nedjelja, 02 Juli 2017 09:28

Ševko Bajić: Posao svih nas je da povratimo svoju moć

Ševku Bajića kao sagovornika možemo predstaviti na niz način – kao građanskog i NVO aktivistu, PR-a, novinara, muzičara, pisca, učitelja meditacije i šamanizma. Za interview.ba Ševko govori o najaktuelnijim temama – NVO sektoru i njegovoj važnosti za građane, pravima manjina i toleranciji u BiH, potrebi da sami iscijelimo svoju bol iz prošosti kako bi kao zajednica mogli krenuti naprijed. To je jedini način da povratimo svoju moć bez koje ćemo i dalje biti prepušteni liderima koje ne volimo, a koje smo opet sami izabrali.

Razgovarao/la: Asim Bešlija
Foto: lična arhiva

LJUDI TREBAJU ISCIJELITI SAMI SEBE “Lično, nakon svih ovih godina, mislim da nijedna osoba ne može napraviti sljedeći korak u svom individualnom razvoju i rastu a da ne iscijeli ono što je potrebno. Taj put započinje uvijek sa suštinskim i najdubljim upoznavanjem samog sebe. Na tom putu će spoznati svoje radosti, svoj bol, svoju tamu ali i postati svjestan svog svjetla, svoje duhovne prirode, svoje ljubavi, svoje radosti. Tek kada smo spoznali sebe, tada može početi iscjeljenje”.

INTERVIEW.BA: Ševko, pravi je izazov pripremiti pitanja za Vas jer Vas poznajemo iz više priča, od nevladinog aktiviste, muzičara, pisca, učitelja meditacije pa do duhovnog praktikanta… Možda da krenemo od “najlakšeg pitanja” – o Vašem poslovnom životu u nevladinom sektoru: Kada se kod nas u javnosti spomene aktivizam, posebno u medijima, obično se misli da dobro plaćene uposlenike nevladinog sektora koji za svaki svoj potez dobijaju novac. Koliko je ovo blizu istini?

BAJIĆ: Generalizacija nikada nije dobra pa ni kada je nevladin sektor u pitanju! Da, ima nevladinih orgnaizacija u kojima rade ljudi kojima je to SAMO posao, ali ja ne vidim ništa loše u tome. Kao što imamo skupe firme gdje za velike plate rade njihovi uposlenici i nevladin sektor je različit i u njemu sa različitim motivima rade različite osobe. Ako ste aktivistička organizacija onda je normalno da se bavite aktivizmom, ako ste volonterska onda je normalno da se bavite volonterizmom. Ja sam u nevladinom sektoru od 2000. godine i mogu se zakleti ako treba da u nevladinom sektoru rade “najkvalitetniji” ljudi, i u pogledu obrazovanja i u pogledu istinske želje da nešto pozitivno učine u svijetu oko sebe.

Ima li probisvijeta u NVO sektoru? Naravno da ima. Kao i u svim firmama, javnim preduzećima, o ministarstvima i parlamentima da i ne govorim. Meni nikada neće biti jasno zašto, na primjer, nikome ne smeta što jedno Ministarstvo potroši 90.000 KM na mobitele – NAŠIH PARA, a smeta ako neko u NVO sektoru dobija platu za svoj posao koju finansiraju uglavnom strani donatori. Mislim da dosta ljudi ima vrlo pogrešne predodžbe o NVO sektoru, pa ću zato morati da kažem nekoliko činjenica:

U NVO sektoru pare ne padaju sa neba, svaki cent se donatoru mora opravdati i svaki cent mora biti potrošen OPRAVDANO, to znači nema skupih dnevnica, nema troškova za šampanjce i ljubavnice, nema neopravdanih troškova mobitela, odvojnih života i sl.

Ipak treba naglasiti nekoliko podataka za one koji još uvijek misle da NVO sektor u BiH samo besposličari po seminarima i konferencijama. Evo, na primjer, u sklopu zadnjeg projekta kojeg moja organizacija CARE International implementira: Mladi Romi i Romkinje za prava i inkluziju, mi ćemo educirati preko 40 mladih iz romskih zajednica da pokreću lokalne inicijative. Finansijski ćemo podržati 30 mladih da nešto urade, ako bude dobre volje, zaposlićemo pet mladih pri opštinama. Ovu šansu ovi mladi nikada ne bi dobili.

Iskreno mislim, ne dao Bog da u BiH NVO organizacije prestanu sa radom, tek tada bi građani i građanke (a prema nekim statistikama mi u ovoj zemlji imamo preko pola miliona građana koji su korisnici različitih usluga NVO sektora koje im niko drugi nije omogućio) vidjeli šta znači jadan i bijedan život. Dodajte i činjenicu da NVO sektor ovoj državi bukvalo “zaradi” godišnje preko 250 miliona KM. To su upravo one pare koji bi vlast trebala da uloži kroz usluge građanima. 

INTERVIEW.BA: Vi dosta radite sa romskom nacionalnom manjinom u BiH koja je iz godine u godinu sve vidljivija u ostvarivanju svojih prava. Međutim, mnoga su im i dalje uskraćena. Šta mislite kad će se g. Sejdić moći kandidirati za člana Predsjedništva BiH? Da li biste se Vi kandidirali?

BAJIĆ: U ovakvoj zemlji je sve obezvrijeđeno pa i zvanje politike i političara. Državno predsjedništvo svake zemlje treba da bude promotor, a ne da svako malo čitamo o skandalima, da se o ključnim liderima ove zemlje govori u kontekstima afera. Priča Sejdić - Finci sama po sebi ilustruje banalnost zemlje u kojoj živimo. Sejdića ni Fincija nema ni u ustavu ove zemlje, kako bi onda mogli biti kandidirani za Predsjedništvo. Ova zemlja je ogrezla u teški nacionalizam, jer sve što se radi mora imati zadovoljen nacionalni ključ.

Da vas podsjetim, prema Ustavu naše zemlje, mi živimo u zemlji Bošnjaka, Srba i Hrvata i “OSTALIH”.  Zar je moguće da ne shvatamo da je ovo diskriminacija ugrađena u sam ustav ove zemlje i da su kreatori upravo to htjeli. Ja sam se i na zadnjem popisu i na popisu iz 1991. godine izjasnio kao Hindus. Trebam li reći da sam za svaku instituciju u ovoj zemlji NEVIDLJIV.

Sve dok su manjine u ovoj zemlji MANJINE, nikada neće imati ravnopravan status. Kako ću se ja kao NEVIDLJIV kandidovati za predsjednika. Trebam li slagati da sam Bošnjak da bih uopšte ostvario pravo da se kandidujem?

INTERVIEW.BA: Još jedna od manjina u ovom društvu koja se svakodnevno suočava sa kršenjem svojih prava jeste LGBT populacija. Mislite li da ćemo ikada dostići nivo tolerancije, bez obzira na zakone, koji će i ljudima drugačije rodne i seksualne orijentacije donijeti osjećaj slobode?

BAJIĆ: Daleko smo mi od takve tolerancije jer bismo svi zajedno morali biti puno više obrazovani. Još uvijek ova populacija mora moliti, preklinjati, lobirati apelovati da ih ne biju, da se nasilje na javnim mjestima nad ovim ljudima ne karakteriše kao remećenje javnog reda, već kao zločin iz mržnje i diskriminacije po osnovu seksualnog opredjeljenja. Još uvijek će na jednom portalu koji objavi informaciju da su na nekoj izložbi prebijene LGBT osobe, najmanje 2.000 ljudi pisati da sve te “pedere i lezbejke” treba ubiti, satrati, zatrati, spaliti, zatvoriti u ludnicu.

Još uvijek će, sada već bivši predsjednik Unije studenata, kao javna ličnost na javnoj funkciji izreći najbestijalnije uvrede, klevete i nikakvu sankciju neće imati, pa čak ni osudu javnosti. Još uvijek će se svaka inicijativa za prava LGBT osoba od strane javnih pa i religijskih dužnosnika proglašavati kao legalizacija razvrata, prostitucije, sodoma i gomora.

O kakvoj slobodi mi govorimo kada je naš najveći primjer tolerancije koncept ČETIRI ZIDA! Zar je moguće da ne shvatamo da ono što je za nas romantizirani koncept ČETIRI ZIDA, za svakog normalnog čovjeka samo ZATVOR. I za kraj, još uvijek živimo u zemlji da upravo oni kojih se to nikada ne bi trebalo ticati ne izlaze iz kreveta LGBT osoba, raspravljaju ili se osjećaju pozvanim da komentarišu ko i sa kim dijeli krevet, život, radost, ljubav… 

INTERVIEW.BA: Često se organizacija PRIDE-a smatra kao pokazatelj tolerancije jednog društva, na čiji spomen najčešće čujemo tradicionaliste kako kažu: Zašto PRIDE kad ni mi  straight ne radimo parade? Šta Vi mislite o paradama kao izrazu?

BAJIĆ: PARADA nije samo simbol tolerancije, nego PRAVA NA VIDLJIVOST. Ako u ovoj zemlji svako može kada god poželi da napravi javno okupljanje, od duhovnih horova, fudbalskih turnira, motociklista, ljubitelji svega i svačega, zašto LGBT ljudi ne bi imali pravo na VIDLJIVOST. Svaka straight osoba može da zagrli svoju ljubav a da ne rizikuje da dobije šaku ili kamen u glavu. Lako je onima koji uživaju slobodu da u svakom trenutku budu ono što jesu, slobodu o kojoj ni ne razmišljaju, predlagati 4 ZIDA za one koji bukvalno rizikuju svoj život ako u bilo kojoj situaciji pokažu ko su.

Ako LGBT osobe ne bi trebale paradirati, zašto bi to onda radili svi ostali, zašto neko svoju ljubav prema fudbalu, na primjer, treba pokazivati tako što će demolirati javni prevoz – pa eto nikad se nije pokrenula inicijativa da im se zabrani navijanje. Ljudska prava nisu švedski sto pa da birate kad i kako ćete ih praktikovati. Ako u ovoj zemlji svako drugi ima pravo da bude ono što jeste i da ima pravo na vidljivost onda i LGBT osobe imaju pravo na istu vidljivost. Za mene je PARADA samo to – PRAVO NA VIDLJIVOST!

INTERVIEW.BA: Objavili ste knjigu “Pjesma malog medvjeda”. Zvuči kao naziv za slikovnicu, iako je priča o bolnom suočavanju jednog odraslog čovjeka sa prošlošću, njenom otpuštanju. Je li to zapravo nekako proces koji nedostaje svima nama da bismo krenuli dalje?

BAJIĆ: To je jedan od mojih drugih života koje ste pomenuli. Više od 25 godina rada na sebi ili praktikovanja duhovnosti su me naučile da je svaki trenutak života svakog čovjeka, zapravo darovan kako bismo učili, razvijali se, iscijelili ono što je potrebno da bude iscijeljeno. Svi koji su čitali MALOG MEDVJEDA su bili iznenađeni da knjiga počinje vrlo teškom i tužnom pričom, ispričanom iskreno, ogoljeno do same “duše”. Kada sam počeo pisati knjigu, ja sam zapravo htio objasniti kako se u svojim osnovama praktikuje šamanizam. Sto puta sam počinjao pisati tu knjigu i nekako mi se činilo da jednostavno nije iskrena. Tada sam, kao da mi se sama moja duša obratila, dobio inspiraciju: ”Zašto da pišeš knjigu o šamanizmu, napiši knjigu o tome kako je sve to što si radio iscijelilo tvoju dušu”? Tako da je ovo svojevrsna knjiga o ličnom putu iscjeljenja kroz različite duhovnosti i tehnike.

Lično, nakon svih ovih godina, mislim da nijedna osoba ne može napraviti sljedeći korak u svom individualnom razvoju i rastu a da ne iscijeli ono što je potrebno. Taj put započinje uvijek sa suštinskim i najdubljim upoznavanjem samog sebe. Na tom putu će spoznati svoje radosti, svoj bol, svoju tamu ali i postati svjestan svog svjetla, svoje duhovne prirode, svoje ljubavi, svoje radosti. Tek kada smo spoznali sebe, tada može početi iscjeljenje. Kada se završi iscjeljujući proces onda možemo reći da živimo život istinske slobode!

INTERVIEW.BA: Pasionirani ste ljubitelj karaoke zabava. Koja narodna pjesma ili stihovi najbolje opisuju naše sadašnje stanje? Nešto tragikomično ili?

BAJIĆ: Na prvu glasam za Tomu Zdravkovića: Dotako sam dno života! Mislim da su nam takvu realnost stvorili upravo oni koje smo sami birali!

INTERVIEW.BA: Zašto kod nas narod voli ove sado-mazo igrice sa političarima? Nekako se svi prave nevini, a ustvari na sceni je pravi hardcore.

BAJIĆ: Slijepa vjera ni u religiji nije preporučljiva a kamoli u stvarnom životu. U situaciji u kojoj je političarima važnije da se slikaju u vjerskim objektima nego da naprave put do nekog sela, u kojoj se građanima svako malo najavi neki novi rat, sukob, otcjepljenja, u zemlji u kojoj je nacionalni ponos jedina stvar koja raste, a živimo sve jadnijim životom – u takvoj zemlji ja baš nisam siguran da građani mogu “hladne” glave odlučiti. Zar smo zaboravili da su najveći tirani u istoriji bili prosto obožavani upravo od svojih podanika koje su tiranisali tokom svoje vladavine. Zar smo zaboravili da je obrazovanje u ovoj zemlji jedna od oblasti u kojoj se najmanje investira. Sa ljudima sa ovoliko socijalnih i životnih trauma je vrlo lako manipulisati koristeći strah, nacionalni ponos, vjerska osjećanja i sl.

INTERVIEW.BA: Šta je pravi recept za ostati priseban u svom ovom društvenom ludilu koje nas okružuje? Imate li neku preporuku?

BAJIĆ: Suštinski posao svih nas ovdje je da što prije povratimo svoju moć. To je ona moć koje smo se odrekli kada smo pristali da budemo svrstani u svoje nacionalne torove. Duboko vjerujem da svaka promjena počinje u srcu osobe koja je priželjkuje. Ne možemo mijenjati svijet a mi sami ostati isti.

KAKO ZRAČIŠ, TAKO PRIVLAČIŠ

INTERVIEW.BA: Na dosta nivoa nastojite pomoći ljudima. Jedan od njih su i šamanska učenja, kao novi vid duhovnosti kod nas. Kako pojedincu može pomoći šamanizam?

BAJIĆ: Tri su osnovna koraka u šamanizmu, prvi je upoznavanje sebe i povezivanje sa sobom, drugi je da iscijelimo ono što je potrebno i treći je da postanemo iscjeljitelji svijeta oko sebe i svoje zajednice. Sve što je dio šamanske prakse su zapravo vrlo praktični  “alati” koji su namijenjeni ovim svrhama. Jer jedino kao iscijeljeni možemo živjeti život istinske slobode.

INTERVIEW.BA: U BiH živimo u vremenu nabijenom izuzetno negativnim emocijama, nezadovoljstvom, nevjerovanjem da bilo ko šta može promijeniti. Šta ljudi zapravo mogu uraditi za sebe u ovakvim okolnostima?

BAJIĆ: Jedino što mogu uraditi ljudi je unutar njih samih. Jedino ako smo mi iscijeljeni možemo povratiti svoju moć i postati promjena i u svijetu oko nas. Ovdje se radi o vrlo praktičnim stavarima kojima svaka osoba može oplemeniti svoj život. Malo je vremena potrebno da se nauči disanje, meditacija, da se hrani zdravo i prirodno, da se posveti radu na sebi. Ja bih to nazvao kultivisanjem uma, riječi i djela.

INTERVIEW.BA: Mnogi, opet, vjeruju da će odlaskom negdje daleko promijeniti svoju situaciju, barem materijalnu. Kakva je zapravo ovo vrste krize koju proživljavamo?

BAJIĆ: Ima jedna poslovica koja kaže: ”Gdje god da idemo naša sudbina nas prati poput kragne košulje na našem vratu”. Ljudi moraju shvatiti da Univerzum ima samo jedan princip, KAKO ZRAČIŠ TAKO I PRIVLAČIŠ! Ja vjerujem da odlazak bilo gdje nije rješenje nego da spoznamo sebe kako bismo ostvarili svoju ličnu misiju tamo gdje smo rođeni. Postoji razlog zašto smo baš ovdje rođeni, naša najveća radost i naši najveći izazovi su upravo ovdje.