petak, 31 Mart 2017 17:31

Josipa Bogić i Amela Kavazbašić: Ništa gore nego kad se normalizira nenormalna situacija

I dok političari i dalje insistiraju na podjeli Srednje strukovne škole u Jajcu, postoje profesori koji stoje uz svoje učenike. Za interview.ba govore profesorice bosanskog i hrvatskog jezika u ovoj školi, Amela Kavazbašić i Josipa Bogić, o tome kako politika nastoji razrušiti jednu od škola u BiH i kako je očito problem to što problema nema, odnosno što djeca ne pristaju na podjele.

Razgovarao/la: Asim Bešlija
Foto: interview.ba

MI NE ŽELIMO SEGREGACIJU „Ovi učenici su naučili benefite zajedništva, ali šta kad dođu ovi iz osnovne škole? Njima će podjela biti savršeno normalna i oni će isto nastaviti u srednjoj. Kad provedeš nekoga kroz cijeli sistem obrazovanja koji je segregativan, šta  možeš od njega očekivati, kako će raditi na integraciji u zajednici kad živi u paralelnim svjetovima sa svojim komšijom? Mislimo da je to najgora stvar koja se može desiti, da se ide u pravcu totalne segregacije“.   

INTERVIEW.BA: Koliku podršku ima vaša inicijativa, odnosno u kolikoj se mjeri obični građani Jajca protive ovim daljim nacionalnim podjelama?

BOGIĆ: Žao mi je što nastavnici ranije nisu dali svoje mišljenje. Tek sada se počinje nešto događati u našoj zbornici. Ove školske godine, negdje na polugodištu se ponovo počelo govoriti o podjelama pa o nekoj anketi o kojoj mi nismo ništa znali. Tad smo sazvali Nastavničko vijeće na kojem smo se mi profesori izjasnili jesmo li ili nismo za to. Tad smo dogovorili i anonimnu anketu nas, roditelja i učenika, čiji se rezultati sad zbrajaju. Anketa je imala tri pitanja – jesmo li za postojeće stanje, jesmo li za novu školu i jesmo li za jedinstven nastavni plan i program na kojem bi se moralo raditi. I koliko sam već vidjela u mome razredu, većina učenika je za ovu treću opciju. U svakom slučaju niko od nas nije za postojeću niti za podjele. Većina naših sugrađana misli da je nemoguće da se nešto riješi. Mene to ljuti jer mislim da je moguće, mislim da se može i mora i da je dobro ovo što se događa. Hoćemo li uspjeti ili nećemo ne ovisi samo o nama, ali mislim da je krajnje vrijeme da profesori stanu iza svojih učenika jer su jednostavno u pravu.  

KAVAZBAŠIĆ: Mislim da javnost nije informisana o svemu ovome i o konkretnim zahtjevima učenika. To je pet-šest zahtjeva koje su uputili ministarstvu i stvarno ne znam ko bi se mogao suprotstaviti tome ako normalno i logično razmišlja. Njihov je zahtjev da ne žele da se dijele po nekakvim nacionalnim, vjerskim i etničkim principima. Drugi zahtjev je da žele da ih se iz ministarstva uvažava kao legitimne konzumente njihovih odluka jer to su učenici, njih se najviše tiče kakav će biti sistem obrazovanja, kao i nas profesore. Treća stvar je da oni žele jedinstven plan i program jer trenutno srednje škole rade po hrvatskom planu i programu. Mi želimo sistem obrazovanja gdje se niko neće osjećati diskriminiranim po bilo kom osnovu. Znači, nebitno je da li je Bošnjak, Hrvat, Srbin, Rom... Trenutni sistem po kojem radimo institucionalno je tako ustrojen po hrvatskom planu i programu gdje je udžbenička politika orijentisana prema Hrvatskoj, tako da sadržaji nisu legitimni i nisu u kontekstu Bosne i Hercegovine. Mene isto tako nervira taj stav da oni nisu imali opcije, alternative, i da su uzeli ono što im je ponuđeno a to je treća škola. Mislim da se nisu dovoljno potrudili da nađu rješenje koje će biti svima prihvatljivo. Ja, evo, predajem bosanski jezik i sada se pitam je li to bosanski plan i program ili bošnjački plan i program.  Studirala sam bosanski jezik u Tuzli u vrijeme kada se pravio neki plan da ga svi prihvate, da to ne bude nacionalno obojeno, i sada se osjećam prevarenom jer to što sam ja tada studirala više ne postoji. Onda bi na mojoj diplomi trebalo da piše bošnjački jezik, a ne bosanski.

INTERVIEW.BA: Kako ste doživjeli ovu namjeru političara da podijele Srednju strukovnu školu po nacionalnoj osnovi?

BOGIĆ: Kao profesorica hrvatskog jezika često sam se osjećala kao onaj ko ugrožava, osobito prije nego što je došlo do mogućnosti da učenici idu i na bosanski jezik. Mislim da nije iznenađujuće, jer jedan nacionalizam rađa drugi, to je jasno. Mislim da je bošnjačka strana bila više nego strpljiva, ali nisu dovoljno energije utrošili da se nađe bolje rješenje od podjele. Nisam za to da se nešto nameće, nisam za to da na našim svjedodžbama postoje nacionalna obilježja, mislim da bi svjedodžbe na cijeloj teritoriji BiH trebale biti iste kao i nastavni sadržaj.

KAVAZBAŠIĆ: Meni je previše kad se miješaju obrazovanje i politika jer se onda fokusiram na ovakve stvari umjesto na ono što treba da radim sa učenicima. Zašto me niko ne pita o nastavnom planu i programu koji predajem, da li je adekvatan, da li je usmjeren na učenika ili samo onako postoji? Ne pitaju nas o bitnim stvarima, nego moramo da se bavimo politikom.

INTERVIEW.BA: Šta vi namjeravate odnosno možete uraditi da zaustavite namjere političara?

BOGIĆ: Bojimo se biti nekakve izdajice svoga naroda i to je ono što često zaustavlja mnoge, pa i sad meni znaju reći da je bolji izbor šutjeti. Mislim da treba tražiti rješenja, treba biti iza učenika, vršiti konstantan pritisak na sve koji odlučuju o tome i mislim da bi se moglo na taj način uspjeti. Šutnja nam neće ništa dobro donijeti i vidimo da nije. Mislim da isto tako trebam reći da nikad nisam bila stranački opredijeljena, nikakva stranka ne govori iza mene, to mogu reći svi koji me poznaju.

KAVAZBAŠIĆ: Mi trebamo da gradimo kurikulum koji će biti dobar za učenike i ono šta će oni postići kroz proces učenja. Ako neko želi dobro ovim mladim ljudima, ne znam kako ne bi htio da se formira nešto tako, bar na razini naše škole. Vidjet ćemo gdje smo, šta učenici misle, šta oni od tih opcija žele izabrati. Najbitniji su nam roditelji, koji su nažalost opterećeni i pod utjecajem politike u gradu. Ako budemo imali kritičan broj ljudi koji su za opciju jedinstvenog programa, onda ćemo ići u tom pravcu. Ako se mi kao grupa nastavnika, učenika i roditelja slažemo da tražimo neki treći put, znači da ga možemo dobiti. Onda od ministarstva možemo tražiti da to bude eksperimentalna škola i kurikulum. Možemo to mijenjati na nekoj lokalnoj razini i možda ova škola bude primjer u kom pravcu se treba djelovati. Ako se to pokaže dobro, možda to i neki drugi počnu primjenjivati.     

INTERVIEW.BA: Da li vidite ijedan razlog u praksi zbog kojeg djecu treba razdvojiti u dvije škole? 

BOGIĆ: Mislim da je smiješno reći da postoje razlozi da bi se oni dijelili. Onaj ko to tvrdi nema argumenata. Znači, konkretno što se tiče jezika, možda je rješenje da se ne zove ni bosanski ni hrvatski, nego da to bude nastava jezika i književnosti. Naravno, već postoje neka rješenja u Sarajevu za osnovne škole. Mogao bi se izraditi jedinstveni nastavni plan i program i da ga pokušamo implementirati u našoj školi.

KAVAZBAŠIĆ: Stvarno ne mogu navesti nijedan razlog zbog kojeg bi učenici morali sjediti u odvojenim klupama. Ako živimo u svijetu koji je globalan i koji treba da bude usmjeren ka toleranciji, prihvatanju različitosti, kako možemo od naših ljudi tražiti da se oni dijele na takav način? Oni će danas-sutra otići negdje, naprimjer u Njemačku, pa će morati prihvatiti 40 različitih nacija i prihvatiti da su jedna od tih. Nema ništa gore nego kad se normalizira nenormalna situacija. Onda učenici, danas-sutra, neće vidjeti ništa loše u tome. Ovi učenici su naučili benefite zajedništva, ali šta kad dođu ovi iz osnovne škole, njima će podjela biti savršeno normalna? I kad provedeš nekoga kroz cijeli sistem obrazovanja koji je segregativan, šta ti možeš od njega da očekuješ, kako će raditi na integraciji u zajednici kad živi u paralelnim svjetovima sa svojim komšijom? Mislim da je to najgora stvar koja se može desiti, da se ide u pravcu totalne segregacije.   

INTERVIEW.BA: Imaju li učenici međusobnih nesuglasica, netrpeljivosti zbog toga što su različitih nacionalnosti?

BOGIĆ: Ne. Oni imaju problema: socijalni, razvojni problemi, traženje identiteta i slično. Ali nema nacionalnih problema. Deset godina radim u ovoj školi i ne mogu se sjetiti nijednog ozbiljnog sukoba koji se dogodio kod nas. Ja sam razrednica i Bošnjacima i Hrvatima, jednom sedmično imamo čas na kojem govorimo o svim problemima i oni to fantastično rade. Druže se i izvan učionica.

KAVAZBAŠIĆ: S obzirom na kontekst u kojem odrastaju i žive, mislim da mi moramo biti zadovoljni njima. Divim se ovim mladim ljudima kako mogu u ovako nezdravom društvu imati zdrave stavove. Puno njih ima konflikt sa roditeljima u kući, ne smiju da kažu šta misle i ne mogu da budu šta jesu. Stvarno sam ponosna na njih što su se nekako suprotstavili nečemu što je apsurdno i ludo i da ih se nekako tjera da oni rade nešto što im nikako nije prihvatljivo. Oni su ustali protiv toga i rekli da to nije u redu.  

INTERVIEW.BA: Imate li problema zbog aktivnosti oko zaustavljanja podjela, postoji li pritisak na vas?

BOGIĆ: Ne. Neke kolege misle da je bolje šutjeti. Ja sam isto šutjela dugo, međutim jednostavno više ne želim. Što se tiče nacionalnih problema u gradu moglo bi biti bolje stanje, ali opet optužujem politiku za to. Oni se uporno trude podijeliti. Sve bismo nekako za sebe i to je veliki problem. U ime hrvatskih nacionalnih interesa mnogi rade neke odluke koje, po meni, su paravan za nešto drugo. Ne vidimo konkretno da je to dobronamjerno, da donosi korist. Mi ne vidimo rezultate 20 godina te politike koja nas dijeli. Mislim da smo mi najugroženiji od naših političara. Kako osvijestiti naše ljude da ne glasaju za nacionalističke stranke, to je naše najveće pitanje. U ime ugroženosti se sve radi: kome će pripasti vrtić, kome dom zdravlja…to je njihov najveći interes. Nama je dobro ako grad funkcionira, ako se ulaže u infrastrukturu i slično, a ne ako nas se dijeli. I zbog toga se ljudi najviše odlučuju otići. Ne što ih neko ugrožava, nego što nema posla.

KAVAZBAŠIĆ: Svaka škola treba da ima demokratsko upravljanje gdje osoba može reći ono što osjeća. Mislim da smo ovdje uspjeli da izgradimo zdrav međusobni odnos, uvažavamo se i komuniciramo normalno i zato zahvaljujem i direktoru. Govorim javno i svi znaju šta mislim.