May 2016

Florence Hartmann: Ja sam jedina osoba koju je Haški tribunal uspio uhapsiti

Ugledna francuska novinarka i slavna ratna reporterka otkriva nepoznate detalje hapšenja u Haškom tribunalu

Ugledna francuska novinarka i slavna ratna reporterka otkriva nepoznate detalje hapšenja u Haškom tribunalu

NEMAJU MANDAT: “Nisam shvatala šta se dešava jer znam da nemaju mandat. Prvo su poslali dvije žene, umjesto jake muškarce, kako bi bile što neprimjetnije. Bio je tu i holandski policajac, koji je trebao ili da me pozove da ga mirno pratim, ili da me brani od nelegalnog kidnapovanja od strane UN-a”

SUDIJE SE OTELE KONTROLI: “A sudije su se podijelile: jedan dio se oteo kontroli i napravio nešto što nema veze s mandatom. Time se i poricanje u zemlji povećalo iako se radi o najdokumentovanijem ratu u modernoj historiji. I tako priča nikad nije završena”

Florence Hartmann već decenijama se profesionalno bavi raspadom bivše Jugoslavije i zločinima koji su počinjeni. Najprije kao novinarka uglednog francuskog lista Le Monde, zatim kao portparolka Haškog tribunala, pa kao autorica knjiga i ponovo novinarka. Njeni uvidi u sudske procese i način funkcioniranja Tribunala te otvoreno iznošenje informacija doveli su je do pritvora u Scheveningenu, gdje je služila sedmodnevnu kaznu u društvu s ratnim zločincima. U razgovoru za Interview.ba iznosi pojedinosti koje su dovele do toga

INTERVIEW.BA: Kako ste se osjećali nakon hapšenja? Kako je taj nasilni momenat utjecao na vas?

HARTMANN: Za mene je to jedan strašan momenat, koji je neodvojivi dio procedure i mog slučaja – sjediti u sudnici, na optuženičkoj klupi. Bila sam, naprimjer, svjedok optužbe u predmetu “Šljivančanin”. Ja sam, za razliku od 99 posto ljudi koji rade u Haškom tribunalu, bila direktan svjedok zločina – kao novinarka. Tako da je to bilo ružna stvar koja nam također mnogo govori. Znači, ne može novinar raditi svoj posao, kreirati protutezu da bi funkcionirala demokratija. Ako nema takvog nadgledanja, ako ne mogu raditi svoj posao i ohrabriti kritikom institucije da bolje funkcioniraju, onda nema odgovornosti, niko ne polaže račune. I to je nepodnošljivo u okviru Haškog tribunala, koji je kreiran da bi se posvetio ljudima koji nikad nisu očekivali da moraju položiti račune za ratne zločine. Ta institucija ne želi odgovarati na pitanja koja postavlja javnost. Odgovor je uvijek isti: to je pravda, to je tako, nije bilo dovoljno dokaza. Njih se ne može kritizirati. To je nepodnošljivo, to je primjer koji poriče funkcioniranje demokratije.

INTERVIEW.BA: Da li mislite na oslobađajuće presude?

HARTMANN: Svakako, neki mogu biti oslobođeni, dešava se, to nije problem. Dešava se da nije bilo dovoljno dokaza, ili da ima sumnje, ali primjeri koje smo imali od 2008. godine naovamo dokazivali su da to nije samo tehničko pitanje. Od 2008. to je potpuno druga priča. Svjedočimo otvorenom politiziranju u presudama. Šešelj je vrh svega, jer nema pravnog opravdanja za stavove koji su doveli do oslobađanja.

INTERVIEW.BA: Bilo je šokantno kad su vas zgrabili pred kamerama svjetskih medija i utrpali vas u Tribunal.

HARTMANN: To jeste šok. Slike koje sam poslije vidjela su šokantne do te mjere da sam ih pokupila za potrebe rekonstrukcije i tužbe koju ću podići protiv Tribunalovih ljudi i Nizozemske. Šokantno je i to što se navodi u knjizi Juliana Borgera Krvnikov trag – da Tribunal nije dobio mandat za hapšenja. Čekao je godinama da dobije optuženike jer je zavisio od drugih država. Jedina osoba koju je Tribunal uspio uhapsiti sam ja. Nisam shvatala šta se dešavalo jer znam da nemaju mandat. Prvo su poslali dvije žene, umjesto jake muškarce, kako bi bile što neprimjetnije među žrtvama, što je skandalozno od osobe koja je to naredila. Bio je tu i holandski policajac kojem sam se okrenula, koji je trebao ili da me pozove da ga mirno pratim, da me hapsi, ili da me brani od nelegalnog kidnapovanja od strane UN-a. A on ništa nije radio.

INTERVIEW.BA: Tvrdite da ste kidnapovani?

HARTMANN: Pa, jeste, može se tako reći. Tužbe će to pokazati. To je nezakonito hapšenje.

INTERVIEW.BA: Namjeravate tužiti UN i državu Nizozemsku?

HARTMANN: Da, ako se UN pozove na imunitet, što može uraditi, mi ćemo tražiti da ih intervjuišemo za predmet, da raščistimo šta se desilo, da intervjuišemo sve koji su učestvovali u mome hapšenju. Lako ih je identificirati, svi su snimljeni, ima mnogo snimaka, a ako se kriju iza imuniteta, onda će nizozemske vlasti morati odgovarati i za sebe i za njih.

INTERVIEW.BA: Je li ovo prvi put da ste bili u zatvoru kao novinarka?

HARTMANN: Bila sam hapšena samo jednom u životu, od strane 72. Padobranske jedinice Vojske Jugoslavije, 1993. u Zvorniku. Bilo je to dan uoči pada Konjević Polja. Oni su me bolje tretirali.

INTERVIEW.BA: Bolje?

HARTMANN: Pa, nisu me nosili. Vojna policija je najprije ušla u auto, u kojem sam sjedila s kolegicom. Doveli su nas do Karakaja, gdje je u fabrici bio štab Zvorničke brigade, kojom je komandovao Vinko Pandurević. Otvorili su nam vrata i tada sam shvatila da sam uhapšena. Vojna policija je tokom rata bilo toliko kurtoazna da mi otvori vrata, i nisu mi stavili lisice. Doveli su nas u fabriku i strpali u sobu u kojoj je bilo osam pripadnika 72. Padobranske jedinice Vojske Jugoslavije, dakle, na teritoriji Bosne i Hercegovine. Počeli su pričati. Imali su crne uniforme i noževe. Mi smo obrnule situaciju, i umjesto da oni nas ispituju, mi smo njih intervjuisale. Znale smo da VRS nema padobransku jedinicu jer nema pravo letenja, nema vazdušne snage, nego samo Vojska Jugoslavije. A i skinuli su gornji dio uniforme, skinuli su zastavu Srbije i Crne Gore. Ali, čule smo njihov ekavski naglasak. Pričali su gdje izlaze po kafanama, odakle su im djevojke. Svi su bili iz Srbije i Crne Gore.

INTERVIEW.BA: I bili su ljubazniji od osoblja UN-a?

HARTMANN: Na kraju su nas doveli i do Pandurevića, kojeg smo intervjuisale. Istjerao nas je nakon pola sata, ali ne fizički. Osigurali su nas i pratili naš auto do mosta u Zvorniku. U toj luđačkoj situaciji nije bilo nasilja niti prijetnji. Znam šta su ti ljudi radili drugima. Naprimjer, kad smo ušli u Pandurevićevu kancelariju na spratu fabrike u Karakaju, na stolu pored ulaza stajao je Kur’an s krvavim flekama. Pitali smo šta je to. Rekao je da treba upoznati ideologiju neprijatelja, a na zidu je imao planove koje sam kasnije vidjela kod glavnih istražitelja za Odjeljenje Srebrenica u Tužilaštvu Haškog tribunala. Bili su to opasni ljudi, ali sam bolje prošla nego u Haagu od strane UN-a. Što je kontradiktorno. Kao kad su me žrtve ispred Tribunala branile od onih koji im trebaju donijeti pravdu. Opasno je kad se te vrijednosti preokrenu.

INTERVIEW.BA: Niste mnogo pričali o tome šta se dešavalo kad su vas odveli u pritvor. Znamo samo da su sve vrijeme držali upaljeno svjetlo.

HARTMANN: Prvo su me doveli u podrum zgrade Suda, gdje sam provela početak presude Karadžiću. Tražila sam radio, nisu dozvolili. Žene koje su me uhapsile skoro pa su tražile da ih moralno opravdam, kazale su da je to naređenje. Odgovorila sam da svaki sud koji se bavio ratnim zločinima, od Nürnberga pa nadalje, zna jasno da se ne sprovode nelegalna hapšenja. Onda nemojte tražiti moj blagoslov.

INTERVIEW.BA: Šta se dešava nakon podruma?

HARTMANN: Tu sam dva sata bila bez advokata. Onda sam dobila papire kojima se opravdava moje hapšenje. Nalog za hapšenje bio je datiran na prethodnu godinu i upućen nizozemskim vlastima, a ne njima samima. Tako da nisu imali pravni osnov da me hapse. Taj nalog je napravljen nizozemskim vlastima jer sam prisustvovala suđenju jednoj novinarki pred specijalnim sudom za Liban, koja je optužena jednako kao i ja. Tada se pozivalo i na moj predmet, bez obzira na to što su to sudije izmislile. I tada nisam uhapšena. Znači, uhapsili su me zato što me nijedna država koja je dobila nalog nije htjela uhapsiti. I bila sam dva dana u UN-ovom sudu u Nizozemskoj, pratila suđenje, i niti taj sud niti Nizozemci me nisu uhapsili. Tako da nalog nije vrijedio. A advokata mi nisu dali sve dok me nisu prebacili u zatvor Scheveningen. Tamo su me doveli, pretpostavljam, u autu koji je služio da se na presudu doveze Karadžić. Stavili su mi lisice. Potom sam došla u zatvor. Tada, zbog sigurnosti, imate kompletnu provjeru. Ljekaru sam rekla da imam jedino alergije na nepravdu. Tražila sam opravdanje za segregaciju kako bih mogla predati advokatu. Nastala je panika. Zatim su se vratili i iz šešira vadili opravdanje. I dobila sam sedam dana pod stalnim nadzorom, kao neko ko će u zatvoru možda ostati doživotno, a ne neko kome je konačna presuda sedam dana. I to će biti jedan od elemenata za tužbu.

INTERVIEW.BA: Dakle, tretirani ste kao osuđeni ratni zločinci?

HARTMANN: Ne, gore! Imala sam pravo gasiti svjetlo, ali ako ga ugasite, onda vam svakih pola sata ulazi čuvar i upali ga. Kažu vam da je zgodnije da ostavite svjetlo jer onda samo otvaraju prozorčić na vratima ćelije i gledaju kroz njega. Tako sam, za profesionalno obrazovanje, predložila da gospodin Meron provede noć u zatvoru da vidi kako to funkcionira. Da on ugasi svjetlo pa da mu uđu. Nisam imala pravo na šetnju, dok su ratni optuženici imali. Zbog čega, nikad mi nije rečeno. Pošto su bili uskrsni praznici, od četvrtka do utorka naredne sedmice nisam imala pravo na posjetu. Nije bilo nikoga iz tajništva Tribunala da to odobri. Nisam mogla naručiti hranu, jer se to radi utorkom, a ja sam došla u četvrtak. A hrane nije bilo dovoljno. Svi ostali imaju svoj frižider. Ono što služe nije dovoljno čak ni za mene, koji nisam veliki potrošač kalorija. Bio je samo jedan obrok. Imala sam fine čuvare, profesionalne i humane. Ali to su bili isti oni koji su čuvali ljude optužene za genocid i zločine protiv čovječnosti, koji također imaju profesionalne i humane čuvare. Bila sam usamljena, nisam imala s kim da pričam, telefonom sam mogla razgovarati s djecom, ali nisam srela nikog osim čuvara i nisam mogla ići ni do sportske sale. Pazili su da nikoga ne sretnem. I to nema opravdanja, jer je i Biljana Plavšić bila u tom zatvoru i nije bila odvojena tokom dana. Što se tiče sigurnosti, preduhitrila sam ih, jer sam deset dana prije hapšenja bila u Beogradu, gdje sam članica UO Fonda za humanitarno pravo. I tamo ima mnogo ljudi koji su već bili u Tribunalu, poput Stanišića i Šljivančanina. Svi važniji ljudi Tribunala imali su tjelohranitelje kad bi bili u Beogradu; ja ih nikad nisam imala kad sam radila za Tribunal, a dobijala sam redovne prijetnje smrću. Sada su mi nudili zaštitu u zatvoru, gdje mi nije potrebna, a kad mi je bila potrebna, nisu mi je dali. U presudi koju su mi izrekli, naveli su da nisu dužni da primjenjuju međunarodne standarde, još manje regionalne, a regionalni je Evropska konvencija za ljudska prava. Postavili su se iznad zakona, napisali to u jednom paragrafu. I ta se presuda ne može održati ni u jednoj državi članici Vijeća Evrope. Zato nijedna država nije htjela da me hapsi.

INTERVIEW.BA: Šta ste prvo pomislili kad ste došli u ćeliju?

HARTMANN: Pomislila sam kako je odvratno da s ljudima koji su ispod ili iznad mene dijelim isti osjećaj nepravde. I da oni sigurno osjećaju isto što i ja. To je bilo prvo.

INTERVIEW.BA: Šta sada, nakon odslužene kazne?

HARTMANN: Odslužila sam više od 80 posto kazne, jer sam oslobođena 23 sata prije kraja. Bez najave. Ni ja, ni moj advokat, ni ambasada moje zemlje nismo znali kada ću biti oslobođena, što je sređeno da niko ne bude obaviješten. Neki mediji su tu bili, bila sam preumorna da se javim, nisam imala sredstva za press-konferenciju. Razgovarala sam s novinarima koji su čekali presudu Šešelju pa sam njima odgovarala na pitanja. Sve je to urađeno kako bi zakompliciralo stvar. Ponavljam da ovo nikad neću prihvatiti zato što kreira presedan. Jeste da sam dobila ogromnu podršku, ali ne institucionalnu. Svi šute. I moja država, i Holandija, i UN, i glavni sekretar UN-a, i svi koji su nosioci najviših standarda – šute. Znači, prihvataju da jedan novinar može biti u zatvoru zbog nečega što je potpuno tačno i potvrđeno – jer sve što sam pisala je tačno. I sada ostaje moja borba da zajedno s advokatima to dokažem. Taj sud je talac nekoliko ljudi koji nemaju integriteta da nastave mandat. O tome se ne smije pričati. Kad je jedan danski sudija to spomenuo, sklonjen je. Koristili su tada Šešeljeve predvidive poteze da ga sklone, tako da imaju čiste ruke. To je bio jedini sudija koji je uspio da se izrazi u Haškom tribunalu i kaže ono što mnogi misle. Sada to više niko neće htjeti. Novinari su uplašeni. Kad sam davala intervju BBC-ju, bila su tri pravnika koja su ga pratila kako bi eventualno mogli da isijeku dijelove koji bi ih mogli izložiti Tribunalu, iako se radi o stvarima koje sam već spominjala u knjigama. Imala sam čitav spisak stvari koje ne treba da spomenem.

INTERVIEW.BA: Potpuna kontrola…

HARTMANN: Znači, teror izvana da se sud previše ne kritizira, ili iznutra, gdje je dobar primjer Frederick Harhoff, danski sudija. Dok je Harhoff sjedio u Vijeću, uz talijansku sutkinju, predsjedavajući Vijeća Antonetti bio je u manjini, pa nije bila izrečena presuda Šešelju. Čekalo se tri godine da se izmijeni sastav Vijeća, što je odobrio predsjednik Meron. I na kraju imamo oslobađajuću presudu. Dakle, je li u pitanju poker ili pravda?

INTERVIEW.BA: Ostaje samo vaša pravna borba, uz pomoć advokata?

HARTMANN: Borba jeste usamljena, s tim što imam moralnu podršku građana, više ovdje nego u mojoj zemlji. Jeste usamljena borba, ali nije za samu sebe. Ovo je historijski događaj. Ako pustimo neke stvari, onda je to korak kojim se dozvoljava mnogo više. Mora se reagovati, stopirati ono što nije pravedno. Jedna novinarka je sjela pred sud za Liban na istoj osnovi. Ona je oslobođena; tu su bile druge sudije i nisu prihvatile ovakvu podvalu. Na tom suđenju je bio moj bivši kolega, koji je bio tužilac Tužilaštva u Haagu, koji ju je optužio kao da priča o Mladiću ili Krstiću. Takav glas je imao. Sve je opisao takvom snagom kao da je počinila ratni zločin. Spektakl! Nije ni istinito ni iskreno. A on nije bio jedan od loših tužitelja, tako da sam bila šokirana. Bio je čovjek koji je radio na važnim predmetima, za kojeg sam mislila da je iskren u svom poslu. Ona je na kraju oslobođena, hvala bogu. Mene je turska televizija intervjuisala u Parizu odmah nakon puštanja, da bi mi na kraju novinar ubacivao neka pitanja, čitao mi preko telefona pripremljen tekst. Htjeli su me iskoristiti kako bi pokazali da ako UN trpi novinare u zatvoru, onda može i Turska. Odgovorila sam da ću ih tužiti ako on iskoristi moje odgovore u pravcu u kojem je htio.

INTERVIEW.BA: Očekujete li pravdu jednom kad se sve završi?

HARTMANN: Imam pravo da očekujem i očekivala sam i prije ovoga, bez hapšenja, da neko kaže: gospođo, provjereno je, presuda je pravno legitimna, morate sedam dana u zatvor, i ja bih sama došla. Tražila sam da mi daju nezavisnog arbitra. I zašto mi ga nisu dali? Jer ne postoji niko iznad Haškog tribunala, ne postoji nikakav most prema Sudu u Strasbourgu. Francuska nije evidentirala da sam osuđena i nisam ih mogla tužiti. I ta činjenica da nema nikog iznad Haškog tribunala sprečava moj pristup pravdi, moje fundamentalno pravo. Stoga sam bila nemoćna. Problem je što uopšte nisam trebala biti u zatvoru i što niko nije imao pravo da me hapsi. Morat će da pogledaju presudu, ne samo hapšenje.

INTERVIEW.BA: Nakon trideset godina, koliko ste uključeni u priču o bivšoj Jugoslaviji, logično je pitanje: šta vas tjera da radite sve ovo?

HARTMANN: Zato što sam s manje od 30 godina bila novinarka na evropskom tlu i vaspitana tako da se zločini više nikada ne smiju dešavati. I svjedok sam povratku barbarstva na tlu Evrope. Nekome je to jedan zadatak, pa krene na drugi, što bi za mene bila izdaja mog vaspitanja i vrijednosti u kojima živim. Zbog toga nisam mogla odustati. I napisala sam 1999. godine jednu knjigu, misleći da nemamo više šta otkriti, osim čekanje ovih presuda, pravnih finesa i tome slično. Bili su optuženi visokopozicionirani likovi. Onda dođete u Haag i vidite kako smatraju da nema veze između VRS-a i Vojske Jugoslavije, o čemu sam pisala članke i zbog čega sam izbačena iz Beograda. Bila sam direktni svjedok. Kada sam vidjela da ništa nije gotovo, nastavila sam istraživati kako bih upozorila da je Haški tribunal izložen prijetnji, idealistički misleći da ako pišeš, ljudi su obaviješteni, znaju i bolje posmatraju.

INTERVIEW.BA: Šta se desilo nakon napuštanja Tribunala?

HARTMANN: I nakon što sam napustila Tribunal, pisala sam knjige. Istrage Tužilaštva bile su gotove do kraja 2004, i sve je bilo u rukama sudija. A sudije su se podijelile: jedan dio se oteo kontroli i napravio nešto što nema veze s mandatom. Time se i poricanje u zemlji povećalo, iako se radi o najdokumentovanijem ratu u modernoj historiji. I tako priča nikad nije završena. Ne samo za mene nego i za žrtve. Istina nije utvrđena, ali mnogo toga jeste. Ali kad danas imate suprotstavljene presude, onda oni koji poriču mogu da se pozivaju na presude koje hoće. Žrtve na jedne, ovi na druge, i svi se pozivaju na Haški tribunal. To je veliki problem i to je pobjeda ovih koji su započeli rat.

INTERVIEW.BA: Da li ćemo onda ikada imati istinu o ratovima na području bivše Jugoslavije?

HARTMANN: Već možemo odgovoriti na to pitanje pošto su, otprilike, svi predmeti završeni. Ostaje nam Mladić, koji pokušava iste stvari kao i Milošević prije kraja iznošenja svoje odbrane da pobjegne u Rusiju, gdje će neki konzilij ljekara utvrditi njegovu smrt. Znači, nismo ni sigurni da ćemo imati presudu. I ako budemo imali presudu Mladiću, šta s tim? Nema umiješanosti druge države u rat u Bosni, niti u zločine. Ponovno suđenje Stanišiću i Simatoviću, da li je počelo, da li su došli? Ne. Kad će to biti, koji će suci biti imenovani? Da li oni koji su oslobodili sve te optuženike, za što su najveći pravnici koji su podržavali Haški tribunal uputili kritike? Govorimo o ozbiljnim kritikama podržavatelja međunarodne pravde. Ako takvi suci budu imenovani među 20 sudaca koji će nastaviti vođenje predmeta, onda šta očekivati? Sada imamo kontradiktorne presude. Uzmimo posljednju, Šešeljevu: imamo da nije bilo terora nad stanovnicima Sarajeva, da su svi dobrovoljci valjda skočili padobranom. Petnaest stranih novinara je pokrivalo bivšu Jugoslaviju. Bilo je i drugih koji su dolazili i odlazili. Jedan dio je sjedio u Holiday Innu, pio viski i izlazio po sat vremena u šetnju. Ne znači da ne znaju šta se desilo. Ali nas 15 je bilo tu prije nego je počeo rat, pratili smo raspad Jugoslavije, početak propagande, većina nas je znala jezik i sačuvali smo kancelarije u Beogradu. Dakle, poznajete režim iznutra, putujete, idete preko Loznice, preko Užica, preko mostova kojima prelaze jedinice, idete intervjuisati Šešelja u kancelariji u kojoj stoji zastava s mrtvačkom glavom,vidite njegove vojvode, slušate ga dok telefonira i organizira autobuse… Poslije imate i novinare iz Srbije, poput onih iz Vremena, koji idu i istražuju kako Šešelj trenira svoje ljude u vojsci. Idete u Šid kako biste došli do Erduta ili Vukovara – pokrivala sam istočnu Slavoniju – pa vidite da je Šešelj u Šidu. Ili odete u Hrtkovce, gdje su me optužili da sam tamo stavila mrtvaca. Bila sam prisutna, pratila ih u stopu nekoliko dana. Sve se zna i sve je dokumentovano. Meni je Vinko Pandurević pokazivao svoj platni spisak tokom rata jer sam to tražila. Pitala sam: “Zašto svi vi oficiri dolazite u Knez Miloševu svaki mjesec da pokupite plate?” Zato što je Vojska Jugoslavije to plaćala. Nisam morala 15 godina da čekam da Haški tribunal pokaže te papire.

INTERVIEW.BA: A Srebrenica?

HARTMANN: Šta hoćemo da znamo o Srebrenici? Prvi put u historiji znamo da genocid nije proces, nego da se desio u roku od tri dana. Kiša pada tri dana, pa prestane. Ali genocid ne može da počne i završi se u tri dana. Iako imamo izjave Karadžića, koji je o tome često govorio javno i bio odličan primjer. Nikad Tribunal nije odgovorio na pitanje – kad je stvorena i ko je stvorio tu genocidnu namjeru. Oni su se vadili time da je tokom noći stvorena namjera, da je to uradio Mladić. Jednom su rekli 12. jula ujutro, drugi put nekad noću, a onda su našli bolju formulu – da je stvorena 11. uveče. Znači, stvorena je prije. Želimo taj odgovor. Sada su Karadžić i Mladić jedina dva predmeta u kojima Tužilaštvo postavlja pitanje kada je stvorena namjera. Odnosno, tvrdi da je stvorena prije pada Srebrenice, što je vrlo bitno. Tribunal je dobio svjedočenje Miroslava Deronjića da je o tome već pričano devetog jula, znači, prije pada. U presudi Karadžiću sada kažu da se on pridružio toj namjeri, koja je već postojala, 13. jula uveče. Pa šta je onda Stanišić radio devetog jula, o čemu je pričao Deronjić? Uzimaju ono što im odgovara. Ali upamtite, ne može istina da se oblikuje prema tome što neko nije radio svoj posao.

 

 

 

Jasna Bedak, Tuzlanka u borbi protiv korupcije

Borba protiv korupcije ovdje često završi tragično. Alma Šehović, bivša uposlenica Zavoda za zapošljavanje Tuzlanskog kantona, nije mogla podnijeti pritisak i ubila se. Isti pakao prošla je i Jasna Bedak, nekadašnja glasnogovornica Zavoda koja je nakon svega teško oboljela

Iako oboljela od autoimune bolesti, nekadašnja glasnogovornica Zavoda za zapošljavanje Tuzlanskog kantona Jasna Bedak prebačena je u arhiv, gdje je morala raditi u uslovima koji su joj uzrokovali teška oboljenja. Jasna je prije ovoga ukazivala na nepotizam, netransparentno trošenje sredstava i druge sumnjive aktivnosti. Njena kolegica Alma Šehović, rukovoditeljica Sektora za finansije u Zavodu, usprotivila se štetnom postupku uknjižavanja imovine ove institucije. Ubrzo su se obje suočile s pritiscima i premještanjem na druge poslove. Alma Šehović sve to nije mogla podnijeti i u novembru prošle godine je izvršila samoubistvo. Jasna za Intervju.ba govori o svojoj borbi, svemu što je proživjela, kao i o tome kroz šta je prošla njena kolegica Alma, koja joj je bila uzor i za koju je vjerovala da je jača.

Interview.ba : Kroz šta ste sve prošli u proteklih godinu dana?

BEDAK: Kroz pakao! Iako sam kao novinarka bila maltretirana i odvođena početkom rata u Doboju, gdje sam se zatekla, te iako sam, izašavši na slobodnu teritoriju, cijeli rat radila kao ratni reporter i nagledala se užasa i smrti, vjerujte da je ovo što ovdje prolazim gore. Ponižavanja, prijetnje, fizički napad, konstantno verbalno maltretiranje od strane nadređenog i nadređenih. Moj organizam to najbolje zna, a to mi spočitavaju – izlaske kod ljekara. Mada isti hodaju i izlaze kako hoće. Na jednom od, kako ja to zovem, “sastanaka inkvizicije”, gdje je njih šest-sedam, a ja sama, savjetnik direktora me upozorio da uzmem bolovanje, iako sam veći dio godišnjeg odmora potrošila na odlaske ljekarima i iako sam pismeno tražila da mi omoguće korištenje sati, a ne dana godišnjeg za vrijeme potrošeno na kontrole i liječenje. Nekako se nosim uz pomoć antistresne terapije i lijekova koji bi trebali ublažiti progresiju mog oboljenja, za koje je stres jedan od glavnih okidača. Pa, eto, vidjet ćemo.


KONSTANTNO MALTRETIRANJE: “Ponižavanja, prijetnje, fizički napad, konstantno verbalno maltretiranje od strane nadređenog i nadređenih. Moj organizam to najbolje zna, i to mi spočitavaju – izlaske kod ljekara. Mada isti hodaju i izlaze kako hoće”

Interview.ba: Kao što ste spomenuli, tokom svih ovih dešavanja i sami ste oboljeli. Kakvo je danas Vaše zdravstveno stanje?

BEDAK: Početne promjene na koži i zglobovima su se pogoršale, dobila sam visok pritisak, zgrušavanje krvi, visoka antikardiolipidna antitijela, izražen sika-sindrom usta i očiju zbog izloženosti stresu, prašini i vrućini te onome što se nalazi u starom arhivskom materijalu: vaške, mišji izmet i slično. Mada, dali su nam maske, zaštitne naočale, rukavice i papirna odijela, pa onda možete zamisliti u kakvim se uslovima radilo. Nalaz maksilofacijalnog hirurga je da se ništa od toga ne može izliječiti. Znači, mahom ostaju trajne posljedice.

Interview.ba: Koliko ste tokom tog perioda kontaktirali s kolegicom Almom, koja je svoju golgotu okončala samoubistvom?

BEDAK: Alma je zbog zdravstvenih problema otišla na bolovanje, da bi oni sutradan obili njenu kancelariju, bez njenog prisustva ili prisustva policije, sami formirali komisiju, što mislim da je protuzakonito, i spremili novi diskriminirajući ugovor o radu koji joj nisu mogli uručiti dok je na bolovanju. Sve do polaska na posao, mislim, početkom septembra, Alma je bila puna energije, optimistična, riješena da uspije. Početkom rada, dobila je taj novi ugovor i putovala svaki dan u Kladanj. Zbog hormonske terapije, počelo joj je bivati sve teže jer je ustajala u četiri ujutro, a kući stizala iza šest uveče, i strašno se bojala zime i kako će putovati po snijegu. Njena se tužba odužila budući da je nakon pripremne rasprave nadležni sudija dobio unapređenje i otišao sa slučaja, a imenovanje novog se oteglo.

Interview.ba: U kolikoj mjeri Vam je poznato sve kroz šta je ona prošla i na koji Vam je način o tome govorila?

BEDAK: Koliko joj je bilo teško i šta je sve preživljavala, a o čemu nije htjela ili smjela govoriti, govori i činjenica da je mjesec dana prije smrti tražila od mene da se povučem, da ih molim da mi ne daju disciplinsku ili otkaz, da ne preživljavam što i ona. Za to imam svjedoke, kolegice koje su bile s nama kada mi je to govorila. Nisam ni slutila da se može desiti ovo što se desilo. Znam da je jedna “ekipa” bila kod nje u Kladnju i da su je poslije toga pozvali na razgovor kod direktora, nakon čega je, pod ne znam kojim pritiscima, povukla tužbu, pa su je premjestili u Lukavac uz obećanje da će je vratiti u Tuzlu. Tamo je radila nekoliko dana, a onda otišla na bolovanje – četiri dana prije smrti. Ta četiri dana ja nisam znala šta se dešavalo, jer nije odgovarala ni na pozive ni na poruke. Da sam bar mogla naslutiti…

Interview.ba: Almino samoubistvo šokiralo je sve koji je poznaju te poslalo strašnu poruku o tome kako mogu proći oni koji se u BiH usude prijaviti korupciju. Da li je išta ukazivalo da bi se ona mogla odlučiti na taj čin?

Almino samoubistvo šokiralo je sve koji je poznaju te poslalo strašnu poruku o tome kako mogu proći oni koji se u BiH usude prijaviti korupciju. Da li je išta ukazivalo da bi se ona mogla odlučiti na taj čin?

SPOSOBNA I POŠTENA OSOBA: “Alma je bila primjer sposobne, uspješne i poštene osobe. Zbog svojih sposobnosti bila je angažovana i kao sudski vještak, što je rukovodni klan naročito iritiralo”

Interview.ba: Iza Vas je teška godina, ali kažete da nemate namjeru odustati i povući tužbu bez obzira na prijetnje. Iz čega, nakon svega kroz šta ste prošli i onog što se dogodilo Almi, crpite snagu za dalju borbu i koliko ste uvjereni u uspjeh?

BEDAK: Snagu crpim iz podrške sina, porodice, divnih prijatelja, svoje Nove ženske inicijative, udruženja žena čija sam jedna od osnivačica, svog fitnes kluba i trenerice Nermine kod koje treniram već osam godina, pa kolega novinara koji su uz mene, brojnih udruženja osoba s invaliditetom i organizacija s kojima sam sarađivala i sarađujem, divnih ljudi koji su uz mene. Dobar dio energije dobijam iz sretnih osmijeha onih koje sam na bilo koji način uspjela usrećiti. I pored svega, vjerujem u pravdu, i da će ona, mada za Almu prekasno, biti zadovoljena

Interview.ba: Kada ste javno, na televiziji, ukazali na nepotizam, bili ste glasnogovornica Zavoda za zapošljavanje TK-a. Poslije toga ste premješteni za arhivara. Koliko su se pritisci koje ste spominjali u toj izjavi povećali i čime su pravdali premještaj?

BEDAK: Ja sam na drugo radno mjesto prvi put prebačena prije dvije i po godine, dok je direktor bio Šemso Berbić. Tužbu tada nisam uložila jer je nakon natpisa u medijima i prijava za nezakonit rad, isti smijenjen. Na njegovo mjesto postavljaju Senada Muhamedbegovića, sadašnjeg direktora, a Berbić je postavljen na novootvoreno radno mjesto savjetnika. Novi direktor angažuje me na poslovima glasnogovornika, obećavajući da će mi ih kroz novi ugovor o radu vratiti. Međutim, iako je postojalo upražnjeno radno mjesto glasnogovornika, to se ne radi, i od novembra 2014. godine počinje prava tortura, pa angažujem advokata zbog zaštite mojih radnih i svih drugih prava.

Interview.ba: Šta se potom dešava?

BEDAK: Tada je u prisutnosti direktora Muhamedbegovića, koji je zvanično bio na bolovanju, i uz prisustvo savjetnika direktora, jedna od novopečenih šefica počela da viče na mene, prijeti uništenjem, nestankom i slično. Ja pozivam policiju i obavještavam o tome, ali ništa se ne poduzima. Sedmicu kasnije, druga osoba iz istog klana fizički nasrne na mene, zbog čega završim kod ljekara i podnesem disciplinsku prijavu protiv iste. Sutradan, osoba koja me napala poziva policiju i lažno prijavljuje moj napad na nju, a policija ovaj put to prosljeđuje nadležnom sudu. Na sudu se njena optužba odbacuje kao neosnovana, a disciplinski postupak koji sam tražila nikad nije proveden, niti sam dobila ikakav odgovor.


Interview.ba: Kako je došlo do Vašeg javnog istupanja i koje su bile prve posljedice?

BEDAK: Rahmetli Alma Šehović bila je moj svjedok u ovom slučaju, a osoba koja je mene napala je nakon Almine smjene postavljena na njeno mjesto. U isto vrijeme počinjemo s prijavama nadležnim institucijama o korupciji, nepotizmu, protuzakonitim radnjama; čak sam i ja lično išla prethodnom premijeru. Međutim, niko ne poduzima ništa. Nakon što smo Alma i ja istupile u medijima, Almu premještaju na niže radno mjesto i prebacuju u Kladanj, a mene namjerno stavljaju u komisiju za sređivanje arhiva starog 50 godina iako znaju da bolujem od teške autoimune bolesti, misleći da ću zbog zdravlja odbiti pa da mi mogu dati otkaz. Kad su vidjeli da im nije upalilo, lažnim optužbama i namještaljkama, na zahtjev mog novog šefa direktor mi izriče disciplinsku mjeru opomene pred otkaz, bez prava na otkazni rok ili žalbu, na šta moj advokat ulaže tužbu.

Interview.ba: Na šta ste sve Vi tada ukazivali i šta je ustvari bio “klik” koji Vas je potaknuo na borbu u koju se danas malo ko upušta?

BEDAK: Nezakonita sistematizacija, nepotizam, netransparentno trošenje sredstava, nezakonit rad sindikata kome je davno istekao mandat, nagrađivanje podobnih a degradiranje i ponižavanje sposobnih, prijetnje… Jednostavno, sve je prevršilo mjeru i neko je morao reći dosta.

NEKO JE MORAO REĆI “DOSTA”: “Nezakonita sistematizacija, nepotizam, netransparentno trošenje sredstava, nezakonit rad sindikata kome je davno istekao mandat, nagrađivanje podobnih a degradiranje i ponižavanje sposobnih, prijetnje… Jednostavno, sve je prevršilo mjeru i neko je morao reći dosta”

Interview.ba: Osim premještaja, u čemu su se najčešće pritisci ogledali i na koji način Vam je prijećeno?

BEDAK: Od Almine smrti, to su ucjene i obećanja da će mi vratiti moje poslove ako budem dobra i poslušna, zatim tjeranje na saradnju s osobom koja mi je spakovala disciplinsku i koja se prema meni i dalje ponaša bahato i neprofesionalno, a prijetnje se izriču na portalima pod lažnim profilima. Šaljem vam jedan primjer u kojem mi je prijetila osoba koja je po kratkom postupku napredovala u Službi, ali, eto, ne smije se potpisati pravim imenom.

Interview.ba: Kako su Vaše kolege reagirali na sve što se dešavalo Vama i kolegici Almi Šehović, koja se usprotivila, kako je smatrala, štetnom postupku uknjižavanja imovine Zavoda?

BEDAK: Oni koji su u sličnoj poziciji dali su nam verbalnu podršku, ali zbog odmazde se ne smiju oglašavati javno, dok su podobni i oni koji su zauzeli novoformirane šefovske pozicije likovali i nastavili s prijetnjama.

Interview.ba: Koga ste sve i za koje neregularnosti tužili?

BEDAK: Moja tužba se odnosi na nezakonitu disciplinsku mjeru opomene pred otkaz. Budući da bolujem od SLE (lupus, op.a.) te da su stres i sedmomjesečni rad u arhivu učinili svoje, prikupila sam nalaze koji govore o progresiji moje bolesti i trajnim posljedicama kako bih pokrenula i tužbu za namjerno ugrožavanje života. Nažalost, u Tuzlanskom kantonu nema nijednog sudskog vještaka reumatologa, niti imunologa, a kod autoimunih bolesti proces dokazivanja je komplikovan. Da bih uradila predanalizu u Kliničkom centru, trebam uputiti zahtjev i uplatiti znatnu sumu novca. Budući da sudski proces košta, s pripremanjem ove tužbe ću nastaviti čim obezbijedim sredstva. Ne mislim odustati – ako budem živa.

Interview.ba: Kome ste se sve obraćali i kakve ste reakcije dobijali?

BEDAK: Inspekciji rada, gdje je inspektor protiv kojeg se sada vodi krivični postupak proglašen nenadležnim, zatim, svim nadležnim ministarstvima, premijeru… Alma se obraćala i ombudsmenima, MUP-u, Komisiji za borbu protiv korupcije Tuzlanskog kantona, koja je jedina reagovala i u septembru uputila predmet nadležnim institucijama, koje ni do danas nisu reagovale. Za našu Almu su svakako zakasnili. No, i dalje su nijemi.

 

Nerzuk Ćurak: Korupcija je vrijednost u našem društvu

Očigledno je da mi živimo u duboko korumpiranom društvu u kojem su mreže osobnih veza i nepotizam institucionalizirani i općeljudski način života.

Interview.ba: Profesore Ćurak, ovo istraživanje ukazalo je na činjenicu da je visokoškolsko obrazovanje pored nekompetentnog nastavnog kadra suočeno i s problemom korumpiranih studenata?

Da bih dao odgovor na vaše pitanje koje je inicirano ovom studijom moram dati neki prethodni okvir. Činjenica je da je nakon rata u Bosni i Hercegovini došlo do socijalne devastacije u svakom smislu i da je jedna od najgorih devastacija zahvatila obrazovni sistem, kako u kadrovskom smislu tako i u smislu gubljenja autonomije. Cjelokupna društvena situacija, društveni kontekst morao je da se reflektira i na visoko obrazovanje. Kao nastavnik koji vjeruje da obrazovanje ima smisla, naročito u periodu epohalnih društvenih promjena koje svijet živi, zatečen sam koliko se negativna društvena paradigma reflektirala na visoko obrazovanje. Očigledno je da mi živimo u duboko korumpiranom društvu u kojem su mreže osobnih veza i nepotizam institucionalizirani i općeljudski način života.

Interview.ba: Budući da je korupcija sastavni dio svih sfera društva percipiramo li mi korupciju kao vrlinu?

Kada stotinama godina živite način života u kojem je korupcija prihvatljiva onda može nastati trenutak u kojem društvo patološke, destruktivne oblike egzistencije ne smatra ni patološkim ni destruktivnim. Možemo konstatirati da postoji kapilarna korupcija u društvu u smislu da se mnogi elementi korupcije uopće ne tretiraju kao korupcija. Ne u smislu zakona nego u vrijednosnom smislu. Istraživanje koje sam proveo sa mlađim kolegama Cerićem i Turčalom imalo je za cilj da vidimo kako „fercera“ jedno važno akademsko pitanje kao što je akademsko nepoštenje. Na koji način funkcioniše akademsko nepoštenje u visokoobrazovnom kontekstu i da li smo mi oguglali na tu pojavu ili nismo. Nadam se da postoji veliki broj nastavnika koji nisu prihvatili nedopustive prakse kao i što se nadam da postoji značajan broj studenata kojima je cilj da njihovo zvanje bude potkrijepljeno znanjem. Motivacija za ovaj projekat je situacija u kojoj susrećete sjajne studente koji nakon prvog ciklusa studiranja mogu sa punom kompetencijom otići i studirati na najprestižnijim fakultetima u svijetu, a s druge strane imate puno studenata kojima je cilj zvanje, a ne znanje. Zato što im je društvo poslalo poruku da je važno da imaju diplomu, a ne znanje, jer za posao i socijalnu promociju važnija mu je mreža osobnih veza, poželjna nacija u datom momentu, stranka, itd. Okidač za ovo istraživanje bilo je kad mi je jedan od najboljih studenata ganeracije ispričao vlastiti slučaj koji potvrđuje negaciju znanja. On kao student generacije još uvijek ne može naći posao adekvatan njegovoj naobrazbi dok ljudi iz njegove generacije koji su jedva završili, vjerovatno koristeći i prepisivanje, rade u prestižnim državnim službama.

Očigledno je da mi živimo u duboko korumpiranom društvu u kojem su mreže osobnih veza i nepotizam institucionalizirani i općeljudski način života.

Interview.ba: Kako je moguće da 13% anketiranih sudenata prilikom izrade ove studije prepisivanje uz pomoć „bubice“ ne smatra varanjem na ispitu?

Moguće je zato što na internet stranicama imamo legalnu, tačnije otvorenu prodaju bubica i drugih pomagala za ispite, a pri tome ni tužilaštvo, niti iko drugi ne pokreće nikakav proces. Ne mogu se bez posljedica objavljivati oglasi „pišem magistarske radove“ – to su plagijarizmi, neakademska ponašanja i to je, u mome nepravničkom uvidu, krivično djelo. Naravno, nije Bosna i Hercegovina izuzetak. Akademsko varanje sa procesima destrukcije obrazovanja i u svijetu je postalo fenomen ali u zemljama visoko standardizirane demokracije i uloge znanja, akademsko varanje je patologija, a ne način socijalne promocije. Studenti su u ovom istraživanju bili veoma iskreni što je mene iznenadilo. Njih 55% priznalo je da su se koristili prepisivanjem i ta činjenica nas, odnosno društvo uopšte ne zabrinjava. Ne zabrinjava nas zato što smo natjerani u jednu neoliberalnu produkciju u kojoj je tzv. efikasnost, ma šta ona značila, a znači štancanje diploma, glavni kriterij. Radimo sa ogromnim brojem studenata što je u potpunoj koliziji sa Bolonjskim sistemom studiranja i veoma teško se posvetiti sankcioniranju varanja. U takvoj situaciji stvara se atmosfera prešutnog neprimjećivanja varanja. To je jedan širi socijalni kontekst koji se mora mijenjati ako mi kao društvo želimo napredovati. Moramo shvatiti da se na fakultetima moraju čitati knjige. Ogroman broj studenata danas smatra da treba položiti ispit, a ne pročitati knjigu. Imate jednu potpunu promjenu svijesti o načinu dolaska do znanja jer kada u istraživanju imate značajan broj studenata koji kažu da su bili svjedoci prepisivanja na ispitima, a da je samo jedan student kazao da je prijavio varanje, šta nam to govori? Govori da smo mi moralno izokrenuto društvo. Znači kod nas se prijava moralno nedopustivog čina smatra izdajom. Pri tome djeca uopšte ne razmišljaju da će možda upravo ti koji su prepisivali njima sutra uzeti posao. Ovo istraživanje je urađeno samo s jednom nadom da će odgovorni nastavnici i studenti istrajati u znanju i da će se bar neko ko dolazi do rezultata na nečastan način zapitati. Mi moramo vratiti dignitet znanju.

Interview.ba: Kako vratiti dignitet javnim univerzitetima i spriječiti pojavu akademskog varanja kada je sam vrh akademske zajednice diskreditovan aferama poput plagijatorstva ili imenovanja na funkcije isključivo na osnovu političke pripadnosti te da li su upravo podaci do kojih ste došli u istraživanju, refleksija stanja u akademskoj zajednici Bosne i Hercegovine?

Ono što ja mogu da kažem je da sam uradio ovo istraživanje koje se tiče studenata sa nadom da je moguće nastaviti istraživanja koja se tiču drugih bitnih struktura akademije. Kao što su npr. nastavnici. Morate znati da od mene niko nije tražio da uradim ovo istraživanje. Dakle sve radite sami i nemate podršku za bilo kakvu naučnu produkciju. Naravno da su studentski odgovori u ovom istraživanju refleksija zadovoljstva ili nezadovoljstva akademskim osobljem. Može se recimo, detektirati jedna tendecija da studenti odgovornije pristupaju svojim obavezama na onim predmetima gdje nastavnik odgovorno radi posao. Znači prepisivanja će biti manje kod tih nastavnika zbog uzajamnog poštovanja i obostranog akademskog integriteta. Drugi dio odgovora je činjenica da je snažno ideološko društvo kao što je naše proizvelo ogroman broj ideološki oblikovanih akademskih radnika i naravno da akademska zajednica zaslužuje bolje nastavnike. Nažalost, naše visoko obrazovanje je devastirano i degradirano strukturom političkog sistema koja je uništila visoko obrazovanje. Kantonizacija, banalizacija i palanačka distribucija univerziteta posljedica su zakonske mogućnosti da, mimo zajedničkih univerzalnih kriterija proizvodnje znanja, formiraju se univerziteti na kantonalnim razinama što je za posljedicu imalo političku spregu Univerziteta i lokalnih politika na način koji je omogućio da se lokalni donositelji odluka pojave u kantonalnom polju znanja kao znanstvenici, jer im je glavni cilj, u najvećoj mjeri, da sebi ispred imena prikače titulu ‘dr’. Simbiotička klopka u kojoj žive lokalni univerziteti i lokalna vlast producira vladavinu neznanja kao znanja i to je proces koji je u značajnoj mjeri odredio već našu budućnost kao regresiju. Stoga bi bilo veoma interesantno istražiti doktorate u društveno-humanističkim znanostima u ovoj zemlji, da vidimo jesu li oni zbiljski novi doprinos društvu i znanosti ili ih je značajan broj puka refleksija nacionalističkog naloga umotana u oblandu više ili manje prihvatljivog teorijskog skeletona. Zbog političke strukture države mi smo blokirani da vodimo ozbiljnu akademsku i neutralnu raspravu o ovom pitanju. Zabrinjava me institucionalna proizvodnja palanačkog mentaliteta. Jeste primjetili jedan razarajući fenomen u različitim sferama reprodukcije društvenih odnosa? Taj fenomen zovem dogovorena proizvodnja sopstvene veličine. O čemu se radi? U različitim oblastima društvenog života možete primijetiti provincijsku matricu: razni donositelji odluka u različitim profesijama javno govore kako je ta njihova profesija ili ustanova, škola, uprava, itd. vrhunska, dostiže svjetske standarde, prate najnovija istraživanja, itd. Naravno, to nije tačno. To je lukava proizvodnja poželjnih pojmova iza kojih ne stoji adekvatan sadržaj, već upravo obrnuto: duboko neznanje, odsustvo komunikacije sa najnovijim istraživanjima u različitim oblastima, standard najnižeg mogućeg nivoa i sl. Na taj način se proizvodi fama i svijest o sopstvenom značaju i to se širi u društvo. Negativna posljedica toga je daljnja produkcija laži, neznanja i naše propadanje. Niti jedna nacija u Bosni i Hercegovini nije zaštićena svojim političkim univerzitetom, naprotiv ona je tim uništena. Teško je, ali bi stvarno bila neophodna podrška akademiji. Prvenstveno da se prestane sa potpunim oduzimanjem autonomije univerzitetu. Mi imamo situaciju da s jedne strane imate regresiju univerziteta, pad na nivo palanke gdje postanete ovisni o kantonalnim donositeljima odluka. Univerzitet je uvijek vezan za najviši nivo državne i društvene strukture na način da taj nivo vlasti zna da je njegova javna obaveza transparentna, institucionalna, nepolitička podrška javnom univerzitetu, a ne da je ta podrška uslovljena političkom odanošću, dobrim personalnim vezama između vlasti i nekih ljudi na univerzitetu i sl. Nama je potrebna autonomija univerziteta i Ministarstvo obrazovanja na državnom nivou koje opslužuje i afirmira tu autonomiju. Naravno opet zbog političkih razloga o tome se ne može govoriti, jer zaboga ako želite državno ministarstvo za visoko obrazovanje nema sumnje da ste bošnjački nacionalist s dna kace. Šta drugo možete biti ako želite državno ministarstvo visokog obrazovanja? Ali ovo stanje se može i mora mijenjati. Tako što će te konstruiraticommon sense između kolega koji će pokušati da proizvedu drugačiji, neideološki odnos prema akademiji. Mi moramo educirati vlast kako bi znala šta znači javni univerzitet, a ne da koriste narastanje uloge birokracije u sferi visokog obrazovanja kao instrument vladanja univerzitetom sa neprijateljskim odnosom prema znanju pri čemu je važnije pronaći nepravilnost u nabavci jedne rolne toalet papira nego sistemski, na najtransparentnijoj osnovi podržati razvoj znanja kao jednog od rijetkih mogućih resursa spašavanja društva od propadanja.

Kantonizacija, banalizacija i palanačka distribucija univerziteta posljedica su zakonske mogućnosti da, mimo zajedničkih univerzalnih kriterija proizvodnje znanja, formiraju se univerziteti na kantonalnim razinama što je za posljedicu imalo političku spregu Univerziteta i lokalnih politika na način koji je omogućio da se lokalni donositelji odluka pojave u kantonalnom polju znanja kao znanstvenici, jer im je glavni cilj, u najvećoj mjeri, da sebi ispred imena prikače titulu ‘dr’.

Interview.ba: Da li je ovim istraživanjem razbijen mit da su nepotizam i korupcija prisutni u većoj mjeri na privatnim univerzitetima nego u javnim visokoškolskim institucijama?

Mi smo ovo istraživanje bazirali na četiri javna univerziteta: Sveučilište u Mostaru, Univerziteti u Banja Luci, Zenici i Sarajevu i ovom prilikom želim da se zahvalim svima koji su nam pomogli u našem jednogodišnjem radu na ovom projektu. Mislim da se ne treba praviti neka afirmacija javnih ili privatnih univerziteta na uštrb jednih ili drugih. U uređenim državama postoje procedure koje omogućavaju da nešto bude univerzitet ili da nešto ne bude univerzitet. Upravo činjenica da su procedure visokog obrazovanja kod nas spuštene na nivoe kantona ili entiteta proizvelo je jednu vrstu bavljenja univerzitetom, vrlo često od strane nekompetentnih ljudi. U takvoj situaciji neko može dobiti akreditaciju, a ne zaslužuje je, jer se sve u našoj zemlji može podvesti pod pitanje Bošnjaka, Hrvata i Srba. U takvoj situaciji ukoliko nekome kažete da njegov znanstveni rad naprosto ne zadovoljava kriterije, možete biti izloženi jednoj vrsti banalnog napada kao da npr., napadate njegovu naciju. Nažalost mi pristajemo na taj dogovoreni poraz koji ne vodi ničemu.

Interview.ba: Zbog čega debata o stanju u akademskoj zajednici nije nikad pokrenuta i da li ovo istraživanje može predstavljati prekretnicu kojom će se evidentni problemi u okviru visokoškolskog obrazovanja postepeno rješavati?

Ma koliko ljudima ovo što ću reći može izgledati nevjerovatno ali sloboda akademskog djelovanja kako profesora tako i studenata bila je bolja u periodu zrelog doba samoupravne Jugoslavije, uz prethodni uvjet nedovođenja u pitanje vladajuće socijalne i ideološke paradigme na najopćijoj osnovi. Unutar zadovoljenja tog okvira i studenti i nastavnici bili su društveno i akademski dinamičniji i angažiraniji nego danas. Organizacija studenata, nije bila samo na sindikalnom nivou nego i na analitičkom nivou kroz studentske novine, publikacije i postavljanje važnih društvenih pitanja. Danas toga nema, to naprosto izostaje. S druge strane, unutar postratnog razvoja akademskih zajednica zbog divlje logike etno-kapitalizma imate spuštanje kriterija na najniži nivo. Nama u ovom trenutku hronično nedostaju debate o važnim društvenim pitanjima. Poput autonomije univerziteta, produkcije znanja, odnosa znanja i zvanja. Ogromnu energiju trošimo na besmislenu birokraciju i besmislene debate koje su inicirane jednom vrstom te naše luđačke šizofrene ovisnosti od kantona, županija, vlasti kao takve. Nama bliski univerziteti u regiji tih problema nemaju. Autonomija univerziteta je zbiljska. Dakle zna se kako se vrše neutralne kontrole utroška javnog novca i to je ono što je najvažnije, sva druga pitanja su pitanja akademije a ne vanjskog, eksternog upliva koji hoće da arbitrira o svemu. Naš povijesni netalent za organizaciju uzrok je našeg neuspjeha. Činjenica je da na individualnoj osnovi imate ljude koji značajno doprinose boljitku zajednice ali ostaju u svom usamljenom svijetu upravo zbog odsustva organizacije. Rekao bih da su odgovorni nastavnici izloženi jednoj vrsti presije, a to je ogroman broj studenata i rad preko norme koji ruši kvalitet prenošenja, distribucije i razmjene znanja. Kada nekim našim kolegama iz drugih akademskih kultura kažemo s koliko studenata radimo, ostaju zatečeni.

Interview.ba: Do koje mjere je naša primjena Bolonjske deklaracije degradirala sam proces studiranja?

U velikoj mjeri. Činjenica je da je Evropska unija željela da konstituira evropski prostor visokog obrazovanja i evropski prostor znanja ali to je kod nas u mnogim elementima otišlo u krivom smijeru. Bolonja je dobar sistem studiranja za visoko razvijena društva koja imaju adekvatne finansijske, organizacione i znanstvene resurse. Ovaj sistem podrazumijeva male grupe studenata koje će zbiljski raditi na proizvodnji znanja. Kada imate grupu od dvadeset studenata i recimo radite političke teorije onda će tih dvadeset studenata, barem većina njih biti ozbiljni politolozi koji razumiju političke teorije i razumiju njihovu važnost za neko društvo. U takvoj situaciji Bolonja ima smisao jer vi pratite studente cijelu godinu. I to je dobro ali kad imate bosanski oblik Bolonje onda to znači da vi imate čak 300 studenata. Ukoliko držite do kriterija, koji su za naše uvjete više nego razumni, dolazite u situaciju da studenti koji su na fakultete došli zbog zvanja, a ne znanja, ponavljaju studij ili se koriste prepisivanjem kao, nažalost, više manje prihvatljivom uzansom iz sive zone akademizma. Kako vi možete sa 200-300 studenata raditi po Bolonji? To je izvan ljudske definicije rada. U takvoj situaciji i sa strane profesora i studenata protokom vremena nastaje jedna vrsta prosječnosti i organiziranog nezamjeranja. Dragi moj kolega, naše društvo je bolesno, politika je bolesna, akademija je bolesna, sport je bolestan, većina se navikla na bolest kao da je zdravlje a dok ne priznamo da smo bolesni nećemo se ni izliječiti.

Interview.ba: Zbog čega univerziteti produciraju kadrove bez posla i zbog čega ne postoji ozbiljnija selekcija prilikom upisa na fakultete?

Društvo je ozbiljan sistem koji mora imati glavu i rep. Ne možete vi poboljšati jedan element dok se drugi elementi tog sistema ne mijenjaju. Takvim pristupom malo se postiže. Kada se radi o univerzitetu, o akademiji stvari su krajnje ozbiljne. Mi samo koristimo nasljeđene matrice mišljenja, djelovanja i organiziranja. Ne pravimo nove iskorake. Društvene znanosti danas su u velikoj krizi, ne samo kod nas nego i u svijetu. Neoliberalizam kao svepokrivajuće ime za tržišnu anarhiju i ničim omeđenu ljudsku pohlepu trijumfuje na najgori mogući način. On ne želi kritiku sebe. U ovom trenutku imate potpunu dominaciju tehničkog-specijalističkog uma i jedno barbarstvo specijalizacije. U takvom svijetu ljudi renesansnih znanja, ljudi koji bi trebali vršiti jednu kritičku obradu društva postaju suvišni. Mi moramo vratiti dignitet i važnost društvenim naukama i praviti npr., odlične studije novinarstva kako bi imali sjajne novinare i urednike, a ne da imamo jednu vrstu stvarnog, užasavajućeg pada normi profesije. Za zbiljsku reformu univerziteta u Bosni i Hercegovini potrebni su ljudi sa akademije kao i donositelji odluka na političkom nivou, koji mogu konstituirati sinergijske i odgovorne obrazovne politike zasnovane na afirmaciji znanja. To je teško očekivati zato što je produkcija kvazi-elita uzela ozbiljnog maha u društvu koje je potpuno anarhično. Kad imate ovako struktuiranu državu, kao čistu banalnu nestrukturu ne možete proizvesti jednu vrstu prihvatljive univerzalne kompetencije za svaku oblast. Šta to znači npr. za univerzitet? Znači da izbori u zvanja moraju imati istu ili sličnu vrstu težine i odgovornosti na svim univerzitetima, shodno predmetnoj oblasti. Nemam prostora i vremena za širu elaboraciju, ali ako na tržištu rada jednako vrijede diplome svih univerziteta, a vrijede, onda bi i izbori u zvanja na svim univerzitetima morali biti jednaki, pod prethodnim uvjetom da je najniži kriterij kriterij izvrsnosti.

Interview.ba: Imaju li naši univerziteti kapacitete da stvore nove generacije koje bi kritički promišljale društvo u kojem žive?

Kako se proizvodi elita u pravom smislu? Elita je iznimno mali broj ljudi. Ja jesam za društvo meritokratije i vladavine elita znanja i visokih etičkih normi, bez obzira kako to može biti shvaćeno. Ali nisam za društvo kojim vladaju skupine ljudi koje nazivam kao elite. U kakvo smo mi blato upali kad naše političare nazivamo elitama. Ono što moramo uraditi je natjerati donositelje odluka da zasluže naziv elita. Za političare trebamo imati druge pojmove niže vrijednosne naravi a ne da im tepamo političke elite, pa se, primjera radi, ljudi koji su „upali“ na „stranačke liste“, izabrani u parlamente, nisu progovorili tokom četiri godine vlasti, nisu predložili nijedan zakon, nisu uradili ništa osim što su fenomenalno šutili, ufuraju da su elita. „Dobra zemljo, lažu“. Univerzitetski kapaciteti meritokratije postoje isključivo zato što imate sjajne pojedince koji imaju izvrsne relacije sa izvrsnim mladim talentiranim studentima koji ih mogu prevazići, što znači da su ti nastavnici svoj dio posla uradili kako treba. Međutim, i ti dobri studenti su isto disperzirani i rasuti kao njihovi dobri profesori. Oni su autentični autsajderi, mnogi od njih su izabrali takvu poziciju znajući da u dužem vremenskom roku autsajderi mijenjaju ljudsku historiju. U konkretnom slučaju za jedno društvo kao što je naše moralo bi doći do apsolutne favorizacije znanja. Društvo bi moralo prepoznati najbolje studente, najbolje znanstvenike, najbolje profesore. Nažalost to je potpuno izvan registra. Nama je važno da proglasimo najbolje filmadžije, kulturnjake, društveno odgovorne kompanije kojima, by the way nije palo na um da, u skladu sa društvenom odgovornošću, ustanove ozbiljne, respektabilne i nekoruptivne nagrade za najbolju naučnu produkciju i slično… Što se tiče univerze javni interes postoji samo kada je u pitanju neka senzacija obrađena na bezobrazno površan način od strane mediokritetskih medija. Nemamo nikave zbiljske nezavisne konkurse za najbolji naučni rad, ne postoji nikakava respektabilna infrastruktura da kao društvo sa svojim naučnim institucijama budemo pripravni za fondove EU… uvijek smo u parteru, nikad gore. Ne postoji nikakav vrijedosni odnos prema ljudima koje strast i potraga za istinom pokreću u istraživanje. Ali postoji izraziti pozitivni vrijednosni odnos prema akterima sumnjivog kapitala, sumnjivog „elitističkog“ statusa i slično.

Interview.ba: Kao jedan od načina spriječavanja akademskog varanja spominjete potpisivanje Kodeksa časti po uzoru na američke univerzitete. Šta predstavlja čast u društvu koje nema jasno definirane etičke i moralne norme?

Mi moramo nešto pokušati učiniti. Dakle tri akademska nastavnika su ponudili svoje viđenje našeg lokalnog svijeta sa jednom ambicijom, da se zaustavi razarajuće propadanje. Mi znamo da će nama malo ko biti zahvalan za to niti to tražimo. Naprotiv, postat ćemo mrski onima kojima se to neće svidjeti, jer zaboga šta čačkamo našu divnu, nacionalističku akademiju. Tako to nažalost funkcionira. Ovdje ne postoji logika radosti i sreće kad vaš kolega napreduje u nečemu. Mi smo zatvoreno društvo. Kad neko ode odavde i napravi nešto vani, nijedan medij to neće propustiti da objavi kao veličanstvenu gestu, a ljude koji su ostali i rade u nemogućim uvjetima, koji su se odlučili da pomognu izgradnju svoga društva pokušavajući da zadrže neke profesionalne i moralne norme, niko i ne primjećuje, dok eventualno nešto ne pogriješe pa da ih deremo, onako palanački – ko ti je bolan dozvolio da podigneš glavu malo više? Takvih ljudi ima: oni ne traže priznanje nego žele samo da društvo bude bolje, pravednije i časnije. No, neće biti ni bolje, ni pravednije ni časnije ako svako od nas ne učini šta može.

 

Matej Živković: ‘Panamska afera neće izazvati novu recesiju’

Šta znači objavljivanje Panamskih papira, kakve će i kome štete prouzrokovati te da li će imati posljedice po globalnu ekonomiju? Na ova pitanja za interview.ba odgovara Matej Živković, ekonomski analitičar i profesor na Sarajevo School of Science and Technology

EKONOMSKI, NE I POLITIČKI KARAKTER: “Čini se da slučaj Panamskih papira neće imati politički karakter, nego samo ekonomski, s ciljem da se minimiziraju, ako ne posve dokinu, prednosti off shore oaza i tako novci zadrže u državama u kojima su zarađeni”

DEVASTIRAJUĆI UČINAK: “Ovo neće imati ekonomske reperkusije na globalnoj razini. Ipak, bojim se da će medijski tretman tzv. Panamskih dokumenata proizvesti to da brojne kompanije i pojedinci koji imaju off shore račune povuku sredstva iz straha od daljnjih konzekvenci, što bi moglo imati devastirajući učinak”

Dr. Matej Živković ekonomski je analitičar i profesor na Sarajevo School of Science and Technology. Angažiran je i na brojnim stručnim i naučnim seminarima u BiH i inostranstvu. S dr. Živkovićem smo razgovarali o Panamskim papirima, temi koja je prethodnih dana izazvala veliku pažnju svjetske javnosti.

Interview.ba: Panamska afera pogodila je države koje uživaju poreske olakšice ili su poreski raj. Da li bi stvaranje globalnog poreskog sistema spriječilo ovakve događaje?

ŽIVKOVIĆ: Moram napomenuti kako se off shore i porezne oaze ne koriste samo u smislu porezne arbitraže, odnosno traženja načina da se porezna davanja umanje, nego i kao oblik čuvanja privatnosti, te kao način premoštavanja regulatornih nameta. Kada je u pitanju stvaranje globalnog poreznog sustava, ono je distopijskog karaktera i predstavljalo bi korak ka uspostavi globalne vlade. To u ovom trenutku nije realno. Ono što jeste moguće i čemu će se očigledno težiti, jeste viša razina transparentnosti u razmjeni podataka između država. Vrijedi, međutim, istaknuti kako je porezna politika koja je u ingerenciji suverena, dakle pojedinih država, konkurentsko oruđe u rukama tih država u privlačenju inozemnog kapitala i bojim se da bi pritisci ka ujednačavanju fiskalnih struktura i politika vodili divergenciji kada je u pitanju globalna ekonomska jednakost među državama.

Interview.ba: Jesu li Panamski dokumenti pokazali da fundamentalna razlika u poreskim politikama nije samo između država već i između bogatih, kojima su dostupni poreski rajevi, i siromašnih, koji moraju platiti svaki peni poreza?

ŽIVKOVIĆ: Uvijek smo bili svjedocima izreke kako ono što je dopušteno Jupiteru nije volovima. Bogati traže i nalaze načina da veći dio imetka zadrže za sebe služeći se tzv. rupama u zakonima. To je, u konačnici, ekonomski potpuno opravdano: tko želi zarađivati za drugoga? Pođimo od sebe: tko od privatnih poduzetnika ima poticaj i motiv raditi i stjecati, znajući da će jedan, i to značajan dio njihovog truda, mjeren zarađenim, otići, primjerice, na luksuzna vozila i visoke plaće u administraciji? U tom slučaju, svaki motiv za bavljenje privatnim biznisom splašnjava. Stoga privatni poduzetnici koriste mogućnosti da većinu onoga što su zaradili zadrže, putem instrumenata koji im stoje na raspolaganju, među inim off shore i poreznim oazama.

Interview.ba: Je li se aferom tobože transparentni svjetski poreski sistem pokazao suštinski netransparentnim? Jesu li državne strategije za promoviranje transparentnosti samo maska za enormne utaje poreza?

ŽIVKOVIĆ: Tanka je i osjetljiva crta između transparentnosti, s jedne, i zaštite privatnosti, s druge strane. Iako je nedvojbena potreba za transparentnosti, ista se nerijetko koristi kao isprika za provirivanje u tuđe džepove i narušavanje privatnosti, a zaštita privatnosti nerijetko predstavlja i sigurnosnu, odnosno, zaštitu integriteta. Uzmite informacije koje se nerijetko u javnosti puštaju u eter o tome kako postoji toliko i toliko milijunaša, i još kada objavite koji su, oglašen je otvoren poziv kriminalcima koji se služe reketom, ucjenama. Oni sada imaju informaciju koje su mete poželjne, spremne i kapacitirane platiti. Konačno, kada su u pitanju i druge društvene teme, dolazimo do zaključka da je transparentnost širom svijeta nerijetko demagoška floskula.

Interview.ba: Charlie Hebdo je ovo nazvao “fiskalnim terorizmom”. Slažete li se?

ŽIVKOVIĆ: Charlie Hebdo, kao u mnogo čemu, pretjeruje, stoga se nikako ne slažem. Držim da se treba kloniti ovakve vrste reakcija jer su financijska tržišta i gospodarstva uopće iznimno osjetljivi na informacije i ocjene koje dolaze iz okruženja. Charlie Hebdo je ogledni primjer kako je tanka granica između slobode javnog govora i potpunog izostanka odgovornosti za istu.

Interview.ba: Vladimir Putin je rekao da Panamskim dokumentima Zapad želi oslabiti Rusiju. Mislite li da će se afera politizirati ili je već u startu politička?

ŽIVKOVIĆ: Kako odmiče, čini mi se da slučaj Panamskih papira neće imati politički karakter, nego samo ekonomski, s ciljem da se minimiziraju, ako ne posve dokinu, prednosti off shore oaza i tako novci zadrže u državama u kojima su zarađeni.

Interview.ba: Kako će ovo utjecati na ono što je Varufakis označio najvećim generatorom ekonomskih kriza: na mehanizam recikliranja viška?

ŽIVKOVIĆ: Mehanizam recikliranja viškova, ideja koju Varufakis afirmira u knjizi Globalni Minotaur, izvorno je Keynesova i podrazumijeva da države koje realiziraju viškove u trgovini s drugima trebaju značajniji dio tih viškova investirati nazad u one države u kojima su viškovi ostvareni i tako dugoročno omogućiti konvergenciju među državama, a posljedično i globalnu ekonomsku stabilnost. Ipak, ideja kao takva nikada nije uzela maha, prije svega jer države s viškovima u žarište stavljaju kratkoročne interese nauštrb dugoročne stabilnosti. S druge strane, gotovo je nemoguće nametnuti globalni instrument penalizacije čak i u slučaju uspostavljanja globalnog mehanizma recikliranja viškova, koji bi sankcionirao one države koje se ne ponašaju sukladno uspostavljenim standardima. Treba istaknuti kako su države s viškom sredstava iz vanjskotrgovinske razmjene te viškove, umjesto recikliranja kroz ulaganja, plasirale putem zajmova, čime su države s deficitom stavljale u dvostruko nepovoljan položaj: s jedne strane trgovinski deficit, a s druge prezaduženost.

Interview.ba:  Neki analitičari ovim najavljuju početak nove globalne recesije.

ŽIVKOVIĆ: Mislim da ovaj slučaj neće imati ekonomske reperkusije na globalnoj razini, čak niti ako se kao sudionici pojave neke od sistemskih financijskih institucija. Ipak, bojim se da će medijski tretman tzv. Panamskih dokumenata proizvesti to da brojne kompanije i pojedinci koji imaju off shore račune povuku svoja sredstva iz straha od daljnjih konzekvenci, što bi moglo imati devastirajući učinak upravo po gospodarstva koja su relativno mala. Masovni odljev sredstava može imati dugoročno katastrofalne ne samo ekonomske nego i opće društvene posljedice.

Interview.ba: Zašto se znaju neka imena iz Srbije, dok u BiH nije objavljeno još nijedno ime?

ŽIVKOVIĆ: Kada je u pitanju objava imena, držim da treba biti oprezan. Samo korištenje off shore oaza nije kazneno djelo, a medijsko prozivanje može nanijeti značajnu štetu onima koji se prozivaju i na taj način biti osnova za traženje odšteta. Iz regije je malo imena koja se spominju zato što porezni sustavi tih zemalja nisu takvi da bi motivirali poslovnjake da traže rješenja u poreznim oazama, a ni zarade naših poslovnjaka nisu toliko izdašne da bi financijski opravdali korištenje porezne arbitraže. 

 

Alma Telibečirević:Zadatak umjetnika je da bude ogledalo društva

Apatija je opasno stanje, kaže Sarajka koja godinama nesebično promovira mlade bosanskohercegovačke umjetnike. Autorica čiji su radovi imali uspjeha i izvan zemlje smatra da, uprkos haotičnom stanju, ipak postoji nada. Rješenje nije u revoluciji, nego u kontinuiranim malim koracima

ŠTA MOŽE UMJETNOST: “Umjetnost je medij koji liječi, poziva, buni se, komunicira, pogotovo onda kada svi ostali šute. Umjetnicima i umjetničkoj sceni u BiH potrebno je vratiti vjeru i samopouzdanje”

NIŠTA OD PLAKANJA: “Ne vjerujem u ogromne promjene preko noći, u revolucije, ali vjerujem u “male korake”. Nijedan sistem nije zauvijek trajao, sve ima svoj kraj. Bitno je svakodnevno raditi na sebi i okolini, ne utopiti se u apatičnoj svakodnevnici”
Alma Telibečirević netipična je likovna umjetnica iz Sarajeva. Osim slikanja pijeskom, po čemu je prepoznatljiva i van granica Bosne i Hercegovine, karijeru je posvetila i promociji bh. kulturnog naslijeđa, posebno sevdaha, ali i mladih muzičkih i glumačkih talenata. To je bio njen način bježanja od apatije u koju je zapala umjetnička scena u BiH.

Interview.ba: Šta u ovako turbulentnim vremenima u Bosni i Hercegovini jedan umjetnik može da uradi? Čini se da se kod nas i umjetnost utopila u sveopštu apatiju.

TELIBEČIREVIĆ: “Umjetnost ispire prašinu s duše od svakodnevnog života”, rekao bi Picasso. Ujedno se nerijetko smatra da bi haotični prostori trebali biti inspirativni za kreiranje i komunikaciju putem umjetnosti. Umjetnost je produkt i refleksija ljudskih emocija. U BiH ne nedostaje haosa, kao ni prašine koju bi umjetnost trebala ispirati. Najveći neprijatelj kreativnosti vjerovatno je apatija u koju je ova zemlja zapala. Ta stagnacija, zbog koje se ne vide pomaci u bilo kom pravcu, može i umjetnika učiniti invalidom. Zadatak svakog umjetnika je da bude ogledalo društva. Ako je društvo apatično, i njegov odraz će biti melanholičan i ravnodušan. A to je opasno stanje, jer bi umjetnost trebala da bude medij koji liječi, poziva, buni se, komunicira, pogotovo kada svi ostali šute. Umjetnicima i umjetničkoj sceni u BiH potrebno je vratiti vjeru i samopouzdanje.

Interview.ba: Mislite li da je korupcija, kao društveno neprihvatljivo ponašanje, suštinski problem svakog pojedinca u ovoj zemlji? Jesu li ti mali akti korupcije, koje svakodnevno svi podstičemo, prepreka boljitku i ustrojavanju funkcionalne demokratije?

TELIBEČIREVIĆ: Korupcija je jedan od problema, ali svakako čini dio kičme lošeg stanja u BiH. Ne možemo imati bilo kakav sistem vrijednosti ukoliko je društvo korumpirano u svakom svom segmentu. Neophodno je educirati ljude da shvate kako njima samima štete čak i najmanji vidovi korupcije koju svjesno ili nesvjesno podstiču, ili se prave da je ne vide. Moramo shvatiti da nismo na dobitku kada mislimo da je lična korist bitnija od opšte. Opšta korist itekako utiče dugoročno na sve naše lične koristi. Ti ljudi će na sličan način odgajati svoju djecu i tako se kreira začarani krug koji nas neminovno vuče ka dnu.

Interview.ba: Ima li kod nas uopšte nečega što možemo nazvati demokratijom i prepoznajete li bilo koju političku snagu koja nas može izvući iz ove etničke strukture?

TELIBEČIREVIĆ: Politička scena duboko je zatrpana istim frazama i obrascima, koji se ponavljaju evo već 20 godina. Teško je mladim snagama, ukoliko se i odluče boriti, prepoznati pravilnu strategiju, istrajati u dosljednosti i sačuvati integritet. Nerijetko se desi da se neke pozitivne političke ideje potpuno promijene i uruše kada se oni koji su bili nosioci tih ideja domognu bar dijela vlasti. U ovoj zemlji ne postoji politička odgovornost i to je ogroman problem.

Interview.ba: Imamo li razloga za optimizam i šta bi u tom kontekstu svaki građanin trebao uraditi?

TELIBEČIREVIĆ: Nerijetko sam cinik i realista, ali sebe ipak smatram optimistom. Ne vjerujem da je ikada bilo koristi od “plakanja nad prosutim mlijekom”. Uvijek postoji mogućnost individualnog izbora. Ne vjerujem u neke ogromne promjene preko noći, revolucije, ali vjerujem u takozvane “male korake”. Nijedan sistem nije zauvijek trajao, sve ima svoj kraj. Bitno je svakodnevno raditi na sebi i okolini i pokušati ne utopiti se u apatičnoj svakodnevnici.

Interview.ba: Uskoro selite u SAD. Znači li to da ste kao izuzetno angažovana umjetnica i društvena aktivistkinja umorni od ove naše priče i da ćete pomagati iz neke normalnije zemlje?

TELIBEČIREVIĆ: To je nešto šira priča. Moj suprug je Amerikanac koji živi u Americi, a radi u Africi. I bilo gdje na svijetu je normalno ići za novim izazovima, profesionalno rasti i pomjerati lične granice. Ja sam Bosanka, voljela to ili ne, i bez obzira čime se i gdje bavila, moj rad će uvijek imati na neki način uticaj i na BiH. Vjerujem da mladi ljudi treba da putuju, da rade u različitim dijelovima planete, da spoznaju drugačije stvari. Ne mislim da je dobro zauvijek ostati samo unutar jednog teritorija. U ovom dijelu mog života potrebni su mi promjena i novi izazovi.

FAHRUDIN CAKI BRAVO: Želim otvoriti eko-selo za pse, ali vlasti nemaju sluha za taj projekat

Jedan od najpoznatijih boraca za prava životinja govori o svom angažmanu i životnoj filozofiji. Kaže da su mu neprijatelji samo šintori i ljudi koji ne vole pse

KUĆE BEZ VRATA: “Napravili bismo kućice bez vrata da mogu izaći i ući kad žele. I tu bi psi bili sklanjani s ulica i čekali udomljenje. To bi bio kapacitet za 30 do 100 pasa, a kako bi neko od njih nalazio dom u BiH ili nekoj drugoj zemlji, otvaralo bi se mjesto za novog cuku u prihvatilištu”

Sigurno ne postoji niti jedan ljubitelj životinja u Sarajevu, BiH i regionu koji nije čuo za podvige Fahrudina Cakija Brave, sarajevskog borca za prava životinja. Sa Cakijem se teško naći: ako nije za volanom, žureći da povrijeđenog psa odvede veterinaru, onda je u žurbi da nahrani, spasi s ulice ili udomi u zemlje EU lutalicu kojeg ovdje ne čeka sretna budućnost. Kaže kako bi volio da je vodio evidenciju o udomljenim psima, ali vremena nema. Pretpostavlja da je udomio oko tristo četveronožaca koji sad sretno žive u Evropi. O njegovom trošku živi između 40 i 60 pasa u ovdašnjim pansionima, a Caki velikog srca sanja o vremenu, ali ne vjeruje da će ga dočekati, kad će svaki cuko imati svoj topli dom, ljude koji ga vole i brinu o njemu.

INTERVIEW.BA: Vi ste poznati kao aktivista za prava životinja i to na najdirektniji način:na terenu ste svaki dan, svaki sat, spašavate pse s ulica, smještate ih u pansione ili udomljavate. Kako na sve to gledaju ljudi iz vašeg okruženja?

BRAVO: Znaju me pitati: “Otkad ti ovo radiš?” Ne postoji “otkad”. Jednostavno, rodiš se, voliš životinje i pomažeš im. Čak i moji bliski prijatelji, što mi je nevjerovatno, znaju pitati: “A šta ti imaš od toga?” To me jučer pitao i prvi komšija: “Vidio sam, pomogao si cukama, a gdje si ti tu?” Oguglao sam na to, ne nerviram se više.

INTERVIEW.BA: Gdje je stvarno Caki u ovoj priči? Kakvi su vam životni planovi, ambicije…?

BRAVO: Da je meni 20-30 godina, rekao bih da imam u planu da u budućnosti stvorim to i to. Nisam ja čovjek bez ambicija, imam i ideje i ciljeve, ali materijalne stvari mi ništa ne znače zato što imam 50 godina, a neću živjeti k’o kornjača s Galapagosa. Ostalo mi je još jedno 20-30 godina života, i šta će mi materijalna strana. Stambeno sam obezbijeđen, imam posao, ništa mi ne treba. Ne treba mi vikendica, ne treba mi drugi stan, ne mogu spavati na dva kreveta… Znači, ničim me ne možeš kupiti. Nemam šefa koji mi može dati otkaz. Ne zavisim ni od koga. I zato mislim da sam u ovoj zemlji uspio ono što 99 posto ljudi neće: ne zavisim ni od koga, ne moram govoriti kako drugi hoće, niti misliti kao drugi.

INTERVIEW.BA: Kakva vam je životna filozofija?

BRAVO: Nisam ja nikakav filozof, ali imam određene stavove. Moja mana je tvrdoglavost. Zato ova ljubav prema psima nije obična, nego ekstremna. I spreman sam pješke otići na kraj svijeta kad odlučim nekome pomoći. Granice tu ne postoje. Jučer sam dobio poziv kako je u Miljacku upao pas i ne može da se izvuče jer su ga uhvatili virovi. Bio sam u blizini, na 300 metara udaljenosti, ali samo dok sam sačekao minutu na semaforu, bilo je prekasno, već se udavio… Skočio bih bez razmišljanja da ga spasim, a samo je taj minut bio presudan.

INTERVIEW.BA: Imate li neprijatelje?

BRAVO: Imam: šintore i ljude koji ne vole pse. Meni je čast što me ti ljudi ne vole.

INTERVIEW.BA: Šta bi bilo ostvarenje sna Fahrudina Brave?

BRAVO: Imam ja ideja, kao i ljude iz inostranstva koji bi me podržali, ali trebaju mi vlasti, tačnije, federalna ili kantonalna veterinarska inspekcija, potpisati dozvolu za otvaranje prihvatilišta za životinje. Ne tražim ništa od države.

INTERVIEW.BA: Šta je, onda, kočnica?

BRAVO: Ja ne vidim problem koji ljudi imaju sa psima, već problem koji psi imaju s ljudima. Ali taj, nazovimo ga, problem, ne mogu sam riješiti. I ova i prošla i pretprošla vlast krive su za ovo stanje, za to što psi pate. Dakle, mogu djelomično pomoći u ovoj situaciji, ali vlast i ja nemamo iste ciljeve. Vlast želi potpuno istrijebiti pse sa sarajevskih ulica, želi napraviti genocid nad njima. Odgovorno to tvrdim. I ono pasa što je sklonjeno u te nazovi-azile, osuđeno je na doživotni zatvor i polaganu smrt; tu umiru ili u roku od sedam dana ili nekoliko godina, ali spasa im nema. Svi psi u Kantonu Sarajevo su osuđeni na genocid.

INTERVIEW.BA: Šta je onda vaše, kako kažete, djelomično rješenje?

BRAVO: Eh, ja mogu da od veterinarske inspekcije tražim odobrenje za prihvatilište za životinje. To prihvatilište, ili kako bih ga nazvao, “malo eko-selo za pse ”, već nekoliko puta sam spominjao, i imam ljude, obične ljude u Evropskoj uniji, spremne da pomognu, ali ovdje niko nema sluha za to. To nije azil; to bi bilo površine pola fudbalskog terena, na dvije trećine prostora ne bi bilo ni kaveza, ni boksova ni lanaca, već kao neko obdanište, prostor na kojem bi oni slobodno uživali i igrali se. Napravili bismo kućice, ali bez vrata, da mogu izaći i ući kad žele. I tu bi psi bili sklanjani s ulica i čekali udomljenje. To bi bilo kapaciteta od 30 do 100 pasa, a kako bi neko od njih nalazio svoj dom u BiH ili nekoj drugoj zemlji, otvaralo bi se mjesto za novog cuku u prihvatilištu. Preostala trećina prostora bio bi karantin, gdje bismo prihvatali ulične pse povrijeđene u saobraćajnim nesrećama, bolesne po raznim osnovama, i tu bismo ih liječili. Znači, nikakvu finansijsku podršku ne tražim od vlasti, sva sredstva bih osigurao iz Evrope, projekat bi se napravio napismeno, a i druge države bi bile spremne pomoći, prvenstveno Češka i Njemačka. Ali nikako ne mogu da naiđem na otvorena vrata kod nas, da dobijem dozvolu za otvaranje tog prihvatilišta. A kad bismo to uspjeli, to bi bilo prvo prihvatilište ove vrste u jugoistočnoj Evropi i velika reklama za našu zemlju.

INTERVIEW.BA: A gdje biste otvorili to prihvatilište?

BRAVO: Bilo gdje! Ne tražim prostor u urbanom dijelu, već prostor gdje je blizu putna komunikacija, te da ima mogućnost priključenja vode i struje. Tu bi se postavila i dva stambena kontejnera u kojem bi mogli boraviti volonteri koji bi pomagali životinjama, a zaposlili bismo dva čovjeka koji bi stalno bili tu. Napravili bismo fantastične stvari! Ali nema šanse da dobijemo dozvolu. Volio bih da razgovaramo s direktorom Ureda za veterinarstvo BiH Ljubomirom Kalabom i da mu predstavimo taj projekat i objasnimo šta možemo uraditi. A možemo mnogo.

DUŠKO VAGURIĆ, borac za pravdu iz Milića: Govorili su mi – nestaćeš, ali preživio sam i nastavljam borbu!

U rudniku sam od 1982. godine, počeo sam da radim jako mlad, odmah poslije škole, sa 17 godina. Cijeli život sam proveo u rudniku. Radio sam kao rukovaoc rudarske mehanizacije od 1982. godine, a kao vozač teretnog motornog vozila od 1989. Cijelo vrijeme sam u firmi, cijeli rat sam bio ovdje i svojim očima sam gledao šta se radilo, kako se pljačkalo, koliko nas je izginulo zbog firme. Govorio je: “Ko preživi, zlatnim kašikama će jesti! Mi ćemo uvoziti radnu snagu!” I ljudi vozili rudu, radili, izginuli, a neko uzeo pare! Pokradeno pola milijarde! A mene ucjenjuje da radim za 100 maraka. E, to mene boli, boli me ta nepravda!
Ovako govori Duško Vagurić, bivši radnik kompanije „Boksit“ iz Milića. „Bivši“ već deset godina, iako ima pravosnažno izvršno rješenje Republičke uprave za inspekcijske poslove da je otkaz Ugovora o radu koji je dobio 2006. godine nezakonit. I Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS je naložilo Inspekciji rada da sprovede rješenje kojim je otkaz proglašen nezakonitim. Odluka do danas nije sprovedena, a Vagurić već cijelu deceniju vodi bitku. Skupo je platio i još uvijek plaća borbu za ostvarenje prava na rad i život.
Da, prava na život, jer Vagurić u Milićima više nema pravo na život dostojan čovjeka. Odmazda, šikaniranja, psihička i fizička maltretiranja, beskrajni sudski procesi njegova su svakodnevnica. Jer, kako kaže, Milići su „Boksitovi“, a „Boksit“ je Rajkov, a on, Duško, „drznuo“ se da digne glas, progovori o bezakonju i kriminalu, suprotstavi se samovolji i strahovladi Rajka Dukića, predsjednika „Boksita“.
Nema šta mi nisu radili, koliko puta su me hapsili, koliko puta sam noćio u pritvoru, podmetali mi krivična djela i prijave, tukli me, pokušali da me ubiju. Na spisku sam lica kojima je zabranjen ulazak u objekte „Boksita“. Po onome što su oni napisali, cijeli Milići su „Boksitovi“, dakle, ja ne bih mogao nikud po gradu hodati. Sad u decembru sam bio u Karakaju, svratio na benzinsku pumpu, ušao u kafić da popijem piće. Kaže mi konobar iza šanka, tiho: Izvini Duško, zabranjeno nam je da te uslužimo. Ja kažem: Nema problema. Izađem. Ljudi bježe od mene, ne smiju po nalogu Rajka Dukića ni zdravo da mi kažu, pa čak i neka bližnja i daljnja rodbina. Ja ne mogu da shvatim ovaj narod u Milićima. Oni su stvorili boga na zemlji! E, a kad odu u penziju, onda mi kažu: Duško svaka ti čast, da smo mi svi bili tad kao ti , mi bi njega istjerali, ne bi on nas. Ali, kasno je sad sva priča.
MARŠ OLOŠU! NESTAĆEŠ!

Dva puta ste dobijali otkaz u „Boksitima“. Zbog čega?

Prvi otkaz sam dobio 2002. godine. Navodno, kako piše u obrazloženju, zbog smanjenog obima proizvodnje. Tad je firma bila privatizovana. Bio je prijedlog direktora da potpišem da radim za 100 maraka. Ja i nekolicina radnika to nismo htjeli potpisati i mi smo odmah dobili otkaz ugovora o radu. Tada sam dobio minimalnu otpremninu od 1.700 maraka. Te 2002. godine sam podnio tužbeni zahtjev protiv AD „Boksit“ Milići i dobio sam sudski spor 2005. godine, konačno rješenje da je AD „Boksit“ dužan da me vrati na posao. To je i učinio, isplaćene su mi sve izgubljene zarade i doprinosi za te dvije i po godine. Drugi otkaz dobijam kada dolazi aktuelni režim SNSD-a na vlast, u decembru 2006. godine, i to dok sam bio na bolovanju, kao invalid rada, pri čemu je invalidnost nastupila baš u „Boksitu“ kao poslodavcu. Meni i još petorici – šestorici radnika je dat otkaz, a poslije je zaposlio 10-15 vozača! Oni su pristali na otkaz, ja nisam. Žalio sam se Inspekciji rada – odjeljenje Bijeljina. Oni su donijeli rješenje da je otkaz nezakonit i naložili AD „Boksit“ da otkloni nedostatke. Međutim, poslodavac uopšte nije poštovao zakon. Čak ni Inspekcija rada nije ispoštovala sopstveno rješenje. I evo, deseta je godina kako se ja borim.

Da li ste pokušali da se vratite na posao?

Ja imam rješenje da se vratim na posao, i to rješenje da se vraćam na posao po nalogu suda mi je izdao i potpisao upravo direktor „Boksita“ Rajko Dukić. Ja odem u krug transporta, dođem da radim. Tada je rukovodilac sektora saobraćaja bio Radovan Višković, aktuelni poslanik SNSD-a, koji mi kaže: Ti nikad nećeš počet’ radit! Pa kako, pitam ja, evo sudske presude, pa nije ovo tvoje. Kaže: Jest, moje je i Rajkovo! Izlazi iz kruga, marš ološu! Što sam ološ, pitam ga. Kaže: Zato što si u SDS-u. Ja mu velim: „Nisam u SDS-u, a jesam simpatizer SDS-a, a svi lopovi iz SDS-a su prešli u SNSD“. Onda sam nazvao Rajka Dukića, pitam ga što me ne vraćaju na posao. On je meni počeo da psuje i svašta da govori, nazvao me ološem. Kaže mi: Nestaćeš!

Kome ste se sve obraćali za ovih deset godina?

Nema institucije kojoj se nisam obraćao. Od inspekcijskih organa, ministarstva rada, suda, ombudsmana, Ustavnog suda. Svaki ministar rada i boračke zaštite koji je došao, ja sam mu pisao. Samo sam jednom dobio odgovor, tada je ministar rada bio Petar Đokić. Čak sam pisao i predsjedniku Miloradu Dodiku. Pisao sam i ombudsmanu. I od ombudsmana imam pozitivan odgovor, ali do danas nijedna odluka nije izvršena. Slao sam apelaciju i Ustavnom sudu BiH. I od Ustavnog suda sam dobio odluku da su moja prava kršena.

MALO MJESTO, VELIKI STRAH

Da li Vas je ikad iko iz zvaničnih institucija zaštitio od progona?

Nikad niko. Pa kad ni policija nije htjela da me zaštiti od fizičkih napada, nego mi je ona pravila i podmetala slučajeve, o čemu više da pričam. Navodno je mene neko prijavio da sam mu izbušio gume i dođe policija u moj lokal da me hapsi, pajserom razvalio vrata zamjenik komandira policije. Komandir je tada bio Borić Radenko Rale, a ja sam bratu tog Radenka Borića vjenčani i kršteni kum, eto do čega je to došlo. Razvalili lokal, a mene odveli. I koliko hoćeš puta su me odvodili u pritvor, kao ja nekom ugrožavam bezbjednost. Pa eto, ako ja nekog ugrožavam što me ne presude. Ne, oni hoće samo da me maltretiraju. Pokušali su i da me ubiju. Napala me dvojica, otac i sin, po nalogu Rajka Dukića. Policija okarakteriše slučaj kao klasičnu tuču, prvi optuženi Duško Vagurić! Podnijeta krivična prijava protiv mene. Htjeli su da mi nametnu svog advokata, pet godina oni meni nisu dali da ja sebi izaberem advokata. Rekao sam im: „Radite šta hoćete, suditi mi nećete bez mog advokata, a možete mi presudit“. I kad sam ja na kraju doveo svog advokata, automatski sam oslobođen optužbe, a ovi što su me napali su za pokušaj ubistva osuđeni sa 500 maraka kazne!

Šta stoji u pozadini ove priče?

Razlog zbog čega sam ja ovako šikaniran je i to što sam svjedočio o napadu na Mladena Mimića, predsjednika Udruženja građana „Milićani“. Ja sam svjedočio pod zaštitom šta sam vidio te večeri 2003. godine, nisam mogao da prećutim šta sam vidio. Govorio sam o kriminalu u firmi. Govorio sam i o ratnim zločinima Rajka Dukića i šta je sve radio u toku rata. Ja se borim za svoje ljudsko pravo na rad i život i ukazujem na kriminal u „Boksitima“ od privatizacije do danas. To je kriminal od blizu pola milijarde. To ja kao pravni i ekonomski laik mogu da dokažem, a kamoli stručnjaci. E to je razlog! A najodgovornije su institucije Republike Srpske i aktuelni režim.

Kada kažete aktuelni režim, na koga tačno mislite?

Mislim na SNSD i Milorada Dodika, direktora „Boksita“ Rajka Dukića, bivšeg rukovodioca u „Boksitu“ a sada poslanika SNSD-a Radovana Viškovića, bivšeg načelnika Milića Živojina Juroševića, aktuelnog načelnika Momira Lazarevića.

Moglo bi se pomisliti da je ovo politička, stranačka priča, da radite za račun SDS-a i opozicije. Jeste li član SDS-a? Da li vas je neko iz opozicije kontaktirao?

Nisam član SDS-a, nisam član nijedne partije, ali od sada ću biti član jedne stranke u Savezu za promjene. I biću aktivan, jedino ako me ne budu tukli i ubijali. Jer oni tuku ako ne misliš k’o oni i SNSD. Oni naređuju šta se mora radit’ i kako glasati. Pa znaš li ti šta oni rade radnicima u „Boksitu“ kad su izbori. Kažu: svaki listić koji dobijete je kodiran, ima broj i ako ne glasate znaće se da niste glasali, i zna se ko je kako glasao! Ljudi povjeruju, uplaše se, i šta će, glasaju kako im se kaže. Ja znam ljude, radnike „Boksita“, koji glasaju pa kažu: Sad znam da ja nisam ja, ali šta ću, moram!

Zašto Milićani pristaju na takav život, zašto pristaju na ćutanje i pokoravanje?

Milići su malo mjesto. Ljudi se boje, dobiće otkaz. Ko danas može naći posao u Milićima, samo Rajkova uža i šira rodbina i stranački pripadnici.

NI DJECA NISU POŠTEĐENA

Od čega živite?

Srećom pa sam mlad počeo raditi i prije rata sam bio stambeno situiran. Kad sam prvi put dobio na sudu da mi je otkaz nezakonit, isplaćeno mi je 30.000 maraka zaostalih zarada i uplaćeni doprinosi. To je njima bio najveći udarac. Živio sam jedno vrijeme od tih para. Onda sam imao svoju šumu, očevinu i djedovinu, radio sam šumu 2009. godine. Ali i tu su me opet sprečavali da preživim. Podnijeli krivičnu prijavu da sam ukrao šumu. Od koga ću ukrasti, od samog sebe, šuma je moja. I evo sedam punih godina, od 2009. godine, oni mene i dalje gone za tu navodnu krađu šume. Sad se bavim proizvodnjom malina. Bila je dobra cijena maline jedno vrijeme. Sprečevali bi oni mene i u tom poslu, intervenisali bi, ali nemaju uvida. Dođe čovjek s kamionom na njivu i utovari malinu, tako da nekako uspjevam, ali teško se preživljava. Imam dvoje djece, dvije kćerke na fakultetu u Banja Luci, skupo školovanje. Sin mi je završio srednju školu, u Milićima je, ponešto radi.

Kako žive Vaša djeca?

Imali su neprijatnosti. Kad sam ja progovorio o kriminalu u „Boksitu“, 2011. godine, kćerka mi je bila u kulturno-umjetničkom društvu, igrala folklor. I kad je Dukić čuo da je to moja kćerka, on je odmah ukinuo kulturno-umjetničko društvo. Milići nisu imali kulturno-umjetničko društvo dvije godine, tek sad su ga ponovo osnovali. Sina mi je prije dvije godine, dok je još bio maloljetan, uhapsila policija. Otišli u školu po njega i optužili ga da je ukrao nekakav akumulator. Poslije su mene optužili za tu krađu, ubjeđuju me da sam kriv, a ja znam da nisam. I pošaljem ja tad prigovor ministru policije. Do dana današnjeg odgovora nema. I kome ja dalje da se žalim?

Da li ste nekad pomislili da se odselite iz Milića?

Jesam, pomišljao sam, ali mi je bilo već kasno… Djeca su mi ovdje išla u školu. Trebao sam možda otići prvi put kad sam dobio otkaz i kad sam to naplatio, tad sam možda i mogao, mogao bih naći neki smiraj, ali eto…Da sam tad bio ove pameti ne bi me Milići vidjeli, ja sam k’o vozač mogao raditi gdje hoću, ali mala djeca, nije lako se seliti i počinjati ispočetka. A i nisam imao kud. Dok je čovjek mlađi, može se i upustiti u neke promjene, sad mi je već kasno.

Šta bi smatrali svojom pobjedom? Da se vratite na posao u „Boksit“?

On mene ako vrati na posao, i poveže mi se staž, ja mogu odmah u penziju. Ja sa današnjim danom, sa beneficijom i ratnim stažom, imam 44 godine staža. Što se mene tiče, ja sam završio svoj radni vijek. Ali ja ću ovo i dalje gurati, ja ću insistirati, ja ću i dalje pričati. Ja ću insistirat na zakonu. I ponovo sam pisao Rajku Dukiću da izvrši rješenje o mom povratku na posao. Kurir nije smio da primi moj dopis! Iz Pošte sam dobio obavještenje, povratnicu na kojoj piše: kurir nije smio primit poštu!

Koliko dugo će trajati Vaša borba?

Ja mislim da će trajati dok su SNSD i ovaj režim na vlasti u Republici Srpskoj i dok se god Rajko Dukić ne procesuira za ogromni kriminal. Jer Milići su „Boksitovi“, a „Boksit“ je Rajkov. I nek sam izdajnik za građane Milića, a Rajko im je patriota, ja ću svima ponovo pisati, i institucijama, i medijima, i nevladinim organizacijama, i ombudsmanu, i Haškom tribunalu ću napisati za njegove ratne zločine. On mene može sad ubiti, a mislio je da me je ubio 2006. godine kad me je istjerao iz firme, ali eto ja sam preživio i ostao normalan. Svima ću pričati sve što znam, a ništa slagat neću.

FAKTOGRAFIJA PROGONA 23.mart 2007. godine: Republička uprava za inspekcijske poslove – Odjeljenje Bijeljina donosi rješenje da je otkaz Ugovora o radu Dušku Vaguriću nezakonit i nalaže poslodavcu AD „Boksit“ iz Milića da otkloni nedostatke AD „Boksit“ iz Milića ulaže žalbu na Rješenje Republičke uprave za inspekcijske poslove – Odjeljenje Bijeljina
11.jun 2007. godine: Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS odbija žalbu AD „Boksit“ iz Milića i potvrđuje rješenje Republičke uprave za inspekcijske poslove – Odjeljenje Bijeljina da je otkaz Ugovora o radu Dušku Vaguriću nezakonit
08. mart 2011. godine: Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS šalje Republičkoj upravi za inspekcijske poslove Zahtjev za izvršenje rješenja od 23.marta 2007. godine. „Kako je za postupanje po ovom zahtjevu nadležna Inspekcija rada isti Vam dostavljamo na nadležno postupanje uz zahtjev da nas obavijestite o Vašem postupanju po istom iz razloga što je od donošenja prvostepenog rješenja koje je potvrđeno rješenjem ovog ministarstva proteklo više od četiri godine“, navodi se u zahtjevu za izvršenje rješenja koji potpisuje pomoćnik ministra za rad i zapošljavanje Čedo Kovačević

 

Dragan Markovina: O Mostaru bi morali odlučivati građani, a ne stranke!

O Mostaru bi morali odlučivati građani, a ne stranke! Hoće li rješenje za Mostar biti pronađeno, kamo vodi saga o ovom gradu te koliko je ljevica kriva za jačanje desnice u regionu, govori istaknuti bosanskohercegovački i hrvatski povjesničar

NI HDZ NI SDA: “Logika koju HDZ hoće za Mostar ne može se dosljedno primijeniti na federalnoj razini. I SDA ne može ono što želi na federalnoj razini dosljedno primijeniti na Mostar. Uvede li se princip preglasavanja u Mostaru, onda ga mora biti i na razini Federacije, što će HDZ-u odgovarati u Mostaru, ali ne u Federaciji. Ako se uvede princip teritorijalne podjele, onda se mora dati treći entitet, jer nema logike dati jedno, a ne dati drugo”
Doc. dr. Dragan Markovina mladi je povjesničar poznat po britkim političkim stavovima, znanstvenom radu i knjigama koje umnogome prevazilaze uobičajeni akademski diskurs. Jedan je od najuvaženijih hroničara Mostara i političkog iživljavanja nad ovim gradom koje traje godinama.

Interview.ba:  Ponovno se aktualiziralo traženje rješenja za Mostar i po ko zna koji put došlo se u političku i ustavnu mrtvouzicu. Kako vidite budućnost Mostara?

MARKOVINA:: Situacija je neodrživa, a ključni razlog je što o prijedlozima odlučuje Parlament. Mislim da bi svi prijedlozi trebali ići na referendum građanima Mostara, i onima koji žive u Mostaru i onima koji su vani. Vjerujem da će se naći neki koji će me napasti zbog toga što majoriziram ove ili one. Trebalo bi napraviti nekoliko prijedloga da građani izglasaju ono što žele, jer je to poštenije nego da se nacionalističke partije dogovaraju.

Interview.ba:  Svodi li se Mostar opet na naraciju koja služi za jačanje pozicija nacionalističkih partija, umjesto rješavanja problema?

MARKOVINA: Slažem se. Stanje u Mostaru uslovljava stanje u Federaciji i obratno. Logika koju HDZ hoće za Mostar ne može se dosljedno primijeniti na federalnoj razini. I SDA ne može ono što želi na federalnoj razini dosljedno primijeniti na Mostar. Uvede li se princip preglasavanja u Mostaru, onda ga mora biti i na razini Federacije, što će HDZ-u odgovarati u Mostaru, ali ne u Federaciji. Ako se uvede princip teritorijalne podjele, onda se mora dati treći entitet, jer nema logike dati jedno a ne dati drugo. To je pat-pozicija u kojoj i jedni i drugi znaju da su dovedeni u bezizlaznu situaciju.

Interview.ba: Mostar se predstavlja kao isključivo bošnjačko-hrvatska priča. Šta je s mostarskom ljevicom i Srbima? Kako vidite njihov položaj i potencijal u rješavanju problema?

MARKOVINA: Treba građanima dati da odluče o tome kakav grad žele, što ih niko nije pitao ni kad se donosio Statut niti kad je, nakon pobjede Koalicije za jedinstveni Mostar 1996, grad podijeljen. Imate situaciju u kojoj Srbe, Jugoslavene i ljevicu niko ne percipira, kao ni uopće građane Mostara. Logika u kojoj se dvije nacionalne stranke dogovaraju je perverzna i gora od svega što bi građani mogli odlučiti.

Interview.ba:  Sve češće se govori o regionalnom jačanju desnice i tome kako su mu doprinijeli ratno naslijeđe i presude u Haagu. Koliko mu je doprinijela slabost ljevice i u kojim se narativima ta ljevica uopće pozicionira?

MARKOVINA: Nakon rata, ljevica nije osvijestila uzroke vlastitog poraza. A poražena je. Sama činjenica da se desio rat svjedoči tome. Ne može se voditi suvisla lijeva politika ako se ne osvijesti zašto je nakon 45 godina vlasti lijevog narativa došlo do onakvog rata. S obzirom na ovo, ljevica nema intelektualnu snagu da se suoči s posljedicama. U svim državama je napravljena koalicija najkonzervativnijih i najdogmatskijih snaga Saveza komunista i klerikalnih elita koji su prilično neuk narod poveli u dodatnu neukost i obezbijedili masovnu podršku ratnim narativima. Ljevica se pogubila. S jedne strane su ustuknuli u strahu od onoga što se dogodilo. A onda ih je dodatno sablaznila činjenica da je radništvo – koje bi moralo biti baza ljevice – masovno podržalo desne politike. Prvi refleks ljevice je pokušaj okretanja zapadnim vrijednostima ne bi li se sačuvali fizički i društvo koje ih zastrašuje povukli prema zapadnim vrijednostima. To je bila normalna prva reakcija, ali je idejno zaustavljena u času kada se ljevica prestala intelektualno razvijati i pratiti što se događa na europskom prostoru.

Interview.ba: U kulturološkom smislu, znak skretanja udesno je ono što se događa Oliveru Frljiću. Šta je građanima poručeno tim?

MARKOVINA: Atmosfera u Hrvatskoj je potpuno neoustaška, a SDP to nije spriječio. Čak lijevo-liberalna scena u Rijeci ima tezu da je to bio miran grad do Frljića. To najbolje objašnjava prvi refleks hrvatskog društva, posebno lijevog koje bi trebalo podržati Frljića, a to je izbjegavanje konflikta s nacionalističko-klerikalnom desnicom. Frljić jedini radikalno iskazuje da za njega Jugoslavija i dalje postoji. On nikako ne priznaje novonastale koncepte i zato smeta. Posebno što je kvalitetan režiser i što je, zahvaljujući čudu Vojka Obersnela i riječkog SDP-a, dobio priliku da vodi nacionalni teatar, a to desničare nervira. Činjenica da se njemu provaljuje u stanove i policija zaključi da je motiv bio pljačka, svjedoči progonu od državnih organa i mnogo govori o tome šta se u Hrvatskoj događa i u šta se to može izroditi.

 

Hana Kazazović: Jedino što nam ostaje jeste da budemo bolji ljudi

Njen blog Cyber Bosanka čitano je i komentirano štivo, što ovoj Zeničanki daje uticaj ravan onome koji imaju najpoznatiji novinari. Evo zašto ne vjeruje u budućnost svoje zemlje

MLADI ODLAZE:“Ja u svom okruženju vidim skoro svakodnevne odlaske mladih ljudi, koji više nemaju vremena da čekaju bolja vremena. A da sad neko uzme čarobni štapić i krene popravljati u BiH ono što je ovdje upropašteno u zadnjih dvadeset godina, potrajalo bi bar još dvadeset”

Hana Kazazović jedna je od najpoznatijih i najpriznatijih blogerica u Bosni i Hercegovini, Zeničanka koja je internet publici postala poznata objavama na adresi cyberbosanka.me. Iako je aktivna u ostvarivanju društvenih promjena, kaže da nije optimista kada razmišlja o budućnosti naše zemlje. Uprkos tome, zadatak je svih nas, navodi ona, da pojedinačno radimo na sebi. To je jedini smislen odgovor na politiku bezumlja.

Interview.ba: Može li nešto što bismo mogli nazvati internet-aktivizmom, ili online borbom, promijeniti stanje svijesti, društvo? Pišete popularan blog Cyber Bosanka i to je vaša strast. Kakve su reakcije?

KAZAZOVIĆ: Svijest ljudi može se mijenjati samo dugoročno, uz mnogo rada i aktivizma na svim poljima, i nije toliko vezana za internet. Trenutno je on najdominantniji kanal informisanja i zahvaljujući njemu informacije brže dolaze do ljudi, pa bi trebalo biti lakše. Međutim, za takve stvari potrebno je stvarno mnogo rada i ja, iskreno, ne vidim neku promjenu svijesti kod ljudi u ovoj zemlji, bar ne u zadnjih 20-30 godina.

Interview.ba: Zasigurno najveća misterija jeste kako motivisati ljude da se pokrenu i urade nešto za sebe. Građani BiH s razlogom nisu zadovoljni vlastitim životima, nema budućnosti, nema novca, vlast ne valja. Postoji li neki mikrorecept kako da se pokrenemo i učinimo nešto?

KAZAZOVIĆ: Ako ćemo govoriti o mikroreceptu, onda mogu reći da postoji – da svako za sebe pokuša svaki dan biti bolji čovjek, pošteniji, odgovorniji prema sebi i prema drugima. Da ne gleda na druge i da mu loša djela ne budu opravdanje za to što i sam radi loše stvari. Kad bi velika većina ljudi to napravila, mislim da bi nam svima bilo bolje. Samo, kako reče Duško Radović: “Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi, ali niko neće prvi da počne.”

Interview.ba: Postoje li u Bosni i Hercegovini snage koje će nas vratiti na stazu razvoja prije nego veći dio inteligencije napusti zemlju?

KAZAZOVIĆ: Ne vidim takve snage, nažalost, i to me žalosti. Vidim neke male snage koje su spremne i sposobne da prave promjene koje nam trebaju, ali su još toliko male da nemaju mogućnost reagovati brzo. Ili bar na vrijeme, da zaustave masovne odlaske mladih i pametnih ljudi iz BiH. Jer ja u svom okruženju vidim skoro svakodnevne odlaske mladih ljudi koji nemaju više vremena da čekaju bolja vremena. A da sad neko uzme čarobni štapić i krene popravljati u BiH ono što je ovdje upropašteno u zadnjih dvadeset godina, potrajalo bi bar još dvadeset. A znamo da nema tog čarobnog štapića, nažalost.

Interview.ba: Smatrate li da je korupcija uistinu prepreka da se stvari “poslože” i da ta mala podmićivanja pojedinaca za usluge koje su već plaćene predstavljaju mentalni sklop koji nas drži ukopane u mjestu?

KAZAZOVIĆ: Opet ću se vratiti na onu Radovićevu – neće niko prvi da počne. Da, mislim da je mentalni sklop ljudi ovdje velika prepreka, ali isto tako mislim da nam je on često i izgovor. Kad kažem izgovor, mislim na to da je mnogo lakše napraviti red u službama nego očekivati od ljudi da to prestanu raditi. Jer, naprimjer, lakše je uvesti red među 100 zdravstvenih radnika ili 200 policajaca nego među 5.000 ljudi koje oni opslužuju. Ali to je onaj fenomen zakonodavstva i tužilaštva kod nas, jer su zakoni uglavnom mrtva slova na papiru, a znamo ko treba da ih drži u životu i sprovodi.

Interview.ba: Kada je u pitanju budućnost ovih prostora, jeste li optimista ili pesimista? Kako gledate na sveukupne procese koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini?

KAZAZOVIĆ: Nažalost, nisam optimista. Nisam zbog toga što zaista ne vidim volju koja je potrebna da bi se stvari promijenile nabolje. Moram odati priznanje političarima u BiH koji su uspjeli narod toliko sluditi i toliko im isprati mozak da im je sada dovoljno da kažu dvije rečenice u javnosti, na medijima, i da ih tako upale, da sve ono što bilo ko normalan radi deset godina padne u vodu. Tačno imam osjećaj da u timovima političara koji ovom zemljom vladaju zadnjih 20-25 godina sjede neki psiholozi koji su ovo sve pažljivo osmislili. Jer teško mogu da povjerujem da smo toliko glupi i plitki sami od sebe i da kao slijepci, bez zadrške, slijedimo ljude koji nas godinama uporno vode samo u propast i samo prema dnu. I da toliko ne znamo da poredamo prioritete pa je i dalje velikoj većini važnije kako se ko zove i koje je nacionalnosti nego ono što mu je u tanjiru i da li je zdrav.

Esad Bajtal: ‘Ovdje su religije izdale vjeru’

O tome šta je najveći problem današnje BiH, zašto nema pravde u slučaju “Karadžić”, ko su krivci za siromaštvo 75 posto građana te zašto postoje birači i glasači, govori prof. dr. Esad Bajtal

 

Prof. dr. Esad Bajtal, filozof, sociolog i psiholog, živi u rodnoj Brezi, dovoljno daleko od političkih centara moći, ali mu to ne smeta da s nevjerovatnom preciznošću definiše stvarnost koju živimo, njezine uzroke i posljedice. S profesorom Bajtalom razgovarali smo o onome što tišti građane BiH, barem one koji svoju egzistenciju nisu osigurali članskim kartama političkih partija. Profesorove prognoze nisu baš optimistične.


BOGATA ZEMLJA, SIROMAŠNA DRŽAVA: “Ovo je bogata zemlja izmanipulisanih građana. Bogata rijekama, šumama, morima, rudama, solima, svega imamo – a siromašna država! Najsiromašnija u Evropi. Živjeti paradoks bogate zemlje, a siromašne države, naše je prokletstvo”


VJERSKE ZAJEDNICE ŠUTE: “U takvom društvu imate moralno poraznu činjenicu da sve vjerske zajednice šute! I da u svakom izbornom ciklusu pristaju uz one koji su ovo društvo upropastili. To znači da ne vjeruju u ono što propovijedaju: da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna”


Interview.ba : Šta je, u moru nedaća, najveći problem današnje BiH?

BAJTAL: Poniženost čovjeka, kako god pogledate: ekonomski, individualno, sa stanovišta uskraćenih sloboda, koje su zaista ograničene, u smislu etničkog rizika pojavljivanja na teritorijama gdje je onaj drugi dominantan, do hiljadu drugih stvari koje pripadaju svakodnevnici. Kad nemate posla, vi niste slobodan čovjek, vaša sloboda je ugrožena. To su različite nijanse i vidovi ugroženosti ljudskih sloboda u BiH danas.

Interview.ba : I nema jednostavnog rješenja?

BAJTAL: Čak i kad bi se pojavilo rješenje, i kad bi bilo idealno i izvodivo, tražilo bi dosta vremena, jer je naša propast, nimalo slučajna, ušla u takve oblike dubioze da je teško izaći iz onoga u čemu se nalazimo. Kako zaposliti stotine hiljada nezaposlenih? Kako popraviti te neredovne, male, u Evropi najmanje, plaće? Kako odjedanput presjeći tu stalnu, sistematski dizanu unutaretničku i kleroetničku tenziju? Imate hiljadu “kako”, a još nijednog odgovora. Kad bismo ga imali, ovo “kako” tražilo bi vremena da se izađe na nešto bolje.

Interview.ba : Činjenica je da stalno biramo iste ljude. Znači li to da nema novih pojedinaca, da naivno vjerujemo obećanjima i tome da će od narednih izbora biti bolje?

BAJTAL: Najrealniji i najbolji odgovor treba tražiti u ogromnoj izbornoj apstinenciji. Kad imate apstinenciju od 40 do 60 posto, kao što imamo posljednjih godina, odnosno posljednja dva-tri izborna kruga, to govori sljedeće: u toj političkoj utakmici ljudi nisu našli svoje ekipe, svoje igrače, svog Ferhatovića, Osima, Pelea, nemaju za koga da navijaju i onda kažu mene ta utakmica ne zanima, ostajem kod kuće. Apstinencija nam govori da ljudi nisu opredijeljeni za ove koji su na sceni. Njih bira onaj aktivni dio glasača, ne birača, jer birača nemamo – oni biraju, a glasači slijede upute koje im se daju preko crkava, džamija…

Interview.ba : I glasači nam kroje sudbinu?

BAJTAL: Ta manjina odlučuje o nama i to je bitan aspekt takozvanih izbornih rezultata, u koje ne vjerujem kao stvarne rezultate. Imamo pola miliona nezaposlenih, 1,3 radnika “nosi” na sebi jednog penzionera, standard nam je najmanji u Evropi, spadamo u 13 najjadnijih zemalja svijeta. Amsterdam je jeftiniji grad od Sarajeva, to su statistički podaci. U isto vrijeme imamo 90 građana BiH čije je bogatstvo vrijedno devet milijardi dolara, prema podacima WELT-X-a iz decembra 2012.

Interview.ba : Ko su oni?

BAJTAL: Nikad nismo saznali ko su oni, kako su došli do tog bogatstva. Devet milijardi su ogromne pare, s kojima se mogu dobiti izbori u Americi. Narednih pet izbornih krugova će dobijati oni koji raspolažu tim parama. One nisu pale s neba, pokradene su s naših leđa, s leđa tri i po miliona bh. građana zguljeno je devet milijardi. To rješava izborne rezultate. Imate 50 posto bh. građana koji žive na granici siromaštva, narednih 25 procenata je ispod granice siromaštva. Dakle, ukupno 75 posto građana živi u neljudskim uslovima u izbornom trenutku. Kako je moguće da se dobije 54-procentna izlaznost na izborima iz te depresije, apatije? A drugo, kako ste mogli pobijediti ako imate 75 posto nezadovoljnih? Kako da pobijede oni isti koji su ih uvalili u to nezadovoljstvo? Statistički gledano, ovi su izbori lažirani. Statistika je nauka, statistika nije seoska priča, ovo nije moj privatni stav, govorim jezikom statistike koja u ovoj zemlji, kao i svakoj drugoj, važi kao nauka.



Interview.ba : Kako vidite građane koji apstiniraju?

BAJTAL: Narod je nemoćan, građani su izmanipulisani, a ovi koji nam sve to rade s prešutnim odobravanjem vanjskog svijeta isuviše su jaki, u ekonomskom, medijskom i svakom drugom smislu. Ovo je bogata zemlja izmanipulisanih građana. Zemlja bogata rijekama, šumama, morima, rudama, solima, svega imamo – a siromašna država! Najsiromašnija u Evropi. Živjeti paradoks bogate zemlje, a siromašne države, naše je prokletstvo. Naše siromaštvo je proizvedeno pljačkom devet milijardi i devedeset prebogatih ljudi. U demokratskom društvu morali bismo znati ko su oni i kako su došli do bogatstva. I u takvom društvu imate moralno poraznu činjenicu da sve vjerske zajednice šute! I da u svakom izbornom ciklusu pristaju uz one koji su društvo doveli ovdje gdje su ga doveli. Vjerske zajednice šute, što znači da ne vjeruju u ono što sami propovijedaju, a to je da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Okrenule su leđa Bogu, a pronašle su svoje zemaljske bogove, partije, stranke i vođe kojima se klanjaju. Zašto? Zato što s njima dijele ono što se podijeliti da i što je skinuto s naših leđa…. Ovdje su religije izdale vjeru. Religija je ovdje prvi falsifikat vjere, a crkve i džamije su falsifikat tog falsifikata. To su bitne stvari, a to se tiče sudbine moga i vašeg djeteta. Rasulo je takvo da ne znam da li će i djeca dječije djece konačno doći u situaciju da žive normalnim životom.

Interview.ba : Kako gledate na presudu Radovanu Karadžiću? Zašto pravo i pravda često nisu isto?

BAJTAL: Nažalost, pravo i pravda nikad nisu isto, a ovaj put to su ponajmanje. Nisu isto jer postoje svjetske igre, nešto što se zove nečasno lobiranje, što smo mi na prostoru koji nikom nije dovoljno zanimljiv da bi tjerao mak na konac. I zato što ovaj rat nije imao pobjednika. Njemačka je bila poražena, imali ste Nirnberški proces, koji je završen za godinu dana, sa sve istragama i presudama. Imali ste 12 smrtnih presuda za one koji su napravili taj haos. Stvar se završila, a onda se krenulo s novim ljudima u izgradnju nove Njemačke, nove Evrope i novog svijeta. Da je ovdje to urađeno odmah poslije Daytona, da smo 1996. ili početkom 1997. imali potpuno nove političke strukture, aktere koji su morali biti čisti od svega u smislu ratne igre koja je vođena, danas bismo bili u sasvim drugačijoj društvenoj poziciji, kao i međunarodnoj poziciji. Bili bismo dio Evrope i ovo bi bila pravna država, a ona to već 30 godina nije.