ponedjeljak, 02 April 2018 10:34

MOSTARAC U LONDONU (2) Ozren Kebo: Užasi saobraćaja i druge radosti savremenog megalopolisa

Milioni ljudi i auta, hiljade kilometara pruga i puteva, nerazmrsivo klupko centralnih i usputnih stanica, terminala, podzemlja i taksija... Sve to na neki misteriozni način ipak savršeno funkcionira.

Piše: Ozren Kebo za Interview.ba

Za sve ljubitelje britanske imperije imamo lošu vijest - London ne postoji. Ne postoji u onom klasičnom smislu u kojem zamišljamo grad: jedan centar, šire područje i zapuštena periferija. Ideje nas koji iz turske kasabe ironijom sudbine zagazimo u prostranstva megalopolisa,  o tome šta je i kako treba da izgleda velika čaršija - sve do jedne padaju u vodu pri susretu s nepreglednim prostranstvima Londona. Ako već govorimo o tim vizijama, London nije ni jedinstveno ni cjelovito gradsko područje, nego kourbija, desetine, ako ne i stotine urbanih jezgara jakom interesnom i egzistencijalnom logikom spojenih u manje ili više – a uglavnom više – funkcionalnu cjelinu.

Po šarolikim i nepouzdanim procjenama, tu se svakog dana gura i za tri obroka dnevno bori više od osam miliona ljudi. Znači da ih preko dana ima i deset, jer jedna od glavnih karakteristika svakog megalopolisa je višemilionska dnevna migracija. To opet znači da u Londonu, po također izrazito šarolikim procjenama, ima oko dva i po miliona vozila. Svakog trenutka tokom 24 sata na ulicama je u pokretu najmanje milion i po auta, autobusa, kamiona, kombija. 
Savremeni polis prostor je nabijen kretanjem. Lewis Mumford u kapitalnom djelu Grad u istoriji još prije šezdesetak godina uočava da se grad organizira i razvija ne na temelju potreba njegovih stanovnika, nego na osnovu logike i zahtjeva saobraćaja. Danas je ta logika življa nego ikada ranije. Stanovnici Sarajeva još se sjećaju priče o onoj grbavičkoj zgradi koja je trebala biti srušena, pa ponovo sagrađena stotinjak metara dalje, kako bi se oslobodio prostor za nekakvu transverzalu, ili longitudinalu, šta god da to značilo. S druge strane, građani Mostara niti imaju tu sreću da im se grad razvija na osnovu potreba stanovništva, niti nesreću da se razvija na temelju zahtjeva saobraćaja, nego ova simpatična čaršija implodira po logici i potrebama destruktivne politike koja ga uništava godinama. Tako to biva s različitim gradovima u svijetu.

Kao svaki megalopolis koji drži do sebe, London ima prsten od autoputa koji ga okružuje i koji za sada u izvjesnoj mjeri definira granice ovog čuda od grada. Koliki je taj prsten, možda vam možemo objasniti ovako: od aerodroma Stansted do „sela“ Hampton tim nam je autoputem trebalo koji minut više od dva i po sata. Dakle, onoliko koliko treba da se od Sarajeva umjerenom vožnjom dođe do Čapljine. (Ovdje selom zovu svaku uređenu cjelinu udaljenu od strogog centra, iako govorimo o visoko urbaniziranim i zavidno uređenim teritorijalnim jedinicama). Prsten vrvi od kamiona, valja nadolmiti osam miliona ljudi, što u prevodu na praktični jezik znači 24 miliona obroka svaki dan, ali te kamione rijetko se može vidjeti u samom centru. Sistem snabdijevanja i prometa organiziran je mnogo bolje nego što bi se to dalo zaključiti na osnovu (svako)dnevne zakrčenosti ulica.

Tolika, nesaglediva količina vozila naravno da znači i veliko zagađenje. S tim što zagađenje zraka ne znači isto u Londonu i u, na primjer, Sarajevu. Londonski vazduh je za sarajevski čisti ozon, ali to opet nije dokaz da su zahtjevni Englezi zadovoljni njegovim kvalitetom. Više je mjera koje poduzimaju da bi se zagađenje umanjilo. Recimo, sami prolazak autom kroz centralne zone plaća se 11 i po funti. Ekološka taksa. Ali tu se nije stalo, u gradu se na svakom koraku provodi aktivna diskriminacija dizelaša. Kao što možete vidjeti na priloženoj fotografiji, parking za benzince, hibride i električne automobile je 4.90 funti, a za dizele – 7.35.

Kvalitet voznog parka je bolji od, recimo, onog u Parizu i Barceloni, što su jedini primjeri koje skromno globtrotersko iskustvo ovog izvještača može ponuditi. I, naravno, znatno bolji od bosanskohercegovačkog.

Možda nećete vjerovati, ali za prvih deset dana boravka nismo vidjeli nijednog Golfa dvojku. Ni trojku, ni četvorku, ni peticu; tek pokoju šesticu i jednu sedmicu.

Dominiraju vozila proizvedena u Britaniji, Vauxhall,  Rover, Jaguar, a vrlo je malo Volkswagena i francuskih auta. Japanci se dobro drže. Ono što nas kokuze zapanjuje je ogromna količina preskupih auta, onih od 100.000 funti pa naviše: Range Roveri najnovije generacije, pa onda Lexus, Bentley, Maserati, Rolls-Royce, Tesla, Mercedes, najskuplja ponuda BMW-a i Jaguara... nema kraja nabrajanju.

Što se tiče javnog prevoza, vaš je izvještač ovog puta probao sve osim taksija. I evo njegovog utiska: onaj gradski autobus na sprat, čuveni Londonac kakvog smo mi u Mostaru imali šezdesetih godina prošlog vijeka, i kojeg se sjećaju svi koji, for example, pamte kako je naš Velež razbio i iz daljeg takmičenja izbacio tada zastrašujući Derby County - lijep je i intrigantan samo na oči. Što se tiče udobnosti – slaba fajda. Nenavikao putnik stalno ima osjećaj da će se prevrnuti. Odbija bubrege, nasitno trucka i dobrano ljulja kad ste gore. Mada se sve te mane kompenziraju fascinantnim pregledom situacije.

Voz je brz i tih. 

A metro...

Najdosadniji i najmukotrpniji prevoz je podzemna željeznica. Po definiciji ekstremno korisna, jer rasterećuje ulice, skraćuje razdaljine i štedi vrijeme, ima taj problem da je duboko pod zemljom, često i više stotina metara, pa su kvalitet prevoza, zraka  i provedenog vremena ono baš loši: buka, tama, neudobnost, propuh protiv kojeg pošten svijet nema odbrane, te dosada. Jedan od boljih načina da se prekrati vrijeme u podzemnoj je čitanje. Na ulazu u svaku stanicu možete sa štanda pokupiti besplatan primjerak dnevne novine Metro, ili od kolportera preuzeti također besplatni Evening Standard. I eto zanimljive situacije. Em su besplatne, em vam ove druge kolporteri doslovno tutkaju u ruke, i opet razmjerno mali broj putnika ih uzima. Civilizacija izgleda radikalno odustaje od novina. Mnogo više ljudi u podzemnoj čita knjige, a mlade generacije tamo masovno gledaju filmove, za šta su im potrebna dva utorom spojena rekvizita - mobitel i slušalice. A nekad nije bilo tako: „Prije deset godina svi su čitali, ili novine ili knjige. Oni što ne čitaju, nego bulje u druge – nisu dobri...“

Srednja klasa (srednja klasa javnog prevoza) umjesto novina, knjiga i mobitela po vozovima koristi laptope.

Visoka klasa vozi Jaguare i Range Rovere. Svakom prema mogućnostima, njima prema zaslugama.

Kad padne pet centimetara snijega, u Londonu je kolaps. Sve prestane raditi i grad je blokiran. Sjetite se toga kada sljedeći put htjednete postaviti pseudoduhoviti FB status o sarajevskom KRO Rad kojeg su opet iznenadile snježne padavine. Snijeg u Londonu pada reda radi, više onako informativno, da i oni mogu reći da su imali zimu...
Što se tiče javnog prevoza i prebacivanja s tačke A do tačke B, za strance i turiste postoje dvije opake zamke. Prva je plaćanje. Ne možete ući u autobus i dobiti kartu. To se kupuje na nekom misterioznom mjestu, možda čak i automatu, gdje vam za dvanaest funti dadnu čarobnu, skupom folijom obavijenu elektronsku karticu koja moguće važi i kao dnevni tiket. Može se nadopunjavati, a ako izađete s dolazne stanice a da je niste poništili, odbije vam se novca taman kao da ste se vozili s kraja na kraj Londona. I nema načina da to saznate dok vam neko ne objasni.

Druga zamka je ona njihova pogrešna strana kojom voze. Umjesto lijevo, pješaci bi dok prelaze ulicu prvo trebali gledati desno, ali nešto zbog stečenog običaja, nešto zbog orijentacijske sluđenosti i DNK straha, nemoguće je usvojiti to pravilo, što može izazvati tragične posljedice. Čovjek prvih dana izgubi elementarno znanje o tome koje mu je lijeva, a koje desna ruka. To je uostalom i razlog – evo da se malo požalimo – zbog kojeg se vaš dopisnik ovdje još nijednom nije usudio zajahati bicikl. Da ga, ne dao dragi Allah, opali kamion s prikolicom, uopće ne bi znao s koje mu je strane došao, s lijeve ili desne.



 (U sljedećem nastavku: Proizvodnja propuha, sušenje veša i zračenje posteljine)