koji liječi, poziva, buni se, komunicira, pogotovo onda kada svi ostali šute. Umjetnicima i umjetničkoj sceni u BiH potrebno je vratiti vjeru i samopouzdanje”
NIŠTA OD PLAKANJA: “Ne vjerujem u ogromne promjene preko noći, u revolucije, ali vjerujem u “male korake”. Nijedan sistem nije zauvijek trajao, sve ima svoj kraj. Bitno je svakodnevno raditi na sebi i okolini, ne utopiti se u apatičnoj svakodnevnici”
Alma Telibečirević netipična je likovna umjetnica iz Sarajeva. Osim slikanja pijeskom, po čemu je prepoznatljiva i van granica Bosne i Hercegovine, karijeru je posvetila i promociji bh. kulturnog naslijeđa, posebno sevdaha, ali i mladih muzičkih i glumačkih talenata. To je bio njen način bježanja od apatije u koju je zapala umjetnička scena u BiH.
Interview.ba: Šta u ovako turbulentnim vremenima u Bosni i Hercegovini jedan umjetnik može da uradi? Čini se da se kod nas i umjetnost utopila u sveopštu apatiju.
TELIBEČIREVIĆ: “Umjetnost ispire prašinu s duše od svakodnevnog života”, rekao bi Picasso. Ujedno se nerijetko smatra da bi haotični prostori trebali biti inspirativni za kreiranje i komunikaciju putem umjetnosti. Umjetnost je produkt i refleksija ljudskih emocija. U BiH ne nedostaje haosa, kao ni prašine koju bi umjetnost trebala ispirati. Najveći neprijatelj kreativnosti vjerovatno je apatija u koju je ova zemlja zapala. Ta stagnacija, zbog koje se ne vide pomaci u bilo kom pravcu, može i umjetnika učiniti invalidom. Zadatak svakog umjetnika je da bude ogledalo društva. Ako je društvo apatično, i njegov odraz će biti melanholičan i ravnodušan. A to je opasno stanje, jer bi umjetnost trebala da bude medij koji liječi, poziva, buni se, komunicira, pogotovo kada svi ostali šute. Umjetnicima i umjetničkoj sceni u BiH potrebno je vratiti vjeru i samopouzdanje.
Interview.ba: Mislite li da je korupcija, kao društveno neprihvatljivo ponašanje, suštinski problem svakog pojedinca u ovoj zemlji? Jesu li ti mali akti korupcije, koje svakodnevno svi podstičemo, prepreka boljitku i ustrojavanju funkcionalne demokratije?
TELIBEČIREVIĆ: Korupcija je jedan od problema, ali svakako čini dio kičme lošeg stanja u BiH. Ne možemo imati bilo kakav sistem vrijednosti ukoliko je društvo korumpirano u svakom svom segmentu. Neophodno je educirati ljude da shvate kako njima samima štete čak i najmanji vidovi korupcije koju svjesno ili nesvjesno podstiču, ili se prave da je ne vide. Moramo shvatiti da nismo na dobitku kada mislimo da je lična korist bitnija od opšte. Opšta korist itekako utiče dugoročno na sve naše lične koristi. Ti ljudi će na sličan način odgajati svoju djecu i tako se kreira začarani krug koji nas neminovno vuče ka dnu.
Interview.ba: Ima li kod nas uopšte nečega što možemo nazvati demokratijom i prepoznajete li bilo koju političku snagu koja nas može izvući iz ove etničke strukture?
TELIBEČIREVIĆ: Politička scena duboko je zatrpana istim frazama i obrascima, koji se ponavljaju evo već 20 godina. Teško je mladim snagama, ukoliko se i odluče boriti, prepoznati pravilnu strategiju, istrajati u dosljednosti i sačuvati integritet. Nerijetko se desi da se neke pozitivne političke ideje potpuno promijene i uruše kada se oni koji su bili nosioci tih ideja domognu bar dijela vlasti. U ovoj zemlji ne postoji politička odgovornost i to je ogroman problem.
Interview.ba: Imamo li razloga za optimizam i šta bi u tom kontekstu svaki građanin trebao uraditi?
TELIBEČIREVIĆ: Nerijetko sam cinik i realista, ali sebe ipak smatram optimistom. Ne vjerujem da je ikada bilo koristi od “plakanja nad prosutim mlijekom”. Uvijek postoji mogućnost individualnog izbora. Ne vjerujem u neke ogromne promjene preko noći, revolucije, ali vjerujem u takozvane “male korake”. Nijedan sistem nije zauvijek trajao, sve ima svoj kraj. Bitno je svakodnevno raditi na sebi i okolini i pokušati ne utopiti se u apatičnoj svakodnevnici.
Interview.ba: Uskoro selite u SAD. Znači li to da ste kao izuzetno angažovana umjetnica i društvena aktivistkinja umorni od ove naše priče i da ćete pomagati iz neke normalnije zemlje?
TELIBEČIREVIĆ: To je nešto šira priča. Moj suprug je Amerikanac koji živi u Americi, a radi u Africi. I bilo gdje na svijetu je normalno ići za novim izazovima, profesionalno rasti i pomjerati lične granice. Ja sam Bosanka, voljela to ili ne, i bez obzira čime se i gdje bavila, moj rad će uvijek imati na neki način uticaj i na BiH. Vjerujem da mladi ljudi treba da putuju, da rade u različitim dijelovima planete, da spoznaju drugačije stvari. Ne mislim da je dobro zauvijek ostati samo unutar jednog teritorija. U ovom dijelu mog života potrebni su mi promjena i novi izazovi.
