subota, 24 Juni 2017 07:39

Duška Andrić: U BiH diskriminaciju ne shvatamo ozbiljno

DISKRIMINACIJA I PRAVA: „Tri godine intenzivno radimo na zaštiti žrtava diskriminacije. Činjenica je da nam se obraća puno ljudi ali većina ne želi pokrenuti postupak protiv diskriminacije, posebno u oblasti rada i zapošljavanja. Iz prostog razloga što se boje da će ostati bez posla, ili da će prijavljivanjem ugroziti svoje šanse za zapošljavanje. Davanje otkaza ženama koje su u drugom stanju je pokazatelj nebrige i izostanka bazične ljudskosti kada je u pitanju sistem u kome živimo. Vrlo smo dvolični.“ 

INTERVIEW.BA: Da li možemo mjeriti osnaživanje žena, kako da dokažemo da su žene danas vidljivije, jače?

ANDRIĆ: Žene danas možda jesu glasnije i vidljivije u javnosti, ali ne u smislu da su vidljive uvijek kao osnažene. Da li možemo uopće mjeriti kako se osnažuju žene?  Možemo. Žene su izašle iz okvira i progovaraju o tome šta se događa. Ako govorimo o nasilju, na primjer …uvijek ga je bilo, nije bilo neke razlike prije rata i sad, ali žene su se osnažile da ga prijave, pogotovo poslije 2003. kad je stupio na snagu novi krivični zakon. Međutim, tu se pojavljuje drugi problem: imamo puno prijava u BiH kad pogledamo policijske evidencije, ali dok se dođe do krajnje instance suda i kada treba odlučiti šta sa tim parom ili nasilnikom, tada pada broj predmeta, što obeshrabruje žene da nasilje prijavljuju.

INTERVIEW.BA: Koji je put ka jačanju žena, posebno u ruralnim područjima gdje su one daleko ovisnije od muške glave porodice? 

ANDRIĆ: Malo šta u BiH ima perspektive kad gledamo trenutnu situaciju. Ministri koji su zaduženi za socijalnu zaštitu i brigu kažu: „Znate nema para.“ Istovremeno mi u BiH imamo 15 različitih vlada i ministarstava – to ne troši pare, je l? Naravno, to jako opterećuje budžet, ogromna sredstva troše se na tu birokratiju koja održava ovaj prilično kabast sistem.

Prednost je nekad živjeti u ruralnoj sredini, sve zavisi iz kog se ugla gleda. od nas je patrijahalno naslijeđe još uvijek vrlo živo, ženska djeca se u korist svoje braće odriču nasljedstva nad imovinom svojih roditelja. Žene ne raspolažu zemljom, onim što bi im mogao biti osnovni izvor prihoda. I to postane problem kad su u pitanju poticaji za žene u ruralnim sredinama od strane mikrokreditnih organizacija ili međunarodnih agencija. Naime, da bi žena dobila plastenik kao vid poticaja mora dokazati da ima komad zemlje na svoje ime. Ona to nema. I onda ne može da dobije ekonomski poticaj. U ruralnim područjima žene treba osnažiti prije svega da se oslobode nasilja unutar svojih porodica, da se na neki način razbiju ti patrijahalni modeli koji mlade žene uvlače u rane brakove prosto kao radnu snagu.

U selima na primjer na Vlašiću otac drži ovce i treba platiti njihovo šišanje. Da bi sebi priskrbio šišače ovaca u porodici, daje svoju maloljetnu kćerku u porodicu koja se tradicionalno u tom kraju bavi šišanjem ovaca. Kćerka mu se, tada,„isplatila“.To nisu neke imaginarne stvari tamo negdje, to je svakodnevnica mladih djevojaka u ruralnim sredinama.

INTERVIEW.BA: Koliko su sigurne kuće „sigurno“ utočište za žene koje su žrtve nasilja? Na žalost, znamo da se one često vraćaju nasilnicima upravo nakon izlaska iz kuće zbog teške ekonomske situacije, nezaposlenosti i sl. u kojoj se nalaze. Da li se, dakle, radi o jednom zatvorenom krugu iz kojeg one ne mogu izaći?

ANDRIĆ : Da, ukoliko ženama ne ponudimo neku alternativu koja će ih potpuno izvući iz nasilja. Sigurne kuće jednim dijelom smatram mjestom za oporavak žena. Ne osuđujem žene koje se vraćaju nasilnicima, ne okrivljujem ih. Okrivljujem dobrim dijelom sistem i društvo koji ženama nije pružio bolju alternativu. Hoće li ko toj ženi naći stan ili posao, zaposliti nju ili najstarije punoljetno dijete? Hoće li platiti školske knjige? Neće. Prema tome, gdje će ona? Ko daje podršku tim ženama? Ne mogu sve žene na isti način da pronađu neku svoju novu perspektivu. Naravno da ih treba osnažiti, omogućiti im zdravstvenu zaštitu, gdje je briga o djeci? Gdje su škole? Žena mora da provede pola dana da bi dijete odvela u školu i vratila natrag.

U nekim razvijenim zemljama skloništa za žene funkcionišu. U nekim zemljama žene zarađuju bolje od svojih muževa i kad ih napuste, uzmu svoj automobil, parkiraju ga pred sigurnu kuću i plate dio boravka u sigurnoj kući. Od tog novca će u sigurnoj kući boraviti ona, ali još i žena koja nema novaca. Ne treba samo siromašnim ženama sigurna kuća, ona treba i ženama koje imaju egzistenciju, ali im je život u opasnosti.

INTERVIEW.BA: Citiraću Vas:„Neki dan sam ponovo srela jednu "Maru". Pita me „Dolaze li vam u Medicu još one silovane? Valjda je sad to silovanje prestalo." Kažete da vas nije zasmetalo što vas je to pitala, već kako je pitala?  (Infoteka Medica Zenica 1997)

ANDRIĆ : Mara simbolički predstavlja one komšinice koje stalno nešto propituju. I zaista mi je smetalo što pita kako pita. Ljudi nikako nisu razumijevali, a naročito boli kad ne razumije jedna žena kolike su dugoročne posljedice silovanja. To nije nešto što prestaje onog trenutka kad prestane sam čin silovanja. To je nešto sa čim kasnije živite cijeli život. Ono što prati žrtve silovanja, kao i žrtve domaćeg nasilja, može ući u sistem zaštite kao u slučaju PTSP-ja. PTSP se kod nas priznaje RVI i učesnicima u ratu. Vjerujem da su svi oni koji su preživjeli rat u BiH manje/više, na neki način, PTSP-jevci. Imamo neke svoje tikove, flash backove, neka traumatska iskustva. Međutim, preživjeti silovanje i očekivati od žena koje su preživjele silovanje da je sad to gotovo nekako mi je mahnito, bezobrazno.

Prije dvije godine sam srela ženu koja je prvi put progovorila o tome da je silovana u ratu. Dvadeset godina nakon što je rat završio i nakon što su preminuli stariji članovi njene porodice i njen muž, ona je progovorila o tome.

Negdje nam je nestalo empatije, negdje nam je nestalo razmišljanja šta žrtva jednog silovatelja ili bivanja u logoru jeste. Nekako olako o tome govorimo. Volimo pričati o jakoj bosanskoj čehri, šta to sve mi možemo podnijeti. I to je priča patrijarhata. Od silne priče šta sve bosanska žena može podnijeti, neke bosanske i hercegovačke žene ne usuđuju se da progovore.

INTERVIEW.BA: Da li je korijen nasilja u porodici i nasilja poput ratnog silovanja u patrijarhalnom modelu?

ANDRIĆ: Bez obzira što ratno silovanje jeste na neki način prepoznato kao oruđe genocida, ipak se iza toga krije partijarhalni model. Te žene stradavaju kao žrtve ne zbog njih samih, nego zato što su nečije žene, majke, sestre, kćerke. Žene koje rađaju djecu one druge nacije protiv koje se ta osoba, silovatelj, u tom trenutku bori. To je ustvari veliki patrijahalni model o kome su progovorile žene iz regiona. U krajnjoj liniji to je muško nasilje nad ženama koje postoji od pamtivijeka: agresori siluju žene onih koje žele da porobe i to nije nikakva naša balkanska izmišljotina.

INTERVIEW.BA: Gdje žene griješe? Gdje se sakrila ženska solidarnost?

ANDRIĆ : Mi smo politički skoro pa nemušte da stvarno artikulišemo ono što hoćemo i želimo. Na nekom nižem nivou, komšijskom odnosu, postoji ta ženska solidarnost, kao i na globalnom kad treba da se okupimo i progovorimo politički jasno. A u BiH ona negdje izostaje. Valjda nas poklopi to opšte beznađe, žene vjerovatno misle šta možemo sad promijeniti? Naravno, ne možemo reći da ženska solidarnost ne postoji, jer se ona pojavi kad zagusti. Evo posljednja priča sa pacijentima na klinici u Sarajevu. Mene ni u jednom trenutku apsolutno nije zanimala direktorica Izetbegović, ono što se dogodilo je sramotno. A činjenica da je ona na toj poziciji tu situaciju čini samo sramotnijom, jer je supruga jednog od najmoćnijih ljudi u državi. Ono što me rastužuje je činjenica da bi žene svoju poziciju mogle da iskoriste za bolji, pravedniji, ravnopravniji položaj žena u društvu. A to su žene koje su na poziciji odlučivanja, koje su u parlamentu. Jako mi je teško slušati kako žene iz različitih političkih partija ne mogu da se dogovore o nekom „ženskom pitanju“, kao što je problem trudnica i porodilja. U Parlamentu FBiH nije postojala ženska solidarnost u vladajućim strankama da se izvrši pritisak i usvoji vrlo jednostavna odredba da se žene iz vanbračnih zajednica uvedu u  pravo na porodičnu penziju nakon smrti vanbračnog partnera. Zašto? Zato što im partije to nisu dale ili zato što, kao prave predstavnice patrijarhata, smatraju vanbračnu zajednicu nelegitimnom?

INTERVIEW.BA: Feminizam u BiH postoji samo zahvaljujući nekolicini odvažnih žena ili je utihnuo zbog umanjenih sredstava za feminističke projekte nevladinog sektora?

ANDRIĆ: Neke organizacije koje su stvarno „furale“ feminističku priču u vrijeme dok je bilo više donatorskih sredstava, nastavile su da furaju tu priču i danas. Kad je, uslovno rečeno, manje novca na tržištu za ženske nevladine organizacije – neke se na mala vrata „uvaljuju“ u priču o feminizmu, jer iz nekih razloga to je možda budućnost. Feminizam podrazumijeva puno toga, pa i zagovaranje jedne sekularne države, nultu toleranciju na nasilje, pravo na raspolaganje vlastitim tijelom, pravo na abortus, umjetnu oplodnju, seksualnost, LGBT prava, zagovaranje rodne i spolne ravnopravnosti... Ne možete biti malo feministkinja.

INTERVIEW.BA: U BiH se za pojam feminizam još uvijek vežu predrasude i neznanje, odnosno da je to borba protiv muškaraca. Da li su mediji i obrazovni sistem odgovorni za to ili?

ANDRIĆ: I mediji, obrazovni sistem i patrijarhat. Uvijek ima ko da čuje da kad kažemo feminizam, ravnopravnost spolova – ja ne želim da budem ista, , ne želim da budem muškarac. Želim da se neke moje drugačije vrijednosti jednako vrednuju. Želim jednake prilike. Često sam znala reći da imaju koji slučajem muškarci priliku da rađaju, ginekološki odjel bi bio opremljen TV-om da mogu da prate svjetsko prvenstvo, da mogu da čuvaju trudnoću u bolnici. Standardi opremanja ginekološkog odjela upravo pokazuju kakav je naš odnos prema ženama, odnosno da muškarci mogu da rađaju, ginekološki odjeli bi izgledali znatno bolje.

INTERVIEW.BA: Djelujući kroz Centar  za pravnu pomoć ženama Zenica i pružanje pomoći obespravljenim osobama, vidite da su strah i nepovjerenje osnovica zbog kojih brojni slučajevi diskriminacije ostanu neprijavljeni, posebno prilikom zapošljavanja (npr. otkazi na poslu ženama u drugom stanju)… 

ANDRIĆ: Tri godine intenzivno radimo na zaštiti žrtava diskriminacije. Činjenica je da nam se obraća puno ljudi ali većina ne želi postupak protiv diskriminacije, posebno u oblasti rada i zapošljavanja. Iz prostog razloga što se boje da će ostati bez posla, ili da će prijavljivanjem ugroziti svoje šanse za zapošljavanje.

Davanje otkaza ženama koje su u drugom stanju je pokazatelj te nebrige i izostanka bazične ljudskosti kada je u pitanju sistem u kome živimo. Vrlo smo dvolični. Stalno pričamo o tome da treba rađati. Dobro, na koga računate kada je to rađanje u pitanju? Ako računate na žene, dajte malo se potrudite i potaknite ih da rađaju. Ovaj sistem ne podstiče žene. Nije u pitanju traženje privilegija da rađaju, žene samo žele da se taj njihov životni period ispoštuje. Diskriminacija ostaje neprijavljena i zbog toga što procesi traju jako dugo. Jedna tužba protiv diskriminacije vodi se i po pet, šest godina a troškovi padaju na teret onoga ko izgubi spor. Mi u BiH diskriminaciju ne shvatamo ozbiljno.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

ANDRIĆ - RUŽIČIĆ: Ta 2018. je tako blizu, malo je vremena da se bilo šta promijeni. Biću optimistična, pa ću reći da će u Parlamentu slikanja radi biti 20 posto žena, a u Vijeću ministara 10 posto.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

ANDRIĆ - RUŽIČIĆ: Principijelno ne bih birala tri. Generalno sam protiv ovog našeg troglavog predsjedništva kao načina funkcionisanja i to je nešto što me jako frustrira. To troglavo predsjedništvo pokazuje kompletnu sliku naše države. Ja ne uživam ni slobodu kretanja u cijeloj državi. Ja samo mogu da odem negdje, ali tamo negdje gdje odem ne mogu da se zaposlim, a ako se zaposlim, izgubiću sva prava koja sam imala ovamo gdje sam još uvijek stalno prijavljena. Ne mogu da se liječim. Nedao bog da me zaboli zub u Vitezu, a kamoli u Bosanskoj Gradišci. A pri tome, moj poslodavac uredno plaća moje zdravstveno osiguranje, i to pozamašno.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

ANDRIĆ - RUŽIČIĆ: Glasala bih i uvijek glasam za žene, ali glasam za žene koje se unutar svojih političkih partija izbore za svoj vlastiti status. Glasam za one žene koje neće svojim stavom izbjegavati činjenicu da su žene i pričati priču kako njima nikad nije u karijeri bilo prepreka to što su žene. Svaka žena koja tako kaže, biću malo maliciozna i reći da laže, jer je jednostavno pristala na neke kompromise u smislu svojih stavova. Žena je u ovom patrijahalnom društvu morala naići na prepreku onog momenta kada je iskoračila iz patrijahalnog okvira. A biti žena na poziciji, a da nisi prekršila patrijarhalne kvazi norme – nemoguće.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL