srijeda, 13 Septembar 2017 10:21

Josip Pejaković: Mi nemamo slobodu i nikad je nismo imali

Bh. glumac i dramski pisac Josip Pejaković ovih dana nalazi se na turneji po bh. kulama i tvrđavama gdje izvodi monodramu "Bh. stend-drp tragedy". Kako kaže, sve je na tragu njegove kultne monodrame "On meni nema Bosne" odnosno borbe za BiH i slobodu njenih naroda za koju kaže da je nikada nismo imali. Za interview.ba govori o simbolici svoje nove monodrame, bh. humoru i planovima da od Travničke tvrđave napravi bh. Dubrovnik odnosno mjesto kulturnog spektakla.

Razgovarao/la: Sanela Gojak
Foto: Slobodna Bosna

HUSEIN KAPETAN – UZOR ZA BiH "Rješenje se zove Husein-kapetan Gradaščević za sve, ne samo za Bošnjake. To je čovjek koji je rođen 1802. godine, a već 1821.godine je postao najmlađi kapetan u Bosanskom pašaluku. Imao je nepunih 19 godina. Kad je zaposjeo na to mjesto sa 23 godine i izgradio je najveću kršćansku školu u selu pored Orašja zajedno sa fra Starčevićem, budućim gvardijanom franjevačkog samostana u Tolisi kojeg je on, također, na neki način finansirao i gradio. Dva mjeseca poslije toga, dobio je jedan zahtjev od pravoslavnih stanovnika sela Obudovac kod Brčkog i njima pomaže da naprave pravoslavni hram. O tome niko ne govori."

INTERVIEW.BA: Monodrama "Bh. stend-drp tragedy" je praizvedbu imala u julu ove godine u galeriji BKC-a u Sarajevu, u sklopu Baščaršijskih noći. Pa, kako je u međuvremenu publika prihvatila ovaj komad na turneji kroz bh. gradove?

PEJAKOVIĆ: Očekivano. Ja sam vjerovao da je to jedan novi pristup objašnjavanja istorije sa svih strana. Dakle, ne samo ovako što ja vidim, nego treba vidjeti kako je bilo iza leđa. To se i dogodilo. Prvu predstavu sam odigrao u BKC-u, greška. Greška mjesta! Nisam s tom predstavom trebao ići u podrum nego sam trebao ići ili na veliku scenu ili neki drugi komforniji prostor. U tom mraku uspio sam na neki način objasniti šta hoću i šta trebam da uradim. Repriza je bila sutradan u Centru za kulturu u jednoj kamernoj varijanti, priča je opet dobila ono što sam želio, prodrla je do gledalaca.

Međutim, još uvijek to nije bila predstava koja će se dogoditi kasnije poslije deset odigranih predstava. Sljedeći korak je bio to mjesto gdje je živio jedan od junaka, a to je Husein-kapetan Gradaščević, u njegovom kraju, naravno, Tuzla. Kalesija, Gračanica i Tuzla su to primili sjajno. Sad predstava kreće uzlaznom linijom sa igranjem u Mostaru, jer su također prisutni potomci nekih koji su, na neki način, onemogućili Huseina-kapetana Gradaščevića da izvojuje toliko željenu slobodu za koju se borio i zalagao. Radi se, naravno, o Alijagi Rizvanbegoviću Stočeviću iz Stoca i Smailagi Čengiću iz Gacka. Oni su to primili sjajno. Na istočnoj obali mora posrtati, jer je to tema koja njih više zanima nego ove koji misle da je istorija samo Kosača i niko drugi.

Generalna proba za prave tvrđave bila je u Srebreniku 18. jula, na otvaranju njihovog ljeta  na jednoj od najljepših kula u BiH. To je kula na kojoj sam ja snimao i "Hasanaginicu",  odnosno Hasanagu sam igrao u kuli, a to je su bili njegovi dvori i u tom prostoru sam odgirao predstavu koja je bila potpuno zatvorena u zidinama tvrđave.

I naravno, toliko željeni prostor, najautentičniji je i tu se sve to i dogodilo o čemu ja pričam, Travnik pred 500, 600 ljudi uz zikr koji je vodio Edin Urjan Kukavica iz tekije Urijan Dedine iz Sarajeva, pa do tog ogromnog broja gledalaca u skučenom prostoru odigrao sam nešto što je okarakterisano kao događaj Travnika svih vremena kad je u pitanju pozorišna umjetnost.

INTERVIEW.BA: 25. augusta ste igrali u rodnom Travniku, da li postoji neki senzibilitet kad nastupate u svom gradu, da li Vas Travničani bolje razumiju?

PEJAKOVIĆ:  Ne. Naprotiv. Priča je toliko univerzalna, ne postoji razlika od Travničana do Tuzlaka. Svi jednako ne znaju. Svi su jednako indoktrinirani da ne poznaju svoju vlastitu istoriju. Ovo ne smije biti uvredljivo za Travničane, a Travničani imaju Turbe Ilhamijino koje ne posjećuju, tako mi bar turbetar govori jer urijetko dolaze Travničani. I to nije njihova krivica. To je krivica onih koji ih uče u školi da je Husein-kapetan Gradaščević bio gazija. A nije bio samo gazija. Gazija može biti svako. Znamo ko je sve nazivan gazijom u ovom prethodnom ratu, Gradaščević je bio puno više od toga.

Bitno mi je da me je razumio prvi čovjek Travnika, a to je načelnik koji je prepoznao mogućnost da se ovakvim projektom nešto promijeni u turističkom smislu u Travniku, i direktorica muzeja koja je bila suorganizator cjelokupne situacije. Siguran sam 100% da ću ja dalje raditi na tome i da ću ja tu kulu, odnosno tvrđavu u Travniku koja se zove Stari Grad na neki način pretvorit, nekada sam imao namjeru, u kontinentalni Dubrovnik.

Gospodin koji je osnovao Dubrovačke ljetne igre Marko Fotez, poznati pokojni reditelj, on je dolazio sa mnom u Travnik. I ja sam mu pokazivao te čarobne prostore koje nudi ta kula. Poradiću na tome da na tu kulu dovedem "Kralja Lira" sa Briona i sve projekte koji su već ovladali ambijentalnim teatrom u bivšoj nam zemlji. Slijedi novi projekat koji ćemo raditi, a to su "Andrićevi dani kulture" koji se naslanjaju na "Ilhamijine dane kulture" u Travniku. Dakle, jedan od najvećih pjesnika iz 1821. godine koji je zadavljen u Travniku, a i Travničanima, kao i svima nama poznatog Ive Andrića koji je, također, rođen u Travniku. Dakle, jedan rođen, drugi zadavljen. Koja simbolika.

INTERVIEW.BA: Rekli ste da Bosna i Hercegovina zaslužuje puno više satire, pažnje i mudrosti, a ne primitivizma i onog čime smo bombardovani svih ovih godina kroz te komedije, koje u Americi zovu "ustani i govori"?

PEJAKOVIĆ: Stand-up je velika umjetnost u zemljama odakle je i došao. To je Amerika, Engleska. To rade najbolji komičari i najbolji glumci. Kod nas to ne rade ni najbolji komičari ni najbolji glumci. Onda je to veliki problem. Kad ponestane šarma, talenta i svega onoga, onda se prizivaju u pomoć atavizmi i primitivizmi.

Ono što je kurentno u zemljama regiona kao što su Hrvatska i Srbija, gledajući ove naše glumce koji protežiraju tu vrstu umjetnosti, a to je bolje rečeno vrstu gluposti, oni prikrivaju svoje vlastite komplekse, zaboravljajući da kod njih ima puno više glupana nego što ih ima u Bosni.

Upravo ja sam taj koji pokušava prezentovati nešto što je pitanje mudrosti. A da bi čovjek bio mudar on mora znati, a da bi znao on mora čitati, a da bi čitao on mora znati šta čitati. Ne postoji bolji tumač viceva o Sulji i Muji, recimo, možda od mene. Ali mora postojati razlog za to. To nije scena da se pretvori kako neko pjeva isto kao da vrši nuždu. Ovo nije atak na Đuru, sjajnog glumca, koji je jedan od rijetkih glumaca koji mene može nasmijati. Pustimo njega neka on to radi. Zašto se odmah pojavilo 10, 15, 100 Đura koji sada prikupljaju jako veliki broj publike oko sebe, vaspitavaju na jedan pogrešan način publiku, a onda kada mi dođemo da nešto uradimo i dođemo pred tu publiku, isto kao da smo pali s neba.

Oni očekuju da ćemo mi pričati viceve o Sulji i Muji, da ćemo sjesti na wc šolju i pjevati "Što te nema" sa natezanjem i tvrde stolice itd. itd. Naravno, ova moja predstava nije uperena protiv toga. Oni mene ne za-ni-ma-ju. Ja imam sasvim drugu misionarsku namjeru, onu koju sam počeo sa monodramom "On meni nema Bosne" do današnjih dana. Sve je na tom tragu i masteru. Izaći sa tih tračnica, znači iznevjeriti sebe vlastitog.

INTERVIEW.BA: U fokusu Vaše monodrame je aktualna društveno-politička situacija u BiH, pa ima li mjesta optimizmu u ovoj zemlji u kojoj je opšte stanje letargično, kao da nam je dovoljno "samo da se ne puca"?

PEJAKOVIĆ: Ima. Ova predstava upravo nudi to rješenje. A to rješenje se zove Husein-kapetan Gradaščević za sve, ne samo za Bošnjake. To je čovjek koji je rođen 1802. godine, a već 1821.godine je postao najmlađi kapetan u Bosanskom pašaluku. Imao je nepunih 19 godina. Kad je zaposjeo na to mjesto sa 23 godine i izgradio je najveću kršćansku školu u selu pored Orašja zajedno sa fra Starčevićem, budućim gvardijanom franjevačkog  samostana u Tolisi kojeg je on, također, na neki način finansirao i gradio. Dva mjeseca poslije toga, dobio je zahtjev od pravoslavnih stanovnika sela Obudovac kod Brčkog i njima pomaže da naprave pravoslavni hram. O tome niko ne govori. To ovima iz ove zgrade (Predsjedništvo BiH) nije potrebno. Ta priča njima nije potrebna.

On je bio turski namjesnik, a gradio je bogomolje drugima. Izgradio je on i najvišu džamiju u Gradačcu koja se zove Husejnija. Taj graditeljski senzibilitet je u tom čovjeku probuđen i on je sa 23 godine prepoznao budućnost Bosne u njenim razlikama.Ovdje razlike nikome i ne trebaju. Ne treba pisati nikakve gluposti koliko će položiti vodovodnih cijevi, koliko će ljudi zaposliti. Moj program je Husein-kapetan Gradaščević. A svi mudri ljudi moraju znati ko je on, šta je on to htio, a to je sloboda.

Ovdje ne nedostaje vode, imamo je koliko Bog hoće, ne nedostaje rude, ne nedostaje nam nešto pretjerano ni pameti ni znanja, nama nedostaje sloboda. Mi je nemamo i nikad je nismo imali. Zato što nam je ona uvijek bila poklanjana.

Mi je nikad nismo osvojili, ni u jednom dobu, pa ni u Titovom. Sloboda je stvar za koju se moraš izboriti. Mi stalno odustajemo. Mi se borimo, porazi nas neko. Ja hoću da idem u progresiju, onda me neko porazi, idiot, kreten, neznalica, nacionalista, fašista – kako god hoćete, ja odustajem. Ne, nema odustajanja. Gori je poraz odustati nego biti poražen.

INTERVIEW.BA: U jednom drugom intervjuu ste rekli "Voljeti više Srbiju ili Hrvatsku od Bosne, a živjeti u njoj, dobijati platu i bljuvati po njoj, ne vidim nikakvog razloga. Niko ih ne shvata ozbiljno, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji". Da li se može razumjeti i objasniti ova situacija "rezervne domovine"?

PEJAKOVIĆ: Može. Za sve postoji objašnjenje i razlozi. Razlika između mene i njih, ja sam rođen u Travniku, a samo idiot koji je rođen u Travniku može da ne voli Bosnu. Onaj koji traži rezervnu domovinu je rođen u nekoj vukojebini gdje je prvo što je vidio, vidio poskoka na pragu i nije smio da izađe iz vlastite kuće, a kamoli da nešto traži u tom prostoru, kamenjaru ili ne znam gdje. Ja kada sam bio svjestan, kada sam prelazio preko svoga praga prvo što sam vidio, vidio sam travničku gimnaziju izgrađenu 1882. godine u kojoj se 1889. godine igrao Šekspir, Molijer i ostali. Dok nisam otišao u Hercegovinu nisam zmije vidio. I nisam imao koga da se plašim.

Ovo nije vrijeđanje. Ovo je suština seljakluka i onoga što je naobrazba, nekultura i nebježanje od zavičaja. U tom gradu je prodefilovalo 77 vezira. Travnik je 150 godina bio prijestolnica osanskog pašaluka. Ništa nisu mogli na ovim prostorima uraditi a da nisu dobili pečat u Travniku. I ko je sad tu onaj koji prima platu, a ne voli ovu zemlju, koji živi ovdje, a hoće da navija za Crvenu zvezdu ili Dinamo? Pa, onda nemoj primati platu. Onda neka ti oni tamo za koga navijaš daju platu, jel?

INTERVIEW.BA:  Vidite li nasljednika Josipa Pejakovića među mlađim glumcima? Ako da, ko je to?

PEJAKOVIĆ: Glumci su svi individue koji imaju svoje specifičnosti. Kao što ni ja nisam bio nasljednik nikome, tako pretpostavljam nema ni moga nasljednika. Nije to ni dobro. Meni niko nije bio idol od glumaca prije, jer sam se vrlo kasno opredijelio za to da budem glumac. Mene je muzika više interesovala. I tu sam imao puno uzora. Kad sam došao među glumce, vrlo brzo sam postao neko ko je odmah ušao u neke važne stvari kao što je monodrama "Oj živote" i mjuzikl "Poljubi me Kato", drame koje sam igrao, od "Hasanaginice" na televiziji, pa do "Omer-paše Latasa" u pozorištu.  

Sve su to stvari koje su mene vrlo brzo svrstale među moje potencijalne uzore kao što su: Ljuba Tadić, Fabijan Šovagović, Zoran Radmilović i s druge strane nešto malo mlađi glumci kao što je Rade Šerbedžija, Miki Manojlović, Laza Ristovski. Svi su oni na neki način bili moje društvo sa kojima sam nastupao, igrao pod patronatom nekoliko agencija i naslovom "Susreti sa velikanima jugoslovenske scene". Mada sam bio mlađi od Ljube Tadića i Fabijana Šovagovića, oni su me smatrali ravnopravnim, isto se toliko divili meni onoliko koliko sam se ja divio njima.

ZAMISLI 2018!

INTERVIEW.BA: Hajmo zamisliti 2018. godinu i rezultate izbora, prva slika  Parlamenta BiH i Vijeća ministara. Koliko njih na slici su žene, koji procenat?

PEJAKOVIĆ: Žena je i glava porodice i glavna poluga koja održava porodicu. Muškarci su sve više statisti u toj varijanti ili oni borci sa lukom i strijelom koji idu da love da bi donijeli hranu za svoju porodicu. To je uloga muškarca. Mislim da bi tako trebalo da bude i u politici. Čelična lady, Thatcherova i sve ove žene na sceni koje se pojavljuju pokazuju da je njihov odnos prema nerasipništvu, štedljivosti i svemu onome što država zahtijeva kao organizam ili samo jedna veća porodica je sa izborom žene na tu funkciju puno bezbjednija i sigurnija. Zato bi trebalo učiniti sve da ih što više uđe u parlamente, jer one nisu ratoborne, nisu prevrtljive, one su stamene, one rađaju i imaju djecu, znaju šta znači rat za njihovu djecu. Muškarci to ne znaju. Muškarci pokušavaju žrtvovati i svoju vlastitu djecu za fotelju, za ono što im ta fotelja donosi, a to su privilegije.

INTERVIEW.BA: Ako biste birali tri žene za članice Predsjedništva, koga biste birali?

PEJAKOVIĆ: E, sad to ne znam. Znam da ih ima nekoliko na tom ekonomskom planu kao što je profesorica iz Banjaluke, Svetlana Cenić. Ona je sigurno što se tiče ekonomije na prvom mjestu kao veliki znalac. Što se tiče nečega što bi predstavljalo socijalno i drugo rješavanje problema, tu ima dosta pretendenata koji mogu u tome participirati, i što se tiče modernosti treba potražiti to u ovim modernim krugovima koji organiziraju Sarajevo Film Festival i takve manifestacije. Ima tu dosta njih, od Tataragićke pa do Emine Ganić, rekao bih - modernih žena odškolovanih na svjetskim katedrama.

INTERVIEW.BA: Dajte nam jedan razlog zašto glasati za ženu?

PEJAKOVIĆ: Zato što su žene realnije u svojim procjenama. Žene nisu toliko ratoborne, što ako su prave žene znaju smiriti situaciju, a ne dovoditi u paradoksalne situacije kao što to radi danas Trump ili Putin na tom nekom globalnom planu. Kod nas ovi koji se parčaju oko toga ko je stariji koka ili pile, nesuglasja su jako velika. Razlika između muškarca i žene je u tome što muškarac ne rađa, a žena rađa.

OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL