ponedjeljak, 16 April 2018 12:35

MOSTARAC U LONDONU (4) Ozren Kebo: A jes' se London izgradio

Globalna pošast praznih solitera nije zaobišla ni London, ali u velikim i bogatim gradovima to je manje tragično i lakše rješivo nego u malim i siromašnim.

Piše: Ozren Kebo za Interview.ba

Ovo bi mogla biti tužna storija o planeti koja je proizvela više poslovnih objekata nego subjekata. To otprilike znači da danas širom naše Zemlje ponosne ima neuporedivo više ureda nego firmi, preduzeća i društava koji bi ih ispunili. Planetarna hiperprodukcija kancelarija ozbiljan je problem i razvija se u dva pravca, horizontalnom i vertikalnom...


Horizontalni, to su svi oni zatvoreni restorani, kafei, bistroi, kladionice, buregdžinice i ordinacije koje vidimo s ulice, dok hodamo ili se vozimo. Ne radi se o ekonomskoj krizi nego o zastrašujućem višku  koji se po državama i kontinentima taloži još od ranih osamdesetih. Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve su zgrade u prizemlju, sjetit ćete se toga, imale stanove. Početkom osamdesetih počelo se s praksom da – inteligentno rješenje, mora se priznati – prizemlje biva rezervirano za poslovanje, a ne za stanovanje. Ko je makar godinu dana stanovao u prizemlju, zna o čemu se ovdje govori i kakva je to muka. Međutim, od tih davnih osamdesetih pa do danas na svijetu su po prizemljima nikli milioni i milioni takvih poslovnih prostora, ali dunjaluk nema potrebe za milionima i milionima takvih usluga. Pođimo od pretpostavke da je Sarajevu dovoljno stotinjak brijačnica. Kad bi ih bilo hiljadinjak, cijela profesija otišla bi dođavola. I tako (i zato) prostori tavore prazni.

U Londonu, kao i u većini megalopolisa, enormna ponuda poslovnih ureda kompatibilna je s propulzivnom privrednom aktivnošću. Velika je frekvencija novih preduzeća, ugostiteljskih objekata i uslužnih firmi koje dođu manje ili više entuzijastično, otpočnu posao i onda različitim tempom i intenzitetom odu u propast. Po nekim procjenama, samo deset posto novootvorenih restorana dočeka treću godinu rada. Oko toga se ne pravi velika drama, svijet neće stati, a onaj koji je propao odmah traži nešto novo. Važno je plivati.

A to je tek polovina priče, i to ona horizontalna. Čekajte da čujete drugu polovinu, vertikalnu. Posljednjih decenija širom polurazvijenog i razvijenog svijeta eksplodirala je sklonost bogatih i moćnih ljudi da svoje bogatstvo i moć ovjere gradnjom solitera. Što viša građevina, veći macan stoji iza nje. Što veći macan,veći i kapital. O prirodi, tj. etičkim korijenima tog kapitala uglavnom se ne priča. Naravno da ovo erektilno hvalisanje ima veze s nesvjesnim, ali pošto čitate tekst koji se bavi urbanističkom, a ne falusnom problematikom (o ovoj drugoj ćemo detaljnije u izvještaju posvećenom porno šopovima), ostat ćemo pri površini teme. A tu, na površini, svakog dana na svim kontinentima niču desetine novih oblakodera. I šta se nalazi u njima? Ništa. U Južnoj Africi neke od praznih zgrada zauzimaju ulične bande i od tamo vode svoje kriminalne poslove. Ona falusna moć s početka priče na kraju doslovno završi kao erektilna disfunkcija, s jednom teškom otežavajućom okolnošću - u urbanizmu ne postoji viagra.

„Neboder je oduvijek bio falusni simbol, ikona ljudske oholosti, šepureći Prometej, razmetljivi spomenik kasnom kapitalizmu koji radnika i njegov status smanjuje na veličinu mrava', piše britanski publicist Will Self, a mi ovaj citat prepisujemo iz nekoliko godina starog teksta o razmetljivoj prirodi soliteraU Kambodži, koja i dan danas važi za jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta, prije nekoliko godina izgrađen je oblakoder visok 190 metara. Skoro pa prazan! Svjetski mediji nas tim povodom podsjećaju da je Empire State Buildingu nakon završetka gradnje trebalo 20 godina da popuni sve spratove. Slična je situacija  i u arapskom svijetu. Po pravilu, ovi često neukusni simboli moći i raskoši izgrađeni su, uz ostalo, i na temelju eksploatacije međunarodne sirotinje.

Soliteri na kraju postaju žrtve klasične tržišne zamke: lakše ih je napraviti nego prodati. Ili bar iznajmiti. Uprkos tome, gradnja novih monumentalnih zdanja u Londonu ne prestaje. U centralnim dijelovima kočoperi se desetine gradilišta, a na svakom od njih može se primijetiti više građevinskih kranova nego u cijelom Sarajevu, o Mostaru da i ne pričamo.

Svi tekstovi o najvišim neboderima na svijetu, kontinentu, ili u nekoj državi, pate od privremenosti, jer u trenutku dok nastaju, negdje se već privodi kraju gradnja najnovijeg najvišeg nebodera na...  Uz malo pretjerivanja moglo bi se zaključiti da je soliter proizvodni višak i prije no što se počeo graditi. Ali u glavnom gradu Velike Britanije uvijek će se naći dovoljno arapskih naftaša i ruskih oligarha, spremnih da operu ili bar na pošten način – ako već drukčije ne može – reinvestiraju kapital. U deceniji koja se već polako sprema na odlazak u povijest, dva su londonska solitera privukla pažnju svjetske javnosti. Prvi je The Shard. Renzo Piano osmislio je najviši evropski neboder, visok 310 metara, koji je odmah postao jedan od zaštitinih znakova ove metropole. U ovolikom gradu nemoguće je imati jedan zaštitni znak, niti jednu atrakciju. The Shard je završen 2012. godine, arhitektonski stil kojem pripada naziva se neo-futurizam, što je definicija koja zahvata mnogo širu oblast od puke arhitekture, koštao je više od 400 miliona funti, ima 36 liftova, a u vlasničkoj strukturi dominiraju Kuvajćani. The Shard je ono što potpada pod londonski „must see“, ali pošto za ekskluzivnog izvještača imate ekstenzivnog poljoprivrednika s Bivoljeg Brda, ostat ćete uskraćeni za informacije sa – što se ono popularno kaže – „lica mjesta“. Vaš je dopisnik, kao i svaki nepopravljivi  ruralac, slobodno vrijeme ulupao ganjajući vjeverice i zečeve po očaravajućim parkovima Londona.

Drugi globalno poznati londonski soliter postao je to nažalost zbog – požara. U ljeto 2017. grad je zadesila velika tragedija, izgorio je Grenfell Tower. U njemu su živjele siromašne porodice, a rezultat požara bio je poražavajući – 80 stanara je poginulo. Bilo bi ih i više, tragedija je umanjena zahvaljujući muslimanima koji su zbog ramazana bili budni u gluho doba noći, kad je zgrada planula, pa su alarmirali koga god su stigli. Uzrok –  katastrofalni propusti tokom renoviranja zgrade, na koje su stanari bezuspješno upozoravali lokalne vlasti. Umjesto skupljeg cinka, u sastavu izolacijskog materijala korišten je jeftiniji aluminij, koji je, tvrdi se, znatno doprinio buktinji. Na taj način neko je hajrovao 300.000 funti koje su, vidimo, imale tragične posljedice.  

Arhitektura Londona plod je velikih nedosljednosti, tu ima svega, od izvrsnih do užasavajućih rješenja. U dijelovima grada koji istražuje vaš dopisnik teško je vidjeti ružnu kuću. Međutim, mnogo je češći prizor ružan, nekontekstualiziran soliter, izgrađen, na primjer, neposredno uz prugu, skoro pa na samim šinama, što je već teže objasniti.

Kuće u Hamptonu, seocetu na samom rubu Londona, skladne su i lijepe, a cijene im se kreću od 500.000 funti pa do nekoliko miliona. Za svakog ponešto, za nas ništa. Mnogo je takozvanih cottages, kuća čiju strukturu najefikasnije opisuje zgodna doskočica two up – two down. Dvije sobe gore, dvije dole. Ta je forma mladim parovima polazna stepenica na putu do višemilionskih nekretnina. Kako se slučajni prolaznik udaljava prema istoku, kuće su sve manje i tužnije, pri tome, kao i u ostatku Londona, naslagane jedna na drugu doslovno kao kutije šibica. Ovdašnji stanovnici nam kažu da najsiromašnija naselja nisu ona emigrantska, nego ona u kojima živi ljuta engleska sirotinja. Govorimo o očajnim, disfunkcionalnim obiteljima čija djeca u školu često odlaze bez ijednog obroka. Jedna je škola čak nabavila mašinu za pranje veša, u kojima se pere rublje siromašnih đaka i njihovih srodnika. Također, zabilježeni su i primjeri učiteljica i nastavnica koje doslovno odvajaju od usta kako bi nahranile najgladnije učenike. Ta uboga djeca toliko su uboga da ni učiteljičinu milostinju ne pojedu kompletnu, nego samo manji dio, dok veći odnose kući, kako bi nahranili roditelje, braću i sestre. Svi megalopolisi poprišta su strahovitih socijalnih razlika, siromaštvo i bogatstvo tu su gusto isprepleteni, duboko utkani u društveno tkivo opozitnih klasa i na najrazličitije načine ovisni jedni o drugima.

London se smatra najvećim gradom Evrope, mada mu Francuzi tu titulu osporavaju u korist šireg područja Pariza. London je također i jedna od najvažnijih urbanih struktura svijeta, finansijsko, kulturno i umjetničko stjecište bez premca. Walter Benjamin je 1935. godine objavio tekst zanimljivog naslova – Pariz, glavni grad 19. vijeka. Zanimljivo, jer glavni grad je kovanica koja zahvata prostor, a on je njena značenja implementirao na vrijeme. Dvadeseti vijek toliko se razlikuje od devetnaestog da nije mogao imati jedan glavni grad, nego nekoliko njih. Koliko god da ih je bilo, ta je lista nezamisliva bez Londona. Ali kažu da bi zbog centralizacije globalne moći 21. vijek mogao više ličiti na devetnaesti nego na dvadeseti i da će ponovo moći da se govori samo o jednoj prijestolnici tog tehnološkog stoljeća. Bit će to, pogađate - Šangaj, višemilionski grad doslovno izrastao iz sela, luka kroz koju prođe sve ono što Kina prodaje svijetu i sve ono što od tog svijeta kupuje. Zaboravite engleski, u modi je kineski, iako su tamo prešli na viši nivo uzaludnosti: oni ne proizvode samo puste solitere, nego i kompletne gradove koji čuče i čame - prazni.

 

(Sljedećeg ponedjeljka: THANK YOU VERY MUCH INDEED: Zašto su Englezi tako ljubazni?)