srijeda, 06 Septembar 2017 09:13

Rada Šešić: Dokumentarni filmovi su termometar društva

Rada Šešić je bh. scenaristica, redateljica i filmska kritičarka sa nizozemskom adresom, a ove godine bila je selektorica takmičarskog programa Dokumentarni film 23. Sarajevo Film Festivala. Za Interview.ba donosi svoj pogled na festival, kvalitet dokumentarnog filma i njegovu tematiku na prostorima Balkana, ali i predstavljanje regionalnih filmova evropskoj i svjetskoj publici putem nekolicine drugih festivala sa kojima sarađuje.

Razgovarao/la: Sanela Gojak
Foto: lična arhiva

FILM O POKRIVENIM ŽENAMA “ Undercovered“  govori o pokrivenim djevojkama u Sarajevu i u BiH. Šta to znači? O tome se danas toliko govori u Evropi, šta u jednom društvu znači pokrivena žena, u čemu je problem? Zašto ljudi nemaju pravo da se oblače kako hoće i da budu vjerni, odani svojoj vjeri ako imaju potrebu. Ovaj film je vrlo potreban. U Francuskoj imate zabrane, u Nizozemskoj se na televiziji i u parlamentu o tome razgovara. To je jedna goruća tema“.

INTERVIEW.BA: Selektorica ste Takmičarskog programa - dokumentarni film SFF-a. U suštini da li dokumentarni film treba i može biti angažirana umjetnost?

ŠEŠIĆ: Naravno, dokumentarni film je vrlo često angažiran. Autori su isprovocirani nekim situacijama u životu, nekim pojavama i cesto reflektiraju drustvo u svojim filmovima. Imali smo ove godine npr. film „Dom“ gdje je čovjek četiri godine pratio akcije „Živog zida“, asocijacije koja je kasnije postala politička partija.  To je  snažan film koji nas konfrontira sa  užasom koji ljudi proživljavaju u društvu u kome žive. „Živi zid“ kao pokret  je uticao na promjene, a možda će i sam film pomoći da se promijene neke stvari u društvu. Zakon se već donekle promijenio. Možda će film donijeti  snažnu sliku stvarnosti onima koji i dalje odlučuju u takvim situacijama;  o dugovima, kreditima, proganjanju ljudi koji su dužni bankama, izbacivanju ljudi iz kuća, itd. Imamo puno filmova koji su društveno i politički angažirani, filmova koji imaju snažne ljudske priče. Dokumentarni film je kao neki termometar društva, mi možemo izmjeriti temperaturu društva, možemo osjetiti  kako društvo diše, gdje su poremećaji, kakva je temperatura, kako ljudi razmišljaju.

INTERVIEW.BA: Kakvi su bili ovogodišnji dokumentarni filmovi u Sarajevu, ima li nešto što vas je posebno impresioniralo?

ŠEŠIĆ: Selekcija ove godine je bila izuzetno snažna, prije svega jer smo dobili najveći broj filmova dosad. Ja sam pogledala oko 250, 235 je došlo na redovnu selekciju, još sam ja dodatno dodala neke iz svog istraživanja mladih autora koji su zakasnili poslati, pa sam tražila da naknadno pošalju. 250 pregledanih, a samo 14 izabranih. To znači najbolje od najboljeg, najsnažnije i najnovije. I najinspirativnije. Dokumentarni film mora ostati u glavama i dušama naših gledalaca. Nije dovoljno da vi samo ispričate priču, jer priču možemo pročitati u novinama. Potrebno je da dokumentarni film bude i filmski zanimljiv, da ima snagu, dinamiku, ljepotu, autorski izričaj da mi osjetimo koji to autor stoji iza filma.

„I muškarci koji se igraju“ film slovenskog autora je film filmskog rukopisa  baš tog autora. Ono što sam ja kao selektor pokušala dovesti u Sarajevo su snažni autorski dokumentarni filmovi. Film „Dom“ možda jedini ima jedan sirovi estetski izgled, jedan sirovi materijal koji je sniman sa raznim kamerama, telefonima, itd. Ali budući da se radi o takvoj vrsti dokumentarizma, dakle sada i ovdje, autor je u samom središtu snimanja, to pristaje uz samu temu. To su ljudi koji žele skočiti sa krova, padaju u nesvjest. To su ljudi koji se žele ubiti. Autor je tu, on to sve vidi i čuje, sve opservira.

INTERVIEW.BA: „Undercovered“  bh. dokumentarni film redateljica Sabrine Begović-Ćorić i Nejre Latić-Hulusić već je najavom probudio priličnu pažnju. Šta mislite o temi koju tretira?

ŠEŠIĆ: “Undercovered“ govori o pokrivenim djevojkama u Sarajevu i u BiH. Šta to znači? O tome se danas toliko govori u Evropi, šta u jednom društvu znači pokrivena žena, u čemu je problem? Zašto ljudi nemaju pravo da se oblače kako hoće i da budu vjerni, odani svojoj vjeri ako imaju potrebu. Ovaj film je vrlo potreban. U Francuskoj imate zabrane, u Nizozemskoj se na televiziji i u parlamentu o tome razgovara. To je jedna goruća tema. Mi govorimo o feminizmu. Ovdje je stvar čovjeka bez obzira da li je muškarac ili žena. Ovdje se radi o pravu čovjeka da se oblači na način kako želi. Lično smatram da to nikoga ne ugrožava i da nikom ne smeta da se ljudi oblače kako hoće. Jer dok su jedni golišavi i nose kratke suknjice, drugi se pokriju. Cure koje se pokrivaju su odane jednoj vjeroispovijesti i u skladu s tim se oblače na određeni način. Zanimljivo je vidjeti junakinje koje su ove dvije autorice izabrale, njihove motivacije i kako su autorice same ispričale tu priču i one su dio tog filma. One su u tom autorskom dijelu ušle u film i imaju dva naratora, razumijevamo osobnu autorsku refleksiju na temu koju obrađuju.

INTERVIEW.BA: Malo je žena autorica u svijetu filma. Zbog čega? Nije valjda da je i film striktno muški posao? 

ŠEŠIĆ: U svijetu se u zadnje dvije godine puno o tome razgovara. Festival u Amsterdamu je imao prije tri godine jedan veliki panel „Ženski pogled na filmu“. Bila je pozvana i Jasmila Žbanić. Čak su se i u Kanu organizovale žene kao autori, i u Berlinu, u Trstu na festivalu je bio veliki panel o toj temi. Šta je tu zanimljivo? Ima tu puno elemenata koji su ključni. Jedna žena iz filmskog fonda iz Estonije je izašla sa statistikom da više žena završi filmsku akademiju nego muškaraca. One su bolji đaci, njih više diplomira i njih 60 % završi fakultet u odnosu na 40% muškaraca. Ali kad krenu raditi, onda bude oko 70% muškaraca koji rade, a samo 30% žena. Šta se dogodi, gdje se one izgube? To je teško utvrditi. Šta se dogodi sa djevojkama koje završe fakultet a imaju 25 godina. Mnoge se udaju, dobiju dijete. Kad dobijete dijete, onda ste više kod kuće. Znači, i to je jedan razlog.

Drugo, film košta puno novaca. Treba strpljenja i puno godina da dođete do jednog filma. Ne mislim da je problem u ženama, niti da žene ne bi mogle raditi jednako dobre filmove kao muškarci. Mislim da je više problem u određenim društvima da organizuju te dodatne aktivnosti za žene kao majke, kao osobe vezane za održavanje obitelji. U dokumentarnom programu ove godine imali smo pet žena  autorica, što nije loše za 14 filmova koji su u konkurenciji. Interesantno je da imamo dosta žena producentica u ovoj selekciji, imamo više žena producentica nego žena rediteljica. Osam filmova producirale su žene.

INTERVIEW.BA: S obzirom na Vaše veliko i zavidno iskustvo u svijetu filmskog stvaralaštva, zanima nas koji su bili kriteriji kojima ste se vodili kad ste vršili selekciju dokumentaraca za 23. SFF?

ŠEŠIĆ: Nije dovoljna samo priča, film treba imati jedan autorski izraz, jedan sinematički jezik koji  je zanimljiv i drži gledateljsku pažnju, koji je inspirativan, koji propituje i daje  nam intelektualni stimulans  da se promijenimo kao ljudi. Wim Wenders je jednom rekao: „Ja želim  da uđem u kino kao jedna osoba, a da izađem sa filma  kao druga osoba.“ To je, naravno, pretjerano rečeno. Ali se dobro zna šta je on time htio reći. Sa dobrim filmom vi malo pomaknete nešto u čovjeku, to je ono što ja želim donijeti u selekciji – autorski, kreativni dokumentarac. Ne samo zanimljiva priča, interesantni junaci, ne samo zanimljivi sadržaji, već jedan intrigantan, inspirativan kreativni pristup samog autora. Vi možete imati film koji govori slikom jako puno ili koji u svom dizajnu zvuka također puno donese u interpretativnom smislu. Sve je bitno. Svi ti elementi stvaraju film.  A ne samo naracija.

INTERVIEW.BA:  Dokumentarni program SFF-a datira još 2003. godine, da li se možete prisjetiti kako je to bilo prije 14 godina, da li su filmovi  danas kvalitetniji, zanimljiviji – postoji li napredak? Da li su se autori malo odmakli od tematike rata, tranzicije i migracija?

ŠEŠIĆ: Tematski mislim da su filmovi više autorefleksivni. Kad govorimo o ratu, više se ne radi o nama i njima, ne radi se o upiranju prsta – oni su krivi, mi smo žrtve. Sve više se pojavljuje filmova gdje se autor okreće sebi i svojoj grupaciji ljudi, zajednici. To su filmovi koji daju nadu da se razgovara o ratu na ispravan način, da nema više samo te dvije strane, nego se razgovara na jedan konstruktivan način da bi se gradila budućnost. Mi ne možemo graditi budućnost ako se ne razgovara o istini i ako se na ispravan način ne pretrese ono što se dogodilo. Ne možemo okrenuti glavu, zataškati stvari i ići dalje. Moramo izrazgovarati. Mislim da su filmovi zreliji. Dokumentarni film se više ne gleda samo kao  stepenica ka igranom filmu. On je jedna autentična forma sama za sebe koja može okupirati jednog autora, može mu dati dosta prostora da se izrazi kao stvaralac.

INTERVIEW.BA: Pored selekcije za SFF,  vi radite selekciju i umjetnička ste direktorica holandskog Eastern Neighbours Film Festivala (ENFF). Rekli ste da holandskim festivalom želite razbiti predrasude o ljudima koji nisu dio Evropske unije. Koje su to priče i jesu li te projekcije posjećene? Kakve povratne informacije dobijate?

ŠEŠIĆ: Ja radim takođe i za festival IDFA, najveći festival dokumentarnog filma na svijetu, tamo sam u selekcijskoj komisiji i radim za roterdamski festival, ali tamo radim selekciju južnoazijskog filma. Festival „Eastern Neighbours“ je nešto posve drugo. Prvo smo bili u Utrechtu i sada u Hagu. Započela ga je  jedna mala grupa prijatelja prije deset godina sa željom da donesemo holandskoj publici filmove iz zemalja o kojima oni malo znaju. Htjeli smo razbiti taj strah zapadnjaka od ljudi koji dolaze koji će im kao uzeti posao, oni su ovakvi ili onakvi, nisu školovani i nekulturni su, agresivni itd. U Holandiji su o tome česte debate na televiziji. Sa svojim prijateljima sam htjela da dovedemo dobre, kvalitetne filmove, da pokažemo da imamo divnu kulturu, razvijenu, da imamo filmsku tradiciju, imamo šta reći filmom i znamo kako reći, a plus možete naučiti o našoj povijesti i političkom stanju jako puno baš preko filma,  možemo vam biti bliži.

INTERVIEW.BA: Za kraj generalno o SFF-u. Jeste li zadovoljni na koji se način festival razvio u pogledu kvaliteta? Je li previše fokusa na celebrity gostima?

ŠEŠIĆ: Festival, pored toga što je Red Carpet event i što ima puno celebrity ličnosti koje dolaze, ipak ima jako puno filmova koji imaju sinematički,  autorski  kvalitet.  Mislim da su takmičarski programi zadržali jedan snažan kvalitet. Imate filmove koji su za širu publiku koja želi da se zabavi i želi vidjeti blockbustere, ili vidjeti  što se događa novo u svijetu. SFF je festival za svakoga, jer ima toliki broj filmova i čovjek nema mogućnosti da gleda sve, pa ni da pogleda 20%.