petak, 06 April 2018 15:26

POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Kao roditelj na vrućem limenom krovu…

Kako preživjeti odmor s djecom? Pogotovo s mojom koja, moram to priznati, nisu uopšte djeca već dobro uštimana kažnjenička bojna. Garantujem, sin bi natjerao Eugena Savojskog na plač nakon samo 5 minuta facetoface. Jabuka, mnogo jabuka, je odgovor. Jedva čekam natrag na posao…

Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba

 

Inače, imam vrlo finu djecu. Nije što su moja, ali kako su zlatna i neobično inteligentna. Toliko inteligentna da ako sam ikad imala visoko mišljenje o sebi, svojim sposobnostima ili nekoj osobini, ta djeca su ga odavno zatrla.

U muzeju. I dok sam ja razmišljala da je taj Michelangelo običan prevarant sa dobrim PR-om (koliku je glavu napravio Davidu, a kolišnu ćunu) kćer me upita zašto na onoj slici ljuti starac gađa dvoje golih ljudi jabukom?

Pomislih na tren “konačno će moja diploma komparativistice nečemu poslužiti” i krenuh objašnjavati Raj, Adama i Evu, izgon …. “Misliš istjerao ih iz Raja kojeg je On napravio, jer su pojeli jabuku koju je isto On napravio? Jer su pojeli jabuku?”

Uglavnom, nakon 15 min frustrirana što ujedinjena ljevica mene i 2000 godina crkvene dogme ništa ne znači 8-godišnjoj djevojčici, doskočila sam joj: “Vidiš, a ja tebe tjeram, molim, čak preklinjem da jedeš jabuku i ti opet nećeš!” Pomisao da ću izvaditi mrsku jabuku iz torbe i natjerati da je pojede, bila je dovoljna da zašuti. Prijetnja jabukom još uvijek djeluje. I rest my case.

U šopingu…”Mama, s koliko godina si mene rodila, a s koliko njega? Jel de da si mene rodila mlađa? Jer ja te se sjećam kako si bila lijepa i mlada, a on, jadničak, se neće sjećati.” Zahvaljujući mojoj zlatnoj i neobično inteligentnoj kćerci sačuvali smo koji euro više za njene sladolede i suvenire, a mene je podsjetila da nisu važna materijalna dobra, vec dječija sreća.

U uskim prahistorijskim uličicama…”Izvinite, oprostite, joj gospođo evo led za koljeno, nije mislio ništa loše što vas je ošinuo lopaticom, dopali ste mu se, hihihi on je samo beba, i to neobično slatka zar ne? Ne?” Krava jedna. Baš ovi stranci ne vole djecu!

U restoranu… kolijevka iste one paste i pizze koje u Sarajevu jedu s obje ruke. Hot dog bez ičega, i pomfrit bez ikakvog preliva, i običnu kiflu. I kreće zavijanje“ ocu piteeeee smrc smrc necu fomfija bljaak meni teta napravi piteeee.”

U autu… dok prelijepi tonovi Toscane promiču neviđeni ja svoj diplomski rad o svim Šekspirovim djelima cijepam na najmanje komade. Jer jedino što on hoće da sluša i eventualno možda ako se smiluje zaspe, jeste priča pod nazivom Pošla koka na pazar. U toj priči, za sve vas sretnike koji je niste imali priliku čuti, Koka Kruger se osvećuje svoj flori i fauni jer niko neće da joj obriše prljavu faking nogicu!

U autu II… nakon milion minuta igranja kaladonta koji uvijek završi tako da ja izgubim ako hoću mir u kući (joj opet sam ja rekla jabuka….) pomislim hmmm kakav bi to bio kaladont za odrasle? I kad su anđelčići zatvorili okice na tren, okrenem se najdražem i vragolasto predložim “Hoćemo se igrati? Hajd ti prvi, trep trep…”

I naravno on ispali Dildo. I dok sam smišljala nevaljalu riječ/predmet/ na “do” shvatih da ja i ne znam nevaljalu riječ/predmet na do a one koje sam znala, zaboravila sam. Ali zato što znam đe ima sniženje i koje gaće imaju više pamuka, tu sam vrh, top…

Igra je završila po njega bolno, ne znam stvarno današnji muškarci slabo podnose udarce, a po mene poučno. Kaladont za odrasle je iznimno glupa igra.

Srećom, uvijek ima noć. A noću se uspavljujem brojeći dane do povratka na posao. I svaku noć jedan je manje. Život čine male stvari, zaista…

P.S. Svaka sličnost sa E. Kishonom i knjigom “Kod kuće je najbolje” je namjerna i na moju žalost nedovoljna ;))