četvrtak, 23 Juni 2016 19:51

Štefica Galić: U Mostaru se ništa neće promijeniti, bili izbori ili ne

Ona vidi sve, osim rješenja koje bi nas trgnulo iz višedecenijske letargije. Jedna od najkarizmatičnijih ličnosti današnjeg Mostara kaže da nije optimista. I ima jake argumente za tu tvrdnju.

Razgovarao/la: Asim Bešlija
Foto: Ena Kreso

Štefica Galić, urednica portala Tačno.net, čiji je zadatak nekako unormaliti Bosnu i Hercegovinu, odnosno natjerati ljude da se suoče s prošlošću, ali i krenu naprijed, kaže da ipak nije optimista. Previše je nacionalizma kojeg ljudi sami biraju, a u promjene u Mostaru također ne vjeruje – jer grad vode oni koji su do sukoba i doveli. Kao društveno angažirana osoba, platila je visoku cijenu svoje borbe za slobodu i još uvijek je plaća. Uz nadu da će se u ovoj zemlji pojaviti neki novi Robin Hood.  

KULTURA PORICANJA: “Kritički pišemo o svim važnim temama, posebno o suočavanju s prošlošću i kulturom sjećanja koja ne postoji u Hercegovini. Ali postoji kultura poricanja. Nisu valjda logore držali ‘neodgovorni pojedinci’, kako im danas tepaju”

KULTURA NASILJA: “Ja sam zbog svog rada zastrašivana, pretučena i danas razbaštinjena. Tako, izgleda, završavaju svi koji misle drugačije od etno-bandi i HDZ-ovskih dilera mržnje koji su ovdje mjera stvari. Meni nisu. Sretna sam da nisam kao oni”

INTERVIEW.BA: Gospođo Galić, kako stigne lijepo vrijeme, tako i Mostar procvjeta, nekako se zaborave  nedaće, pogotovo one političke. Kako vi opisujete mostarsku atmosferu?

GALIĆ: Mostar je prelijep, posebno u ovo doba godine. Pun je turista koji vrludaju po starom dijelu grada, između ispruženih ruku male romske djece za neku sitnu kovanicu, dok Mostarci sjede po kafićima u vječitim raspravama o rođenim Mostarcima i došlama, o dijaspori, o šansi da se Velež vrati u Premijer ligu ili o našemu mraku – potencijalnim izborima. Skeptično indiferentni ili zapjenjeni. Još je ovdje slobodna teritorija. Za sve. Tako je u dijelu grada gdje ja živim, na lijevoj obali Neretve. A u drugom dijelu grada, osim novih objekata koji niču na svakom koraku, stare su poruke s agresivnim grafitima Ultrasa, pozivima na predavanja o “njihovim” žrtvama, o trećem entitetu, trajnoj ugroženosti, ratnim granicama… Grad živi prividno mirno dok u razgovoru ne dotaknete bolnu temu ili ne upalite televizor. A onda, opća opasnost!

INTERVIEW.BA: Vjerujete li da će se SDA i HDZ ikada dogovoriti? Odavno ovo već podsjeća na igru bez granica.

GALIĆ: Ne vjerujem u njihov dogovor. Sve je laž, manipulacija i trgovina – našim životima, našom imovinom, našom djecom. Što imaju zajedničko HDZ i SDA, ništa ili sve? Izmjena izbornog zakona, gradsko vijeće, organizacija grada…, to su floskule koje oni samo ponavljaju. Bili izbori ili ne, u Mostaru se neće ništa promijeniti. Opet će isti vladati. Ove dvije stranke su nas uvele u rat, a danas vedre i oblače u Mostaru, ili cijeloj državi, logikom etno-manipulacija, i zato smo tu gdje jesmo. Naravno, uz svesrdnu asistenciju vjerskih zajednica, koje su davno izgubile duh svojih utemeljitelja. Sve je velika laž, nesloboda i prastrah. Građani su postali bezlični robovi, paralizirani, svaka pobuna se plati – to znam iz vlastitog iskustva. Mostar nema nikakvu političku alternativu, to je problem. Ako je HDZ podržao prijedlog opozicije u Mostaru, to govori da je ona potpuno izgubljena u vremenu i prostoru. Rješenje bi moralo biti jedinstveni grad uz odgovorne mehanizme po kojima Mostar ne bi mogao nikad biti središte Herceg-Bosne jer bi bio izvor stalne nestabilnosti i ekstremizacije Bošnjaka. Šta je s ostalima? Zar oni ne postoje? A svi znamo kako je Mostar u ratu bio najveća žrtva HVO-a i HV-a, od čega se nikad neće oporaviti. Na primjeru Mostara mora se pokazati da se etničko čišćenje i fašizam ne smiju legitimirati izbornim inžinjeringom.

INTERVIEW.BA: Ima li šanse da slobodna misao, odnosno slobodni mediji, poput tacno.net koji predvodite, naprave ikakvu značajnu promjenu?

GALIĆ: Sigurna sam da smo napravili promjenu svojim radom i društvenim angažmanom, pa makar za mrvicu. To nam potvrđuju ljudi koji nam pišu, koji nas čitaju, prepoznaju. Otvoreno i kritički pišemo o svim važnim temama, posebno o suočavanju s prošlošću i kulturom sjećanja koja ne postoji u Hercegovini. Ali postoji kultura poricanja. Nisu valjda logore držali “neodgovorni pojedinci”, kako im danas tepaju, nego dobro organizirani sistem čiji predstavnici danas u Haagu čekaju drugostupanjsku presudu. Zbog ove teze smo portal koji vodim i ja najčešće na udaru Čovićeve mašinerije laži i zastrašivanja. Često organiziramo tribine s najvećim intelektualcima ili promocije knjiga, na koje građani dolaze. Da i ne uspijemo, meni je važno da radim to što radim, zbog sebe. Ako drugi to prepoznaju, dobro; ako ne, bar smo pokušali nešto promijeniti nabolje. Vjerujem u važnost istine, u tačnost, u moralne norme ponesene iz svog doma. Ja sam zbog svog rada zastrašivana, pretučena i danas razbaštinjena. Tako valjda završavaju svi koji misle drugačije od etno-bandi i HDZ-ovskih dilera mržnje koji su ovdje mjera stvari. Meni nisu. Sretna sam da nisam kao oni, makar me koštalo svega. Ne mogu drukčije, ne želim.

INTERVIEW.BA: Posljednjih nekoliko godina bilježimo dramatičan odlazak ljudi u inostranstvo. Koliko je, po vama, ovo zabrinjavajuće (ili je dio rješenja) i koliko je prisutno konkretno u Hercegovini?

GALIĆ: Ljudi odlaze neprestano. Iz Hercegovine, a i iz cijele jugoslavenske Atlantide. Pa, nove elite i danas pljačkaju ono što je u Jugoslaviji napravljeno. Čak i 25 godina poslije rata imaju što odnijeti. Sami nisu ništa napravili osim dugova za zemlju i vlastitih vila ili imovine za svoje poslušnike. Tko bi želio živjeti u takvoj zemlji? Samo oni koji moraju jer nemaju alternative. Mladi ljudi moraju imati šansu pa makar išli po nju drugdje. Nitko ovo ne zaslužuje, oni najmanje. Nažalost, sami nemaju inicijative, nemaju ideala za koje bi se borili. Čim završe školu, učlanjuju se u neku stranku da se što prije “unovče”, uvežu u sistem istih poslušnika, ili odlaze, vanredno polažući medicinsku školu ili neku drugu koja je vani kurentna. Znanje ovdje nikog ne zanima, jer nitko ne voli ljude “koji misle”, koji propituju stvarnost.

INTERVIEW.BA: Šta je ključ rješenja naše krize? Ekonomija? EU? Političari ne žele ili nisu sposobni da naprave funkcionalnu zemlju.

GALIĆ: Rješenje je da se prijeđe iz stanja primirja u mir. Glavna kočnica je nacionalizam, koji je trenutno nerješiv. Trebamo normalnu, funkcionalnu državu, odgovoran sistem, ekonomiju, obrazovni sistem koji će rješavati mlade ljude predrasuda, a ne činiti ih trajnim vrijednostima. Trebali bismo se vratiti etičkim vrijednostima u svim sferama društva. U priču o spašavanju BiH ulaskom u EU ne vjerujem. To je bajka u koju ne vjeruju ni djeca. Ključ rješenja bio bi poraz vrijednosti koje su proizvele rat, genocid, etničko čišćenje, logore, pljačku, tranzicijske dobitnike... Tih vrijednosti bi se trebali odreći sami građani. Bojim se da to nisu spremni uraditi. Svojim upornim biranjem nacionalističkih stranaka, to potvrđuju svake četiri godine.

INTERVIEW.BA: Jeste li optimista? Da li se stvari, globalno gledajući, kreću tamo gdje treba?

GALIĆ: Trump je dobio nominaciju Republikanske stranke u SAD-u; u Austriji, na predsjedničkim izborima,  Bellen je u tijesnoj utrci pobijedio kandidata krajnje desnice; u EU pobjeđuju desničarske stranke; a odnosom prema ogromnom broju izbjeglica ratom izmučenog Istoka, sve podsjeća na tridesete godine u Njemačkoj… Nisam baš optimista. Doduše, situacija u Hrvatskoj me ohrabruje. Tamo se ljudi bude, izlaze na ulicu, smjenjuju ministre, ruše proustašku vladu… To je to. Kod nas je to nemoguće prije svega zbog tro-etno-kleptokratsko-nacionalističke politike koja nas je strahom izolirala jedne od drugih, zatvorila u geta dok oni ne rasture sve. Možda se pojavi neki novi Robin Hood. Ne bismo trebali gubiti vjeru. Ali, ja sam već prestara za nove iluzije.