subota, 28 Maj 2016 06:21

FAHRUDIN CAKI BRAVO: Želim otvoriti eko-selo za pse, ali vlasti nemaju sluha za taj projekat

Razgovarao/la: Mersiha Drinjaković
Foto: Gracija

Jedan od najpoznatijih boraca za prava životinja govori o svom angažmanu i životnoj filozofiji. Kaže da su mu neprijatelji samo šintori i ljudi koji ne vole pse

KUĆE BEZ VRATA: “Napravili bismo kućice bez vrata da mogu izaći i ući kad žele. I tu bi psi bili sklanjani s ulica i čekali udomljenje. To bi bio kapacitet za 30 do 100 pasa, a kako bi neko od njih nalazio dom u BiH ili nekoj drugoj zemlji, otvaralo bi se mjesto za novog cuku u prihvatilištu”

Sigurno ne postoji niti jedan ljubitelj životinja u Sarajevu, BiH i regionu koji nije čuo za podvige Fahrudina Cakija Brave, sarajevskog borca za prava životinja. Sa Cakijem se teško naći: ako nije za volanom, žureći da povrijeđenog psa odvede veterinaru, onda je u žurbi da nahrani, spasi s ulice ili udomi u zemlje EU lutalicu kojeg ovdje ne čeka sretna budućnost. Kaže kako bi volio da je vodio evidenciju o udomljenim psima, ali vremena nema. Pretpostavlja da je udomio oko tristo četveronožaca koji sad sretno žive u Evropi. O njegovom trošku živi između 40 i 60 pasa u ovdašnjim pansionima, a Caki velikog srca sanja o vremenu, ali ne vjeruje da će ga dočekati, kad će svaki cuko imati svoj topli dom, ljude koji ga vole i brinu o njemu.

INTERVIEW.BA: Vi ste poznati kao aktivista za prava životinja i to na najdirektniji način:na terenu ste svaki dan, svaki sat, spašavate pse s ulica, smještate ih u pansione ili udomljavate. Kako na sve to gledaju ljudi iz vašeg okruženja?

BRAVO: Znaju me pitati: “Otkad ti ovo radiš?” Ne postoji “otkad”. Jednostavno, rodiš se, voliš životinje i pomažeš im. Čak i moji bliski prijatelji, što mi je nevjerovatno, znaju pitati: “A šta ti imaš od toga?” To me jučer pitao i prvi komšija: “Vidio sam, pomogao si cukama, a gdje si ti tu?” Oguglao sam na to, ne nerviram se više.

INTERVIEW.BA: Gdje je stvarno Caki u ovoj priči? Kakvi su vam životni planovi, ambicije…?

BRAVO: Da je meni 20-30 godina, rekao bih da imam u planu da u budućnosti stvorim to i to. Nisam ja čovjek bez ambicija, imam i ideje i ciljeve, ali materijalne stvari mi ništa ne znače zato što imam 50 godina, a neću živjeti k’o kornjača s Galapagosa. Ostalo mi je još jedno 20-30 godina života, i šta će mi materijalna strana. Stambeno sam obezbijeđen, imam posao, ništa mi ne treba. Ne treba mi vikendica, ne treba mi drugi stan, ne mogu spavati na dva kreveta... Znači, ničim me ne možeš kupiti. Nemam šefa koji mi može dati otkaz. Ne zavisim ni od koga. I zato mislim da sam u ovoj zemlji uspio ono što 99 posto ljudi neće: ne zavisim ni od koga, ne moram govoriti kako drugi hoće, niti misliti kao drugi.

INTERVIEW.BA: Kakva vam je životna filozofija?

BRAVO: Nisam ja nikakav filozof, ali imam određene stavove. Moja mana je tvrdoglavost. Zato ova ljubav prema psima nije obična, nego ekstremna. I spreman sam pješke otići na kraj svijeta kad odlučim nekome pomoći. Granice tu ne postoje. Jučer sam dobio poziv kako je u Miljacku upao pas i ne može da se izvuče jer su ga uhvatili virovi. Bio sam u blizini, na 300 metara udaljenosti, ali samo dok sam sačekao minutu na semaforu, bilo je prekasno, već se udavio… Skočio bih bez razmišljanja da ga spasim, a samo je taj minut bio presudan.

INTERVIEW.BA: Imate li neprijatelje?

BRAVO: Imam: šintore i ljude koji ne vole pse. Meni je čast što me ti ljudi ne vole.

INTERVIEW.BA: Šta bi bilo ostvarenje sna Fahrudina Brave?

BRAVO: Imam ja ideja, kao i ljude iz inostranstva koji bi me podržali, ali trebaju mi vlasti, tačnije, federalna ili kantonalna veterinarska inspekcija, potpisati dozvolu za otvaranje prihvatilišta za životinje. Ne tražim ništa od države.

INTERVIEW.BA: Šta je, onda, kočnica?

BRAVO: Ja ne vidim problem koji ljudi imaju sa psima, već problem koji psi imaju s ljudima. Ali taj, nazovimo ga, problem, ne mogu sam riješiti. I ova i prošla i pretprošla vlast krive su za ovo stanje, za to što psi pate. Dakle, mogu djelomično pomoći u ovoj situaciji, ali vlast i ja nemamo iste ciljeve. Vlast želi potpuno istrijebiti pse sa sarajevskih ulica, želi napraviti genocid nad njima. Odgovorno to tvrdim. I ono pasa što je sklonjeno u te nazovi-azile, osuđeno je na doživotni zatvor i polaganu smrt; tu umiru ili u roku od sedam dana ili nekoliko godina, ali spasa im nema. Svi psi u Kantonu Sarajevo su osuđeni na genocid.

INTERVIEW.BA: Šta je onda vaše, kako kažete, djelomično rješenje?

BRAVO: Eh, ja mogu da od veterinarske inspekcije tražim odobrenje za prihvatilište za životinje. To prihvatilište, ili kako bih ga nazvao, “malo eko-selo za pse ”, već nekoliko puta sam spominjao, i imam ljude, obične ljude u Evropskoj uniji, spremne da pomognu, ali ovdje niko nema sluha za to. To nije azil; to bi bilo površine pola fudbalskog terena, na dvije trećine prostora ne bi bilo ni kaveza, ni boksova ni lanaca, već kao neko obdanište, prostor na kojem bi oni slobodno uživali i igrali se. Napravili bismo kućice, ali bez vrata, da mogu izaći i ući kad žele. I tu bi psi bili sklanjani s ulica i čekali udomljenje. To bi bilo kapaciteta od 30 do 100 pasa, a kako bi neko od njih nalazio svoj dom u BiH ili nekoj drugoj zemlji, otvaralo bi se mjesto za novog cuku u prihvatilištu. Preostala trećina prostora bio bi karantin, gdje bismo prihvatali ulične pse povrijeđene u saobraćajnim nesrećama, bolesne po raznim osnovama, i tu bismo ih liječili. Znači, nikakvu finansijsku podršku ne tražim od vlasti, sva sredstva bih osigurao iz Evrope, projekat bi se napravio napismeno, a i druge države bi bile spremne pomoći, prvenstveno Češka i Njemačka. Ali nikako ne mogu da naiđem na otvorena vrata kod nas, da dobijem dozvolu za otvaranje tog prihvatilišta. A kad bismo to uspjeli, to bi bilo prvo prihvatilište ove vrste u jugoistočnoj Evropi i velika reklama za našu zemlju.

INTERVIEW.BA: A gdje biste otvorili to prihvatilište?

BRAVO: Bilo gdje! Ne tražim prostor u urbanom dijelu, već prostor gdje je blizu putna komunikacija, te da ima mogućnost priključenja vode i struje. Tu bi se postavila i dva stambena kontejnera u kojem bi mogli boraviti volonteri koji bi pomagali životinjama, a zaposlili bismo dva čovjeka koji bi stalno bili tu. Napravili bismo fantastične stvari! Ali nema šanse da dobijemo dozvolu. Volio bih da razgovaramo s direktorom Ureda za veterinarstvo BiH Ljubomirom Kalabom i da mu predstavimo taj projekat i objasnimo šta možemo uraditi. A možemo mnogo.