srijeda, 07 Februar 2018 12:27

Ana Mrnjavac: Danas bi Denis imao 26 godina

Dana 5. februara 2008. godine učenik Denis Mrnjavac se vraćao iz škole u jednom od sarajevskih tramvaja kada je svirepo nožem ubijen od strane trojice mladih ljudi i kriminalaca. Denis je podlegao povredama dan poslije. Ova trojka je osuđena za krivično djelo koje su počinili. Deset godina tokom obilježavanja godišnjice ovog nemilog čina razgovarali smo sa Anom Mrnjavac, majkom ubijenog Denisa. Danas bi Denis Mrnjavac imao 26. godina

Razgovarao/la: Sanela Gojak
Foto: Interview.ba

U PUNOM TRAMVAJU MEĐU LJUDIMA „Ovo što se sa Denisom desilo je, ipak, presedan jer desilo se u punom tramvaju među ljudima. Na neki način su svi pali na ispitu ljudskosti. Niko se nije javio ili na bilo koji način tu aktivirao da to pokuša spriječiti ili malo ublažiti to nasilništvo i takvo ponašanje. Da li ti ljudi imaju grižnju savjest zbog takvog ponašanja. Ne razumijem ponekad kako možemo u trenucima kad baš treba da pokažemo svoju ljudskost pokazati da smo neljudi? To se zaista kosi sa mojim razmišljanjem.“

INTERVIEW.BADeset godina je kako Denis nije među nama. Došli ste danas, položili cvijeće…šta nam možete reći nakon svih ovih godina?

MRNJAVAC: Ovaj dan, kao i svaki drugi, za mene je tužan i prazan bez Denisa. Sav ovaj skup i kompletno obilježavanje svake godišnjice posebno je teško, tužno i bolno, pa i ove. Svaki dan je sve nekako teže. Bez obzira što pojedini misle da vrijeme čini svoje i da vrijeme liječi sve rane, ovo je zaista vremenom sve gore i gore. U početku čovjek je u nevjerici, nije ni svjestan tragedije i trenutka. Međutim, kako vrijeme i godine prolaze ta tuga djeluje tako da je sve teže i teže.

INTERVIEW.BA: Kako danas gledate na ljude u tramvaju koji nisu ništa poduzeli u trenutku kada je ubijen Vaš sin?

MRNJAVAC: Ovo što se sa Denisom desilo je, ipak, presedan jer desilo se u punom tramvaju među ljudima. Na neki način su svi pali na ispitu ljudskosti. Niko se nije javio ili na bilo koji način tu aktivirao da to pokuša spriječiti ili malo ublažiti to nasilništvo i takvo ponašanje. Da li ti ljudi imaju grižnju savjest zbog takvog ponašanja? Ne razumijem ponekad kako možemo u trenucima kad baš treba da pokažemo svoju ljudskost pokazati da smo neljudi? To se zaista kosi sa mojim razmišljanjem. Vrlo je kontraverzna ta situacija u tramvaju u odnosu na prosvjed koji je uslijedio neposredno par dana kasnije kad je, na neki način, moj Denis ipak okupio sve građane u jednom takvom impozantnom broju.

Mislim da tada prvi put nakon rata nije bilo važno ni kako se ko zove, ni koje je nacionalnosti, niti političkog ubjeđenja.

 

Svi smo bili, prije svega, samo ljudi. Mislila sam da je Denis opomena, i da je njegova misija bila da ujedini ponovo ovaj grad u svim aspektima. Nažalost, evo to nije bilo tako, jer vidimo opet se tragične stvari događaju i opet oni nedužni stradavaju, a svi mi na neki način padamo na tom ispitu ljudskosti. 

INTERVIEW.BA: Gradske vlasti planiraju gradnju spomen obilježja nevino stradalim žrtvama  Sarajeva u blizini Muzeja, i mjesta gdje je Vaš sin ubijen?

MRNJAVAC: Nisam čula taj razgovor, ali imam informaciju da je to planirano. O izgradnji spomen obilježja se  priča par godina. Mislim da bi trebalo biti neko spomen obilježje tu preko puta tramvajskog stajališta Denisu, ali i svim drugim nevino stradalim žrtvama ovoga grada. Tu su i ove dvije djevojke poginule nedužne. I to je bila velika tragedija za sve nas. Nažalost, Denis nije jedina takva žrtva, tužna i tragična.

INTERVIEW.BA: Mnogi od nas pamte Denisa i sjećaju ga se po osmijehu?

MRNJAVAC: Upravo tako. On je bio kao lahor,kao jedan fini, topli povjetarac, uvijek širokog osmijeha, finog raspoloženja. Imao je tihu, blagu narav. Bio je uspješan u svemu. Imao je razne i vannastavne aktivnosti, hobije, bio je jako dobar u sportu, u plivanju. U skijanju je osvojio prvo mjesto u nekom juniorskom takmičenju. Završio je nižu glazbenu školu. Bio je, na neki način, među tom djecom vođa. On ih je znao fino okupiti, organizovati, kao da je sve to on morao u svom kratkom životu napraviti što je napravio. Još uvijek su ta djeca ponosna što je bio dio njihovih života. Zaista vidim da je iza Denisa i ove tragedije ništa kod te djece nije kako je bilo prije. Sva ta djeca kao da su ostala uskraćena za svoje djetinjstvo i mladost, jer ta tragedija ih je definitivno, mogu reći, ne samo osvjestila nego i napravila da ostare i sazriju prije nego što je to vremenski trebalo. 

INTERVIEW.BA: Danas na godišnjici obilježavanja ubistva Vašeg Denisa bili su i njegovi drugovi iz škole koji djeluju u okviru Udruženja mladih „Denis Mrnjavac“ - na koji način oni djeluju?

MRNJAVAC: To su Denisovi prijatelji koji su osjetili potrebu da se udruže i da djeluju u gradu, i šire. Udruženje je humanitarnog karaktera,  uvijek su tu kad zatreba, od dijeljenja paketića bolesnoj djeci na Onkologiji, uključili su se u prikupljanju pomoći  ugroženim od poplava itd. Uvijek imaju neke humane akcije. Oni su i inicijatori gradnje spomen obilježja.