ponedjeljak, 09 April 2018 14:59

MOSTARAC U LONDONU (3) Ozren Kebo: Proizvodnja propuha, sušenje veša i zračenje posteljine

Propuh udara sa svih strana, sušenje veša gotovo je izumrla vještina, o zračenju posteljine da i ne govorimo.

Piše: Ozren Kebo za Interview.ba

 

Loše vijesti se roje; ne možeš ih ničim zaustaviti. Za sve vas koji dolazite s Balkana i kojima je propuh u srcu,   znači – bitna kulturološka vrijednost, imamo važno upozorenje: ni za živu glavu ne idite u London. Ako vas ko uspita, London je grad propuha, ruža vjetrova, raskrsnica najneočekivanijih strujanja, ovo je neizdrživo, puše sa svih strana...

Propuh je najpodmukliji londonski neprijatelj. Specijalne jedinice najpodmuklijeg londonskog neprijatelja zovu se - propuh u podzemnoj. To puše tako podlo i tako neočekivano da razuman čovjek može samo da se preda i čeka sigurnu smrt. Puše na svim ulazima i izlazima, kad silazite pod zemlju ili se penjete na ulice. Puše u starim, raspadajućim vagonima, kroz prozore i ventilaciju, kroz vrata i fine rupe u krovu, kroz pod i na varovima. U onim novijima situacija bi bila bolja kad neko ne bi namjerno otvarao sve prozore. A specijalne jedinice specijalnih jedinica najpodmuklijeg londonskog neprijatelja zovu se - onaj nedektirani propuh, onaj što ga i ne osjetiš, a on ti zahvata križa i rovari li, rovari. A one bajkovite priče o Engleskinjama koje mokre kose, ujutro u šest sati pravo iz kade izlaze napolje – sve su do jedne tačne. Metoda neposrednog posmatranja otkrit će još sličnih perverzija, poput školaraca i školarki koji na aprilskih pet stepeni iz kuće izlaze u šorcevima, bez čarapa. Dosljedan Mostarac u međuvremenu je poduzeo svaki raspoloživi oblik otpora, skandalozno samouvjeren i svjestan da ovdje predmet čuđenja  i posmatranja nisu klinci obnaženih ekstremiteta, nego čudni stranac s bjelašničkom kapom i gunjem povoljno nabavljenim na Zijemlju, Podveležje.

Prilažemo dokaz:

Sljedeći nesporazum Londona i Balkana zove se – sušenje veša. Kad se ono kod nas zaratilo, protjerane domaćice sa sobom su u izbjeglištvo donijele sepete starinskih običaja, duboko u njima i onaj neodoljivi spin po kojem kuća nikada ne miriše tako lijepo kao kad se u nju unese čist, opran, na vjetru osušen veš, tek skinut sa štrika i spreman za peglanje. U Londonu se taj običaj prije prve seobe Balkanaca uglavnom rješavao mašinom za sušenje, što je tehnološki vjerovatno naprednija forma. Ali ako govorimo o kulturi življenja, ni jedan samosvjesni Balkanac ne da u ovom slučaju govoriti o progresu. Napredak nije sadržan u tom aparatu, nego je rasprostrt po balkonima i terasama, po prozorima i hodnicima usred kojih je neka nostalgična ruka, prkoseći asimilaciji i lijepim lokalnim običajima, razapela štrik sa štipaljkama. U nedostatku balkona, naši ljudi suše veš po spavaćim i primaćim sobama, uz klavir ili na spravama u podrumskim teretanama. Dok lutaš gradom i negdje ti se ukaže balkon okićen gaćama, slobodno, bez straha od greške, možeš upisati novi križić u tabelu: „Evo ga još jedan zemo.“

Osim vizuelnih, odnosno estetskih razloga, postoji i praktična strana priče koja, teška srca priznajemo, ide u prilog starosjediocima, a ne nama: ne možeš eksterno sušiti veš u Londonu, u kojem se klima mijenja iz sata u sat i u kojem će tokom dana kiša pasti najmanje jednom. U boljim slučajevima i više puta, tako da nema šanse da prostreš košulje i farmerke, odeš na posao i da sve to nađeš suho kad se vratiš. Osim one normalne kiše, kakve ima i kod nas, londonski specijalitet zove se drizzle – to je ono nešto što kao pada i ne pada, i jeste i nije kiša, toliko je sitna da najviše liči na sprej iz raspršivača. Ovaj površni utisak naravno vara, i zna biti neugodan, jer ni Britanci drizzle ne shvataju ozbiljno, a od nje se na kraju pokisne kao i od prave kiše. Kažemo vam, svi londonski neprijatelji su krajnje podmukli. O mokrom vešu poslije jednog takvog cjelodnevnog  spreja da i ne govorimo. Zbog toga su osim kućnih mašina popularne i takozvane vešernice. To su one javne prostorije za pranje  i sušenje veša. Pet funti treba da se opere sedmična tura i još četiri da se osuši. U nedostatku adekvatnih balkonskih teritorija, mnoga je Mostarka, jadna, pristala na ovaj užasavajući kompromis. Plus što osim tih devet funti moraš ponijeti svoj deterdžent i omekšivač.

Treći fenomen gdje su naši napredniji od njihovih zove se – jutarnje zračenje posteljine. E tu vam imamo jedan baš masan trač. (Kao svaki rasan novinar, i vaš izvještač ranom zorom udari ispijati kafe po komšiluku i minuciozno zapisivati šta je ko kome rekao). Ovako je to bilo: prije 15 godina jedna divna, dostojanstvena, o sebi pri sebi Mostarka, došla da obiđe djecu i unuke. I šta će biti, djeca ujutro na posao, a ona, znajući da radi sve osim da s mirom sjedi i uživa u zasluženom bonluku, stane pospremati kuću. Sastavni dio pospremanja je i ritualno izbacivane posteljine na prozor da se ista – kako mi to dole stručno kažemo – prozrači. Ovaj visokocivilizirani čin doslovno je užasnuo komšinicu preko puta, budnu čuvaricu tradicionalnih britanskih vrijednosti, te je ista, bilježimo od riječi do riječi, s neutemeljenom nadmenošću Joséa Mourinha, zasiktala: „Darling, we don't do that here“. Možete misliti?

O jebem li ti Brexit.

You dont do that here?
Who is you?
Znaš li ti...


Fakat, znate li vi da pomenuta epizoda, čin formalne agresije par excellence, koji mi u Sarajevu zovemo šukanje, a u Mostaru strovaljivanje, počiva na kulturološkom nerazumijevanju: dugotrajno zračenje posteljine od sabaha do ikindije prvorazredna je posveta higijeni. Nauka tek u 21. stoljeću otkriva ono što naše Mostarke znaju i prakticiraju decenijama. Grinje su najveći neprijatelj čovječanstva,  to su mali šejtani, ako ne prozračujete jorgane, šlifere i jastuke uvuku vam se u posteljinu i mogu vas preko noći cijelog pojesti, samo ako ne pazite. U vašoj posteljini živi i do deset miliona tih šejtančića koji neprestano ispuštaju fekalije. Deset posto težine jastuka nakon nekoliko mjeseci korištenja čine – grinje.


Eto zašto je zračenje posteljine odraz jedne prefinjene kulture življenja. Naravno, svakom je samoupravljaču jasno da je ova navada moguća isključivo u Mostaru, gdje je hava čista, sunce sija po vazdan, a trešnje same upadaju hadžiji u usta, ali ne i u Sarajevu, gdje je drizzle otrovna poput prigovaračice iz gornje priče.
Ali, budimo do kraja pošteni. Nisu svi takvi i ne smatraju se svi obaveznim opominjati pridošlice. Ima i finih duša koje intuitivno prepoznaju ljepotu uvezenih običaja. Jedna Londončanka, svaki put kad jedna Crnogorka prostre veš na slobodnoj teritoriji, fenomenalnom balkonu s tri strane zaklonjenom od inspekcijskih pogleda, uz neskriveno odobravanje kaže: „I love watching your laundry“. Volim gledati tvoj veš.

Toliko što se tiče izvještaja iz komšiluka. Ovim smo istovremeno iscrpli i sve civilizacijske prednosti Balkana nad ostatkom svijeta, pa od sljedećeg nastavka s radošću uranjamo u dostignuća i zanosne prednosti trulog Zapada.

 

 

(SLJEDEĆEG PONEDJELJKA: A jes' se London izgradio...)